O anarhizmu, policijskoj represiji i ljudskoj slobodi

Sinoć sam iz radoznalosti otišao na tribinu koja je bila posvećena temi policijskog nasilja. Moju znatiželju je pokretalo to što sam htio čuti na koji način će svi ti radikalniintelektualci podbaciti, potpuno propustivši poantu vlastite rasprave.

Nisu me razočarali.

Naime, na tribini sam dva sata slušao o tome kako su ljudi modernog svijeta porobljeni od strane represivnog aparata čija je najbazičnija manifestacija sile upravo policija.

Na stranu to što si policija često zaista i dopušta nevjerojatne drskosti i nasilje nad osobnom slobodom, to uopće nije upitno. No, prema mišljenju tog skupa samoprozvanih slobodnjaka i anarhista, upravo su policija i represivni aparat općenito glavni krivci kronične neslobode današnje prosječne ljudske individue.

U jednom trenu, pri kraju rasprave, imao sam potrebu neplanirano dići ruku i reći kako je ta teza, u svojoj osnovi, sranje.

Ono što sam rekao bilo je otprilike sljedeće:

"U redu, Razumijem da je ova tribinasazvana kako bi se raspravilo o problemu policijskog nasilja i represije. No, smatram da se kroz cijelu ovu raspravu provlači jedna podtema koja je zapravo esencijalna, a to je pitanje individualne ljudske slobode kao takve. Želio bih sada da svi na trenutak zamislite kako bi bilo da recimo sutra cjelokupna policija i takozvani represivni aparat nestanu, kao da ih nikad nije ni bilo, a da sve ostalo u našem društvu ostane identično kao sada. Što bismo dobili? Dobili bismo društvo u kojem ljudi i dalje provode svoje vrijeme zarobljeni unutar ekrana svojih smartphone-ova, dobili bismo ljude opsjenute kupovinom skupih automobila, ljude bolesne od želje za jebanjem pod svaku cijenu, ljude kojima svakodnevnicu diktira novac i posjedovanje općenito, ljude koji provode svoje slobodno vrijeme u trgovačkim centrima... Mislite li zaista da bismo tada bili slobodni? Ono što želim reći je to da nas u suštini ne porobljava nikakav represivni aparat, nikakva policija. Nema potrebe za time. Mi ljudi vlastiti smo porobljivači, zatočujemo sami sebe na dobrovoljnoj osnovi već tisućljećima, otkad postoji bolesna ljudska ambicija i želja za posjedovanjem. Mi smo svi vlastiti represivni aparati."

Naravno, nisu shvatili poantu. Počeli su bučiti i dokazivati mi da su propaganda i represija ono što stavlja te nikad zadovoljive ljudske potrebe u našu glavu.

Naravno da u današnje vrijeme instant-slave i Big Brothera takve tendencije dolaze do izražaja. Ali nisu shvatili da je problematika o kojoj im ja govorim univerzalna, i nevezana za današnju političku i društvenu situaciju, jer ljudi su sebe porobljavali vlastitim željama i apetitima, posjedima i ambicijama još od Antike, drevnog Egipta, i jebenih kromanjonskih pećina.

Nisu to mogli prihvatiti, pa čak niti razmisliti o tome što su čuli, jer su slobodoumni intelektualci zapravo ekstremno jednoobrazni ljudi – prihvaćaju svaku inovaciju dok se ne kosi s njihovom privatnom ideologijom.

Ljudska karakterna greška koja nas tjera da nikad ne budemo zadovoljni onim što trenutno jesmo i što trenutno imamo, i na kojoj se temeljim cjelokupna povijest, naš je zatvor. Dobrovoljno smo stali u njega i zaključali rešetke. Državna ideologija samo stražari pred vratima ćelije.

Da su priznali kako nema krivca za njihov vlastiti osjećaj neispunjenosti, skučenosti i neslobode doli njih samih, njihovi bi aktivistički razgovori izgubili svaki smisao i umjesto da izigravaju slobodoumnu mladež, trebali bi zapravo i mrdnuti guzicom i napraviti jedan zaista radikalan rez – poraditi sami na sebi i na svojim navikama. Državna propaganda ne stavlja u nas nikakvu želju ili nagon kojeg izvorno već nije bilo u nama – ona samo podmuklo podjaruje vatru, no mi smo ti koji su prvotno unijeli otrov u sebe, a ne netko drugi.

A to se ipak ne može dopustiti, zar ne? To je reakcionarno i nimalo kostruktivno razmišljanje koje neće utjecati na promjenu u svijetu i emancipaciju ljudskih bića.

Zar ne?

Zar ne?

Autor: Boris Kvaternik