Izgatat ću ti po Facebooku!

Ne znam kako bih vas u to mogao uvjeriti – jer, naime, sve što vidite pokazuje suprotno – da sam ja u biti introvertirana osoba koja voli samoću i mir, štoviše, vrlo ladanjsku atmosferu dokolice u čitanju uz vruću kavu/čaj uz peć/kamin, kupanje u moru/jezeru/rijeci/čemu već, i vrlo uzak obiteljski krug koji je ujedno i sasvim dovoljan. Naravno, to je uglavnom, ako bi netko poskrolao po mojim javnim društvenomrežnim stranicama i profilima skoro posve suprotno: pa održao performans, pa izjavio ovo, pa rekao ono, pa napisao ovo, pa napisao ono… ekstrovertirani davež, onaj bezveznjak željan pažnje… Prihvatio bih i to da slučajno ne vidim i tuđe profile i to osoba koje se ne bave nikakvim javnim poslom, pa se opet nešto na njima vidi, barem neka sklonost (putovanja, djeca, kuhanje, ljubimci i to bih čak stavio tim redom) ili sama činjenica da ne stavljaju ništa na zid znači upravo da jednostavno samo prate i slijede uz pokoji lajk…

Ovaj „ekstrovertirani“ privid proizlazi iz prirode posla koji radim, manje-više, bez prekida punih 20 godina, a koji je povezan s time „javno“. Sve što radim zapravo je javno, tj. mojega posla ne bi ni bilo da nije javan. Na primjer, ne možeš napisati knjigu, a da je ne predstaviš, da usput ne vodiš blog, da nisi na društvenim mrežama, da nisi dao neku izjavu o ovome ili onome (što je predmet u koji se razumiješ, naravno, ne mislim da je baš pametno biti medijska posvuduša o temama s kojima nemaš blage veze) – pa samim time, koliko se god uvjeravao u nužnost odmaka od „javnog“ jer ti treba i privatno, ne na jednu poluvečer ili pola vikenda, nego na neku pravu mjeru kada si zaista isključen, do toga, međutim, zbog same prirode tehnologije i posla nikada ne dolazi. Nema šanse. Nema trenutka odmora, lajkovi, mailovi, poruke, notifikacije, komentari, o organizacijskim tehnikalijama uopće neću jer ih ima bezbroj (uključujući i faktor npr. vremena, tj. je li vani kiša, snijeg ili bura), to je sve dio posla koji izgleda tako – blago rečeno – laganini i humanistički, nešto što se na kraju vidi – a gdje drugdje nego na Facebooku.

Prije nekih desetak-petnaestak godina jedan mi je američki prijatelj rekao da se uopće neće morati nikoga pitati nikakve iskaze, već će sve raditi neki algoritam. To mi je djelovalo posve apstraktno i nevjerojatno, naime, kako bi o meni nešto mogao znati stroj, pa samim time i mašinerija, ako ja još uvijek ne vidim ništa takvo na vidiku. Kad sam ga pitao što je točno mislio, nisam ga nimalo razumio. I onda, danas na FB na stranici jednog prijatelja naletim na članak The Data That Turned the World Upside Down i zapravo, iako sam već odavno bio sumnjičav prema kvalitetama vidljivima na društvenim mrežama, shvatim da je upravo to taj algoritam, taj stroj koji definira što ste zaista i kako funkcionirate: ima stvari koje ni sam o sebi nisam znao, primjerice da sam psihološki 13% žena, da sam čak 52% sretniji sa životom od većine (LOL, a ja sam mislio da sam centar depre, kakvi su onda tek drugi), neke sam stvari znao, ali... da... dio podataka izvučen iz mojih lajkova dodijeljenih nekim serijama, brendovima ili proizvodima… Hm, je li to zaista to? Ne znam ni sam, ali svakako isprobajte i sami na ovome linku (https://applymagicsauce.com/), vjerujem da ćete saznati, upravo kao i ja, ponešto o sebi i svojim sklonostima iako ni sami niste znali za to. Okej, vjerujem da bi se dalo izvući određene metodološke pogreške (nisam baš lud za psihometrijom, a još manje statistikom), jednako kao što osobno vjerujem da je nekoliko minuta izravnog živog razgovora s nekom osobom dovoljno kako bismo je barem skenirali i vidjeli hoće li stvari „kliknuti“, no… To je u odnosu na ovo dječja igra, bez ovako dalekosežnih podataka koji svakako imaju svoje efekte i na javna djelovanja, zar ne, djelovanja i oblikovanja mase?

Iako sam sebe uvjeravam da nas ova pojava još uvijek nije do kraja pojela, ne mogu se oteti dojmu da to zaista ne postaje sve više upravo tako. Ne, nije to veliki brat niti je to neka soma, nije to taj vid manaipulacije, ovo je nešto na što dobrovoljno pristajemo i što prihvaćamo, a da se nikada nismo sami ni priupitali o dalekosežnosti ovakve mašinerije (iako kritika masmedija kao i masovne proizvodnje postoji otkako je i samih masmedija i masovne proizvodnje) koja, unatoč tome što nam je često od koristi, ima i svoje nuspojave, ali, eto, one su opet bile spomenute tek malim slovima, ili, ups, netko ih je čak i zaboravio napisati… Uostalom, nema veze, za nuspojave mrknite dva-tri helića, bit će okej.

Na kraju, ako me ne vidite uživo, a postoji velika vjerojatnost da me ne vidite danima, mjesecima ili godinama (što ni ne mora nužno biti nešto loše), a što da vam kažem, gledajte me na Facebooku, možda je on postao i realnija stvarnost od stvarnosti, možda je moja slika u mediju postala više ja no što sam ja sam to želio. Jer, ja onda ni nisam ja.

Ionako smo već pomalo odbacili kavu i grah, te zastrajele i glupe oblike proricanja budućnosti, ne bismo li s veseljem i interesom rješavali testove budućnosti na Facebooku. Zašto ne? Možda zaista i zna budućnost. Ako i ne zna, napravit će je da bude baš takva. Dovoljan je naš lajk pristanka.

Autor: Milan Zagorac