• Preminuo akademik Tonko Maroević

    Preminuo akademik Tonko Maroević

    akademik Tonko Maroević

    Otišao je istaknuti akademik, književnik, povjesničar umjetnosti i publicist

    U svom domu u Starom Gradu na Hvaru u utorak poslijepodne u dobi od 78 godina iznenada je preminuo akademik Tonko Maroević. Jedan od najistaknutijih hrvatskih povjesničara umjetnosti, književnik i prevoditelj ostavio je bogati opus, brojne knjige i studije. Njegovim odlaskom hrvatska kultura gubi jedno od najznačajnijih pera koje je više od pola stoljeća ispisivalo brojne zapažene i nadahnute tekstove o našoj književnosti i umjetnosti.

    Akademik Maroević rođen je u Splitu 22. listopada 1941. godine. Studij komparativne književnosti i povijesti umjetnosti završio je 1963. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1976. doktorirao temom "Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do danas" (objavljeno kao knjiga 2007. pod naslovom "Napisane slike"), a od 1965. do 1970. bio je asistent na Odsjeku za povijest umjetnosti.

    Od 1970. do umirovljenja 2011. radio je u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu. Bio je redoviti član HAZU od 2002.

    Kao književni kritičar sustavno je pratio suvremeno hrvatsko pjesništvo, a bavio se i starijom hrvatskom književnošću te talijanističkom problematikom; eseje, kritike i prikaze skupio je u više knjiga (Dike ter hvaljenja, 1986.; Zrcalo adrijansko: obilježja hrvatsko-talijanskog jezičnog dijaloga, 1989.; Klik!: trenutačni snimci hrvatskog pjesništva, 1998.; Pohvala pokudi, 1998.; Družba da mi je: domaći književni portreti, 2008.; Skladište mješte sklada, 2010.).

    Sastavio je antologije hrvatskog pjesništva 1971.-95. Uskličnici (1996.) i 1996.-2019. Svjetlaci (2019.) te antologije katalonskog pjesništva Bikova koža (1987.) i Riječi za jedan lapidarij (2018.).

    Istraživao je suvremenu hrvatsku likovnu umjetnost; objavljivao likovne kritike i rasprave u stručnim časopisima i novinama, pisao predgovore katalozima i grafičkim mapama, prevodio s nekoliko jezika, a izabrane pjesme objavio je 2009. (Drvlje i kamenje). Dobitnik je Nagrade "Vladimir Nazor" za životno djelo 2013. te nagrade Goranov vijenac za pjesnički opus 2018.

     

    U velikom intervjuu koji je prije dvije godine dao Jutarnjem listu rekao je kako Tina Ujevića smatra najvećim hrvatskim pjesnikom. U Držiću, smatrao je, imamo jednog od najboljih europskih dramatičara, a za Vesnu Parun je kazao da je "velika, velika" te da sumnja da i francuska i talijanska književnost imaju takvu pojavu.

    - Sve me zanima. Znatiželjan sam, čitanje me nije zasitilo, uvijek nađem bogatstvo, slojevitost ako nemam ništa drugo, da se našalim, uzet ću Ariosta... Sigurno sam čovjek koji više pripada 16. stoljeću nego 21. Normalno sam čitao Hektorovića od svoje desete godine. Dosad sam ga pročitao barem deset puta...

    Više sam kritičar nego pjesnik, čovjek mora imati neko osjećanje mjere. No ne prezirem vlastiti izraz. Puno sam pisao o drugima, to troši. Nešto imaginacije ode u pisanje kritičkih tekstova, nemojmo se šaliti... To su dosjetke koje posudiš drugima. Ne tužim se. Jako cijenim poeziju, osobito tuđu, pa još na stranom jeziku, i na slojevitosti vlastitog jezika - rekao nam je tad.

    A na pitanje ima li kakvih strahova, odgovorio je: "Da se izgubim... Alzheimera se čovjek boji najviše. Da se bojim smrti, bilo bi smiješno. Umiranja se čovjek boji, ali smrti... Mogu se bojati da nisam obavio obveze prema bližnjima...".

    Izvor: jutarnji list

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.

NAVIGACIJA