• Pecara

     PECARA

    pecara



    Ponosno stoji pecara
    Pokraj stare trešnje
    Koja je „ obrglila“
    Svojim debelim
    Granama......

    Pecara građena
    Prema želji i nacrtu
    Vlasnika
    Onako robusna
    Obložena crvenom
    Fasadnom ciglom
    I dva otvora......

    Jedan sa polukružnim
    Nadvojem sa svrhom
    Odlaganja pomoćnih
    Pecarskih pomagala
    Drugi veliki otvor sa
    Debelim gusanim
    Vatrostalnim pločama i
    Metalnim vratima 

    Koja se zatvaraju
    Nakon što se delicija
    Stavi u njezinu
    Unutrašnjost......

    Dok gazda
    Malo , pa malo otvara
    Vratašca i zagledava
    Kakvo je stanje ,
    Jer nedaj Bože da
    Nešto po zlu krene....
    Miris se širi na sve
    Strane....

    Svi željno očekuju ,
    Već si zamišljajući
    Slasni zalogaj ,
    Pitajući se :“
    Kada će to reš pečenje
    Izaći na svjetlo dana ?“

    S donje strane pecare
    Otvori za drva
    Kojima se loži vatra
    Koja svojim plamenim

    „ jezičcima „
    Lijepo obavija
    Pečenje

    Vatra pucketa
    Stvarajući prekrasan
    Ugođaj zajedništva i
    Veselja.......

    Gazda sa pivom
    Zalijeva pečenku
    Vrti je ,
    Sa jedne pa
    Sa druge strane
    Nadgledajući da se
    Nešto ne bi
    Pripetilo.......
    Ne daj Bože.....

    Sudionici
    Toga događanja
    Smiješkom i
    Poznatim uzvicima:
    „ Hej, kada će to već jednom?“
    Požuruju da pečenka

    Napokon
    „ Osvane „ na stolu.

    U dvorištu je za tu
    Priliku postavljen stol
    Baš onako kako priliči
    Tom događaju
    U najljepšem
    Prirodnom
    Okruženju.....

    Kada gazda uz
    Pomoć veselih prijatelja
    Izvadi iz pecare
    Onako toplog ,
    Friškog i hrskavog
    Pajceka
    Ma , nema veće
    Miline.....

    „ Koji ćeš ti dio ?“
    Pitanje koje se čuje ,
    „ Hoćeš nešto od buta ili
    Možda ovih finih rebara ?“ 

    „ Ja bi repić , mama !“
    Dovikivalo bi mališan
    „ A ja uheco , ovo , ovo „
    Pokazivalo bi prstićem
    Druge djetešce.....

    Bilo je tu i posebnih
    Želja ,
    Svima je udovoljeno
    Jer atmosfera je već
    Stvorena....

    Zna se
    Stvorena.....
    Kapljicom
    Koja je prethodno
    Poslužena
    A dodatnu razdraganost
    Svih podizao je
    Miris i okus tek
    Probane
    Prefine
    Delicije........ 

    Bila su to lijepa
    Druženja
    Koja su završavala
    Duboko u noć
    Sa onim poznatim:
    „ Moramo to ponoviti !“......


    Gordana Sedmak Jednačak

  • PLAKALA JE

    PLAKALA JE.....

    PLAKALA JE

     

    JEDNO DIVNO BIĆE
    UZ MENE ŠEĆE
    VESELO I RAZDRAGANO
    VEĆ SKORO OSAM LJETA.....

     

    TOLIKO JE OD DANA
    KADA JE DOŠLA U MOJ DOM ,
    KUJICA MJEŠANKA....
    BLAGOG I MOLEĆIVOG
    POGLEDA......

     

    UGLEDAVŠI
    NJEZINE PLAHE ,
    VESELE OČI
    OBEĆALA SAM JOJ
    DA ĆE POSTATI I OSTATI
    ZAUVIJEK MOJA.....

     

    ISPUNILA SAM OBEĆANJE,
    A ONA JE UZ MENE STALNO,
    DIJELI SAMNOM SRETNE DANE
    I DANE MANJE SRETNE.....

     

    ONA JE TU.....
    VJERUJE MI
    JER JU NISAM
    NIKADA PREVARILA
    NITI NAPUSTILA.....

     

    ČESTO JU SA
    OSMJEHOM NA LICU
    POMAZIM PO NJEZINOJ
    VLAŽNOJ I USKOJ
    NJUŠKICI , TE
    POGLEDAM U NJEZINE
    SMEĐE , ISKRENE
    OČI.......

     

    U TE OČI
    PLAHE ,
    PREDIVNE I UJEDNO
    ISPUNJENE NEIZMJERNOM
    LJUBAVLJU I
    ZAHVALNOŠĆU......

     

    TO JE MOJA
    LJUBIMICA KOJA
    MI JE UZVRATILA I POKAZALA
    SVOJU NESEBIČNU LJUBAV
    I PRIVRŽENOST SA JEDNOM
    NEOČEKIVANOM GESTOM.....

     

    U TRENUTKU KADA MI
    SE DOGODILO NEŠTO IZNENADA
    POVREDIVŠI DIO TIJELA ,
    VIDJEVŠI ME
    KAKO LEŽIM I TRAŽIM
    POMOĆ
    OBILAZILA JE OKO
    MENE ,
    LAJUĆI I
    ODLAZEĆI , TE DOLAZEĆI
    DO MENE.....
    TRAŽILA JE NAČIN
    KAKO DA MI POMOGNE....

     

    UPIJALA JE SVE ŠTO SE
    DOGAĐALO.....
    KAKO MI POMAŽU
    NAKON NEZGODE KOJA
    MI SE DOGODILA.....
    DA BI POTOM......
    LEGLA ,
    SPUSTILA GLAVU ,
    TE TUŽNO UPRLA POGLED
    U DALJINU.....

     

    ZNAM ,
    REKLI SU MI
    DA IDUĆIH DANA
    NIŠTA NIJE OKUSILA,
    TE NIJE IZLAZILA IZ
    SVOJEG SKROVIŠTA.....

     

    TUGOVALA JE.....
    VIDJEVŠI ŠTO MI
    SE DOGODILO....,
    A MENE VIŠE NIJE BILO......

     

    NO, KADA SAM NAKON
    NEKOG VREMENA
    USPJELA DOĆI I VIDJETI JE
    PRVO SAM POGLEDALA
    U NJEZINE OČI....
    NJENE OČI , SMEĐE ,
    PRELIJEPE , ALI
    UMORNE I TUŽNE ,
    JAKO TUŽNE.......

     

    ISPOD SVAKOG OKA
    BILE SU MOKRE BRAZDE
    OD SUZA KOJE SU TEKLE
    DOK ME NIJE BILO POKRAJ NJE
    PLAKALA JE TOLIKO
    DA SU SUZE OSTAVILE TRAGA.....
    KRVAVE OŽILJKE ISPOD OČIJU

     

    KADA ME NAPOKON UGLEDALA
    OČI SU JOJ ZASJALE
    PONOVNIM SJAJEM.....
    VRATILA SE NJIHOVA
    VEDRINA......
    A OŽILJCI KOJE SU SUZE
    STVORILE ZACIJELILI SU
    NAKON ŠTO SMO IH
    NEKOLIKO DANA
    ZALIJEČILI MELEMOM

     

    PONOVNO SMO BILE
    SKUPA ,
    PONOVNO JE MILUJEM I
    UŽIVAM U NJENOM
    POGLEDU ,
    POGLEDU BLAGOM
    POPUT LANETA.... 

    ALI , PRI TOME NE MOGU
    ZABORAVITI ČINJENICU
    DA JE DANIMA PLAKALA
    PLAKALA ZA MNOM......
    POSTALA SAM SVJESNA
    DA SAM POSTALA DIO NJE,
    A ONA DIO MENE......
    NJEZINE BRAZDE OD SUZA ,
    ONAKO MOKRE I RANJAVE
    NIKADA NEĆU ZABORAVITI....
    VOLIM JE.....
    VOLIMO SE....
    ZAUVIJEK.....
    MOJA KUJICA BORNA I JA.....

     

    Gordana Sedmak Jednačak

     

  • PODRHTAVANJE TLA U MOJEM KRAJU

    PODRHTAVANJE TLA U MOJEM KRAJU

    PODRHTAVANJE TLA U MOJEM KRAJU

    Nakon što je prošle godine, svijet i našu Domovinu zahvatila pošast u vidu „čudnog“ virusa koji nam je svima promijenio život iz temelja, krajem iste 2020. godine dogodilo nam se, još nešto stravičnije .

    Nešto nezamislivo,iznenadno, kao iz „ vedrog neba“. Dogodio se stravičan potres.

    Kao da u 2020.godini nije bilo dosta nesreće, patnje i nenormalnog života.

    Kažu naši stari, da jedno zlo nikada ne dolazi samo, tako je ovaj put našu Banovinu zahvatila neman razorne moći. Snažna neman, bez samilosti iz dubine zemlje tresla je i rušila ono što su ljudi cijeli život stvarali i za što su živjeli.

    Znali smo čuti vijest o potresima u svijetu, te u nekim dijelovima naše Domovine, ali na području Županije sisačko-moslavačke takav razorni potres nikada prije, nije zabilježen.

    Područje naše Banovine nikada nije bilo trusno i nikada do toga kobnog dana nije bilo podložno takvoj reakciji tla. Stoga je to bilo iznenađenje koje niti u najgorem snu, nismo mogli sanjati.

    Doduše ponekad smo znali osjetiti lagano podrhtavanje tla, kada je epicentar bio negdje daleko i suosjećali pitajući se kako je tim ljudima. Sada smo i sami to osjetili, na svojem tijelu, na svojoj duši.

    Čak i potres koji je u ožujku 2020. godine zahvatio naš glavni grad Zagreb, bio je prilično jak i ostavio za sobom posljedice na mnogobrojnim sakralnim objektima među kojima posebnu štetu je pretrpjela Katedrala. Oštećenja su pretrpjela stambena, poslovna, kulturna i ina zdanja.

    A o psihi i dušama ljudi koji su osjetili razornu moć potresa, da i ne govorim.

    Pred sam kraj 2020. godine, za koju smo znali reći „ Ne ponovila se više nikada „ iznenadilo nas je zemljino tlo.

    Odlučilo je pokazati „svoje zube“, odlučilo je pokazati da osim corone virosa ima još gorih stvari, kada osim slobode kontakata, druženja i normalnog života, gubiš svoje domove, pa čak postoji opasnost gubitka života pod teretom ruševina.

    Potres, ta riječ kada je sada spominjem pišući ovaj tekst, izaziva u meni jezu i strah..... Ogroman strah, jer neznaš kada će se pojaviti, kada će započeti svoju iznenadnu besćutnu igru.

    Sjećam se toga jutra 28. prosinca najgore godine, kada nas je iz postelje svojim snažnim i gromkim užurbanim gibanjem te zaglušujućim zveckanjem i pomicanjem stvari po kući, njihanjem lustera,  probudio snažan potres.

    Isprva još onako sneni, nismo bili potpuno svjesni što se događa.

    Ali ubrzo smo shvatili sadržaj strahovitog zemljinog scenarija .

    „ Bože, pa to je potres!“ uzviknuli smo panično, te se brzo pod silinom trešnje sklonili pod najbliži nadvoj sobnih vrata........

    Kada je prestalo mahnito podrhtavanje, prestravljeni, blijedi i nijemi..... sjeli smo u nemogućnosti da shvatimo, od kuda ovo događanje, ovako odjedanput, gotovo iznenada......

    Nismo ništa govorili, svatko od nas bio je u svojim mislima.....

    Nakon nekog vremena, shvativši da se nešto i to ozbiljno događa pohrlili smo za prvim informacijama u medijima i saznali da smo upravo doživjeli jaki potres ,magnitude čak 5,0 stupnjeva po Richteru.

    Od kuda sada potres, pa nikada ga ovdje nije bilo? pitanje je koje smo  postavljali i koje nas je svojim sadržajem naprosto zaokupljalo i  sablažnjavalo......

    Doznavši da je epicentar bio u Petrinji pratili smo i dalje nadolazeće informacije.

    Petrinja je jako stradala, Sisak i Glina ali smo se pri tome nadali da je taj događaj prolazan, slučajan i da se više neće ponoviti.

    Dan je prolazio u nekakvoj nelagodi i svojevrsnom osjećaju neizvjesnosti.

    Cijeli dan bili smo pod tim čudnim dojmom, naprosto ne vjerujući što se to događa ispod zemljinog tla.

    Pitajući se pri tome, što je uzrok i kako to baš sada kada smo se nakon Božića veselili da ispratimo ovu nevaljalu corona godinu, te da sa novom vjerujući u nadolazeće cjepivo krenemo ponovno u normalan život, koji nam je svima potreban.

    Ali  navečer toga dana lijegali smo sa nevjericom, makar je nakon jutrošnjeg događanja sve bilo, tako „tiho“.....

    Činilo se kao da se tlo smirilo. Zapravo, kako su prolazili sati idućeg dana, tako smo počeli vjerovati da je to upravo tako.

    Nastavili smo život obavljajući uobičajene obveze.

    Ali, smirenje je bilo samo prividno.
    Kao da se tlo punilo energijom, koju je željelo izbaciti van u trenutku kada će to njemu najbolje odgovarati. Kao da je željelo pokazati svu svoju snagu, ljutinu, uništivost.......

    Odjednom, toga 29. prosinca 2020. godine točno u 12,19 minuta uslijedio je najcrnji scenarij zemljinog tla.

    Taj scenarij , te trenutke nitko od nas koji smo ga doživjeli, nikada neće zaboraviti.....

    Sjećam se dobro, pripremala sam ručak i veselila se njegovom skorom dovršetku kako bi mogla pozvati obitelj na objed.

    Iznenada sam začula neki strašan huk.

    Neka jaka sila počela me zabacivati na jednu, pa na drugu stranu prostora kuhinje.

    Kuhinja puna staklenih površina, kako u policama , tako na  prozorima i vratima odzvanjala je čudnim glasnim hukom, te zvukom staklenim stvari. Ladice ormara počele su se same od sebe otvarati, stvari su počele ispadati pod silinom trešnje i razbijati se uz oštar stakleni zvuk.

    To snažno zabacivanje  s jedne na drugu stranu te zaglušujući zvuci, kao da su imali namjeru uništiti sve što je živo.

    U nemoći da se izvučem i maknem iz prostora počela sam vikati :“ Potres , potres !!!“......

    Htjela sam  otključati vrata koja su ih kuhinje vodila van, ali jednostavno nisam mogla.

    Vrata se nisu dala otključati......od silnog straha vjerojatno sam ključ okretala na krivu stranu.

    Osjećala sam se kao da sam zatvorena u nekoj staklenoj kutiji iz koje ne mogu van i da mi je blizu kraj.......

    Sekunde su bili kao sati.

    Dotrčali su ukućani, čuvši moj glas  a i sami su trčali prema izlazu osjetivši izuzetno snažan potres .

    Maknuli su me od vrata gdje sam uzalud vrtila ključ, pribrano otključali vrata i iznijeli me na dvorište, jer mi je ponestalo snage u nogama, nisam mogla hodati.

    Jednostavno od šoka, noge su mi se „ oduzele“, nisam ih mogla pokrenuti, a suze su mi netremice tekle niz lice......

    Izašli smo van na dvorište, te na ulicu gdje su istrčavali naši dugogodišnji susjedi iz svojih kuća .
    Neki su zapomagali, neki plakali, neki drhtali od šoka, a neki gledali u daljinu.....

    „ Ajme što nam se to događa, ajme !“ često se znalo čuti...

    „ Pa mislili smo da je ono jučerašnje bilo to i da se zemlja smirila jer nije bilo nikakvog podrhtavanja, a sada je uslijedilo ovo još jače i gore „.......

    „ Što ćemo još doživjeti „ ????

    Kada smo svi malo nadošli od doživljelog šoka, sjetili smo se Petrinje znajući da je ovaj potres daleko jači od jučerašnjeg .

    Udaljenost zračne linije od našeg područja tj. Zibela preko Kupe, Petrinja je vrlo blizu stoga smo zavapili : „ Ajme, kako je Petrinja...... ona je sigurno sravnjena !!! “

    Već od jučerašnjeg potresa je pretrpila ogromna oštećenja, jer se epicentar potresa nalazio na njenom području.

    Strašno, kao da je došao kraj svijeta.

    Netko je saznao prve informacije o velikoj šteti razornog potresa , te prvoj žrtvi potresa u Petrinji, maloj djevojčici.

    Svi smo stajali nijemo, na ulici ili unutar prednjeg dijela dvorišta nijemi i zabrinutog pogleda.

    Osjećaj nemoći sve nas je preplavio, svi smo se osjećali nemoćno, jadno i bezizlazno.

    Slušali smo zaglušujuće sirene Hitne pomoći, Vatrogasaca , Policije...... koji su jurili prema postradalim područjima.

    Išli su za Petrinju, kasnije smo čuli i za Glinu....

    Ali i naš Sisak itekako je „ ranjen“ kako prvim, tako još više i drugim razornijim potresom.

    Na vijestima u svim medijima, te obilaskom Siska idućih dana bilo je vidljivo u kakve ruševine su se pretvorile zgrade našega glavnog županijskog grada.

    Itekako razrušen, itekako ranjen.

    Od objekata povijesne jezgre, potom naših crkvi kojima smo se ponosili među kojima je i Sisačka biskupija – Katedrala Uzvišenja svetog Križa u Sisku.

    Stradali su stambeni objekti, javne zgrade, naša županijska bolnica, osnovne škole, glazbena škola itd.

    Ruševine, cigle na sve strane, crijepovi, razrušeni ili nakošeni dimnjaci , razrušena pročelja, zabatni zidovi, pa čak su naprosto „ nestali“ čitavi zidovi stanova.....

    Sisak je postao grad ruševina, cigli, srušenih dimnjaka, ljudi koji bez domova obilaze ulice u nemoći razmišljajući što i kako dalje....... A tlo se i dalje trese.......

    Onako podmuklo i iznenada...... Nekada jače, a nekada slabije, tek toliko da podsjeti da je opasnost još uvijek tu........Da nas ne napušta.....

    U ovakvim situacijama čovjek se osjeti tako nemoćan i jadan.

    Dođe nešto ovakvo, podmuklo i strašno, uzme „ pravdu“ u svoje ruke i sve nas baci na tlo......

    Svatko od nas vezan je za svoj dom kojeg je stvarao i u koji je ulagao čitav svoj život.

    I jasno kada se dogodi ovakva katastrofa, kada ovakva neman uzme „stvari u svoje ruke“, sretan si da je živa glava.

    Da si živ ti i tvoja obitelj.Tada je to najvažnije.

    Tješimo se tako...., što drugo.

    Makar pogled zapne i stegne te u grlu, kada vidiš što se dogodilo tvome domu.

    Teško je bilo uči u unutrašnjost doma, nakon ovog drugog potresa                 29. prosinca 2020.godine.

    Vrata kroz koja su me iznijeli, a koja nisam mogla otvoriti, širom otvorena pozivala su da uđemo i pogledamo što je ostalo od našeg doma.

    Polako, kao da ulazimo u neki mistični, mračni prostor u kojemu nikada nismo živjeli, ušli smo i imali što vidjeti.

    Po pločicama, parketima, razbijeni stakleni predmeti, krhotine slika na namještaju , svjetiljke silom potresa spuštene „ bezživotno“ viseći sa stropa. Ploće kamina na drva su popucale i dale do znanja da više nije za sigurnu uporabu, a i dimnjak je dobio oštećenje.

    U sobama uz napuknuće zidova, ormari otvorenih vrata ukoso se zaustavili na zidu, a police vise ukoso otkinute jačinom trešnje. U kupaonici ormar pao i onemogučio ulazak u kupaonicu, a u sobama po rubovima „ grafiti“ svježih zidnih pukotina......

    Vanjski dimnjak od centralnog do dijela krova je oštećen i također postoji opasnost u slučaju slijedećeg većeg potresa da se uruši i ošteti objekat svojom težinom.

    Ostajemo bez daha.....,sve je tako tužno, mrtvo, zastrašujuće...... Zar je to naš prijašnji dom ? pitamo se.....

    U jednoj od soba ormari jedan preko drugoga leže, jedan se zaustavio u svojoj kosini na zidu.

    Polica sa ukrasnim elementima „ beživotno“ visi sa jednom stranom prema dolje, a sve razbijeno leži na tepihu......

    Slike nakošene, rijetke koje su uspjele ostati na zidu i sa staklom, a druge leže u hrpi stakla i podsjećaju da su nekada bile draga uspomena.

    Tu je i sat koji je bio smješten između dviju polica.

    Sat na kojem se zaustavilo vrijeme potresa , na kojem je i dan danas 12,19 minuta.

    Toga 29. prosinca 2020. kada je zatresao potres, sat se otkvačio sa zida te je pala i baterija , a kazaljke su stale i zauvijek će podsjećati na vrijeme koje je toga dana promijenilo sudbinu ljudi sa naše Banovine.....

    U našem domu bez pregleda statičara koji će utvrditi sigurnost stanovanja, nije se moglo živjeti.

    Nije bilo druge nego preseliti život u zimski vrt dograđen uz zadnji dio kuće. To je prostor nekih 16 kvadrata sa čeličnim nadvojem, parketom, ali sa tri strane se nalazi izo staklo. Jedini prostor koji smo trenutno mogli koristiti i koji je bio donekle siguran jer je bio izvan kuće, ali je postojala mogućnost , ali nadajući se da neće , da se dimnjak od kaminke sruši na taj prostor.

    Ali nismo imali izbora.......

    Smjestili smo tu pomoćne krevete, iskoristili namještaj koji je inaće bio sastavni dio zimskog vrta , te uz grijanje radijatorima provodili dane koji su slijedili.

    Spavanje je bilo na smjenu, jer tlo nije prestajalo podrhtavati.

    Baš kada smo mislili se opustiti, iznenađenje u obliku gromkog udarca i trešnje je uslijedilo. Brzo smo se digli, jer smo spavali obučeni i izašli van na dvorište.....

    Jako se dobro sjećam, kada se zatreslo silovito, a mi izašli na dvorište. Mrkla noć, hladno.

    Osjećaš pod nogama da se tlo strahovito trese. Pogledam na kuću, a ona naprosto pleše......

    Ne smiruje se..... Imam osjećaj kao da mi se smije.......

    Trese se sve jače i jače..... Tada je ponovno bio potres od 5 stupnjeva Richera.

    Samo se tresi, mislim si i ujedno se pitam da li ću ikada više pri miru spavati u svojoj rodnoj kući.

    Moja rodna kuća, nije kriva, ali doživjela sam je sablasno.

    U meni je izazivala užasan strah.

    Kada se napokon smirio“ ples“ i kada smo se dobrano smrzli, ušli smo u zimski vrt. Ali to nije bilo spavanje, zapravo spavali smo na smjenu, jedan spavao sa jednim otvorenim okom, a drugi dežurao. Bili smo od svega užasno umorni i iscrpljeni.

    Jer potresi bili oni jači ili slabiji nisu dozvolili , da se opustimo. Upravo to podrhtavanje tla kojeg osjetiš pod pomoćnim krevetom, taj čudan zvuk i drmanje staklenih ploha od zimskog vrta , dodatno su unosili nemir.

    Djeca su nam donosila hranu, jer ne žive u Sisku, a isto tako odlazili smo k njima da obavimo sve ostalo kako bi donekle provodili normalan život.

    Tako smo izdržali puna dva tjedna, ali najavljeno je veliko zahlađenje. Htjeli smo vidjeti da li ćemo moći izdržati dodatnu hladnoću koju će donijeti snijeg.

    Nabavili smo dodatne uljne radijatore za grijanje.

    Sve je bilo donekle dobro tijekom dana, ali noći su bile prehladne. Staklene stijene, bez obzira na dobru stolariju nisu bile primjerene za ovakve hladnoće i život u ovim uvjetima.

    Tražili smo da statičari dođu što prije da nam pregledaju stambeni objekt, te da procijene da li postoji koja najsigurnija prostorija u koju bi se mogli smjestiti i prespavati.

    Nakon nekog vremena, opisavši uvjete u kojima živimo i neodrživost preživljavanja u ovakvim uvjetima statičari su došli i pregledali objekt i savjetovali nam da se preselimo u prostoriju koja ima najmanje oštećenja i koja je blizu izlaznim prednjim vratima.

    Uselili smo se sa strahom, smjestili krevet uz nosivi zid, jer je pregradni oštećen i na svako podrhtavanje se dizali iz kreveta , spremni za van.

    Barem smo bili u zatvorenom prostoru, toplijem.

    Potom smo s obzirom na dimnjake koji su bili oštećeni i preporučena njihovo uklanjanje ili sanacija od strane statičara , zvali stručnjake vatrogasce.....

    Čekali smo ih, čekali, ali bez obzira što ih je bilo u pripomoći iz cijele Hrvatske bili su prebukirani i morali smo čekati na red.

    Na kraju su ipak došli, nešto su sanirali, nešto ostavili za proljeće.

    Uglavnom, grijati smo se mogli, a to nam je bilo najbitnije.

    Postepeno smo počistili ono što se moglo, onako s većega , počeli koristiti kuhinju i kupaonicu.......

    I jedina želja bila nam je da se tlo smiri i da se vrati taj osjećaj sigurnosti u naš život.

    Bilo je dana sa više potresa bilo manjih, a znao je zaredati i po koji jači koji nas je opet dodatno uznemirio.

    Dodatno uznemirio, jer smo se nadali da se tlo smiruje i da više neće biti iznenađenja u vidu nekih jačih potresa.......

    Što sve čovjek u svojem životu preživi i doživi.....sam se pita ?

    Sada smo postali svi postali toga svjesni, zar ne ?

    Dovoljan je tren da ti se život preokrene u trenu.

    Dovoljno da dođe nešto na što nikada ne bi ni pomislio da bi moglo doći i da ti promijeni život, stav prema životu, tvoj stav prema životnim vrijednostima.

    Ove nedaće koje su nas snašle od corone do strahovitog podrhtavanja tla koji je napravio štetu mnogim ljudima koji su ostali bez svojih domova, koji je promijenio izgled gradova naše Banovine koja više nikada neće biti kao prije.

    Ali ne smijemo stati i predati se.

    Priroda je u obliku potresa pokazala da smo svi mi slabi, mali i krhki i oni dobro i oni loše financijski stojeći.

    Jednaki smo, svi smo ranjivi i svi smo prolazni.

    I ono što tješi u tome svemu je dobra duša ljudi koji su krenuli pomoći u nevolji, bez obzira imali oni ono nešto materijalno ili samo svoje ruke i želju da pomognu.

    Ta njihova pomoć, to zajedništvo vrijedi najviše na svijetu.

    A jednog dana i naša Banovina biti će obnovljena.

    Njezina vizura će se obnoviti, ali njezina izgubljena duša ostati će u našem sjećanju.

    Sjećanju nas starijih koji smo tu rođeni, koji smo ostali tu kada je bilo najgore i koji ćemo tu ostati do samoga svog kraja .

    Sisak moj rodni grad, ostati će za mene uvijek isti.

    Onakav kakvog ga pamtim kroz djetinjstvo, mladost , svoj život...., jer to je moj  rodni grad .

    Gordana Sedmak Jednačak

  • PRIJATELJSTVO DAR KOJI TREBA NJEGOVATI

    PRIJATELJSTVO DAR KOJI TREBA NJEGOVATI

    PRIJATELJSTVO DAR KOJI TREBA NJEGOVATI

    Imati iskrenog , pravog prijatelja znači ispunjenost pozitivnom energijom, do samoga kraja.
    Izgubiti prijatelja znači izgubiti dio sebe.

    Znači ostati osakaćen za jedan predivan osjećaj podrške, vjerovanja, nade, u teškim trenucima u kojima se nađemo, da ipak sve nije izgubljeno.
    To bi bila definicija pravog osjećaja prijateljstva, osjećaja koji je istinski prisutan u srcu.
    Onog pravog osjećaja prijateljstva, iskrenog , a ne patvorenog koji se nažalost danas često pojavljuje i to u trenucima samo potrebe za ramenom za plakanje , da bi sutradan taj isti prijatelj zaboravio na suosjećanje koje je u toj prilici pokazao.
    Takvi prijatelji , rekli bi "instant prijatelji " niti nam ne trebaju.

    Računamo na njih, dok ih ne upoznamo i ne iskušamo , da bi se totalno razočarali njihovim daljnjim ponašanjem prema nama , na kraju osjećamo se jadno i odbačeno, kao da nikad za njih nismo niti postojali.
    Prijateljstvo se ne stvara preko noći, jer sve što ide nekako na brzinu , bez osjećaja, jasno da ne valja. To nije iskreno, to je jedan bljesak iza koga se uvijek skriva neka zadnja namjera .
    Kako kažu naši stari , najlakše je biti prijatelj kada je sve dobro , kada sve ide onako ""po loju" , ali kada " zapneš u problemima " kada trebaš toplu nadasve iskrenu riječ , pomoć ljudsku , materijalnu , tada je prijateljstvo na kušnji.

    Vjerujem li u prijateljstvo ?
    Ah, bilo je velikih razočaranja tijekom života, mislila sam da sam bogata prijateljima , ali u jednom trenutku , za mene jako bitnom, shvatila sam da je njih sve manje .
    Svojim postupcima , sve su govorili , svojim nečinjenjem i ne obraćanjem pažnje, niti upitom „ Kako sam, jesam li bolje“? sve su rekli .
    Rekli su najviše o sebi . Takvi , nazovimo ih prijateljima, više mi nisu potrebni . Idem dalje.

    I odgovorit ću na pitanje da li vjerujem u prijateljstvo ?
    Da, u iskreno prijateljstvo svakako , ali sada znam prepoznati prave prijatelje.
    Svijet se promijenio iz temelja , radno i životno okruženje donijelo je promjene , nove uzance , nova razmišljanja , nova pravila.
    Ljudi se mijenjaju, prilagođavaju prilikama , okolnostima , mišljenjima , da bi živjeli.
    Pomalo čovjek čovjeku postaje stranac.
    Prijateljstvo polako blijedi, prijateljstvo više nije tako čvrsto i više se kao nekada ne trči, da se što prije pomogne prijatelju u nevolji .

    Što je to ušlo u nas ?
    Da li je to proračunatost , zavist , ljubomora , strah ili nešto sasvim drugo.
    Ne smijemo napuštati ljudskost , ono što nas čini razumnim ljudima, ono što nas čini na svojevrstan način „ bogatim“.
    Emocije su te koje moraju nadjačati i istisnuti sve ono negativno, što se ponekad javlja u nama . Moramo odagnati taj poriv, da se ne oglušimo na potrebu za pomoć i, da nam ne bude svejedno za tuđe osjećaje i nedaće.
    Moramo se vratiti među osobe koje znaju saslušati, porazgovarati , dati savjet, iskreni savjet onako iz srca .
    Nemojmo „ dizati zid „ između drugih ljudi i sebe, priđimo im ,možda nam se“ otvore“ i kažu ono što ih tišti , što ih smeta, što ih „ boli“ i što se međusobnim razgovorom, tolerancijom i kompromisom može riješiti .
    Upravo pravi prijatelj je onaj koji razumije, bez obzira u kojoj se situaciji druga osoba nalazi , uz nju je , nastoji je podržati , ohrabriti.
    Prijateljstvo nije samo uzimanje, ono je i davanje i sebe i svojih emocija.

    Ono treba njegovati, bdjeti nad njim, jer prave prijatelje ne možemo nikada zaboraviti, makar oni možda i više nisu među nama.
    Oni ostavljaju trag u nama , trag za sva vremena.

    Mudra izreka Georga Washingtona kaže :“ Budite pristojni sa svima , ali intimni sa nekolicinom , a i tu nekolicinu dobro upoznajte prije nego što im date svoje povjerenje „.
    Prijatelje sami biramo, te je moguće kroz određeno vrijeme prijateljskog druženja shvatiti da li je netko zavrijedio da mu poklonimo svoje povjerenje .
    Ukoliko vas ta osoba dovoljno ne cijeni, nemojte se dvoumiti i odmah takvom čovjeku recite: " zbogom "! Ti ljudi nisu zavrijedili da se trudite oko njih, da ih pitate što nije u redu, u čemu je pogreška , što ih smeta i u čemu je zamjerka ?
    Takvi ljudi nisu vrijedni vaše pažnje ( oni svojim ponašanjem najviše govore o samima sebi ) , jer su neophodne odlike za pravo prijateljstvo – odanost , iskrenost i poštivanje druge osobe.
    Stoga, pravi prijatelj nije onaj koji samo klima glavom na svaku našu riječ, već koji nas upozori na greške koje nesvjesno radimo , a ujedno je odan, odnosno tu je upravo onoga trenutka kada ga trebate.
    Stoga, prijatelji zauzimaju važno mjesto u životu svakoga od nas.

    Međutim, oni koji se samo nazivaju prijateljima a zapravo to nisu , samo se "prošetaju" kroz naš život , ali pri tome za sobom ne ostave baš nikakvog traga , upravo kao da nikada nisu niti postojali za nas.
    Ali oni koji su nas vezali svojim emocijama, "živili sa našim nedaćama i nastojali ih zajedno s nama riješiti" , oni su ostali u našem sjećanju do kraja našeg života , iako možda više fizički nisu pokraj nas.
    William Shakespeare je rekao jednu lijepu misao vezanu za pojam prijatelja citiram : „ Prijatelj je onaj koji te poznaje kakav stvarno jesi, shvaća što si prošao , prihvaća što si postao i još uvijek ti dopušta da rasteš“.
    Međutim, treba se paziti okrutnih ljudi koji žele druge iskoristiti , glumeći prijateljstvo iz neke osobne koristi. Njihove namjere su opake i oni u biti nisu svjesni koliko zla čine , tim svojim ponašanjem.
    Jedna misao ( Buda ) lijepo opisuje takve ljude : "Neiskrenog i zlog prijatelja treba se bojati više od divlje zvijeri, divlja zvijer će možda raniti vaše tijelo, a zao prijatelj će raniti vaš um".
    Ujedno , rana koju ti zada prijatelj – nikada ne zacijeli! ( Kineska poslovica ).

    Ima situacija u životu , kada nas netko jednostavno izbriše iz svoga života i to bez ikakvog objašnjenja . Ne možemo reći da nam je svejedno !
    Međutim iskustvo najbolje govori , da se čovjek na to ne smije uznemiriti , žalostiti , uzeti k srcu , jer takva osoba niti nije zaslužila da bude vaš prijatelj.
    Mnogo ljudi , tijekom životnog vijeka prođe kroz naše živote.
    Upoznajemo ljude kroz razne životne situacije vezane za uspjehe, neuspjehe, sreću , nesreću, sve što život sa sobom nosi.

    I što iz toga svega možemo zaključiti?
    Čim se pojavi pa čak i najmanji problem, javljaju se slučajevi da tzv. "prijatelji" jednostavno nestanu.
    Ostajemo sami samcati sa svojim problemima , svojim nedaćama.
    I ukoliko se tada pojavi čovjek koji bez zadnjih namjera, iskreno prilazi, bodri nas, tješi i pruža nadu u bolje sutra – to je onda pravi prijatelj.

    Upravo u društvu prijatelja sve se lakše podnese i sve se daleko lakše prebrodi.
    Lijepo je Aristotel rekao :"Prijateljstvo je jedna duša u dva tijela".
    I to je prava istina.
    To je zapravo pravo prijateljstvo i na takvim odnosima treba raditi , takve odnose treba njegovati.
    Dovoljno je imati par prijatelja , ali koji su zaista pravi da se možemo na njih osloniti, zatražiti pomoć , podršku, iskreni savjet ,razgovor, podijeliti s njima tugu, radost, uspjeh i neuspjeh.
    To su prijatelji u dobru i zlu, koji čine naš život ljepšim, sadržajnijim , a nas svakako boljim ljudima.
    Radimo svi zajedno na tome, ne dozvolimo da prijateljstva polako nestaju , da blijede , da ostajemo sami.
    Jedan telefonski poziv prijatelja, njegova topla riječ , jedan sms, smiriti će nas kada nam je najteže. Nestati će onaj grč u našem glasu, nestati će treptaj srca koji je izazvao stres iznenadnog nemilog događaja .

    Prijateljstvo sve liječi, zato radimo na njemu i njegujmo ga iz dana u dan.
    Isplati se, svi ćemo biti sretniji i zadovoljniji , jer ćemo imati osobu koja je uvijek tu za i uz nas , a i mi ćemo biti tu za nju i uz nju .
    Da , u takvo prijateljstvo vjerujem i vjerujte i vi, zbog svih nas !!!!!!

     

    Tekst je objavljen u Sisačkom tjedniku
    Gordana Sedmak-Jednačak

  • RASCVALA TREŠNJA I CRVENOLISNI JAVOR

    RASCVALA TREŠNJA I CRVENOLISNI JAVOR

    RASCVALA TREŠNJA

     

    Tu na livadi

    Doma moga

    Stasala ponosna

    Visoka trešnja.....

    Trešnja moga

    Djetinjstva

     

    Trešnja

    Sada već šireg

    Obujma

    Ali visoka i

    Stasita

     

    Grane kao da

    Pruža među

    Oblake....

    Oblake bijele

    Na plavičastom

    Sunčanom nebu

     

    U ovo zlo doba

    Kada smo sretni

    Da imamo gdje

    Vani provesti

    Trenutke

    Prinudne

    Izoliranosti

    Gledamo u nebo

    Pa u trešnju

    Rascvalu

    Bujnu

    Osjećamo njezin

    Miris

    „Osjećamo „

    Njezinu

    Sočnost

     

    Osjećamo sokove

    Koji kolaju njezinom

    „ utrobom“

    Njezinim godovima

    Koji su se

    Naredali svih

    Godina

    Koje je

    „ proživjela“

     

    Neda se trešnja

    Stara....

    Ona se trudi

    Iz „ petnih žila“

    Kako bi naš

    Narod rekao,

    Da opstane

    Da ostane

    Da živi.....

     

    Da daruje

    Ono što ima

    Da daruje

    Plodove

    Kojim će

    Usrećiti mnoge....

     

    Privija se nježno

    Granama svojim

    Prema nižem

    Ali ne manje

    Lijepom

    Crvenolisnom

    Javoru......

     

    Kao da razgovaraju

    Kao da si nešto

    Šapuću.....

    Javor svojim

    Crvenim listovima

     

     

    Koji podrhtavaju

    Na vjetru

    Laganu

    Daje do znanja

    Da u njemu

    Još života ima.....

     

    Ne samo života

    Nego i ljepote

    Koju širi na

    Sve strane sa

    Listovima veličine

     Dlana

    Boje tamno

    Crvene....

    Boje

    Tople

    Nježne

    I zamjetne.....

     

    Plijeni svojim

    Izgledom

    Lijepi crvenolisni

    Javor

    On zajedno sa

    Rascvalom

    Trešnjom krupnih

    Bijelih cvjetova

    Čini pravu harmoniju

    Ljepote......

     

    Lijepo ih je vidjeti

    Kako se povijaju

    Jedno prema drugom

    Kao da razgovaraju

    Rascvala stara trešnja

    I prekrasan

    Crvenolisni javor

     

    Gordana Sedmak Jednačak

     

  • RAZVOJ TEHNIKE

                                                     RAZVOJ TEHNIKE

    RAZVOJ TEHNIKE

    Prije otprilike četiri desetljeća , digitroni su bili rijetko kome dostupni.

    Danas , međutim predstavljaju potrošnu stvar sa cijenom prihvatljivom, upravo svima.

    Doduše, danas se piše , računa na kompu, laptopu, tabletu , mobitelu......

    Zaposleni u računovodstvu knjiže i računaju na kompjutoru, dok su prije ručno listali papirnate kartice , upisivali brojeve , zbrajali , kako se znalo reći „ pješke“ ili na električne , jako bučne zbrajalice na traku ili bez nje.......

    Prije su se ulazna vrata otvarala samo mehanički......

    Međutim danas, jednim klikom i kontaktom...., otvaraju se , praktički „ na izvolte“....

    Danas je moguće upaliti na daljinski svjetlo u dvorištu , zbog povećanja sigurnosti i ujedno dopadljivog dojma.

    Svašta je danas moguće , kada je tehnika dosegla vrlo visok stupanj razvoja.

    Danas je npr. moguće , otvoriti grijanje ili hlađenje , prije nego što zakoračimo na kućni prag.

    Koliko je tehnika , zapravo otišla naprijed ?

    Napredovala je..... i to drastično .

    Prije smo razgovarali preko telefona , čekajući red ispred telefonskih govornica.... , a danas.....

    Danas samo dotaknemo ekran pametnog mobitela i uspostavimo kontakt.

    Uspostavimo kontakt , bilo govorni, pisani , preko facebooka , twitera, instagrama...... kako li se , svi ti profili ne zovu ?

    Svijet ide naprijed , ništa čudno .

    Sa tom činjenicom , nezaustavljivo i tehnika ide naprijed i doprinosi olakšanju i uljepšanju čovjekova života.

     

    Gordana Sedmak  Jednačak

     

     

     

     

     

     

     

  • RUŽA BOJE PUDERA

          RUŽA BOJE PUDERA

    RUŽA BOJE PUDERA

    Priča koju pišem drugačija je od ostalih, do sada napisanih.

    Upravo drugačija jer je stvarna, doživljena i proživljena .

    Priča je to iz davnih , prošlih vremena puna emotivnih sjećanja koja smiruju dušu, pri samoj  pomisli na ono što je nekada bilo lijepo i posebno .

    Vjerojatno se pitate :“  Zašto priča o ruži i što kod ruže može biti tako zanimljivo, da bi bilo zabilježeno u jednoj priči „?

    Ali vjerujte ima , upravo to nešto.

    Vidjeti ćete na kraju priče , da je ruža boje pudera u potpunosti  zaslužila taj tretman.

    Radi se o ruži koja nije nimalo obična kao ona koja raste i cvate, u gotovo svakom vrtu.

    To je ruža boje pudera za koju su vezane mnoge uspomene iz davnih prošlih, nama lijepih vremena.

    Uspomene vezane uz dolazak mlade  obitelji iz jednog grada u novi grad na tri rijeke. Prilagodba  mlade obitelji sa suživotom, u njima nepoznatom gradu.

    Potom , savijanje obiteljskog gnjezda , onako kako to obično biva , radeći i snalazeći se svakodnevno.

     Obitelj je rasla . Djeca se bezbrižno sa vršnjacima  igrala u parku,  provodeći svoje bezbrižno djetinjstvo. Odrastali su......

    Majka obitelji , uz sve svoje obveza uspjela se posvetiti onome što je posebno veseli.

    Bila je prava obožavateljica cvijeća. Pogotovo ruža.

     Po dolasku u svoj novi dom u  grad na tri rijeke , oplemenila je prostor ispred prizemnog stana posadivši veći broj prelijepih ruža. Nije se htjela odreći ljepote cvijeća u kojoj je posebno uživala.

    Ukrasila je cvijetnjak ispred svoga prozora, prekrasnim primjercima mladih ruža svih vrsta , veličina i boja.

    Ruže je nisu „ razočarale“ , prosto se nadmečući koja će ljepše cvasti i koja će ljepše mirisati.

    Čak su i pčele prepoznale njihova htjenja i njihovu ljepotu.

    Sa svojim cvatom jedna ruža je smjenjivala drugu ili su obje cvale istovremeno .

     Prava blagodat za oči.

    Mnogi prolaznici su se zaustavljali , divili se i raspitivali se za vrstu ruža i gdje su nabavljene. Ali jedna im je posebno „ zapela „ za oko .

    Jedna je prednjačila pred svim ostalim ružama .Bila je to prava krasotica , ruža boje pudera.

    Naprosto  raskošnija , naprosto posebna.

    Tako čvrsta , tako „ sočna“.

     Gordo uzdignutih grana i cvjetova prema nebu .

    Kao da je znala da je najljepša.

    Njezina boja u tim vremenima , bila je rijetkost .

     Boja pudera odnosno bež boja sa primjesama rozkasto naranđaste .

     Neobično , a lijepo . Plijenila je poglede i izazivala uzdahe.

    Majka obitelji bila je ponosna na sve ruže , na to kako uspijevaju i kako ju razveseljavaju svojim izgledom i bojama .

    Ali ipak , ova nježna ruža  boje pudera bila joj je najdraža.   Bila je drugačija, bila je neobična.

    Ponosno ju  je zalijevala preko široko otvorenog  trokrilnog , kuhinjskog prozora koji gleda prema cvijetnjaku.

    Ostali stanari , tu su ranije posadili svoj ružičnjak ali dolaskom ove mlade obitelji sve je nekako živnulo .

     Nove zasađene ruže, njihova raskoš , mirisi i boje dovele su do toga da i ostali dio cvijetnjaka naprosto dobije drugačiju dimenziju .

    Sve je cvijeće nekako oživjelo i povezalo se u jednu skladnu , cvjetnu harmoniju.

    Ruža boje pudera  nije samo bila posebna izgledom nego i svojim rastom i cvatom.

    Rasla je u vis, kao da je htjela svojim cvjetnim glavicama doprijeti u unutrašnjost  prizemnog stana i sudjelovati u životu obitelji koja ju je donijela.

    Raskošna je bila , cvjetna, puna tvrdih, velikih latica i mamila uzdahe divljenja i osmjehe zadovoljstva.

    Jednog dana dobila sam na poklon tek ubranu ružu, sa tek napola rascvalim pupom .

     Bila je lijepa i onako zatvorenih latica šireći opojan miris .

    Da, upravo tako , odrezana i ubrana  sa grma ruže boje pudera.

    Posebno me se dojmila bojom i svojim raskošnim izgledom , ta neobična ruža.

    Očarala me odmah svojom ljepotom i probala sam je zasaditi sa željom da je imam u svojem cvijetnjaku .

    Dugo nije davala znakove , da je zakorijenjena.

     Stajala je u zemlji pokrivena staklenom teglom ne dajući nikakve znakove života.

    No, jednog dana kada sam se već pomirila sa neuspjehom , ugledala sam sitne zelene listiće kako se pojavljuju ispod staklene tegle koja je poslužila zakorijevanju.

    Udahnula sam joj život.

    Mojoj sreći nije bilo kraja.

     Ruža boje pudera biti će „ kraljica „ i u mojem ružičnjaku.

    Tako je i danas . Ona je još uvijek tu.

    Stara , ali se neda .

    Uspjela sam njezine mladice , rasaditi na još par mjesta u cvjetnjaku.

    Za svaki slučaj .

     Neka ih je , posebne su .

    Zaslužila je to .

    Ali ispred prizemnog stana nema više stare ruže boje pudera , ali više nema niti Majke obitelji , moje svekrve .

    Eto zašto je ruža boje pudera zaslužila da bude zauvijek zabilježena u jednoj priči.

    Ona me podsjeća na osobu koja je voljela ruže i jednu posebnu krasoticu – ružu boje pudera.

    Gordana Sedmak Jednačak

  • SIMBOL NAŠEGA GRADA SLAVO ( SLAVOLJUB ) STRIEGL

    SIMBOL  NAŠEGA GRADA  SLAVO ( SLAVOLJUB ) STRIEGL

    SIMBOL  NAŠEGA GRADA  SLAVO ( SLAVOLJUB ) STRIEGL



                                   

    POLAKO KORAK PO KORAK

    KORAČA ŠETNICOM

    SVOGA GRADA

    GRADA SISKA

    KOJEG JE NEIZMJERNO

    VOLIO.....

    POGNUT PO TEŽINOM

    VREMENA I NEDAĆA

    PONEKAD PODIGNE

    GLAVU ODMAHUJUĆI

    NA POZDRAV

    DRAGIM LJUDIMA

     KOJI SU MU SE

    JAVLJALI I BILI

    SRETNI ŠTO VIDE

    LEGENDU

    SVOGA KRAJA

    AKADEMSKI SLIKAR , PROFESOR

    DOBAR ČOVJEK

    KOJI JE ZNAO

    UDIJELITI TOPLU

    RIJEČ ,

    OSMJEH I

    RAZMIŠLJANJE......

    RAZMIŠLJANJE O

    SVOME SISKU

    O NJEGOVOJ RIJECI

    KOJA ŠUMOM I

    SVJEŽINOM REMETI

    MIR PRIRODE

    KOJA POD OVIM

    SUNCEM OBASJAVA

    GRAD,

     NJEGOV GRAD....

    KOLIKE JE GENERACIJE

    ODGOJIO, KOJIMA JE

    DANAS ODRASLIM LJUDIMA

    U GIMNAZIJSKIM DANIMA

    PREDAVAO LIKOVNU KULTURU

    PRENOSEĆI IM SVOJE ISKUSTVO

     I SVOJE VIĐENJE VEDUTA GRADA

    NEMA DANA KADA NIJE PROŠAO

    ŠETNICOM UZ RIJEKU KUPU,

    TO JE BIO NJEGOV RITUAL

    KOJEG JE MOGLO SPRIJEČITI

    SAMO NEŠTO NEPREDVIĐENO.....

    PROMATRAO JE  I ONDA

    PRENIO NA PLATNO

    POZNATI STARI SISAČKI MOST

    ČAMCE NA KUPI KOJI SE LAGANO

    LJULJUŠKAJU NA VODI......

    SVE ŠTO JE NJEGOVO OKO

    ZAPAZILO

    STARI HRAST VEĆ NAKRIVLJEN

    I TRUO ,

    KLUPU U PARKU ,

    STARU  MOSTNU DIZALICU,

    KUĆU MALI KAPTOL

    SA NJEZINOM PREKRASNOM

    PATINOM NA ZIDOVIMA.....

    SVE TO I JOŠ MNOGO

    VIŠE OD TOGA

    POSTALO JE PREDMET

    NJEGOVE INSPIRACIJE

    ZA PREDIVNA DJELA

    KOJE JE NANOSIO NA

    PLATNO......

    ŽELIO JE TOLIKO TOGA

    UPITI U SVOJU MEMORIJU

    KAKO BI TO ŠTO VJERNIJE

    PRENIO , OSTAVIO

    GENERACIJAMA NA

    SJEĆANJE .

    OSIM LJUBAVI PREMA

    SVOME GRADU,

    PREMA LJEPOTI KOJU

    JE PREPOZNAVAO NA

    SEBI SVOJSTVEN NAČIN

    VOLIO JE LJUDE ,

    VOLIO JE MLADEŽ,

    I TO MU JE NAPROSTO

    DALO SNAGE DA PONOVNO

    I PONOVNO

    UZME BILO KIST,

    BOJE , TUŠ, UGLJEN ,

    TE U BILO KOJOJ TEHNICI

    AKVARELU, ULJU NA PLATNU ITD.

    OVJEKOVEĆI SVOJU NEIZMJERNU

    LJUBAV KOJU OSJEĆA......

    POLAKO KORAK PO KORAK

    KORAČAO JE ŠETNICOM,

    POGRBLJEN, ALI NJEGOVE

    OČI IZRAŽAVALE SU

    ZADOVOLJSTVO , ŠTO JE

    JOŠ UVIJEK TU ,

    TE U JESENJE DANE ,

    KADA JE VEĆ LIŠĆE

    POŽUTJELO I DOBRIM

    DIJELOM PREKRILO

    ŠETNICU ON KROČI

    STAZOM KOJA

    ĆE VJEČNO PODSJEĆATI

    NA NJEGA.....

    NA NJEGA KOJI JE NEIZOSTAVNO

    BIO PRISUTAN I POSTAO

    DIO OVOG GRADA.....

    ALI JEDNOG DANA

    NJEGOV KORAK NIJE

    SE PROTEZAO ŠETNICOM

    POKRAJ KUPE

    VOLJENOG MU GRADA

    SISKA.

    OTIŠAO JE STAZOM DUGOM,

    STAZOM VJEČNOSTI.......

    ALI OSTATI ĆE ON

    U SRCIMA SVIJU NAS

    KOJI SMO SMO GA SUSRETALI

    POZDRAVLJALI GA I

    PONOSILI SE TAKVIM

    UMJETNIKOM KOJEG SMO

    IMALI .

    DA BI I DALJE BIO NE SAMO

    U MISLIMA S NAMA,

    IZGRADILI SMO MU

    SKULPTURU U PRIRODNOM

    OBLIKU ,

    SKULPTURU NJEGA UPRAVO

    ONAKO KAKO LAGANO ,

    S NOGE NA NOGU, SA

     RUKAMA NA LEĐIMA I

    SA POGNUTOM GLAVOM

    ŠEĆE ŠETNICOM

    GRADA ČIJI MU JE

    UGOĐAJ BIO POTREBAN

    POPUT ZRAKA .

    TU JE ON POKRAJ NAS

    U SVOJOJ PRIRODNOJ

    VELIČINI

    KAKO BI MOGLI IĆI

    UKORAK S NJIME ,

    PORAZGOVARATI

    O ONOME ŠTO JOŠ NISMO

    ZA NJEGOVA ŽIVOTA

    USPJELI .

    OSOBA VRIJEDNA

    POŠTOVANJE ,

    OSOBA POSEBNA ,

     UMJETNIK , SLIKAR ,

    PROFESOR ,

    NAPROSTO ČOVJEK

    OSTAO I OSTATI ĆE

    ZAUVIJEK NA NAŠOJ

    ŠETNICI I U NAŠIM SRCIMA.......

    NAŠ SIMBOL GRADA .

    OTIŠAO JE SA KISTOM

    U RUCI ,

    ONAKO KAKO JE

    ŽELIO.

    REKAO JE DA GA JE

    SUDBINA ODREDILA

    DA BUDE SLIKAR I

    DA SVE ŠTO JE

    POSTIGAO ZAHVALJUJE

    NJEMU .

    STOGA MU JE

    ISPUNJENA ZADNJA

    ŽELJA DA MU SE

    NA SAMRTI U RUKU

    STAVI KIST.....

    HVALA TI ZA SVE.....

    DOBRI ČOVJEČE ,

    SIMBOLE NAŠEG GRADA...

    SRETNI SMO ŠTO

    SMO TE IMALI ,

    HVALA TI NA

    SVEMU ŠTO SI NAM

    OSTAVIO.......

    GORDANA SEDMAK JEDNAČAK

  • SLIKA NIJE DAROVANA

    SLIKA NIJE DAROVANA

    SLIKA_NIJE_DAROVANA

    Ovu sliku željela sam darovati .
    Darovati jednoj izuzetnoj osobi , s namjerom da izmamim zadovoljstvo i vedar osmjeh, na njezinom licu.
    Zadovoljstvo i sreću u oku, kada ugleda sliku.

    Kada na slici prepozna boje koje voli, koje nadahnjuju i daju joj snagu za dalje.
    Snagu za život.....
    Osobi koja zna cijeni umjetnost , koja voli lijepe stvari i iskrene ljudske geste.

    Stvarala sam je sa namjerom da je darujem , upravo toj osobi. Plava boja mora i žuta boja sunca bile su njene boje . Znala sam to.....
    Ova slika koja „govori tisuću riječi“ nastajala je postepeno.
    Plava boja , onako više duboko plava trebala je biti podloga, na kojoj sam željela "graditi " ono što je trebalo imati svoju priču.
    Priču koju može isčitati, samo ta osoba .
    Priču jednu, jedinstvenu .

    Žuta boja, onako topla kao zlatno sunce počela je pokrivati podlogu na kojoj je slika nastajala .
    Kako me zanos, da što vjernije prikažem emocije vezane uz tu osobu , ponio nastajale su slojevi boje koji su se nemilosrdno preljevali .
    Naprosto su se „ prebacivali „ jedan preko drugog .

    Miješala sam boje , boja sunca tako je dobila više nijansi kojima se još jače naglašavala slojevitost.
    Slojevi koji su nastajali njezinim preljevanjem i sljubljivanjem sa ostalim dijelovima boje , u jednom trenu napravili su pukotinu , prazninu.
    Prazninu u plavoj podlozi . Žuta boja sunca kao je htjela „ preskočila „ tu prazninu i nastavila put dalje , gradeći nešto novo .
    Sa vrha slikarske podloge spustila sam drugu miješanu žutu , koja je išla prateći onu prethodnu.
    Slijedila ju je u stopu .
    Slijedila kao da je znala da slika treba prikazivati , dva tanka razgranata , "zdrava " drva poredana jedan pokraj drugog .

    Dva drva koja šire svoje raskošne grane prema nebeskom plavetnilu. Slaveći život.....
    Žuto zlatne grane izgledale su tako pune, sočne i vesele stremeći negdje daleko .
    Daleko pod oblake.....

    No, iznenada već pri samom završetku slike doznam nešto od čega mi je stalo u grlu.
    Nisam se mogla dignuti sa stolice od emocija koje su me svladale, od bola koji mi je razdirao dušu.
    Držala sam sliku na krilu, a suze su po njoj kapale.....
    Kapale nezaustavljivo, suze tuge , suze bola.
    Pustila sam ih da padaju na sliku, nisam se obazirala, jer tada mi ništa više nije bilo važno .
    Samo je bol u mojem srcu „ plovila“.
    Gromko sam zajauknula, potom su suze krenule, krenule još jače .
    Jače , jedna za drugom. Klizile nemilice.....
    Slika je upijala suze, slika je bila svjedok boli .
    Čudila se, a nije znala razlog mojoj boli. Ali osjetila je moju neizrecivu bol.....

    Slika je izgubila formu, kasnije sam je nastojala popraviti , ali ona nije više bila ona od prije......
    Nije bila vesela, puna života kao u trenutku kada je stvorena.
    Ostavila sam tu sliku, onakvu tek toliko popravljenu, sa svim vidljivim tragovima tuge i boli u tim trenucima izbačenim iz moje duše.
    Međutim, fotografiju slike prije njezinog završetka zadržala sam i ona mi dočarava kako je trebala izgledati još samo da sam par detalja uspjela stavila na nju , prije nego su suze krenule .
    Suze boli, suze tuge.....

    Nemam više slike, imam samo njezinu fotografiju prije njezinog završetka.

    Slika nije darovana.
    Darovana dragoj osobi......

    Gordana Sedmak Jednačak

  • SLIKA SA EMOCIJAMA

    SLIKA SA EMOCIJAMA

    SLIKA SA EMOCIJAMA



    Danas je neki tmuran dan. Naprosto težak dan .
    Nešto u meni nemirno titra i daje poticaj da nešto napravim.
    Stvoriti moram nešto .Moram uljepšati ovaj tmuran i težak dan.
    Uzimam boju i savljam na podlogu. Počinjem sa svjetlijom , ali ne dopada mi se.
    To nije to. Tako se ne osjećam. Presvjetlo je , jer danas je tmuran i težak dan.
    Želim svoj titravi , neodređeni poriv pretvoriti u sliku. Ali kako ?.....

    Uzimam tamnu boju,njezin sadržaj namočen u kist , vrtim među prstima.
    Da , to bi možda moglo biti dobro. Vidjeti ću kako će ispasti.....
    Stavljam kap po kap boje istisnute iz tube i puštam da polako klizi , jedna za drugom. Stvaraju šare, pruge, deblje , tanje , tamne do malo svjetlije.
    Okrećem podlogu u vodoravan položaj .

    Dopuštam da iz tih tamnih pruga , neosušena boja nastavlja svoj put.
    Kapi boje ostavljaju sve tanji i tanji trag , putujući u daljinu.
    Napokon stvara se podloga , upravo onakva kakvu želim.
    Sadržajna , puna, na trenutke isprekidana , te potom spojena zauvijek, zauvijek.....
    Najednom osjećaj bezvoljnosti i bezsadržajnosti , te duboke tmine , polako me napušta . Kao da je ta podloga preuzela i upila sve ono negativno, što me do tada zaokupljalo.
    Ali ta podloga ne smije ostati takva i ona mora biti osvježena i ona mora zablistati !!!!!
    Uzimam kist , boju jorgovana i udahnjujem dušu ovoj podlozi .

    Želim stvoriti sliku koja će dočaravati sve faze kroz koje prolazi čovjekova misao i emocije.
    Na tamnu podlogu ( sumorna raspoloženja sa razlogom ili bez razloga ) stavljam ljubičastu koja nagovještava buđenje života.
    Boja jorgovana svojim oblicima govori da se ipak sve nekako kreće, kreće prema budućem "svjetlu".

    Završavam ovu svoju ekspresiju , bojom koja daje zadnju notu novonastaloj slici.
    To je jarko ružičasta boja. Boja rascvale ciklame.
    I gledajući sliku imam dojam kao da se latica ciklame otrgnula i zaustavila pri samom vrhu slike.
    Daje joj onaj zadnji poseban čar.

    Nastala slika poprimila je sve faze moga raspoloženja i doprinjela da to raspoloženje bude upravo tako , iz jednog tužnog do onog koji osmjeh krasi.
    Završavam sliku . Gledam je. Smijem se......

    Zadovoljna sam njome , jer mi je pomogla da na nju prenesem svoje osjećaje.
    Nastajala je postepeno , onako kako se mijenjalo raspoloženje pod utjecajem njezinog stvaranja.
    Kao da sam sa mislima uronila u njezinu strukturu , u njezin miris , u njezine boje.

    Draga mi je , meni posebna..... Da , posebna je......
    Znam je cijeniti, jer je dio mene i ostaje u mojem vlasništvu.
    Ostaje zauvijek samnom.......

     

    Gordana Sedmak Jednačak

     

  • USKRS U OZRAČJU CORONE I POTRESA

                USKRS U OZRAČJU CORONE I POTRESA

    USKRS U OZRAČJU CORONE I POTRESA

    Kada svane

    Vedar

    Uskršnji

    Dan.....

    Slavimo ga

    Dragi naši,

    Svim

    Srcem....

    Dišimo

    Punim plućima

    Za njegovu slavu

    Za njegovu

    Ljepotu

    Za njegovu

    Svetost.....

    Ne dajmo se

    Smesti

    Niti toj

    Coroni

    Niti potresu

    Koji nam je

    Promijenio živote

    Kako se ono kaže

    „ iz temelja“.....

    Ne, nisu vrijedni

    Poremetiti ozračje i

    Slavlje našeg

    Najvećeg

    Kršćanskog

    Blagdana

    Kakva je

    Simbolika

    U slavljenju

    Uskrsa u

    Jeku

    Tih zala

    Koja su nas

    Snašla........

    To je snaga

    To je jakost

    To je prkos

    Koji osnažuje i

    Povezuje.....

    Da , povezuje

    Zar ne vidite ?...

    Na način

    Da i u zlu

    Razmišljamo

    Pozitivno

    Sa nadom u

    Bolje sutra.....

    Sutra ćemo

    Sa olakšanjem i

    Sa osmjehom

    Na licu

    Reći

    Da.....

    Napokon je  prošlo

    Ali ipak smo nešto

    Iz svega naučili....

    Naučili

    Da je sve

    Prolazno

    I ono dobro

    I ono loše.....

    Da  su osjećaji

    Koje trebamo

    Gajiti prema

    Drugima

    Odnos prema

    Njima

    Potom

    Korektnost  i

    Ljudskost.....

    Vrijednosti

    Koje moramo

    Njegovati

    Nikada ih

    Ne zaboravljajući....

    Upravo

    Ova situacija

    Biti će pouka

    Da je sve prolazno

    I ujedno upozorenje

    Da se iznenada

    U jednom

    Trenu

    Može dogoditi

    Nešto što

    Nikada nebi

    Mogli zamisliti......

    Da će se dogoditi

    Da će postati

    Naša stvarnost

    i svakodnevica.....

    Možda

    Je to opomena

    Da prirodu

    Više cijenimo

    Da se odnosimo

    Prema njoj

    Kao prema

    Živom biću....

    Jer ona i jest

    Živa

    Ona niče,

    Raste i umire

    Ali ona neće nicati

    Rasti

    Ako je kažnjavamo ,

    Ona će ranije umrijeti

    Ako je ne

    Cijenimo.....

    Jer ona

    Neprestano daje

    Kako svoju krasotu

    Svoje mirise

    Svoj vedar dan

    Svoje veselje

    Svoje ptice

    Svoje cvijeće

    Svoju kišu

    Svoju rosu

    I još puno toga

    Lijepog

    Prelijepog.......

    A što smo

    mi za uzvrat

    Njoj dali

    Samo

    „ ispale mrvice

    Sa stola „

    Ne

    To nikako nije

    Zaslužila....

    Pozvani smo

    Svi mi

    Da i za

    Vrijeme slavljenja

     Uskrsa

    Razmislimo

    O posljedicama

    Naše nebrige

    I  bahatog

    Ponašanja

    Uništavanja

    Ljepota koje

    Su nam darovane.....

    Pogledajmo oko sebe

    Sve se promijenilo

    Od kada smo

    Silom prilika

    Stavljeni u

    „okove “......,

     Od kada smo

    Porušenih

    Domova.....

    Razmislimo

    Dok nije kasno

    Ovo stanje

    Nikada ne smijemo

    Zaboraviti.....

    Ono nam mora

    Biti na pameti

    Da bez balansa

    I bez poštivanja

    Prema onome

    Što dobivamo

    Jednog dana

    Možemo

    Postati

    Zatvorenici

    Svojih

    Gluposti

    Bahatosti i

    Pohlepe.....

    Skromnost

    Poštenje

    I poniznost

    Vrijednosti su

    Koje nam

    Uskrs kao

    Blagdan Uskrsnuća

    Isusa Krista

    Propovijeda

    Držimo se

    Toga

    Ali uistinu....

    Držimo se

    Toga.....

    I tada ćemo

    Sigurno biti

    Puno

    Bolji ljudi.......

    I još jedno,

    Iako je sada teško

    Nemojmo

    Pokleknuti.....

    Nemojmo to

    Sebi dozvoliti.....

    Gordana Sedmak  Jednačak

  • ŽENA JE ŽENA

     ŽENA JE ŽENA

    silueta

    Bilo supruga ,

    Bilo majka,

    Bilo kolegica na poslu,

    Bilo prijateljica na kavi......

    Žena je žena.....

     

    Bez obzira

    Na obrazovanje ,

    Na položaj u društvu ,

    Ona je samo žena...

     

    Žena naizgled

    Jaka ,

    A u biti

    Tako

    slaba i

    Krhka  .......

     

    Žena nimalo

    Vrijedna

    Ignoriranja,

    Podcjenjivanja ,

    Vrijeđanja.......

     

    Ne zavrijeđuje

    Spustiti glavu

    Tražiti  rame

     Za plakanje

    Kada joj teško,

    Kada je izvrgnuta boli.....

     

    Ona misli,

    Da u trenutku kada

    Isplače svoju bol,

    Sve će nestati

    Sve će biti

    Dobro.....

    Baš kao i prije,

    Na samom početku

     

    Ali u trenutku

    Kada se nasilje,

    Na njenu dušu

    Ponovi ,

    Zapravo

    Shvati

     

    Da njezine suze

    Nisu donijele

    Očekivano

    Olakšanje

     

    Uloga žene je

    Velika.....

    Ona se u

    Potpunosti daje

    U svakom

    Trenutku

    Svoga života......

     

    Ona strepi ,

    Ona želi

    Ugoditi ,

    Ali  nikako  

    Nekome nanesti

    Bol

     

    Žena je žena......

    Ona zaslužuje

    Živjeti

    Bez stresa ,

     

    Bez bojazni

    Da će netko

     Istresti na nju

    Svoju ljutnju

    I  gnjev......

    Kako bi sebi

    Olakšao dušu i

    Lakše

    Proveo dan

     

    I  žena je čovjek ,

    I ona treba.....

    Ona želi

    Miran

    Spokojan život

     

    Život

    Kojeg će proživjeti

    Upravo onako,  

    Kako

    Zaslužuje......

     

    Ona nije manje

    Vrijedna od

     „ jače „ polovice

    Koja svoju snagu

     

    Grube riječi

    Ispoljava na

    Njoj.....

     

    Tako jakoj,

    A tako

    Nježnoj

    Ženi

    A  žena je žena......

     

    Stoga neka

    Svaka žena

    Ne ustukne

    Pred mišlju ,

    Da onoga koji joj

    Onemogućuje

    Život kakvog

    Zaslužuje......

    Zaustavi i

    Jednostavno

    Kaže :

    „ Dosta je bilo !!!!

    I ja imam

    Pravo na život

    Bez uvreda

     

    Bez  podcjenjivanja

    Ignoriranja......

     

    „ Dosta je bilo !“.....

    Jer žena je

    Jaka ,

    A tako krhka ,

    Nježna  ......

    Jer žena je

    Žena.............

     

    Gordana Sedmak-Jednačak

     

     

     

     

     

  • ŽIVOTNA STVARNOST

    ŽIVOTNA STVARNOST

    ŽIVOTNA STVARNOST

    Što je to stvarnost
    Stvarnost života ?
    Možda , događanje rutinsko
    Bez i sa utjecajem drugih
    Bez mogućnosti preusmjeravanja
    Trenutnog događanja ili
    Njegovog preoblikovanja u
    Nešto drugo

     

    Teško je odgovoriti
    Što je životna stvarnost ?

     

    Da li je ona posljedica
    Nekog događanja od davno prije
    Događanja tvojeg , mojeg
    Ili od nekog nama bliskog

     

    Da li je to kušnja ?
    Da li je to sudbina?
    Da li je to križ
    Koji moramo nositi
    Radi iskupljenja ?

     

    Svatko od nas
    Drugačije doživljava stvarnost
    Životnu stvarnost vidi
    Kao doneseno dobro sa
    Ponekim dijelom zla

     

    Sve je to nekako
    uravnoteženo
    Ne kaže narod uzalud :
    "iza kiše dolazi sunce!"

     

    Tako bi trebalo biti
    Tako većinom jest

     

    Međutim ,
    Može se dogoditi
    Da svjetli trenuci svojim sjajem
    Ne uspiju do kraja ,
    Prekriti teške i zle

     

    Izviruju oni van ,
    Na trenutke više ,
    Na trenutke manje ,
    Ali oni su tu

     

    Što tada napraviti ?
    Ignorirati ih ,
    Praviti se da ih ne primjećujemo
    Jednostavno kao da ne postoje
    Upravo tako
    Oni će nestati
    Postepeno
    Baš onako kako su i
    Došli i nastali

    Svjetlost sunca
    Svjestlost dobra,
    Obasjat će našu
    Svakodnevicu ,
    Našu životnu stvarnost

     

    Osnažit ćemo
    Lakše ćemo prebroditi
    Trenutke koji će
    Svjetlost htjeti zatamniti

     

    Snagom volje , puno toga
    Možemo riješiti
    Čistim duhom,
    Samopouzdanjem
    Treba kročiti kroz svakodnevicu
    Kroz životnu stvarnost

     

    Ilustracija: webpsychologist.net
    Gordana Sedmak Jednačak

     

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.

NAVIGACIJA