Izložba ‘’Portret / autoportret – transformacije identiteta’’

vrijeme: 22. listopada 2019. u 19:00 – 21:00
mjesto: Europski dom, Jurišićeva 1/1, Zagreb

U utorak, 22. listopada 2019. u 19 sati u Europskom domu Zagreb (Jurišićeva 1/1, Zagreb), otvara se skupna izložba slika članova i prijatelja HDLU Zagreb, pod nazivom ’’Portret / autoportret – transformacije identiteta’’. Izložba će se moći pogledati do 19. studenog 2019. godine. Ulaz je slobodan. Izložba je potpomognuta sredstvima Ministarstva kulture RH i Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba.

Izlažu: Anđelko Brkić, Jasminka Bukvić, Ana Cerovski, Antonija Cesarec, Rajko Đedović, Suzana Gajdek, Krešimira Gojanović, Aida Hebib Raguž, Morana Jugović, Ivana Kolić, Branka Kopeti, Miroslava Kos, Luka Koščak, Marija Kruljac, Alfred Freddy Krupa, Hrid Matić, Danko Merin, Stjepan Perković, Višnja Peter, Krešimir Radas, Laura Šarabok, Tomislav Šilipetar, Matej Škarica, Mladen Žunjić.

Portret / autoportret – transformacije identiteta

Izložba ''Portret / autoportret – transformacije identiteta'' predstavlja djela 24 umjetnika, okupljena u promišljanjima ljudskog lika, koji su svojim portretima i autoportretima željeli istražiti pitanja osobnog identiteta, individualne karakteristike po kojima smo prepoznatljivi, i to one vanjske, fizičke, kao i one unutarnje, psihološke, koje prosijavaju kroz materijalnu razinu tijela u dinamičnim kolorističkim aurama. Da li naša lica odražavaju ono što nosimo iznutra, kako se transformiraju u sazrijevanju duha kroz protok vremena i što je to što privlači umjetnike nekom licu, nekoj osobi, koji su to posebni signali na razini tijela i osjećanja, koji nas nagone da zaustavimo svoj pogled i to viđenje pretočimo u inspirativni dojam i kreativno izražavanje?

Koliko naša osobna percepcija može izmjeniti ili dočarati likove drugih ljudi, koliko istinita ona može biti, koliko nam kroz to posmatranje svijeta oko sebe, ljudi oko nas postaju bliži – ili udaljeniji? Jer lice je ponekad prozor u nepoznati svijet i dubine drugog bića koje nas vuku da ih istražimo, a ponekad je i neprozirna maska, zaštita pred suvišnim pitanjima, oprezna obrazina suspregnutih osjećanja.

Tako smo na ovoj izložbi željeli izbjeći u našem vremenu toliko popularne hiper-realistične prikaze ljudskog lika, koji u forsiranju precizne tehničke izvedbe zanemaruju ekspresiju, nesavršenost i nedorečenost ljudske spoznaje kao potencijala razvoja, u kojemu sama kreativnost nikad nije ni savršena, ni konačna, jer počiva na otkrivanju nepoznatog, na nesigurnosti samog ulaska u to nepoznato, na eksperimentu i učenju kroz greške, kao i na transcendiranju uskih, društveno i medijski uvjetovanih stereotipa. Cilj je bio uočiti i dočarati nečiji unutarnji mali Svemir, dominantnu emocionalnu notu, izvore iz kojih se neka osoba formirala, susret prošlosti i budućnosti u psihološkom ozračju lika, ono neizrečeno u nama što ponekad puno više govori kroz izraze našeg lica, nego li kroz suvišnu bujicu objašnjenja i opravdanja.

Željeli smo dotaknuti univerzalnost te ljudskosti u sebi i drugima, a koja nikad nije ni jednoznačna, ni jednostavna, već je prožeta raznim utjecajima, u sazvučju ili sukobu sa okolinom, privlačna ili odbojna, sa brojnim nijansama i sjenkama prošarana unutarnja priroda ljudska, razapeta između nagona i civilizacije, inovativnosti i tradicije, onoga što nas oslobođa i onoga što nas koči u izražavanju, kroz ples dvojnosti - izmirenje u suprotstavljenosti.

Neki portreti i autoportreti na ovoj izložbi vraćaju nas u prošlost, na njima ženski likovi, gotovo mitični, izranjaju iz tmine (Brkić) ili se poput uspomene okamenjeni stapaju sa sivkastom bjelinom (Kopeti), u melankoličnom plavetnilu koje okružuje damu u crvenoj kapi (Cerovski), sa mirnim, prozračnim, a ipak zagonetnim licem (Merin), pa nas te žene uvode u meditativna promišljanja o nečemu što je ostalo iza nas, o vremenu mladosti koje je nekad bilo sočno i puno neslućenih obećanja, a danas je prožeto prigušenim patinama iskustva.

Krupin autoportret umjetnika iz mladosti u olovci donosi otvoren, radoznao pogled prema nadolazećim mogućnostima i svježinu mladenačke idealizacije, a lice Morane Jugović upečatljivo je prošarano silnicama koje ocrtavaju slojevitost ženskog iskustva, dok Aida Hebib Raguž na portretu Arsena Dedića pogled velikog pjesnika skriva iza tamnih naočala i to lice u akvarelnoj mekoći sjetno priziva zvukove starih šansona. Autoportret Tomislava Šilipetra u virtuoznoj crtačkoj vještini donosi atmosferu uličnih grafita i pop arta, naglašavajući nehajni ponos mlađih generacija, koje suvereno redefiniraju tradiciju sa novim tehnologijama, dok iz autoportreta Suzane Gajdek prosijava iskričava radost u spontanoj i nemirnoj slikarskoj gesti.

Neka lica posve su se rasplinula u nematerijalnom, postala su čisto gibanje i energija boje, kao na portretu (ili autoportretu?) Mladena Žunjića, koji prikazuje 'skriveno lice umjetnika', dok su neka tek ovlaš ocrtana sa bjelinom, koja je neprozirna i skriva intimu jednog para na slici Antonije Cesarec, a na fotografiji Rajka Đedovića, ''Prijatelj'', predstavljena je ljubav mlade žene prema njenom kućnom ljubimcu, pa uz ljudski portret, ravnopravnim postaje i onaj životinjski. Autori Šarabok i Radas pletu mrežu značenja kroz osobni slikarski rukopis, u licu koje tek treba sastaviti od brojnih detalja (Šarabok), ili ga prozrijeti iza raspršenih mrlja boje, u kojima se lice čovjeka stapa sa okolinom (Radas), dok Višnja Peter na svom portretu prikazuje ozbiljnu mladu ženu tamnog pogleda i hladno plavičaste kose, u kontrastu sa žarkom pozadinom.

Perković, Bukvić i Koščak svaki na svoj način ostaju vjerni klasičnom portretu, dok Hrid Matić u mističnom simbolizmu dočarava vilinsku ljepotu žene, u čijoj pozadini iz prigušenog plavetnila izranja Dubrovnik. Neki autoportreti su hermetični (Kos, Kolić, Gojanović) i umjesto preciznih fizičkih obrisa, oni više govore o unutarnjem svijetu njihovih autorica, dok Škarica i Kruljac slikaju arhetipske likove iz narodnih priča i legendi, koji su se magično otjelotvorili iz dubina njihove fantazije.

Tako su na ovoj izložbi umjetnici željeli otkriti sebe u drugome i drugoga u sebi, iz pozicije promatrača postati promatrani i obratno, dokučiti tajnu bića u posvećenoj introspekciji, gdje je ljudsko lice bilo polazište i za neka psihološka i filozofska pitanja o sazrijevanju, trajnosti i prolaznosti, o snazi, ali i ranjivosti čovjekovog duha.

Nekada davno u prošlosti, portretirani su bili samo plemići i visoko svećenstvo u raskošnim opravama, dok je običan narod živio i umirao u anonimnosti, ne ostavljajući traga iza sebe. Emancipatorska uloga kreativnog ljudskog duha ipak se probila kroz sve te povijesne barijere okoštalih tradicija i jalovog strahopoštovanja prema raznim vlastodržcima, pa su portret i autoportret postali dostupni širokim slojevima ljudi kao sredstvo da bolje spoznamo sebe i svoje bližnje, da se neki pojedinac izdigne u svojoj individualnosti i osvijesti da nikoga nema sličnog njemu - ni među ljudima, ni među bogovima, i kroz tu svijest, paradoksalno, da se razvije nova svijest ovoga vremena - o sinergičnoj povezanosti različitosti jakih i kreativnih pojedinaca.

mr. art Krešimira Gojanović

Medijski pokrovitelj izložbe:
Portal ''Zagrebački likovni umjetnici - https://likumzg.wordpress.com/

HDLU Zagreb - https://hdlu-zagreb.hr/

Izložba Antonije Cesarec i Krešimira Radasa - "Susret generacija"

vrijeme: 8. veljače u 19:00
mjesto: Europski Dom, Jurišićeva 1/1, Zagreb

Prva u nizu ovogodišnjih izložbi u organizaciji HDLU Zagreb, na koju vas pozivamo: u Europskom domu Zagreb (Jurišićeva 1 /1, Zagreb), u četvrtak, 8. veljače 2018. u 19 sati otvara se izložba Antonije Cesarec i Krešimira Radasa, pod nazivom ”Susret generacija: Antonija Cesarec i Krešimir Radas” - dobro došli ste svi. Izložba ostaje otvorena i može se pogledati do 23. veljače 2018.

U slikarskom susretu Antonije Cesarec i Krešimira Radasa iskustvo se susrelo sa mladošću, introspektivno likovno promišljanje sa ljubavlju prema baštini, nudeći nam prvorazredni likovni doživljaj.

Antonija Cesarec iskusna je slikarica, koja je kroz vrijeme izgradila svoj osebujni i prepoznatljivi slikarski izraz, temeljen na ekspresivno – lirskim zapisima svakodnevice, njezinih unutarnjih promišljanja i istraživanja, ali i maštovitih putovanja kroz vrijeme i različite prostore. Radoznalog duha i bistre percepcije, Antonija upija slike i dojmove oko sebe i prevodi ih na svoj specifičan likovni govor, gdje hipnotički plava boja u mnogobrojnim nijansama i vrtložnoj igri gradi pozornicu za njezine likove, dajući im bajkovito ozračje starih priča. Spretnom gestom i sa ljubavlju prema eksperimentu, ona savladava različite tehnike i kroz različite materijale oblikuje ustalasali, živi Univerzum, u kojem vibriraju tek ovlaš naznačena lica, svojevrsni ''energetski portreti'' njezinih znanaca, oko kojih aura boje dočarava njihov emocionalni naboj. Često su to i žene, one mitske i drevne, ali i svakodnevne znanice i prijateljice, interijeri, cvijeće, ptice - motivi i ljudi, koji u filteru njezine imaginacije postaju magično zaigrani u privlačnoj, iskričavoj duhovnoj modrini.

Likovni pak zapisi Krešimira Radasa vezani su uz njegov dalmatinski zavičaj, naslijeđe predaka utkano u kamen, izbrazdan teškim radom naroda koji je gradio suhozide – kamene ograde, građene tehnikom ''u suho'', a koji na njegovim slikama postaju strukture nepravilnih linija, plavetno – sivkaste površine kamena ispranog od kiša, išibanog vjetrovima, dočaravajući nam zidove sa zabačenih oranica i hladnu svježinu malih bunara. To su i svojevrsni apstraktni putopisi kroz baštinu nagriženu od zuba vremena, da nas podsjete na naše korjene, isprepletene u dubinama škrte, žilave i lijepe šibenske pokrajine, gdje su ljudi morali naučiti živjeti sa prirodnim datostima, koje su iziskivale ručnu i umnu vještinu. Drugi motiv koji intrigira Krešimira je šibenska katedrala sv. Jakova, oslikana decentnim koloritom, stamena i očuvana kroz brojne povijesne nedaće, kuge, požare i vlast tuđinaca, da bi posvjedočila o težnji naroda za duhovnom nadgradnjom i kristalizacijom njegovog i skustva. Te duboke likovne impresije asociraju nas i na ponosni temperament šibenskog čovjeka, koji se isklesao u suživotu prirode i kulture, neraskidivim nitima duha i materije. (Krešimira Gojanović)