Gordana Sedmak- Jednačak

  • "Dvije pahuljice: Lori i Dori"

    Slikovnica "Dvije pahuljice: Lori i Dori"

    SLIKOVNICA SE MOŽE KUPITI PREKO E- MAILA Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
    I SREDSTVA SU NAMJENSKA IDU ZA DONACIJU ZA NEZBRINUTE ŽIVOTINJE .

    PREDGOVOR

    Draga i poštovana čitateljice/čitatelju,
    u rukama držite jedan, nadamo se, zanimljiv i simpatičan, netipični književni uradak, slikovnicu "Dvije pahuljice: Lori i Dori", posvećene dvjema malim, mladim i slatkim mačkicama koje se zovu Lorina i Dorina, koje sam prije nekog vremena s velikom ljubavlju i srećom udomila.
    Za izradu ove slikovnice inspirirala me je nedavna objava sisačkih volontera za skrb o napuštenim životinjama, o napuštenim psima i mačkama, objavljena na društvenim mrežama, kako im treba svaka potpora i pomoć za zbrinjavanje napuštenih malih maca, posebno hrana i lijekovi.

    Kako sam udomila dvije slatke i meni najljepše i najslađe mačkice, dvije blizanke, ali potpunorazličite boje, karaktera i navika, a također skrbim i o udomljenoj kujici mješanki Bornici, u trenu sam, inspirirana time, pripremila prigodni tekst o njima, koji je konačno dopunio, obradio i opremio naš sisački novinar Željko Maljevac, glavni i odgovorni urednik "Novog Sisačkog tjednika", a grafički uobličio i pripremio inž. grafike Krešimir Cvitković, grafički urednik NST-a.

    Gordana Sedmak JednačekNadam se da smo Vam ponudili zanimljivu i posebnu, nesvakidašnju priču koju nam pričaju dvije mačkice Lori i Dori, koju u formi slikovnice izdajem u vlastitoj nakladi, uz vlastita inicijalna sredstva, uz potporu sponzora i donatora.
    Dio prihoda od prodaje ove slikovnice dat ćemo sisačkim volonterima za zbrinjavanje napuštenih životinja s kojima smo već surađivali, za nabavu hrane i lijekova za napuštene mace i pse, a podržavamo i ideju o podizanju skloništa za životinje u Sisačko-moslavačkoj županiji.

    Primite puno lijepih pozdrava od mojih mačkica, od Lori i Dori, zaigranih, znatiželjnih i slatkih bića koje su mi uljepšale život i umirovljeničke dane, a iskreno se nadam da će i Vama, kada pročitate ovu slikovnicu, izmamiti osmijeh na lice i donijeti osjećaj ljubavi i sreće u Vaša dobra i draga srca jer ćete osjetiti radost i ponos zbog vaše solidarnosti i dobrote.

    Pozdravlja Vas i poštuje vaša Gordana.

    Vole Vas vaše
    Lori i Dori.

    Gordana Sedmak Jednačak

     

    DVIJE PAHULJICE – MAČKICE

    Dvije pahuljice – mačkice

    Svojim dolaskom

    Oplemenile su moj dom

    Jedna bijela – albino i druga

    Simetričnih smeđe crnih šara

     

    Svojom iskrenom ljubavlju

    Oplemenile su moj dom

    Iskrom zadovoljstva koju osjetimo

    Svaki put kada naprave nešto

    Neočekivano i vragolasto

     

    Sestre blizanke, a tako različite

    Po izgledu, reakcijama, karakteru

     

    Šarena pahuljica – Lori

    Prosto mami svojim velikim

    Toplim očima koje kao da su

    Obrubljene crnom crtom

     

    Mirna je Lori , statična,

    Ona sve stigne ,

    Nikud  joj se ne žuri .

     

     

    Ponekad, samo kada želi,

    Poigra se , hvatajući mušice po zraku ili staklu

    Ali ako ne uspije , ništa zato , ima tko će.....

    Njezina seka Dorina, bijela – Albina ,

    Curica nemirnog duha , stalno je u pokretu

     

    Njoj niti jedna mušica ne može pobjeći

    Njoj udaljenost ne predstavlja problem

    Ona zna iznači načina za što se uhvatiti

    Na što skočiti  te na kraju

    Kako do mušice doći.

    Pravi je lovac.

     

    Dorina živahna, vragolasta , ušiju

    Stalno uzdignutih u zrak

    Osluškuje svaki šum

    Ništa joj ne može promaknuti

     

    Njezine uši pokrivene tankom

    Bijelom dlakom , nježne su

    Roza boje kao i njuškica i

    Jastučići na nogama

    Sunce joj smeta , jer je Albino,

    Stoga je zaštita od sunca za nju

    Neophodna.

     

     

    Njoj igre nikada dosta

    Čak i sestru blizanku tjera na igru,

    Povlačeći je za rep.

     

    Sestra Lori ili prihvati igru

    Ili nastavi spavati a nekad

    Jednostavno pobjegne

     

    Eto to su moje dvije mačkice pahuljice

    Koje su u mom domu našle smiraj

     

    Uživaju one u novom domu i životu

    A mi uživamo u njima i u

    Njihovim nestašlucima.

    Kujica Borna

    BORNA

    Neshvakidašnjeg  imena

    Nadjenutog u skloništu

    Udomljena kujica Borna

    Uveseljava me svaki dan

     

    Kažu da udomljeni ljubimci

    Vole na poseban , njima svojstven način.

    Oni u sebi imaju osjećaj pripadnosti ,odanosti

     Osobi koja ih je odabrala i prihvatila

     

    U njima je stalno prisutna bojazan da će biti ostavljeni ,

    Prepušteni snalaziti se kako znaju i umiju ,

     na meti raznih nemilih događaja

     

    Izetno cijene dobivenu ljubav ,

    Uzvraćajući je u daleko većem obimu

    Vežu se za osobu koja im je pružila

    Njihov  „ zauvijek dom“ ,

    Prate ju u stopu , bojeći se da ju ne izgube

     

    Upravo takva je i moja Bornica

    Svojim umilnim , poslušnim i poniznim ponašanjem

    Zahvaljuje za odabir i brigu

    Osjeća  da joj prihvaćanjem u svoj dom

    Dajem  neizmjernu ljubav i pažnju.

     

    Kada je sa godinu dana došla na upoznavanje ,

    Bila je sitna, tankih nogica  i plaha

    Čuvarica ju je vodila na uzici , a ona je išla uz nju ,

     Okrečući se svaki čas , kao da je pitala : „ Kuda me to vodi ? „

     Uplašeno je gledala

    Sluteći nekakvo događanje , ali nije znala kakvo

     

    Došla je do mene .

     Kleknula sam pored nje

    Opio me njen umiljat  pogled

     

    Njezine oči naprosto su plijenile.

     Imala je plahi pogled laneta.

    Lijepa je, kratke i sjajne crvene dlake.

    Naprosto me osvojila

     

    Odlučila sam je zadržati ,

    No morala se vratiti u sklonište

    dok ne stvorim ambijent za  njezin smještaj

    Uzela sam je za lajnu i  povela sa sobom

    Ona mi je poslušno išla uz nogu

     Kao da se poznajemo godinama.

    Vjerovala mi je .

    Odvela sam je do izlaza , pogledala u oči i rekla :

    „Čekam te , doći češ ti k meni uskoro , vjeruj mi !“

    Kao da je shvatila što sam joj rekla

     Gledala me čitavo vrijeme kroz

    prozor automobila odlazeći

    Ta slika mi je još uvijek prisutna

    Između nas dvije razvila ljubav i povjerenje

     

    Nisam je iznevjerila

    Bornica je moj kućni ljubimac više od pet godina

    Vjerno me prati u šetnjama

     Osjeća moju sreću , osjeća moju tugu

    Osjećamo jedna drugu.

    Kućna ljubimica, kujica Borna

      Nastanila  se u mom srcu.

    Gordana Sedmak Jednačak             

     



  • BOJE I NJIHOV UTJECAJ NA ČOVJEKA

    BOJE I NJIHOV UTJECAJ NA ČOVJEKABOJE I NJIHOV UTJECAJ NA ČOVJEKA

     

    Postavljam si pitanje : „ Kakav bi svijet bio , da ne postoje boje „?

    Jednostavno rečeno , svijet bi bio jednoličan, depresivan, sumoran  i dosadan .

    Ljepota koju sa sobom nose boje , prodire duboko u čovjekovu dušu.

    Boje nas okružuju u svemu što radimo , gdje god se nalazimo i što god nosimo.

     One kod osoba potiču raspoloženje , ostavljaju dojam na druge osobe , one naprosto imaju moć koju prenose na čovjekove emocije.

    Kada pogledamo more , tako lijepe plave boje , prošarane svjetlim i tamnim tonovima koji se svjetlucaju na suncu , oko srca nam se javi predivan opuštajući  osjećaj .

    Kada vidimo šumu tako gustu i zdravo zelenu, u nama se javlja osjećaj svježine , harmonije i  zadovoljstva kojeg je teško opisati .

    Polje zlatno žutog žita , pobuđuje osjećaj rodnosti , topline , opstanka i radosti života .  

    Sve oko nas  je prepuno boja , samo  ih treba zapažati i u njima  uživati.

    Stoga promatrajmo prirodu, ona sa svojom ljepotom , svojim bojama može osobu dovesti iz jednog mentalnog stanja u drugo , iz melankolije u opuštajuće stanje.

    Upravo boje iz prirode i njihovo pozitivno djelovanje  moramo prenositi u naše živote i to će nas dodatno osnažiti .

    Biti ćemo obogaćeni jednim novim iskustvom , ljepotom pokraj koje smo do sada prolazili , ne zapažajući je dovoljno .

    Sada uživajmo u njoj , prepustimo joj se  i to svim svojim osjetilima.

    Boje sa svojim „ magičnim“ svojstvima utječu na naše raspoloženje i osjećaje , jer one su te koje prve primjećujemo .

    One nam se „ na prvu „ svide ili ne svide.

    BOJE I NJIHOV UTJECAJ NA ČOVJEKA

    Jako volim boje , naprosto uživam u njima , a ta moja sklonost je oduvijek prisutna.

    One su mi bile sredstvo odnosno način kako da se maknem od sive svakodnevice , dosade i  jednoličnosti .

     Vrlo rano sam spoznala da upravo bojama mogu osvježiti svoj osobni život i dati mu drugačiju dimenziju .

     Upravo su boje ono što prvo primjećujemo u eksterijeru , interijeru , nakitu , odjeći itd.

    Njihova skladnost  u okviru interijera , djeluje na osobu umirujuće  i daje određenu sigurnost .

    Često puta , upravo promjenom boje detalja u interijeru možemo napraviti čudo , odnosno stvoriti atmosferu koja nam najbolje odgovara u datom trenutku .

     Možemo dati mašti na volju , možemo spojiti nespojivo ali oprezno sa dozom umjerenosti , da to ipak na kraju ,lijepo izgleda.

    Upravo , u svojim slikama sa akrilnim bojama , osjetila sam posebnu moć boja.

    Stavljam boju na plexiglas ili staklenu ploču , gledam kako polako klizi ostavljajući trag za sobom. Kada pokrenem ploču u određenom smjeru stvaraju se raznovrsne  šare , krugovi , likovi .

     Stavljam preko toga drugu boju ,  a nekada i treću i dalje pokrečem ploču , preljevanjem boja one se miješaju međusobno u prekrasne  kolorite .

    Stvaraju je razni oblici , boja ulazi jedna u drugu , mješajući se međusobno , neka možda skrene na drugu stranu , te tamo završi u nekakvom svome krugu .

     Ostaje tu i daje poseban pečat slici.

    Boje koje su međusobno nespojive , ovdje izgledaju upravo posebno .

    Govore svoju priču, ispreplečući se međusobno , stapajući se u jedan neponovljiv izričaj.

            Na kraju kistom namočenim u boju koja prevladava na slici ,dajem onaj završni štih slici .

    Ona u tom zadnjem dijelu dobiva svoju pravu „ dimenziju“ , puninu  obogačenu maštom i trenutnom inspiracijom koja me zaokuplja .

     

    Gordana Sedmak-Jednačak

  • DAR SA DUŠOM

    DAR  SA  DUŠOM

    DAR  SA  DUŠOM



    Nema ništa ljepše nego poklanjati odnosno darivati nekoga, onako iskreno iz dubine svoga srca. „ Poklon ili u razgovornom jeziku dar,  je predmet  darivanja bez posebnog razloga ,očekivanja ili naknade , u svečanim prilikama kao što su praznici, blagdani , primanje vjerskih sakramenata ili neka druga slavlja“ (Izvor : Hrvatski jezični portal ). „ Poklon odnosno dar može biti neki predmet, novac, komad odjeće ili obuće ili neki mali znak pažnje....
     Poklanjanje, odnosno darivanje može biti izraz ljubavi, prijateljstva, zahvalnosti, solidarnosti ili pružanja uzajamne pomoći“  ( Izvor : Wikipedija ).To su suhoparne definicije iz literature koje pojašnjavaju pojmove , ali ono što čovjek osjeća prilikom čina poklanjanja ne može se riječima opisati, niti do kraja definirati. Taj čin poklanjanja na poseban način ispunjava onoga, koji daruje odnosno poklanja .Javlja se osjećaj radosti kako kod osobe koja poklanja , tako i kod osobe koja prima . Razvija se osjećaj pripadnosti , osjećaj sreće.  Te prekrasne emocije preplavljuju čovjeka, koji se sa darom od srca, povezuje sa drugim čovjekom.Učestvuje i dijeli zahvalnost i sreću sa osobom kojoj je dar namijenjen. Ujedno, dokazuje samom sebi da je dobar prijatelj i čovjek. 

    Sam čin darivanja je zapravo običaj koji povezuje ljude, odnosno učvršćuje odnose među njima. Pri tome, dar od srca je važan i za darivatelja jer se osjeća bolje, ispunjenije, jer je napravio ono što želi, jer tu osobu osobito cijeni i stoga je želi razveseliti. Ta sreća s kojom daruje prelazi i na onoga koji prima dar, jer pri tome iskrenost  poklanjanja  „pokazuje svoju snagu „.Kada se poklanja, jer se želi pokloniti i na taj način nekoga usrećiti , ali da pri tome nema očekivanja uzvraćanja toga na neki način , to znači da je to iskreno darovanje.  Svaki dar je pokazatelj naših osjećaja prema nekoj drugoj osobi. Svaki poklon nosi svoju simboličku poruku, on je jedan vid komunikacije . 
    Pri darivanju jedina želja darivatelja treba biti radost primanja , odnosno onaj osmijeh izmamljen na iznenađenoj i sretnoj osobi. Upravo taj osmijeh na licu, puno, puno znači onima koji iskreno daju.Identičan je to osjećaj kao kad pomognemo  kada nas netko zatreba, jer tada se osjećamo ispunjeno i zadovoljno. Upravo ispunjenost takvim pozitivnim događanjima, taj osjećaj sreće, ostati će zauvijek zapisan u našem sjećanju.
     Poklonima se iskazuje naklonost voljenoj osobi , šalje se poruka neizmjerne ljubavi i privrženosti. Volimo razveseliti , volimo vidjeti osobu koja je presretna i da smo mi tome svojim djelom pridonijeli. Svojim postupcima, djelima, poklonima činimo dobro, a kako kažu dobro se uvijek vrati na neki način i to kada se najmanje nadaš. Ujedno , jedna mudra izreka kaže  :“ Svaki poklon od prijatelja je želja za sreću“. ( Richard Bach )Kada ste u prilici da darujete, dajte mašti na volju . Neka to bude dar sa dušom. 

    On će govoriti o  trudu  uloženom  u njegov odabir, pokazati će da poznajete osobu koju darujete , njezine  afinitete , hobije , njezin stil života. Njime ćete puno reći i o sebi i svom odnosu prema toj osobi , koliko je cijenite, koliko ste se potrudili da je dobro upoznate . U poklonu se mora prepoznati pažnja i ljubav darivatelja i upravo to je neprocjenjiva vrijednost poklona. Moramo mu dati autentičnost , jer on mora oduševiti onoga kome je namijenjen , a koji je nama itekako važan. Što se tiče financijske vrijednosti poklona , ona je nebitna. Bit je u emotivnoj vrijednosti poklona , vrijednosti koju on ima za onoga kome je namijenjen.Stoga izboru poklona treba prići obazrivo, polako. 
    Nikako se ne smije odrađivati po nekakvom automatizmu , samo da se nabavi , već treba poći od osobe kojoj se poklanja i sa željom da se  kod nje izazove iskrena zahvalnost i zadovoljstvo.Nesebično darivanje predstavlja velikodušnost koja donosi optimizam i daje svrhu životu. Ono predstavlja svojevrstan doživljaj , koji oplemenjuje kako davatelja i tako primatelja.Jon M. Tempelton je rekao :“ Davanjem se razvijate!“Da, točno. Razvijamo se, jer darivanje potiče vjerovanje u veće dobro, te širi optimizam i tako pozitivnim mislima djeluje na sadržaj života. Ono je dar samo po sebi, donosi  i širi kako blagostanje tako i sreću. 
    Ne treba niti zaboraviti sebe. Treba si ponekad nešto darovati, priuštiti si za dušu. To može biti nešto sitno, ali dovoljno da uljepša dan. Pokloniti si nešto, ispuniti si želju , malu ali nama bitnu. Nagraditi se za nešto što smo uspješno napravili , za trud koji smo u nešto uložili , za pažnju i pomoć koju smo nekome pružili –mi smo to zaslužili , jer smo dali dio sebe drugima.  
    Stoga , ovaj tekst završavam jednom prekrasnom izrekom koja puno toga govori :“ Ruka koja je uvijek otvorena ili zatvorena, osakaćena je „.

    Izvor : Novi sisački tjednik

    Gordana Sedmak  Jednačak

  • GRAD NA TRI RIJEKE

    GRAD NA TRI RIJEKE

    GRAD NA TRI RIJEKE

    Grad na tri rijeke...
    Čujem na radiju.
    Osluškujem,
    Čekam...
    Hoće li reći ime
    Mog rodnog grada...

    Ne izgovaraju ga
    A ja u sebi nastavljam:
    Grad oplahuju
    Tri rijeke
    Svaka dolazi iz drugog pravca
    Donosi svoje znakove vremena
    Pečate drukčijeg života
    Svaka svoju ljepotu
    Nosi na osebujan način
    S našim žalostima, radostima, nadama
    Svaka pročišćava duše
    Onih koji žive
    Na putu kojim teče
    I ulijeva se jedna u drugu
    Iz jednog ušća u drugo
    I nastavlja dalje kao jedna
    Još veća
    još ljepša
    Još krotkija
    Još moćnija
    Tri sestre čuvaju ovaj grad

    Sve tri čine jedinstveni vodeni put
    I vječnosti
    I prolaznosti
    Rastanke ostavljaju iza nas
    Idu u susret novim sastancima

    Odra polako teče
    Kao da "klizi"
    Kupa nešto šira
    Robusnija
    I glasnija
    Slijeva se
    U široku
    Gromku i
    Nepreglednu
    Savu

    Njihov tok je
    Nekad ravan ,
    Nekad krivudav
    Nekad usporen

    Za nevremena
    Njihove vode
    Postaju
    "Uznemirene"
    "Pjenaste"
    Za lijepog vremena
    Njihova lica blistaju
    I liječe umorne duše
    Panonskih mornara

    U toj
    Zelenoj ljepoti
    Triju povezanih rijeka
    Grad Sisak
    Veliko
    Bogatstvo
    Ima.....

    Tri rijeke
    Čvrsto se drže za ruke
    Ne ispuštaju
    Jedna drugu i
    Zajedno
    Čuvaju Grad
    I "plove"
    U daljinu...

    Osim teško
    Opisive ljepote
    Donose
    Osvježenje u
    Ljetne dane...

    Tako čiste
    Bistre
    Prozirne
    Dozvoljavaju
    Da se zagledamo
    U njihovu dubinu...
    Sa željom
    Da ugode
    Ljudskom tijelu
    Milujući ga
    Svojom svježinom
    Darujući mu
    Svoju ljepotu
    Iscjeljuju

    Stvaraju
    Vrijedan i poseban
    Ugođaj
    Kojeg
    Osjeća
    Voli
    U srcu nosi
    Svatko
    Tko je
    Ovdje
    Došao na svijet
    Tko je rođen u gradu
    Na tri rijeke
    U gradu Sisku

    Tri rijeke
    Jedno srce
    Jedan grad
    Sisak...

    Gordana Sedmak Jednačak

  • JESEN JE TU

    JESEN JE TU

    JESEN JE TU

    Pojavila se očekivano, ljepota jesenska.

    Pojavila se raskošna sa svojim karakterističnim mirisima i bojama.

    Osjećamo je na svakom koraku.

    Jesenska ljepota širi se na sve strane.

    Stigla je  u svoj svojoj punini. To govore prizori uvelog lišća i latice ruža koje osušene i smežurane padaju na tlo.

    Upravo ta crvena boja lišća , skoro purpurna prelijeva se , stapajući se sa zlatno žutom.

    Tlo je puno žutog lišća , popucalih grančica koje je vjetar otrgnuo i bacio na zemlju.

    Lišće, češeri suhi, žirovi otpali sa svojim „ kapicama“ i bez njih , ostavljaju dojam zemlje koja se sprema na počinak nakon rodne godine.

    Miris jeseni ne ostavlja nikoga ravnodušnim , jer se njezin sladunjavi opojni miris širi uokolo.

    Miješa se miris zrelog voća, grožđa , miris lišća i plodne zemlje.

     Širi se opojan miris breski vinogradarki , breskvi posebnog , slatko trpkog okusa i toplog mirisa jeseni.

    Grožđe žuto , prozirno , puno soka , prosto mami da ga otkinemo sa trsa .

    Slatki sok koji se cijedi u usta dok grizemo zrele bobice šireći predivan miris „ govori „ da je jesen među nama.

    Čari jeseni su tu pokraj nas.....

    Kesteni pucketaju dok ih peku na ulici na užarenoj tabli , dobivajući smeđe crnu boju.

    Pečeni i raspucani iz kojih se naviruje zlatno žuto „meso „ i mami da ih  do kraja raskolimo i probamo .

    Probamo, još ovako tople i mirisne......

                Jesen je lijepo godišnje doba koje donosi plodove čovjekovog truda i rada .

    Ujedno , priroda pokazuje  svu svoju raskoš , pokazuje što čovjek može i što zna, stvoriti.

    Ona nagrađuje trud onoga koji prirodu voli, onoga koji u nju ulaže svoj rad. Onoga koji u nju ulaže , sebe.

    Jesen je doba koje na najbolji način pokazuje svima nama kako priroda vraća onome tko s njom surađuje , onome tko s njom živi.

    Stoga hvala jeseni na tom daru, što nam ga pruža svake godine.

    Dar u lijepom ovitku crveno zlatnih boja i zamamnih mirisa.

                Stoga provodimo što je moguće više vremena, pod vedrim nebom i uživajmo u lijepim , toplim jesenjim danima.

    Vrijediti će , osjetiti ćete blaženstvo koje sada tu , a već sutra ga neće biti sve do iduće godine.

    Ispratimo prošle jesenje dane u nepovrat.

    Budimo sretni što nas je i ove godine jesen podarila svojim raskošnim plodovima .

    Plodovima jesenskim.

    Gordana Sedmak Jednačak

  • Kolumne

     

    Za vas pišu:

    Kamelija SalopekKamelija Salopek rođena je 5.6.1962. u Vrbovskom, Gorski kotar. Tu završava osnovnu školu i već kao djevojčica otkriva da je vrlo kreativna i da ima puno talenata. Odlazi na studij ekonomije u Zagreb i nakon dvije godine shvaća da je to njen najveći promašaj i prekida ga. Njena je želja bila studirati književnost. Životne okolnosti oduzimaju joj volju da upiše filozofski fakultet te se posvećuje odgoju trojice sinova. Danas kaže da su to njeni fakulteti.... na kojima je diplomirala. Kroz život puno je čitala i uvijek nešto piskarala. Isticala se u tome gdje god je trebalo....Danas to radi za svoj gušt i namjerava u budućnosti napisati neku knjigu . Dosta vremena uzimaju joj slikanje, njen novootkriveni hoby i pisanje. No, ona kaže da je čovjek u životu ostvaren ako ima obitelj u kojoj uživa i hoby koji mu je strast. Sve drugo pripada životu .







    Vesna Spoljar

    Vesna Špoljar, prof.










    Boris


    Boris Kvaternik

    Boris Kvaternik rođen je u Zagrebu 1987. godine. Diplomirao je kroatistiku i indologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2014. godine. Do sad je radio kao grobar, radnik u tvornici kućanskih aparata i u tvornici sladoleda, kao postavljač optičkih kablova u gradske šahtove, kao pomoćni radnik u tiskari, i kao demonstrator u knjižnici. Trenutačno je zaposlen u udruzi Prijatelji životinja.

    U slobodno se vrijeme bavi spisateljskim radom. Piše uglavnom poeziju i kratke priče, no trenutno radi i na nekoliko romana.

    Objavljivao je na stranicama kao što su Poezin, Svijet Kulture, Knjigomat, Prozaonline, Bundolo, Diogen, Društvo živih pjesnika itd.

    Objavljivan je i u tiskanim časopisima Avangrad, Jat, Balkan express i dr. Radovi su mu izašli i u zbornicima “Junaci urbane bede”, “Moj tata plače u kinodvoranama”, “Hrvatska mlada lirika 2”, te u “Antologiji” Jutra poezije.

    Slikanjem i crtanjem intenzivnije se počinje baviti od 2015. godine.

    Uz pisanje i slikarstvo istražuje i izražavanje zvučnim frekvencijama i tu svrhu pokrenuo ambiental noise projekt Icy Petiole koji je do sad u digitalnom formatu izdao album "Emptiness of Infinite Space and Time" za neprofitnu izdavačku kuću Splitting Sounds Records.



    Milan Zagorac

    Milan Zagorac

    Završio je studij hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci 2000. godine. Od 1997. do 2001. bio je pomoćnik glavnog urednika časopisa Rival koji je vodio Mladen Urem. Za vrijeme studija pokretač i urednik časopisa Iže i suradnik cijelog niza izdavačkih projekata tijekom kasnih devedesetih u Rijeci. Od 2002. radio je kao pomoćnik glavnog urednika u Izdavačkoj kući Adamić, od 2005. do danas vodi sa suprugom Tamarom Modrić izdavačku kuću Studio TiM. Od 2009. do 2013. bio je direktor Izdavačkog centra Rijeka i njegov glavni urednik.

    Od 2013. sudionik i suorganizator Ri Lita, suosnivač i urednik časopisa i portala za književnost i umjetnost Književnost uživo, urednik nekoliko edicija u elektroničkom i klasičnom izdavaštvu. Objavljuje kritičke tekstove, osvrte, recenzije, prikaze, eseje, poeziju i prozu od 1997. u Rivalu, Plimi, Književnoj reviji, Književnoj Rijeci, sisačkim Riječima, Novoj Istri, Vijencu, Studentskom listu, Novom listu te je stalni suradnik Korzo.neta i Magazina GKR na kojima redovito objavljuje kolumne i recenzije. Vodi blog Aksiomatični Milan. Do sada je objavio više 500 tekstova te uredio i objavio 350 naslova knjiga u izdanju Adamića, Studija TiM, Rivala, ICR-a kao i skupine Ri Lit i Književnosti uživo.

    Bibliografija

    - Dan velikih valova, antologija Rivalova naraštaja (izbor iz časopisa Rival uz kritički pogovor, koautorstvo s Goranom Ušljebrkom i Mladenom Uremom, Rival, 2001.)
    - Želiš li pogledati sunce u ponoć? (roman, Adamić, 2002.)
    - Jeste li kupili direktoru parkerice (roman, Studio TiM, 2006.)
    - Janko Polić Kamov, njegovo i naše doba (u koautorstvu s Mladenom Uremom, ICR, 2010.)
    - Spojene vožnje (roman, 2011. Studio TiM)
    - Vražji prolaz (roman, 2013., e-izdanje, tiskano 2014., Studio TiM)
    - Simpatija za luzere na riječki način (izabrane kolumne objavljene na portalu www.korzo.net , Studio TiM, 2015.)
    - Objava po povratku iz crne šume
    - simboli vječnog sazrijevanja (esej, prosinac 2015.)
    - Noina velika avantura, roman za djecu, Studio TiM, 2016.

     

     


    Zdenko BalogZdenko Balog

    (Zagreb, 1958.), hrvatski povjesničar umjetnosti. Završio je Školu primijenjene umjetnosti, a zatim Filozofski fakultet u Zagrebu (povijest umjetnosti i komparativne književnosti). Diplomirao je 1983., a magistrirao deset godina kasnije na katedri za vizualne komunikacije i dizajn s temom Vizualni identitet modnog žurnala u Hrvatskoj. Godine 2012. stječe akademski status doktora znanosti obranom doktorske teze Graditeljska baština Hermana Celjskoga i njeni odrazi u zapadnoj Slavoniji 15. stoljeća. Najpoznatiji je po dvjema opširnim i fotografijama bogato popunjenim knjigama u koje je sažeo svoja putovanja i istraživanja kulturno-povijesne umjetničke spomeničke baštine svih hrvatskih gradova, Gradovi kontinentalne Hrvatske iz 2013. te Gradovi jadranske Hrvatske iz 2014. godine.

    Još tijekom studija pokazao je sklonost terenskom i istraživačkom radu, tako da u Istri sudjeluje u istraživanju Rašporskog kapetanata (obrambenog sustava kontinentalne Istre). Istraživanja gradića Roča sažeti će u knjigu Roč u srednjem vijeku objavljenu 2005. godine. Po završetku studija radi kao kustos u dvorcu Trakošćan, s posebnom brigom za spomenički kompleks bivšeg pavlinskog samostana u Lepoglavi. Razvija posebnu naklonost prema gotičkoj umjetnosti devet godina (1986.-1995.) istražujući lepoglavsku crkvu i samostan i razdoblje od kraja 14. do polovine 15. st. u sjevernoj Hrvatskoj i slovenskoj Štajerskoj. Vodi arheološke radove na lepoglavskom spomeničkom kompleksu i osmišljava prijedlog za buduću muzeološku prezentaciju Trakošćana. Inicira i vodi prve četiri godine Lepoglavskih dana te pokreće i uređuje Lepoglavski zbornik.

    Godine 1995. seli u Križevce i dobija stalan posao u Narodnom sveučilištu/Pučkom otvorenom učilištu. Tada počinje istraživati srednjovjekovnu i novovjekovnu povijest križevačkog kraja, na temelju čega izdaje 2003. knjigu posvećenu 750. obljetnici križevačkih gradskih povlastica Križevačko kalnička regija u srednjem vijeku. Uređuje priloge Buzetskih dana i Buzetskog zbornika, časopisa Peristil, Kaj, Cris itd.

    Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Zdenko_Balog

    Ivanka

    Ivanka Žakman









    Dubravko Đurđek U 35 godina stvaralaštva slikar Dubravko Đurđek imao je 25 samostalnih izložbi u Hrvatskoj i po cijelom svijetu.Vlada Republike Hrvatske poklanja autorovo djelo uoči otvaranja Olimpijskih igara u Grčkoj.

    Dubravko Đurđek

     

    Gordana Sedmak- Jednačak, završila je Ekonomski fakultet u Zagrebu odradila u Sisku 35 godina radnog staža , a od toga 26 godina u upravi. Bila je na rukovodećim mjestima od pročelnika , savjetnika do voditelja Odsjeka. Otišla je u prijevremenu mirovinu i u toj mirovini ne miruje , nego se aktivno uključila u kreativu kojom upotpunjava svoje umirovljeničke dane .

    https://www.ludvig-designe.com/dizajneri/dizajn/gordana-sedmak-jednacak-nakit

  • KREATIVNOST U NAMA

    KREATIVNOST U NAMA

    KREATIVNOST U NAMA

    Svatko od nas ima nešto svoje , neki hobi , neku zanimaciju u obliku pisanja , kreative itd. koja mu je , kako bi ono rekli "legla" . Baveći se i provodeći vrijeme u tome , naprosto uživamo.
    U tim trenucima ispunjeni smo nečim svojim, prepuni ideja , osjećamo se kao da se nalazimo u nekom nestvarnom svijetu.

    Prisutni smo fizički , a psihički odmaknuti od stvarnosti , uživajući u stvaranju nečeg novog i svojeg.
    Kada osjetimo potrebu da se , jednostavno udaljimo i zaboravimo ono što svakodnevnica nosi tada se treba pozabaviti ovakvim zanimacijama .
    Te zanimacije pobuđuju kreativnost u nama i donose nam toliko potrebno smirenje . Pogotovo nam je to potrebno ove godine , kada je prisutna neizvjesnost vezana za budućnost svakog od nas.
    Neizvjesnost vezana na bolje i kvalitetnije življenje. Život normalni , sadržajan kakav svi ponovno želimo .
    Svima nam se to mota po glavi .

    Stoga je najbolje misli koje su vezane za ono na što ne možemo utjecati , staviti sa strane i otići u "svoj svijet" kreative.

    Posvetiti se ljepoti stvaranja , bilo pjesme , teksta , nakita , slike ili opet nečeg posve novog , ali svojeg .
    Tako sam i ja ponukana svim ovim osjećajima kako svojim tako i ljudi oko sebe , otisnula se ponovno u svijet stvaranja .

    Svijet stvaranja svojim umom, darom i svojim rukama. Sve sa željom da stvorim nešto lijepo , posebno , efektno , ali svoje.
    Oplemenjena tim predivnim osjećajem , koji me ne ostavlja ravnodušnom gledam oko sebe i pogled mi se zaustavi na čaši izuzetne boje – svjetlo roza.
    Čaša na stalku stoji kao jedina sačuvana od kompleta dobivenog na dar , prije puno, puno godina.
    Što da od nje napravim , kako da je oplemenim?
    Sjetila sam se....
    Ukrasiti ću je , napraviti od nje pravu "ljepoticu" koja će pričati svoju priču.
    I tako sam krenula u kreativu.
    Vrtim čašu u ruci , uzimam polymernu glinu i već mi se u mašti stvaraju slike cvjetova, koje želim stvoriti .

    Ne želim je čitavu prekriti detaljima , nego onako elegantno , diskretno.... , drugačije.
    Polymerna glina je vrlo podatan materijal , koji je moguće lijepo oblikovati . Dovoljna je samo ideja, mašta, te krenuti u opuštajuće i zabavno oblikovanje .
    Komercijalni naziv joj je fimo masa i vrlo je jednostavna za upotrebu , te se lagano oblikuje. Upravo to mi treba...., taj materijal mi izaziva radoznalost.....

    Sada će mi takav materijal najbolje poslužiti jer se radi o posebnoj vrsti gline , jednostavnoj za modeliranje.
    Uzimam glinu u ruku , omekšavam kako bi mogla početi sa radom.
    Malu količinu mase zarolam u lopticu, zatim rukama izvaljam u valjak. Tim rolanjem mase između dlanova valjak razvlačim što dulje, dulje i tako ponovno zarolam u lopticu i tako...... ponavljam.... sve dok masa ne omekša.
    To se zove "dobra priprema" materijala . A kako se kaže : "dobra priprema je pola posla".....
    No, vidjeti ćemo kako će ispasti . Volje imam , mašte imam , pa kako bude prvi puta....
    Ali pri tome moramo imati na umu jedno pravilo, ukoliko želimo kod fimo mase primijeniti više boja na ukrasnom predmetu , na isti način pripremamo svaku boju posebno , pa potom sjedinjujemo u jednu masu. Na taj način postižemo kompaktnu masu , jednolične boje. Tako na uputstvu piše .
    Dobro , držati ću se toga...

    Tako sam sjedinjavanjem plave i zelene boje prethodno obrađene postupkom omekšavanja i valjanja , dobila jednu transparentnu tirkizno zelenu boju . Boja koja je nastala , oduševila me svojim izgledom i po mojem mišljenju odlično će ići uz staklo roza boje.
    U sredini jednog dijela čaše, stavila sam tu miješanu tirkiznu podlogu koju sam oblikovala u ravne izbočene površine .

    Međutim , ta podloga treba imati svoju svrhu . Ona mora nešto povezivati. A što ????
    Neka to budu cvjetovi . Cvjetovi raskošni i rascvali.
    Bijela polymerna glina za čas je ponovno bila u mojim rukama , valjala sam je između dlanova.
    Krenula sam prema rubu čaše , pazeći na simetričnost prema tirkiznoj podlozi koja ju je već ponosno krasila.
    Središte cvijeta stavila sam bliže ruba čaše , onako zadebljalo u obliku veće kuglice.
    Lijepo se ističe . Sada dodajem latice koje sam izradila pritiskivanjem mase gumenim tvrdim valjkom. Komadiće fimo mase izrezala sklalpelom , da bi dobila fine detalje latica koje sam pažljivo poslagala oko središta cvijeta.

    Dva velika bijela cvijeta naprosto kao da su se rascvala iznad i ispod tirkizne podloge koja ih je međusobno povezivala .
    Na dnu drške i stalku elegantne čaše stavila sam još jedan manji cvijet , kako bi „ priča „ na čaši dobila svoj završetak .
    Da bi postigla čvrstoću svoga ukrasa , čašu sam stavila u običnu pečnicu na 130 stupnjeva Celzijusa , nekih pola sata.

    Izvadila sam čašu , ali nešto mi je nedostajalo . Bila je lijepa , ali falio joj je onaj završni štih.
    Uzela sam tirkiznu smjesu od koje je napravljena povezujuća podloga , te sam sredine svih triju cvjetova , te svaku pojedinu laticu dodatno ukrasila sa sitnim detaljima od tirkizne mase . Samo toliko da naglasim punoću cvijetova i njihovu lepršavost .
    Potom sam , napravila tanke izrolane trake od tirkizne fimo mase i obrubila sva tri cvijeta , povezujući ih u jednu cjelinu.

    E , to je to ....
    Sada je to ono što sam htjela .
    Vidljiva je punoća cvjetova , njihova povezanost. Njihova cjelina, zajedništvo, koje svojim sjedinjavanjem pruža prekrasnu sliku .
    Na taj način sam prethodno pečenom komadu dodala na ovaj način nove detalje, stoga je čaša trebala ići u pećnicu.

    Pečeni i ohlađeni ukrašeni predmet , roza čaša sa povezanim bijelo tirkiznim cvjetovima , trebalo je dovršiti.
    Posebno interesantna faza je lakiranje, jer tada rad dolazi do posebnog izražaja.
    Upravo na kraju toga procesa izrade ugledamo konačni rezultat svoga rada .
    Posebnost tako izrađene čaše postigla sam dodavanjem sitnog srebrnog praha na pojedine latice , što je dodatno oplemenilo njihovu ljepotu.

    Poanta je , da treba dati priliku sebi , da mašta osmisli , a vješte ruke pokažu što mogu i znaju napraviti . A nama će biti ljepše , osjećati ćemo se ispunjenije i bolje .
    Lijepe ideje dođu na pamet , a čovjek zaboravi na sve ono na što ne može utjecati , a dušu oplemeni sa onim što je lijepo i korisno .

    Gordana Sedmak - Jednačak

     

     

     

     

  • Krijesnica

    KRIJESNICA

    krijesnica

    Sjećanje me vodi u rano djetinjstvo

    Ljeto , toplo i pomalo vlažno

     Sjedim u dvorištu svoga doma  i

    uživam u opojnim mirisima ljeta

     

    Polako, spušta se noć

    Odjednom svjetlo

    Maleno i snažno

    Izlazi iz grma, trave ,

    U trenu je pokraj mene

    Ma, to je krijesnica

     

    Zovu je  i svjetlica

    Prava je lampica u zraku

    Obasjava put

    dajući ljetnoj noći  

    posebnu čar

     

    Slobodno bezbrižno leti ,

    Uljepšavajući  ljetne večeri

    Žive lampice

     stvorila je Majka priroda

    dajući sjaj kao iz bajke

     

    Njihova čarolija mami i

    vraća emocije

    Osobu kojoj nadjenemo

    Nadimak Krijesnica, smatramo

    Magičnom lampica vodiljom

    Svjetlom svoje duše .

      

    Svijetli „ živa lampica“ ,

    Leti slobodno i živahno

    Sad na jednu

     Pa na drugu stranu

     

    Želim je uhvatiti

    Ne da se ,

    Leti bezbrižno

    To je moja  krijesnica


    Gordana Sedmak Jednačak

  • Kriza

    KRIZA

    kriza

    Sama pomisao na
    Riječ kriza
    Izaziva
    Nelagodu....
    Čovjek odmah
    Pomisli na
    Gospodarsku
    Krizu i s tim
    Vezanu financijsku
    Krizu....

     

    Kriza....
    Od tog pojma
    Često nam kroz
    Tijelo prolazi
    Jeza
    No više od toga
    Kao jedinke
    Ne možemo
    Učiniti.....

     

    Naježiti se
    Uzdahnuti
    I reći :
    "Zar opet ?"

     

    I ništa više od toga
    To stanje
    Ne ovisi o nama
    Nego o nekim drugim
    Višim sferama

     

    Ne smijemo se
    Opterećivati
    Stanjem na koje
    Ne možemo
    Utjecati jer
    Možemo samo
    Sebi naškoditi
    I pasti u
    Drugi oblik
    Krize
    U psihičku krizu.....

     

    I onda
    Što smo Napravili
    Samo sebi zlo
    Koje će ostaviti
    Traga i u vremenu
    Kada se gospodarstvo
    Pokrene i financije
    Stabiliziraju

     

    Ništa nije toliko
    Vrijedno da
    Stradava naše
    Zdravlje i
    Naši najmiliji kao
    Kolateralne žrtve
    Našeg tako
    Prouzročenog stanja

     

    Sve će to jednog
    Dana proći jer
    Mora proći
    Stanje bezvoljnosti
    Duha ,
    Stanje neimaštine
    Uzrokovano onim
    Na što mi svojim
    Mislima i djelom
    Ne možemo utjecati
    Postati će
    Prošlost......

     

    Tako treba živjeti
    Treba se nadati
    Boljem i to će
    Doći.....

     

    Pričekajmo to vrijeme
    Jer uz našu strpljivost
    Ono će "zakucati na vrata "
    Biti će tako , jer bolje
    Mora biti.......

     

    Gordana Sedmak Jednačak
    Ilustracija: christianfaithatwork.com

     

  • KUĆA STARA

    KUĆA STARA

    KUĆA STARA

    U ulici moga djetinjstva ponosno stoji kuća stara.
    Nagnuta na jednu stranu kao da traži da je netko "pridrži" da ne padne ili pak da je netko "podupre".

    Krov kuće kuće stare , trošan je .
    Drvene grede vide se i raspucale daske na njemu.
    Tek na njihovim krajevima drži se pokoji crijep.
    Nekadašnji crveni crijep sada je obrastao mahovinom i napukao.
    Kroz krov kada kiši, prolazi voda i izgleda kao da krov "plače" što je tako napušten i zapušten.
    Fasada kuće je sivo crna , raspulala .

    Na mnogim mjestima pokazuje "svoju utrobu".
    Blijedo žućkasta stara cigla pri dnu kuće , trusi se i lomi u komade.
    Jadna je ta kuća .

    Nema potomaka da ju obnove , da joj daju novo dostojno ruho.
    A zaslužila je upravo to , jer je u "krilu" svoga malog prostora udomila nekoliko generacija koje više ne pitaju za nju.
    Ostavljena je takva , trošna , da zauvijek stoji.
    Stoji nakrivljena, pokidanih drvenih prozora , bez stakla .
    A vrata iskrivljena vise na raspadnutom štoku.
    Ta vrata više nikada neće biti zatvorena.
    A toliko puta su otvarana na ispraćanju svih onih koji su tu živjeli i provodili svoj život kakav , takav....
    Ta kuća stara to nije zaslužila.

    Naprosto ju je teško gledati. Sada tužnu , a pogotovo sjećajući se žamora djece koji se iz nje čuo.
    Više se ne čuje niti lavež psa koji je najavljivao dolazak u njezino dvorište.
    Nema niti bake koja je ostala tu , ostala zadnja , nakon svih koji su otišli da se više nikada ne vrate.
    Sadila je cvijeće stara baka, pognuta, jedva se krečući , kako bi ga prodavala susjedima.
    Nema više cvjetnih gredica , nema više zelene mirisne trave.
    Sve je zaraslo u drač, a drveće zaraslo na sve strane u nepregledno žbunje.

    Stara , trošna kuća nijemo čeka u tami noći i u svitanje dana ,da ju netko tako nakrivljenu , položi na tlo da i ona napokon "zaspi".....
    Da "zaspi" dostojanstveno, a ne da se pod teretom vremena sama sruči na tlo.
    Ta kuća stara u ulici moga djetinjstva .

    Gordana Sedmak Jednačak

     

  • LJEPOTA STVARANJA

    LJEPOTA STVARANJA

    LJEPOTA STVARANJA Ljepota stvaranja je onaj poseban , naprosto predivan osjećaj osobe koja svojim umom , darom i svojim rukama želi nešto stvoriti , uobličiti u nešto korisno , lijepo , efektno , posebno i onako svoje.



    To je osjećaj snažnog poriva, dapače nekakvog podrhtavanja koje struji tijelom i naprosto taj osjećaj ne ostavlja čovjeka ravnodušnim.
    Upravo taj nemir stvara košmar u glavi i želju, da se osoba pokrene i krene u nešto novo , nešto drugačije , samo njezino.
    Pri tome se javljaju misli , ideje , čudne pa čak i smiješne kombinacije , potom i „ otkačene slike „ neostvarenih želja .
    Želja koje treba ostvariti , želja koje vuku naprijed da se krene u nešto neizvjesno, a tako uzbudljivo .

    Ako osoba ništa ne poduzme , to nešto „čučati će“ u njoj , zatomljeno , jedino će se s vremena na vrijeme „ isplivati onako na kratko na površinu „kao poziv za djelovanje .
    Isprepleću se misli , kako i na koji način to napraviti , jer osoba upravo to želi upravo svom svojom snagom.
    To će na kraju postati proizvod njenog htjenja , produkt njenih ideja , te upornog i napornog rada , njezinog djela .
    Ono što nosi u sebi izlaziti će iz nje polako, onako kako će ideja sazrijevati i tako će se i postepeno ostvarivati .
    Svaka kreacija dobro osmišljenja , sa dobrom voljom , ljubavlju i vibrom može zasjati u punom sjaju. Vješte ruke mogu zamišljenu ideju pretvoriti u stvarnost .
    Ali ništa ne ide na brzinu .

    I stara , dobro poznata deviza : „ Napredak uvijek traži napor!“ , sve nam govori.
    Stoga je krajnja želja svake osobe, ostvariti ono što je duboko u njoj , Bogom dano , ono što stvara onaj slatki osjećaj nemira.
    Kada se pojavi taj osjećaj , znak je da treba krenuti , hrabno i bezkompromisno.
    Nipošto se ne okretati , zastajkivati , a kamoli stati .
    Mora se ići dalje , bez obzira na trenutne ili čak možda duže poteškoće , jer vrijeme će pokazati koliko je ideja „ zrela „ za ostvarenje, koliko je ona interesantna i da li je to pravi put , da se ona na kraju pretvori u stvarnost.
    Može se stati , ali samo da se odmore ruke , oči , misli....., tijelo , ali nikako ne predugo.
    Vrijeme neće čekati .
    Ono nema reprizu , baš kao niti život.
    Treba dati sve od sebe , čvrsto i odlučno .
    Onako iz dubine svoga tijela, iz dubine svoje duše .

    Neka se sve ono „ zakopano „ u nama pretvori u „vulkan i bukne poput užarene lave „ šireći se po površini , te postane plod naših želja i ostvarenja .
    Stoga, ljudi koji imaju to „ nešto „ u sebi , taj poriv koji im neda mira (oni najbolje znaju kako je to predivan osjećaj ) moraju krenuti na put ostvarenja , onog dubokog , kojeg nose u sebi.
    Kreativne duše , oslobodite se , pridružite se ostalima , razvite svoju maštu i ostvarite svoje snove. Biti ćete dio jednog divnog društva , društva isto takvih ljudi kao što ste i vi , te koji se ne daju omesti svakodnevnim događanjima , već razmišljaju kako da svijet uljepšaju i to duhovno , emotivno , te plodovima od Boga, poklonjenog dara.

    Treba ustrajati , povezati se sa istomišljenicima , „braćom i sestrama „ po vrlinama i darom kojeg nosimo od rođenja , duboko u sebi.
    Moramo biti zahvalni Bogu , što nam je dao taj dar , što smo ga tijekom života ( na početku , sredini ili možda čak pri njegovom kraju ) ipak prepoznali u sebi .
    On će nam pomoći u trenucima kada nećemo znati što i kako dalje .

    Odmaknuti će nas od tih zbivanja , čudnih , neizvjesnih , opasnih , opakih i skrenuti put prema „ svjetlu“ da nas obasja svojom silinom i da nam donese nešto dobro.
    Usmjeriti će nas prema vedrom danu punom sunca , optimizma i volje da ustrajemo i da uživamo u onome što imamo , u onome što je dio nas , onome što je u nama.
    Zapravo ono što imamo oko sebe , pokraj sebe i dakako , u sebi samima .

    Dostojanstvo , ljubav prema čovjeku kao prijatelju , ali onom iskrenom , davanje drugima kroz riječi , kroz geste , kroz djela , kroz ono unutarnje što posjedujemo , to je ono što govori o našoj vrijednosti kao jedinki .
    I nadaj se novom danu , ljepšem , sadržajnijem i kako bi rekao Albert Camus :“ Drži svoje lice okrenuto ka suncu i nikad nećeš vidjeti sjenu !
    Imaj to na umu , uvijek i zauvijek.

     

    Gordana Sedmak-Jednačak

    Izvor teksta: "Novi sisački tjednik"

  • MODRO MORE PRIČA SVOJU PRIČU

    MODRO MORE PRIČA SVOJU PRIČU

    MODRO MORE PRIČA  SVOJU PRIČU

    Šećem obalom mora, polako s noge na nogu, upijajući zrake sunca.
    Okrećem glavu na jednu pa na drugu stranu, kako bi pogledom zahvatila što više te neopisive ljepote .
    Ljepote po koju mi sa kopna dolazimo na priobalje , da bi se ispunili snagom koju ta ljepota pruža.

    Da bi „ stavili na stranu „ ono što smo proživjeli i pripremili se za ono što ne znamo, a što će tek doći .
    Nije važno da li je to nešto ružno , naporno ili pak lijepo jer i lijepo treba znati doživjeti i preživjeti kako bi ugoda što duže trajala.
    Kosa pod slamnatim šeširom u koji nemilice „ udara „ sunce, naprosto mokra od vrućine , a ispod sunčanih naočala znoj se cijedi niz lice.
    Dosta šetnje. Treba stati.....

    Eno jedne masline u blizini.
    Sjednem pod maslinu.
    Maslinu trošnu „ umornih“ kvrgavih grana . Smještena u njezinom „ zagrljaju „ prepuštam se čarima koje samo more ima.
    Čuvajući me u „ debeloj „ hladovini dozvoljava mi da uživam u njezinom „ gostoprimstvu“.
    Obuzima me ugoda svježine mora , svježine pomiješane sa oporim mirisom soli.
    Osluškujem njegove valove, zapljuskujuće , pjenaste koji nježno miluju pješčanu obalu.
    U jednom trenutku kao da je more na trenutak utihnulo .
    Utihnulo kao da mi na uho nešto želi reći.

    Možda mi je htjelo prišapnuti priču o galebovima koji neumorno slijeću na njegovu površinu i uz krik vinuvši se u zrak , raspršuju kapljice na sve strane.
    Možda mi se želi povjeriti, da ga ovakva duga mirnoća jednostavno umara . Da će uskoro pokazati i onu svoju drugu stranu.
    Pobuniti će se , uzburkati , zapjeniti . Pokazati će svoju snagu , hirovitost .
    More voli iznenaditi, želi pokazati da je puno života.
    U modrom moru sve je sjedinjeno , plahost , žestina i ljepota.

     

    Gledajući u daljinu, prema pučini mora, ne razabirem spoj mora i nebeskog plavetnila.
    Sve je nepregledna cjelina .
    Cjelina glatka , suncem obasjana.
    To je površina modro prozirnih odsjaja i nježnog nebeskog plavetnila.
    Na ovaj način more u mojoj duši priča svoju neispričanu priču.
    Tu morsku priču nastojala sam prenijeti na sliku napravljenu na plexiglasu sa akrilnim bojama , a priloženu ovom tekstu .

    Gordana Sedmak Jednačak

  • MOJA RODNA KUĆA

    MOJA RODNA KUĆA

    MOJA RODNA KUĆA

    Sjedim naslonjena

    Na zid garaže

    U dvorištu moje

    Rodne  kuće

    Polagano pijem kavu

    Promatram ljepotu

    Oko sebe

    Došlo je željeno

    Osvježenje nakon

    Sparinom napornih dana

    Danas se ipak

    Lakše diše

    Pogled mi pada

    Na zimski vrt

    Nadograđen na

    Stražnjem dijelu

    Rodne  kuće

    Stakleni zimski vrt

    Zgodno dopunjuje

    Moje rodno zdanje

    Kuću šatorastog krova

    Pokrivenog crvenim crijepovima

    Zimi je prekrasan pogled

    Iz toplog staklenog prostora

    Punog zelenih biljaka

    Dok se na dvorištu

    Presijava bjelina

    Napadalog  snijega

    Obnovila sam

    Svoje rodno zdanje

    Da mi ne propada

    Da „ zub vremena“

    Ne učini svoje

    Teško bi mi bilo

    Da je vidim trošnu

    Bezličnu

    Kako „ umire“

    Meni pred očima

    Hladnoća da prolazi

    Kroz trošne prozore

    Krov da propušta kišu

    Koja ostavlja tragove

    Na stropovima unutrašnjosti

    Ne , nisam mogla

    Da kuća „ umre“

    Kuća za koju sam

    Osobito vezana

    Jer na „ leđima“  nosi

    Isti broj godina

    Kao i ja

    Ona je za mene vječna,

    Ona mora i takva ostati

    Mora ostati draga

    Uspomena osobama

    Koje sam pod srcem nosila

    I donijela na svijet

    Ukoliko ne žele

    Živjeti u njoj ,

    Jer su puti obrazovanih ljudi

    Danas drugačiji nego prije

    Neka samo ponekad

    Navrate u nju

    I onis u odrastali i provodili

    Svoju mladost dok ih

    Put nije odveo drugdje

    Neka dođu ponekad sa

    Svojim obiteljima ,

    Obiđu ovaj dom

    On će ih uvijek

    Dočekati „ otvorenih vrata“

    A  prozorska stakla će ih

    Sretno  pozdraviti

    Svojim sjajem ,

    Kada ih obasja

     Sunčeva svjetlost

    Što ima ljepše

    Od toga ,

    Da nakon napornog tjedna

    Dođeš u mjesto

    Gdje si rođen,

     Te u zelenom okolišu

    Doma iz mladosti ,

    Opustiš svoje

    Umorno tijelo

    Stoga topao razgovor

    Smijeh i veselje neka se

    Čuju iz njezinog dvorišta

    Neka rodna kuća

    Uživa u njihovoj prisutnosti

    Kada oni uđu u nju

    Druže i opuste se

    Sa svojim obiteljima

    Neka se osjeti

    Miris roštilja , kotlovine

    Neka se čuje pjesma

     Veseli razgovor

    Nakon što zaključaju

    Ulazna željezna vrata

    Nakon lijepo

    Provedenog vikenda

    Kada se okrenu da je

    Pozdrave uz obećanje

    Da će se vratiti

    Ona će im vjerovati

    I vjerno će ih čekati....

    Želja mi je da

    Rodna kuća „ živi“ i kada

    Mene više ne bude

    Neka druženjem u njoj

    Navru sjećanja i misli

    Da su i oni doneseni u nju

    Nakon rođenja , te da su

    U njoj proveli

    Lijepe trenutke djetinjstva

     Mladosti i prvih ljubavi

    Nadam se tome

    Toplinom svoje

    Majčinske duše.....

    Gordana Sedmak Jednačak

  • MOJA SEKA

    MOJA SEKA

     

    MOJA SEKA

     

    Razlika od osam godina

    Nije nimalo predstavljala

    Prepreku bliskosti  između

    Moje seke i mene

    Nekako smo se

    Posebno razumjele ,

    „Disale“  kao jedna....

    Razgovarale  o mnogo čemu

    Svakodnevnim bitnim  i

    Nebitnim stvarima

    O svim mogućim

    Izazovima

    Koje  život nosi.....

    Slušala je moje trenutne

    Probleme , nedoumice ,

    Razmišljanja , ljutnje ,

    Ono što me smetalo i

    Ono što me veselilo.....

    „ Znala „ je  razumjeti

    Davala mi savjete

    O svemu i svačemu

    A ja sam ih „ upijala „

    Kao spužva

    Mnogi  su o njoj

     Lijepo zborili

    Njezina blagost i

    Pristupačnost bila je

    Zapažena kod ljudi

    Kažem bila je ,

    Jer moje seke

    Više nema

    Ona nije više

    Među nama.....

    Iako je radila u zdravstvu

    Nije ju zabrinjavalo

    Njezino zdravstveno stanje

    U mjeri u kojoj je trebalo

    Ona  je uvijek

    Prilazila drugima

    Pomagala unesrećenima

    I tješila kada je

    Boljelo......

    Svom puninom duše

    Davala se drugima

    A za sebe je rekla

    Da ima vremena i

    Da to nije tako strašno.....

    Ali vrijeme je prolazilo

    Bolest je ostavljala

    Ozbiljne tragove i

    Brzo je napredovala

    Jednog dana moja

    Seka je sagorjela

    Njezino srce je stalo

    Njezine crne oči su se

    Zauvijek zaklopile

    Ostaje trajno sjećanje

    Na njezine oči i na

    Njezinu crnu kosu

    Na njezin blagi ,

    Dobronamjeran osmijeh.....

    I svaki puta

    Kada pogledam na

    Našu fotografiju

    Ona i ja

    Dvije sestre ,

    Jedna na nebu ,

    Druga ovdje

    Srce mi se stegne.....

    Ali nismo razdvojene

    I dalje smo zajedno

    Ona je na nebu

    Čeka me

    Do tada ostaje

    Sjeta

    Ujedno sreća

    Što sam imala

    Takvu sestru

    Što sam imala svoju

    Dragu

    Seku......

    Gordana Sedmak  Jednačak

  • NE RADI DRUGIMA ONO ŠTO NE ŽELIŠ DA TEBI DRUGI RADE

    NE RADI DRUGIMA ONO ŠTO NE ŽELIŠ DA TEBI DRUGI RADE

    NE RADI DRUGIMA ONO ŠTO NE ŽELIŠ DA TEBI DRUGI RADE

    Kineska mudrost zapisana je u ovoj rečenici "Ne radi drugima ono što ne želiš da tebi drugi rade".
    Ta rečenica puno govori , samo je treba znati "čitati".
    To je rečenica koju smo znali često čuti i od svojih roditelja , dok su nas odgajali .
    Njezin smisao netko je shvatio , a netko jednostavno kao da je nikada nije niti čuo , a kamoli razmislio o njezinom sadržaju i poruci.
    To je rečenica na kojoj se bazira moralnost svih nas.

    Stavovima da drugome radiš ono što ni u kojem slučaju nebi želio da drugi rade tebi , neke osobe se pretvaraju u bezosjećajna bića kojima je bitan samo osobni probitak , bez obzira kojim sredstvima to ostvarili .
    Takvim odnosima , jedni druge ćemo uništiti, jedni drugima nanoseči zlo , zapravo nanosimo zlo i sebi ( a toga izvršioci izgleda nisu svjesni ili o tome trenutno ne žele razmišljati ) , jer na kraju se u životu sve na neki način vraća .
    O tome treba razmisliti , kada želimo nekome nešto loše napraviti , kada želimo da se osjeća loše , podcijenjeno i da pati .

    Stanimo tome na kraj , svaki na svoj osobni način.
    Normalno je da dođe vrijeme u životu, kada čovjek nekako radi reviziju svoga života, preispituje svoju savjest, pa makar i u vrijeme kada već onemoća od života ovakvog ili onakvog , sumirajući sve što je u životu proživio, što je napravio i što ostavlja za sobom.
    Osobe koje su drugima nanijele bol , svakako će jednog dana postaviti pitanje: "Što je to meni trebalo, ja sam tim svojim postupkom jako loše postupio i ja sam sam negativno djelovao na daljnju sudbinu , odnosno preostali život , ne samo jedne osobe , već i čitave obitelji te osobe kojoj sam to napravio?"
    Ali , tada će to za osobu kojoj je to učinjeno biti prošlost , doduše bolna prošlost , koja će pomalo izblijedjeti , ali nažalost sa posljedicama na organizam do kraja života .
    Međutim treba nastojati o tome ne razmišljati, pozabaviti se dnevnim događanjima i obvezama.

    Uz pomoć obitelji i dobrih ljudi odmaknuti se od toga , staviti to sa strane i nastaviti dalje .
    Međutim , osoba osjeti da je to tu negdje, pokraj nje , prisutno, ona to osjeća.
    Veliki "krater" ostao je u duši , ali dušu treba polako oporavljati veseljem da je svanuo novi dan kada treba nešto napraviti od obvezan , pa nešto onako samo za sebe.

    Svakim danom je sve više osoba koje upadaju u takve nemile životne situacije, čiji smo uzrok mi ljudi i naš međusobni odnos koji je danas poprimio neke stvarno čudne i zastrašujuće oblike.
    Stoga , okrenimo se oko sebe , pomognimo jedni drugima, porazgovarajmo sa osobom kojoj je razgovor potreban, jer lijepom riječi što šta se može pozitivnoga učiniti .
    Odbacimo te neke loše porive , priđimo jedni drugima , pomognimo jedni drugima razgovorom , jednom malom gestom kojim možemo puno toga „ reći“.
    Na taj način ujedno gradim jedno lijepo , trajno i iskreno prijateljstvo.
    Jer prijatelj se postaje kada je najteže , kada moraš "dati sebe za drugoga" do kojeg ti je stalo.
    Jednog dana sve loše će ostati iza osobe koja je nešto ružno doživjela , te će ona ići dalje kroz život sa daljnjim poticajnim smislom da život ipak može biti lijep.

    Imati će smisao svog daljnjeg života, sve će postati bolna već pomalo izbljedjela uspomena .
    Stoga kada nas opsjedne misao da nekome napravimo nešto loše kao osvetu ili kao inat , stanimo i dobro razmislimo, što mi to zapravo radimo.
    Sjetimo se onog moralnog načela , a kojeg smo smetnuli s uma :

    "Ne radi drugome , ono što ne želiš da tebi drugi radi "!
    I stanite , odustanite od loše nakane , postanite bolji ljudi .
    Sve će Vam se to bolje isplatiti , jer osjećaj poštenja, osjećaj učinjene dobrote krasiti će vaš daljnji život .
    To je onaj predivan osjećaj kojeg ne može ništa zamijeniti , a posebno ono materijalno.
    Mislimo o tome, radimo na tome svaki dan .

    Budimo bolji jedni prema drugima , budimo bolji ljudi.

    Gordana Sedmak Jednačak

    Tekst izašao 2019 godine u Novom sisačkom tjedniku
    Ilustracija: https://www.nytimes.com/

     

     

  • OTVOREN PROZOR

    OTVOREN PROZOR

    otvoreni prozor



    Ne može sve biti onako
    Kako želimo
    To je naprosto
    Nemoguće

    Svatko od nas teži
    Idealnom , ali
    Idealnog na ovom
    Svijetu , naprosto
    Nema

    Ne , nema ,
    Niti će ga
    Ikada biti

    Ne može sve biti
    Bijelo , čisto i
    Blistavo
    Crna boja se rjeđe ili
    Češće prolije i
    Naprosto
    Stopi sa bijelom

    Nakon takvog stapanja
    Nastaje siva kao
    Kompromis
    Kao nekakva
    Ravnoteža
    Između bjeline i
    Crnine

     

    Ta siva boja najbolje
    Dočarava stvarnost
    Dočarava normalan
    Čovjekov život

    Ništa u životu nije
    Niti potpuno bijelo
    Niti potpuno crno

    Kada mislimo da nam je
    Život trenutačno
    Prepun teških
    Crnih trenutaka
    Vjerujte
    Tako nam se
    Samo čini

    Pogledajmo pozornije
    Zagledajmo se u
    Daljinu ,
    Promislimo
    Malo

    Vidite onaj prozorčić tamo
    Daleko , daleko
    Gdje se kroz drveni okvir
    Naziru zrake svjetlosti

    Eto , nije sve tako
    Kao što smo mislili
    Kako nam se činilo 

    Život daje priliku
    Da osoba u svojoj
    Tuzi i trenutnoj
    Nemoći
    Razazna spas kao
    Tinjajuću svjetlost

    Stoga idemo naprijed
    Ne smijemo klonuti
    Jer kada mislimo da
    Izlaza nema ,
    On zapravo postoji
    Samo ga treba
    Prepoznati

    Prepoznati u obliku
    „otvorenog prozora“
    Kroz koji se svjetlost
    Prolama
    Dajući do znanja
    Da još uvijek itekako ima
    Nade
    Za ljepotom
    Života

    Gordana Sedmak Jednačak

  • Pecara

     PECARA

    pecara



    Ponosno stoji pecara
    Pokraj stare trešnje
    Koja je „ obrglila“
    Svojim debelim
    Granama......

    Pecara građena
    Prema želji i nacrtu
    Vlasnika
    Onako robusna
    Obložena crvenom
    Fasadnom ciglom
    I dva otvora......

    Jedan sa polukružnim
    Nadvojem sa svrhom
    Odlaganja pomoćnih
    Pecarskih pomagala
    Drugi veliki otvor sa
    Debelim gusanim
    Vatrostalnim pločama i
    Metalnim vratima 

    Koja se zatvaraju
    Nakon što se delicija
    Stavi u njezinu
    Unutrašnjost......

    Dok gazda
    Malo , pa malo otvara
    Vratašca i zagledava
    Kakvo je stanje ,
    Jer nedaj Bože da
    Nešto po zlu krene....
    Miris se širi na sve
    Strane....

    Svi željno očekuju ,
    Već si zamišljajući
    Slasni zalogaj ,
    Pitajući se :“
    Kada će to reš pečenje
    Izaći na svjetlo dana ?“

    S donje strane pecare
    Otvori za drva
    Kojima se loži vatra
    Koja svojim plamenim

    „ jezičcima „
    Lijepo obavija
    Pečenje

    Vatra pucketa
    Stvarajući prekrasan
    Ugođaj zajedništva i
    Veselja.......

    Gazda sa pivom
    Zalijeva pečenku
    Vrti je ,
    Sa jedne pa
    Sa druge strane
    Nadgledajući da se
    Nešto ne bi
    Pripetilo.......
    Ne daj Bože.....

    Sudionici
    Toga događanja
    Smiješkom i
    Poznatim uzvicima:
    „ Hej, kada će to već jednom?“
    Požuruju da pečenka

    Napokon
    „ Osvane „ na stolu.

    U dvorištu je za tu
    Priliku postavljen stol
    Baš onako kako priliči
    Tom događaju
    U najljepšem
    Prirodnom
    Okruženju.....

    Kada gazda uz
    Pomoć veselih prijatelja
    Izvadi iz pecare
    Onako toplog ,
    Friškog i hrskavog
    Pajceka
    Ma , nema veće
    Miline.....

    „ Koji ćeš ti dio ?“
    Pitanje koje se čuje ,
    „ Hoćeš nešto od buta ili
    Možda ovih finih rebara ?“ 

    „ Ja bi repić , mama !“
    Dovikivalo bi mališan
    „ A ja uheco , ovo , ovo „
    Pokazivalo bi prstićem
    Druge djetešce.....

    Bilo je tu i posebnih
    Želja ,
    Svima je udovoljeno
    Jer atmosfera je već
    Stvorena....

    Zna se
    Stvorena.....
    Kapljicom
    Koja je prethodno
    Poslužena
    A dodatnu razdraganost
    Svih podizao je
    Miris i okus tek
    Probane
    Prefine
    Delicije........ 

    Bila su to lijepa
    Druženja
    Koja su završavala
    Duboko u noć
    Sa onim poznatim:
    „ Moramo to ponoviti !“......


    Gordana Sedmak Jednačak

  • PRIJATELJSTVO DAR KOJI TREBA NJEGOVATI

    PRIJATELJSTVO DAR KOJI TREBA NJEGOVATI

    PRIJATELJSTVO DAR KOJI TREBA NJEGOVATI

    Imati iskrenog , pravog prijatelja znači ispunjenost pozitivnom energijom, do samoga kraja.
    Izgubiti prijatelja znači izgubiti dio sebe.

    Znači ostati osakaćen za jedan predivan osjećaj podrške, vjerovanja, nade, u teškim trenucima u kojima se nađemo, da ipak sve nije izgubljeno.
    To bi bila definicija pravog osjećaja prijateljstva, osjećaja koji je istinski prisutan u srcu.
    Onog pravog osjećaja prijateljstva, iskrenog , a ne patvorenog koji se nažalost danas često pojavljuje i to u trenucima samo potrebe za ramenom za plakanje , da bi sutradan taj isti prijatelj zaboravio na suosjećanje koje je u toj prilici pokazao.
    Takvi prijatelji , rekli bi "instant prijatelji " niti nam ne trebaju.

    Računamo na njih, dok ih ne upoznamo i ne iskušamo , da bi se totalno razočarali njihovim daljnjim ponašanjem prema nama , na kraju osjećamo se jadno i odbačeno, kao da nikad za njih nismo niti postojali.
    Prijateljstvo se ne stvara preko noći, jer sve što ide nekako na brzinu , bez osjećaja, jasno da ne valja. To nije iskreno, to je jedan bljesak iza koga se uvijek skriva neka zadnja namjera .
    Kako kažu naši stari , najlakše je biti prijatelj kada je sve dobro , kada sve ide onako ""po loju" , ali kada " zapneš u problemima " kada trebaš toplu nadasve iskrenu riječ , pomoć ljudsku , materijalnu , tada je prijateljstvo na kušnji.

    Vjerujem li u prijateljstvo ?
    Ah, bilo je velikih razočaranja tijekom života, mislila sam da sam bogata prijateljima , ali u jednom trenutku , za mene jako bitnom, shvatila sam da je njih sve manje .
    Svojim postupcima , sve su govorili , svojim nečinjenjem i ne obraćanjem pažnje, niti upitom „ Kako sam, jesam li bolje“? sve su rekli .
    Rekli su najviše o sebi . Takvi , nazovimo ih prijateljima, više mi nisu potrebni . Idem dalje.

    I odgovorit ću na pitanje da li vjerujem u prijateljstvo ?
    Da, u iskreno prijateljstvo svakako , ali sada znam prepoznati prave prijatelje.
    Svijet se promijenio iz temelja , radno i životno okruženje donijelo je promjene , nove uzance , nova razmišljanja , nova pravila.
    Ljudi se mijenjaju, prilagođavaju prilikama , okolnostima , mišljenjima , da bi živjeli.
    Pomalo čovjek čovjeku postaje stranac.
    Prijateljstvo polako blijedi, prijateljstvo više nije tako čvrsto i više se kao nekada ne trči, da se što prije pomogne prijatelju u nevolji .

    Što je to ušlo u nas ?
    Da li je to proračunatost , zavist , ljubomora , strah ili nešto sasvim drugo.
    Ne smijemo napuštati ljudskost , ono što nas čini razumnim ljudima, ono što nas čini na svojevrstan način „ bogatim“.
    Emocije su te koje moraju nadjačati i istisnuti sve ono negativno, što se ponekad javlja u nama . Moramo odagnati taj poriv, da se ne oglušimo na potrebu za pomoć i, da nam ne bude svejedno za tuđe osjećaje i nedaće.
    Moramo se vratiti među osobe koje znaju saslušati, porazgovarati , dati savjet, iskreni savjet onako iz srca .
    Nemojmo „ dizati zid „ između drugih ljudi i sebe, priđimo im ,možda nam se“ otvore“ i kažu ono što ih tišti , što ih smeta, što ih „ boli“ i što se međusobnim razgovorom, tolerancijom i kompromisom može riješiti .
    Upravo pravi prijatelj je onaj koji razumije, bez obzira u kojoj se situaciji druga osoba nalazi , uz nju je , nastoji je podržati , ohrabriti.
    Prijateljstvo nije samo uzimanje, ono je i davanje i sebe i svojih emocija.

    Ono treba njegovati, bdjeti nad njim, jer prave prijatelje ne možemo nikada zaboraviti, makar oni možda i više nisu među nama.
    Oni ostavljaju trag u nama , trag za sva vremena.

    Mudra izreka Georga Washingtona kaže :“ Budite pristojni sa svima , ali intimni sa nekolicinom , a i tu nekolicinu dobro upoznajte prije nego što im date svoje povjerenje „.
    Prijatelje sami biramo, te je moguće kroz određeno vrijeme prijateljskog druženja shvatiti da li je netko zavrijedio da mu poklonimo svoje povjerenje .
    Ukoliko vas ta osoba dovoljno ne cijeni, nemojte se dvoumiti i odmah takvom čovjeku recite: " zbogom "! Ti ljudi nisu zavrijedili da se trudite oko njih, da ih pitate što nije u redu, u čemu je pogreška , što ih smeta i u čemu je zamjerka ?
    Takvi ljudi nisu vrijedni vaše pažnje ( oni svojim ponašanjem najviše govore o samima sebi ) , jer su neophodne odlike za pravo prijateljstvo – odanost , iskrenost i poštivanje druge osobe.
    Stoga, pravi prijatelj nije onaj koji samo klima glavom na svaku našu riječ, već koji nas upozori na greške koje nesvjesno radimo , a ujedno je odan, odnosno tu je upravo onoga trenutka kada ga trebate.
    Stoga, prijatelji zauzimaju važno mjesto u životu svakoga od nas.

    Međutim, oni koji se samo nazivaju prijateljima a zapravo to nisu , samo se "prošetaju" kroz naš život , ali pri tome za sobom ne ostave baš nikakvog traga , upravo kao da nikada nisu niti postojali za nas.
    Ali oni koji su nas vezali svojim emocijama, "živili sa našim nedaćama i nastojali ih zajedno s nama riješiti" , oni su ostali u našem sjećanju do kraja našeg života , iako možda više fizički nisu pokraj nas.
    William Shakespeare je rekao jednu lijepu misao vezanu za pojam prijatelja citiram : „ Prijatelj je onaj koji te poznaje kakav stvarno jesi, shvaća što si prošao , prihvaća što si postao i još uvijek ti dopušta da rasteš“.
    Međutim, treba se paziti okrutnih ljudi koji žele druge iskoristiti , glumeći prijateljstvo iz neke osobne koristi. Njihove namjere su opake i oni u biti nisu svjesni koliko zla čine , tim svojim ponašanjem.
    Jedna misao ( Buda ) lijepo opisuje takve ljude : "Neiskrenog i zlog prijatelja treba se bojati više od divlje zvijeri, divlja zvijer će možda raniti vaše tijelo, a zao prijatelj će raniti vaš um".
    Ujedno , rana koju ti zada prijatelj – nikada ne zacijeli! ( Kineska poslovica ).

    Ima situacija u životu , kada nas netko jednostavno izbriše iz svoga života i to bez ikakvog objašnjenja . Ne možemo reći da nam je svejedno !
    Međutim iskustvo najbolje govori , da se čovjek na to ne smije uznemiriti , žalostiti , uzeti k srcu , jer takva osoba niti nije zaslužila da bude vaš prijatelj.
    Mnogo ljudi , tijekom životnog vijeka prođe kroz naše živote.
    Upoznajemo ljude kroz razne životne situacije vezane za uspjehe, neuspjehe, sreću , nesreću, sve što život sa sobom nosi.

    I što iz toga svega možemo zaključiti?
    Čim se pojavi pa čak i najmanji problem, javljaju se slučajevi da tzv. "prijatelji" jednostavno nestanu.
    Ostajemo sami samcati sa svojim problemima , svojim nedaćama.
    I ukoliko se tada pojavi čovjek koji bez zadnjih namjera, iskreno prilazi, bodri nas, tješi i pruža nadu u bolje sutra – to je onda pravi prijatelj.

    Upravo u društvu prijatelja sve se lakše podnese i sve se daleko lakše prebrodi.
    Lijepo je Aristotel rekao :"Prijateljstvo je jedna duša u dva tijela".
    I to je prava istina.
    To je zapravo pravo prijateljstvo i na takvim odnosima treba raditi , takve odnose treba njegovati.
    Dovoljno je imati par prijatelja , ali koji su zaista pravi da se možemo na njih osloniti, zatražiti pomoć , podršku, iskreni savjet ,razgovor, podijeliti s njima tugu, radost, uspjeh i neuspjeh.
    To su prijatelji u dobru i zlu, koji čine naš život ljepšim, sadržajnijim , a nas svakako boljim ljudima.
    Radimo svi zajedno na tome, ne dozvolimo da prijateljstva polako nestaju , da blijede , da ostajemo sami.
    Jedan telefonski poziv prijatelja, njegova topla riječ , jedan sms, smiriti će nas kada nam je najteže. Nestati će onaj grč u našem glasu, nestati će treptaj srca koji je izazvao stres iznenadnog nemilog događaja .

    Prijateljstvo sve liječi, zato radimo na njemu i njegujmo ga iz dana u dan.
    Isplati se, svi ćemo biti sretniji i zadovoljniji , jer ćemo imati osobu koja je uvijek tu za i uz nas , a i mi ćemo biti tu za nju i uz nju .
    Da , u takvo prijateljstvo vjerujem i vjerujte i vi, zbog svih nas !!!!!!

     

    Tekst je objavljen u Sisačkom tjedniku
    Gordana Sedmak-Jednačak

  • RAZVOJ TEHNIKE

                                                     RAZVOJ TEHNIKE

    RAZVOJ TEHNIKE

    Prije otprilike četiri desetljeća , digitroni su bili rijetko kome dostupni.

    Danas , međutim predstavljaju potrošnu stvar sa cijenom prihvatljivom, upravo svima.

    Doduše, danas se piše , računa na kompu, laptopu, tabletu , mobitelu......

    Zaposleni u računovodstvu knjiže i računaju na kompjutoru, dok su prije ručno listali papirnate kartice , upisivali brojeve , zbrajali , kako se znalo reći „ pješke“ ili na električne , jako bučne zbrajalice na traku ili bez nje.......

    Prije su se ulazna vrata otvarala samo mehanički......

    Međutim danas, jednim klikom i kontaktom...., otvaraju se , praktički „ na izvolte“....

    Danas je moguće upaliti na daljinski svjetlo u dvorištu , zbog povećanja sigurnosti i ujedno dopadljivog dojma.

    Svašta je danas moguće , kada je tehnika dosegla vrlo visok stupanj razvoja.

    Danas je npr. moguće , otvoriti grijanje ili hlađenje , prije nego što zakoračimo na kućni prag.

    Koliko je tehnika , zapravo otišla naprijed ?

    Napredovala je..... i to drastično .

    Prije smo razgovarali preko telefona , čekajući red ispred telefonskih govornica.... , a danas.....

    Danas samo dotaknemo ekran pametnog mobitela i uspostavimo kontakt.

    Uspostavimo kontakt , bilo govorni, pisani , preko facebooka , twitera, instagrama...... kako li se , svi ti profili ne zovu ?

    Svijet ide naprijed , ništa čudno .

    Sa tom činjenicom , nezaustavljivo i tehnika ide naprijed i doprinosi olakšanju i uljepšanju čovjekova života.

     

    Gordana Sedmak  Jednačak

     

     

     

     

     

     

     

  • RUŽA BOJE PUDERA

          RUŽA BOJE PUDERA

    RUŽA BOJE PUDERA

    Priča koju pišem drugačija je od ostalih, do sada napisanih.

    Upravo drugačija jer je stvarna, doživljena i proživljena .

    Priča je to iz davnih , prošlih vremena puna emotivnih sjećanja koja smiruju dušu, pri samoj  pomisli na ono što je nekada bilo lijepo i posebno .

    Vjerojatno se pitate :“  Zašto priča o ruži i što kod ruže može biti tako zanimljivo, da bi bilo zabilježeno u jednoj priči „?

    Ali vjerujte ima , upravo to nešto.

    Vidjeti ćete na kraju priče , da je ruža boje pudera u potpunosti  zaslužila taj tretman.

    Radi se o ruži koja nije nimalo obična kao ona koja raste i cvate, u gotovo svakom vrtu.

    To je ruža boje pudera za koju su vezane mnoge uspomene iz davnih prošlih, nama lijepih vremena.

    Uspomene vezane uz dolazak mlade  obitelji iz jednog grada u novi grad na tri rijeke. Prilagodba  mlade obitelji sa suživotom, u njima nepoznatom gradu.

    Potom , savijanje obiteljskog gnjezda , onako kako to obično biva , radeći i snalazeći se svakodnevno.

     Obitelj je rasla . Djeca se bezbrižno sa vršnjacima  igrala u parku,  provodeći svoje bezbrižno djetinjstvo. Odrastali su......

    Majka obitelji , uz sve svoje obveza uspjela se posvetiti onome što je posebno veseli.

    Bila je prava obožavateljica cvijeća. Pogotovo ruža.

     Po dolasku u svoj novi dom u  grad na tri rijeke , oplemenila je prostor ispred prizemnog stana posadivši veći broj prelijepih ruža. Nije se htjela odreći ljepote cvijeća u kojoj je posebno uživala.

    Ukrasila je cvijetnjak ispred svoga prozora, prekrasnim primjercima mladih ruža svih vrsta , veličina i boja.

    Ruže je nisu „ razočarale“ , prosto se nadmečući koja će ljepše cvasti i koja će ljepše mirisati.

    Čak su i pčele prepoznale njihova htjenja i njihovu ljepotu.

    Sa svojim cvatom jedna ruža je smjenjivala drugu ili su obje cvale istovremeno .

     Prava blagodat za oči.

    Mnogi prolaznici su se zaustavljali , divili se i raspitivali se za vrstu ruža i gdje su nabavljene. Ali jedna im je posebno „ zapela „ za oko .

    Jedna je prednjačila pred svim ostalim ružama .Bila je to prava krasotica , ruža boje pudera.

    Naprosto  raskošnija , naprosto posebna.

    Tako čvrsta , tako „ sočna“.

     Gordo uzdignutih grana i cvjetova prema nebu .

    Kao da je znala da je najljepša.

    Njezina boja u tim vremenima , bila je rijetkost .

     Boja pudera odnosno bež boja sa primjesama rozkasto naranđaste .

     Neobično , a lijepo . Plijenila je poglede i izazivala uzdahe.

    Majka obitelji bila je ponosna na sve ruže , na to kako uspijevaju i kako ju razveseljavaju svojim izgledom i bojama .

    Ali ipak , ova nježna ruža  boje pudera bila joj je najdraža.   Bila je drugačija, bila je neobična.

    Ponosno ju  je zalijevala preko široko otvorenog  trokrilnog , kuhinjskog prozora koji gleda prema cvijetnjaku.

    Ostali stanari , tu su ranije posadili svoj ružičnjak ali dolaskom ove mlade obitelji sve je nekako živnulo .

     Nove zasađene ruže, njihova raskoš , mirisi i boje dovele su do toga da i ostali dio cvijetnjaka naprosto dobije drugačiju dimenziju .

    Sve je cvijeće nekako oživjelo i povezalo se u jednu skladnu , cvjetnu harmoniju.

    Ruža boje pudera  nije samo bila posebna izgledom nego i svojim rastom i cvatom.

    Rasla je u vis, kao da je htjela svojim cvjetnim glavicama doprijeti u unutrašnjost  prizemnog stana i sudjelovati u životu obitelji koja ju je donijela.

    Raskošna je bila , cvjetna, puna tvrdih, velikih latica i mamila uzdahe divljenja i osmjehe zadovoljstva.

    Jednog dana dobila sam na poklon tek ubranu ružu, sa tek napola rascvalim pupom .

     Bila je lijepa i onako zatvorenih latica šireći opojan miris .

    Da, upravo tako , odrezana i ubrana  sa grma ruže boje pudera.

    Posebno me se dojmila bojom i svojim raskošnim izgledom , ta neobična ruža.

    Očarala me odmah svojom ljepotom i probala sam je zasaditi sa željom da je imam u svojem cvijetnjaku .

    Dugo nije davala znakove , da je zakorijenjena.

     Stajala je u zemlji pokrivena staklenom teglom ne dajući nikakve znakove života.

    No, jednog dana kada sam se već pomirila sa neuspjehom , ugledala sam sitne zelene listiće kako se pojavljuju ispod staklene tegle koja je poslužila zakorijevanju.

    Udahnula sam joj život.

    Mojoj sreći nije bilo kraja.

     Ruža boje pudera biti će „ kraljica „ i u mojem ružičnjaku.

    Tako je i danas . Ona je još uvijek tu.

    Stara , ali se neda .

    Uspjela sam njezine mladice , rasaditi na još par mjesta u cvjetnjaku.

    Za svaki slučaj .

     Neka ih je , posebne su .

    Zaslužila je to .

    Ali ispred prizemnog stana nema više stare ruže boje pudera , ali više nema niti Majke obitelji , moje svekrve .

    Eto zašto je ruža boje pudera zaslužila da bude zauvijek zabilježena u jednoj priči.

    Ona me podsjeća na osobu koja je voljela ruže i jednu posebnu krasoticu – ružu boje pudera.

    Gordana Sedmak Jednačak

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.

NAVIGACIJA