HRVATSKA - MAĐARSKA. 800 GODINA ZAJEDNIČKE KULTURNE BAŠTINE
vrijeme: 24. rujna 2020. u 19:00
mjesto: Galerija Klovićevi dvori, Jezuitski trg 4, Zagreb
Malo je naroda u Europi čija je povijesna sudbina toliko isprepletena kao sudbina Hrvata i Mađara.
Ugarski je kralj Ladislav Sveti utemeljenjem zagrebačke biskupije udario temelje razvoju današnjeg glavnoga grada Hrvatske. Njegov je nasljednik Koloman 1102. okrunjen za kralja Hrvatske i Dalmacije u Biogradu na Moru te je od toga povijesnog trenutka počela postojati ugarsko-hrvatska državna zajednica koja se pokazala najduljim i najmirnijim državnim suživotom u Europi. Od 1102. do 1918. Hrvati i Mađari proveli su u istoj državnoj zajednici, a zajednički život je u većem dijelu svoga trajanja bio na dobrobit i jednima i drugima.
Izložba u Galeriji Klovićevi dvori i Mađarskome nacionalnom muzeju pružit će uvid u dodire na području kulture i likovnih umjetnosti. Prikazat će najljepše umjetnine iz baštine mađarsko-hrvatskih veza u kronološkome rasponu od srednjega vijeka do 1918. godine.
Oba naroda determinirana su kršćanskom vjerom i latinskim srednjovjekovljem svrstavajući se tako neprijeporno u obrazovane narode zapadnog djela Europe. Liturgijske knjige i predmeti doneseni u Zagreb prilikom osnutka biskupije remek-djela su romaničke književnosti, zlatarstva, tekstilne umjetnosti i minijaturnog slikarstva.
Jedan od najljepših arhitektonskih spomenika dinastije Arpadović u Hrvatskoj jest zvonik crkve zadarskih benediktinki koji je 1105. godine podigao kralj Koloman Arpadović.
S Anžuvincima je došla europeizacija i internacionalizacija Hrvatsko-Ugarske Krune. Remek-djelo zlatarske umjetnosti jest srebrna Škrinja svetog Šimuna, poklon Elizabete Kotromanić, supruge Ludovika I. Velikog.
Kraljevske dinastije Arpadovića i Anžuvinca širile su kult ugarskih svetaca, stoga će dragocjenim djelom zajedničke baštine postati brojne crkve čiji su zaštitnici upravo sveti Stjepan, sveti Emerik, sveti Ladislav, sveta Elizabeta i sveta Margareta, a iznimnu će vrijednost u europskim razmjerima ostvariti njima posvećene slike, kipovi i zlatarski radovi, osobito u doba baroka.
Na dvoru Matijaša Korvina stvaraju umjetnici Hrvatskog primorja i Dalmacije od kojih je najpoznatiji Ivan Duknović, veliki majstor hrvatske renesanse, dok će na dvoru Ludovika II. između 1523. i 1526. iluminirati Julije Klović, najveći majstor renesansne minijature.
U razdoblju od 15. do 17. stoljeća veliku će ulogu borbi protiv Osmanlijskog carstva imati Hrvati. Jedno od dvanaest hrvatskih plemena čija se imena spominju uz Pactu conventu 1102. godine, bribirski su knezovi Šubići. Njihov je kasniji uspon vezan uz posjed Zrin na padinama Zrinske gore, uz lijevu obalu rijeke Une, po kojem će obitelj promijeniti ime u Zrinski. Uloga Zrina kao utvrde u obrani od Osmanlija obilježila je i sudbinu obitelji iz koje potječu slavni junaci u višestoljetnim ratovanjima s Osmanlijama, od Nikole Šubića Zrinskog Sigetskog do Nikole VII. Zrinskog. Osim ratnih pothvata i junaštva, obitelj se ističe sakupljanjem umjetničkih djela i knjiga, a njezini članovi kao književnici i pjesnici. Zrinski pripadaju, kako je već više puta istaknuto, i hrvatskoj i mađarskoj kulturi. U 18. i dijelom 19. stoljeću aristokratske obitelji Feštetić, Erdödy, Batthyány, Drašković, Pejačević, Janković i druge imaju posjede u Hrvatskoj i Ugarskoj, gdje su kao naručitelji i mecene igrali ozbiljnu ulogu u povijesti veza dvaju naroda na području umjetnosti i kulture.
Devetnaesto je stoljeće, kao stoljeće revolucija i nacionalnih težnji, istodobno razdoblje suprotnosti i prijepora mađarskog i hrvatskog naroda gdje se izmjenjuju netrpeljivost, ali i osjećaj privrženosti ovisno o prilikama u Habsburškom/Austro-Ugarskom carstvu.
U nagodbenom periodu, nakon 1868., Hrvatska će u okviru ugarskog dijela Monarhije zadržati autonomiju na području unutarnjih poslova, pravosuđa, kulture i školstva. Unatoč političkim razmiricama gradovi poput Zagreba i Rijeke razvijat će svoju gospodarsku, kulturnu i umjetničku infrastrukturu na osnovu koje će se prometnuti u vodeća središta regije. Upravo na području arhitekture, ali i slikarstva i skulpture, mađarsko-hrvatske veze će katkad i nevidljivo kreirati zajedničko nasljeđe. Kruna tih odnosa ostvarit će se na Milenijskoj izložbi 1896. godine u Budimpešti kojom se slavilo 1000 godina dolaska Mađara u Panonski bazen kada će se hrvatska umjetnost, gospodarstvo i znanost u autonomnim prostorima, za to posebno projektiranim i dizajniranim paviljonima predstaviti na najbolji mogući način, a napori učinjeni u tome pravcu trasirat će putove modernizacije na svim navedenim područjima. Slikarskim, kiparskim i arhitektonskim svjedocima ove kulminacije zaključit će se i naša izložba i to remek-djelima najznačajnijih umjetnika razdoblja, napose slikama hrvatskog i mađarskog slikara Vlahe Bukovca i Mihálya Munkácsya čija su djela bila izlagana na spomenutoj izložbi.
Ne propustite jedinstvenu priliku upoznati se sa višestoljetnom baštinom dvaju naroda povezanih zajedničkom prošlosti koja je iznjedrila remek-djela europske umjetnosti poput jednog od najljepših predmeta zlatarstva kasnog srednjeg vijeka Škrinje sv. Šimuna, najstarijeg sačuvanog djela štafelajnog slikarstva Raspeća, G. F. Tolmezza, zlatnoga jelena nekada u posjedu Zrinskih, antependija iz benediktinske crkve u Zadru iz 14. stoljeća, koji se danas nalazi u Muzeju primijenjenih umjetnosti u Budimpešti. Moći ćete vidjeti i nikada izlaganu hrvatsku zastavu iz sredine 17. stoljeća s latinskim natpisom Croatiae te šahiranim grbom Hrvatske Kraljevine koja će biti samo za ovu priliku po prvi puta posuđena iz Privatne zaklade obitelji Esterházy u Austriji. Izložene će biti i kaciga i sablja Nikole Zrinskog iz Kunsthistorisches muzeja u Beču. Posebnu senzaciju čini monumentalna Bukovčeva slika Dubravka, do sad nikad izlagana u Hrvatskoj, koja je otkupom mađarske vlade s Milenijske izložbe 1896. godine došla u posjed Muzeja lijepih umjetnosti u Budimpešti. Brojni će predmeti hrvatsko-mađarskih umjetničkih veza biti prikupljeni iz najznačajnijih mađarskih muzejskih institucija, a Mađarski nacionalni muzej kao partner izložbe posudit će neke od svojih najvrjednijih umjetnina. U Hrvatskoj će se predmeti posuđivati iz crkvenih i samostanskih riznica, muzeja i galerija te arhiva i knjižnica kao i privatnih kolekcija.
Na tragu izložbe o vezama Zagreba i Beča, a u istome ciklusu u kojem kroz lokalnu selekciju umrežujemo hrvatsku umjetnost na globalnome planu, ova će izložba kao plod suradnje dviju nacionalnih muzejskih institucija te hrvatskih i mađarskih stručnjaka apostrofirati i revalorizirati dosadašnje poimanje hrvatsko-mađarskih međusobnih dodira i to ne samo na planu umjetnosti, već i kulture općenito.
Tu povijesnu sudbinsku povezanost, možda neočekivano, u doba najjačih hrvatsko-mađarskih političkih sukoba, najljepše je opisao najveći pobornik ideje hrvatske neovisnosti u 19. stoljeću, nekadašnji student peštanskog sveučilišta, inače oštar kritičar tadašnje budimpeštanske (i bečke) politike, Ante Starčević, koji je došao do uvjerenja da Bog nije stvorio, da zemljopisno nisu namješćena osim Hrvata i Mađara dva naroda, koji bi tako bili upućeni i pozvani na međusobno prijateljstvo i upravo bratimstvo. S druge strane književnik József Bajza član Mađarske akademije znanosti je 1918., u vrijeme ukidanja hrvatsko-ugarske državne zajednice, napisao sljedeće: „Jedan od najgrješnijih propusta sada zatvorenog razdoblja mađarsko-hrvatske unije bilo je potpuno zapostavljanje mađarsko-hrvatskih društvenih veza. Pokušajmo stvoriti takve veze!” Izložba, koja će se otvoriti u Zagrebu, u Klovićevim dvorima u rujnu, a krajem godine i u Mađarskom nacionalnom muzeju u Budimpešti, bit će konkretan dokaz preporoda takvih veza. Nadamo se da će potvrditi Bajzine riječi: „I nije moguće da je osamsto godina suživota bio samo hir povijesti. Nije moguće da smo mogli provesti zajedno toliko vremena, da nije postojalo među nama duhovno srodstvo.”
Opširnije: https://www.facebook.com/events/625126428436793/
