Izložba SintArt 07: Marko Tadić

vrijeme: 27.01.2017. - 26.03.2017

mjesto: Zagreb; Zbirka Richter, Vrhovec 38

Stalni postav Zbirke Richter od 27. siječnja 2017. postat će mjesto umjetničkog eksperimenta. U ciklusu povremenih izložbi SintArt, ove godine predstavljamo novi umjetnički rad Marka Tadića, site-specific instalaciju Man standing in a Museum looking at something.

„Ako smo u cjelovitom svijetu dio jedne likovne sinteze, sve je arhitektura, plastika, sve je slika, uključujući i motritelja kao motoričko-plastički i kao psihološki element.” – riječi su Vjenceslava Richtera. Upravo u pozadini ovih principa stasala je sinturbanistička vizija spomenutog autora, vizija u kojoj bi prostor rada i života suvremenog čovjeka bio oblikovan spregom životnih, radnih i estetskih potreba. Arhitektura, posebno projekt zigurata, kojima je pristupio Richter, nosila je u sebi progresivnu ideju novoga utilitarnog prostora za novog čovjeka. Ideja sinturbanističke gradnje trebala je najaviti i predstaviti dolazak novog senzibiliteta koji zaslužuje prostor u kojem se sve što je potrebno nalazi, kreće, miruje i živi.

 Izložba SintArt 07: Marko Tadić

Fasciniran prije svega idejom i izgledom multifunkcionalnih zigurata, Marko Tadić upliće se u prostorno istraživanje ove progresivne urbanističke ideje. Međutim, više od općeg preispitivanja nove arhitektonske misli, njezine funkcionalnosti i uloge, nastoji formirati, a kroz to i ispitati eksperiment sagledavanja – tjelesnog i vizualnog oprostoravanja – jedne ogromne, nesagledive strukture. Man (standing in a Museum looking at something) upravo se referira na onog motritelja/promatrača s početka teksta koji u ovom slučaju možemo biti i mi u galeriji, koji promatramo i otkrivamo izložbu koja nam se nudi kao neka sinturbanistička vizija, kompleksna materijalizirana i vizualna predstava.“ (iz teksta Une Popović, kustosice Muzeja savremene umetnosti u Beogradu)

Specifičnost ovogodišnjeg SintArta je poziv Marka Tadića slovenskom umjetniku Mladenu Stropniku na sudjelovanje u izložbi. Okvir site specific instalacije Man standing in a Museum looking at something bit će proširen Stropnikovim radom K.O.S. (2016).

Marko Tadić (Sisak, 1973.) diplomirao je na Accademia di Belle Arti u Firenci i asistent je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. U svojim radovima bavi se naslijeđem modernizma u mediju crteža, kolaža, animacije, instalacija. Izlagao je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama Hrvatskoj i inozemstvu, a njegovi filmovi prikazivani su na mnogim međunarodnim festivalima animacije i eksperimentalnih filmova. Dobitnik je brojnih nagrada među kojima ističemo 2015. nagradu Vladimir Nazor za najbolju izložbu, 2012. nagradu za najbolji dizajn na festivalu hrvatske animacije FHAF, 2010. treću nagradu na izložbi T-HT@MSU u Zagrebu i 2008. nagradu Radoslav Putar za najboljeg mladog suvremenog umjetnika. Boravio na rezidencijalnim programima u Helsinkiju, New Yorku, Los Angelesu, Frankfurt Am Main i Beču. Trenutno završava novi film/animaciju, priprema samostalnu izložbu u galeriji Laura Bulian u Milanu, te novi umjetnički rad koji će biti prikazan u hrvatskom paviljonu na 57. Venecijanskom bijenalu.

Mladen Stropnik (Slovenj Gradec, 1977), živi u Ljubljani i surađuje sa slovenskom umjetnicom Natašom Skušek. Izlagao je na više samostalnih i grupnih izložbi. Samostalne izložbe (izbor): International Centre of Graphic Arts, sofa, Ljubljana (2012), Galerija Gregor Podnar, LET GO, Ljubljana (2013), Gallery ŠKUC, night train (whos there?), Ljubljana (2014), Gallery Apoteka (2015). Grupne izložbe (izbor): Villa Manin di Passariano, Intergraf Alpe Adria, Udine (2012), Gallery ŠKUC, THE PLEASURE IS MINE, Ljubljana (2013), International Centre of Graphic Arts, Crossings, Ljubljana (2014), MSUM Metelkova, Crises and New Beginnings: Art in Slovenia 2005–2015, Ljubljana (2015).

Projekt povremenih izložbi SintArt, već sedmu godinu održava se u stalnom postavu Zbirke Richter i parku skulptura. Umjetničkim radovima, instalacijama, akcijama, eksperimentima umjetnika, istražuje se i aktualizira arhitektonsko i umjetničko stvaralaštvo Vjenceslava Richtera. Ovim projektom ostvaruje se i Richterova zamisao da njegova obiteljska kuća s pripadajućim parkom skulptura (koju je sa suprugom Nadom Kareš Richter 1980. poklonio Gradu Zagrebu) postane mjesto različitih kulturnih događanja, susreta umjetnika i kreativno provedenog vremena.

Kustosica: Vesna Meštrić

Izložba Vide Meić

vrijeme: 22. veljače u 19:00

mjesto: Galerija Matice hrvatske Ulica Matice hrvatske 2; Strossmayerov trg 4, 10000 Zagreb,

vida

Dubina u likovnosti nipošto ne mora biti ona iluzionirana, prostorna. Dapače, uslojavanje slikarske tvari, ili višestruko otiskivanje grafičke ploče, često rezultiraju vrlo zanimljivim i raskošnim, posve rastvorenim plohama. Tako grafičarka Vida Meić na svojim radovima, u kojima kartonski tisak kombinira s kolografijom, tehnikom lijepljenja materijala na matricu, varirajući visoki i duboki tisak, postiže dojam dubinskih tekstura, zanimljivih igara plutajućih oblika, zasićenosti formama i bojom. Taj efekt grafički listovi možda duguju mekoći i trošnosti kartonske matrice, koja kao da teži prenijeti svaki detalj vlastite strukture, prije nego bude prepuštena svome neminovnom raspadu.

I cijeli se postav izložbe može doživjeti kao dinamična razlika u rezonancijama kvadratnih ploha, kao odašiljanje određenih frekvencija kroz boje i nestabilne oblike, čije se djelovanje prepušta recipijentovoj (pod)svijesti. Neke od klasičnih teorija apstrakcije stavljaju strogi veto na pokušaje njezine imaginativne interpretacije: Clement Greenberg piše kako, budući da je medij vizualnih umjetnosti fizički: „čista skulptura i čisto slikarstvo teže ponad svega djelovati fizički na promatrača“ (iz eseja Prema novom Laokontu, 1940.), a Giulio Carlo Argan u eseju Kriza predstavljanja (iz 1976.) sugerira kako umjetnička djela više ne djeluju semantički (značenjski), nego znakovno, uspoređujući ih s prometnim znakovima, i da kao takva usmjeravaju naše „praktično ponašanje“, odnosno psihološke reakcije. Međutim, treba li danas ponavljati naučene istine i držati se asemantičkoga tumačenja (prvenstveno) apstraktne umjetnosti kao jednoga non plus ultra shvaćanja takvoga slikarstva, kiparstva ili grafike?

Ako nam grafike Vide Meić, izložene ovdje, mogu poslužiti kao podloga za to pitanje, krenuo bih od njihove punine, koja ne zaslužuje ništa manje nego puninu tumačenja, otklon od poznatog, očekivanog, od (već) citiranog. Sama prisutnost oblika u međusobnoj prisnoj komunikaciji, pa još k tome ovako fluktuirajućih, organičkih, nestabilnih, protejskih u svojoj najosnovnijoj naravi, sugerira bezbroj mogućih asocijacija. Sve vizualne forme predstavljaju neke tercijume koji povezuju nepredmetno s predmetnim, unutarnje s vanjskim. U tome je povezivanju ključ našeg estetskog osjećaja prema tim listovima (ako ga ima).

Ne treba ići do Leonardovih vježbi s mrljama i oblacima, ili do Detonijeve Fantazije oronulog zida, te tvrditi da je to što se vidi nužno nešto. Kao i u kreaciji umjetničkog djela, u njegovoj percepciji nije bitno što se vidi, nego kako se vidi. Primjećujući dinamiku, grupiranja, kompoziciju i varijacije „energeskih“ isijavanja pojedinih radova, mi u njih učitavamo (ili: upisujemo, ili, ako vam je draže budući da je riječ o grafičkoj umjetnosti: utiskujemo) svoj pogled to jest misao: urođen ili naučen, školovan ili intuitivan. Da, može se reći da je to „usmjeravanje psihološkog ponašanja“, ali nikako tipizirano, formulativno, „prometno“, s poželjnim, „ispravnim“, rezultatom; nego poticajno, refleksivno, nepredvidljivo, snoliko (jer je sanjač apsolutno sve ono što je sanjano, koju god teoriju o snu zastupali).

Autorski pečat i tehnika ovih grafika tome mogu govoriti u prilog, i također imaju funkciju znaka. Tražimo li njihovu izrazu morfološke pretke, u našoj umjetnosti bili bi to Ordan Petlevski, kao i apstrakcije Zlatana Vrkljana. Gradnjom, doslovce dubinskom, prožimanjem otisnutih ploha i tekstura, stvara se dojam jedne drugačije tehnike otiskivanja, akvatinte, pa se ciklus može shvatiti i kao preklapanje ili igra međusobne simulacije unutar različitih grafičkih tradicija i metoda. Prostor bez koordinata osmišljen je prema logici kompozicije, logici uhvatljivoj tek onoliko koliko je to umjetničina intuicija (koja je u temelju radova), ali zato ne manje postojanoj.

Simbol ostaje osnova čitanja djela, čak i kada negira svoju prirodu simbola. Prividno neartikulirani prijelazi i grupacije oblika, sa čvrstim su osloncem u materiji, ali su i nesvedivi na floskulativno lišavanje značenja. „Čista“ materija ili forma nikada nisu uistinu prazne (možemo li uopće misliti istinsku prazninu?), nego su zajednička podloga mnogih mogućih smislova.

Feđa Gavrilović

Lupinizam - Stephan Lupino u Križevcima

vrijeme: 17.03.2016

mjesto: Likovna galerija Gradskog muzeja Križevci

Izložba radova vizualnog umjetnika Stephana Lupina - skulpture, slike, fotografije

Lupino

Lupinizam nije stisko obilježje, to je terminus technicus za način kako Lupino djeluje.

Lupinizam je način kako Lupino djeluje, lupinizam se zrcali u banaliziranju glamur fotografije – kojega kao uspješan žanrovski eksperiment prepoznaju i prihvaćaju glamur časopisi poput Playboya, Voguea ili Detailsa – u fotografijama u kojima fotograf postaje model, kada pozira zajedno s modelima, ili uhvaćen kako balansira nad modelom, tražeći nemoguće kutove i rakurse, ili dok 'fleksericom' obrađuje skulpturu u žestokom klinču kao da se s njom bori.

Lupinizam je u šetnjama između medija i žanrova, no istovremeno i u nježnoj empatiji prema izoliranim i ranjivim skupinama, na čiju će nas prisutnost Lupino upozoriti, kako? Na svoj način, izravno i necenzurirano, fotoaparatom. Žestina kojom Lupino prigrli novi žanr, novi alat izražavanja, budi zebnju da smo rađanjem kipara izgubili fotografa. No istom lakoćom kojom osvaja nove prostore, Lupino njeguje i alate i medije koje je već osvojio.

Lupinizam je prostor kojim vlada njegova jedinstvena vizija. No neće li lupinizam ubrzo postati novi okvir za ovog neumornog istraživača? Nije li lupinizam samim sobom osuđen da jednog dana postane pretijesan, da ga Lupino odbaci kao što je odbacio svaki okvir koji je osjetio?

Dr. sc. Zdenko Balog, Križevci

Marija Ujević-Galetović - skulpture i slike

vrijeme: 18.lipnja-10.srpnja 2016 g.

mjesto: Dom kulture Lovinac

Marija Ujević-Galetović - skulpture i slike

Zavodljive zamisli i otkrivajući uvidi

Unatoč raširene dominacije relativiziranja umjetničkih vrijednosti pod štitom institucionalne teorije umjetnosti, potpomognute nekritičkom (da bude sasvim jasno: i nesamokritičkom s autorske pozicije) prezentacijom svega i svačega, postoje pojedinci – pomalo nalik usamljenim borcima ili posljednjem mohikancu – koji ne pristaju na takvo postupanje. Njima je pročišćavanje oblika, traženje najboljeg izraza, odbacivanje onoga što ne udovoljava usvojenim i samoizgrađenim standardima, dio stvaralačkog habitusa bez kojega je nezamisliv njihov rad. Jedan od najizrazitijih primjera tako visoko podignuta praga u hrvatskoj umjetnosti predstavlja djelo Marije Ujević Galetović, kiparice koja je svojim ostvarenjima, ponajviše javnom plastikom i spomenicima, obilježila naše razdoblje na hrvatskim prostorima.

Čitavo autoričino djelo odlikuje artističko poznavanje materijala i tehničkih postupaka, neizostavna širina pogleda i usredotočenost na aktualni zadatak, temeljita erudicija i bistrina duha. S takvim osobinama i pretpostavkama jedini je mogući rezultat, moglo bi se olako zaključiti, neupitna originalnost. Vjerojatno i jest tako, no uvijek je, kada je riječ o kreativnosti, nužan još neki osobiti, jedinstveni sastojak…

skazana neupitna Ujevićkina originalnost prisutna je i kada uočavamo zanimljive reference prema povijesnim primjerima umjetničkih djela. Zar stilizacija izduženoga vrata koji neosjetno prelazi u tijelo u skulpturi Kozo jedna nije potencirani odjek, dakle naglašenija verzija manirističkih pretjerivanja poput one koju pamtimo na slavnoj Parmigianinovoj Djevici duga vrata (ali i čitavoga tijela) iz 1530? Zar Pobjegla iz Raja ne ukazuje još izravnije na svoje prethodnice. Ne samo na Picassove Žene koje trče na plaži (1922.), nego i dublje u prošlost gdje nas dočekuju brojni, pogotovo u baroku, prikazi Daphne u bijegu (napose Tiepolova ili Cornelisa de Vosa), ali i sve do prizora na drevnim grčkim vazama; taj snažni zamah udova u pokretu, zavijorena kosa, elementi su iste obiteljske geneze.

Kada to osvijestimo, moramo još više cijeniti moć i sposobnost kiparice da nakon svih tih prikaza ostvari tako jezgrovit i snažan, ujedno veoma duhovit prikaz. Sam naslov urnebesan je; naša trkačica ne bježi pred ostrašćenim Apolonom ili kakvom drugom uobičajenom strašnom nevoljom; ona je pobjegla iz Raja! Zašto iz Raja? Obično zamišljamo da taj idealizirani prostor mira i spokoja ipak nije mučilište. Unatoč tome, mora da je pobjegla od dosade; što bi je drugo moglo na to nagnati. Eva prognana iz Raja (zajedno s Adamom, dakako) u pravilu je potištena, uplakana i pritom ne trči, prije posrće pod teretom očaja. Za razliku od Daphne i njene neizbježne metamorfoze te pred iskuše-njem poklekle Eve, nezaustavljiva se, raspojasana Marijina bjegunica nije predala, njena pobuna protiv usuda - barem za sada, dok traje - uspješna je.

I statični je kiparičin Mornar ponajprije nositelj svojih osobitih atributa; grube snage, prostodušnosti, zadriglosti. Nabrekli vrat koji stapa glavu i tijelo te jedva naznačeno zadiranje u površinu tijela majstorskoj je ruci dovoljno da naznači tipičnu za mornare potkošulju s naramenicama, odnosno vanjsku fizičku osobinu koja precizno odražava unutarnju narav.

Zamijetimo kako je na svakome od navedena tri rada ponešto izostavljeno – udovi na kozi, udovi (zamjenjuju ih grudi) i glava na bjegunici, usta na mornaru – pa ipak, njihov je specifičan karakter pojačan, nipošto oslabljen. Duhovitost zamisli, njena izražajnost dobili su time na intenzitetu, kao da je sama psihologija forme iskazala svoju pronicljivost.

Međutim, nasuprot dojma lakoće izvedbe, valja nam zamijetiti strogost i ozbiljnost u postupku oblikovanja. Naime, u sekvencijalnom nizu kretnji i položaja koje zauzima određeno tijelo, pojedini su među njima u većoj mjeri karakteristični, više otkrivaju i govore od drugih. Premda slijede neposredno jedan za drugim, ti položaji se izdvajanjem fiksiraju, zadobivaju Zavod ljive zamisli i otkrivaju ći uvidi vanvremensku protežnost. Marija Ujević je pozorni lovac takvih položaja (ostale odbacuje), također i pogleda koji ih ponajbolje otkrivaju (a fotografski objektivi hvataju i fiksiraju). I zato nam ne preostaje nego ustvrditi: klasičnim primjerima govora tijela priključila je autorica svoje radove, obogaćujući vokabular osobitim izražajnim potencijalima. Bez obzira kakvu narav nastoji iskazati, u rasponu od suzdržanosti do eskalacije pokreta. U nekim je figurama dostojanstvo izraženije, u drugima ranjivost, u trećima duhovitost, komičnost dapače. Unutar takve karakterne i sadržajne fleksibilnosti, konstanta je tek izraz sam, ono što nazivamo poetikom; individualnim, precizno razrađenim rukopisom.

Marija Ujević oblikuje zatvorene, jasne obrise volumena glatkih površina; zato njena napeta, energizirana skulpturalna masa uvijek djeluje vrlo sugestivno.

U recentnim je godinama Marija Ujević Galetović na velika vrata unijela slikarstvo u svoj rad te ujedno na domaću likovnu scenu, pozornost je zasigurno bila osigurana njenom reputacijom, a svojstveni joj, sasvim osebujni izraz opravdao zanimanje javnosti. Odrješitim kadriranjem – u kojemu prevladavaju kvadratni i bliski im formati čime je također naglašena artificijelnost pogleda - uprizoruje scene poput kazališnih kulisa. Ako treba prikazati namreškano more s izmaglicom ili neveru, onda će profinjenom gradacijom ”More“, akril na platnu, 150x140 cm nijansi odabranih boja uz tanku čipku valova, odnosno crnilom nagomilanih oblaka predočiti upravo to. Ne na način koji bi težio mimetičkoj vjernosti, nego preciznoj simboličkoj deskripciji. Pritom je prostor kombinacija oblikovne plošnosti uz selektivnu primjenu postupaka koje bismo mogli opisati kao atmosfersku (tonovi lagano blijede u dubini) te pravilnu, geometrijsku perspektivu (prikaz stabala koja se smanjuju u pozadinskim planovima to nedvojbeno pokazuje).

Neodoljiva je ta teatarska dobrodošlica umjetničinih ilustrativnih, više crtačkih nego slikarskih slika. One posjeduju zagonetnost, ponekad dirljivu jednostavnost (Đoni je izložen studeni kao i našem pogledu, ali zadržava svoje ljudsko dostojanstvo), otvorenu zapitanost pred kompleksnošću neprestano očuđujućeg života. Hodom u novo Marije Ujević Galetović proširuje svoje impozantno djelo koje potvrđuje kako figurativna umjetnost i dalje može (a uvijek će i moći) reći više o zbilji, o percepciji, nego mehanički, kako god savršeni objektiv ili puko oko koje gleda, a ne uviđa.

Nikola Albaneže

Marija Ujević-Galetović - skulpture i slike

ŽIVOTOPIS

Marija Ujević-Galetović rođena je 20. listopada 1933. godine u Zagrebu u kojemu je završila osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Godine 1953. upisuje se na zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti - Kiparski odsjek; diplomirala je 1958. U klasi profesora Frana Kršinića. Nakon studija usavršavala se na Central School of Art u Londonu; u nekoliko navrata boravila na studijskim putovanjima (Italija, Engleska, Francuska).

Na zagrebačkoj ALU radi od 1987., napredujući od docenta do statusa redovitog profesora 1995. Od 1998. redoviti je član HAZU čiji je član suradnik bila od 1990. godine.

Izlagačku aktivnost započela je 1960. te je od tada prezentirala svoje radove na brojnim samostalnim i skupnim nastupima. Istakla se je napose skulpturalnim ostvarenjima na otvorenom prostoru – gradskim ulicama i trgovima (spomenici Augustu Šenoi u Zagrebu, Miroslavu Krleži u Osijeku, Jakovu Gotovcu u Osoru, Frani Petriću u Cresu, Petru Krešimiru u Šibeniku, Ivanu Pavlu II. u Dubrovniku), u parkovima i dvorištima (skulpture Trkač na Savskom nasipu u Zagrebu, Ženamačka uz galeriju Lauba, spomenik Jurju Križaniću na Kaptolu u Zagrebu) - te u sklopu arhitektonskih cjelina – u crkvama (patronu crkve Sv. Pavla u Zagrebu, skulptura Uzašašće u crkvi Sv. Nikole u Rijeci) i pasažima (spomenik Vlahi Paljetku).

Za svoj je spomenički rad primila mnoga priznanja te je dobitnica značajnih nacionalnih i međunarodnih nagrada među kojima se ističu: 1. nagrada na međunarodnom natječaju za spomenik Telekomunikacije u Ženevi 1965., 1. Nagrada na natječaju za spomenik Augustu Cesarcu u Zagrebu 1973., 1. nagrada za spomenik Jovanu Steriji Popoviću u Novom Sadu 1981., Izvedbena nagrada za spomenik Miroslavu Krleži na Zagrebačkome salonu 1982., Nagrada na Trijenalu hrvatskog kiparstva u Zagrebu 1986., Nagrada za spomenik Augustu Šenoi u Zagrebu 1987., Nagrada grada Zagreba 1989., Nagrada Zagrebačkog salona 1990.

Njezina se djela nalaze u zbirkama zagrebačkih ustanova: Moderne galerije, Muzeja suvremene umjetnosti, Laube; također u privatnim kolekcijama Alfreda Brogyanyija u Beču, Nede Young u New Yorku. Kao dio recentne i aktualne produkcije Marije Ujević- Galetović očekuje se skoro postavljanje spomenika Jurju Križaniću u Moskvi te realizacija brončanih vratnica na katedrali u Požegi.

Samostalna izložba Aleksandra Bezinovića i Katarine Vojković

vrijeme: 18.11. - 17.12. 2016.

mjesto: Galerija Galženica, Velika Gorica

Samostalna izložba Aleksandra Bezinovića i Katarine Vojković

Otvorenje izložbe: Galerija Galženica, 18.11. u 19 sati

Samostalnom izložbom Aleksandra Bezinovića i Katarine Vojković završavamo program kojim smo ove godine predstavili mlade akademske umjetnike vezane za Veliku Goricu i okolicu, bilo podrijetlom, bilo trenutnim životom i radom. O slikarstvu Aleksandra Bezinovića i Katarine Vojković, ovoga puta pišu povjesničarke umjetnosti Rozana Vojvoda i Petra Petrušić.

Stvaranje i rastvaranje, konstrukcija i dekonstrukcija, nastajanje i nestajanje; sve su to parovi suprotnosti koji se mogu aplicirati na radove Aleksandra Bezinovića nastale u protekle dvije godine. Postupcima koji uključuju paljenje, struganje, obilno korištenje vezivnih sredstava, pa čak i namjerno izazvanu koroziju metalnih ploča, autor dodatno naglašava poljuljane odnose između podloge, figurativnog motiva, riječi i boje. Rekonstrukcija kao misao vodilja ove izložbe, postaje primjenjiv i istodobno relativan stvaralački princip - sve se na neki način može rekonstruirati u sprezi tehnologije i stvaralačkog principa; palma pa čak i ljudsko tijelo.
(Rozana Vojvoda)

Kreativna biografija Katarine Vojković obilježena je nekonvencionalnim izborom motiva i materijala. To djelovanje u oprečnostima djelomično je odraz odrastanja s majkom naivnom kiparicom i kasnijim zanimanjem za mehanizme nanošenja boli kojima je likovni oblik Katarina podarila u okviru umjetnosti BDSM-a. Jedna od zajedničkih karakteristika seksualnosti i umjetnosti je nekonvencionalnost. Umjetnik ne odabire laskati komforu publike. Tijelo i sve što radimo sa njim unutar privatnih prostorija je intimno područje. Kako i sama kaže, njezini prvi radovi bili su odraz bunta i neprihvaćenosti. Radovi koje danas gledamo pripadaju umjetnosti fetiša u kojima izlaže vlastitu intimu te tako ispituje granice užitka, boli i međusobnog ljudskog povjerenja.
(Petra Petrušić)

Aleksandar Bezinović rođen je 16.5. 1975. godine u Splitu gdje završava Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn — odjel grafičkog dizajna. 1993. upisuje slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a 1998. diplomira u klasi prof. Zlatka Kesera. Od 1998. do 2007. radi kao suradnik u Hrvatskom restauratorskom zavodu na odjelu drvene polikromirane skulpture. Surađuje na filmskim i kazališnim projektima kao slikar scenografije. Izlaže na samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj, Sloveniji, Francuskoj, Njemačkoj, Dubaiju, SAD. Živi i radi u Zagrebu. Član je HZSU.

Katarina Vojković je rođena 10.07. 1986 u Zagrebu. 2001. upisuje srednju školu Primijenjenih umjetnosti u Zagrebu, a 2007. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, na kojoj je 2014. diplomirala u klasi Danijela Kovača. Tijekom zime 2015. god. pohađa tečaj nordijske umjetnosti na Likovnoj akademiji u Oslu (Norveška). „Ilustrirala je knjigu ''Lajkavica'', a izlagala je na 9 samostalnih i 20 skupnih izložaba. Članica je HDLU-a od 2016.

Izložba je ostvarena sredstvima Grada Velike Gorice.

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.

NAVIGACIJA