KALANHOA ŽUTA I ŽARKO CRVENA – ZAHVALNI SUKULENTI

U okruženju zelenih biljaka, a posebne biljke pod nazivom lira širokih mesnatih listova i klorofita odnosno zelenog ljiljana, smjestila sam biljke iz roda sukulenata.

Lijepa lira sočnih zelenih listova, te elegantni zeleni ljiljan koji raskošno širi svoje prošarane bijelo zelene listove naprosto dopunjuju dojam, dviju kalanhoa stavljenih između njih.

 To su izrazito žuta , te žarko crvena kalanhoa. Izrasle su u raskošne biljke. Biljke koje dominiraju prostorom, jer svojim cvatom privlače posebnu pozornost....

Nisu nimalo zahtjevne za uzgoj , samo ih treba voljeti,ponekad zaliti,te voditi računa da neki od biljnih parazita ne uništi njihovu raskoš .

Ukoliko se to ipak dogodi, obavezno ih tretirati sa sredstvima koja su danas dostupna u svakoj biljnoj ljekarni. Na taj lagan i učinkovit način možemo ih vratiti „ u život“ , a njihov izgled će ponovno biti zdrav, a listovi puni i zeleni bez traga bivše ugroze.

Za kalanhou, tu nježnu biljku sitnih mirisnih cvjetića kažu da je jedna od najljepših pripadnica sukulenata, a ima je diljem svijeta. Omiljena je upravo zbog svojeg atraktivnog izgleda i dugetrajnosti cvjetova.

Kalanhou još nazivaju boginjom suza, jer je prema jednoj legendi nastala iz suze jedne zaljubljene boginje. Danas se najviše proizvodi u Danskoj.

Njezina visina varira od 20 do 40 cm. Moja crvena kalanhoa zadržala je niži rast, dok je žuta stremeći negdje u visinu, pružila svoje vitke grančice i listove visoko prema svjetlu. Na vrhu svake grančice „ okitila „ se nježno žutim cvjetićima. Cvjetići skupljeni na vrhu kao grozdovi daju joj poseban čar.

Tu dolje je njezina „ prijateljica“ žarko crvena kalanhoa koja je iste starosti ali je „ željela“ ostati manja i usmjeriti svoje sokove na punjenje listova i čarobnih cvjetova.

Obje ,onako zajedno daju sliku sukulenata koje treba imati svaki dom.

Ta biljka je biljka kratkog dana i najčešće počinje cvjetati tek u zimskim mjesecima i to kada su dani kraći i kada nema previše svjetlosti. 

Jednostavna je za uzgoj i ne zahtjeva previše brige. Optimalna temperatura za rast i cvjetanje je 12 do 30 stupnjeva Celzijusa. Kao sobna biljka naraste do najviše četrdesetak centimetara .

 Lijepe su i niske, kuglaste , te kalanhoe višeg rasta.

Mesnati listovi su tamnozelene boje i to sa gornje strane, dok su sa vanjske strane  blijedo zeleni. Ukoliko primijetimo njezin „ tužan“ opušten izgled to je znak da smo joj dali previše „piti“. Listovi su tada klonuli i pojavi se plijesan. Tada treba brzo reagirati , te odstraniti izdanke i pustiti da se osuši.

Pustiti je da se „ odmori“.  I ona će nadoći , ona će se oporaviti ubrzo.

Svakako treba imati na umu da ne podnosi prskanje po listovima. Stoga to nikako ne činiti , a prihranu napraviti jednom mjesečno i to gnojivom za sobno bilje.

Ovo je zapravo idealna biljka za sve one zaboravne i za prezaposlene koji ponekad i zaborave na svoje „žedne „ prijatelje.

Moguće ju je i razmnožiti. To se radi pomoću tzv. reznica. U proljeće uzmemo vrh reznice i ukorijenimo ga u vlažni supstrat. Nakon nekoliko tjedana se zakorijene i tada imamo presadnice koje zasadimo u nama omiljene posudice za ukrasne biljke.

Ne podnosi minuse , te je zimi treba obavezno unijeti u kuću , a ljeti za vrijeme izravnih sunčanih zraka skloniti kako nebi došlo do ružnih smeđih fleka na listovima.

 Znači, u razdoblju od jeseni do ranog proljeća izravna sunčeva svjetlost neće joj naškoditi, dok u ljetnim mjesecima od sunca može dobiti opekline odnosno ružne smeđe fleke. Inače dobro podnosi sušna razdoblja, te je dovoljno da je u ljetnim mjesecima zaljevamo jednom tjedno. U zimskim mjesecima svaka 2 do 3 tjedna i to sa malo vode. Da bi bili sigurni kada zaliti, najbolje je opipati zemlju, te zaliti tek onda kada je potpuno suha i rastresita. Ukoliko listovi izgledaju tanje i mlohavo, tada je biljka „ žedna“ , te joj obavezno treba dodati vode.

Pri tome moramo imati na umu da zadržavanje vode ispod posude nije dobro za biljku. Ukoliko pretjeramo sa zalijevanjem, listovi klonu i pojavljuje se plijesan.

U fazi kada cvjetovi kalanhoe uvenu, treba ih ukloniti i ostaviti biljku da se odmori i pri tome smanjiti zalijevanje. Povremeno joj je potrebno prebrisati listove mekanom krpom, te ukloniti ocvale cvjetove.

U ljetnim mjesecima svakako je staviti na balkon ili terasu na zaštićenom mjestu od kiše i direktnog sunca .

 Međutim od jeseni do proljeća joj godi sunčeva svjetlost i može se držati na osunčanom prozoru. Ja svoje kalanhoe držim u staklom zatvorenom prostoru , gdje imaju dovoljno vlage i umjerenog svjetla koji direktno ne ugrožava njihov rast.

Znači, kao lončanica mora se unijeti preko zime u tzv. zatvoreni prostor.

Jako sporo raste , a za pravilan rast potrebno joj je dosta svjetlosti. Voli prirodno svjetlo. Idealna mjesta su joj srednje ili jako svjetle lokacije, ali ipak ne na izravnom suncu. Cvjeta zimi na toploj južnoj prozorskoj dasci, a ljeti najbolje na balkonu. Tada je naprosto „ okupana“ sitnim mirisnim cvjetovima. Nije jako velika tako da je lako naći mjesta za njezin smještaj.

Kada je osvjetljenje slabo pupoljci se ne otvaraju. Što više svjetla dobiva to ljepše i bogatije izgleda.

Ljepotica je to podrijetlom iz tropskih krajeva za koju se nije teško brinuti. To je sobna biljka koja dugo, dugo cvjeta. Stvorena je za stanove sa suhim zrakom, jer u listovima zadržava vlagu i pomaže regulirati svježinu u svojoj okolini.

Dolazi u širokom rasponu boja od naranđaste, ružičaste, crvene, bijele, žute. Cvatuća je to biljka koju treba preporučiti svakom domaćinstvu.

                Stoga ukoliko želite oplemeniti svoj stambeni prostor , svoj radni prostor sa biljkom koja nije zahtjevna glede održavanja svakako izaberite kalanhou. Odaberite jer će ona dodatno „ podići“ prostor u kojem boravite. Ona će ga oplemeniti raskošnim, te  nježnim mirisnim cvjetovima , a ujedno će unesti dašak prirodne ljepote......

To je ono što nam svima treba , jer bojom iz biljaka, mirisom iz prirode možemo se prepustiti životu koji će smanjiti svakodnevnu napetost sa kojom se susrećemo.

Biljke, ovakve kao što je kalanhoa sa svojim lijepim, nježnim i romantičnim cvjetovima u vedrim bojama znatno će doprinjeti takvom osjećaju . Tada mu se samo trebamo prepustiti.......

Gordana Sedmak Jednačak

Za vas pišu:

Kamelija Salopek rođena je 5.6.1962. u Vrbovskom, Gorski kotar. Tu završava osnovnu školu i već kao djevojčica otkriva da je vrlo kreativna i da ima puno talenata. Odlazi na studij ekonomije u Zagreb i nakon dvije godine shvaća da je to njen najveći promašaj i prekida ga. Njena je želja bila studirati književnost. Životne okolnosti oduzimaju joj volju da upiše filozofski fakultet te se posvećuje odgoju trojice sinova. Danas kaže da su to njeni fakulteti.... na kojima je diplomirala. Kroz život puno je čitala i uvijek nešto piskarala. Isticala se u tome gdje god je trebalo....Danas to radi za svoj gušt i namjerava u budućnosti napisati neku knjigu . Dosta vremena uzimaju joj slikanje, njen novootkriveni hoby i pisanje. No, ona kaže da je čovjek u životu ostvaren ako ima obitelj u kojoj uživa i hoby koji mu je strast. Sve drugo pripada životu .

Vesna Špoljar, prof.

Boris Kvaternik

Boris Kvaternik rođen je u Zagrebu 1987. godine. Diplomirao je kroatistiku i indologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2014. godine. Do sad je radio kao grobar, radnik u tvornici kućanskih aparata i u tvornici sladoleda, kao postavljač optičkih kablova u gradske šahtove, kao pomoćni radnik u tiskari, i kao demonstrator u knjižnici. Trenutačno je zaposlen u udruzi Prijatelji životinja.

U slobodno se vrijeme bavi spisateljskim radom. Piše uglavnom poeziju i kratke priče, no trenutno radi i na nekoliko romana.

Objavljivao je na stranicama kao što su Poezin, Svijet Kulture, Knjigomat, Prozaonline, Bundolo, Diogen, Društvo živih pjesnika itd.

Objavljivan je i u tiskanim časopisima Avangrad, Jat, Balkan express i dr. Radovi su mu izašli i u zbornicima “Junaci urbane bede”, “Moj tata plače u kinodvoranama”, “Hrvatska mlada lirika 2”, te u “Antologiji” Jutra poezije.

Slikanjem i crtanjem intenzivnije se počinje baviti od 2015. godine.

Uz pisanje i slikarstvo istražuje i izražavanje zvučnim frekvencijama i tu svrhu pokrenuo ambiental noise projekt Icy Petiole koji je do sad u digitalnom formatu izdao album "Emptiness of Infinite Space and Time" za neprofitnu izdavačku kuću Splitting Sounds Records.

Milan Zagorac

Završio je studij hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci 2000. godine. Od 1997. do 2001. bio je pomoćnik glavnog urednika časopisa Rival koji je vodio Mladen Urem. Za vrijeme studija pokretač i urednik časopisa Iže i suradnik cijelog niza izdavačkih projekata tijekom kasnih devedesetih u Rijeci. Od 2002. radio je kao pomoćnik glavnog urednika u Izdavačkoj kući Adamić, od 2005. do danas vodi sa suprugom Tamarom Modrić izdavačku kuću Studio TiM. Od 2009. do 2013. bio je direktor Izdavačkog centra Rijeka i njegov glavni urednik.

Od 2013. sudionik i suorganizator Ri Lita, suosnivač i urednik časopisa i portala za književnost i umjetnost Književnost uživo, urednik nekoliko edicija u elektroničkom i klasičnom izdavaštvu. Objavljuje kritičke tekstove, osvrte, recenzije, prikaze, eseje, poeziju i prozu od 1997. u Rivalu, Plimi, Književnoj reviji, Književnoj Rijeci, sisačkim Riječima, Novoj Istri, Vijencu, Studentskom listu, Novom listu te je stalni suradnik Korzo.neta i Magazina GKR na kojima redovito objavljuje kolumne i recenzije. Vodi blog Aksiomatični Milan. Do sada je objavio više 500 tekstova te uredio i objavio 350 naslova knjiga u izdanju Adamića, Studija TiM, Rivala, ICR-a kao i skupine Ri Lit i Književnosti uživo.

Bibliografija

- Dan velikih valova, antologija Rivalova naraštaja (izbor iz časopisa Rival uz kritički pogovor, koautorstvo s Goranom Ušljebrkom i Mladenom Uremom, Rival, 2001.)
- Želiš li pogledati sunce u ponoć? (roman, Adamić, 2002.)
- Jeste li kupili direktoru parkerice (roman, Studio TiM, 2006.)
- Janko Polić Kamov, njegovo i naše doba (u koautorstvu s Mladenom Uremom, ICR, 2010.)
- Spojene vožnje (roman, 2011. Studio TiM)
- Vražji prolaz (roman, 2013., e-izdanje, tiskano 2014., Studio TiM)
- Simpatija za luzere na riječki način (izabrane kolumne objavljene na portalu www.korzo.net , Studio TiM, 2015.)
- Objava po povratku iz crne šume
- simboli vječnog sazrijevanja (esej, prosinac 2015.)
- Noina velika avantura, roman za djecu, Studio TiM, 2016.

Zdenko Balog

(Zagreb, 1958.), hrvatski povjesničar umjetnosti. Završio je Školu primijenjene umjetnosti, a zatim Filozofski fakultet u Zagrebu (povijest umjetnosti i komparativne književnosti). Diplomirao je 1983., a magistrirao deset godina kasnije na katedri za vizualne komunikacije i dizajn s temom Vizualni identitet modnog žurnala u Hrvatskoj. Godine 2012. stječe akademski status doktora znanosti obranom doktorske teze Graditeljska baština Hermana Celjskoga i njeni odrazi u zapadnoj Slavoniji 15. stoljeća. Najpoznatiji je po dvjema opširnim i fotografijama bogato popunjenim knjigama u koje je sažeo svoja putovanja i istraživanja kulturno-povijesne umjetničke spomeničke baštine svih hrvatskih gradova, Gradovi kontinentalne Hrvatske iz 2013. te Gradovi jadranske Hrvatske iz 2014. godine.

Još tijekom studija pokazao je sklonost terenskom i istraživačkom radu, tako da u Istri sudjeluje u istraživanju Rašporskog kapetanata (obrambenog sustava kontinentalne Istre). Istraživanja gradića Roča sažeti će u knjigu Roč u srednjem vijeku objavljenu 2005. godine. Po završetku studija radi kao kustos u dvorcu Trakošćan, s posebnom brigom za spomenički kompleks bivšeg pavlinskog samostana u Lepoglavi. Razvija posebnu naklonost prema gotičkoj umjetnosti devet godina (1986.-1995.) istražujući lepoglavsku crkvu i samostan i razdoblje od kraja 14. do polovine 15. st. u sjevernoj Hrvatskoj i slovenskoj Štajerskoj. Vodi arheološke radove na lepoglavskom spomeničkom kompleksu i osmišljava prijedlog za buduću muzeološku prezentaciju Trakošćana. Inicira i vodi prve četiri godine Lepoglavskih dana te pokreće i uređuje Lepoglavski zbornik.

Godine 1995. seli u Križevce i dobija stalan posao u Narodnom sveučilištu/Pučkom otvorenom učilištu. Tada počinje istraživati srednjovjekovnu i novovjekovnu povijest križevačkog kraja, na temelju čega izdaje 2003. knjigu posvećenu 750. obljetnici križevačkih gradskih povlastica Križevačko kalnička regija u srednjem vijeku. Uređuje priloge Buzetskih dana i Buzetskog zbornika, časopisa Peristil, Kaj, Cris itd.

Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Zdenko_Balog

Ivanka Žakman

Dubravko Đurđek U 35 godina stvaralaštva slikar Dubravko Đurđek imao je 25 samostalnih izložbi u Hrvatskoj i po cijelom svijetu.Vlada Republike Hrvatske poklanja autorovo djelo uoči otvaranja Olimpijskih igara u Grčkoj.

Gordana Sedmak- Jednačak, završila je Ekonomski fakultet u Zagrebu odradila u Sisku 35 godina radnog staža , a od toga 26 godina u upravi. Bila je na rukovodećim mjestima od pročelnika , savjetnika do voditelja Odsjeka. Otišla je u prijevremenu mirovinu i u toj mirovini ne miruje , nego se aktivno uključila u kreativu kojom upotpunjava svoje umirovljeničke dane .

https://www.ludvig-designe.com/dizajneri/dizajn/gordana-sedmak-jednacak-nakit

KREATIVNOST U NAMA

Svatko od nas ima nešto svoje , neki hobi , neku zanimaciju u obliku pisanja , kreative itd. koja mu je , kako bi ono rekli "legla" . Baveći se i provodeći vrijeme u tome , naprosto uživamo.
U tim trenucima ispunjeni smo nečim svojim, prepuni ideja , osjećamo se kao da se nalazimo u nekom nestvarnom svijetu.

Prisutni smo fizički , a psihički odmaknuti od stvarnosti , uživajući u stvaranju nečeg novog i svojeg.
Kada osjetimo potrebu da se , jednostavno udaljimo i zaboravimo ono što svakodnevnica nosi tada se treba pozabaviti ovakvim zanimacijama .
Te zanimacije pobuđuju kreativnost u nama i donose nam toliko potrebno smirenje . Pogotovo nam je to potrebno ove godine , kada je prisutna neizvjesnost vezana za budućnost svakog od nas.
Neizvjesnost vezana na bolje i kvalitetnije življenje. Život normalni , sadržajan kakav svi ponovno želimo .
Svima nam se to mota po glavi .

Stoga je najbolje misli koje su vezane za ono na što ne možemo utjecati , staviti sa strane i otići u "svoj svijet" kreative.

Posvetiti se ljepoti stvaranja , bilo pjesme , teksta , nakita , slike ili opet nečeg posve novog , ali svojeg .
Tako sam i ja ponukana svim ovim osjećajima kako svojim tako i ljudi oko sebe , otisnula se ponovno u svijet stvaranja .

Svijet stvaranja svojim umom, darom i svojim rukama. Sve sa željom da stvorim nešto lijepo , posebno , efektno , ali svoje.
Oplemenjena tim predivnim osjećajem , koji me ne ostavlja ravnodušnom gledam oko sebe i pogled mi se zaustavi na čaši izuzetne boje – svjetlo roza.
Čaša na stalku stoji kao jedina sačuvana od kompleta dobivenog na dar , prije puno, puno godina.
Što da od nje napravim , kako da je oplemenim?
Sjetila sam se....
Ukrasiti ću je , napraviti od nje pravu "ljepoticu" koja će pričati svoju priču.
I tako sam krenula u kreativu.
Vrtim čašu u ruci , uzimam polymernu glinu i već mi se u mašti stvaraju slike cvjetova, koje želim stvoriti .

Ne želim je čitavu prekriti detaljima , nego onako elegantno , diskretno.... , drugačije.
Polymerna glina je vrlo podatan materijal , koji je moguće lijepo oblikovati . Dovoljna je samo ideja, mašta, te krenuti u opuštajuće i zabavno oblikovanje .
Komercijalni naziv joj je fimo masa i vrlo je jednostavna za upotrebu , te se lagano oblikuje. Upravo to mi treba...., taj materijal mi izaziva radoznalost.....

Sada će mi takav materijal najbolje poslužiti jer se radi o posebnoj vrsti gline , jednostavnoj za modeliranje.
Uzimam glinu u ruku , omekšavam kako bi mogla početi sa radom.
Malu količinu mase zarolam u lopticu, zatim rukama izvaljam u valjak. Tim rolanjem mase između dlanova valjak razvlačim što dulje, dulje i tako ponovno zarolam u lopticu i tako...... ponavljam.... sve dok masa ne omekša.
To se zove "dobra priprema" materijala . A kako se kaže : "dobra priprema je pola posla".....
No, vidjeti ćemo kako će ispasti . Volje imam , mašte imam , pa kako bude prvi puta....
Ali pri tome moramo imati na umu jedno pravilo, ukoliko želimo kod fimo mase primijeniti više boja na ukrasnom predmetu , na isti način pripremamo svaku boju posebno , pa potom sjedinjujemo u jednu masu. Na taj način postižemo kompaktnu masu , jednolične boje. Tako na uputstvu piše .
Dobro , držati ću se toga...

Tako sam sjedinjavanjem plave i zelene boje prethodno obrađene postupkom omekšavanja i valjanja , dobila jednu transparentnu tirkizno zelenu boju . Boja koja je nastala , oduševila me svojim izgledom i po mojem mišljenju odlično će ići uz staklo roza boje.
U sredini jednog dijela čaše, stavila sam tu miješanu tirkiznu podlogu koju sam oblikovala u ravne izbočene površine .

Međutim , ta podloga treba imati svoju svrhu . Ona mora nešto povezivati. A što ????
Neka to budu cvjetovi . Cvjetovi raskošni i rascvali.
Bijela polymerna glina za čas je ponovno bila u mojim rukama , valjala sam je između dlanova.
Krenula sam prema rubu čaše , pazeći na simetričnost prema tirkiznoj podlozi koja ju je već ponosno krasila.
Središte cvijeta stavila sam bliže ruba čaše , onako zadebljalo u obliku veće kuglice.
Lijepo se ističe . Sada dodajem latice koje sam izradila pritiskivanjem mase gumenim tvrdim valjkom. Komadiće fimo mase izrezala sklalpelom , da bi dobila fine detalje latica koje sam pažljivo poslagala oko središta cvijeta.

Dva velika bijela cvijeta naprosto kao da su se rascvala iznad i ispod tirkizne podloge koja ih je međusobno povezivala .
Na dnu drške i stalku elegantne čaše stavila sam još jedan manji cvijet , kako bi „ priča „ na čaši dobila svoj završetak .
Da bi postigla čvrstoću svoga ukrasa , čašu sam stavila u običnu pečnicu na 130 stupnjeva Celzijusa , nekih pola sata.

Izvadila sam čašu , ali nešto mi je nedostajalo . Bila je lijepa , ali falio joj je onaj završni štih.
Uzela sam tirkiznu smjesu od koje je napravljena povezujuća podloga , te sam sredine svih triju cvjetova , te svaku pojedinu laticu dodatno ukrasila sa sitnim detaljima od tirkizne mase . Samo toliko da naglasim punoću cvijetova i njihovu lepršavost .
Potom sam , napravila tanke izrolane trake od tirkizne fimo mase i obrubila sva tri cvijeta , povezujući ih u jednu cjelinu.

E , to je to ....
Sada je to ono što sam htjela .
Vidljiva je punoća cvjetova , njihova povezanost. Njihova cjelina, zajedništvo, koje svojim sjedinjavanjem pruža prekrasnu sliku .
Na taj način sam prethodno pečenom komadu dodala na ovaj način nove detalje, stoga je čaša trebala ići u pećnicu.

Pečeni i ohlađeni ukrašeni predmet , roza čaša sa povezanim bijelo tirkiznim cvjetovima , trebalo je dovršiti.
Posebno interesantna faza je lakiranje, jer tada rad dolazi do posebnog izražaja.
Upravo na kraju toga procesa izrade ugledamo konačni rezultat svoga rada .
Posebnost tako izrađene čaše postigla sam dodavanjem sitnog srebrnog praha na pojedine latice , što je dodatno oplemenilo njihovu ljepotu.

Poanta je , da treba dati priliku sebi , da mašta osmisli , a vješte ruke pokažu što mogu i znaju napraviti . A nama će biti ljepše , osjećati ćemo se ispunjenije i bolje .
Lijepe ideje dođu na pamet , a čovjek zaboravi na sve ono na što ne može utjecati , a dušu oplemeni sa onim što je lijepo i korisno .

Gordana Sedmak - Jednačak

KRIJESNICA

Sjećanje me vodi u rano djetinjstvo

Ljeto , toplo i pomalo vlažno

 Sjedim u dvorištu svoga doma  i

uživam u opojnim mirisima ljeta

Polako, spušta se noć

Odjednom svjetlo

Maleno i snažno

Izlazi iz grma, trave ,

U trenu je pokraj mene

Ma, to je krijesnica

Zovu je  i svjetlica

Prava je lampica u zraku

Obasjava put

dajući ljetnoj noći  

posebnu čar

Slobodno bezbrižno leti ,

Uljepšavajući  ljetne večeri

Žive lampice

 stvorila je Majka priroda

dajući sjaj kao iz bajke

Njihova čarolija mami i

vraća emocije

Osobu kojoj nadjenemo

Nadimak Krijesnica, smatramo

Magičnom lampica vodiljom

Svjetlom svoje duše .

Svijetli „ živa lampica“ ,

Leti slobodno i živahno

Sad na jednu

 Pa na drugu stranu

Želim je uhvatiti

Ne da se ,

Leti bezbrižno

To je moja  krijesnica

Gordana Sedmak Jednačak

KRIZA

Sama pomisao na
Riječ kriza
Izaziva
Nelagodu....
Čovjek odmah
Pomisli na
Gospodarsku
Krizu i s tim
Vezanu financijsku
Krizu....

Kriza....
Od tog pojma
Često nam kroz
Tijelo prolazi
Jeza
No više od toga
Kao jedinke
Ne možemo
Učiniti.....

Naježiti se
Uzdahnuti
I reći :
"Zar opet ?"

I ništa više od toga
To stanje
Ne ovisi o nama
Nego o nekim drugim
Višim sferama

Ne smijemo se
Opterećivati
Stanjem na koje
Ne možemo
Utjecati jer
Možemo samo
Sebi naškoditi
I pasti u
Drugi oblik
Krize
U psihičku krizu.....

I onda
Što smo Napravili
Samo sebi zlo
Koje će ostaviti
Traga i u vremenu
Kada se gospodarstvo
Pokrene i financije
Stabiliziraju

Ništa nije toliko
Vrijedno da
Stradava naše
Zdravlje i
Naši najmiliji kao
Kolateralne žrtve
Našeg tako
Prouzročenog stanja

Sve će to jednog
Dana proći jer
Mora proći
Stanje bezvoljnosti
Duha ,
Stanje neimaštine
Uzrokovano onim
Na što mi svojim
Mislima i djelom
Ne možemo utjecati
Postati će
Prošlost......

Tako treba živjeti
Treba se nadati
Boljem i to će
Doći.....

Pričekajmo to vrijeme
Jer uz našu strpljivost
Ono će "zakucati na vrata "
Biti će tako , jer bolje
Mora biti.......

Gordana Sedmak Jednačak
Ilustracija: christianfaithatwork.com

KROVOVI

Putujući  prema metropoli, pažnju su mi privukli krovovi obiteljskih kuća. Očito je, da su noviji krovovi ili nedavno prije potresa renovirani, ipak i na svu sreću, ostali čitavi.

Međutim krovovi starijeg datuma izgradnje ili u koje nije ulagano, još uvijek nakon „velikog podrhtavajućeg  zla“ zjape otvoreni, nenadkriveni ili tek sa djelomično navučenim, ceradnim pokrovima.

Naprosto, tužno je  gledati kako "ranjeni ", u svojoj "boli" čekaju, da im se napokon "pomogne".......

Čekaju "strpljivo"  svoje novo ruho kako bi ponovno bili ures građevine. Građevine koju štite od svih vremenskih nepogoda i čine je završenom funkcionalnom cjelinom.

Ljudi , onoliko koliko im financijske mogućnosti dopuštaju , postepeno ih obnavljaju.

Miču cerade koje su ih štitile od prokišnjavanja i daljnjeg uništavanja . Popravljaju onako sami ili sa prijateljima , ono što se  "na prvu" popraviti može.

Tamo gdje treba napraviti veće zahvate..... čekati će se bolja vremena. Trenutno neizvjesna vremena, ne dopuštaju skupe i veće zahvate.

 Kada se situacija vezana uz poboljšanje prilika u budućnosti  pokrene, a zemljino tlo  bude i dalje u stanju „smirivanja jačih rušilačkih strasti „...... sve će se pokrenuti sa mrtve točke.....

Ljudi vjeruju, jer budućnost mora postojati. Budućnost uvijek nosi  nešto novo, nešto što će "zaviti" rane i stvoriti nove, bolje prilike.

Jer sve je to život.....

Tako i ovi "ranjeni " krovovi strpljivo čekaju bolje i ljepše dane.....

 I sa ljudima je tako. Uvijek je tako bilo i tako će biti.... To svi mi znamo i toga smo svjesni.

 Nikada nešto nije trajalo vječno, samo treba strpljenja i vjere da će to bolje jednom ipak doći.....

Krovovi crveni, krovovi sivi, sjajni , šatorasti , na dvije vode , kosi , nagnuti i kakvih sve vrsta nema......ponovno će krasiti zdanja obiteljskih kuća, zdanja stambenih zgrada , te drugih objekata.......

Možda će biti i još ljepši od prijašnjih jer će biti novi, sa novim crijepom, novom šindrom, sa novim pokrovnim materijalom.

Na kraju, samo da se više nikada ne ponovi zlo koje ih je prekinulo u njihovom "životu"....

Nada je tu, a ružnu prošlost ostavimo iza sebe......

Krov stručnjaci definiraju kao gornji, završni dio građevine koji štiti od klimatskih promjena ili kako se to "lijepo" kaže atmosferilija.

 Sastoji se od krovne konstrukcije koja može biti od drva, opeke, kamena, čelika, betona. Pokrov se može napraviti od materijala kao što je šindra, keramičkog ili betonskog crijepa, plosnatih kamenih ploča, plastičnih ploča itd.

Građevinska struka razlikuje ravan, dvoslivan, kosi, šatorast, kupolast, mansardni i još nekoliko vrsta, a još mogu biti izvedene i kombinacije istih.

Što se tiče nagiba krova i konstrukcije tu su postavljeni uvjeti vezani uz vrstu pokrovnog materijala, klimatskih uvjetima, namjenom tavanskog prostora , te samom estetikom koja se želi postići objektom , odnosno građevinom.

Što se tiče klimatskih uvjeta, u sjevernim krajevima su uglavnom strmi krovovi zbog velike količine snijega, koji je potrebno da onako lijepo sklizne niz krov, ne zadržavajući se , kako bi se izbjegla šteta uslijed topljenja snijega.

Znači, jednostavnim rječnikom krov je konstrukcija koja pokriva građevinu ili zgradu.

Kao što se kaže , nema doma bez krova. To je oblik krova i njegov pokrov koji daju cjeloviti izgled građevini. Upravo glavna namjena krova je zaštita objekta od kiše, tuče, snijega , sunčevog zračenja .

Pokrovni materijal nije isti za sve građevine. Stoga treba uzeti u obzir činjenicu da su neki prikladni za gradske kuće, drugi za vikendice, a treći za poljoprivredne zgrade. Pri tome treba voditi računa o nagibu krova kuće , te sposobnosti tzv. rogova da izdrže ,odnosno "nose" opterećenje konstrukcije građevine.

Danas se sve više susrećemo sa ravnih krovovima. Vrlo su efektni i jako popularni.

 Moguće ih je pretvoriti u lijepe terase ili se na krovu mogu zasaditi biljke i tako su stvoreni suvremeni ekološki zeleni krovovi. Međutim, nedostatak takvih krovova je u njihovom smanjenom vijeku trajanja , jer nedovoljan nagib dovodi do nakupljanja i otapanje snijega.

Krovovi sa dva nagiba, su česti kada se grade privatne kuće. Takav dizajn sastoji se od dvije kosine i pouzdan je što se tiče jakog vjetra , a i snježnih padalina. Stanovi od davnina pokriveni su dvovodnim krovom. I danas su najpopularniji u ruralnim područjima i naseljima gradskog tipa. Upravo zbog dvije krovne padine , kosi dizajn je najpraktičniji zbog idealnog kuta nagiba za otjecanje oborina.

Moja obiteljska kuća ima šatorasti krov koji je poznat po tome da njegova konstrukcija sadrži više nagiba koji su skupljeni u jednoj gornjoj točki. Stručnjaci tvrde ukoliko kuća ima pravilni geometrijski oblik kvadrata, tada je upravo taj četverovodni odnosno šatorasti krov najbolje rješenje. Njegova je osobina otpornost na vjetrove te  ima lijepi izvorni izgled.

Međutim, bez obzira na konstrukciju krova i njegov pokrov, potrebno je voditi računa o njegovom održavanju. Stoga je bilo potrebno, nakon što su godine učinile svoje na krovnoj konstrukciji, istu adaptirati. Skinuli smo crijep, da bi ustanovili da su drvene grede tzv. rogovi potpuno zdravi , ali da treba promijeniti veliki dio drvenog , letvenog sadržaja koji drži crijepove.

Sunce, kiša, godine učinile su da su neke od letvi popucale, neke su bile istrošene i nisu bile više sigurne za nošenje tereta pokrova.

Sve četiri strane šatorastog krova smo preletvali tj. zamijenili poprečne drvene nosače . Već tada je objekt dobio „ svježinu“. Na tu konstrukciju stavili smo novi keramički crijep , boje terakote.   A zna se da je keramički crijep jedan od najpopularnijih i najstarijih krovnih pokrivača. Djeluje vrlo elegantno , a kuća je "zasjala" punim sjajem.

Tu krovnu adaptaciju napravili smo prije potresa, tako da nam je to spriječilo veće štete u gornjem dijelu obiteljske kuće.

Svaka osoba, a naročito ona koja "raste" i stasa sa svojom kućom, voli je i uživa u njoj.

 Pa i oni popravci koje je donjela prirodna nepogoda, dio su moga života u kući u kojoj sam rođena.

Tu sam u njoj i u njoj ostajem. U kući šatorastog  krova sa crijepom boje terakote......

Gordana Sedmak Jednačak

KUĆA STARA

U ulici moga djetinjstva ponosno stoji kuća stara.
Nagnuta na jednu stranu kao da traži da je netko "pridrži" da ne padne ili pak da je netko "podupre".

Krov kuće kuće stare , trošan je .
Drvene grede vide se i raspucale daske na njemu.
Tek na njihovim krajevima drži se pokoji crijep.
Nekadašnji crveni crijep sada je obrastao mahovinom i napukao.
Kroz krov kada kiši, prolazi voda i izgleda kao da krov "plače" što je tako napušten i zapušten.
Fasada kuće je sivo crna , raspulala .

Na mnogim mjestima pokazuje "svoju utrobu".
Blijedo žućkasta stara cigla pri dnu kuće , trusi se i lomi u komade.
Jadna je ta kuća .

Nema potomaka da ju obnove , da joj daju novo dostojno ruho.
A zaslužila je upravo to , jer je u "krilu" svoga malog prostora udomila nekoliko generacija koje više ne pitaju za nju.
Ostavljena je takva , trošna , da zauvijek stoji.
Stoji nakrivljena, pokidanih drvenih prozora , bez stakla .
A vrata iskrivljena vise na raspadnutom štoku.
Ta vrata više nikada neće biti zatvorena.
A toliko puta su otvarana na ispraćanju svih onih koji su tu živjeli i provodili svoj život kakav , takav....
Ta kuća stara to nije zaslužila.

Naprosto ju je teško gledati. Sada tužnu , a pogotovo sjećajući se žamora djece koji se iz nje čuo.
Više se ne čuje niti lavež psa koji je najavljivao dolazak u njezino dvorište.
Nema niti bake koja je ostala tu , ostala zadnja , nakon svih koji su otišli da se više nikada ne vrate.
Sadila je cvijeće stara baka, pognuta, jedva se krečući , kako bi ga prodavala susjedima.
Nema više cvjetnih gredica , nema više zelene mirisne trave.
Sve je zaraslo u drač, a drveće zaraslo na sve strane u nepregledno žbunje.

Stara , trošna kuća nijemo čeka u tami noći i u svitanje dana ,da ju netko tako nakrivljenu , položi na tlo da i ona napokon "zaspi".....
Da "zaspi" dostojanstveno, a ne da se pod teretom vremena sama sruči na tlo.
Ta kuća stara u ulici moga djetinjstva .

Gordana Sedmak Jednačak

LASTAVICE

U kutu , tik uz ulazna vrata moga doma

Nastala je mala tvorevina.

Tvorevina zdjeličasta , od blata

Otvorena sa gornje strane i

Zalijepljena za zid

Došle su lastavice

Lijepe ptice selice

Metalno tamnoplave boje

Na trbuhu bijele slabo

Ružičaste nijanse .

Vanjski dio repa je rašljast,

Duži od ostatka repa

Tamna leđna strana te

Svjetli donji dio tijela

Daje joj posebnu ljepotu

Lastavica ptica pjevica

Tiho pjeva svojim

Cvrkutavim glasom

Stigle sa dalekog puta iz

Afrike južno od Sahare

Gdje su provele zimu

Dalek su put prošle

Hraneći se sitnim kukcima

Koje lovi u letu i dok leti

Iznad vode .

Ali put savladavaju lako

Pogotovo ako je dobro vrijeme

One se vraćaju s proljeća ,

Budu do rujna, kada ponovno

Odlaze u toplije krajeve.

Gotovo preko noći

Nastanile su se i napravile

Svoj dom , svoje gnijezdo na

Ulazu u moj dom

Dolazile su dvije lastavice

Donosile blato , suhu travu ,

Grančice , lijepile ih i pjevale.

Gradile su brižno, vrijedno ,

Odlazeći , dolazeći i cvrkučući

Kao da razgovaraju

Završile su svoje djelo

Napravile su svoj dom

To zdanje bilo je samo njihovo

Kako su samo ponosno ulazile i

Izlazile iz njega

Lijepi je osjećaj gledati kako

Mala bića uz veliku pažnju

Pripremaju svoj dom za

Dolazak na svijet svojih malenih

Još jači osjećaj se javlja pojavom

Sitnih lastavica koje 

Naviruju iz gnijezda sičušne

Crne glavice

Oba roditelja preuzimaju brigu o njima

A nekada i mlađe lastavice koje su se

Izlegle u prethodnom leglu i stasale ,te

Pomažu roditeljima u othranjivanju

Svoje mlađe braće.

Ptići otvaraju usta , piskavim glasom

Traže hrane , još kukaca i još

Njihovih poslastica

Evo, hrana stiže

U kljunu majka lastavica nosi  crvića.

Ona ponosno leti , jer obavlja

Najljepšu dužnost na svijetu .

Dužnost majke i produžavanja vrste.

I tako maleni u roku od tri tjedna stasaju

Roditelji ih ponosno gledaju , prateći

Brižno njihov let , jer su još mladi i

Neiskusni.

Mlade lastavice su živahne ,

Sad su na jednoj žici , sada su u zraku ,

Pa potom slete u gnijezdo

Dugi repovi crno modri , u

Slovo V-e

Tanki stas

I još ljepši umilni glas

Kao da pjevaju neku pjesmu

Nadopunjuju se , a sa strane gledajući

Majka lastavica uživa u

Svome potomstvu.

Međutim, kako ljeto odmiče

Kako dani postaju kraći i hladniji,

Lastavice se spremaju na dalek put

Put u toplije krajeve ,

Tako im je suđeno

Vratiti će se one u isto gnijezdo , u proljeće

Naći će one svoj dom ,

malo dotjerati i useliti se.

Proljeće je granulo u svojoj punini .

Otvorim ulazna vrata i pogledam u gnijezdo,

Koje je malo okrhnuto ,

A kad tamo ,

Iz njega vire dvije crne glave

Lastavice su se vratile u svoj dom

Malo se odmaraju nakon napornog puta,

Ali one su tu

I svake godine ista priča

Odlazak pred zimu , povratak u proljeće .

One koje se ne vrate u tom periodu

Do kraja ožujka početka travnja

Vjerojatno su smrtno stradale i

Nikada se više ni neće vratiti .

Prema narodnim pričama

Lastavica je simbol sreće ,

Pa čak i svetosti .

Majka Božja blagoslovila je  lastavice

Da ih ljudi rado primaju u svoje kuće ,

Da ih nitko ne uznemirava , da ih

Puste da slobodno žive

Svaki onaj tko bi nanio zlo lastavici

Da bude trostruko griješan.

Predivne su lastavice ,

Ptice selice , ptice pjevice.

Ptice rašljastog repa ,

Metalno tamnomodrog perja.

Gordana Sedmak Jednačak

LASTAVICE ŠIRE LJEPOTU ŽIVOTA

Gledam kroz prozor, a pogled mi se zaustavlja na rascvalom Judinom drvu.

Cvjetovi u obliku grozda, vise među zelenim lišće. Boja niti crvena niti roza....

Nešto između. Naprosto  posebna , upečatljiva .

Grane Judinog drva, odjednom se počinju lagano njihati . A vjetra niotkuda......

Evo, neko malo stvorenje, među grane se sakrilo. Tijelo se nazire, sad se upravo pokazalo.

Pa to je lastavica . Elegantnog , crnog tijela i rašljastog repa .

Čuje se kako umilno crkuće, kao da nešto priča.

Završavajući priču, zavijenim sretnim uzvikom, veseli se sunčanom danu.

Skakuće, a grane se povijaju pod njezinom težinom.....

Pomičući grančice se naginju pod njezinim akrobacijama.

Ali sada je upravo stala, razgrnula jedno krilo, savila vrat i počela se uređivati , čisteći se po tijelu.

Rep u obliku slova V, lagano podiže u vis....

Cvrkuće, ogleda se na sve strane , kao da želi bili primijećena.

Podiže i drugo krilo u zrak , dok je prvo spušteno uz tijelo.

Nastavlja uređivanje , podiže glavu,opet gleda na jednu pa na drugu stranu.

Odjednom se pojavio razlog njezinog dotjerivanja . Doletio je lastan odnekuda , sjeo pokraj nje na istu grančicu.

Zadovoljno su zajedno , umilnim glasom i prekrasnim stasom kakvog imaju samo elegantne lastavice nastavili uživati u sunčanom danu .

Svoj zajednički život nastavili su tražeći mjesto gdje bi mogli saviti gnijezdo i donijeti na svijet potomke.

Dugo su oblijetali oko kuće, ulazili u dio veranda pri tome se glasajući svojim umilnim glasom.

Bili su uporni , čak su sjedili na gelenderu ulazne ograde kako bi svojim instinktom ispitali , da li bi bili prihvaćeni kao stanovnici u jednom dijelu kuće.

Uletjeli su, onako znatiželjno , u podrum gdje su bila otvorena vrata i po njihovom zajedničkom izlasku i veselom glasanju moglo se pretpostaviti , da su to mjesto odabrali za mjesto sigurno za izgradnju gnijezda .

Podrumska prostorija , u kojoj se nalazi  odvodna pipa za zalijevanje vrta , nije im ništa smetala .

Pa čak niti cijevi od centralnog grijanja, koje su provučene za grijanje gornjeg dijela kuće.

To je mjesto kao stvoreno za njih , jer su tu mogli napraviti svoj dom, zaklonjeni su od nevremena i velikih vrućina .

I k tome , vjerojatno su osjetili da im nećemo smetati , već ćemo biti sretni da su našli svoj dom u našem domu.

Ubrzo su sagradili malo zdjeličasto gnijezdo , tako malo da je mama lastavica jedva sjedila u njemu .

Bilo je malo , jer su ga smjestili točno između dvije cijevi centralnog grijanja , ali to njima nije smetalo.

Gnijezdo malo , čvrsto....... Majka lastavica ležala je na jajima danima.

Lastan je donosio hranu lastavici , pravio joj društvo , smireno sjedeći na odvodnoj pipi koja štrši u zrak . Ali to ga ne smeta , on je tu, on je prisutan i na usluzi .

Ponekad ode van, poleti zrakom , donese nešto u kljunu i ponovno se smjesti na pipu i čeka .

Čeka taj dan , kada će maleni ugledati svjetlo dana .

I to se dogodilo...... male glavice su izvirile iz gnijezda .

Male, crne glavice kljunića otvorenih spremnih da im se nešto spusti za jelo.

Mama lastavica više nije mogla biti u gnjijezdu , jer je bilo premalo , pa se smjestila na donji dio pipe i budno pratila svoje ptiće .

Sada je i ona odlazila po hranu . Ptići su iz dana u dan , sve više jačali i postajali snažniji .

Jednoga dana , pogledam i iz podrumskog  prostora izlazi “ obitelj “.

Kakva je to buka bila, kakvo veselje...... ne zna se da li su se roditelji jače glasali ili maleni..... Svi su bili veseli....., lepršali na sve strane.....

Majka lasta i tata lastan izveli su svoje ptiće na svjetlo dana , izveli su ih na sunce.....

Počeli su ih učiti letjeti.

Pazili su tako zdušno na njih, pokazivali im osnove letenja .

Jedno od roditelja naprijed , drugo iza njih , pa dolje , pa gore...... Pratili su svaki njihov pokret .

Maleni su se znali , onako nejaki spustiti na obližnji prozor , ali ih je roditelj došao pogledati i poučiti za dalje .

Sada svaki dan izlaze lastan i lasta zajedno , da se malo odmore od malenih koji svojim glasićem stalno traže hranu.......

No, potom ih sve  izvedu van i kao da se igraju s njima....... lete , gore, dolje , vode ih u visine i opet se svi zajedno spuštaju blizu tlu .

Dolaze noseći nešto u kljunu i odnose  u podrumsku prostoriju , a maleni se ostaju igrati na rubu krova ili na gelenderu stepeništa.

Ali su stalno pod budnim okom svojim roditelja......

I tako sve do dana kada će biti sposobni za samostalan život . Kada nauče letjeti, pronaći  hranu , kako bi mogli započeti svoj život , odnosno snaći se u ptičjem životu .

Jer jednog dana, čeka ih dugi put......

Put naporan , koji mnogi neće izdržati..... , ali možda se oni opet iduće godine , onako s proljeća vrate u podrumski prostor i možda neki od njih sagradi gnijezdo na primjerenijem mjestu koji nije tako skučeno kao mjesto koje su izabrali njihovi roditelji .

Lijepe su ptice lastavice i njihov naziv nam izmami osmjeh na licu i lijepi osjećaj u srcu .

To su ptice koje šire ljepotu života odnosom prema svojim mladima , koje svojom ljepotom metalno sive boje i rašljastim repom , te umilnim cvrkutom govore da se ipak isplati živjeti........

Živjeti i veseliti se životu , kakav god bio......, jer veselje treba tražiti u tim malim životnim stvarima........Strpljivo , baš kao i priliči njihovom životu......

Oni se bore za život ne znajući kakva će ih sudbina stići na dalekom putu i na ponovnom povratku .Da li će se ikada više vratiti. Ali oni idu naprijed bez obzira na sve , jer život je samo jedan i njemu dok traje treba se veseliti .

Gordana  Sedmak  Jednačak

LJEPOTA STVARANJA

Ljepota stvaranja je onaj poseban , naprosto predivan osjećaj osobe koja svojim umom , darom i svojim rukama želi nešto stvoriti , uobličiti u nešto korisno , lijepo , efektno , posebno i onako svoje.

To je osjećaj snažnog poriva, dapače nekakvog podrhtavanja koje struji tijelom i naprosto taj osjećaj ne ostavlja čovjeka ravnodušnim.
Upravo taj nemir stvara košmar u glavi i želju, da se osoba pokrene i krene u nešto novo , nešto drugačije , samo njezino.
Pri tome se javljaju misli , ideje , čudne pa čak i smiješne kombinacije , potom i „ otkačene slike „ neostvarenih želja .
Želja koje treba ostvariti , želja koje vuku naprijed da se krene u nešto neizvjesno, a tako uzbudljivo .

Ako osoba ništa ne poduzme , to nešto „čučati će“ u njoj , zatomljeno , jedino će se s vremena na vrijeme „ isplivati onako na kratko na površinu „kao poziv za djelovanje .
Isprepleću se misli , kako i na koji način to napraviti , jer osoba upravo to želi upravo svom svojom snagom.
To će na kraju postati proizvod njenog htjenja , produkt njenih ideja , te upornog i napornog rada , njezinog djela .
Ono što nosi u sebi izlaziti će iz nje polako, onako kako će ideja sazrijevati i tako će se i postepeno ostvarivati .
Svaka kreacija dobro osmišljenja , sa dobrom voljom , ljubavlju i vibrom može zasjati u punom sjaju. Vješte ruke mogu zamišljenu ideju pretvoriti u stvarnost .
Ali ništa ne ide na brzinu .

I stara , dobro poznata deviza : „ Napredak uvijek traži napor!“ , sve nam govori.
Stoga je krajnja želja svake osobe, ostvariti ono što je duboko u njoj , Bogom dano , ono što stvara onaj slatki osjećaj nemira.
Kada se pojavi taj osjećaj , znak je da treba krenuti , hrabno i bezkompromisno.
Nipošto se ne okretati , zastajkivati , a kamoli stati .
Mora se ići dalje , bez obzira na trenutne ili čak možda duže poteškoće , jer vrijeme će pokazati koliko je ideja „ zrela „ za ostvarenje, koliko je ona interesantna i da li je to pravi put , da se ona na kraju pretvori u stvarnost.
Može se stati , ali samo da se odmore ruke , oči , misli....., tijelo , ali nikako ne predugo.
Vrijeme neće čekati .
Ono nema reprizu , baš kao niti život.
Treba dati sve od sebe , čvrsto i odlučno .
Onako iz dubine svoga tijela, iz dubine svoje duše .

Neka se sve ono „ zakopano „ u nama pretvori u „vulkan i bukne poput užarene lave „ šireći se po površini , te postane plod naših želja i ostvarenja .
Stoga, ljudi koji imaju to „ nešto „ u sebi , taj poriv koji im neda mira (oni najbolje znaju kako je to predivan osjećaj ) moraju krenuti na put ostvarenja , onog dubokog , kojeg nose u sebi.
Kreativne duše , oslobodite se , pridružite se ostalima , razvite svoju maštu i ostvarite svoje snove. Biti ćete dio jednog divnog društva , društva isto takvih ljudi kao što ste i vi , te koji se ne daju omesti svakodnevnim događanjima , već razmišljaju kako da svijet uljepšaju i to duhovno , emotivno , te plodovima od Boga, poklonjenog dara.

Treba ustrajati , povezati se sa istomišljenicima , „braćom i sestrama „ po vrlinama i darom kojeg nosimo od rođenja , duboko u sebi.
Moramo biti zahvalni Bogu , što nam je dao taj dar , što smo ga tijekom života ( na početku , sredini ili možda čak pri njegovom kraju ) ipak prepoznali u sebi .
On će nam pomoći u trenucima kada nećemo znati što i kako dalje .

Odmaknuti će nas od tih zbivanja , čudnih , neizvjesnih , opasnih , opakih i skrenuti put prema „ svjetlu“ da nas obasja svojom silinom i da nam donese nešto dobro.
Usmjeriti će nas prema vedrom danu punom sunca , optimizma i volje da ustrajemo i da uživamo u onome što imamo , u onome što je dio nas , onome što je u nama.
Zapravo ono što imamo oko sebe , pokraj sebe i dakako , u sebi samima .

Dostojanstvo , ljubav prema čovjeku kao prijatelju , ali onom iskrenom , davanje drugima kroz riječi , kroz geste , kroz djela , kroz ono unutarnje što posjedujemo , to je ono što govori o našoj vrijednosti kao jedinki .
I nadaj se novom danu , ljepšem , sadržajnijem i kako bi rekao Albert Camus :“ Drži svoje lice okrenuto ka suncu i nikad nećeš vidjeti sjenu !“
Imaj to na umu , uvijek i zauvijek.

Gordana Sedmak-Jednačak

Izvor teksta: "Novi sisački tjednik"

MODRO MORE PRIČA SVOJU PRIČU

Šećem obalom mora, polako s noge na nogu, upijajući zrake sunca.
Okrećem glavu na jednu pa na drugu stranu, kako bi pogledom zahvatila što više te neopisive ljepote .
Ljepote po koju mi sa kopna dolazimo na priobalje , da bi se ispunili snagom koju ta ljepota pruža.

Da bi „ stavili na stranu „ ono što smo proživjeli i pripremili se za ono što ne znamo, a što će tek doći .
Nije važno da li je to nešto ružno , naporno ili pak lijepo jer i lijepo treba znati doživjeti i preživjeti kako bi ugoda što duže trajala.
Kosa pod slamnatim šeširom u koji nemilice „ udara „ sunce, naprosto mokra od vrućine , a ispod sunčanih naočala znoj se cijedi niz lice.
Dosta šetnje. Treba stati.....

Eno jedne masline u blizini.
Sjednem pod maslinu.
Maslinu trošnu „ umornih“ kvrgavih grana . Smještena u njezinom „ zagrljaju „ prepuštam se čarima koje samo more ima.
Čuvajući me u „ debeloj „ hladovini dozvoljava mi da uživam u njezinom „ gostoprimstvu“.
Obuzima me ugoda svježine mora , svježine pomiješane sa oporim mirisom soli.
Osluškujem njegove valove, zapljuskujuće , pjenaste koji nježno miluju pješčanu obalu.
U jednom trenutku kao da je more na trenutak utihnulo .
Utihnulo kao da mi na uho nešto želi reći.

Možda mi je htjelo prišapnuti priču o galebovima koji neumorno slijeću na njegovu površinu i uz krik vinuvši se u zrak , raspršuju kapljice na sve strane.
Možda mi se želi povjeriti, da ga ovakva duga mirnoća jednostavno umara . Da će uskoro pokazati i onu svoju drugu stranu.
Pobuniti će se , uzburkati , zapjeniti . Pokazati će svoju snagu , hirovitost .
More voli iznenaditi, želi pokazati da je puno života.
U modrom moru sve je sjedinjeno , plahost , žestina i ljepota.

Gledajući u daljinu, prema pučini mora, ne razabirem spoj mora i nebeskog plavetnila.
Sve je nepregledna cjelina .
Cjelina glatka , suncem obasjana.
To je površina modro prozirnih odsjaja i nježnog nebeskog plavetnila.
Na ovaj način more u mojoj duši priča svoju neispričanu priču.
Tu morsku priču nastojala sam prenijeti na sliku napravljenu na plexiglasu sa akrilnim bojama , a priloženu ovom tekstu .

Gordana Sedmak Jednačak

MOJA RODNA KUĆA

Sjedim naslonjena

Na zid garaže

U dvorištu moje

Rodne  kuće

Polagano pijem kavu

Promatram ljepotu

Oko sebe

Došlo je željeno

Osvježenje nakon

Sparinom napornih dana

Danas se ipak

Lakše diše

Pogled mi pada

Na zimski vrt

Nadograđen na

Stražnjem dijelu

Rodne  kuće

Stakleni zimski vrt

Zgodno dopunjuje

Moje rodno zdanje

Kuću šatorastog krova

Pokrivenog crvenim crijepovima

Zimi je prekrasan pogled

Iz toplog staklenog prostora

Punog zelenih biljaka

Dok se na dvorištu

Presijava bjelina

Napadalog  snijega

Obnovila sam

Svoje rodno zdanje

Da mi ne propada

Da „ zub vremena“

Ne učini svoje

Teško bi mi bilo

Da je vidim trošnu

Bezličnu

Kako „ umire“

Meni pred očima

Hladnoća da prolazi

Kroz trošne prozore

Krov da propušta kišu

Koja ostavlja tragove

Na stropovima unutrašnjosti

Ne , nisam mogla

Da kuća „ umre“

Kuća za koju sam

Osobito vezana

Jer na „ leđima“  nosi

Isti broj godina

Kao i ja

Ona je za mene vječna,

Ona mora i takva ostati

Mora ostati draga

Uspomena osobama

Koje sam pod srcem nosila

I donijela na svijet

Ukoliko ne žele

Živjeti u njoj ,

Jer su puti obrazovanih ljudi

Danas drugačiji nego prije

Neka samo ponekad

Navrate u nju

I onis u odrastali i provodili

Svoju mladost dok ih

Put nije odveo drugdje

Neka dođu ponekad sa

Svojim obiteljima ,

Obiđu ovaj dom

On će ih uvijek

Dočekati „ otvorenih vrata“

A  prozorska stakla će ih

Sretno  pozdraviti

Svojim sjajem ,

Kada ih obasja

 Sunčeva svjetlost

Što ima ljepše

Od toga ,

Da nakon napornog tjedna

Dođeš u mjesto

Gdje si rođen,

 Te u zelenom okolišu

Doma iz mladosti ,

Opustiš svoje

Umorno tijelo

Stoga topao razgovor

Smijeh i veselje neka se

Čuju iz njezinog dvorišta

Neka rodna kuća

Uživa u njihovoj prisutnosti

Kada oni uđu u nju

Druže i opuste se

Sa svojim obiteljima

Neka se osjeti

Miris roštilja , kotlovine

Neka se čuje pjesma

 Veseli razgovor

Nakon što zaključaju

Ulazna željezna vrata

Nakon lijepo

Provedenog vikenda

Kada se okrenu da je

Pozdrave uz obećanje

Da će se vratiti

Ona će im vjerovati

I vjerno će ih čekati....

Želja mi je da

Rodna kuća „ živi“ i kada

Mene više ne bude

Neka druženjem u njoj

Navru sjećanja i misli

Da su i oni doneseni u nju

Nakon rođenja , te da su

U njoj proveli

Lijepe trenutke djetinjstva

 Mladosti i prvih ljubavi

Nadam se tome

Toplinom svoje

Majčinske duše.....

Gordana Sedmak Jednačak

MOJA SEKA

Razlika od osam godina

Nije nimalo predstavljala

Prepreku bliskosti  između

Moje seke i mene

Nekako smo se

Posebno razumjele ,

„Disale“  kao jedna....

Razgovarale  o mnogo čemu

Svakodnevnim bitnim  i

Nebitnim stvarima

O svim mogućim

Izazovima

Koje  život nosi.....

Slušala je moje trenutne

Probleme , nedoumice ,

Razmišljanja , ljutnje ,

Ono što me smetalo i

Ono što me veselilo.....

„ Znala „ je  razumjeti

Davala mi savjete

O svemu i svačemu

A ja sam ih „ upijala „

Kao spužva

Mnogi  su o njoj

 Lijepo zborili

Njezina blagost i

Pristupačnost bila je

Zapažena kod ljudi

Kažem bila je ,

Jer moje seke

Više nema

Ona nije više

Među nama.....

Iako je radila u zdravstvu

Nije ju zabrinjavalo

Njezino zdravstveno stanje

U mjeri u kojoj je trebalo

Ona  je uvijek

Prilazila drugima

Pomagala unesrećenima

I tješila kada je

Boljelo......

Svom puninom duše

Davala se drugima

A za sebe je rekla

Da ima vremena i

Da to nije tako strašno.....

Ali vrijeme je prolazilo

Bolest je ostavljala

Ozbiljne tragove i

Brzo je napredovala

Jednog dana moja

Seka je sagorjela

Njezino srce je stalo

Njezine crne oči su se

Zauvijek zaklopile

Ostaje trajno sjećanje

Na njezine oči i na

Njezinu crnu kosu

Na njezin blagi ,

Dobronamjeran osmijeh.....

I svaki puta

Kada pogledam na

Našu fotografiju

Ona i ja

Dvije sestre ,

Jedna na nebu ,

Druga ovdje

Srce mi se stegne.....

Ali nismo razdvojene

I dalje smo zajedno

Ona je na nebu

Čeka me

Do tada ostaje

Sjeta

Ujedno sreća

Što sam imala

Takvu sestru

Što sam imala svoju

Dragu

Seku......

Gordana Sedmak  Jednačak

                                                           MOST  ŽIVOTA

Autror slike: Nikica Jelic

Da li ste se nekada,  onako usput „ uhvatili“ da vam misli odlutaju ? Odlutaju nekuda daleko, daleko... Da ste se zamislili onako duboko i sjetno, pogotovo pri pogledu na neki most?

Dogodi se to, dogodi......

Pogotovo, jer most asocira na život. On pobuđuje emocije, sjećanja, ponekad i sjetu.

U tom trenutku osjetimo kao da je s jedne strane mosta prošlost , a s druge sadašnjost .

A u sredini njega, život koji „teče“, „ teče“....Nemilice.... nemilice....

 Teče sa svim svojim trenucima sreće, brige, žalosti i svega onoga što on sa sobom nosi. A ne nosi uvijek samo „ crno – bijele „ trenutke, nosi i one koje nastaju miješanjem tih dviju boja.....

Ali tako mora biti.... Tako je uglavnom svakome od nas.

Stoga rijeka i pogled na nju , na njezinu dubinu i raskoš  naprosto plijeni našu pažnju....

Zagledavši se u rijeku koja prolazi ispod mosta , nekada brzo, a nekada onako lijeno, gotovo neprimjetno......misli naprosto naviru.....

Čovjeku tako zagledanom u zeleno prostranstvo rijeke, sjećanja naviru. U tim trenucima prepušta se dojmovima, mislima, emocijama. Što ga to preplavljuje ? Da li je potpuno svjestan toga stanja ?

Osjećaj smirenosti, pa bunila, pa opet toplina nadošlih emocija. Emocija koje su nekako čudne, pomiješane sa sjetom i radošću....

 Da li je to moguće ?

Moguće je , kako ne..... Objašnjenje leži u tome da tijekom života čovjek ima toliko raznih događanja . Kako turbulentnih reklo bi se , tako i onako posebnih.

On ih naprosto nesvjesno „ sprema“ u dubinu svoga uma, u dubinu srca svoga.

Da.....ali on toga nije svjestan. On trenutno reagira. Onako kako mu racio i emocije nalažu.

 Ali nakon toga, sve ostaje negdje „zapisano“. Zapisano u njegovoj memoriji i tu negdje u srcu, duboko, duboko.

Bilo da su to lijepi trenuci, na čije sjećanje se nasmijemo i koji nam naprosto razgale dušu. Ili su to pak oni koje potiskujemo u sebi, jer ih se ne želimo sjećati.... 

Spremamo „ tamo negdje“, nadajući se da nikada više neće „ isplivati“ na površinu.

Ali varamo se..... Kada se najmanje nadamo oni su tu, podsjete nas da su još „živi“ i da nas samo žele podsjetiti na ono što je davno prošlo......

Makar nam to, itekako bolno bilo.

I to je dio života. Upravo to sjećanje na ono što smo već davno odagnali od sebe , čini cjelokupnost života.

 Mislimo da smo događanja proživljavanjem i prolaskom vremena zauvijek izbrisali , ali nismo . To sjećanje koje se povremeno „ javi“ je dobro da osvijestimo sebe , da ipak može biti  drugačije...... i da je bilo.....

Ujedno da shvatimo da nešto što je prošlo mora biti podsjetnik i putokaz da se i takve stvari događaju. I ako nam pomisao na njih izaziva stisak u grlu, odmahnimo rukom i ostavimo to da i dalje „ čuči“ u prošlosti...... Neka je tamo, ne ponovilo se više nikada .

 A mi idemo dalje........

Idemo prema nečemu obečavajućem , nećemu koje će nam izmamiti osmjeh na lice...... Ne mora osmjeh na lice, može samo izazvati onu toplinu oko srca........ Već je i to dovoljno i to nešto znači.....

Znači onome, tko to i zna cijeniti. Lijepe emocije neka preplave naše živote. Neka „ prekriju“ sve tužne uspomene i sva loša događanja, sva neslaganja, sva opiranja, sva nerazumijevanja......

Nemamo više „ vremena“ opterećavati se stvarima koje nisu bitne za daljnji naš život. Sa stvarima koje imaju utjecaj  na naš opstanak.

Život je tako kratak, da ga ne smijemo potratiti na ono na što ne možemo utjecati. Čak niti na ono što je prije bilo i što smo prošli te smo nezadovoljni njegovim ishodom.

Ne smije čovjek živjeti u prošlosti i sa prošlošću. Što se prije odmakne od tog osjećaja                                   „ zarobljenosti“ u nešto takvo , to će prije nadoći nešto na novom, sretnijem putu.

Putu kojim svi mi želimo kročiti i sa umom osviještenim i osvježenim krenuti u nova životna događanja.

Najgore je samo kukati, tražiti razlog da se ostane u takvom „ grotlu“, te da se ništa ne poduzima.

A kao da se  želimo riješiti svega balasta koje nas pritišće. Snaga uma i snaga volje kod čovjeka tu ima veliku zadaću.

Okrenuti novu stranicu u životu..... krenuti dalje, pronalaziti ljepotu u stvarima koje to zaslužuju.

Promatrati prirodu koja nas okružuje, jer ona nam itekako u tome može pomoći. Ona svojom svježinom i nepredvidivom ljepotom okružuje sve oko nas. Time nas dodatno ispunjava......To nam puno znači.

Dobri odnosno dobronamjerni ljudi su također bitni kako bi se ponovno „vratili“ u ljepotu življenja. Druženje s njima, razmjena misli, iskustava..... Dovoljno je razmjeniti pokoju rečenicu, onako u neformalnom druženju , uz jutarnju kavicu.

Upravo te riječi iskrenih osoba uz  miris željene jutarnje kave, čovjeka nekada naprosto „diže“.

Daje mu snagu za dalje, da se suoči sa onim što mu dan donosi , sa onim što mu je sudbina namijenila......

Jer nitko nezna što novi dan nosi, što ćemo sutra proživljavati i doživljavati. I koji će rezime na kraju dana biti. Da li ćemo sami sebi priznati da je današnji dan bio baš onako ok ili ćemo reći – „ ma opet ista zezancija „.....

Ali, nema tu puno filozofije. Usred mosta teče rijeka. Polako ili ubrzano.....ovisi..... Upravo tako se i život odvija.

Život teče kao rijeka, odlazi daleko, daleko u nepovrat.

Stoga iskoristimo ono što trenutno imamo. Živimo život kakav god je da je. Jer on je naš. On se više neće ponoviti. Niti ovako dobar, niti ovako loš.

 On je samo jedan . Jedan i što je najbitnije prolazan.

Proći će , a nećemo se niti snaći kako se ono kaže u vremenu i prostoru.

 Zar je već toliko vremena prošlo ? zapitati ćemo se i biti ćemo svjesni te činjenice tek kada se dobro pogledamo u ogledalo......

Vrijeme je ostavilo trag na našem tijelu, na našem licu, na našoj kosi . Na našim očima u kojima nema više onog nekadašnjeg sjaja.......Očni kapci već su pomalo spušteni , vid oslabljen.....

Naočale nam pomažu da još nešto pročitamo, nešto zamjetimo , a srce da nešto osjetimo .

 Ali znajte još nije kraj....

Još je dosta vremena pred nama. Ne smijemo se opustiti , prepustiti vremenu..... biti će još lijepih trenutaka i sunčanih dana . Treba ustrajati i treba vjerovati . To je cilj života .

Ne predati se nikada.

 I kada  apatija zavlada dušom i kada kosa zabijeli...., pa i to je dio života koji može itekako biti kvalitetan ako ga znamo osmisliti i uživati u njemu. Samo čuvajmo zdravlje tijela, a dakako i duha. Od srca Vam to želim......

GORDANA SEDMAK JEDNAČAK

MOTIVACIJA

Ilustracija: https://www.vecteezy.com/

Ujutro kada se oglasi zvuk budilice i otvorite snene oči, ostanite još jedno vrijeme ležati u postelji i dajte mislima, kako bi narod rekao, priliku da se srede. Baš kao što i tijelo treba polako razbuđivanje, tako i naše misli.

Ali onako strpljivo, laganini, opuštajuće......

Pri tome razmišljajte o lijepim stvarima, neka vas oplahuju pozitivne misli.

Na primjer, o tome kako je svanuo dan za kojeg vjerujete da će biti sadržajan , te da ćete uspjeti obaviti planirano. Da ćete sresti osobe sa kojima rado razmjenjujete  pokoju riječ , osobe koje vas svojim  prisustvom i pričama ne opterećuju.

Nikako nedajte priliku mislima da "skrenu s puta" , te da se usredotoče na pretpostavke svanulom  "teškom danu" , bilo u fizičkom ili u psihičkom smislu.

Nemojte to raditi sebi, svome tijelu , svojoj psihi. Postepeno opuštanje bitno je za naše tijelo i za ono "naše drugo ja" .

Jer sve negativno ostavlja trag kojeg mi trenutno nismo svjesni , ali ćemo postati  nakon dužeg ili kraćeg vremena, kada se jave posljedice.

Tijelo najbolje prepoznaje frustracije , negativne osjećaje koji ga preplavljuju.

Znamo da čovjek sam sebi može najviše pomoći. Jasno, ako smatra da to može i ukoliko kod njega postoji želja da se izvuće iz te nezavidne situacije koja  je posljedica raznih okolnosti kroz vrijeme...... Upravo o osobi ovisi koliko ona ima volje pokrenuti se , započeti možda nešto novo, dovršiti nešto već započeto......

Sam sebi može i mora biti najveći prijatelj.

 Druga je stvar, ako to ne želi i onako se bezvoljno prepušta sudbini koju novi dan nosi i osjećaju iz kojeg po njegovom "izlaza nema". 

 A izlaza uvijek ima.

 Samo treba htjeti i pokrenuti tijelo i svoj racio u vrijeme kada se osjećamo umorno, iznemoglo, depresivno, beskorisno.....

 Poznato je da dosta ljudi uslijed raznih okolnosti koje su ih zadesile, reagiraju onako "na prvu". Ne razmišljajući , gnjevno odgovaraju na neke upiti, smatrajući ih kao „ napade „ na njihov ego. Jako osjetljivo reagiranje na nešto što može biti neka šala, neki dobronamjerni savjet......

Znamo da je bilo ratnih razaranja, pandemije, velikih vremenskih neprilika- potresa, poplava, te i  dan danas iznenadnih promjena vremena koje iznenađuju svojim razornim djelovanjem. Uništavaju ono što su ljudi mukotrpnim radom stvarali, nestajeći u trenu.

Što nas još očekuje ?....Ne znamo, a možda i bolje da ne znamo......

 Ali mora se nastaviti dalje, a ne stati. Prepuštanje sudbini ne vodi ničemu, samo još više čovjeka "vuče u ponor" bespomoćnosti i apatije.

Život se nastavlja tamo gdje je stao ili se uspostavlja ponovno. To je neminovnost opstanka .

U takvim trenucima potrebna je motiviranost. Ona podiže čovjeka iz melankolije, iz stanja kada "diže ruke od svega"....

Motivacija je želja da se nešto učini , stvarni pokretač nas samih, naših aktivnosti, ponašanja . Ona nas gura naprijed, ona je poticaj, ona je najbolji motiv za postizanje nečega.Motivacija je stanje odnosno proces koji nas potiče, održava i usmjerava naše ponašanje prema određenom cilju. Na nju utječu naše potrebe, stavovi, interesi . Pojedinca potiče na djelovanje i utječe na njegovo ponašanje.

Tu mislimo na sve dobne strukture , na starije, na osobe srednje starosne dobi , te naše mlade.

Ljudi znaju često puta reći kako nemaju inspiraciju, želju odnosno motivaciju za neku promjenu.

Ona je jedina unutarnja pokretačka sila, kojom smo pobuđeni da učinimo nešto bolje za sebe i za svoje.  Stoga je potrebno dobro razmisliti i odabrati ciljeve, na koje ćemo usredsrediti svoju pažnju. Svoju pažnju fokusirati na njihovo ostvarenje i tako raditi na poboljšanju kvalitete života.

Jer na tome ,nazovimo to tako putu poboljšanja života, biti će prepreka i izazova.

Ali motiv njihovog ostvarenja, dati će dodatni poticaj njihovom prevladavanju.

Jer ništa nije lako, a pogotovo kada treba stvoriti uvjete i okolnosti ,da bi se taj proces odvijao glatko.

Na to kretanje prema boljem , ljude može motivirati npr. novac. Ali moramo naglasiti, da veliku ulogu imaju i drugi oblici motivacije kao što je zdravlje, mir, druženje sa prijateljima, sa obitelji, blagostanje, užitak u sportu, raznim oblicima rekreacije, užitak u hobijima, učenje, igre, kreativno izražavanje itd.

Na taj način, vodeći se ciljem koje žele postići, osobe stalno napreduju prema onome što pogoljšava kvalitetu njihovog života.

Što smo bliže nekom cilju, to je motivacija veća. Sve aktivnosti u kojima nam je dobro su dobrodošle.

Pogotovo mladi ljudi  moraju naći motivaciju za ostvarenje svojih odabranih ciljeva.

 Upravo mladi trebaju biti pokretači prema boljem.....

 Moraju imati vjere u buduće vrijeme i nadati se da će sve biti bolje, uz njihovo zalaganje, rad i upornost.             

Na primjer, imati vjeru da na svojoj rodnoj grudi, mogu uzgojiti najbolje povrće, zasaditi najljepšu šumu, uzgojiti najbolju stoku, oplemeniti životni prostor i uspostaviti lijep obiteljski život.

Najbolja motivacija je stvaranje obitelji koja će uživati u blagodatima Domovine, njezinim prirodnim ljepotama , te ih iskoristiti na najbolji mogući način.

Lako je pričati ,to znamo.

Ali radom na sebi , na svojem obrazovanju , na razvijanju i prihvaćanju modernih tehnologija npr. u poljoprivredi , razvoju i uzgoju domaćih proizvoda i plasiranju na tržište, mogu itekako doprinjeti dobrobiti kako svoje obitelji, tako i šire.

To je jedna od velikih motivacija. Na svojoj rodnoj grudi stvoriti nešto što ostaje budućim generacijama.

Jer kao što znamo, naš pršut ima najljepši miris, naš sir ima predivan okus, naša rajčica je najslađa, naša breskva je najsočnija, naša janjetina je najmirisnija , naše vino najpitkije,......

Toliko toga imamo ,toliko toga možemo.

Stvoreno sa znanjem, iskustvom prenesenim iz generacije na generaciju, stvoreno sa srcem.

Nije li to najbolja motivacija?

Ako je ona dovoljno jaka i cilj je dovoljno jasan i ostvariv.

Svatko prema svojoj dobi može i mora, imati neki cilj koji želi ostvariti.

Tada motivacija nije upitna. Ona će ga usmjeriti kako bi dosegao zadovoljenje toliko željene potrebe.

Motivacija uvijek mora biti prisutna. Ukoliko posumljamo u ishod onoga što očekujemo i odustanemo od postupka,  ubrzo ćemo zažaliti. Zažaliti jer cilj je ostvariv , ako se dovoljno jako želi i ukoliko se ustraje,  u svim fazama njegova ostvarenja .

Na kraju on sa sobom, kao nagradu nosi bolji, sadržajniji, zdraviji , te kvalitetniji život. Imajmo to na umu.....

Gordana Sedmak Jednačak

NADA

Kako je moćna
Izgovorena
Riječ
Nada.....

Kako samo
Kod čovjeka
Stvara onaj
Topli osjećaj
Da nije svemu
Kraj....

Stoga kada
Čujemo misao
Da još nade
Ima......
Povedimo se
Za njom
Upravo u trenucima
Kada smatramo
Da izlaza nema.....

Izlaza iz onoga
Što nas se obujmilo
Onako čvrsto
Onako bez suzdržanosti
Bez obzirno......
Želeći nam time
Dati do znanja
Da je ono jače
Te da smo ulovljeni
U mrežu iz
Koje izlaza
Nema.....

Ali kada nam kroz
Um prođe misao
Na nešto lijepo
Na nešto pozitivno
Nešto nas nešto
Naprosto
Vuče iz ponora
Daje nam
Snagu da ljepotu
Pronađemo
U onome što na izgled
Ljepote nema,
To je nada.....

Nada koja se javi
U trenutku kada
Mislimo da nas
Više ništa ne može
Razveseliti
Da nam ništa
Ne može unijeti
Dašak topline
U naš život.....

Tu nadu
Taj spas duše ,
Treba samo dočekati
A pitate se kako ?
Pitam se i ja ,
Ali vjerujem da je tu
Oko nas
Da nas promatra
Iz prikrajka
Da nam priskoči u
Pomoć kada
Vidi da više
Dalje ne možemo.....

Stoga nada
Umire posljednja
Tako naš narod
Mudro zbori....
Slušajmo njihove
Mudre izreke
I naučimo nešto
Iz njih.......
To su riječi koje
Su našle svoju
Potvrdu u životu
Mnogih
U prošlim
Vremenima
Kada isto tako nije
Lako nije bilo....

Mnoge nedaće
Prošli su naši
Stari ,
Borili se sa bolestima,
Neimaštinom ,
Nepravdom ,
Zlim jezicima

Ali su ustrajali ,
Nisu se dali ,
Pomagali su drugima
Od onog malo što
Su imali ,
Dijelili s njima i
Dobro i zlo ,
Ali onako iz duše.
I to ih je spasilo
I ono što je stalno
Bilo uz njih je
Nada ,
Vječno prisutna u
Njihovim srcima .

Gordana Sedmak Jednačak

NAŠE RIJEČI

Niže se riječ

Jedna za drugom

Uvjerljivo izgovorene

U žaru naše istine.....

A da li je to

Privid ili se radi

O nečem stvarnom?.....

Ili govorimo ono

Što želimo

Što nam srce hoće....

Što nam trenutno um

Nameće.....

Da li je to možda

Plod naše mašte ?

Možda iluzije ?

Možda fikcije?

Možda ?........

Radimo to nesvjesno

Kako toga trenutka

Osjećamo.....

Ali kada taj  trenutak

Nestane

Kada se bura emocija

 Stiša.....

Kada se maknemo iz

Te pomame emocija

Postajemo svjesni

Da ipak to nije baš

Tako....

Sivo, niti sve crno ,

A niti bijelo.....

Emocije su čudno

Čuvstvo

Mogu dovesti

Do „ raspada“ ali

Isto tako mogu dovesti

Do „poleta“......

One se mogu

Naprosto igrati sa

Nama ,

Sve dok taj osjećaj

Ne pređe granicu.....

Onu nit kada se

Iz racionalnog prelazi

U nešto štetno za

Um, štetno za život....

Jer sve ono što

Može naškoditi

Treba  držati

Pod kontrolom

Zbog toga i jesmo

Ljudska bića koja

Čuvaju i štite

Svoja čuvstva.......

Gordana Sedmak Jednačak

NE RADI DRUGIMA ONO ŠTO NE ŽELIŠ DA TEBI DRUGI RADE

Kineska mudrost zapisana je u ovoj rečenici "Ne radi drugima ono što ne želiš da tebi drugi rade".
Ta rečenica puno govori , samo je treba znati "čitati".
To je rečenica koju smo znali često čuti i od svojih roditelja , dok su nas odgajali .
Njezin smisao netko je shvatio , a netko jednostavno kao da je nikada nije niti čuo , a kamoli razmislio o njezinom sadržaju i poruci.
To je rečenica na kojoj se bazira moralnost svih nas.

Stavovima da drugome radiš ono što ni u kojem slučaju nebi želio da drugi rade tebi , neke osobe se pretvaraju u bezosjećajna bića kojima je bitan samo osobni probitak , bez obzira kojim sredstvima to ostvarili .
Takvim odnosima , jedni druge ćemo uništiti, jedni drugima nanoseči zlo , zapravo nanosimo zlo i sebi ( a toga izvršioci izgleda nisu svjesni ili o tome trenutno ne žele razmišljati ) , jer na kraju se u životu sve na neki način vraća .
O tome treba razmisliti , kada želimo nekome nešto loše napraviti , kada želimo da se osjeća loše , podcijenjeno i da pati .

Stanimo tome na kraj , svaki na svoj osobni način.
Normalno je da dođe vrijeme u životu, kada čovjek nekako radi reviziju svoga života, preispituje svoju savjest, pa makar i u vrijeme kada već onemoća od života ovakvog ili onakvog , sumirajući sve što je u životu proživio, što je napravio i što ostavlja za sobom.
Osobe koje su drugima nanijele bol , svakako će jednog dana postaviti pitanje: "Što je to meni trebalo, ja sam tim svojim postupkom jako loše postupio i ja sam sam negativno djelovao na daljnju sudbinu , odnosno preostali život , ne samo jedne osobe , već i čitave obitelji te osobe kojoj sam to napravio?"
Ali , tada će to za osobu kojoj je to učinjeno biti prošlost , doduše bolna prošlost , koja će pomalo izblijedjeti , ali nažalost sa posljedicama na organizam do kraja života .
Međutim treba nastojati o tome ne razmišljati, pozabaviti se dnevnim događanjima i obvezama.

Uz pomoć obitelji i dobrih ljudi odmaknuti se od toga , staviti to sa strane i nastaviti dalje .
Međutim , osoba osjeti da je to tu negdje, pokraj nje , prisutno, ona to osjeća.
Veliki "krater" ostao je u duši , ali dušu treba polako oporavljati veseljem da je svanuo novi dan kada treba nešto napraviti od obvezan , pa nešto onako samo za sebe.

Svakim danom je sve više osoba koje upadaju u takve nemile životne situacije, čiji smo uzrok mi ljudi i naš međusobni odnos koji je danas poprimio neke stvarno čudne i zastrašujuće oblike.
Stoga , okrenimo se oko sebe , pomognimo jedni drugima, porazgovarajmo sa osobom kojoj je razgovor potreban, jer lijepom riječi što šta se može pozitivnoga učiniti .
Odbacimo te neke loše porive , priđimo jedni drugima , pomognimo jedni drugima razgovorom , jednom malom gestom kojim možemo puno toga „ reći“.
Na taj način ujedno gradim jedno lijepo , trajno i iskreno prijateljstvo.
Jer prijatelj se postaje kada je najteže , kada moraš "dati sebe za drugoga" do kojeg ti je stalo.
Jednog dana sve loše će ostati iza osobe koja je nešto ružno doživjela , te će ona ići dalje kroz život sa daljnjim poticajnim smislom da život ipak može biti lijep.

Imati će smisao svog daljnjeg života, sve će postati bolna već pomalo izbljedjela uspomena .
Stoga kada nas opsjedne misao da nekome napravimo nešto loše kao osvetu ili kao inat , stanimo i dobro razmislimo, što mi to zapravo radimo.
Sjetimo se onog moralnog načela , a kojeg smo smetnuli s uma :

"Ne radi drugome , ono što ne želiš da tebi drugi radi "!
I stanite , odustanite od loše nakane , postanite bolji ljudi .
Sve će Vam se to bolje isplatiti , jer osjećaj poštenja, osjećaj učinjene dobrote krasiti će vaš daljnji život .
To je onaj predivan osjećaj kojeg ne može ništa zamijeniti , a posebno ono materijalno.
Mislimo o tome, radimo na tome svaki dan .

Budimo bolji jedni prema drugima , budimo bolji ljudi.

Gordana Sedmak Jednačak

Tekst izašao 2019 godine u Novom sisačkom tjedniku
Ilustracija: https://www.nytimes.com/

NEMA LJEPŠEG

Nema ljepšeg osmijeha,

Nema ljepšeg oka plavog

Od osmijeha i oka

Mojeg unuka......

Zagleda se oko plavo

Kao da se pita

Što je to ?

Što se to događa ?

Što ja to čujem ?.......

Potom se,

Začuđenog  pogleda

Očiju plavih,

Osmijeh pojavi na

Malom bucmastom licu.....

Osmijeh razdragani,

Veseli ,

Pravi dječji i

Ubrzo tako grleni......

Smije se on tako,

Pokazujući  tek iznikla

Dva donja zubića.....

I ne prestaje.....

Smije se, smije

Glasno,

Još glasnije......

Oči zatvara,

Pa otvara,

Sijaju od zadovoljstva

U crticu se pretvorile.....

Najljepše plave oči,

Krupne oči,

Mojeg unuka.....

Zna izražavati radost

Veseli se novom,

Drugačijem, zabavnom,

Svemu onome što netko izvodi

Kako bi ga zabavio.....

Lijepo je vidjeti

Njegov iskreni osmijeh,

Sreću koju njime izražava.......

Njegove oči su priča

Za sebe......

Otvorene, široke,

Dugih trepavica,

A plave poput dubokog mora......

Nema ljepšeg osmijeha,

Nema ljepšeg oka plavog

Od osmijeha i oka

Mojeg unuka

Lovre........

Gordana Sedmak Jednačak

OBAVIJEN  POVIJUŠOM

Kako je neobično i ujedno inpresivno vidjeti zdravi, zeleni kaktus obavijen nježnim listovima povijuše. Povijuše koja se vješto stapa sa istom takvom, za uzgoj nezahtjevnom biljkom. Obje su zahvalne za uzgoj, jer ne traže previše „ brige“, a djeluju vrlo dekorativno.

Kaktusi su idealne sobne biljke koje su se udomaćile u našem podnevlju. Oni mogu predstavljati prekrasan dekor za sobu. Međusobno se razlikuju oblikom, bojom, a ima ih pregršt. Od raznih mesnato zelenih, sa i bez bodlja, cvatućih, ne cvatućih, crvenkastih do sivih, glatkih koji izgledaju kao biskupove kapice.......U kuglastom obliku, u stupastom obliku, u obliku grana raštrkanih na sve strane , ma još mnogo različitih varijanti.

Kaktus je prekrasan za dekoriranje životnog prostora, a poznata je lakoća njegova održavanja. On pripada porodici sukulenata ili mesnatica koje potječu iz područja s nedostatkom padalina. Stoga samo povremeno, vrlo skromno zalijevanje dolazi u obzir, da ne bi došlo do odumiranja biljke.

Prije par godina dobila sam na poklon jedan mali kaktus, koji je bio tako sičušan i nježan. Iskreno nije baš djelovao obečavajuće. Čak sam se bojala da će njegov vijek trajanja biti jako kratak. Međutim, zavirila sam u literatura i saznala da se radi o kaktusu koji vrlo sporo raste, ali s vremenom, uz strpljenje i njegu može doseći impozantnu veličinu i ljepotu.

 Upravo to se i dogodilo. Trebalo je čak par godina dok se nije „ izdigao“ iz tog niskog rasta i „hrabro“ krenuo u visine.

Pokazao se u pravom svjetlu. Pokazao se zapravo, u svoj svojoj ljepoti.....

Kuglasti , a ipak izduženi oblik, poput stupa.....

A na njemu na simetričnom razmaku rubovi, koji podsjećaju na rebra. Na tim tankim rubovima tu i tamo koja bodlja.

Pomislila sam si , da se sada već nešto može napraviti sa njim, oplemeniti ga sa nekom drugom biljkom. Treba mu dati lijepo okruženje.

 Ideja je došla sama od sebe.

Zašto ne bi posadila kraj tako robusnog , zelenog komada, neku biljku koja bi mu dala onu posebnu nježnost. Možda to ne bi bilo loše.....

Odlučila sam se za povijušu, točnije šareni sobni puzavac.....

 Uzela sam par reznica dugačkih desetak centimetara i stavila ih direktno u zemlju. Odlučila sam se umjesto u vodu, odmah u posudu direktno okolo kaktusa, posaditi tu lijepu povijušu.

 Zalivši sve reznice zajedno , čekala da puste korjenčiće i počnu rasti.

Trebalo je vremena dok je taj proces zakorjenjivanja uspio, morala sam u nekom dijelu čak i dodavati nove reznice. Ali na kraju, sve je krenulo svojim slijedom, onako kako sam željela. Uskoro se vidio rezultat......

Puzavac je počeo obavijati kaktus , pridržavajući se za njegove bodlje, stremeći prema njegovoj visini. Tako sam dobila lijepi i gusti grm koji prati rast kaktusa. On je djelovao „ponosno“ jer je bio  središnja točka jednog posebnog i dojmljivog aranžmana.

Upravo tako sa originalnim idejama možemo stvoriti „ kompoziciju“ koja će ostaviti drugačiji dojam .

Prozorsku dasku uresila sam jednim takvim posebnim živim ukrasom. Htjela sam da to bude nešto drugačije, moje, neuobičajeno. Volim eksprerimentirati , stvarati neobične kombinacije cvijeća upotpunjujući ih neobičnim ukrasnim lončanicama.

Dajući mašti na volju, dala sam priliku povijuši da svojim listovima obavija lijepi zeleni primjerak . Ujedno zajedno rastu, a puzava biljka „ dobiva vjetar u leđa“ i kao da hrli da što prije stigne do vrha naprednog kaktusa.

Obavija ga okolo naokolo, pružajući i šireći peteljke na sve strane.

 Na krajevima peteljki pojavljuju se listići, mali pa sve veći. A boja im je tako posebna....

Naličje listova je u ružičastim i ljubičastim tonovima sa srebrnim prugama. Ta prošaranost listova je ono što daje posebnu čarobnost i ljepotu.

Šareni sobni puzavac odlično uspijeva u simbiozi sa robusnim kaktusom , koji kao da je ponosan zbog tog društva i svoje dominacije, te važnosti......

Uklopili su se lijepo u svojem rastu, svojoj ljepoti..... Vidi se to odmah.

Stavila sam ih u dekorativnu, unikatnu posudu.

Upravo ta vaza od stakla ispupčenog reljefnog oblika daje im posebnu notu.

Njezina jarko crvena boja daje još jači pečat neobičnoj i usklađenoj kompoziciji biljaka koje  sadrži.

Posebno sam zadovoljna kada vidim kako na svjetlom mjestu, na prozorskoj dasci tijekom godine moje biljke „ žive“ u skladu i ljepoti.

Treba se ponekad poigrati sa idejama, napraviti nešto novo.

Barem probati, ako ne uspije, barem smo pokušali.

Ali ipak na kraju se trud isplati. To čovjek uvijek mora imati na umu.......

Jednog dana ostati ćemo iznenađeni da uspjeh nije izostao da se upornost isplatila.....

 I dakako , želja za nečim novim, kreativnim, drugačijim.

Stoga kada posadimo biljke sa željom da one lijepo napreduju i sudjelujemo u njihovom stasanju , to nas čini sretnijima, ispunjenijima, a sam pogled na njih djeluje smirujuće .

Istinsko je to uživanje. Vjerujte mi.......

Gordana Sedmak Jednačak