FacebookTwitterGoogle Bookmarks

Milan Zagorac

  • „Polarna hladnoća ne popušta“

    „Polarna hladnoća ne popušta“

    Mislim da se ova nadovezuje na onu od prije koji mjesec o salmoneli od koje umalo da nismo svi pomrli, e, sada se radi o još boljoj stvari, polarnoj hladnoći koja ne popušta, pa je eto, zamisli, u siječnju izmjereno nevjerojatnih -22 u Slavonskom Brodu, zacijelo je u Ravnoj Gori bilo i -25, ali nemojmo zaboraviti Split gdje je nevjerojatnih -7 te Dubrovnik gdje je pao snijeg, na brdima doduše, ali svejedno, dobra je vijest za prvih 15 minuta svih središnjih dnevnika.

    Dobro, svi znamo da postoji nešto što se zove subjektivni osjet hladnoće, no valjda kako bi Split i po tome bio najbolji ili najbolji grad na svitu, sada je ta kategorija uvedena kao „službena“ u svim medijima pa se uvijek ističe, „ali osjet hladnoće je kao -30“ ili -25 ili -273,5, nije bitno, važno je da vijest ispadne takva da je u Splitu zapravo hladnije nego u Slavonskom Brodu, Čakovcu ili Delnicama, a što bi svaki uzmorski student koji je proveo barem jedu sezonu u Zagrebu trebao znati da je obična glupost. Je, istina je, primorska i dalmatinska bura nisu nimalo ugodne, ali … Ne, nije prava hladnoća od -25 ono što nazivamo osjetom hladnoće, možda nam godi čuti da je oboren još jedan rekord u Dalmaciji, poslije onih turističkih, ali ovo o polarnoj hladnoći u siječnju, koju smo identično, ako ne i gore imali i prije svega nekoliko godina, i njezinim nevjerojatnim posljedicama je stvarno vrh gluposti… Možda bismo samo slike vječno suncem okupane jadranske obale ipak trebali malo revidirati: da, da, zna na Jadranu biti hladno i burovito, zna čak i pasti snijeg, ali uglavnom nije slično kao na kontinentu. Svatko tko je to iskusio, zna što je ona hladnoća koja odozdo prodre iz cipela prema gore i koje se poslije iz kostiju ne možeš osloboditi danima.

    Polarna hladnoća ne popušta

    U biti, kad bolje razmislim, nije vrh gluposti onaj osjet hladnoće. Ima još većih. Babi Mari, koja se ilegalno prikopčala na vodovod još prije 25 godina kada je ilegalno sagradila kuću u ilegalnom naselju pored Splita, a koje je u međuvremenu legalizirala, smrzla se vodovodna cijev. Vidi čuda, cijev ide izvan bilo kakve pokrivke i zaštite i smrzla se na onih -7, fejkanih -30 jer, eto, nitko nije mislija na to da se babi Mari, koja je došla 3 minute na centralni dnevnik te još 3 centralna dnevnika, to može dogoditi, pa kako je sve legalno i baba Mara ponekad zna i platiti račune za vodu, e, sad bi bilo u najmanju ruku nekorektno da splitski Vodovod i kanalizacija ne odmrzne cijevi. Besplatno. Uz to, možda da poprave i puknute ventile.

    Uz ovo, imamo još jednu vijest, kako se smrzlo more. Doduše, ne more, nego neki zaton dubine pola metra i to s bočatom vodom, ali svejedno, važno da se govori. Tada neki mještanin kaže da ovo u „svojih 65 godina života nije vidio“ iako je prije samo 5 godina bilo isto i da, manje-više, događa se barem jednom svakih nekoliko godina, ali bitno je da je građanin rekao „da takve zime još nije bilo“ što onda svi mediji ponove bez ikakve provjere.

    Eh, da nam nije te polarne hladnoće o čemu bi se sve dalo razgovarati? Možda o tome kako je zima bila topla, a što je onda dokaz globalnog zatopljenja. Kako bilo, ljeti je slično s vrućinama, samo tada se umjesto osjeta hladnoće iznose temperature koje na suncu znaju „skočiti do 50“. Nešto slično ultimativnom dokazu moga djeda da u njegovoj Trnovi uz more u siječnju zna biti plus 25. Naravno, ako termometar s tamnim alkoholom, po mirnom danu, u zavjetrini stavi na sunce. Da, zaista, tada je stvarno na tom mjestu +25 u siječnju. I istovremeno, -25 osjeta hladnoće izazvanog orkanskom burom i prodorom polarne hladnoće. Ovisno kako na to gledamo. Možda bismo i ovaj fenomen mogli staviti na centralni dnevnik. Zašto ne?

    Evo, tako se provede prvih 25 minuta dnevnika. Onda možemo krenuti na vijesti iz zemlje i svijeta…

    Autor: Milan Zagorac

  • Alergija

    Alergija

    Još kao dijete sam navodno bio jako alergičan: smetala mi je prašina, pelud, bobičasto voće, posebno kupine i jagode, maline nešto manje. Naročite smetnje su mi stvarali ubodi osa, bumbara, a posebno pčela. To je bila stvar zbog koje sam redovito završavao na hitnoći s injekcijama i natečenom rukom otprilike za tri puta u odnosu na stvarnu veličinu. Ne moram reći da se isto odnosilo na vlasulje i meduze,uz dužnu dozu antitetanusa, zlu ne trebalo. Zatim su tu bile razne vrste dišnih problema, kako sam kao dijete živio na kontinentu, razdoblja cvjetanja su bila nešto pomaknuta u odnosu na ova riječka, no sve u svemu, dimidril mi je bio neopohodan dodatak za odlazak u prirodu, koju, usput rečeno, volim, ali primjerice, nedaj bože da mi kožu dotakne neka otrovna biljka ili neka životinja, primjerice da me ugrize miš, ili da cvjeta vrba ili čempres. Opet hitnoća. I tako manje-više cijeli život.

    Alergija

    Kasnije, u mojim dvadesetima, s preseljenjem u Rijeku u tada još roditeljskom stanu, primijetio sam da se razdoblje neugodnog kihanja i šmrcanja s pripadajućim glavoboljama i suzenjem, a kasnije i kašljem premjestilo sa svibnja na kraj veljače (naime, Rijeka ima značajno blaže zime od Varaždina), pa svaka ona moja uslikana voćkica na fejsu ili predivno procvali narcisi ili, još bolje, dobar mac šparoga zahtijevaju prethodno uzimanje određenog antihistaminika ili određenog kortikosteroida – da bih jednostavno mogao ići u prirodu i po mogućnosti, vratiti se zdrav, a da me ne sronđa neka alregijska reakcija

    Ne, i to nije šala: naime, stvarno je odvratno kad vas u sred proljeća počne udarati peludna groznica od procvjetalih ili propupalih stabala, a ako ne reagiram na vrijeme, počne s nelagodom osjećaja gušenja, koja kulminira negdje tijekom svibnja, te završava tek s prvim kupanjem u moru, što je otprilike prva polovica lipnja kada simptomi nestaju.

    To je, ono, zbilja, zbilja nezgodno: ili ćeš uzimati te tablete, ili ćeš izgledati gore od tužne vrbe sljedeća dva do tri mjeseca, tjerajući mak na konac s onom „ja tablete neću uzimati“ ili „neću se trovati“. I ne, nije više samo da je kihanje i alergijski rinitis samo prvi vjesnik proljeća, sada je postao i vjesnik jeseni, ma i zime, jer počinju mi smetati s godinama grijani prostori, klimatizirani prostori, prostori koji su prašnjavi, zadimljeni prostori, prostori s jakim ili slabim mirisom cigareta, sve u svemu, počinjem se podsjećati na one japanske turiste prije 30 godina koji su s maskicama prolazili kroz grad.

    Što se samih alergija tiče, izgleda, nisam jedini. Štoviše, sve nas je više i simptomi postaju sve nezgodniji, kao da naši imunosni sustavi počinju luđački reagirati na sve što nije sterilno, čisto, pređeno krpom od mikrofibre s legno pulito, s mirisom kokolina, oprano svaki dan, sterilizirano protiv svega, kao da našim organizmima počinje nedostajati ono što čini bitnu razliku između stvarno patogenih pojava i nečega na što ne bismo smjeli uopće reagirati.

    Jedan mi je poznanik, inače liječnik, ali radi za farmakološku industriju, rekao da je pojava alergija prastara stvar, ali da se u ovolikoj mjeri pojavljuje tek s modernim vremenom: tuširamo se svaki dan, za svaki dio tijela koristimo drugu vrstu šampona, naime, ne, ne koristimo onaj običan šampon jer nam od njega „vrisne“ vlasište, nego onaj od 100 kuna koji kao liječi seboreju, perut, ćelavost i štojaznam što sve ne; nadalje, prostori u kojima stanujemo mahom su prečisti (da, prečisti!!!), a ulice su povijesno posve očišćene od – konjskog izmeta! – pazi ovo, naime, nekada su bile krcate toga i ni djelić stanovništva nije obolijevao od alergijskih bolesti. Dobro, umiralo se od TBC-a, a danas od karcinoma koji možda nastaju kao posljedice sekundarnih infekcija naših stresom razbucanih organizama. Kratko i jasno, alergije je suvremeno abreagiranje na novonastale okolnosti prehigijeniziranosti prostora i novih vrsta alergena koji se šire u nedogled. Dodajmo tome da mahom stanujemo u uvjetovanim okolišima, zimi centralno grijanima, ljeti centralno klimatiziranima, umjetno osvjetljenima i danju i noću, u kojima moramo vidjeti računa o čistoći filtera, ne bismo li se spasili od – nedajbože – legionele, ali i alergije.

    Na kraju, čini se da iz toga začaranog kruga nema izlaza: sve stresniji život, plus sve uvjetovanije stanovanje i rad, uvjetuju na kraju da postajemo ovisni o farmakoterapiji koja će poništiti sve negativne nuspojave naših bezbrojnih alergija, od onih na pelud ili prašinu, do onih na sunce, vjetar ili hladnoću. Kako god okrenuli, novi je čovjek sve samo ne neko biološki savršeno biće. Prije bi se reklo, „slabiće“, svojevrsni ovisnik. Ovdje uopće neću spominjati psihološke performanse koje sa svakom novom generacijom postaju sve osjetljivije na bol, sve teže podnose banalne biološke činjenice i zadanosti, sve smo ciničniji i – sve ovisniji o sada već beskrajnom moru terapija, ne bismo li valjda očuvali iluziju vrlog novog svijeta.

    I takav bi čovjek kao trebao ići na Mars? Ili još dalje? Mora da smo gadno polupali lončiće kada su te stvari u pitanju.

    Autor: Milan Zagorac

  • Antonio

    Antonio

    I sanja je kako bi proša kroz život a da se ne mača.

     

    U malon je živija mistu i bija siromaj je pravi,

    A jema je dušu on čistu i mijardu sunca u glavi.

    Brez šolda je doša iz svita vas tanak i upala lica,

    i gleda je iz svog šufita i živija sam i ka tica.

     

    U malen je živija mistu uz makinju, libre i biškot,

    Na jednom je pisalo listu: Servantes Saavedra: Don Kihot.

    Iz Čileja taki je doša ka tužni hidalgo brez mača,

    I sanja je kako bi proša kroz život a da se ne mača.

     

    U malen je živija mistu, razumija nikor ga nije,

    Jer malo je taki na svitu, ča živedu da in se smije.

    A bija je pisničke duše i umitnik čudnega kova,

    Svi okrenu kako in puše, on živi u fibri od snova.

    Oliver Dragojević: Antonio

     

    Baš neki dan vidim na Faceu Oshovu izjavu da ne treba svijet gledati „samo pozitivno“. Naravno, novinarski je opremljeno tako da odmah skočite na naslov „Glupo je svijet gledati ružičasto“ ili nešto slično. Poanta Osha, međutim, nije baš da vam preporučuje da postanete natmušeni, acidni, kiseli, čangrizavi svjetomrzac, nego da nastojite biti realni i da, ako je moguće, baš ne nasjedate na one propagandne trikove o isključivo pozitivnom stavu, e koji će promijeniti vanjske okolnosti. Ja, kao rođeni pesimist, skoro-pa-mizantrop i ne odveć radostan tip, mogu reći da je Osho u biti u pravu. Bolje je reći da je čaša od 2 deci ispunjena s jednim decilitrom vode, nego se zavaravati s polupunom ili unesrećivati s polupraznom.

    Pustimo sada Osha na miru, on mi je poslužio tek kao povod za jedno razmišljanje. To je da svijet, onako proizvoljno, u grubom zrnu, mogu podijeliti na tri temeljne skupine. Prva su kiseli, nezadovoljni ljudi kojima sve smeta, svemu nalaze manu, u svemu vide problem, ništa im se ne sviđa, sve ih izluđuje, „pa vidi te golubove“, „vidi, ima i gljiva“, „vidi fasade“, „vidi oluk“, vidi ovo, vidi ono, uglavnom je sve loše, a pritom ne nude nikakvo rješenje. U stanju su danima fiskirati neki predmet u koji su projicirali mrak svoje nečim opterećene podsvijesti (točnije, nesvijesti, jer nisu u stanju prepoznati tjelesne signale koje im odašilju mentalni slobodni radikali) i ne poduzeti ama baš ništa ne bi li to riješili. Ili nastoje riješiti to na najgluplji i najneučinkoviti način – napadajući: ne zagrebu li u čemu je zaista problem, ne pokušaju li barem iskopati o čemu se zbilja radi, je li riječ o čisto jednostavnoj nebitnoj tehnikaliji ili nečemu za što im treba više hrabrosti, vještine, suradnje i zajedništva, ili je riječ o nečemu trećemu, oni na ovaj krivi način šire cinizam (baš to, ujedanje!), ljutnju, pasivnu, a nekad i aktivnu agresiju, verbalnu, pisanu, onu u gestama i grimasama, ponekad i šakama. Ako se nađu na istome mjestu i ne pokefaju se međusobno, vrlo vjerojatno će jedni druge uvjeravati i time dodatno snažiti uvjerenje o generalnoj pokvarenosti – drugih.

    Postoji druga klasa, optimista, recimo to tako, oni će se uvjeravati u svojem balončiću kako će pozitivnim mislima usmjeriti svijet k boljemu. Ponajviše svoj osobni svijet. No, u jednome griješe, naime, ukoliko to nije odlučila njihova podsvijest, ništa od odluke. Ništa od ružičastog svijeta u kojem caruje drugarstvo. „Ono nešto“ se mora odviti u nama, to mora biti rezultat našeg unutrašnjeg procesa, e kako bi se vanjske okolnosti za osobu mijenjale, jer ostalo je tek uzaludna samozavaravajuća nada, prazna ljuštura naših projiciranih želja. Takve ljude često doživljavamo pomalo ludima, no oni to i jesu, naravno, ne mislim u negativnom smislu riječi. Uostalom, svi smo mi pomalo uvrnuti na svoju stranu tj. ludi. Oni su jednostavno nespojeni s tlom, neuzemeljeni, i kao takvi uvijek su u opasnosti od naglog, po mogućnosti tvrdog slijetanja.

    Tu se pojavljuje treća kategorija. Nazovimo ih „realisti“, iako bih ja te ljude nazvao „onima koji vole život takvim kakav jest“. Nije da sam čitao samo Viktora Frankla, vidio sam na ponekim, doduše vrlo malobrojnim ljudima takav stav: ne, nije to „jebe mi se“ niti „baš me briga“, nego je nešto iznutra, generalno pozitivno, nešto što čovjeka čini takvim da može nadživjeti stvari koje su same po sebi nenadživljive i koji mogu na kraju hrabro, bez straha i žaljenja, reći da je vrijeme da odu s ovoga svijeta. To čak nije ni stvar nekih posebnih vještina, posebnog obrazovanja, ali je uvijek stvar posebnih iskustava tijekom života jer su ona, čini se, neophodna uz onu unutrašnju psihodinamiku i temeljni, zacijelo, kromosomski ustroj. Oni gledaju svijet onakvim kakav jest, uzimaju ga u onoj mjeri u kojoj im je dan i daju mu onoliko koliko traži. Baš u skladu s onom zen-mudrošću: „jedi kad si gladan, lezi kad si umoran.“ Ne bih rekao da su ti ljudi emocionalno manje empatični, dapače, upravo suprotno, ne bih rekao ni da su manje marljivi, naprotiv, vrlo često imaju vrlo ispunjene i emocionalne i profesionalne živote. Ne bih rekao ni da su bez ambicije, jer ugrubo gledano, to su materijalno najbogatiji ljudi koje sam imao prilike upoznati. Žive vrlo dugo, nisu niti asketi, niti su bahati nametljivci, oni jednostavno idu logikom „živi i pusti druge da žive“.

    Znam da je ova moja granulacija vrlo gruba, cijele sam nijanse sivoga preskočio, no kao odgovor na kratko i jednostavno pitanje „treba li svijet gledati sivo ili ružičasto“, moj je odgovor uvijek - „onakvim kakav zaista jest“. I što je najbolje, to moramo osjetiti duboko u sebi. To mora biti odluka našeg dubljeg ja, a koju jednostavno moramo - dosanjati.

    Autor: Milan Zagorac

  • Da, zaista, čemu onda uopće humanističke znanosti?

    Da, zaista, čemu onda uopće humanističke znanosti?



    Prije nekoliko dana sam pročitao vrlo intrigantan članak Alekseje Kišjuhas naslova „Čemu još društvene nauke?“ u kojem vrlo pedantno iznosi činjenice koje su za društvene znanosti, a rekao bih i za humanističke vrijednosti u cijelosti vrlo nepovoljne: tehnokratski um modernog vremena brižno oblikuje inženjere, dakle, ono što bi se moglo nazvati praktičnim umom, te eventualno matematičke vještine, dakle, algoritamske umove (zbog složenih informatičkih i ekonomskih protokola, manje zbog „kvantne fizike“), i liječnike svih vrsta, dakle „spasitelje života“, dok ono što je nekada bilo u domeni „humanističkog“, a danas obuhvaća sve, od teologije do filologije, postaje nebitno, manje traženo, i, što je najvažnije, neupotrebljivo.

    Da, zaista, čemu onda uopće humanističke znanosti?

    Pa stoga ni ne čudi očiti paradoks da će svatko vrlo lako poticati svoje dijete da uči jezike (kako bi se bolje snašao u inozemstvu, pa samim time zaradio više), svira neki instrument (kako bi bio ipak malo prestižniji od drugih), ide na neki sport (da „ispuca energiju“), bavi se kreativnim radom u nekoj radionici (zato da tati i mami izbije malo para iz džepa, ali i da prođe vrijeme, a dijete „ne davi“ po kući već ispuca energiju negdje drugdje, ako već nije na nekom sportu), ali onoga trenutka kada je u pitanju odabir buduće struke, eto ti ga vraže na, ništa od toga, već informatika, strojarstvo i medicina, jelte, jer medicina je dobra i ljudima spašava živote, a osim toga u Norveškoj ti je netko spreman dati i do 9.000 eura mjesečne plaće jednoga dana kada to sve skupa završiš, a što ćeš s filozofijom? Morat ćemo tražiti veze da te zaposlimo, a to stvarno nema smisla, zar ne?

    I da, sve je to točno. Naravno da ćete se s nečim IT ili strojarskim ili medicinskim lakše zaposliti, ta jednostavno je prosvjetiteljskom materijalističkom logikom koja je uspjela prodrijeti i do humanizma, koji je postao „humanističke znanosti“, osigurana trajno manja vrijednost kao nepraktičnoj, spekulativnoj, materijalno nelukrativnoj djelatnosti. Kako bi se koliko-toliko kompenzirala ta disproporcija, „izmišljena“ je hrpa tzv. „bullshit poslova“ kratkog roka trajanja, poput administrator EU projekata, administrator administratora projekata, beskrajno more PR-stručnjaka svih boja i fela, od copywritera do spin-doktora.

    Naravno, ne treba smetnuti s uma da su i tzv. praktična zanimanja također pred izumiranjem, ali navodno još uvijek trebaju inženjeri koji će graditi most, piloti transatlantika, kirurzi i IT stručnjaci, no s razvojem sve naprednijih tehnologija, posve je jasno da su dugoročno nepotrebni, izuzev ovih potonjih, ali, da, dragi čitatelji, i oni će s vremenom nestati na Zapadu i radit će se u nekim jeftnijim destinacijama. Društvo spektakla traži dobre scenske efekte, dobre redatelje, fabulu i glumce koji su u stanju zabavljati, uz, jasno, nevidljive tehnologe iza i mesmeriziranu publiku ispred ekrana (koja se sastoji od ranije navedenih „bullshit stručnjaka“) koja održava u beskraj takvu ekonomiju.

    U biti, humanizam je sam u dubokoj krizi, pa su stoga i humanističke znanosti postale nebitne, iako, posve nevjerojatno, one predstavljaju samo „srce tame“ ove višestoljetne priče, one su same sebe dovele u takvu poziciju da se ne vidi njihov smisao i njihova potreba, one su postale toliko samomaloovažene da je gotovo nemoguće naći tu infinitezimalnu brojku kojom se može izraziti njihov vlastiti osjećaj nebitnosti pored pilota koji sigurno upravlja transatlantikom s 280 putnika ili graditelja koji gradi nebodere od 200 katova.

    Umjesto da je tehnologija postala put oslobođenja čovjeka od repetitivnih, priglupih poslova koji postoje samo da bi ekonomija vukla dalje (od PR-a do proizvođača flaširane vode ili do besmislenih preparata za zadržavanje kože mladom kao da vam je 30, a u stvari vam je 70) te da bismo bili u stanju više koristiti svoje kreativne potencijale ne bismo li prepoznali i oslobodili „višega sebe“, mi smo potonuli u borgovsku tehnokratsku civilizaciju koja asimilira, prožvače i baca na smetlište. Humanizam, onoga trenutka kada je izgubio svoju vezu sa „svetim“ u čovjeku, a to je dubinska os naše svijesti – smisao, a s njime i mjera - onoga trenutka kada je prihvatio tzv. logičke algoritme kao vlastitu paradigmu (kao da je moguće imati istu metodu u gradnji rakete ili u promišljanju o samoubojstvu, strasti, sreći ili patnji, da ne govorim o konačnosti i beskonačnosti?), onoga časa kada je započeo uzaludnu kompeticiju na navodno istoj osnovi s ostalim znanostima, postao je besmislen i da, kao takav, može se pronaći samo u nekoj marginalnoj niši koja omogućava perpetuiranje već sada debelo zastranjenog sustava: humanističke znanosti danas, ako žele biti „korisne“, prelijevaju svoje usluge u PR, spinanje, manipuliranje informacijama, poigravanje s vrijednosnim sustavima, kratko i jasno, postali su antihumanistika. Inače su lišene svrhe pa samim time besmislene.

    Jer, zapitajmo se konačno, što je smisao našega života: odlaženje na posao, odrađivanje neke administrativne budalaštine, vraćanje kući, ručanje, spavanje, odvoženje djece u školu i vrtić, ponavljanje toga u nedogled s povremenim godišnjim odmorom za sjećanje čije ćemo fotke odmah podijeliti na društvenim mrežama, da barem malo stvorimo zavisti kod drugih kao kompenzaciju kad smo već uglavnom uvijek frustrirani? Ili je smisao negdje drugdje? Je li smisao i u jednom i u drugom? Jer, zašto, zaboga, kad živimo u društvu spektakla i tolike sreće i izobilja, zašto onda uopće ima nesretnih ljudi? Zašto bi itko bio nesretan ako je doktor, radi u Norveškoj za 9.000 eura na mjesec, dostupne su mu gotovo sve blagodati modrenoga svijeta, doživljava vrlo malo uskrata, pa si onda, ne znam zašto, opet prosvira glavu.

    Da se razumijemo, nije ovo moje razmišljanje nikakvo usamljeno spekuliranje, dapače, samo zbog želje da ne opterećujem tekst neću navoditi primjere, no još jednom ponavljam: da bi se humanistika spasila, ponajprije je treba spasiti od njezinih vlastitih patrijarha, koji su je pretvorili u bezdušnu službenicu za hipnozu sve veće i sve besprizornije pastve – čovječanstva koje je na dobrom putu pada u materijalno, bez ikakve svijesti o tome tko smo, odakle i čemu težimo. A tada, zaista postajemo suvišni – čak i samima sebi.

    Autor: Milan Zagorac

  • Dakle, da zaključimo: ne vole školu

    Dakle, da zaključimo: ne vole školu

    Zašto, to se na prvi pogled čini lako zaključivim – naime, dosadna je, postavlja pred njih obaveze koje im nisu drage, nastava je suhoparna, predmeti su nepovezani, ne vide dublju svrhu osim da nešto nabiflaju i onda to reproduciraju, ali to nije izazov. Osim toga, kompetitivna je, ali ne u smislu poticanja i kreativnosti, nego u smislu natjecanja tko je došao u boljoj odjeći i s bolji Iphoneom te tko je gdje bio na boljem i atraktivnijem ljetovanju. Dobro, ima škola i dobre stvari, ali one se tiču a) velikog odmora i b) školskog izleta te c) eventulano nekog opuštenog događaja, gostovanja, nekog izvanškolskog predavanja (ali to pod eventualno!)

    Dakle, da zaključimo: ne vole školu

    Dobro, to je naizgled, na onaj prvi letimični pogled, iako se i tu negdje vjerojatno krije kakav uzrok. Naime, dosta radim s učenicima. Daleko je to od rada nastavnika koji u učionici provede oko 35 tjedana nastave po dvadesetak sati, dakle, oko 700 sati – ja, nasuprot njima, provedem godišnje u raznoraznim edukativnim kampanjama, predstavljanjima pisaca, rada na njihovim tekstovima na radionicama kreativnog pisanja ukupno oko 100 sati i to je velika razlika, toliko velika da nikada ne bih rekao da sam „nastavnik“. Ali, činjenica je da ono malo „ukradenog“ vremena od „školskog plana i programa“ koji dobijem za rad s djecom, i to od vrtićke (kaže se predškolske) dobi do osnovnoškolaca pa čak i srednjoškolaca, daje jedan specifičan uvid u taj svijet: da, istina je, djeca nisu luda za školom. I to nije nikakva tajna.

    Pogledajmo samo ova opća mjesta koja iščitavam iz njihovih tekstova: ujutro me bude, vani pada kiša, čeka me matematika, ne razumijem ništa, bus kasni, pokisnuo/la sam i cipele su mi mokre, nastava je ubitačno dosadna, nastavnici ispituju bez obzira na moje raspoloženje, da, imamo na kraju i taj sedmi sat, a koji je nešto što je kao izborno, pa bi trebalo biti malo slobodnije, ali čak ni to nije slobodno. I da, još nešto važno: učenici imaju osjećaj da sve to što uče nema dubljeg smisla, tj. da je uglavnom učenje radi ocjene, a ne učenje radi nečega drugoga, savladavanja nekog specifičnog znanja ili vještine kojemu ideš s unaprijed s entuzijazmom. Interesantno: čim u pričama spominju neku vanjsku, slobodnu aktivnost, pa čak i veliki odmor, odlazak na neku rekreaciju ili izlet, tada vani sja sunce, ptičice pjevaju, svi su radosni i nigdje više ovoga školskoga bluza.

    S malima u predškolskoj dobi je još jednostavno: oni su negdje na pola puta između bajke i ove naše kišne stvarnosti, pa im se ispripovijeda priča te uz nekoliko uzgrednih opaski „a što se dogodilo s mačkom?“ (naime, putem su vidjeli uginulu mačku pa su zaključili da je mačka pojela otrovnu bobicu pa je umrla) ili „zašto su Nika i Lana bacile papirić na travu?“ (naime, oni znaju da se ne smije bacati papirić u travu, pa to su sto puta spomenuli, zar ne?) te o tome da „policajac nosi pištolj da upuca lopova“ (od onda više ne spominjemo policajca, ni palicu ni „lisice“, općenito, ne spominjemo taj policijski aparat, osim ako s kolegama iz policijske uprave ne dijelim edukacijski blok sat), tu počinje njihova znatiželja koju iskazuju vrlo jasno i bez ustručavanja. Njihova se pitanja o onome o čemu govorim nižu bez oklijevanja, kao da nema straha od neke moguće kazne.

    Kako radim sa starijim skupinama, to su oklijevanja i izljevi iskrenosti sve rjeđi, djeca postaju sve svjesnija „abecede života“ znajući da kriva riječ na krivom mjestu može značiti neku moguću i nepoželjnu posljedicu. Osim toga, kada sam s predadolescentskim ili adolescentskim skupinama, stvari se dodatno kompliciraju, nužno uvodeći u jednadžbu i faktor osobnog sazrijevanja i rasta svakog učenika za sebe, a na koje kao osoba u ulozi nastavnika morate paziti. No, kako ti oblaci tmurne pubertetske oluje postaju sve mračniji, likovi njihovih priča su sve izloženiji nestalnim i nepouzdanim elementima, njihove su priče iz one prvotne komike iz petog razreda sve sličnije nekim sumraksaganalik pričama o nesretnim djevojkama koje nitko ne razumije, žive same ili napuštene ili će ih se napustiti, ali zacijelo negdje postoji neki vampir ili vukodlak koji će je jednom, nije bitno kada, jednom, prepoznati i spasiti od mučnog svijeta u koji je nekom nesrećom upala iz one prvotne bajke.

    Ipak, interesantno, iz književnosti koja im je dio obavezne lektire, ne dobivaju te informacije o vlastitoj zriobi, ona kao da zrcali zriobu naših baka, ako ne i prabaka, pa čak i unatoč trudu nastavnika da se neke stvari ubace i da se cijela ta školska misterija neugodnih hodnika i represivnih predmeta pomalo razbije, ako nigdje drugdje, onda barem na nastavi književnosti, ne, ne događa se, već upravo suprotno, uz matematiku, taj je hrvatski najgori i najnepoželjniji predmet. Lektire su uglavnom dosadne, ono o čemu one govore nije im blisko, u biti ne znaju uopće zašto su to pisci i pisali, mora da su se gadno namučili pišući nešto što čak ni pod prisilom lektire nije moguće probaviti. Nadalje, ne prepoznaju sebe ni svoje probleme u predviđenim naslovima (uz poneke iznimke i to isključivo suvremenih autor(ica)), ali ih muči da ako u nižim razredima tzv. popularna kultura koja im je svedostupna (TV, društvene mreže, net) ima odgovore na njihova pitanja (npr. Ana i Elza do nižih razreda osnovne, zatim Violetta u recimo 5. i 6. razredu, do Harryja Pottera ili Sumrak sage ili Igre prijestolja u višim razredima – svakako toga ima još, ali ovo nije moje najuže područje bavljenja – najbolje je kada me pitaju kako znam za te likove!), kako to da te stvari, tako omalovažene kao „popularna“ i „masovna kultura“ odgovaraju na njihove unutrašnje potrebe dok se unutar škole i dalje zadržava ona dosadna, siva, neugodna atmosfera dok vani stalno pada kiša. Zaključak je jasan: bitni su im oni sadržaji u kojima se likovi ili događaji mogu identificirati s njihovim osobnim preokupacijama. Školski im program daje jako malo od toga, osim povijesne književnosti i općih mjesta s kojima se jako teško poistovjećuju, ne zato što su lijeni ili im se ne da raditi, nego jednostavno zato što biti učenik danas i biti učenik prije 150 godina nije ista stvar.

    Kako bilo da bilo, nešto će se sa školskim sustavom morati dogoditi. Iako sam prije smatrao da će se neke stvari promijeniti evolucijom, danas mislim da smo toliko zaglibili, odgajajući generacije i generacije nevoljnika, da je vrijeme da se s tom praksom jednostavno prekine, da se škole oslobodi suvišnih i nepovezivih sadržaja, da se djecu potakne ne samo deklarativno, nego i stvarno, na više kreativnog rada i da se sve učini s manje figa u džepu, a s više stvarnog osjećaja za poziv.

    Autor: Milan Zagorac

  • Europa s više brzina

    Europa s više brzina

    I tako, neki dan vidim da se na News Baru zezaju s prijedlogom da se pripreme za misiju na Mars odrade u vlaku Zagreb-Vinkovci, naime, navodno su uvjeti slični onima u kabini međuplanetarnog broda, uključujući i vrijeme koje je potrebno u njemu provesti da se dođe od točke a do točke b, u ovom slučaju Zagreba i Vinkovaca. Moja bi žena rekla da bi prije netko hodajući unatrag stigao tu udaljenost nego vozeći se ovim vlakom.

    Nedavno sam putovao kroz Njemačku, što i nije baš neko putovanje i to – vlakom. Da, zaista, nije to bio neki poseban vlak, nikakav velikih brzina niti nagibni, niti nešto-tako-brzo, prije bih rekao neka krama slična onim našim HŽ-ovim „običnim kupejcima“. Uz to je još negdje u šumetinama naletio na jelena, pa su nas o tome višekratno i sustavno informirali kako moramo računati na kašnjenje jer je to bio, navodno, veliki sudar, a pretpostavljajući njemačku detaljnost i revnost u takvim slučajevima, ne sumnjam da su bile alarmirane ama baš sve službe u tih 15 minuta stajanja u mračnoj nigdjezemskoj. Bilo kako bilo, jedino što sam pomislio „jadna živina, nije imala šanse kad ovo vozi ovoliko brzo“, a vlak je, valjda kako bi nadoknadio izgubljeno, nakon toga prema Münchenu nastavio još brže. Moja je procjena da je u biti neprestano vozio između 120 i 160, naime, kroz Hrvatsku sam se zaista davno vozio vlakom pa mi je svaka usporedba bila skoro-pa-nemoguća. I da, da se razumijemo, nisam ja nikakav fan onog tipa „kad zagusti, odo ja u Njemačku“ jer je tamo 99 Luftbalons-lala-Land. Moje je proputovanje bilo takve naravi da nije bilo nikakve dublje analize Njemačke, a kamo li razgledavanja znamenitosti ili traženja novih poslovnih mogućnosti.

    Europa s više brzina

    Da ono s početka s News Bara i nije baš neistina, na kraju mi se potvrdilo u drugom vlaku koji je vozio od Münchena do Villacha tih 120 ili 160, ne znam točno, brzine sam procjenjivao prema Google mapsu i ograničenjima brzina označenima pored pruge, ali vremena ulaska u stanice i udaljenosti su se poklapale s tim procjenama. Onoga trena kad je vlak došao u Jesenice, kao da smo promijenili dimenziju vrativši se na ranije spomenuto inverzno-perverzno intestelarno putovanje. Naime, u paralelnoj stvarnosti su Jesenice i Rijeka udaljeni otprilike 2 sata laganini vožnje autocestom uz nezaboravne krajolike, osim onih 40 kilometara između Postojne i Rupe (to podsjeća na Kekeca i Bedanca). Nakon toga opet autocesta, kratko i jasno, to je putić, a ne put. E, s ovim vlakom to nije. To se pretvara u višesatnu agoniju navlačenja prugama Slovenije , kroz Kranj, Ljubljanu, Borovnicu, Brezovicu, Ilirsku Bistricu, ili prema Štajerskoj, Pragersko, Zidani Most, Laško, nije ni bitno kojim redoslijedom, a koje su, upravo kao i Hrvatske, zaglavile u vremenu Franza Josefa i njegovog potencijalnog nasljednika, blagopočivajućeg Franza Ferdinanda, s modernizacijama koje su možda tek kozmetičke naravi i koje – a budimo realni – svakog potencijalnog putnika odbijaju od vožnje vlakom. Jer to si iskustvo očito nitko ne želi priuštiti… Zaista, izgubiti 6 do 9 sati za 300 km je u današnjem vremenu skoro pa neracionalno i suludo i prije podsjeća na iskustva putovanja iz vremena KuK nego na današnjicu.

    Da se razumijemo, u nekim je stvarima Slovenija miljama udaljena od nas, ali je u ovom pogledu, mislim na željeznice, jednako loša kao i mi, možda tek mrvicu bolja. I ne, nije to samo na pravcu od Rijeke do Jesenica, tako je i do Šentilja, kratko i jasno, nenadmašivo iskustvo putovanja hrvatskim i slovenskim željeznicama omogućit će vam trajni doživljaj zemalja kroz koje prolazite (a ne kao oni glupi DB ili ÖBB koji te samo provozaju) kao i dokaz da je Europa odavno u više brzina, što je i empirijski dokazivo na banalnim primjerima, jer u nekim zemljama 500 km prolazite za 3-4 sata sa svim usputnim postajama, kolodvorima i staničicama, dok u drugima 100 km prolazite kao u ovim prethodnima oko 1000 km. Stoga što bismo se tu trebali čuditi? Kroz jednu zemlju idete 120, 160, 240 ili 300, a kroz drugu 40 na rikverc i sve pet, sve opet klapa, sve je u svojoj prirodnoj dinamici, a stvarna je ravnoteža, koju, eto, samo nismo nazivali pravim imenom, sada konačno dobila i službeno-neslužbeni naziv: Europa s više brzina.

    Autor: Milan Zagorac

  • Fajt

    Fajt

    (kratki osvrt na tri filma: „Rat profesora“, „U velikom stilu“ i „Ryuzo i sedam veličanstvenih“

    Svi koji me znaju, znaju jednu stvar: „ajmo stvari probati riješiti mirno“. Još me od djetinjstva otac malo kinjio za nedostatak volje za „poštenom muškom tučnjavom“, no, da se razumijemo, na kraju se prošlo i te inicijacije, tako da sam i dao i dobio batina u životu, bez obzira na onaj prvotni stav „ajmo to riješiti mirno“. Jednostavno, stvari ponekad izmaknu nadzoru, pa se sve skupa odvije tako kako se odvije. Iako povijest mojih fajtova nije bogata kao ona moga oca (koji ih je mitologizirao u „pričama iz mladosti“), ona ipak postoji.

    Danas nastojim uvijek izbjeći sukob, ako je to moguće, posebno na parkingu, na cesti i na javnim mjestima, uključujući poslove i kontakte s neznancima. Nekako, mislim da je bolje uzeti onaj već notorni „tensilen“ odnosno „apaurin“ pa da te jednostavno nije briga, nego izgubiti glavu zbog parkirnog mjesta (na dvoje oči vidio x puta makljažu i potezanje oružja zbog toga) ili divlje trubljenje na semaforima jer, eto, nisi krenuo baš one nanosekunde kada je pretpostavljena najava zelenog, agresivno približavanje drugim autima uz ablendanje farovima i pokazivanje srednjeg prsta drugim vozačima na brzim cestama. Nema smisla.

    borba

    No, eto, kao iz neke puke slučajnosti, u posljednjih mi se nekoliko mjeseci omaklo nekoliko filmova, sve od reda ne neke skupe produkcije, u kojima se, ako ne baš slavi nasilje, onda mu se daje jedno novo značenje. Jer neke stvari, kad je riječ o drskosti, prijetvornosti, opakosti i nadasve bezobrazluku, drugačije ne idu.

    Prvi je „Rat profesora“ („Fist Fight“) gdje u jednoj do kraja iskarikiranoj srednjoj američkoj školi dolazi do neminovnog sukoba dvaju suprotnih karaktera – prvog glumi Ice Cube (izvrstan kao nadrkani profa tankih živaca koji lako gubi živce na „glupe“ učenike i još „gluplje“ kolege), a drugoga Charlie Day (opet odličan kao mali spletkar koji migoljenjem nastoji zaobići sve probleme u životu, ali stvari jednostavno dolaze na naplatu, po mogućnosti u kompletu). Riječ je o onim situacijama gdje je fajt neizbježan, gdje će svi znati da samo poštena tučnjava šakama u 3 popodne na parkiralištu iza škole može donijeti mir u ionako posve razorenu zajednicu i da baš to, nešto što je iznimno i predstavlja dva posve suprotna svjetonazora, tek u izravnom sukobu može donijeti dugo potreban osjećaj zajednice. Paradoksalno? Ne. I jedan i drugi nastavnik žrtve su sustava koji je nakaradan, i jedan i drugi sa svojim se životima nose na vlastite načine kako znaju i tek njihov sukob razgolićuje prazninu strukture u kojoj rade (škola) dajući joj onaj bitni životni elan. Dobro, možda pravda stiže malo naglo i prejednostavno, ali film pokazuje jednu drugu stvar: ako se ne izboriš sam za sebe, to neće učiniti nitko drugi. Štoviše, ako to ne učiniš, moguće je da se to neće usuditi ni drugi, pa će cijela stvar biti još dugo neriješena. Uz cijeli niz drugih vrlo karikaturalnih likova, preporučujem, nasmijat ćete se, a možda otkrijete i smisao onoga kada kažete da biste „nekome zavrnuli vrat kao kokoški“. Ipak smo mi životinje.

    Drugi film ovoga ljeta je bio „Going in Style“ odnosno „U velikom stilu“ gdje trojica nekadašnjih tvorničkih radnika (glume ih Michael Caine, Morgan Freeman i Alan Arkin, svaki „specijalac“ za sebe) otkriva jednu banalnu stvar: firma koja im je uplaćivala mirovinski je upala u teškoće i banci je za povrat dugova uložila njihove mirovine. Odmah mi je palo na pamet rješavanje npr. naplate našeg 2. stupa. Primjerice, neki se pametnjaković zaigra s nečim, pa, eto, u ime općeg dobra lijepo uzme supruginu i moju štednju iz 2. stupa za svoju populističku agendu, a nama počnu dospijevati rate neplaćenih kredita, prve, druge i treće opomene i konačno stručnjaci za faktoring. Pa, budimo realni, u takvoj situaciji, ne znam kako bi trebalo reagirati, možda reći, „ma dajte, uzmite i drugi put, nema problema!“ Naša tri junaka to odluče vrlo jednostavno: opljačkat će banku i to vlastitu banku. Zašto ne? Ona je opljačkala nemilosrdno njih, pa zašto joj ne bi vratili milo za drago. Uostalom, ako „pravno“ pravo može biti toliko banditsko, zašto se ne bi u tom slučaju primijenilo „prirodno pravo“?

    Treći film, još jedna stvar s „penzićima“ u akciji je „Ryuzo i sedam veličanstvenih“, zapravo po temeljnom narativu film sličan prethodnom, no, naravno, posve japanski. Dobro, nije baš Akira Kurosawa (iako je aluzija na „Sedam samuraja“ neminovna), no tema je epska: ako yakuze propadaju i nestaju, a zamjenjuju ih pokvareni sitni lopovi, džepari, kamatari i profesionalni prodavači boze (sin glavnog ostarjelog yakuze je postao PR u korporaciji – ne čini se nimalo slučajnim taj detalj!), onda su stari yakuze, sa snažnim moralnim kodeksom, zapravo časni, ali ismijani junaci koji u današnjem svijetu izgledaju svi od reda kao odrpanci i Don Kihoti. No bez njih, čini se, bez Ryuza i njegovog obreda odsijecanja prstiju kao i kodeksa koji ne podnosi pljačku već opljačkanih i poniženih već posve druge moralne principe, a koji prije svega zahtijevaju čast, poštivanje prirodne hijerarhije i odanost, kao da bi Japan izgubio dio sebe i postao jednaka duhovna rupčaga kao i ostatak današnjeg svijeta s kojim dijeli ama baš sve (jedan od upečatljivijih likova je ostarjeli yakuza – malo tvrđi japanski nacionalist koji javno izvikuje parole iz vremena imperijalnog Japana – mislim da se aludiralo na Mishimu - aktivni borac za očuvanje prirode i mrzitelj svega američkog, no simbolički, umjesto banzaija pri zabijanju u američki nosač aviona, cessnom slijeće na njega dočekan kao, eto, zanimljiva turistička atrakcija).

    Iako su sva tri filma lagane komedijice od kojih ne treba očekivati neke velike epske trenutke, jedna im je stvar zajednička: pravda je unatoč lošim zakonima i korumpiranoj moći uvijek takva da se za nju mora izboriti. Prije toga se treba pobuniti, a za to učiniti treba imati muda. A tek onda slijedi fajt. Jer ako ne posegneš za fajtom, ispast ćeš šonjo.

    A to ne želi nitko od nas, zar ne?

    Autor: Milan Zagorac

  • Fargo

    Fargo

    /Kako je vrag došao u naš grad

    (Fargo, prva sezona, 2014.)

    Gus: "Kako možeš samo tako lagati?"

    Lorne: "Jesi li znao da ljudsko oko može vidjeti više nijansi zelene od bilo koje druge boje. Moje pitanje za tebe je: 'Zašto?' Kada odgovoriš na ovo pitanje, ja ću odgovoriti na tvoje?"

    Puno kasnije Gus odgovara: "Zbog predatora."

    Iako u ovoj priči ništa nije istinito, sve je istina, istina i samo istina. Sa sličnim pretekstom (dakle, izgovorom) počinje svaka epizoda serije (i filma) Fargo kojeg se sjećam iz svojih studentskih dana, bilo je to zaista davne 1996. godine: "Ovo je istinita priča. Prikazani događaji odvili su se u Minnesoti (te i te godine). Na zahtjev preživjelih, imena su promijenjena. Iz poštovanja prema mrtvima, ostalo je ispričano točno onako kako se dogodilo."

    Naime, ovo je najistinitija laž koja se ponavlja cijelim ovim "braća coenovskim" serijalom (namjerno ne kažem samo braće Coen, jer se radi ipak o više redatelja) - da, naime, iako možda ništa nije istina, u ovoj je priči sve istina, i da, iako je sniježna vukojebina postala sinonim za neku vrstu ledenog pakla u kojem možete završiti, ona je istovremeno postala metafora onoga "zaleđenog mora u nama", dakle, naših otuđenih, nehrabrih i kukavičkih duša koje se klatare ovim svijetom, a da baš ništa nisu učinili, odnosno, još i gore, ništa ni ne pokušavajući učiniti.

    Ne bih sada ni o serijalu, ni o prethodnom filmu, čak niti o glazbi koja je zaista impresivna, a koja reflektira kako glazbu američkih Skandinavaca, razne stare forme poput folie, tako i pravi američki holivudski orkestralni finale koji izaziva trnce, kako Amerikanci kažu "goosebumps", tj. naježi se koža na svu tu melankoliju u jednom bijelom demonskom okruženju.

    Fargo

    U serijalu koji sam odgledao (1. sezona, sada gledam 2.) u biti se radi o pravoj mefistofelevskoj priči kada nehrabri, šonjavi muškarac s manjkom samopouzdanja (Lester Nygaard, posve suprotno od Fausta) slučajno susretne vraga (Lorne Malvo, kojeg glumi Billy Bob Thornton) koji ga upita treba li njegovu pomoć. Sve se to odvija u naizgled bezveznom i zabitom gradiću Bemidjiju (usput, kao mala fusnota, u tom je gradu živio jedan od najutjecajnijih - iako vrlo skroman i ne previše popularan - američki pisac današnjice Kent Nerburn, godinama se baveći proučavanjem domorodačkih kultura, a koliko znam s društvenih mreža, sada je preselio u podjednako specifičan Portland).

    Naime, u takovom luzerskom životu i gradu, dakle, u tome da se izvuče iz braka u kojem ga terorizira vlastita žena, iz života gdje ga tu i tamo namlati bivši školski kolega, a komplekse mu nabija čak i vlastiti brat, na poslu mu ne ide nikako, a zapravo, sve su perspektive tako očajne, da se čak i uz određeni strah i rezervu, čini da je ipak bolje prihvatiti pa makar i vražju pomoć nego nastaviti živovanje. Lester, hineći nećkanje, u biti prihvaća vražju (Lorneovu) pomoć i tada se stvari počinju odvijati, naravno na demonski način, uz tone i tone mrtvih na sve strane, i nevjerojatne vratolomije koje Lestera, sitnog luzera i bezveznjaka, pretvaraju u dobitnika igre, velikog džeka, u frajera koji to nije nikada bio, ali je, eto, igrom slučaja postao, jer je pravovremeno u njemu probuđena požuda i slobodna (do tada sputana) volja za životom i pobunom protiv poretka koji ne prihvaća, ali čije benefite sada smjelo jaše. Jasno, to je bilo moguće jedino uz nemalu vražju pomoć.

    To je ujedno i priča o muškarcima i ženama i našoj volji i željama mimo tabua i naizgled "normalnog", koju sam prije nekoliko dana sažeo u jednom postu, a koja se da svesti na sljedeće: "Za ženu je pravi muškarac: snalažljiv kao mačak u čizmama, da izgleda kao Modrobradi, kao onaj ludi Billy Bob Thornton u Fargu... istovremeno straši i privlači,... povremeno popizdi kao Mad Max, spreman najebati za ženu, ali je i odlučno prevariti, štoviše, ta je lukava svilena prijetnja uvijek tu, bez prave garancije odanosti, ali - odan, pun ožiljaka i tajni, ali uglađen, po mogućnosti sijeda kosa i kratka brada, povremeno odjaše na harliju u nepoznato, no uvijek se vraća, brine za svoju djecu, a u pravo vrijeme ih potjera iz kuće. Koliko kontrasta u jednom. I sad budi pametan. Naravno, za djecu je to kurac od tate. Za muškarca je prava žena: nešto kao matovilka, potrebita spašavanja, ali da ima i prljavu stranu, bez toga ne ide, odana, ali iskusna, simbol kuće u koju se uvijek može vratiti nakon smucanja, kako god to nazivao. Da vodi brigu o djeci, ali da ne prepušta to njemu, ako baš ne mora, osim ako njemu dobro ne dođe za opći imidž među ženama, jer žene naizgled vole 'dobre tate'. Naizgled."

    Jasno, Lorne Malvo (tj. onaj koji želi zlo - ako ćemo se igrati riječima, a i auta se više puta u samoj seriji, između ostalog i na hebrejskom), tj. Thornton, nije doslovno vrag, on je, jelte, običan čovjek, ali u tome i jest glavna prijevara, nas su uvjerili da vrag ne postoji (sjetimo se Majstora i Maragrite, iako nam daje bezbroj znakova za to - od kaosa koji za njim ostaje, do uživanja u piti od jabuka!), i da nam u zamjenu za nešto, tada još nismo znali što, može omogućiti tzv. "slavu svijeta". No, to svakako ima neku cijenu, naime, on ništa u ovom materijalnom svijetu ne može raditi besplatno, kao što ne može doći ako ga zaista sami ne pozovemo preko svoga kućnog praga.

    Nekoliko mjeseci kasnije vidimo uspješnog Lestera, vlasnika firme, dobitnika nagrade za najuspješnijeg osiguravatelja, za kojim se sada trgaju najbolje uredske kokice, koji je u novoj, lijepoj, raskošnoj kući, oslobođen krivnje za sve grijehe, slobodan čovjek koji može mirno i bezbrižno nastaviti s pijuckanjem koktela u samom središtu Las Vegasa.

    Tu dolazi do novog zapleta, ali o tome nema potrebe dodatno govoriti, pogledajte seriju, uvjeravam vas da su današnje serije nadmašile mnoge suvremene knjige koje nam se preporučuju kao bitne. S druge strane, isti se Lorne Malvo u Duluthu (još jedan vrlo bitan grad, mislim da boljim poznavateljima američke ikonografije ne treba previše objašnjavati, mislim da ga u filmu glumi Calgary) susreće s mladim, nenadobudnim i skromnim čovjekom, trenutno policajcem Gusom (glumi ga sin Toma Hanksa, Colin) koji odmah shvaća da ima posla sa silama s kojima se nije u stanju nositi: on je samohrani otac, skroman, bez velikih zahtjeva u životu, s jednom jedinom željom, da umjesto policajac bude - poštar. To podrazumijeva da u susretu s demonom, ipak valja biti pametniji i prihvatiti ponudu koja znači - ostati živ. Naravno, po pravilu službe, Gus je počinio pogrešku za čije će iskupljenje platiti, ali je i s pametnom kolegicom iz Bemidjija Molly (naravno, Solverson, skandinavska su prezimena nešto bez čega ne može) ipak utvrdio da se iza zamršenog slučaja u kojem je puno puta uspješno bačen pijesak u oči, nalazi nešto puno veće i puno - demonskije. "Svećenik" Lorne Malvo (da stvar bude još bizarnija) u biti je profesionalni ubojica čiju je snagu iskoristio kukavica Lester, ali iza kojeg stoji daleko krvaviji put no što se po površini dade razaznati. Naizgled "veliki igrači" pored samoga sotone đavla izgledaju kao sitni pikzibneri kojima treba uništiti sve i povaliti žene, jednostavno su nemoćni pored ovakve sile koja zakriljuje sve njihove prizemne moći.

    Dalje ne bi trebalo spoilati radnju za one koji nisu gledali (naime, ovdje se vrag zaista krije u detaljima), ali završava onako kako i treba, skromni poštar Gus (sada više nije policajac) i skromna policajka Molly (sada trudna) zajedno s njegovom predadolescentskom kćeri (koja se zove Greta, sjetimo se Margarete-Grete iz Fausta ili Margarite iz Bulgakova - naime, pažljivom gledatelju ni jedan detalj ne ispada iz vida dok gleda ovu seriju koja je - ni manje ni više - parafraza upravo ovih spomenutih remek-djela) iz prvoga braka uživaju u kućnoj idili sred ledenog pejzaža, dok Lester, napokon razotkriven, upada u rupu u ledu, tj. sve ono što nije zaslužioi sve ono što je zaradio na nepravedan način, nanoseći bol i nesreću, vraća mu se time da tone u ledeno jezero - svakome tko nešto zna o navedenome, ovo nije nimalo slučajan motiv, naime, ono je simbol dubinske tame naše monstruozne i monumentalne nesvijesti iz koje smo rođeni i u koju ćemo se neminovno vratiti. Dakle, priča u Fargu nije samo crnohumorni krimić, dapače, sve suprotno od toga, ono je priča o ljudima koji žude, žele, pate, kuhaju u sebi, koji su površni, aljkavi, marljivi, to je priča o svima nama i načinima na koji se pokušavamo snaći u ovome svijetu koji sam po sebi možda nije pakao, no svakako nije ni raj. Ne pobunimo li se, propast ćemo, pobunimo li se, zacijelo ćemo opet propasti, no to je neizbježnost ovoga mjesta gdje živimo i na koji god način živimo. Na nama je jesmo li spremni zaplesati s vragom ili ćemo sami sebe uvjeriti da on ne postoji. Upravo je zato ona sintagma s početka krajnje istinita u svojoj neistinitosti: da, sve ispričano jest upravo onako kako se zaista dogodilo. I to bezbroj puta.

    Autor: Milan Zagorac

  • Imate li sitno?

    Imate li sitno?

    Dakle, koliko vam se puta to dogodilo? Dođete na kiosk i kupite karticu za bus, pružate 100, nedajbože 200 kuna, a teta vas gleda kao da ste joj dali čašu otrova, oko joj, jadna ne bila, počne mahnito titrati, a grašak znoja se cijediti niz čelo. „Imate li sitno?“ Naravno, bus stiže, nema šanse da mi ona uzvrati, ulazim u bus, pružam 100 kuna za cijenu od 10 kuna za karticu, vozač me blijedo gleda, kao da sam mu preoteo jedini obrok. Nema sitno, odnosno ne da sitno, odnosno, kako ću se sada voziti…

    Odustajem i odlazim autom u grad, kupim mobitelom dnevnu kartu za 20 kuna, i eto, riješio sam svoj problem sa 100, nedajbože 200 kuna.

    Poslije pokušavam popiti kavu, sam, dakako, ja sam samotnjak, i nisam sklon većim društvima od samoga sebe, a i sebi sam ponekad težak, pružam konobarici onih 100 kuna za 10 kuna kave, a ona me gleda kao da sam joj oteo najcjenjeniji komad odjeće iz ormara, ali me zna, pa mi kaže „ma drugi put ćete…“ što ne mogu ostaviti tek tako, pa u apoteci kupujem kutijicu lekadola, zlunetrebalo, kod nas je uvijek netko prehlađen i treba imati lekadola. U apoteci uvijek imaju za uzvratiti, rijetko, ali istinito, pa se vraćam i konačno plaćam svoj ceh za kavu od 10 kuna.

    kolumna

    Nema sitno. U nas je 100 (13,5 eura) ili 200 kuna (27 eura) krupno. Sutradan pokušavam izbjeći ovu nelagodu, sada idem s 50 kuna u novčaniku, dvije od dvadeset i jedna od deset, koje sam jedva jučer iskrčmio u pošti dok sam slao poštu za 86 kuna, plativši naravno s novčanicom od 200 kuna. Naravno, očekuje se „imate li sitno“, no u pošti je to valjda nedopustivo, pa mi žena samo s mrkim pogledom uzvraća do 200.

    Jupi je!!! Imam sada par dvadesetica i desetica plus jedna pedesetica. I tako dalje kroz tjedan: ideš na placu, nosi dvadesetice i desetice jer teta na salatama nikad nema sitno, ona na kokošjem mesu gotovo nikad, ona na kiosku ako joj pružiš sve veće od 20 pita „imate li sitno“ ili kupi i kutiju cigareta koja mi ne treba. Ne čudi me neki dan ona situacija u Splitu ili gdje već gdje vozač gradskog busa nije htio krenuti jer žena nije imala sitno za karticu. Što je najgore, trudna žena. Eto, jer nema sitno. Koliko znam dobre trgovačke običaje, obveza je prodavača imati blagajnički polog i - sitno. Nama bankomati izdaju samo i isključivo novčanice 100 i 200, pa kako bismo mogli imati sitno, ako ne od sitne kupnje.

    No čini se da je „sitno“ postala nacionalna opsesija. Koliko puta vam se u jednom jedinom danu dogodi da vas netko pita „imate li sitno“. Na blagajni supermarketa (uz časne iznimke, to je gotovo pravilo), u malim dućanima, na kioscima, da ne govorim o parkirnim automatima koje možete platiti samo kovanicama ili mobitelom. To vam se dogodi toliko puta da zacijelo više ni ne registrirate tu anomaliju.

    „Oprostite“, pitam jedan dan bankaricu, naravno, dok sam rješavao novi, 101. kredit u životu, zašto na gotovo svim prodajnim mjestima, a na pameti mi je bila neka pekara u kojoj ostavljam stotine kuna mjesečno, „dakle, zašto nikada nemaju sitno?“

    „Zaista ne znam“, kaže mi ljubazno gospođa dok mi je objašnjavala koja je kamata bolja ili je li bolje uzeti kunski ili eurski kredit. Kako mi je to ionako manje-više špansko selo, mogao sam nastaviti o sitnom.

    „Naime, čak i kad plaćam nešto od 50 kuna, prodavači na novčanicu od 100, a kamo li 200 reagiraju kao da ste im dali da popiju malo varikine…“

    „Zaista ne znam“, kaže bankarica. „Koliko je meni poznato, gotovine svih apoena ima posve dovoljno u upotrebi, uopće ne znam u čemu je problem s time, ali da, imate pravo, svi traže sitno…“

    Da ne duljim, pitaju vas sitno posvuda, gdje god mogu, da bi se to doma pretvorilo u sljedeće: imate kovertice za dnevnu upotrebu gdje na kraju stvorite upotrebljivu zalihu dvadesetica ili desetica, moguće i pedesetica, naime, nikad ne znate kad će doći poštar na vrata s isporukom nečega što ste naručili preko neta, ali treba doplatiti 20 ili 40 kuna, a vi ostanete samo s 200. Osim toga, ne biste li izbjegli neugodnosti ujutro na kiosku, imate uvijek spremno „sitno“ za kartice, za užinu, za sitne potrepštine iz samoposluge „preko puta“, a koja, eto, ne prima kartice.

    Ovo mi je za sada jedino rješenje na koje sam nadošao ne bih li izbjegao probleme sa sitnim. Iako ne vjerujem da je riječ o nekoj strašnoj stvari, svakako bi se moglo uvrstiti u one „Croatian Tragedies“ memove… Teta na kiosku prodaje veselom austrijskom turistu tjednu kartu za bus, on joj veselo pruža 200 kuna, a ona u sebi psuje „majku im j..m , lopovsku, opet nemaju sitno“. Možda stoga ne bi bilo loše na ulazu u Hrvatsku, s bilo koje strane, ispod one oznake „EU, Republika Hrvatska“, „molimo pripremite sitno, trebat će vam“, a kroz zemlju staviti edukativno-informativne natpise „imajte sitno, budite opušteni“ ili „sa sitnim nikad niste u problemima“. Također na onim dućanima u kojima je čak moguće platiti svim apoenima možda bi trebali natpisi „Primamo krupno!“ kako bi putnik namjernik bio pravovremeno upoznat s ovom nevjerojatnom mogućnošću.

    Tko zna, možda je to „sitno“ zaista neka projekcija? Pustimo spekulacije, razmislite već sada, danas, kada se spustite dolje u kafeteriju, imate li sitno. Da ne bi ostali bez svoje kave.

    Autor: Milan Zagorac

  • Impressum

    Impressum

    Administrator i vlasnik domene:

    Željko Bedić

    Suradnici:

    Jasmina Tutić-autor članaka
    Jasminka Grbelja-autor tutorijala

    Kolumnisti:

    Zdenko Balog
    Milan Zagorac
    Boris Kvaternik
    Vesna Špoljar

    Novosti iz kulture:

    Vesna Špoljar
    Sonja Švec Španjol

    Stranica je rađena za osobne potrebe i nema komercijalni karakter

  • Iseljeni

    Iseljeni

    Već mi je po 110. put tijekom zadnjih nekoliko godina došao na mail neki spam USAFIS ili neke slične organizacije, na što ni ne obraćam pažnju već samo bacam, o tome kako bih mogao sudjelovati u nekoj lutriji za useljeničke vize za SAD. Nije samo SAD, ima ih i za Kanadu, Australiju, dobro, Novi Zeland još nisam dobio, no činjenica je da ove „ponude“ stalno dolaze, čak i češće nego one za bankovne i nebankovne kredite (ne znam, valjda imam takav profil u mašineriji da se odmah meni šalje taj tip ponuda). Unutra me se vabi da mi povećavaju šanse za useljenje i da sam kadar za kakvim navodno ima potrebe s obrazovanjem kakvo im treba. Navodno. Sve to ionako piše robot.

    Lagao bih kada bih rekao da mi nije palo na pamet javiti se na takvo nešto. Možda još češće prije 10 ili 15 godina nego danas, kada bi ovo iseljenje značilo skok iz jednog već stvorenog svakodnevnog komfora (sa svim poznatim nedostacima) u nešto nepoznato (s nepoznatim nedostacima), moguće i vrlo tegobno u prvim godinama (da se razumijemo, imam previše poznanika, prijatelja i rodbine abroad i down under, da bih idealizirao priču o iseljenju kao nešto – „eto, stigosmo u netegobni život, pare stižu, radi se po PS-u, nema brige, sve je na svom mjestu“).

    Iseljeni

    No, svjestan sam one druge dimenzije – zaista, ali zaista ni za jednu jedinu osobu koju poznam, a koja je iselila, posebno u prekooceanske zemlje, ne mogu reći da se radi o očitim primjerima neuspjeha, štoviše, radi se o ljudima vrlo različitih obrazovnih statusa, različitih razina poznavanja jezika, različitih vještina i sklonosti, no svi od reda nakon nekoliko godina mogu reći – izuzev neosporne i danas po mome ne toliko opravdane nostalgije – da su čak i u prvoj generaciji postigli lijep i kvalitetan, integrirani život srednje ili više srednje klase te da se sve to trapljenje i mučenje s prvim godinama (ovisi o kojoj se iseljeničkoj generaciji radi, naime, nisu iste iseljeničke priče onih koji su otišli, za vrijeme Austro-Ugarske, 20ih i 30ih, onih poslije Drugog svjetskog rata i četvrte generacije, ove najnovije, koja iseljava jednostavno jer ne želi trošiti vrijeme i samim time život u zemlji koja nema kapacitete za radnosposobno stanovništvo) u svojoj biti isplatilo.

    Jer, kad pogledamo cijeli hrvatski i balkanski barabarogenij, sav se on u posljednjim dvama stoljećima najbolje realizirao vani, posebno u Americi: nema smisla nabrajati, naravno da su neke tehnološke zadanosti bile prednost same po sebi i naravno da nije moguće uspoređivati poziciju npr. Rimca s Elonom Muskom, ili ako želite razvijati rakete za let na Mars, sigurno to neće raditi u nas kao niti baviti se onim čime se bave tehnološki divovi informatičko-informacijskog doba. Ali, primjerice, tko je nama kriv što je zinfandel iz Nape poznatiji od našeg plavca, zar ne? Tko je nama kriv što smo stvorili novozelandsko i pacifičko ribarstvo, a mi ga imamo na razini lokalnog skoro-pa-folklora. Tko je nama kriv što sudjelovali u stvaranju kalifornijskog vinarstva, a naše je tek zadnja decimala u svjetskim relacijama. To su tek banalni primjeri, a ima ih beskrajno puno. Kako to da kod nas ništa ne uspijeva? Kako to da je kod nas najmanje cijenjen kreativni i produktivni um (štoviše, njega nazivamo „malim filozofom“, a što je vrlo pejorativno), a najviše pak onaj koji se nalazi u sintagmama „snalažljiv čovjek“ (znači „lopov“, „razbojnik“, „prevarant“), „zna abecedu života“ (znači „poltron“) ili „uhljeb“ (istovremeno predmet mržnje i zavisti). Podsjeća me to na onu pripovijetku Mome Kapora kako bi američki milijarder i iseljenik, inače nepismen, da je – paradoksa li – kojim slučajem bio pismen ostao ovdje i postao poštar u nekoj dinaridskoj vukojebini, eventualno dosegnuvši razinu „male pljačke vlaka“.

    Istina je da je ovo bio prostor vjekovnog iseljavanja. Danas nam za iseljenje gotovo nije potrebna ni putovnica, barem u 30 zemalja možemo s osobnom iskaznicom, a u još 100 bez vize, u biti nikad u povijesti nije bilo slobodnije što se toga tiče (heh, prednosti članstva EU i uskoro Schengena, ajde, nije ni to tako loše). Treba, naravno, nešto novca i kuraja, kako bi narod rekao, ne bi bilo loše poznavati malo i jezik zemlje domaćina, danas je to uglavnom engleski. Ali i Italija, Grčka, Skandinavija, Njemačka, Irska, Francuska, Češka, Britanija, Španjolska, Poljska, baltičke zemlje, sve od reda su iseljeničke zemlje s ogromnim dijasporama koje su odlazile u manjim ili većim valovima, pa po tome nismo baš neka dramatična iznimka. Iznimka smo samo po jednom, a odnosi se na sve zemlje bivše Jugoslavije – nikad, ali nikad ne možemo postići svoje profesionalne ciljeve ovdje na onoj razini na kojoj to postižemo preko oceana. Zašto, mislim da je pitanje malo složenije jer sad imamo i posve nove procese vezane uz velike seobe (ne samo iz ratom ili permanentnim siromaštvom ugroženih područja) i ogroman utjecaj komunikacijskih tehnologija. I konačno, ovo poziva na jako bitnu stvar, na to da se stvarno priupitamo: a što mi zapravo hoćemo? Koji je naš cilj kao zajednice slobodnih građana? Koje su to inhibicije i zašto one koče prirodan razvoj ovdje i sada (koji je očito moguć drugdje i koji ta dijaspora uporno dokazuje), i zašto ni jedna razina društva (prije svega mislim na elite) nikada nije potegla ručnu i povela ozbiljnu raspravu o navedenom.

    Ovaj će moj tekst ostati otvoren, upravo kao i mailovi s ponudama za iseljenje u SAD, Australiju, Kanadu ili Novi Zeland. Oni će i dalje stizati, a ja ću ih i dalje bacati i povremeno, baš onako tipično hrvatski, nad njima dvojiti… Iseliti ili ne?

    Autor: Milan Zagorac

  • Izgatat ću ti po Facebooku!

    Izgatat ću ti po Facebooku!

    Ne znam kako bih vas u to mogao uvjeriti – jer, naime, sve što vidite pokazuje suprotno – da sam ja u biti introvertirana osoba koja voli samoću i mir, štoviše, vrlo ladanjsku atmosferu dokolice u čitanju uz vruću kavu/čaj uz peć/kamin, kupanje u moru/jezeru/rijeci/čemu već, i vrlo uzak obiteljski krug koji je ujedno i sasvim dovoljan. Naravno, to je uglavnom, ako bi netko poskrolao po mojim javnim društvenomrežnim stranicama i profilima skoro posve suprotno: pa održao performans, pa izjavio ovo, pa rekao ono, pa napisao ovo, pa napisao ono… ekstrovertirani davež, onaj bezveznjak željan pažnje… Prihvatio bih i to da slučajno ne vidim i tuđe profile i to osoba koje se ne bave nikakvim javnim poslom, pa se opet nešto na njima vidi, barem neka sklonost (putovanja, djeca, kuhanje, ljubimci i to bih čak stavio tim redom) ili sama činjenica da ne stavljaju ništa na zid znači upravo da jednostavno samo prate i slijede uz pokoji lajk…

    Izgatat ću ti po Facebooku!

    Ovaj „ekstrovertirani“ privid proizlazi iz prirode posla koji radim, manje-više, bez prekida punih 20 godina, a koji je povezan s time „javno“. Sve što radim zapravo je javno, tj. mojega posla ne bi ni bilo da nije javan. Na primjer, ne možeš napisati knjigu, a da je ne predstaviš, da usput ne vodiš blog, da nisi na društvenim mrežama, da nisi dao neku izjavu o ovome ili onome (što je predmet u koji se razumiješ, naravno, ne mislim da je baš pametno biti medijska posvuduša o temama s kojima nemaš blage veze) – pa samim time, koliko se god uvjeravao u nužnost odmaka od „javnog“ jer ti treba i privatno, ne na jednu poluvečer ili pola vikenda, nego na neku pravu mjeru kada si zaista isključen, do toga, međutim, zbog same prirode tehnologije i posla nikada ne dolazi. Nema šanse. Nema trenutka odmora, lajkovi, mailovi, poruke, notifikacije, komentari, o organizacijskim tehnikalijama uopće neću jer ih ima bezbroj (uključujući i faktor npr. vremena, tj. je li vani kiša, snijeg ili bura), to je sve dio posla koji izgleda tako – blago rečeno – laganini i humanistički, nešto što se na kraju vidi – a gdje drugdje nego na Facebooku.

    Prije nekih desetak-petnaestak godina jedan mi je američki prijatelj rekao da se uopće neće morati nikoga pitati nikakve iskaze, već će sve raditi neki algoritam. To mi je djelovalo posve apstraktno i nevjerojatno, naime, kako bi o meni nešto mogao znati stroj, pa samim time i mašinerija, ako ja još uvijek ne vidim ništa takvo na vidiku. Kad sam ga pitao što je točno mislio, nisam ga nimalo razumio. I onda, danas na FB na stranici jednog prijatelja naletim na članak The Data That Turned the World Upside Down (linkati na http://motherboard.vice.com/read/big-data-cambridge-analytica-brexit-trump) i zapravo, iako sam već odavno bio sumnjičav prema kvalitetama vidljivima na društvenim mrežama, shvatim da je upravo to taj algoritam, taj stroj koji definira što ste zaista i kako funkcionirate: ima stvari koje ni sam o sebi nisam znao, primjerice da sam psihološki 13% žena, da sam čak 52% sretniji sa životom od većine (LOL, a ja sam mislio da sam centar depre, kakvi su onda tek drugi), neke sam stvari znao, ali... da... dio podataka izvučen iz mojih lajkova dodijeljenih nekim serijama, brendovima ili proizvodima… Hm, je li to zaista to? Ne znam ni sam, ali svakako isprobajte i sami na ovome linku (https://applymagicsauce.com/), vjerujem da ćete saznati, upravo kao i ja, ponešto o sebi i svojim sklonostima iako ni sami niste znali za to. Okej, vjerujem da bi se dalo izvući određene metodološke pogreške (nisam baš lud za psihometrijom, a još manje statistikom), jednako kao što osobno vjerujem da je nekoliko minuta izravnog živog razgovora s nekom osobom dovoljno kako bismo je barem skenirali i vidjeli hoće li stvari „kliknuti“, no… To je u odnosu na ovo dječja igra, bez ovako dalekosežnih podataka koji svakako imaju svoje efekte i na javna djelovanja, zar ne, djelovanja i oblikovanja mase?

    Iako sam sebe uvjeravam da nas ova pojava još uvijek nije do kraja pojela, ne mogu se oteti dojmu da to zaista ne postaje sve više upravo tako. Ne, nije to veliki brat niti je to neka soma, nije to taj vid manaipulacije, ovo je nešto na što dobrovoljno pristajemo i što prihvaćamo, a da se nikada nismo sami ni priupitali o dalekosežnosti ovakve mašinerije (iako kritika masmedija kao i masovne proizvodnje postoji otkako je i samih masmedija i masovne proizvodnje) koja, unatoč tome što nam je često od koristi, ima i svoje nuspojave, ali, eto, one su opet bile spomenute tek malim slovima, ili, ups, netko ih je čak i zaboravio napisati… Uostalom, nema veze, za nuspojave mrknite dva-tri helića, bit će okej.

    Na kraju, ako me ne vidite uživo, a postoji velika vjerojatnost da me ne vidite danima, mjesecima ili godinama (što ni ne mora nužno biti nešto loše), a što da vam kažem, gledajte me na Facebooku, možda je on postao i realnija stvarnost od stvarnosti, možda je moja slika u mediju postala više ja no što sam ja sam to želio. Jer, ja onda ni nisam ja.

    Ionako smo već pomalo odbacili kavu i grah, te zastrajele i glupe oblike proricanja budućnosti, ne bismo li s veseljem i interesom rješavali testove budućnosti na Facebooku. Zašto ne? Možda zaista i zna budućnost. Ako i ne zna, napravit će je da bude baš takva. Dovoljan je naš lajk pristanka.

    Autor: Milan Zagorac

  • Kad me pitaju, pa odakle sam… Pa, od svukud…

    Kad me pitaju, pa odakle sam… Pa, od svukud…

    Da, vjerovali ili ne, to mi se često događa. Što sam stariji, to češće jer zacijelo djecu niti nije briga ni tko si ni odakle si, važno da se igraš, no ovo s tim mojim „odakle si“ mora djelovati zbunjujuće i nimalo lako za pohvatati sve te obiteljskoprijateljske linkove i veze jer po tome, manje-više ispada da sam od svukud što bi reći - niotkud. U sferu obiteljske legende je ušlo Đakovo, zanimljivo, u mojoj najranijoj mladosti uz Trnovu/Kraljevicu kao mjesto gotovo posve slobodnog odrastanja, znate ono, možeš raditi skoro što ti padne na pamet. No Đakovo je kao i Kraljevica samo djelić priče, mikrodjelić, nešto onako gdje sam slučajno proveo najviše vremena, moglo je biti i posve drugih lokaliteta da su se zvijezde posložile drugačije.

    Kad me pitaju

    I prolazim ja tako s rilitovskom karavanom (našom riječkom inačicom nekakvog FAK-a, ali drugačije) putem do Dalmacije, naravno, moji su korijeni dalmatinski, nema tu neke velike tajne, moji su fetivi boduli s Visa, iz Komiže, da, pa su nam svi ti Božanići, Borčići, Zankiji sa Sveca i s Visa, Suići, Mardešići, Marinkovići, Kuljiši, Franičevići i Felande s Biševa rod, dalek, jasno, ali dovoljno blizak da se moraš javiti barem porukom, ako ne i kavom, da bi nas na kraju objedinili neki sprovodi i nostalgične fotografije s tipičnim prikazima tih alanfordofskih fizionomija (ne moram reći da je u kući mojih na Stradunu u Komiži nekoć bila golema zbirka baš tih stripova no kako nisam u Komiži bio godinama, nemam pojma gdje je to završilo).

    Putem do Dalmacije prolazimo još i kroz onu moju „šadizarsku postojbinu zmijsku“, Liku, onaj kraj odakle je moj djed iz prastarog roda Zagoraca iz Brezika, no da bi stvari bile tako jednostavne, bilo bi super, naravno da nisu, kao i svi pravi Vlasi, i ovi su moji izravni preci imali skrivena imena (prava su bila samo za upućene) i bili su, naravno, vrlo rano razbacani iz kraja gdje se, onako baš kao u svim pravim pričama „a la Slavorum“ moralo pješke bosim nogama u školu po snijegu od 2 metera na -30, gdje su ljeti po stablima rasli poskoci, rakija davala djeci za doručak, a susjedno selo je u mirnodopsko doba bilo stvar trgovine, u ratno bi doba postajalo opet arhinemeza, da bi poslije rata i na mjestu kako jednog tako i drugog zaseoka uglavnom rastao korov. Naravno, sve je iselilo glavom bez obzira, to su one beskrajne pustopoljine kroz koje putujete kada idete od Zagreba prema Splitu, a kojima ćemo uskoro pozaboravljati čak i izvorna imena.

    Treći dio je ona prava kajkavska Hrvatska od Gorskog kotara (odakle mi je pranona iz Lokava) do Ludbrega gdje sam proveo sve formativne godine i koji je predstavljao, uz Varaždin, moj Hobbiton, nikada vraćeni izgubljeni djelić raja u kojem se, zacijelo slijedom brisanja negativnih sjećanja, u biti nije moglo dogoditi ništa loše. To je onaj blago brežuljkasti kraj sa zdepastim crkvenim tornjićima na štajerski način, kraj koji mi priziva mirise, boje i zvukove svih godišnjih doba i koji, spletom okolnosti, smatram svojim krajem, ali iz kojeg, eto, nisam, no nije da se nemam namjeru vratiti, barem ću jednom u životu nabaviti klet i pokušati proizvesti fino vino, jasno, ako u međuvremenu iskorijene direktor pa se uspije uzgojiti imalo bolja sorta.

    Slavoniju sam već spominjao, te moje švapsko-mađarsko-češke pretke iz Mandićevca, Ivanovaca, Potnjana, Đakova, iz Borovika, iz sela i zaseoka odakle su mi na kraju ostale samo fotografije i jako zasićena memorija moguće i dan danas s neriješenim čvorovima teških osjećaja, no to će na kraju zahtijevati svojevrsno „iskupljenje u Đakovu“, okršaj s vlastitim demonima točno u podne, ne bi li se namirili neutaženi duhovi nikad razriješene prošlosti.

    Koja, čuda li, završava u Istri: osobno s Istrom kao ni s Podravinom nemam nikakve veze, mama je tek živjela svoje formativne godine u poslijeratnoj Puli, tata je završio život u tom gradu, moja je žena po djedu iz Istre, iz nekih mitskih Medvidića kod Svetog Lovreča gdje još šetaju Kudlaci i moguće i vampiri, a protiv njih je bitno izgovarati čarolije, kao što je bitno imati i odvjetnika koji će se pobrinuti da vaša čestica slučajno ne bude krivo unesena u knjige ili da se oko nje dozvoli gradnja, a eto, onih se 2000 metara četvornih valjda naziva prirodnim rezervatom i zaštićenim staništem ptica selica. Što, jasno, ima posve jasne financijske reperkusije u odnosu 1:1000 u vrijednosti. No, zapravo, budimo iskreni, ni te Istre više nema, ona je postala i sve više postaje golemi resort u kojem su, kako rekoh, imovinskopravni odnosi majka svih odnosa na kojima se temelji sva privredna aktivnost pa samim time i prestiž, pa tko je iz te priče ispao, ispao je i jadna li mu majka ako poželi povratak.

    Namjerno sam izbjegao priče o gradovima, naime, zapravo sam cijeli život živio duboko vezan za gradove, za Rijeku u kojoj sam rođen i živim, za Zagreb u kojem nisam živio no koji mi je vrlo česta referentna točka, uz Varaždin ili Pulu, pa i Split i Osijek. No, čini mi se, onako gledajući s udaljene pozicije da je sve to formatiranje, to seljakanje kao što mačka seli svoje mlade, povuklo sav taj materijal iz ovih raštrkanih, multilingvalnih i multikonfesionalnih korijena koji su negdje u memoriji stvorili mene upravo ovakvog kakav jesam. Pa, konačno, odakle sam… Pa, od svukud…

    Autor: Milan Zagorac

  • Kako sam postao najpopularniji nepopularni pisac

    Kako sam postao najpopularniji nepopularni pisac

    Nije loše znati kako je sve to krenulo: doslovno da se spoje ljudi kojima su zbog x razloga pokidane društvene veze, dakle, da bude doslovno "facebook", znate ono, školski godišnjak, gdje ćemo vidjeti tko je gdje sjedio u razredu. Štoviše, nije to ni tako loša ideja, upravo suprotno, to je čak na neki način i plemenita ideja da se ponovno približimo mi koji smo se u međuvremenu jedni od drugih udaljili. Bit ću iskren, drago mi je pogledati tu i tamo nekoga iz mojih bivših razreda, škola, društava, a koja sam u međuvremenu napustio silom jačom od bilo čega, dakle, ovim životnim realijama. I da, tu se jasno kao dan vide mnoge od naših karakteristika po kojima evidentno nikada ne starimo, ostajemo baš onakvi kakvi smo zadani još onda, prije 10, 20, 30 i više godina, neki sramežljivi, neki nametljivi, neki nenametljivi, neki ugodni, neki neugodni, neki fotogenični, drugi manje, nebitno... Nije čak ni loša ideja što vidimo kako nas život mijenja i savija, pa postajemo roditelji, objavljujemo statuse o obranama svojih doktorskih disertacija, razvodimo se, umire netko od naših (imam čak i jednu nelagodnu primjedbu vezanu uz društvene mreže, primjerice, kako god okrenemo, za 50 ili 60 godina, a ako netko u međuvremenu to ne počisti, ostat će to jedna golema knjiga mrtvih), i da, koliko god nam se u određenim okolnostima čini nebitnim znati neke od tih činjenica, ipak pred sobom vidimo odvijanje cijeloga života u jednom neprekidnom, beskrajnom filmu.

    Kako sam postao najpopularniji nepopularni pisac

    No, ima jedna generalna primjedba vezana uz navedenu društvenu mrežu, dobro, ostavimo sada po strani fejsliftanje svih nas od reda, naime, svi smo na toj svemreži ljepši, bolji, puteniji, naputovaniji, obrazovaniji i nestvarniji no što jesmo, no ovdje se radi o jednom bizarnom rubnom efektu, o tome da su se unutar te mreže počela pojavljivati veća ili manja gravitacijska polja zvijezda i zvjezdica, instant mudraca, knjigoljubaca i mudroslovaca, društvenih i političkih trendsetera ili social influencera, prodavača magle, pametnjakovića svih mogućih boja i fela, a koji - kako se to narodski kaže - prodaju muda pod bubrege. I ne, pritom ne mislim na općecvatuću prostituciju, niti mi je na umu ona cijela kohorta "osobnih bankarica" koje će u čas riješiti vaše financijske probleme, ne mislim čak niti na nametljive i dosadne sponzorirane prodavače svega i svačega, primjerice najoriginalnijih neoriginalnih satova ili tenisica.

    "Objavit ću te na Facebooku!" danas je postala ozbiljna prijetnja, a prijetvornost, lažljivost, banalnost, podilaženje ogromnim masama koje su odjednom postale općedostupne s lažnom nostalgijom i moguće prijetvornim ili ne baš plemenitim namjerama, pisanje priglupih statusa, s time da u to ne računam one kuhinjske kao ni one o tome kako vam rastu djeca, nego na one koji se prodaju kao "životne mudrosti", kao, zacijelo, višim silama i neizmjernim iskustvom stečena znanja koja će vas trajno oplemeniti, e to su te najgore stvari koje su isplivale iz ove vrste medija. Dobro, netko će reći, pa dok je bila samo televizija ili radio, ili samo novine, "mudrost" su nam mogli sipati urednici kao trbuhozborci neke druge instance, a sada nam je prepušteno na izbor želimo li se nečim samo inficirati. To je, bit ću iskren, zaista istina. Naime, na nama je želimo li se zatrovati, zanositi neprekidnom glosolalijom Facebook streaminga ili ćemo se fokusirati samo na uži izbor nečega za što provjereno znamo da je vrijedno pažnje. No, "vrijedno pažnje" reći ćete, relativna je stvar, nije meni ili vama ista stvar vrijedna pažnje. "Istina je voda duboka" i kako netko reče, jedna od najprecjenjenijih stvari na svijetu. Uostalom, živimo u vremenu koje se već poodavno zove postfaktičko, što znači da nije bitno što jest, već kako izgleda.

    No na što se onda stvar opet svede? Vrlo jednostavno, a to je da se, imali 100, 200, 500, 1000 ili 5000 prijatelja ili 100.000 sljedbenika, stvar svodi samo na to da se fokusirate na onaj mali dio, štoviše, na ono što smo imali unutar svoje nevirtualne, stvarne društvene mreže, a što smo uopće u stanju asimilirati i istinski proživjeti. I time smo se vratili opet na početak. I da, tu ću citirati parafrazirati svojega dragog prijatelja i autora pseudonima skarlet_p, neka se stvar onda radije svede na onih nekoliko istinskih čitatelja i prijatelja (ne „Facebook prijatelja“), no da umjetno metastazira našim menatalnim prostorom, a to zaista nije benigno. Možda zato radije biram ono što sam već jako puno puta rekao, biti i ostati najpopularniji nepopularni autor, no graditi čardake tvrdo kuhane virtualne magle koja se, kad-tad, na ovaj ili onaj način, uvijek raziđe i nestane.

    Autor: Milan Zagorac

  • Kavice, nogomet i politika – strasti kojih ćemo se teško odreći

    Kavice, nogomet i politika – strasti kojih ćemo se teško odreći

    Mi se u ovoj našoj lijepoj i bogatoj zemlji napalimo samo na dvije stvari: politiku i nogomet. Doduše, nogomet je produžetak politike, ali to je sada neka sasvim druga priča. Dakle, stvar je u politici koja nas opčinjava, koja nas zavodi, koja nas uglavnom spiralno uvlači u svoje manje ili više uspješne spinove i koja nas, u krajnjoj liniji, diže iz stanja kada smo već stuporasti i tupi na sve vanjske podražaje, rekli bi u narodu „diže iz mrtvih“. Ona je poput „dobre“ droge, poput psihodelika koji nas čini aktivnim sudionicima rasprava koje su često toliko jalove da je gotovo nemoguće opisati razinu te jalovosti. Na nju se troši toliko energije da smo mogli već deset puta napraviti i mostove i autoceste i resorte za starce, i stotine škola i vrtića, mogli smo već deset puta riješiti probleme dužnika u francima ili proračunskog deficita i 100 puta naći načine da se aktiviraju pasivizirani potencijali zemlje. Ali ne! Nama je draže jalovanje, ako ne ide na lokalnoj razini, onda se bavimo državnom, ako ne državnom, onda svjetskom, i da, u tome, gotovo kao i u nogometu, sudjeluju svi, ili barem gotovo svi, možda uz pokoju iznimku, snagom izvornog autoriteta.

    Kavice, nogomet i politika – strasti kojih ćemo se teško odreći

    Eh, da, politika je stvar koja kod nas sve ostrašćuje, prenosi se s koljena na koljeno, nekada i sa suprotnim predznacima (znate ono, minus i minus daju plus, no ovdje su sve kombinacije moguće), ona podiže napetost oko svakog nedjeljnog ručka kada se okupi obitelj jer jedan ima ovo mišljenje, drugi ono, pa dijalektika samoupravnih interesa savršeno funkcionira dok se reže mesna štruca i dijeli francuska salata. O njoj se pristojno šuti kada se nalazimo s neznancima, a žučno lamentira kada se nalazimo na još jednoj tipičnoj hrvatskoj stvari – mitskoj kavici u omiljenom kafiću – s istomišljenicima. Pratimo je u tri dnevnika od 18.30 do 20.00, a onda još jednom ponovimo lekciju u 22.00, ali prije toga treba pripaziti da ne propustimo barem jednu emisiju u kojoj se govori o politici, naravno, usput skrolajući po tabletu ili pametnom telefonu, da nam ne bi kakva novost promakla.

    Istina je, gledamo mi i sapunice, šopingiramo po trgovačkim mallovima, idemo na skijanje, nešto i radimo, zaboga, gledamo ponekad dobre serije i mislimo kako bi bilo genijalno da nam politika ili političari izgledaju kao u Borgenu ili kao u Kući od karata, obavijeni onako mističnom i zavodljvom aurom neprispodobive moći, pratimo mi, dakako, postove o mačkama, gledamo dokumentarce o zmijama i slonovima, no gotovo ni u čemu nema toliko kolektivne strasti kao u - politici.

    Gledam neku emisiju o Francuskoj, naravno, propagandnu, ali sve je ionako propaganda, koliko strasti se ulaže u sir i koliko novca, napamet računam, zaradi to i to selo od prodaje te i te vrste sira, ako ga proizvede 20.000 tona na godinu. Naravno, ne vjerujem da su stanovnici tog sela nepolitični i da ne znaju tko im je lokalni načelnik, vjerujem da znaju i tko je predsjednik Francuske, kao što vjerujem da znaju nešto i o aktualnim stvarima vezanim uz geopolitku, ako ih nisu iskusili i na vlastitoj koži, no kao da mi nešto promiče – svi oni sa strašću govore o zrenju sira, o temperaturi, o dubini podruma, vrsti zemlje i ovcama, o kvaliteti, okusu, mirisu, o cijenama koje mogu postići, a da pritom nema ni spomena ni trenutne politike, a kamo li one iz vremena De Gaullea ili, još gore, Petainea: to su zacijelo dobre teme za povjesničare amatere i zaljubljenike u vintage stvari. I da, uzeo sam za primjer baš zemlju u kojoj se zaista dosta govori o politici (sjetimo se samo, primjera je bezbroj), kao i u susjednoj nam Italiji (još i više primjera – posljednji je onaj o gradonačelnici Rima koja nije u stanju riješiti problem upravljanja javnim gradskim prijevozom u višemiljunskom Rimu), ona je isto tako dio svakodnevice, no izvrgnuta brutalnom alanfordovskom podsmijehu na najmanji znak zastranjenja. No govorim i o onome drugome, o strasti koja je daleko više usmjerena u neka kreativnija područja života, primjerice siru. Ili vinu. Ili parfemima. Ili cideru. Ili satovima. Ili dizajnu cipela. Što se, uostalom, vidi iz priloženoga: valjda je proizvodnja sira u onom ranije spomenutom selu, uspoređujem i dalje tako napamet, u prihodu otprilike ekvivalentna prihodu turizma neke naše velike turističke županije. U jednom selu od 400 stanovnika. Od jedne robne marke. Ne, nije tu kriv kapitalizam, niti nam je kriva „globalna urota“. Ipak je nešto i u nama.

    Ipak, ima jedan razlog zašto je tolika strast u politici. Naime, to je onaj skriveni aksiom, ono nešto na što smo pomalo slijepi jer predstavlja konstitutivnu stvar našeg društva: ono je još uvijek demokratski premlado (da ne kažem nezrelo, ako ćemo u kategorijama sira) i ekonomski previše etatizirano tj. uglavnom praćeno prekrutom regulativom koja je savršeni teren za sve moguće marifetluke svake šuše koja se domogne i najmanje pozicije moći.

    No, i dalje, unatoč svemu, sumnjam da bismo se, čak i da su stvari posve drukčije posložene, odrekli naših strasti, upravo poput one spomenute kavice, nogometa, pa tako i politike. Mi je jednostavno volimo, priznajmo si to, ono žustro raspravljanje o temama o kojima ne znamo uglavnom ništa, ali mislimo da znamo puno, uvlači nas ta neka gravitacijska sila moći, vidljive i nevidljive, osjećamo trnce kada otkrijemo i najmanju naznaku tajne i zavjere. Ona je možda dio našega gotovo mediteranskog i gotovo balkanskog šarma, pa čim je prije prihvatimo kao takvu, možda shvatimo da je ono pričanje „obo politiku“, što su radili naši pradjedovi, djedovi i roditelji zapravo od puno manje važnosti no što joj sada pripisujemo. Možda, ako si priznamo tu neospornu činjenicu, zaista uspijemo.

    Autor: Milan Zagorac

  • Književna scena na aparatima

    Književna scena na aparatima

    Iako sam samome sebi rekao da više neću reći ni riječi o nakladničko-spisateljsko-knjižarskoj priči, odnosno da ću se okaniti ove teme izuzev bavljenja konkretnim knjigama, ipak me posljednjih nekoliko dana-tjedana-mjeseci iznenadne revelacije (božem sačuvaj – otkrivenja!) raznih agrokorovsko-algoritamskih propasti i kataklizmi ponukalo da se pozabavim i time. Odmah kažem da mi nije cilj biti mudrac nakon bitke jer sam već i ranijim pisanjem spominjao ta naša Potemkinova sela, no najviše od svega je smiješno kako se sada mnogi čude. Ma zamisli? Kako? Pa gdje su nestale pare? Najbolje je kako se čude čak i oni koji bi trebali i te kako biti upućeni.

    Književna scena na aparatima

    Kao prvo, para nije ni bilo, barem kada je riječ o Algoritmu kao algoritmu i paraboli hrvatskog izdavaštva, jer pare su u sustav pisanja-objavljivanja-otkupa knjiga ulazile i još uvijek ulaze ponajprije putem blagopostojećeg Ministarstva kulture koje, da stvar bude još gora, zna godinama za neodrživu i bizarnu situaciju domaćeg izdavaštva, ali ne čini ništa, ne želi činiti ništa, ne zna učiniti ništa ili održava neku svoju čudnu konstelaciju s kojom samoga sebe uvjerava da je sve u redu. A nije, nije odavno. Naime, dovoljno je da na Facebooku netko podvikne da je podfinanciran, hop, evo novog izlista financiranih projekata na stranicama Ministarstva kulture, samo da se smire živci, zar ne i da se na fejsu ne talasa previše. Time MK zapravo dolijeva ulje na vatru. Odnosno, da budem precizniji, onoga časa kada bi spomenuto ministarstvo prestalo financirati na ovaj način hrvatsko nakladništvo, ono bi istom propalo i, vidi čuda, nitko ne bi pustio ni suzu, pa usudio bih se reći skoro kao ni za Gazdom. Odnosno, najveći dio nakladnika knjiga koje vidite i posuđujete u knjižnicama (da, znam, knjige se uglavnom ne kupuju, ono prodano u knjižarama je premalo da bi činilo ikakav spomena vrijedan obrt, izuzme li se udžbenike i galanteriju) jednostavno bi morao staviti ključ u bravu. Zašto? Pa zato što treba samo slijediti tok novca. Jednostavna formula koju zna svaki student ekonomije. A ono ukazuje da je najveći dio prihoda većine nakladnika javnog porijekla i da je de facto riječ o skrivenim ili neskrivenim subvencijama, dok je izravna prodaja godinama u padu, a što je posebno simptomatično kada se u medijima netom prije može čitati o nekim domaćim hitovima. Hitovi, jelte? Pa dobro, da vidimo fakture od prodaje i računicu dobiti i gubitka te bilancu. A svemu tome prethodi višegodišnje urušavanje – sad ću biti do kraja iskren – povjerenja u domaćeg autora. Za kojeg se, dajem ruku u vatru, izuzev nekolicine časnih iznimaka te lektirnih naslova uopće nitko ne jagmi. Naša je „odrasla“ književna scena odavno na aparatima i potrebna joj je ozbiljna terapija.

    No koje sad to veze ima s domaćim nakladništvom? Naravno da ima, jer da postoji snažna književna scena s ozbiljnim samopouzdanjem, a ne tek hrpa izoliranih autora-otoka kojima se već na prvi pogled može utvrditi sindrom nevjerojatne taštine (često dodatno potkusurivan neprimjerenim panegiricima u isto tako propadajućim medijima) povezan sa snažnim osjećajem manje vrijednosti (nemojmo bježati od toga!) udružen u dva autarkična klastera (HDP i DHK), a kojima je zajedničko to da ne čine uglavnom ništa osim prigodne kuknjave i stvaranja atmosfere ojađenosti, a kako onda može postojati nakladništvo? Po mogućnosti uspješno nakladništvo, ono koje je u stanju artikulirati različite, često i suprotstavljene poglede na svijet, različite potrebe i čitalačke ukuse različitih dobnih (i ostalih) skupina, ono koje se ne oslanja isključivo na potpore MK od samog pisanja djela pa do njegovog otkupa za narodne knjižnice.

    Kako onda može postojati nakladništvo kojem je temelj strani autor po mogućnosti iz nekog jezika za koji će se iskamčiti kakva potpora iz veleposlanstva plus ona iz jedinice lokalne samouprave uz, naravno, najveći udio Ministarstva kulture? To nakladništvo nije povezalo primarne čitalačke navike, nije vođeno tako da djeluje edukativno kod mlađih čitatelja, a kasnije sa sve većom i većom znatiželjom i potrebom za traženjem posve novih, čak i nemogućih iskustava. To nije održivo stanje, već totalna entropija. Nesposobnost sustava za rad.

    Kako bi se riješila ta nesposobnost za rad, potrebno je poduzeti nešto. Možda u pravcu agencije, možda u pravcu modaliteta financiranja koji bi poticali, a ne potkusurivali, možda u smjeru traženja vlastitog identiteta koji će u sljedećih deset-dvadeset godina dovesti do neke ravnoteže. Rješenja ima bezbroj, no ona moraju biti kreativna i ona moraju uzeti jako puno faktora, a mudra rješenja često podrazumijevaju i odricanja. Uostalom, tko je rekao da su stvari zadane i da moraju ostati ovakve do kraja svijeta i vijeka? Usput, dok pišem ovaj tekst saznajem za bankrot još dva nakladnika. Da, ova će priča biti grčevita, no zacijelo takva mora i biti. Doba otkrivenja je zacijelo počelo.

    Autor: MIlan Zagorac

  • Kolumne

    Za vas pišu:

    Vesna Spoljar

    Vesna Špoljar, prof.










    Boris


    Boris Kvaternik

    Boris Kvaternik rođen je u Zagrebu 1987. godine. Diplomirao je kroatistiku i indologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2014. godine. Do sad je radio kao grobar, radnik u tvornici kućanskih aparata i u tvornici sladoleda, kao postavljač optičkih kablova u gradske šahtove, kao pomoćni radnik u tiskari, i kao demonstrator u knjižnici. Trenutačno je zaposlen u udruzi Prijatelji životinja.

    U slobodno se vrijeme bavi spisateljskim radom. Piše uglavnom poeziju i kratke priče, no trenutno radi i na nekoliko romana.

    Objavljivao je na stranicama kao što su Poezin, Svijet Kulture, Knjigomat, Prozaonline, Bundolo, Diogen, Društvo živih pjesnika itd.

    Objavljivan je i u tiskanim časopisima Avangrad, Jat, Balkan express i dr. Radovi su mu izašli i u zbornicima “Junaci urbane bede”, “Moj tata plače u kinodvoranama”, “Hrvatska mlada lirika 2”, te u “Antologiji” Jutra poezije.

    Slikanjem i crtanjem intenzivnije se počinje baviti od 2015. godine.

    Uz pisanje i slikarstvo istražuje i izražavanje zvučnim frekvencijama i tu svrhu pokrenuo ambiental noise projekt Icy Petiole koji je do sad u digitalnom formatu izdao album "Emptiness of Infinite Space and Time" za neprofitnu izdavačku kuću Splitting Sounds Records.



    Milan Zagorac

    Milan Zagorac

    Završio je studij hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci 2000. godine. Od 1997. do 2001. bio je pomoćnik glavnog urednika časopisa Rival koji je vodio Mladen Urem. Za vrijeme studija pokretač i urednik časopisa Iže i suradnik cijelog niza izdavačkih projekata tijekom kasnih devedesetih u Rijeci. Od 2002. radio je kao pomoćnik glavnog urednika u Izdavačkoj kući Adamić, od 2005. do danas vodi sa suprugom Tamarom Modrić izdavačku kuću Studio TiM. Od 2009. do 2013. bio je direktor Izdavačkog centra Rijeka i njegov glavni urednik.

    Od 2013. sudionik i suorganizator Ri Lita, suosnivač i urednik časopisa i portala za književnost i umjetnost Književnost uživo, urednik nekoliko edicija u elektroničkom i klasičnom izdavaštvu. Objavljuje kritičke tekstove, osvrte, recenzije, prikaze, eseje, poeziju i prozu od 1997. u Rivalu, Plimi, Književnoj reviji, Književnoj Rijeci, sisačkim Riječima, Novoj Istri, Vijencu, Studentskom listu, Novom listu te je stalni suradnik Korzo.neta i Magazina GKR na kojima redovito objavljuje kolumne i recenzije. Vodi blog Aksiomatični Milan. Do sada je objavio više 500 tekstova te uredio i objavio 350 naslova knjiga u izdanju Adamića, Studija TiM, Rivala, ICR-a kao i skupine Ri Lit i Književnosti uživo.

    Bibliografija

    - Dan velikih valova, antologija Rivalova naraštaja (izbor iz časopisa Rival uz kritički pogovor, koautorstvo s Goranom Ušljebrkom i Mladenom Uremom, Rival, 2001.)
    - Želiš li pogledati sunce u ponoć? (roman, Adamić, 2002.)
    - Jeste li kupili direktoru parkerice (roman, Studio TiM, 2006.)
    - Janko Polić Kamov, njegovo i naše doba (u koautorstvu s Mladenom Uremom, ICR, 2010.)
    - Spojene vožnje (roman, 2011. Studio TiM)
    - Vražji prolaz (roman, 2013., e-izdanje, tiskano 2014., Studio TiM)
    - Simpatija za luzere na riječki način (izabrane kolumne objavljene na portalu www.korzo.net , Studio TiM, 2015.)
    - Objava po povratku iz crne šume
    - simboli vječnog sazrijevanja (esej, prosinac 2015.)
    - Noina velika avantura, roman za djecu, Studio TiM, 2016.

     


    Zdenko BalogZdenko Balog

    (Zagreb, 1958.), hrvatski povjesničar umjetnosti. Završio je Školu primijenjene umjetnosti, a zatim Filozofski fakultet u Zagrebu (povijest umjetnosti i komparativne književnosti). Diplomirao je 1983., a magistrirao deset godina kasnije na katedri za vizualne komunikacije i dizajn s temom Vizualni identitet modnog žurnala u Hrvatskoj. Godine 2012. stječe akademski status doktora znanosti obranom doktorske teze Graditeljska baština Hermana Celjskoga i njeni odrazi u zapadnoj Slavoniji 15. stoljeća. Najpoznatiji je po dvjema opširnim i fotografijama bogato popunjenim knjigama u koje je sažeo svoja putovanja i istraživanja kulturno-povijesne umjetničke spomeničke baštine svih hrvatskih gradova, Gradovi kontinentalne Hrvatske iz 2013. te Gradovi jadranske Hrvatske iz 2014. godine.

    Još tijekom studija pokazao je sklonost terenskom i istraživačkom radu, tako da u Istri sudjeluje u istraživanju Rašporskog kapetanata (obrambenog sustava kontinentalne Istre). Istraživanja gradića Roča sažeti će u knjigu Roč u srednjem vijeku objavljenu 2005. godine. Po završetku studija radi kao kustos u dvorcu Trakošćan, s posebnom brigom za spomenički kompleks bivšeg pavlinskog samostana u Lepoglavi. Razvija posebnu naklonost prema gotičkoj umjetnosti devet godina (1986.-1995.) istražujući lepoglavsku crkvu i samostan i razdoblje od kraja 14. do polovine 15. st. u sjevernoj Hrvatskoj i slovenskoj Štajerskoj. Vodi arheološke radove na lepoglavskom spomeničkom kompleksu i osmišljava prijedlog za buduću muzeološku prezentaciju Trakošćana. Inicira i vodi prve četiri godine Lepoglavskih dana te pokreće i uređuje Lepoglavski zbornik.

    Godine 1995. seli u Križevce i dobija stalan posao u Narodnom sveučilištu/Pučkom otvorenom učilištu. Tada počinje istraživati srednjovjekovnu i novovjekovnu povijest križevačkog kraja, na temelju čega izdaje 2003. knjigu posvećenu 750. obljetnici križevačkih gradskih povlastica Križevačko kalnička regija u srednjem vijeku. Uređuje priloge Buzetskih dana i Buzetskog zbornika, časopisa Peristil, Kaj, Cris itd.

    Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Zdenko_Balog

    Ivanka

    Ivanka Žakman

  • Mame na fejsu

    Mame na fejsu

    Ima i „Mame iz Rijeke na fejsu“, „MaMe iz Rijeke i okolice na fejsu“, valjda postoje i „Mame na fejsu u bilo kojem gradu“… Moram priznati da do nedavno nisam uočavao taj fenomen, bio sam pomalo kao jedan od onih Indijanaca iz 16. stoljeća koji jednostavno nisu mogli vidjeti jedrenjake Europljana jer ih nisu ni očekivali niti poznavali. Ukratko, bilo je izvan mojeg horizonta očekivanja. Dok neki dan nisam sjedio na terasi jednog ne prevelikog riječkog shopping malla ispred kojeg postoji „ono pre-sa-vr-šen prostor za dječju igru“, kako bi to afektirajući slovkanjem izgovorile preegzaltirane-prevažne-prepametne-prezgodne-presve mame. Igra je, naravno, dogovorena na fejsu. Ugovoren sastanak. Kao roditeljski, ali izvan škole, uostalom. Gdje postoji „glavna mama“ koja dogovara uvjete i koordinira događaj dječjeg druženja, zatim postoje one wannabe glavne mame koje podupiru spomenutu queen bee te one koje su jednostavno sljedbenici. Dobro, ima i poneki tata, ali taj je zacijelo zalutao ili se namjerno „uvalio“ među mame s onom „tatinskom“ spikicom, pa sada slobodno kibicira…

    mame na facebooku

    Ništa, valjda smo osuđeni na neprekidno ponavljanje već viđenih hijerarhijskih shema u kojima postoje podređeni i nadređeni, pa čak i kada se radi o dječjoj igri, ali ovaj put ne našoj, već igri naše djece.

    Možda nikada ne bih primijetio pojavu „Mama na Facebooku“ da mi nećakinja početkom mjeseca nije krenula u prvi razred osnovne škole. I da, odmah se definiralo to roditeljski organizirano druženje. Onda sam još malo ispitivao o tome i otkrio „toplu vodu“: pa to je posvuda oko mene! Apsolutno svi roditelji, posebno mame, preko društvenih mreža organiziraju druženja svoje djece. Navodi se bezbroj razloga za tu pojavu: „nesigurno je“, „pa zar bi ti pustio svoje dijete na ovu ulicu?“, „ovdje nema djece pa moramo ići tu i tu“, „nije isto kao kada smo mi bili djeca“, „nikoga još nismo upoznali“, što su sve argumenti protiv kojih jako teško mogu išta reći, osim slegnuti ramenima i valjda se načelno složiti. Ne, ne oduševljava ni mene ideja da mi se dijete od šest-sedam, nedajbože pet godina ide samo igrati na ulicu, uostalom, koga ja poznajem u toj ulici uopće… Ne znam kako je u manjim gradovima, siguran sam da je pojava manje učestala, no vjerujem da je organizirano druženje djece preko društvenih mreža uzelo maha čak i tamo gdje sam uvjeren da niti jedan od ovih prethodno navedenih argumenata ne stoji.

    No onda mi se postavlja novo pitanje: pa gdje je onda spontanost te djece? Recimo, meni se išlo van i išao sam van. To je mogla spriječiti samo neka eksplicitna, ali rijetka zabrana, i tako od djetinjstva. Uvijek je bilo tako. Tako je bilo i s mojim prijateljima, tako je bilo prije i za vrijeme adolescencije, pa mi se činilo da je to jedino normalno. Malo je koga mama ispred škole došla „pokupiti autom“, još su manje nekoga roditelji dovozili autom pred školu. Za nas su to bile priče iz filmova, nešto što u stvarnom životu uopće nije postojalo. A da ne govorim da poslije škole/vrtića djeca idu na ples, balet, ritmičku gimnastiku, plivanje, šah, karate, krav magu, francuski, njemački, idu na koješta, samo da valjda budu okupirana nekim sadržajem cijeli dan. A gdje im je onda prostor za vlastitu dosadu, ali ne u negativnom smislu te riječi, već za onu dosadu gdje mogu napokon otkriti u sebi neke sklonosti ili interese koje ovim vanjskim drilom koji počinje od vrtića, gotovo nikada nemaju prilike otkriti? Dobro, ne računam onih sat-dva kada se djeca domognu kakvog gadgeta. Možda kao studenti? Možda je sve pomaknuto u odraslu dob, pa „kad si sam zaradiš, dijete moje, priušti si što želiš“.

    O, da, a sada idemo i na drugu stranu jednadžbe, a to su roditelji. Točnije, mame. Dobro i tate, ali to sam već konstatirao, čini mi se da su ipak manje u „igri“ i pod manjim pritiskom ovakvih obaveza poput „mama na fejsu“. Kao da se ta prorečena i obećana sloboda, neka vlastita realizacija, interesi koji su izvan koncepta kuća-stan-posao-dijete-mamenafejsu-spavanje-kuća- itd. odgođeni za neku nedefiniranu budućnost, navodno „kad djeca odrastu“, ali ako i samo ako čak i tada. Možda nikad?

    Kako god, čini mi se da smo se uspjeli, i to izuzetno uspješno, sami zarobiti u kukuljice „društava na fejsu“ i tamo se zavrtjeti u spirali tko zna čijih i kakvih ideja, u balončiće virtualnih stvarnosti koje smo kao autentične istine prenijeli na svoju djecu, i usput postali pravi „plastic fantastic“ roditelji dok čekamo svojeg princa/princezu u SUV-u ispred škole… Naravno, počastivši ga doma zdravom hranom, „samo iz prirodnog uzgoja“ tretiranom isključivo za okoliš neškodljivim preparatima…

    „Draga, daj i meni jedan Tensilen!“ Ne, dušo, daj mi kilo apaurina, pa možda, do sutra, preživimo ovaj raj…

    Autor: MIlan Zagorac

  • Mišak, Icke i kutijice naših svjetova

    Mišak, Icke i kutijice naših svjetova

    Nisam neki posebni ljubitelj Davide Ickea, štoviše, uopće nisam njegov ljubitelj, no, jučer dok sam onako, dosađujući se, prošli i ovaj tjedan navečer gledao Mišakovu emisiju Na rubu znanosti jedna mi je Ickeova rečenica baš onako pošteno, kao ljuta pljuska, sijevnula posred uma: „nalazimo se u sve manjim i manjim kutijama“.

    Odmah da se razumijemo, nije to neko senzacionalno otkriće: mudri (ne znanstvenici ni lukavci, nego baš mudri, mudri će znati o čemu govorim!) su oduvijek znali da je naša svakodnevna stvarnost uvjetovana kao i naš pogled na svijet, da smo na neki način ograničeni dominantnim narativima i da se jako teško možemo „izmigoljiti“ iz toga okvira.

    Dobro, možemo o Iceku da je luđak, da je budala, da „nije uzeo terapiju“, da je manijak svoje vrste koji piše, govori i objavljuje terabajte suludih informacija, da je sam po sebi pojačalo za cijeli niz fake newsova, ali ona ideja o sve većoj i većoj skučenosti, e tu bih se složio s njime. Tim više što je prije više od četrdeset godina drugi guru antitehnologije Jerry Mander govorio o sličnome, ako ne i istome: masovni nas mediji najprije hipnotiziraju, uvlače u svoj virtualni svijet, zatim ubace razne narative koji osiguravaju da nam ne bude dosadno (to je ona dijalektika stalnog sukoba, stalna radnja, stalni šou) pa onda počinjemo i sami vjerovati u te uvjetovanost. Da je Jerry Mander napisao svoju knjigu „Četiri argumenta protiv televizije“ danas, zacijelo bi se jače očešao i o društvene mreže. Ne zato što su društvene mreže same po sebi zle, nego zato što nam, da paradoks bude još gori, stvaraju privid da „svi“ misle kao mi.

    kutijice naših svjetova

    Kako se to dogodilo? Pa jednostavno, to je zmija koja sama sebi jede rep: većina naših društvenomrežnih prijatelja su ljudi sličnih stavova i svjetonazora kao i mi sami, uglavnom smo izolirani od onih drugih golemim izolacijskim materijalom onih koji šute i samo gledaju (sudjeluju samo kao promatrači) pa se u tom začaranom krugu događa situacija da nakon određenog vremena postane samorazumljivo da „svi misle kao i mi“. I onda, nekom slučajnošću, probojem u matrici, pogreškom protokola same društvene mreže, otkrijemo da postoje i oni drugi i treći i četvrti, pa ako smo malo znatiželjniji i četrdeset četvrti. No, s već usađenom pretpostavkom da „svi misle kao ja“, tu ćemo drugost zanemariti i dalje se nastavljajući diviti samima sebi. To je ta kutijica o kojoj je Icke govorio i u koju smo dobrovoljno smjestili same sebe. Dakle, nije najveće lukavstvo bilo stvoriti stroj koji će nam usaditi što i kako da mislimo, ne, najveća je lukavost bila da nam usadi to što i kako mislimo, ali na način da ispadne da smo sami došli do toga zaključka.

    E, to je sada već jedna druga priča: suvremeni totalitarizam ne dolazi od brkatih diktatora i razularenih masa, to je tako passé, nego od naizgled neutralnog stroja i nas samih u, sad ću se poslužiti jednom malo nezgodnom riječi, rekurzivnoj petlji koja se samo umnaža u beskraj. Mi u nešto vjerujemo, to nam vjerovanje potvrđuju tisuće drugih svojim lajkovima s lista naših društvenomrežnih prijatelja, pa je samim time to mišljenje, dakle, valjano. Stoga nema ni potrebe da se misli da bi moglo biti i nešto drugačije jer je evidentno da svi tako misle. Pritom se služimo nevjerojatnim redukcionizmom: to „svi“ ovdje je naših par stotina ili par tisuća prijatelja i tu smo cijeli svijet ili cijeli grad, kratko i jasno, posve neopravdano, sveli pod „sve“.

    Iako tu pomalo izlazim iz okvira kratkog razmišljanja o Mišaku, Na rubu znanosti, Davidu Ickeu i društvenim mrežama, a zavlačim se u meni pomalo strano područje logike, nije na odmet spomenuti da je upravo anomalija, iznimka, ono drugo, treće ili deseto, što izlazi iz okvira naše mentalne petlje, odnosno predstavlja distorziju u njoj, upravo način na koji možemo proširiti svoj vidokrug. U konkretnoj realnoj stvarnosti to znači da možda nije baš nužno da smo 0-24 sedam dana u tjednu na nekoj od društvenih mreža kroz čiju prizmu počinjemo gledati cijeli naš svijet. Možda trebamo upoznati druge ljude, neke druge zemlje, pročitati neke nove knjige. Iskočiti iz te petlje nije baš neki kvantni skok, ali svakako je važno ne želimo li, da paradoks bude tim gori, postajati sve veći i veći robovi kutijica u koje smo se, silom tehnološke civilizacije, sami dobrovoljno zatvorili.

    Autor: MIlan Zagorac

  • Mreže i društevene mreže - novi kiborg totalitarizam kojemu dobrovoljno služimo?

    Mreže i društevene mreže - novi kiborg totalitarizam kojemu dobrovoljno služimo?

    "Država je uložila i širokopojasni internet, pa je to, između ostaloga, omogućilo razvoj inovativnih start upova kao i visokotehnoloških tvrtki koje Rumunjsku pretvaraju u novu Silicijsku dolinu". Ili, imamo i primjer dva: "zahvaljujući represivnom Ceausescuovom režimu, jak je naglasak u obrazovnom sustavu dan na prirodoslovno matematičke vještine koje se, posljedično, odražavaju na nove generacije informatičara".

    Kakve veze ima represivni režim brutalnog diktatora i njegova sklonost prirodoslovno-matematičkim vještinama s novim start upovima i razvojem širokopojasnig interneta najnovije generacije?

    Dakle, želim odmah reći da nisam nikakav protivnik prirodoslovno-matematičkih predmeta kao ni novih tehnologija, dapače, da ih nije bilo, vjerujem da bi čak i moj rad bio znatno otežan, ako bi ga uopće i bilo. Štoviše, mislim da bi vidljivost toga rada, kao i cijelih novih generacija, bila očajna: stari tiskani mediji su u dugom procesu izdisaja i nema nikakvih naznaka da će se trend prekorenuti, a društvene mreže nude jeftinu, efikasnu i nadasve dostupnu alternativu. Jednostavnim rječnikom: ako te nema na fejsu, ni nema te.

    Daleko je to od one Attalijevske pomalo utopijske budućnosti o hiperdemokraciji dijeljenja i dostupnosti, naime, uvijek treba računati s faktorom ljudske prirode, a ona je takva kakva jest: ona ima potrebe, ona je pomalo sebična i svakako će uvijek nastojati, baš onako darvinistički, preživjeti pod svaku cijenu, što znači, po cijenu drugoga. Empatija, iako viskocijenjena, uvijek nekako strada kada se radi o izborima koji se tiču nas osobno.

    Mreže i društevene mreže - novi kiborg totalitarizam kojemu dobrovoljno služimo?

    Ono što mediji pomalo izbjegavaju, točnije ni ne spominju jest nešto drugo: nisu informatičke industrije to što pokreće svijet, nije čak ni tehnologija sama po sebi, nije čak ni novac. Ono oko čega se svijet vrti je jedan drugi pojam, "industrija svijesti", dakle, stanja svijesti čovjeka, a koje se plasira putem tehnologije.

    U tome grmu leži zec tj. sumnja. U tome leži navodno nebitna poveznica, suptilno dana u djelomičnoj aboliciji Ceausescuovog brutalnog režima koji je "imao razumijevanja za prirodoslovne i matematičke predmete", a radi se o tome da je čovjek, sa svim svojim atributima sveden na tehnološki stroj, na dio mašinerije koja čovjeka odvaja od njegove stvarne prirode i stvara zavisnim od neumitne tehnologije, bila ona primitivna Ceausescuovog vremena ili ova navodno hipermoderna tehnologija start upova koji se bave produkcijom beskrajnih aplikacija za sveprisutne mobilne pametne uređaje.

    Tu dolazimo do poante: čemu služe sve te tehnologije, odnosno, što najvećim dijelom podrazumijevaju te tehnologije? Kratko i jasno: dostupnost informacije, bilo gdje, u bilo kojem trenutku, na bilo kojem mjestu. Veliki brat, bez velikog brata. Informacije koja prolazi minimalne filtere i koje, bila riječ o dezinformaciji ili provjerenoj, istraživačkim novinarstvom potkrijepljenoj informaciji, jednako zauzima mjesto na našem news feedu, štoviše, na nekom od agregatorskih portala gdje se onda multiplicira putem tehnološki uvjetovanih algoritama u beskrajne grane. Tu se čovjek zaista može upitati o demonskoj i antidemokratskoj naravi stvari. O tome je još šezdesetih i ranih sedamdesetih govorio Jerry Mander u planetarnom hitu "Četiri argumenta protiv televizije". "Mogao si surađivati sa sistemom ili mu se protiviti, ali ono što nisi nikako mogao, bez obzira jesi li uživao u sigurnom i udobnom životu ili sjedio u zatvoru, bilo je ne biti u odnosu s njim...Zamijeniš li riječ 'socijalizam' s 'mrežama', dobiješ internet. Njegove konkurentske platforme sve su bile sjedinjene u jednoj ambiciji - odrediti svaki aspekt tvoga postojanja... A sami aparatčici jedan su vječni tip... ništa nije tričavije od toga da čovjek ima x sljedbenika na Twitteru, popularni Facebook profil i povremeno četiri minute na CNBC-ju. Prava privlačnost položaja aparatčika jest u sigurnosti pripadanja..." Tako navodi Jonathan Franzen u romanu Čistoća, uspoređujući DDR-ovski totalitaristički režim i soft totalitarizam novih tehnologija, kako im tepamo.

    Ipak, jedna stvar je više nego optimistička. Naime, čovjek je uvijek u sebi imao ugrađeno ono što se zove otpor, bio on melankoličan ili aktivan, a koji podrazumijeva u svakom slučaju borbu, ovaj puta možda protiv puno difuznijeg "neprijatelja", dakle tehnološkog juggernauta, no koji jamči jednu jedinu stvar: iako će borba biti grčevita, čovjek će uvijek nalaziti načina, štoviše, to će biti pitanje njegova opstanka, kako bi se suprotstavio pa makar i "tiraniji izbora i obilja", ne bi li konačno nastavio svoje koračanje prema samome sebi, punome sebi, smislenom sebi.

    Autor: Milan Zagorac

Prodaja slika Online

Najnovije na stranici

24 Rujan 2017
21 Rujan 2017

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.