OGRADE RAZDVAJAJU I SPAJAJU

Nakon nekoliko izuzetno kišnih dana, napokon opet sunce.

 Pa, jesen je tu..... sa svim svojim vremenskim, naglim promjenama. Kako sa hladnoćom, tako i sa padalinama.

 Međutim, smirivanjem nepogoda, sunčane zrake nas mame da izađemo iz kuće, te da se prošećemo po „okupanom „ zraku. Onako lagano i bezbrižno, koliko se to god može......

Da, kako se ono kaže „ protegnemo „ noge i da uz put možda nekoga sretnemo i koju riječ s njime prozborimo. Tako si prikratimo vrijeme, a ujedno se nadišemo svježeg zraka. Upravo takva šetnja dodatno doprinosi boljem raspoloženju i dakako lakšem opuštanju.......

No, nije se potrebno daleko uputiti u šetnju........

Dovoljno je samo napraviti jedan ili dva kruga po uobičajenoj ruti, koja što se tiče mojeg kvarta obuhvaća ulicu u kojoj stanujem, proći pokraj kupališta Zibel , spustiti se Gundulićevom i vratiti se Cesarčevom, u ulicu gdje mi je dom.

Šetnja naprosto godi, kako oku, tako i psihi. Jednostavno, bez ikakvog razloga i bez ikakvih opterećenja kročiš naprijed i gledaš i samo promatraš. Sve, baš sve.....

Svaka kuća, svaki dom vrijedan je našeg pogleda.....

Svaki objekt , svaka dvorišna ograda......

Sve je to zanimljivo i odmara dušu.

Kako samo dvorišna ograda povezuje i ujedno ograđuje privatni posjed s njegovom okolinom. Interesantno je da ona u isti čas razdvaja i spaja.

Odvaja naše od tuđeg , a opet kolnim i pješačkim ulazom, dvorišna zgrada „ otvara“ svoja vrata i omogućuje ulaz drugim ljudima.

 Dvorišnom ogradom zapravo počinje osobna priča svakog privatnog posjeda.¸

Ona je elegantno okruženje posjeda.

 Svatko od nas je na svoj način, te prema svojim mogućnostima uredio okoliš svoga doma i time još dodatno istaknuo mjesto, gdje provodi svoju svakodnevicu. Gdje provodi dane, gdje provodi svoj život......

Označili smo svoj posjed sa ogradom, da se zaštitimo od suvišnih, znatiželjnih pogleda. Da se samo kroz ogradu da naslutiti što se u dvorištu doma, događa. Dvorišne ograde pružaju zaštitu od neželjenih pogleda, osiguravajući privatnost u vrtu i okućnici.

 Jednostavno želimo sačuvati intimu obitelji , želimo sačuvati svoj mir. Jer daleko se lakše i ljepše opustiti u takvom okruženju nakon napornih dnevnih događanja i obveza.

Ograda je vidljiva ne samo nama, jer je uglavnom ispred objekta gdje živimo, nego i onima koji nas posjećuju, te slučajnim prolaznicima, te susjedima.....

U izgradnji obiteljske kuće treba voditi računa i o izgledu dvorišne ograde. Ona ima važnu ulogu jer je ona u stvari „ ogledalo“ kuće. To je ono što prvo uočimo, kada dolazimo pred stambeni objekt.

Mnogi danas žele moderne, čvrste i lijepe dvorišne ograde.

 Najčešće one od metala koje su jednostavno, odnosno lake za održavanje, te plastificirane ograde itd. Da bi elegantno zaštitili izgled svog vrta od pogleda , može poslužiti ograda od trske , panel ograda, potom mreže ukrasne , željezne, rešetkaste itd. Ograde kovane, ograde betonske, ograde od raznih modernih materijala.

Ali tzv. „živa ograda“ je nešto posebno.

 To je ograda prirodna od biljke koja je zasađena, odnjegovana, obrezana i o kojoj je potrebna stalna briga. Ona će uljepšati svaki prostor. To je sigurno.....

 Brzo raste i izuzetno je dekorativna. Živa ograda ili tzv. živica je najbolja barijera od pogleda i od jakih sunčanih zraka.

Stoga je naprosto idealno posaditi živu ogradu, koja će uljepšati svaki prostor. Ona će formirati svojim rastom neprobojan „ zid „ sa dodatnim zadatkom davanja posebne elegancije prostoru. Razlikuje se po svojoj bujnosti, po brzini rasta, po obliku , po boji listova itd. Ukoliko želimo da nas živa ograda štiti tijekom cijele godine, svakako bi trebali izabrati lovor višnju, tisu, borovicu, fitoniju......

Međutim, kao žive ograde popularne su i tuja, kalina, vatreni trn, čempres itd. Sve te ograde na svoj prirodan način daju svježinu okolišu.....

Ne samo što brzo rastu, one nisu ni toliko zahtjevne što se tiče održavanja ( samo redovito orezivanje tako da ne štrše novoizrasli izdanci ) .

Nakon svježeg orezivanja šire tako opojan miris na sve strane. One zaštićuju od prašine, buke, a ujedno su dobre za stvaranje sjene u dvorišnim dijelovima koje treba zaštiti.

Mnogi , u novije doba svoje ograde sa bočnih strana oplemenjuju upravo tim zelenim biljkama.

Na taj način visinom čak do tri metra , stvaraju svoju oazu mira....... A ujedno, oazu za oči i za dušu.....

Upravo sam ja na taj način, jednu bočnu stranu dvorišta čitavom dužinom „omeđila“ takvom ogradom koja raste, buja, širi svoje grane u vis......

Budući da sam prije par godina na istom mjestu imala čemprese i to vrlo gusto posađene, na veliku žalost , kao preko noći , dobili su smeđu boju .

Jedan za drugim kao da je „umirao“. Izgledali su kao spaljeni . Isto se dogodilo i u susjedstvu .

 To je bila takva godina , koja je zapamčena po bolesti čempresa koji su napadnuti nekakvom , kako su stručnjaci rekli „ mušicom“.

 Probali smo tretirati sa raznim pripravcima , ali uzalud.

Morali smo jednostavno , sve čemprese izvaditi i odlučili se za zelenu kalinu. Zasadili smo mladice jednu do druge, te pratili njihov rast . Bilo je par izdanaka koji se nisu održali odnosno primili, ali smo ih zamijenili novima.

Zaljevali smo i prihranjivali ih , sve dok se nisu mladice primile i živica nije počela rasti . Rasla je sve viša, sve ljepša , zelenija i gušća.

 Nakon toga smo je počeli oblikovati.

Danas je ona naš pravi, prirodni ukras .

Naša „živa“ ograda, visoka skoro tri metra, stremi još više u zrak. Ali dovoljno je , na toj visini je održavamo, takva nam je najljepša.

Priroda ipak daje najljepše ograde, koje štite , razdvajaju , spajaju i čiste zrak koji udišemo. A pri tome i uživamo u njihovoj eleganciji i ljepoti .

Što nam više treba ?.......

Gordana Sedmak Jednačak

OSNAŽIMO UM I TIJELO

Izvor fotografije

Nakon svih dana proživljenih ,napetih,punih neizvjesnosti....svakim danom postajemo druge osobe . Osobe zaokupirane svojim mislima .

Misli nam lutaju negdje daleko, a mi kao da još uvijek ne možemo pojmiti što nam se, u tako kratkom vremenu , izdogađalo.

Izdogađalo toliko toga različitog i tako užasno lošeg. Pitamo se, kako to, što je uzrok tome i zašto baš sada ??....

Odgovor tražimo , ali nam ga nitko ne može dati. Nemoguće je odgovoriti na tako teška pitanja. Jer odgovor nije nimalo jednostavan niti lagan.

On je sačinjen od nečega nerazjašnjivog , što je iznad mogućnosti svjesne, realne spoznaje.

 Pregršt je nedoumica, činjenica, nevjerica, od promjena ljudi,njihovih postupaka, žestine prirode i njezine burne reakcije, od čitavog spleta čimbenika koje je nemoguće dokučiti.

Ne postoji osoba koja bi mogla dati odgovor na to pitanje.

Nastale okolnosti učinile su to što su učinile. O tome se ne isplati razmišljati , gubiti energiju koja nam je potrebna da krenemo i da idemo dalje . Naprijed , a ne nazad . Što je bilo , bilo je. Nemojmo se okretati......

 Svima nama su okrznuti životi , nekome više drugome manje. Obim je različit , kako nas je dohvatilo.

 Ali su svakome....., za sigurno , bez iznimaka.

 Svi smo osjetili gorčinu stvarnosti iznenadnih događanja. Ničim izazvanih događanja koje su se pojavile onako nepozvane, kao da su vrebale „ iza ugla“.

Kao da su nas željele zaskočiti i zavezati nam „ omču“ oko vrata.

Nisu nam dale „ disati“, vjerojatno smatrajući da smo iskoristili svoj životni joker.

A svi mi željni smo ( kako oni mladi, tako i stariji ) onoga života, onakvog kakav je prije bio. Bez obzira što je i on nije bio nešto predobro , ali je bio naš ustaljen.

Osrednji gdje smo se borili sa svakodnevnim problemima, razmišljanjima kako dalje, kako se financijski „pokriti“ , kako podići djecu, kako stvoriti nešto .

Kako pomoći svojima pa makar i sa onim što malo imamo. To smo radili iz srca i veselili se tome , pa makar je to više bio znak pažnje , jer više za više nismo imali .

Osim toga, misli su nam bile okupirane kako se kroz daljnji život provući sa boleštinama koje su nas već počele, po prirodi i starosti , nagrizati.

Kada to promatramo iz današnje perspektive , to sve  je zanemarivo i neusporedivo sa ovim što nam se izdogađalo u zadnje skoro dvije godine. A mislili smo tada da nam je teško.....

No zadesilo nas je ovo  novo stanje koje već traje i trajati će. Stanje koje nas mori sa pitanjem što i kako dalje ??

Nakon pandemije koja nam je iz temelja promijenila život , trebalo je nastaviti živjeti. Nije bilo lako, ali smo morali.

 Morali smo , isprva zatečeni , pribrati se . Potom polako „ stati „ na loptu i prilagoditi se tim izvanrednim okolnostima .

Maske su postale dio našeg outfita, naša druženja sa najmilijima jedno vrijeme su bila onemogućena, da bi kasnije došle mjere ograničenja u brojčanom obliku. Ograničenja vezana uz proslave ,          vjenčanja, pričesti , krizme, sprovode, kulturna , te ostala društvena događanja......

Postajali smo sve više osobe zatvorene u svoje svjetove sa mogućnošću da ponekad „ utažimo“ želju da budemo sa drugima , da prozborimo koju riječ onako uživo.....

Ostavilo je to posljedice na našu psihu ,pogotovo naše mladeži . Mladeži željne zabava , plesa, veselja, susreta , šetnji i svega onoga što čini doba mladosti.

Sve se  više toga odvijalo on line.....preko facebooka....preko društvenih mreža.

Odrađivali su se poslovi od kuće, djeca su imala on line nastavu. Znanje koje su stekli na taj način nije polučilo onakav rezultat kao kada, u učionici mogu interaktivno sudjelovati u nastavi.

Osim toga, onaj dolazak na nastavu među svoje vršnjake, ona željna zvonjava nakon završetka školskog sata i druženje na hodnicima te zbijanje nepodopština svojstvenih tim generacijama , sve je to izostalo .

Sve je to nedostajalo . Čak i odlazak na igrališta kako bi bili tjelesno aktivni , igrali nogomet, rukomet , košarku..... Jednostavno kako bi uživali u igri, smjehu, zraku....

Kada je došlo vrijeme popuštanja mjera, odnosno dozvoljena veća okupljanja , svi su pohrlili van. Željeli su da se ponovno vrate u bivši život , bili su „ gladni „ normalnog  nekadašnjeg života.

Svi  smo postali svjesni da je ono što je bilo nekada, bilo tada, a kada će biti ponovno vidjeti ćemo.....

A bilo je tako dobro .

Potres je još jedna nedaća koja je, pogotovo u ovom dijelu naše Banovine, pokazao da ništa više nije isto.

Da ne možemo biti mirni i spokojni .Strašne sile su se spojile, energije ogromne snage. A zašto ? pitamo se.......

Mnogi nakon što su im domovi porušeni ili oštećeni , nalaze se u nužnom smještaju .

Nije im lako. Čekaju da se jednog dana vrate u svoje obnovljene domove , u svoje novoizgrađene kuće. Strpljivi su, iako im svaki dan kroz glavu prolaze razne misli neizvjesnosti i tuge.

Ali sve to će jednog dana biti ružna prošlost . Biti će oni u svojim domovima , u svojim naseljima , u svojim gradovima.

Šetače ulicama, koje će možda biti okružene čisto drugačijim građevinskim zdanjima , ali će oni znati da je to njihov kraj .

Njihov kraj gdje su živjeli, kraj u kojem ponovno žive.

Kraj koji nisu napustili nego su snagom volje i vjerom i nadom dočekali dan povratka . Povratka u drugačije, ali ipak na njihovoj zemlji.

Moramo se snažiti , kako i u dijelu virusa , tako i potresa..... tih nedaća koje će morati jednom nestati.

Ne smijemo klonuti duhom. Nada je ona koja posljednja umire.

Snažiti tijelo da izdrži , jer je i ono tako bitno za naše postojanje . Tijelo koje ne smije odustati , ne smije se predati . Ono to neće , ako mu mi to ne dopustimo .

Puno je u životu nedaća kroz koje čovjek misli da neće moći proći , opusti se , nađe se u situaciji da jednostavno ne vidi izlaza i da mu je svega dosta.....

Ali odjednom se pojavi neka unutarnja snaga...... snaga vjere u uspjeh .

Snaga i nada . Tijelo kaže da odustajanja nema , a duh mu se pridružuje u toj nakani .

Stoga, svemu jednog dana dođe kraj , pogotovo ružnim stvarima. Treba vjerovati u to i to je već prva stepenica ka „ svjetlosti“.

Doći će taj dan , osnažimo svoj um , svoje tijelo , svoj duh..... to nam svima treba..... za bolje sutra.

Gordana Sedmak Jednačak

OTIŠLA JE.....

OTIŠLA JE TIHO

 BEZ POZDRAVA.....

U ZIMSKOJ VEČERI

KADA SE HLADNA NOĆ

SPUŠTALA NA TLO....

OTIŠLA JE SRETNA,

SRETNA JER JE

VOLJELA ,

ISTINSKI LJUBILA

 SVOJ RODNI KRAJ.

PODIGNUVŠI POGLED

PREMA NEBU

POMISLILA JE NA SNOVE

U KOJIMA ĆE NOSITI

SVOJU RODNU GRUDU,

TLO KOJE JOJ JE PODARILO

TOLIKO NEZABORAVNIH TRENUTAKA.....

KRAJ JE TO, NJEZIN RODNI

 KOJEM JE HITALA

SVAKOG SLOBODNOG TRENUTKA,

KAKO BI UŽIVALA U MIRISU

SVJEŽE ZEMLJE,

U LJEPOTI VLATI TRAVE.

VOLJELA JE SVOJU POSAVINU

SVOJU LONJU, SVOJE LONJSKO POLJE

KONJE KOJI ŽIVAHNO SKAKUĆU NA SUNCU

I   BRIŽNE RODE KOJE SU ZAŠTITNI ZNAK TOGA

PODRUČJA.

JER ONE SVAKE GODINE DOLAZE I SAVIJAJU GNIJEZDO ZA

SVOJE POTOMSTVO.....

ZNALA JE UŽIVATI U PRIRODI,

ZNALA JE VOLJETI,

RIJEKU SAVU , MUTNU I OPASNU ,

A OPET TAKO KROTKU I PONOSNU.....

ŠUME ZELENE , PUNE DIVLJAČI KOJE SU

SLOBODNO PROLAZILE KROZ

ŠUMSKE PUTELJKE........

TO BOGATSTVO PRIRODE

ITEKAKO JE ZNALA CIJENITI.

PONOSITI SE ŠTO JE

POSAVKA I ŠTO JE ROĐENA

I ZAVRŠILA SVOJ OVOZEMALJSKI

ŽIVOT U TOM ŽIVOPISNOM

PODRUČJU.....

LONJSKOM POLJU.....

Posveta preminuloj profesorici Sisačke gimnazije Vesni Šipuš

Gordana Sedmak Jednačak

OTVOREN PROZOR

Ne može sve biti onako
Kako želimo
To je naprosto
Nemoguće

Svatko od nas teži
Idealnom , ali
Idealnog na ovom
Svijetu , naprosto
Nema

Ne , nema ,
Niti će ga
Ikada biti

Ne može sve biti
Bijelo , čisto i
Blistavo
Crna boja se rjeđe ili
Češće prolije i
Naprosto
Stopi sa bijelom

Nakon takvog stapanja
Nastaje siva kao
Kompromis
Kao nekakva
Ravnoteža
Između bjeline i
Crnine

Ta siva boja najbolje
Dočarava stvarnost
Dočarava normalan
Čovjekov život

Ništa u životu nije
Niti potpuno bijelo
Niti potpuno crno

Kada mislimo da nam je
Život trenutačno
Prepun teških
Crnih trenutaka
Vjerujte
Tako nam se
Samo čini

Pogledajmo pozornije
Zagledajmo se u
Daljinu ,
Promislimo
Malo

Vidite onaj prozorčić tamo
Daleko , daleko
Gdje se kroz drveni okvir
Naziru zrake svjetlosti

Eto , nije sve tako
Kao što smo mislili
Kako nam se činilo 

Život daje priliku
Da osoba u svojoj
Tuzi i trenutnoj
Nemoći
Razazna spas kao
Tinjajuću svjetlost

Stoga idemo naprijed
Ne smijemo klonuti
Jer kada mislimo da
Izlaza nema ,
On zapravo postoji
Samo ga treba
Prepoznati

Prepoznati u obliku
„otvorenog prozora“
Kroz koji se svjetlost
Prolama
Dajući do znanja
Da još uvijek itekako ima
Nade
Za ljepotom
Života

Gordana Sedmak Jednačak

 PECARA

Ponosno stoji pecara
Pokraj stare trešnje
Koja je „ obrglila“
Svojim debelim
Granama......

Pecara građena
Prema želji i nacrtu
Vlasnika
Onako robusna
Obložena crvenom
Fasadnom ciglom
I dva otvora......

Jedan sa polukružnim
Nadvojem sa svrhom
Odlaganja pomoćnih
Pecarskih pomagala
Drugi veliki otvor sa
Debelim gusanim
Vatrostalnim pločama i
Metalnim vratima 

Koja se zatvaraju
Nakon što se delicija
Stavi u njezinu
Unutrašnjost......

Dok gazda
Malo , pa malo otvara
Vratašca i zagledava
Kakvo je stanje ,
Jer nedaj Bože da
Nešto po zlu krene....
Miris se širi na sve
Strane....

Svi željno očekuju ,
Već si zamišljajući
Slasni zalogaj ,
Pitajući se :“
Kada će to reš pečenje
Izaći na svjetlo dana ?“

S donje strane pecare
Otvori za drva
Kojima se loži vatra
Koja svojim plamenim

„ jezičcima „
Lijepo obavija
Pečenje

Vatra pucketa
Stvarajući prekrasan
Ugođaj zajedništva i
Veselja.......

Gazda sa pivom
Zalijeva pečenku
Vrti je ,
Sa jedne pa
Sa druge strane
Nadgledajući da se
Nešto ne bi
Pripetilo.......
Ne daj Bože.....

Sudionici
Toga događanja
Smiješkom i
Poznatim uzvicima:
„ Hej, kada će to već jednom?“
Požuruju da pečenka

Napokon
„ Osvane „ na stolu.

U dvorištu je za tu
Priliku postavljen stol
Baš onako kako priliči
Tom događaju
U najljepšem
Prirodnom
Okruženju.....

Kada gazda uz
Pomoć veselih prijatelja
Izvadi iz pecare
Onako toplog ,
Friškog i hrskavog
Pajceka
Ma , nema veće
Miline.....

„ Koji ćeš ti dio ?“
Pitanje koje se čuje ,
„ Hoćeš nešto od buta ili
Možda ovih finih rebara ?“ 

„ Ja bi repić , mama !“
Dovikivalo bi mališan
„ A ja uheco , ovo , ovo „
Pokazivalo bi prstićem
Druge djetešce.....

Bilo je tu i posebnih
Želja ,
Svima je udovoljeno
Jer atmosfera je već
Stvorena....

Zna se
Stvorena.....
Kapljicom
Koja je prethodno
Poslužena
A dodatnu razdraganost
Svih podizao je
Miris i okus tek
Probane
Prefine
Delicije........ 

Bila su to lijepa
Druženja
Koja su završavala
Duboko u noć
Sa onim poznatim:
„ Moramo to ponoviti !“......

Gordana Sedmak Jednačak

PLAKALA JE.....

JEDNO DIVNO BIĆE
UZ MENE ŠEĆE
VESELO I RAZDRAGANO
VEĆ SKORO OSAM LJETA.....

TOLIKO JE OD DANA
KADA JE DOŠLA U MOJ DOM ,
KUJICA MJEŠANKA....
BLAGOG I MOLEĆIVOG
POGLEDA......

UGLEDAVŠI
NJEZINE PLAHE ,
VESELE OČI
OBEĆALA SAM JOJ
DA ĆE POSTATI I OSTATI
ZAUVIJEK MOJA.....

ISPUNILA SAM OBEĆANJE,
A ONA JE UZ MENE STALNO,
DIJELI SAMNOM SRETNE DANE
I DANE MANJE SRETNE.....

ONA JE TU.....
VJERUJE MI
JER JU NISAM
NIKADA PREVARILA
NITI NAPUSTILA.....

ČESTO JU SA
OSMJEHOM NA LICU
POMAZIM PO NJEZINOJ
VLAŽNOJ I USKOJ
NJUŠKICI , TE
POGLEDAM U NJEZINE
SMEĐE , ISKRENE
OČI.......

U TE OČI
PLAHE ,
PREDIVNE I UJEDNO
ISPUNJENE NEIZMJERNOM
LJUBAVLJU I
ZAHVALNOŠĆU......

TO JE MOJA
LJUBIMICA KOJA
MI JE UZVRATILA I POKAZALA
SVOJU NESEBIČNU LJUBAV
I PRIVRŽENOST SA JEDNOM
NEOČEKIVANOM GESTOM.....

U TRENUTKU KADA MI
SE DOGODILO NEŠTO IZNENADA
POVREDIVŠI DIO TIJELA ,
VIDJEVŠI ME
KAKO LEŽIM I TRAŽIM
POMOĆ
OBILAZILA JE OKO
MENE ,
LAJUĆI I
ODLAZEĆI , TE DOLAZEĆI
DO MENE.....
TRAŽILA JE NAČIN
KAKO DA MI POMOGNE....

UPIJALA JE SVE ŠTO SE
DOGAĐALO.....
KAKO MI POMAŽU
NAKON NEZGODE KOJA
MI SE DOGODILA.....
DA BI POTOM......
LEGLA ,
SPUSTILA GLAVU ,
TE TUŽNO UPRLA POGLED
U DALJINU.....

ZNAM ,
REKLI SU MI
DA IDUĆIH DANA
NIŠTA NIJE OKUSILA,
TE NIJE IZLAZILA IZ
SVOJEG SKROVIŠTA.....

TUGOVALA JE.....
VIDJEVŠI ŠTO MI
SE DOGODILO....,
A MENE VIŠE NIJE BILO......

NO, KADA SAM NAKON
NEKOG VREMENA
USPJELA DOĆI I VIDJETI JE
PRVO SAM POGLEDALA
U NJEZINE OČI....
NJENE OČI , SMEĐE ,
PRELIJEPE , ALI
UMORNE I TUŽNE ,
JAKO TUŽNE.......

ISPOD SVAKOG OKA
BILE SU MOKRE BRAZDE
OD SUZA KOJE SU TEKLE
DOK ME NIJE BILO POKRAJ NJE
PLAKALA JE TOLIKO
DA SU SUZE OSTAVILE TRAGA.....
KRVAVE OŽILJKE ISPOD OČIJU

KADA ME NAPOKON UGLEDALA
OČI SU JOJ ZASJALE
PONOVNIM SJAJEM.....
VRATILA SE NJIHOVA
VEDRINA......
A OŽILJCI KOJE SU SUZE
STVORILE ZACIJELILI SU
NAKON ŠTO SMO IH
NEKOLIKO DANA
ZALIJEČILI MELEMOM

PONOVNO SMO BILE
SKUPA ,
PONOVNO JE MILUJEM I
UŽIVAM U NJENOM
POGLEDU ,
POGLEDU BLAGOM
POPUT LANETA.... 

ALI , PRI TOME NE MOGU
ZABORAVITI ČINJENICU
DA JE DANIMA PLAKALA
PLAKALA ZA MNOM......
POSTALA SAM SVJESNA
DA SAM POSTALA DIO NJE,
A ONA DIO MENE......
NJEZINE BRAZDE OD SUZA ,
ONAKO MOKRE I RANJAVE
NIKADA NEĆU ZABORAVITI....
VOLIM JE.....
VOLIMO SE....
ZAUVIJEK.....
MOJA KUJICA BORNA I JA.....

Gordana Sedmak Jednačak

PODRHTAVANJE TLA U MOJEM KRAJU

Nakon što je prošle godine, svijet i našu Domovinu zahvatila pošast u vidu „čudnog“ virusa koji nam je svima promijenio život iz temelja, krajem iste 2020. godine dogodilo nam se, još nešto stravičnije .

Nešto nezamislivo,iznenadno, kao iz „ vedrog neba“. Dogodio se stravičan potres.

Kao da u 2020.godini nije bilo dosta nesreće, patnje i nenormalnog života.

Kažu naši stari, da jedno zlo nikada ne dolazi samo, tako je ovaj put našu Banovinu zahvatila neman razorne moći. Snažna neman, bez samilosti iz dubine zemlje tresla je i rušila ono što su ljudi cijeli život stvarali i za što su živjeli.

Znali smo čuti vijest o potresima u svijetu, te u nekim dijelovima naše Domovine, ali na području Županije sisačko-moslavačke takav razorni potres nikada prije, nije zabilježen.

Područje naše Banovine nikada nije bilo trusno i nikada do toga kobnog dana nije bilo podložno takvoj reakciji tla. Stoga je to bilo iznenađenje koje niti u najgorem snu, nismo mogli sanjati.

Doduše ponekad smo znali osjetiti lagano podrhtavanje tla, kada je epicentar bio negdje daleko i suosjećali pitajući se kako je tim ljudima. Sada smo i sami to osjetili, na svojem tijelu, na svojoj duši.

Čak i potres koji je u ožujku 2020. godine zahvatio naš glavni grad Zagreb, bio je prilično jak i ostavio za sobom posljedice na mnogobrojnim sakralnim objektima među kojima posebnu štetu je pretrpjela Katedrala. Oštećenja su pretrpjela stambena, poslovna, kulturna i ina zdanja.

A o psihi i dušama ljudi koji su osjetili razornu moć potresa, da i ne govorim.

Pred sam kraj 2020. godine, za koju smo znali reći „ Ne ponovila se više nikada „ iznenadilo nas je zemljino tlo.

Odlučilo je pokazati „svoje zube“, odlučilo je pokazati da osim corone virosa ima još gorih stvari, kada osim slobode kontakata, druženja i normalnog života, gubiš svoje domove, pa čak postoji opasnost gubitka života pod teretom ruševina.

Potres, ta riječ kada je sada spominjem pišući ovaj tekst, izaziva u meni jezu i strah..... Ogroman strah, jer neznaš kada će se pojaviti, kada će započeti svoju iznenadnu besćutnu igru.

Sjećam se toga jutra 28. prosinca najgore godine, kada nas je iz postelje svojim snažnim i gromkim užurbanim gibanjem te zaglušujućim zveckanjem i pomicanjem stvari po kući, njihanjem lustera,  probudio snažan potres.

Isprva još onako sneni, nismo bili potpuno svjesni što se događa.

Ali ubrzo smo shvatili sadržaj strahovitog zemljinog scenarija .

„ Bože, pa to je potres!“ uzviknuli smo panično, te se brzo pod silinom trešnje sklonili pod najbliži nadvoj sobnih vrata........

Kada je prestalo mahnito podrhtavanje, prestravljeni, blijedi i nijemi..... sjeli smo u nemogućnosti da shvatimo, od kuda ovo događanje, ovako odjedanput, gotovo iznenada......

Nismo ništa govorili, svatko od nas bio je u svojim mislima.....

Nakon nekog vremena, shvativši da se nešto i to ozbiljno događa pohrlili smo za prvim informacijama u medijima i saznali da smo upravo doživjeli jaki potres ,magnitude čak 5,0 stupnjeva po Richteru.

Od kuda sada potres, pa nikada ga ovdje nije bilo? pitanje je koje smo  postavljali i koje nas je svojim sadržajem naprosto zaokupljalo i  sablažnjavalo......

Doznavši da je epicentar bio u Petrinji pratili smo i dalje nadolazeće informacije.

Petrinja je jako stradala, Sisak i Glina ali smo se pri tome nadali da je taj događaj prolazan, slučajan i da se više neće ponoviti.

Dan je prolazio u nekakvoj nelagodi i svojevrsnom osjećaju neizvjesnosti.

Cijeli dan bili smo pod tim čudnim dojmom, naprosto ne vjerujući što se to događa ispod zemljinog tla.

Pitajući se pri tome, što je uzrok i kako to baš sada kada smo se nakon Božića veselili da ispratimo ovu nevaljalu corona godinu, te da sa novom vjerujući u nadolazeće cjepivo krenemo ponovno u normalan život, koji nam je svima potreban.

Ali  navečer toga dana lijegali smo sa nevjericom, makar je nakon jutrošnjeg događanja sve bilo, tako „tiho“.....

Činilo se kao da se tlo smirilo. Zapravo, kako su prolazili sati idućeg dana, tako smo počeli vjerovati da je to upravo tako.

Nastavili smo život obavljajući uobičajene obveze.

Ali, smirenje je bilo samo prividno.
Kao da se tlo punilo energijom, koju je željelo izbaciti van u trenutku kada će to njemu najbolje odgovarati. Kao da je željelo pokazati svu svoju snagu, ljutinu, uništivost.......

Odjednom, toga 29. prosinca 2020. godine točno u 12,19 minuta uslijedio je najcrnji scenarij zemljinog tla.

Taj scenarij , te trenutke nitko od nas koji smo ga doživjeli, nikada neće zaboraviti.....

Sjećam se dobro, pripremala sam ručak i veselila se njegovom skorom dovršetku kako bi mogla pozvati obitelj na objed.

Iznenada sam začula neki strašan huk.

Neka jaka sila počela me zabacivati na jednu, pa na drugu stranu prostora kuhinje.

Kuhinja puna staklenih površina, kako u policama , tako na  prozorima i vratima odzvanjala je čudnim glasnim hukom, te zvukom staklenim stvari. Ladice ormara počele su se same od sebe otvarati, stvari su počele ispadati pod silinom trešnje i razbijati se uz oštar stakleni zvuk.

To snažno zabacivanje  s jedne na drugu stranu te zaglušujući zvuci, kao da su imali namjeru uništiti sve što je živo.

U nemoći da se izvučem i maknem iz prostora počela sam vikati :“ Potres , potres !!!“......

Htjela sam  otključati vrata koja su ih kuhinje vodila van, ali jednostavno nisam mogla.

Vrata se nisu dala otključati......od silnog straha vjerojatno sam ključ okretala na krivu stranu.

Osjećala sam se kao da sam zatvorena u nekoj staklenoj kutiji iz koje ne mogu van i da mi je blizu kraj.......

Sekunde su bili kao sati.

Dotrčali su ukućani, čuvši moj glas  a i sami su trčali prema izlazu osjetivši izuzetno snažan potres .

Maknuli su me od vrata gdje sam uzalud vrtila ključ, pribrano otključali vrata i iznijeli me na dvorište, jer mi je ponestalo snage u nogama, nisam mogla hodati.

Jednostavno od šoka, noge su mi se „ oduzele“, nisam ih mogla pokrenuti, a suze su mi netremice tekle niz lice......

Izašli smo van na dvorište, te na ulicu gdje su istrčavali naši dugogodišnji susjedi iz svojih kuća .
Neki su zapomagali, neki plakali, neki drhtali od šoka, a neki gledali u daljinu.....

„ Ajme što nam se to događa, ajme !“ često se znalo čuti...

„ Pa mislili smo da je ono jučerašnje bilo to i da se zemlja smirila jer nije bilo nikakvog podrhtavanja, a sada je uslijedilo ovo još jače i gore „.......

„ Što ćemo još doživjeti „ ????

Kada smo svi malo nadošli od doživljelog šoka, sjetili smo se Petrinje znajući da je ovaj potres daleko jači od jučerašnjeg .

Udaljenost zračne linije od našeg područja tj. Zibela preko Kupe, Petrinja je vrlo blizu stoga smo zavapili : „ Ajme, kako je Petrinja...... ona je sigurno sravnjena !!! “

Već od jučerašnjeg potresa je pretrpila ogromna oštećenja, jer se epicentar potresa nalazio na njenom području.

Strašno, kao da je došao kraj svijeta.

Netko je saznao prve informacije o velikoj šteti razornog potresa , te prvoj žrtvi potresa u Petrinji, maloj djevojčici.

Svi smo stajali nijemo, na ulici ili unutar prednjeg dijela dvorišta nijemi i zabrinutog pogleda.

Osjećaj nemoći sve nas je preplavio, svi smo se osjećali nemoćno, jadno i bezizlazno.

Slušali smo zaglušujuće sirene Hitne pomoći, Vatrogasaca , Policije...... koji su jurili prema postradalim područjima.

Išli su za Petrinju, kasnije smo čuli i za Glinu....

Ali i naš Sisak itekako je „ ranjen“ kako prvim, tako još više i drugim razornijim potresom.

Na vijestima u svim medijima, te obilaskom Siska idućih dana bilo je vidljivo u kakve ruševine su se pretvorile zgrade našega glavnog županijskog grada.

Itekako razrušen, itekako ranjen.

Od objekata povijesne jezgre, potom naših crkvi kojima smo se ponosili među kojima je i Sisačka biskupija – Katedrala Uzvišenja svetog Križa u Sisku.

Stradali su stambeni objekti, javne zgrade, naša županijska bolnica, osnovne škole, glazbena škola itd.

Ruševine, cigle na sve strane, crijepovi, razrušeni ili nakošeni dimnjaci , razrušena pročelja, zabatni zidovi, pa čak su naprosto „ nestali“ čitavi zidovi stanova.....

Sisak je postao grad ruševina, cigli, srušenih dimnjaka, ljudi koji bez domova obilaze ulice u nemoći razmišljajući što i kako dalje....... A tlo se i dalje trese.......

Onako podmuklo i iznenada...... Nekada jače, a nekada slabije, tek toliko da podsjeti da je opasnost još uvijek tu........Da nas ne napušta.....

U ovakvim situacijama čovjek se osjeti tako nemoćan i jadan.

Dođe nešto ovakvo, podmuklo i strašno, uzme „ pravdu“ u svoje ruke i sve nas baci na tlo......

Svatko od nas vezan je za svoj dom kojeg je stvarao i u koji je ulagao čitav svoj život.

I jasno kada se dogodi ovakva katastrofa, kada ovakva neman uzme „stvari u svoje ruke“, sretan si da je živa glava.

Da si živ ti i tvoja obitelj.Tada je to najvažnije.

Tješimo se tako...., što drugo.

Makar pogled zapne i stegne te u grlu, kada vidiš što se dogodilo tvome domu.

Teško je bilo uči u unutrašnjost doma, nakon ovog drugog potresa                 29. prosinca 2020.godine.

Vrata kroz koja su me iznijeli, a koja nisam mogla otvoriti, širom otvorena pozivala su da uđemo i pogledamo što je ostalo od našeg doma.

Polako, kao da ulazimo u neki mistični, mračni prostor u kojemu nikada nismo živjeli, ušli smo i imali što vidjeti.

Po pločicama, parketima, razbijeni stakleni predmeti, krhotine slika na namještaju , svjetiljke silom potresa spuštene „ bezživotno“ viseći sa stropa. Ploće kamina na drva su popucale i dale do znanja da više nije za sigurnu uporabu, a i dimnjak je dobio oštećenje.

U sobama uz napuknuće zidova, ormari otvorenih vrata ukoso se zaustavili na zidu, a police vise ukoso otkinute jačinom trešnje. U kupaonici ormar pao i onemogučio ulazak u kupaonicu, a u sobama po rubovima „ grafiti“ svježih zidnih pukotina......

Vanjski dimnjak od centralnog do dijela krova je oštećen i također postoji opasnost u slučaju slijedećeg većeg potresa da se uruši i ošteti objekat svojom težinom.

Ostajemo bez daha.....,sve je tako tužno, mrtvo, zastrašujuće...... Zar je to naš prijašnji dom ? pitamo se.....

U jednoj od soba ormari jedan preko drugoga leže, jedan se zaustavio u svojoj kosini na zidu.

Polica sa ukrasnim elementima „ beživotno“ visi sa jednom stranom prema dolje, a sve razbijeno leži na tepihu......

Slike nakošene, rijetke koje su uspjele ostati na zidu i sa staklom, a druge leže u hrpi stakla i podsjećaju da su nekada bile draga uspomena.

Tu je i sat koji je bio smješten između dviju polica.

Sat na kojem se zaustavilo vrijeme potresa , na kojem je i dan danas 12,19 minuta.

Toga 29. prosinca 2020. kada je zatresao potres, sat se otkvačio sa zida te je pala i baterija , a kazaljke su stale i zauvijek će podsjećati na vrijeme koje je toga dana promijenilo sudbinu ljudi sa naše Banovine.....

U našem domu bez pregleda statičara koji će utvrditi sigurnost stanovanja, nije se moglo živjeti.

Nije bilo druge nego preseliti život u zimski vrt dograđen uz zadnji dio kuće. To je prostor nekih 16 kvadrata sa čeličnim nadvojem, parketom, ali sa tri strane se nalazi izo staklo. Jedini prostor koji smo trenutno mogli koristiti i koji je bio donekle siguran jer je bio izvan kuće, ali je postojala mogućnost , ali nadajući se da neće , da se dimnjak od kaminke sruši na taj prostor.

Ali nismo imali izbora.......

Smjestili smo tu pomoćne krevete, iskoristili namještaj koji je inaće bio sastavni dio zimskog vrta , te uz grijanje radijatorima provodili dane koji su slijedili.

Spavanje je bilo na smjenu, jer tlo nije prestajalo podrhtavati.

Baš kada smo mislili se opustiti, iznenađenje u obliku gromkog udarca i trešnje je uslijedilo. Brzo smo se digli, jer smo spavali obučeni i izašli van na dvorište.....

Jako se dobro sjećam, kada se zatreslo silovito, a mi izašli na dvorište. Mrkla noć, hladno.

Osjećaš pod nogama da se tlo strahovito trese. Pogledam na kuću, a ona naprosto pleše......

Ne smiruje se..... Imam osjećaj kao da mi se smije.......

Trese se sve jače i jače..... Tada je ponovno bio potres od 5 stupnjeva Richera.

Samo se tresi, mislim si i ujedno se pitam da li ću ikada više pri miru spavati u svojoj rodnoj kući.

Moja rodna kuća, nije kriva, ali doživjela sam je sablasno.

U meni je izazivala užasan strah.

Kada se napokon smirio“ ples“ i kada smo se dobrano smrzli, ušli smo u zimski vrt. Ali to nije bilo spavanje, zapravo spavali smo na smjenu, jedan spavao sa jednim otvorenim okom, a drugi dežurao. Bili smo od svega užasno umorni i iscrpljeni.

Jer potresi bili oni jači ili slabiji nisu dozvolili , da se opustimo. Upravo to podrhtavanje tla kojeg osjetiš pod pomoćnim krevetom, taj čudan zvuk i drmanje staklenih ploha od zimskog vrta , dodatno su unosili nemir.

Djeca su nam donosila hranu, jer ne žive u Sisku, a isto tako odlazili smo k njima da obavimo sve ostalo kako bi donekle provodili normalan život.

Tako smo izdržali puna dva tjedna, ali najavljeno je veliko zahlađenje. Htjeli smo vidjeti da li ćemo moći izdržati dodatnu hladnoću koju će donijeti snijeg.

Nabavili smo dodatne uljne radijatore za grijanje.

Sve je bilo donekle dobro tijekom dana, ali noći su bile prehladne. Staklene stijene, bez obzira na dobru stolariju nisu bile primjerene za ovakve hladnoće i život u ovim uvjetima.

Tražili smo da statičari dođu što prije da nam pregledaju stambeni objekt, te da procijene da li postoji koja najsigurnija prostorija u koju bi se mogli smjestiti i prespavati.

Nakon nekog vremena, opisavši uvjete u kojima živimo i neodrživost preživljavanja u ovakvim uvjetima statičari su došli i pregledali objekt i savjetovali nam da se preselimo u prostoriju koja ima najmanje oštećenja i koja je blizu izlaznim prednjim vratima.

Uselili smo se sa strahom, smjestili krevet uz nosivi zid, jer je pregradni oštećen i na svako podrhtavanje se dizali iz kreveta , spremni za van.

Barem smo bili u zatvorenom prostoru, toplijem.

Potom smo s obzirom na dimnjake koji su bili oštećeni i preporučena njihovo uklanjanje ili sanacija od strane statičara , zvali stručnjake vatrogasce.....

Čekali smo ih, čekali, ali bez obzira što ih je bilo u pripomoći iz cijele Hrvatske bili su prebukirani i morali smo čekati na red.

Na kraju su ipak došli, nešto su sanirali, nešto ostavili za proljeće.

Uglavnom, grijati smo se mogli, a to nam je bilo najbitnije.

Postepeno smo počistili ono što se moglo, onako s većega , počeli koristiti kuhinju i kupaonicu.......

I jedina želja bila nam je da se tlo smiri i da se vrati taj osjećaj sigurnosti u naš život.

Bilo je dana sa više potresa bilo manjih, a znao je zaredati i po koji jači koji nas je opet dodatno uznemirio.

Dodatno uznemirio, jer smo se nadali da se tlo smiruje i da više neće biti iznenađenja u vidu nekih jačih potresa.......

Što sve čovjek u svojem životu preživi i doživi.....sam se pita ?

Sada smo postali svi postali toga svjesni, zar ne ?

Dovoljan je tren da ti se život preokrene u trenu.

Dovoljno da dođe nešto na što nikada ne bi ni pomislio da bi moglo doći i da ti promijeni život, stav prema životu, tvoj stav prema životnim vrijednostima.

Ove nedaće koje su nas snašle od corone do strahovitog podrhtavanja tla koji je napravio štetu mnogim ljudima koji su ostali bez svojih domova, koji je promijenio izgled gradova naše Banovine koja više nikada neće biti kao prije.

Ali ne smijemo stati i predati se.

Priroda je u obliku potresa pokazala da smo svi mi slabi, mali i krhki i oni dobro i oni loše financijski stojeći.

Jednaki smo, svi smo ranjivi i svi smo prolazni.

I ono što tješi u tome svemu je dobra duša ljudi koji su krenuli pomoći u nevolji, bez obzira imali oni ono nešto materijalno ili samo svoje ruke i želju da pomognu.

Ta njihova pomoć, to zajedništvo vrijedi najviše na svijetu.

A jednog dana i naša Banovina biti će obnovljena.

Njezina vizura će se obnoviti, ali njezina izgubljena duša ostati će u našem sjećanju.

Sjećanju nas starijih koji smo tu rođeni, koji smo ostali tu kada je bilo najgore i koji ćemo tu ostati do samoga svog kraja .

Sisak moj rodni grad, ostati će za mene uvijek isti.

Onakav kakvog ga pamtim kroz djetinjstvo, mladost , svoj život...., jer to je moj  rodni grad .

Gordana Sedmak Jednačak

PODRŠKA

Jako  emotivna riječ.....

Prelazeći preko naših usana

Njezin zvučni titraj

Tako gromko odzvanja.

Pri tome izaziva posebnu ugodu,

Ugodu sigurnosti,

Ugodu nade,

Toliko potrebnu svima.

Potreba je to,

Za  ispruženom,

Toplom rukom osobe

Kojoj je stalo do nas i

Koja iskreno želi

Napuštanje misli

O beskorisnosti,

Našeg postojanja.....

Svojom gestom potpore

Želi nas osnažiti

Za dalje,

Dokazati  da nismo sami

Te da smo potrebni još nekom

Na ovom svijetu......

                U trenutku nanesene boli

                Kada grč pritišće grudi,

Teško je to svjesno prihvatiti.

Stoga je tada još veća potreba

Za podrškom prijatelja.....

Podrška je tako moćna,

Duša za njom naprosto

Vapi.....

Ona jedina  može osnažiti,

Dati vjeru da se trgnemo

Iz lošeg trenutka,

I da postanemo svjesni

Svoje vrijednosti......

Zato podrška kao riječ i

Kao gesta je

Nešto toliko snažno i

Toliko potrebno,

Bez čega je teško

Krenuti dalje.....

Krenuti dalje,

U život sa manje boli,

U život sa manje nepravde,

Te manje zlih namjera

Ljudi koji ne znaju što čine......

Gordana Sedmak Jednačak

POSLIJE KIŠE DOLAZI SUNCE

Zadnjih godina sva četiri godišnja doba dobila su neobične , do sada neviđene osobine.

Zima je ostala bez sniježnog pokrivača. Ili snijeg padne toliko tek da ne zaboravimo, kako on izgleda. Otopi se za par dana i kao da nikada nije niti pao.

Blatnjave ulice, polja, dvorišta i tmurno nebo izgledaju tužno i pritišću svojim izgledom. A proljeće koje bi trebalo biti pokretač svih životnih sokova, puno je kišnih dana, koji jednostavno ne dozvoljavaju da se slobodno nadišemo svježeg, toliko željenog zraka.

 Kada zagrije sunce nakon obilnih kiša , od kojih nabujaju rijeke i naprave ogromne štete, dolazi do silnog isparavanja. Isparavanje toliko teško djeluje na organizam kako čovjeka, tako i životinja. Silno nakupljena vlada naprosto ne dozvoljava normalan život.

Ljeto zna biti pakleno vruće, dostižući temperature koje su rijetko takve zabilježene. Nakon takvih visokih, nesnosnih vrućina, dolazi do naglih olujnih nevremena koja ruše sve pred sobom. Vjetar nesmiljeno lamata granama drveća , savijajući ih,  čak čupajući drveća sa korijenom, dižući u zrak krovove kuća, uništavajući usjeve ledom, koji se odjednom u ogromnoj količini stvorio u zraku.

Sve što čovjek mukotrpno stvara, uništeno je u trenu.......

Kada u jesen treba obrati plodove od onih koji su ipak uspješno spašeni , a njih je relativno malo, cijena njihova nastanka ide u nebo.....

Prateći danima kišu koja je neumorno, prekomjerno natapala našu zemlju, čovjek se pita kuda sve to vodi? Dobro znamo što je uzrok tome.  Priroda naplaćuje danak za sve ono što se njoj godinama, polako, ali uporno, bez razmišljanja činilo.

 Prisjetim se jedne narodne poslovice, koju je domišljati dizajner kišobrana napisao na nepropusnoj svili koja je štit na metalnoj konstrukciji. Poslovica je ispisana rukopisom i glasi:   "Poslije kiše dolazi sunce"!.

Da, ta poslovica trebala bi svakom namjerniku koji ju pročita, donijeti tračak optimizma.

Ona je zato i tu napisana. Da je vidljiva, da je čitljiva, zapažena i pamtljiva.

Stoga, ako se sjetimo ponekad te poslovice, ona u sebi sadrži istinu. Ta istina je u tome da sve loše jednom prestane i nestane. Sve će jednog dana biti bolje. Kiša će prestati , sunce će zasjati , samo to treba dočekati.

I kada nepodopštine  ostave posljedice, stanimo malo, priberimo se.....Znamo da nije lako.

 Promotrimo sve , jer prirodi se ne možemo silom oduprijeti. Prkos može samo izazvati još gore efekte, a i ono najvrednije što imamo , naše zdravlje može stradati.

Polako treba sanirati što se može, te hrabro krenuti od početka ili dalje od onoga što smo uspjeli spasiti.

Život je , znamo to nebrojeno puta, pun uspona i padova.

 Iako više padova , ali umijeće i hrabrost je ustati i krenuti dalje.

 Ne predati se....... Jednoga dana kada se sve to nekako sanira, biti će to ružna uspomena i detalj koji govori da  sve u trenu može zadobiti nepredvidivi kraj. Sve baš sve.....

To je smisao života, ne dati se pokolebati , ustrajati  hrabro . Lako je to reći , ali to je jedini ispravni put......

Silna nevremena, potresi i epidemija okrznuli su ljudske živote.

 Mnogi su izgubili svoj dom, ali strpljivo čekaju da se vrate na svoje ognjište, da napokon legnu u svoj krevet . Sigurna sam, biti će tako .  Za sve treba strpljenja....

Epidemija corone mnogima je oduzela njihove najmilije, otišli su bez pozdrava. Teški su to trenuci , nije ih lako proživjeti i preživjeti.

Ali dobro znamo da nada umire posljednja.....I ona nas spašava.

I  stoga , ponekad  prisjetimo se one lijepe, tople narodne poslovice rukopisom napisane na kišobranu koji nas štiti od kišnih kapi , a glasi : "Poslije kiše , dolazi sunce!".

Dolazi sigurno, još jače, ljepše i toplije.

 Njegove zrake obuhvatiti će i naša tužna srca , donijeti će tako potreban spas i ljepotu .

Ja vjerujem , vjerujte i Vi.....

Gordana Sedmak Jednačak

PRIJATELJSTVO DAR KOJI TREBA NJEGOVATI

Imati iskrenog , pravog prijatelja znači ispunjenost pozitivnom energijom, do samoga kraja.
Izgubiti prijatelja znači izgubiti dio sebe.

Znači ostati osakaćen za jedan predivan osjećaj podrške, vjerovanja, nade, u teškim trenucima u kojima se nađemo, da ipak sve nije izgubljeno.
To bi bila definicija pravog osjećaja prijateljstva, osjećaja koji je istinski prisutan u srcu.
Onog pravog osjećaja prijateljstva, iskrenog , a ne patvorenog koji se nažalost danas često pojavljuje i to u trenucima samo potrebe za ramenom za plakanje , da bi sutradan taj isti prijatelj zaboravio na suosjećanje koje je u toj prilici pokazao.
Takvi prijatelji , rekli bi "instant prijatelji " niti nam ne trebaju.

Računamo na njih, dok ih ne upoznamo i ne iskušamo , da bi se totalno razočarali njihovim daljnjim ponašanjem prema nama , na kraju osjećamo se jadno i odbačeno, kao da nikad za njih nismo niti postojali.
Prijateljstvo se ne stvara preko noći, jer sve što ide nekako na brzinu , bez osjećaja, jasno da ne valja. To nije iskreno, to je jedan bljesak iza koga se uvijek skriva neka zadnja namjera .
Kako kažu naši stari , najlakše je biti prijatelj kada je sve dobro , kada sve ide onako ""po loju" , ali kada " zapneš u problemima " kada trebaš toplu nadasve iskrenu riječ , pomoć ljudsku , materijalnu , tada je prijateljstvo na kušnji.

Vjerujem li u prijateljstvo ?
Ah, bilo je velikih razočaranja tijekom života, mislila sam da sam bogata prijateljima , ali u jednom trenutku , za mene jako bitnom, shvatila sam da je njih sve manje .
Svojim postupcima , sve su govorili , svojim nečinjenjem i ne obraćanjem pažnje, niti upitom „ Kako sam, jesam li bolje“? sve su rekli .
Rekli su najviše o sebi . Takvi , nazovimo ih prijateljima, više mi nisu potrebni . Idem dalje.

I odgovorit ću na pitanje da li vjerujem u prijateljstvo ?
Da, u iskreno prijateljstvo svakako , ali sada znam prepoznati prave prijatelje.
Svijet se promijenio iz temelja , radno i životno okruženje donijelo je promjene , nove uzance , nova razmišljanja , nova pravila.
Ljudi se mijenjaju, prilagođavaju prilikama , okolnostima , mišljenjima , da bi živjeli.
Pomalo čovjek čovjeku postaje stranac.
Prijateljstvo polako blijedi, prijateljstvo više nije tako čvrsto i više se kao nekada ne trči, da se što prije pomogne prijatelju u nevolji .

Što je to ušlo u nas ?
Da li je to proračunatost , zavist , ljubomora , strah ili nešto sasvim drugo.
Ne smijemo napuštati ljudskost , ono što nas čini razumnim ljudima, ono što nas čini na svojevrstan način „ bogatim“.
Emocije su te koje moraju nadjačati i istisnuti sve ono negativno, što se ponekad javlja u nama . Moramo odagnati taj poriv, da se ne oglušimo na potrebu za pomoć i, da nam ne bude svejedno za tuđe osjećaje i nedaće.
Moramo se vratiti među osobe koje znaju saslušati, porazgovarati , dati savjet, iskreni savjet onako iz srca .
Nemojmo „ dizati zid „ između drugih ljudi i sebe, priđimo im ,možda nam se“ otvore“ i kažu ono što ih tišti , što ih smeta, što ih „ boli“ i što se međusobnim razgovorom, tolerancijom i kompromisom može riješiti .
Upravo pravi prijatelj je onaj koji razumije, bez obzira u kojoj se situaciji druga osoba nalazi , uz nju je , nastoji je podržati , ohrabriti.
Prijateljstvo nije samo uzimanje, ono je i davanje i sebe i svojih emocija.

Ono treba njegovati, bdjeti nad njim, jer prave prijatelje ne možemo nikada zaboraviti, makar oni možda i više nisu među nama.
Oni ostavljaju trag u nama , trag za sva vremena.

Mudra izreka Georga Washingtona kaže :“ Budite pristojni sa svima , ali intimni sa nekolicinom , a i tu nekolicinu dobro upoznajte prije nego što im date svoje povjerenje „.
Prijatelje sami biramo, te je moguće kroz određeno vrijeme prijateljskog druženja shvatiti da li je netko zavrijedio da mu poklonimo svoje povjerenje .
Ukoliko vas ta osoba dovoljno ne cijeni, nemojte se dvoumiti i odmah takvom čovjeku recite: " zbogom "! Ti ljudi nisu zavrijedili da se trudite oko njih, da ih pitate što nije u redu, u čemu je pogreška , što ih smeta i u čemu je zamjerka ?
Takvi ljudi nisu vrijedni vaše pažnje ( oni svojim ponašanjem najviše govore o samima sebi ) , jer su neophodne odlike za pravo prijateljstvo – odanost , iskrenost i poštivanje druge osobe.
Stoga, pravi prijatelj nije onaj koji samo klima glavom na svaku našu riječ, već koji nas upozori na greške koje nesvjesno radimo , a ujedno je odan, odnosno tu je upravo onoga trenutka kada ga trebate.
Stoga, prijatelji zauzimaju važno mjesto u životu svakoga od nas.

Međutim, oni koji se samo nazivaju prijateljima a zapravo to nisu , samo se "prošetaju" kroz naš život , ali pri tome za sobom ne ostave baš nikakvog traga , upravo kao da nikada nisu niti postojali za nas.
Ali oni koji su nas vezali svojim emocijama, "živili sa našim nedaćama i nastojali ih zajedno s nama riješiti" , oni su ostali u našem sjećanju do kraja našeg života , iako možda više fizički nisu pokraj nas.
William Shakespeare je rekao jednu lijepu misao vezanu za pojam prijatelja citiram : „ Prijatelj je onaj koji te poznaje kakav stvarno jesi, shvaća što si prošao , prihvaća što si postao i još uvijek ti dopušta da rasteš“.
Međutim, treba se paziti okrutnih ljudi koji žele druge iskoristiti , glumeći prijateljstvo iz neke osobne koristi. Njihove namjere su opake i oni u biti nisu svjesni koliko zla čine , tim svojim ponašanjem.
Jedna misao ( Buda ) lijepo opisuje takve ljude : "Neiskrenog i zlog prijatelja treba se bojati više od divlje zvijeri, divlja zvijer će možda raniti vaše tijelo, a zao prijatelj će raniti vaš um".
Ujedno , rana koju ti zada prijatelj – nikada ne zacijeli! ( Kineska poslovica ).

Ima situacija u životu , kada nas netko jednostavno izbriše iz svoga života i to bez ikakvog objašnjenja . Ne možemo reći da nam je svejedno !
Međutim iskustvo najbolje govori , da se čovjek na to ne smije uznemiriti , žalostiti , uzeti k srcu , jer takva osoba niti nije zaslužila da bude vaš prijatelj.
Mnogo ljudi , tijekom životnog vijeka prođe kroz naše živote.
Upoznajemo ljude kroz razne životne situacije vezane za uspjehe, neuspjehe, sreću , nesreću, sve što život sa sobom nosi.

I što iz toga svega možemo zaključiti?
Čim se pojavi pa čak i najmanji problem, javljaju se slučajevi da tzv. "prijatelji" jednostavno nestanu.
Ostajemo sami samcati sa svojim problemima , svojim nedaćama.
I ukoliko se tada pojavi čovjek koji bez zadnjih namjera, iskreno prilazi, bodri nas, tješi i pruža nadu u bolje sutra – to je onda pravi prijatelj.

Upravo u društvu prijatelja sve se lakše podnese i sve se daleko lakše prebrodi.
Lijepo je Aristotel rekao :"Prijateljstvo je jedna duša u dva tijela".
I to je prava istina.
To je zapravo pravo prijateljstvo i na takvim odnosima treba raditi , takve odnose treba njegovati.
Dovoljno je imati par prijatelja , ali koji su zaista pravi da se možemo na njih osloniti, zatražiti pomoć , podršku, iskreni savjet ,razgovor, podijeliti s njima tugu, radost, uspjeh i neuspjeh.
To su prijatelji u dobru i zlu, koji čine naš život ljepšim, sadržajnijim , a nas svakako boljim ljudima.
Radimo svi zajedno na tome, ne dozvolimo da prijateljstva polako nestaju , da blijede , da ostajemo sami.
Jedan telefonski poziv prijatelja, njegova topla riječ , jedan sms, smiriti će nas kada nam je najteže. Nestati će onaj grč u našem glasu, nestati će treptaj srca koji je izazvao stres iznenadnog nemilog događaja .

Prijateljstvo sve liječi, zato radimo na njemu i njegujmo ga iz dana u dan.
Isplati se, svi ćemo biti sretniji i zadovoljniji , jer ćemo imati osobu koja je uvijek tu za i uz nas , a i mi ćemo biti tu za nju i uz nju .
Da , u takvo prijateljstvo vjerujem i vjerujte i vi, zbog svih nas !!!!!!

Tekst je objavljen u Sisačkom tjedniku
Gordana Sedmak-Jednačak

 PRIMIJENJENA TRADICIJA

Kada čovjek spomene pojam „tradicija“ srce zatitra i topli osjećaj ga nježno obujmi.

 A kako ne bi, kako ne bi ?.....

Jer tradicija je blago naroda, koje ostaje za sve vijeke vjekova. To je ono što daje identitet narodu, ono što ostaje kao spomen narodu , ono što nitko ne može izbrisati i negirati......

Svaki čovjek ponosi se tradicijom svoga naroda, kojeg iskreno ljubi......

Jer to je kulturno nasljeđe, koje se prenosi s generacije na generaciju......

 Ono što ostaje zauvijek, zauvijek.....

U tradiciju spadaju i umjetnički zanati, te očuvanje kulture i običaja jednog naroda.

Naroda, kako bi on vječno „živio „ kako ne bi izumro. U tome je tradicijska vrijednost.

Tradicija je bogatstvo naroda i treba je čuvati i prenositi generacijama koje dolaze.....

Stoga podsjećanje na ono što predstavlja tradiciju, itekako je bitno za narod. Zato je potrebno pohvaliti primjenu tradicije u svakodnevnom životu, u uporabnim predmetima, ukrasnim predmetima, u folkloru, običajima, kulturi..... da se ne zaboravi, da ne „izblijedi“ naš identitet.

Naša Domovina ima bogatu tradiciju. Počevši od kopnenog dijela, pa sve do mora .

 Turisti koji posjećuju našu Domovinu bilo za vrijeme ljetovanja ili prilikom putovanja vezanih uz upoznavanje zemlje, itekako se mogu upoznati sa vrlo lijepim primjerima naše tradicije. Puno se  puta u svoju zemlju vraćaju sa predmetima sa tradicijskim štihom, kako bi im bili lijepa uspomena.

Tu je dakako i narodna nošnja, te običaji koji svaki dio naše Domovine sa ponosom, uobičajeno svake godine predstavlja na svojim skupovima . Bilo da se radi o folkloru, o delicijama vezanim uz gastronomiju koju svaki dio Lijepe naše ima specifičnu za sebe, bilo da se radi o raznim voćnim, povrtnim, mesnim delicijama, slatkim tradicijskim tortama, žesticama, vinima, uporabnim ili ukrasnim predmetima itd.

Svaki kraj Lijepe naše može ispričati svoju priču protkanu zanimljivostima ostavštine budućim naraštajima. Priču koju prenosimo usmeno, pismeno  ili u vidu trajnih predmeta ostavljamo za sjećanje. To je tradicija, to je najvrednije što jedan narod ima i sa čime se treba ponositi.....

Žene prilikom dotjerivanja bilo u svakodnevnim ili svečanim prilikama sve više posežu za predmetima koji imaju dušu . Dušu tradicije.....dušu ostavštine......

 To se jako lijepo može primijetiti na upotrebi nakita.

 Danas i mladi naraštaj rado nosi uratke majstora nakita sa tradicijskom štihom.

Pri izradi nakita, obrtnici filigrani ili zlatari poštivajući identitet našeg naroda, odnosno pojedinog kraja izrađuju nakit sa „dušom „.

 Pri tome primjenjuju različite materijale kao što su srebro, zlato, srebro sa pozlatom itd. Često dodaju poludrago kamenje kao što su predivni tirkiz, koralji bilo crveni ili bijeli , pa i sjajno  biserje......

Takav nakit je upečatljiv i zamjetan , a opet profinjen i decentan. Upravo za dame koje vole nešto posebno lijepo i ono što nosi svoju „ priču“.

Naše Šibensko područje može se podičiti tzv. Šibenskim botunima, kako bi se još reklo „pucetima „ izrađenim  u srebru tzv. filigranskom tehnikom. Oni su cijenjeni od davnina i prema njima nije umanjeno naše divljenje i dan danas. Imaju oblik suze i predstavljaju jedan od najomiljenijih motiva na ženskom tijelu.

Naši stari su botun nosili zašiven na svojim tradicijskim nošnjama. Bio je i ostao, cijenjeni dio naše hrvatske kulturne baštine.

 Ujedno vrijedan primjerak znanja i vještine izrade naših majstora. Majstori  filigrani koji izrađuju nakit s tom patinom ostavštine , počevši od naušnica , ogrlica, privjesaka, narukvica itd. posebno su cijenjeni. Gdje god „ uglazbe „ takav detalj , predmet dobije taj poseban štih. I to je posebna vrijednost.

Šibenski botun poznat je iz starog dalmatinskog nakita. On je svojevrsna posveta tradicijskom zanatu i vještini kojemu su se kroz stoljeća divile kako žene tako i muškarci , baš kao što mu se dive i danas.

To je nakit trajne vrijednosti i ljepote, neovisno o smjeni modnih trendova. Stoga su idealan poklon za obilježavanje bitnih životnih događanja poput pričesti ili krizmi, maturiranja, diplomiranja, vjenčanja.

Upravo taj botun napravljen je na starinski način, poput ukrasa sa starih dalmatinskih nošnji kao što su šibenski ili dubrovački nakit. U narodu su bili poznati pod nazivom „botun“, „puce“ ili „toka“. Cijenjeni su od davnina , a i danas mu se jednako dive i mlađe i starije generacije.  Tu je svakako riječ o prekrasnom filigranskom radu na srebrnoj perli ili „ botunu“.

Ujedno je to divan ukras koji pristaje svakoj ženi, jednako danas  tako  i u mnogim godinama koje dolaze. Biti će vrijedan i dugotrajan dodatak svakoj garderobi. Prekrasan komad koji će se odlično slagati sa bilo kojim drugim tradicijskim nakitom.

 Ovo je stil koji je poznat kao šibenski ( šibenski botun )  i dubrovački nakit (dubrovačke peružine) koji je cijenjen kod nas i u svijetu .To je filigranski stil izrade nakita poznat stoljećima. Prekrasan je to etno rad prepun detalja.

Naušnice visećeg oblika sa Šibenskim botunom ( pucetom ) pristajati će gotovo svakom obliku lica, izdužujući vrat i naglašavajući ga na najbolji i najljepši način. Mašta vještih majstora stvara nakit vrijedan divljenja.

Kada Šibenski botun kombiniraju sa crvenim Jadranskim koraljem , ženske srebrne naušnice postaju poseban ures. Sitne kuglice ovog božanskog  blaga iz morskih dubina sa žarko  crvenim tonovima predstavljaju prave unikate. A za nakit od crvenih koralja smatra se da donosi sreću onome tko ga nosi.

 Nema li onda ljepšega od takvog spoja modernog i tradicijskog .

Dubrovačke rečine su također prelijepe tradicijske naušnice. One su izrađene u starinskom, dalmatinskom štihu. Divan su primjerak nakita nosiv na gotovo sve zanimljive odjevne kombinacije i to tijekom čitave godine.

 Ovo je vrijedan komad hrvatskog tradicijskog nakita kakav se prenosi s koljena na koljeno i ostavlja u nasljedstvo. To su srebrne naušnice koje su izvedene u tradicijskom dalmatinskom stilu poput dubrovačkog uresa. Rečine su dodatno ukrašene biserom.

Konavoske naušnice poznate su pod nazivom verižice i ujedno su jedne od najljepših ukrasa tradicijskog nakita. Imaju formu starinskim prstenova , te su karakteristične za Konavle na Dubrovačkom području.

Što je posebno zanimljivo, one su bile obavezan ures s kojim su mladići darivali svoje odabranice prilikom ženidbe.

Stoga tradicijski nakit , bilo ovaj sa morskog ili onaj sa  kopnenog područja ima posebnu emotivnu  vrijednost. Patina koju on sa sobom nosi je nešto što je posebno vrijedno i važno svakojosobi koja voli svoju Domovinu.

Zato je primjena tradicije i čuvanje tradicije nešto posebno......

 Nakit sa takvim etno štihom predstavlja prekrasan poklon koji zahvaljujući vrijednom materijalu i dizajnu , neće nikada izgubiti na vrijednosti.

 Odlično se kombinira sa odjećom za svaki dan, poslovnim te svečanim prigodama, a pri tome nosi obilježja naroda Lijepe naše.....Nakit  za dame svih dobnih skupina koje su sentimentalno vezane za svoju Domovinu......

Jedna od njih sam i ja, koja sa velikim veseljem i ponosom nosim takav nakit......

Gordana Sedmak Jednačak

PONOS

Ilustacija:
pensaardesign.com/

Vrtlog  života sa sobom

Nosi sreću, manju ili veću,

Te istinsku tugu.....

Tuga kada nastupi

Čitav organizam

Otkaže poslušnost.

Stres se to zove.

Okidač učini svoje i

Tako preplavljeni

Beznađem i apatijom

Čekamo bolje dane....

Dolaze oni, nekada

Prije nekada kasnije

Ovisno o dubini kratera

Koji je izazivač tuge

Ostavio iza sebe......

No, kada nam svane,

Kada sunce svojom silinom

Svojom pozitivom,

Energetskim zračenjem,

Oblije našu dušu

Mi smo ponovno oni

Pravi.....

I opet, po zna koji puta

Čudimo se što nam se to dogodilo i

nas je uspjelo uspjelo izbaciti iz takta

Uništiti  našu svakodnevicu.

Nekada su to situacije koje

kasnije izgledaju minorne,

No ima i ozbiljnih od kojih duša krvari.....

Ma, život nas daruje svime i svačime, onako

Kako mu se prohtje, kako mu nadođe....

A mi smo oni koji moramo to sve istrpiti

Na teži ili lakši način.

Prkos mora tu odraditi svoj posao.

Mora sa dozom ignoriranja

Staviti sa strane sve zle namjere,

Zloću, zavist, ljudi koji nisu

Svjesni što rade......

Upravo taj naš stav,

Stav prkosa prema gluposti,

Prema netaktičnim i

Zlonamjernim ljudima

Jednom će dovesti do toga

Da će nas zaobilaziti u

Velikom luku......

Tako  će napustiti žrtvu

Njihovih otrovnih strelica

Jer više neće postizati

Efekat zbog kojeg su to

Sve činili.

Stoga ponos neka nas prati,

Ponos našeg stava,

Našeg života,

Našeg prava na sreću,

Nekad veću,

A nekada manju.

Samo treba ustrajati.....

Čak i navuči „masku“ bezobzirnosti  na lice,

Kako bi sačuvali obraz

Ne dajući ga "blatiti",

Manje vrijednima od sebe.....

Gordana Sedmak Jednačak

PROCVALE I SAMO ŠTO NISU

Stavljene jedna pored druge, kućne biljke stvaraju poseban sklad. Sklad tako potreban svakom domu dajući poseban štih i time upotpunjavaju atmosferu i  toplinu“ doma.

Svaki prostor oplemenjuju, dajući  posebnu  svečanu notu. To je posebno vidljivo kada procvatu ili kada je cvat u nagovještaju. Tada  se naziru pupovi koji će uskoro svojim otvaranjem dodatno ukrasiti biljku .

Stoga je lijepo imati biljke u svom interijeru.

Brinući se o njima pratimo njihov razvoj , njihov rast , napredovanje...... Ujedno, kada na njima primijetimo kakvu promjenu, vezanu za oboljenje kao što su npr. sušenje, napad nekih insekata  i slično , možemo reagirati gotovo odmah. Svojim biljkama  pomažemo primjenom poznatih sredstava kako bi ih ponovno „ vratili u život „.

Rješavamo ih ugroze u vidu napada insekata ili nekih drugih biljnih bolesti, te im dodatno za snagu dajemo prihranu kako bi „ ojačale“.  Tako one postaju sposobne za daljnju ulogu uljepšavanja okoliša.

Biljka koja je dosta zastupljena u mojem domu je egzotična orhideja.

Imam je u raznim bojama , ali orhideja u toploj žutoj boji posebno mi je prirasla srcu.

Ona je najaktraktivnija sobna biljka.

Stoga sam je sljubila u zajedništvo sa još dvije biljke koje su mi posebno drage.

To su božićni kaktus intenzivne roza boje i kalanhoa svjetlo crvene boje. Te tri biljke zajedno čine lijepu kompoziciju raskošnih boja.

Nisu su se sve rascvale do kraja....kod nekih je puni cvat tek u nagovještaju.....u vidu punih

„ sočnih „ pupova.

Atraktivna i elegantna orhideja pokazuje svoju raskoš u cvjetovima tople boje poput sunca.

Lagano širi grančice na sve strane, „ šepureći „ se svojom ljepotom. Grane ponosno streme u zrak, kao da žele uhvatiti što više sunca na sunčanoj strani prozora.

Visoka je, tanka i puna rascvalih cvjetova sa pokojim pupom koji će uskoro otvoriti svoje latice.

Ona mi je posebno prirasla srcu jer je poklon koji rado prima svaka žena, ali k tome poklon od meni posebno drage osobe. Stoga vodim računa o njoj , želeći joj „ugoditi „ kako bi mi što duže bila na životu.

Njezinu stabljiku i listove oble i pune soka, dodatno ukrašava crveni ukras oko ukrasne tegle u koju je posađena. Mašna od crvenog tila dodatno ističe njezine žute cvjetove sa lagano roza rubovima.

Uz tako posebno lijepu i elegantnu orhideju smjestila sam ni malo posebno lijepu kalanhoju. Kalanhoja je biljka zahvalna za održavanje, koja uz svoje mesnate listove ima male ljupke cvjetiće. Tako dodatno izaziva nježnost , upravo tim svojim cvjetovima koji su sitni , a koji su naprosto načičkani na jednom mjestu. Na tankim grančicama puno je malih pupova koji se postepeno otvaraju i kao da se „ smiješe“ postepeno se rastvarajući. Tako tvore lijepe rascvale grozdove crvene boje.

Cvjetovi dugo traju , a kada se osuše nadomještaju ih novi upravo otvoreni. Biljka koja je fantastična za uzgoj, ne iziskuje posebnu brigu , već samo prostor gdje može pokazati svoj šarm. Jednu prozorku dasku gdje u „ društvu“ sa ostalim biljkama može pokazati svoj izgled.

Ljepota ugodna oku je ono što svaka biljka pruža ne samo svom vlasniku , nego i svima onima koji i nehotice bace pogled na njih.

Nekada čovjek u žurbi ili ako niti nije sklon zapažanju ,  „ uhvati se u zamku „ , te mu se pogled zaustavi na rascvaloj biljci.

Osjeti nježnost  i posebnu ljepotu ugodnu oku...... To je čar koju mogu izazvati samo kućne biljke.

U mojoj „ kompoziciji “ biljaka nalazi se i božićni kaktus. Procvao samo djelomično , sa pokojim cvijetom u intenzivnoj roza boji. Upravo ti rijetki rascvali cvjetovi kao tuljci slobodno vise niz slabašne grančice. Člankovite  zelene grančice koje se slobodno šire na sve strane. Upravo to njihovo širenje daje posebni pečat raskoši procvalih cvjetova.

Pravilna njega i pažnja biljaka , te čuvanje od prejakog svjetla i prevelike vlažnosti itekako su bitni.

Bitni kako bi one opstale , kako bi uzvratili na našu ljubav i pažnju. Uzvratili sa puno cvjetova i novih listova. Kako bi i dalje u svojem zajedništvu , u kompoziciji u kojoj najbolje uspijevaju i dalje krasile prozor prema jugu .

Kako bi svojom elegancijom i atraktivnošću izazvale smiješak na licu promatrača.

Malim , lijepim stvarima čovjek si obogačuje život i na taj način oplemenjuje sebe i druge.

Gordana Sedmak Jednačak

PROLJETNA PROMJENJIVA ĆUD

Jutro je......Tmurni oblaci nadvili se nad gradom.

  Maglovito, naprosto „teško“ i čudno vrijeme. Nešto kao „ olovo „ pritišće sa neba......Oblaci tamni i gusti ,nemilice „putuju“ nebom.

Magla  svojim prisustvom  još više  doprinosi težini, svanulog dana .

Takav čudan i težan dan itekako utječe na ljude, na njihovo raspoloženje, pokretljivost , živost.... Osjećaju nedostatak energije i koncentracije......  To pripisuju „ proljetnom umoru „ koji je poznat pojam za sva opravdanja vezana za takve „ boljke“.

 Iscrpljenost, bezvoljnost , pad koncentracije. Pogotovo se to može zapaziti kod ljudi koji su osjetljivi na vremenske promjene ili kako bi se reklo , na biometeorološke prilike.

Takozvani meteoropati, morati će još jedno kratko vrijeme pričekati na „pravi „ dolazak proljeća. Proljeće je stiglo kalendarski , ali sada u stvarnosti  pokazuje svoju nemirnu ćud kroz  iznenadne oscilacije u tlaku zraka, temperaturi zraka, padalinama......

 To su ti prvi nestabilni mjeseci u godini, kada se od vremena može svašta očekivati . Ali na to smo već navikli.  Za sve, pa tako i za vrijeme mora proći određeno period  da dođe do uravnoteženja, odnosno stabilnosti.....

Vremenske prilike u ovom prvom periodu godine su naprosto „ kradljivac „ ljudske energije, ali to će svakim danom jenjavati i ići će na bolje.

Vratiti će se dobro raspoloženje, želja za druženjem , za izlascima i šetnjama sa prijateljima, dragim osobama. Treba do tada udahnuti i izdahnuti , te taj višak nagomilane energije jednostavno izbaciti kroz neku fizičku aktivnost. Jer sve će proći , tako je to svako proljeće....

 Ono je poznato po svojoj promjenjivoj ćudi.

                Prije službenog dolaska proljeća, otprilike desetak dana od kalendarskog početka, vrijeme je bilo naprosto sjajno. Iako su jutra bila „okupana“ svježinom, tijekom dopodneva sunce je osiguravalo solidnu toplinu. Da ne kažemo da su popodneva bila ugodno topla, tako da su se ljudi ubrzo skinuli iz tople odjeće, pa čak u lagane majice.

Nije bilo ništa neobično vidjeti roditelje kako šeću sa djecom,a da pri tome hodaju  onako nonšalantno u majicama kratkih rukava , sa lagano prebačenom trenirkom oko vrata ili zavezanom oko struka.......

Djeca su kraj njih skakutala u laganim jaknicama , imajući na glavama šarene kapice – šilterice ili one sa „veselim“ pomponom.

  Odjednom su dječja igrališta „oživjela“, čuo se glasni dječji žamor......

 Okupili su se roditelji kraj njihaljki, tobogana, pješčanika , trombolina i ostalih zabavnih dječjih sprava i međusobno  razgovarali o raznim temama, a najviše vezanim uz mališane. Razmjenjivali roditeljska iskustva, govorili o navikama svoje djece, o njihovim nestašlucima , te o onome čime su zadivili svoje roditelje....... Kako napreduju, što papaju, čime se igraju , što vole, što ih ljuti, koje crtiće gledaju, koje pjesmice su im posebno drage, da li slažu legiće, didaktičke igrice itd.

 Razgovaraju okupljeni u manjim grupicama i pri tome brižno paze na svoje malene, dok se oni bezbrižno igraju na spravama. Paze ih budno, pridržavaju rukom da ne spuznu sa njihaljke, njišu oprezno i brižno pomažu prilikom spuštanja niz tobogan.

Neki se roditelji saginju do pješćanika, pokazujući malenima  kako nastaju kule, vijugave ceste,te  vještim rukama pokazuju mališanu kako se to radi......

Uživaju zajedno s njima, pristječajući se dana iz djetinjstva. Odjednom svi postaju djeca, zaigrani, veseli, ne skidajući osmijeh sa lica.

Neki su toliko maleni, zapravo bebe, tako da ih mame voze u dubokim kolicima sa spuštenim krovićem. Spavaju dok im zrake sunca lagano prekrivaju lice. Da nije previše sunca, majke brinu i pažljivo onako lagano, podižu krović u položaj koji najbolje stvara zaštitu.

 Neke malo veće bebe, stare par mjeseci ali koje još ne hodaju, nose se u tzv. klokanicama. Klokanice - nosiljke, dobile su ime po simpatičnoj i dragoj životinji, koja je poznata po brizi za svoje mladunče, jer ga nosi u tobolcu koji je dio nje i kojeg joj je Majka priroda, stvorila upravo sa tom namjenom.......

Stoga, bebe nošene u tzv. klokanici, privijene su uz majku,lagano mašu nogicama, gledaju oko sebe, prateći kuda ih majka nosi , okreću glavicu lijevo, pa desno.

 Naprosto „upijaju“ vanjske događaje  koliko oni to mogu, s obzirom na svoju dob i nakon što se umore od dojmova i događaja koje zagledaju, popraćenih zvukovima sa igrališta ili prirode, lagano utonu u san.

Privijeni uz majku , dok ih ona tako nosi, snivaju san koji traje....., traje....... Blaženi san.....

 Klonulih, opuštenih nogu i ruku, samo se čuje lagano disanje, uz glavu nagnutu na majčino tijelo...... Predivno ih je vidjeti, prava uživancija......

 Mala stvorenja, tako nevina, tako plaha i tako opuštena.

 Majke uživaju , a kako nebi ?

 Nema ljepšeg osjećaja od te posebne blizine roditelja i djeteta, kada se disanje uskladi ,kada se posebna nježnost naprosto „ razlije“ tijelom......To može osjetiti samo roditelj......Stoga je dijete najveći Božji dar kojeg svako živo biće, želi i sa radošću isčekuje......

Na igralištu, bilo da sjede na klupi prateći svoje unuče ili su uz njega, nalaze se baka ili djed. Na zraku, uz graju djece, miris tek procvalih grmova žutih forzicija, pokoji grm ljubičica, tratinčica i žutih jaglaca, te zvuk vrapčića koji cvrkuću, oni bdiju i čuvaju svoju unučad.

 I to je pravo uživanje. Sve je to moguće kada je proljetni dan lijep i kada je „ okupan „ suncem.

No, iako smo se nadali  da se prognoza meterologa neće ostvariti , da će i dalje biti ovako prelijepo....., ipak se iznenada , onako kako ćud proljeća nalaže, sve se u tren promijenilo.

Mjesec travanj počeo je tmurno, kišovito, sa ogromnom količinom kiše. Prvi travanj sa niskom temperaturom zraka i velikom vlažnošću. A potom drugi dan, snijeg zabijelio mladim listovima ukrašene grmove cvjetnjaka, grm mačuhica, forzicija, visibaba te ostalih prvih vjesnika proljeća. Prosto čovjek ne može zamisliti , kada pogleda kroz prozor , da te bijele „ krpe“ snijega nemilice prekrivaju tlo.

Iako je to lijepa slika odnosno  idila koja je primjerenija zimi, nimalo ne veseli njezina pojava nakon opuštanja uz onakvo lijepo sunčano ozračje.

Ali tijekom popodneva istoga dana, prestaje sniježiti, ali sve ostaje užasno mokro i dosta hladno.

Tješimo se sa novim predviđanjima meteorologa , da će se takav atmosferilij zadržati  još jedno dan dva,te da će svakim danom temperature zraka sve više rasti.

Tome se iskreno nadamo , a ujedno priželjkujemo da ne bude mrazeva kao prošle godine koji su nas iznenadili i „ sredili „ nam voćke, tako da nije bilo uroda , kako narod kaže - niti za lijek .

Ali, kada jednom onako „ po prave“ dođe proljeće, kada se ustabile temperature, ponovno će se čuti poznati zvukovi. Poznati veseli smijeh i žamor djece koja će se skakučući igrati na svježem zraku.

To je svima nama potrebno.

Potrebno je da izađemo iz zatvorenih domova , na ulice , na dvorišta...... Da krenemo u šetnju uz rijeku, sjednemo na klupu udišući njezinu svježinu. Na taj način ćemo „ spremiti“ hormon sreće koji donosi takvo okruženje i boravak u njemu.

Uskoro će to doći , samo što nije.......

 Nadamo se da će nam Uskrs, taj najveći kršćanski blagdan osvanuti okupan suncem i radosću u zraku i našim srcima.

Mi ćemo ga dočekati sa najboljim željama za život sviju nas. Da nam bude život radosniji, sretniji i blagoslovljen.

Proljeće ima svoju promjenjivu ćud, već smo navikli na to.......

Gordana  Sedmak  Jednačak

PROŠLA SJETNA VREMENA 

Još kao srednjoškolka voljela sam se, kako bi narod rekao, lijepo zrihtati. Taj osjećaj ostao je i dalje kroz  studij,  pa i dan danas, bez obzira na moju "zrelost ".

Uvijek sam išla za tim da imam na sebi nešto drugačije, da ne izgledam uniformirano. Da to bude onako kako mojem karakteru  odgovara, ali u granicama dobrog ukusa.

To je ponekad bilo onako, kako bi rekli , otkačeno. Ali ne previše, tek toliko da bude zanimljivo i skladno.

U vrijeme mojeg školovanja teško se dolazilo do novog odjevnog predmeta. Mladima danas, sigurno je nezamislivo da se tada nije, svako malo, išlo u shoping.  Toga nije bilo....

Nije bilo takvih kupovanja, niti je odjeća bila novčano lako dostupna.

Naprosto, trebalo se snalaziti. Stvari koje smo dobili od roditelja čuvale su se, prekrajale u nešto drugo, te postajale nosive za nas . Kasnije su od njih nastajali opet "novi"  odjevni komadi , upravo "izašli ispod šivače mašine".

U to vrijeme kreativnost osmišljavanja novog nosivog predmeta bila je zlata vrijedna.

Isto tako i vrijedne ruke  koje su svojom spretnošću uspjele izvesti zamisao novo osmišljenog komada odjeće....

Radilo se to kod majstora krojača koji su dobro znali svoj zanat i imali su pune ruke posla, jer se tako snalazilo i odijevalo u  to vrijeme. Mnogi su to radili......

Prekrajali  kapute, haljine, odijela.... Od većih komada od starije djece radili odjeću za one manje ili su jednostavno mlađi nosili odjeću od starije braće.....

Bila su to vremena, kada je to bilo uobičajeno. Tako se živjelo u to doba.....

 I u kućnoj radinosti, osobe koje su imale vješte ruke i naučile zanat krojenja i šivanja također su vrlo često za svoje ukućane na taj način osvježavale modni outfit.

No iskreno govoreći ipak smo bili zadovoljni  onim što smo imali i što smo dobili, iako smo rijetko kada vidjeli istinski nove stvari....

 Sreća je upravo u tome , da smo se znali veseliti tim malim stvarima...... Toga smo tek sada svjesni......Upravo to je imalo svoju čar i sjećanja na taj dio odrastanja, u takvim uvjetima, nose sa sobom sjetu i osjećaj topline pri srcu.

Međutim, moja želja i zainteresiranost je bila da unesem neku „svježinu „ u svoju postojeću odjeću, te me „kopkalo“ kako bi to mogla sama napraviti.

"Osvježiti " svoju garderovu upotrebivši maštu, te kreativnost , a pri tome uštedjeti na troškovima nekakvog prekrajanja. Potražila sam pomoć u učenju vještina, kojima bi mogla nešto stvoriti svojim rukama.

Počela sam od pletenja odnosno štrikanja i to od onih najosnovnijih komada prsluka, potom vesti i to raznim tehnikama. To me sve više privlačilo. Posebno su mi bile zanimljive one jednostavne kao što je štrikanje krivo, pravo, pa riža bod , da bi došla do onih kompliciranih gdje sam se itekako namučila.

 Bilo je tu paranja mukotrpno napravljenih redova, kada sam sa užasom shvatila da mi sve ide u koso ili da sam pogrješila prilikom prepletanja tzv. pletenica ili pak ispustila tzv. očicu pletiva, prilikom izrade bordure .

Svačega je tu bilo, ali upornost se isplatila.

 Pleti, paraj, pa ponovno štrikaj, dok ne bude kako treba. Mukotrpan rad, ali isplativ jer stvaraš nešto novo, nešto svoje, nešto drugačije.

 Na kraju sam isplela prekrasne pulovere, majice, veste, tako da me je to dodatno ispunilo, a ujedno je bilo itekako korisno .

Na taj način mogla sam te odjevne predmete vrlo lijepo uskladiti sa ostalom garderobom koju sam imala u ormaru, nebrojeno puta obučenu , ali uz takve "nove" dodatke uvijek je kombinacija izgledala lijepo.

Međutim, nisam stala na tome.....

Umjesto dvije pletače igle, uzela sam jednu sa zavrnutim vrhom tzv. kukicu i počela sa kukičanjem, polako, opet sa većim i manjim početničkim greškama.

 Tako su nastajali odjevni predmeti koji su također upotpunjavali moj stiling , pa sam se čak odlučila na izradu kupaćeg kostima od debljeg konca, točnije pelgarna.

 Uporno sam provlačila kukicu kroz debeli pelgarn koji je bio najbolji materijal za takav odjevni predmet , te na kraju sve lijepo podstavila sa neprozirnom tkaninom kako bi stajalo čvrsto i kako pod utjecajem vode, nebi promijenilo oblik. Izgledao je stvarno posebno, pogotovo u to doba kada je bila mala ponuda takvih artikala.

Nastavila sam svoju vještinu izrade rukama i kreativnost, te se okušala u izradi tapiserija. Sa debljom iglom i čvrstom vunom koju sam provlačila kroz tvrdu šupljikavu podlogu dala sam mašti na volju.

 Nisam radila po nekakvoj shemi, nego onako iz glave, kako je nadošlo. Uzela sam vunu raznih boja koju sam željela međusobno spojiti u nešto, što će odgovarati prostoru u kojem će tapiserija biti postavljena.

 Tako sam na kraju dobivala slike u boji , putem inspiracije moje mašte......

Uvijek su to bile vedre boje , koje su davale dašak poleta i koje su pogledom na njih budile optimizam.

Još dan danas volim boje, uživam u njima......     

Čitatelji starije dobi , sjetiti će se tih vremena, kada se nije imalo i kada se snalazilo na razno razne načine. Ali to tada nije bilo bitno, bilo je glavno da je obitelj složna i da se međusobno pomažu .

Pomažu kada je teško i to je ono što ih je posebno međusobno vezalo. To je donosilo čar tome vremenu. Sa malo su znali živjeti, veseliti se malim stvarima.

Jednostavno rečeno, skromnost je ta koja ih je krasila. Stoga to doba nosi sa sobom svima nama dašak sjete i ponosa.......

Bilo je to lijepo vrijeme odrastanja.....

Gordana Sedmak Jednačak

PROŠLOST OSTAVIMO IZA SEBE

Autor fotogafije: Ognjen Karabegović

Svatko od nas, bio u mlađim ili poznim godinama, ima svoju prošlost . Nosi je na svojim leđima kao križ sa više ili manje muke. Prošlost koja ga kao sjena prati kroz život , do kraja života .Od nje ne može pobjeći , ali nikako ne smije dozvoliti da ga ona „ zarobi „ kao omčom oko vrata.

 Tu prije svega mislimo na one trenutke koji su se izdogađali, onako kako osobno ne bi željeli, ali su ipak nastali. Trenutke koji su došli onako nenadano, učinili svoje i nestali.

Točno, ostavili su traga u obliku brazda na našoj duši ili su ovisi o njihovoj vrsti, ostavili sjećanje na trenutke sreće.

Iz prošlosti svaki od nas samo može „ učiti“ i puno toga „ naučiti“, ali samo ako hoće.

Može izvuči neku pouku , bilo da se radi o nekim djelima , bilo da se radi o ljudima.Godine , neki kažu da su broj , ali one sa svojim prolaskom i sadržajem pouka su za dalje.

One su, mogućnost da na vrijeme reagiramo , da nešto spriječimo ili da se obranimo . Isto tako , sve ono lijepo što prošlost nosi , također je „ zapisano“ u našoj duši .

Toga se trebamo češće sjetiti, jer će nam to dodatno razgaliti dušu i dati snage za daljni život.

Prošlost daje obilježje svakoj osobi. Od rođenja,doba odrastanja, susretanja sa stvarnim životnim prilikama.  

U godinama mladosti sve je tako naizgled lako i ništa ne izgleda nemoguće . Stoga se taj dio života smatra se najljepšim dobom života. Kada sve izgleda nekako bezbrižno, po sistemu „ lako ćemo“. Doba je to kada mladi ljudi stasaju i kreću u život. A oni te trenutne ljepote života i te mladosti tada nisu svjesni..... Oni prosto hrle da idu dalje, da postanu stariji , da se obrazuju , ostvare svoje ciljeve koje su si postavili .

Kasnija razdoblja života donose sa sobom razne prilike....., nekad toliko burne i teške . Čini nam se naprosto kao da ne prestaju. A onda , slijedi period kada sve pomalo krene i počne se pozitivno odvijati . Upravo , tih trenutaka kada „ pršti“ pozitiva na sve strane , moramo se sjećati.

Oni su tu da razviju vjeru u život , u bolje sutra . Vjeru da nešto teško ne može biti vječno i da je to zaista tako......

Zrelo razmišljajući, život je samo jedan.Da imamo dva života, možda bi tada mogli kalkulirati odnosno živjeti po zakonu sudbine, a u drugom onako po svome guštu.

A da li je to toliko bitno da se toga moramo prisjećati, da o tome moramo razmišljati. Da li je bitno da svoj um i svoju dušu time „ trujemo“.

Ali to ne postoji . Toga smo svjesni, živimo ovaj nama dan , život jedini. Pun turbulencija, pun događanja , pomiješanih sa lošim i dobrim stvarima.

Tješimo se da nismo jedini, da je to smisao života i da se moramo naprosto sami sa sobom boriti da se ne opterećujemo sa nečim iz prošlosti , što nas je povrijedilo, nešto što je ostavilo traga.

Ništa nije toliko „ crno“ da nakon što sjednemo , razmislimo i podijelimo sa nekom osobom koja nas razumije , ne bi našli načina da upravo to prebrodimo . Da, upravo to što smo mislili da nas je povrijedilo, da nas je ranilo .

Da jednostavno , ne možemo dalje. Da snaga u nama posustaje, da volja napušta tijelo. Boriti se za bolje dane, to je poanta života. To je misao koja nas mora voditi dalje.

Jer život, treba gledati i sa druge strane. One vedrije , ljepše, zabavnije.

Okrenimo se tome. Vjerujmo jedni drugima, budimo iskreniji i sa što manje „ figa „ u džepu.

Jasno je da su ove nedaće koje su nas sve snašle, neke u jačem , neke u slabijem obliku ostavile ružan trag . Ali svi mi koji smo iskusili i postali svjesni da može doći nešto za što nismo znali, niti smo mislili da bi se moglo pojaviti , sada u toj istoj nemilosrdnoj situaciji ipak sve to podnosimo „ stojećki“.

Moramo, jer drugog načina nema. Na to nismo, niti smo mogli utjecati.

 Svi mi „ ranjivi“ ,  jače ili slabije suosjećamo jedni sa drugima , jer smo tek sada postali svjesni prolaznosti i nepredvidivnosti.

Nikada ne znamo kada će nas opet snaći, ono poznato ili nešto novo. Ovo iskustvo življenja za danas, za sutra , ne smijemo zaboraviti.

A prošlost ostavimo iza sebe..... Na nju nismo mogli utjecati. Ona je data, „ odrađena“, zabilježena u negativnom ili pozitivnom smislu.

Svi mi smo „ krvavi „ ispod kože , imamo emocije, zapažamo , vjerujemo , nadamo se , ostajemo povrijeđeni sa upitom: „  Pa zašto tako i zašto meni ?“ .

Ali odgovora na to nema , možemo samo nagađati i sa time se opterećavati . S time živeći smanjujemo kvalitetu svoga života , svojih emocija , doživljavanja lijepih trenutaka .

Ne možemo se potpuno , poput cvijeta „ otvoriti“ da primimo one predivne trenutke koje život sa sobom nosi . Nosi , da nosi..... Razmislimo , što nam se u zadnje vrijeme pozitivno izdogađalo i odmah će nam biti jasno da se isplatilo živjeti i nadati se.....

Ne kaže narod da :“ Poslije kiše dolazi sunce“...... Istina je , samo treba vjerovati .

Vjera je karika u lancu sreće......Lanac neće ostati čitav ukoliko nema te karike....,budimo svjesni toga. Lako je to reći , ali malo po malo , moramo sebe uvjeriti da je tako , te iz primjera koje vidimo u životu naći podkrijepu za takvo mišljenje.

Stoga ustrajnost, vjera je bit daljnjeg života, koliko god on nekad bio „ okrutan“ i „ zao „.

Sve će jednog dana biti bolje , jer vrijeme čini svoje, vrijeme liječi rane.

Samo molim Vas ne osvrčite se na prošlost .

Prošlost ostavite sa strane , ako je ikako moguće.

Gordana Sedmak Jednačak

RASCVALA TREŠNJA I CRVENOLISNI JAVOR

Tu na livadi

Doma moga

Stasala ponosna

Visoka trešnja.....

Trešnja moga

Djetinjstva

Trešnja

Sada već šireg

Obujma

Ali visoka i

Stasita

Grane kao da

Pruža među

Oblake....

Oblake bijele

Na plavičastom

Sunčanom nebu

U ovo zlo doba

Kada smo sretni

Da imamo gdje

Vani provesti

Trenutke

Prinudne

Izoliranosti

Gledamo u nebo

Pa u trešnju

Rascvalu

Bujnu

Osjećamo njezin

Miris

„Osjećamo „

Njezinu

Sočnost

Osjećamo sokove

Koji kolaju njezinom

„ utrobom“

Njezinim godovima

Koji su se

Naredali svih

Godina

Koje je

„ proživjela“

Neda se trešnja

Stara....

Ona se trudi

Iz „ petnih žila“

Kako bi naš

Narod rekao,

Da opstane

Da ostane

Da živi.....

Da daruje

Ono što ima

Da daruje

Plodove

Kojim će

Usrećiti mnoge....

Privija se nježno

Granama svojim

Prema nižem

Ali ne manje

Lijepom

Crvenolisnom

Javoru......

Kao da razgovaraju

Kao da si nešto

Šapuću.....

Javor svojim

Crvenim listovima

Koji podrhtavaju

Na vjetru

Laganu

Daje do znanja

Da u njemu

Još života ima.....

Ne samo života

Nego i ljepote

Koju širi na

Sve strane sa

Listovima veličine

 Dlana

Boje tamno

Crvene....

Boje

Tople

Nježne

I zamjetne.....

Plijeni svojim

Izgledom

Lijepi crvenolisni

Javor

On zajedno sa

Rascvalom

Trešnjom krupnih

Bijelih cvjetova

Čini pravu harmoniju

Ljepote......

Lijepo ih je vidjeti

Kako se povijaju

Jedno prema drugom

Kao da razgovaraju

Rascvala stara trešnja

I prekrasan

Crvenolisni javor

Gordana Sedmak Jednačak

                                                 RAZVOJ TEHNIKE

Prije otprilike četiri desetljeća , digitroni su bili rijetko kome dostupni.

Danas , međutim predstavljaju potrošnu stvar sa cijenom prihvatljivom, upravo svima.

Doduše, danas se piše , računa na kompu, laptopu, tabletu , mobitelu......

Zaposleni u računovodstvu knjiže i računaju na kompjutoru, dok su prije ručno listali papirnate kartice , upisivali brojeve , zbrajali , kako se znalo reći „ pješke“ ili na električne , jako bučne zbrajalice na traku ili bez nje.......

Prije su se ulazna vrata otvarala samo mehanički......

Međutim danas, jednim klikom i kontaktom...., otvaraju se , praktički „ na izvolte“....

Danas je moguće upaliti na daljinski svjetlo u dvorištu , zbog povećanja sigurnosti i ujedno dopadljivog dojma.

Svašta je danas moguće , kada je tehnika dosegla vrlo visok stupanj razvoja.

Danas je npr. moguće , otvoriti grijanje ili hlađenje , prije nego što zakoračimo na kućni prag.

Koliko je tehnika , zapravo otišla naprijed ?

Napredovala je..... i to drastično .

Prije smo razgovarali preko telefona , čekajući red ispred telefonskih govornica.... , a danas.....

Danas samo dotaknemo ekran pametnog mobitela i uspostavimo kontakt.

Uspostavimo kontakt , bilo govorni, pisani , preko facebooka , twitera, instagrama...... kako li se , svi ti profili ne zovu ?

Svijet ide naprijed , ništa čudno .

Sa tom činjenicom , nezaustavljivo i tehnika ide naprijed i doprinosi olakšanju i uljepšanju čovjekova života.

Gordana Sedmak  Jednačak

RODITELJ

BITI RODITELJ ,
IMATI DIJETE
NAJVEĆI
JE BOŽJI DAR
TO SU TRENUCI KADA OSJETIŠ
POSEBNU TOPLINU
I VESELJE
KOJEM NEMA KRAJA

NO , SVAKO DOBA ODRASTANJA
NOSI SVOJE ZNAČAJKE
ZANIMLJIVOSTI I
NEPREDVIĐENE
OKOLNOSTI

TO SU DANI KRETANJA U VRTIĆ
PRILAGODBE NA ŠKOLU
USVAJANJA ZNANJA
TE DOBA KADA SE
NAŠOJ DJECI SVE ČINI
NEKAKO BESKORISNO
I BEZ VEZE
TO JE DOBA KROZ KOJE PROLAZI
SVAKA MLADA OSOBA

NA SVOM PUTU KROZ
ODRASTANJE.

TU SU NJIHOVE PRVE LUDE ZABAVE
SA PUNO JAKO GLASNE GLAZBE,
IZLAŽENJA SA DRUŠTVOM,
TE OSOBOM
U KOJU SU ZALJUBLJENI
„ DO UŠIJU“

TU JE I POKOJE OPIJANJE .
ONI SU NAPROSTO
ZNATIŽELJNI ,
OPROBATI I TE POROKE
JER I TO JE DIO MLADOSTI
ČEMU JEDNOG DANA
DOĐE KRAJ

KADA ODU U
DRUGI GRAD
NA ŠKOLOVANJE
RODITELJI SVE MANJE I MANJE
ZNAJU O NJIHOVOM ODRASTANJU

U DRUGOM GRADU
NJIHOVA SU DJECA PREPUŠTENA
SU SNALAŽENJU
ONI SE UZ OBVEZE
VEZANE UZ STUDIRANJE,
POLAGANJA ISPITA
PRIPREMAJU I ZA
VLASTITI
SAMOSTAN
ŽIVOT

KADA PREKO VIKENDA
ILI BLAGDANA ILI ONAKO
KADA UHVATE VREMENA ,
NAVRATE U SVOJ DOM
RODITELJI POSTAJU SVJESNI
ČINJENICE DA VIŠE
NE RAZGOVARAJU SA
DJECOM.

SADA SU NJIHOVA DJECA
ZRELI LJUDI
KOJI DRUGAČIJE
RAZMIŠLJAJU I POIMAJU
STVARI .

RODITELJIMA SE DOGODI DA
NAPROSTO VIŠE NE PREPOZNAJU
SVOJU DJECU
KAKO JE VRIJEME BRZO PROŠLO
KAKO JE ONO UTJECALO NA TE
MLADE LJUDE , PITAJU SE ,
PROMATRAJUĆI IH.

DJECA SU POSTALI IZGRAĐENI LJUDI ,
MISLI IM ODIŠU ZRELOŠĆU ,
KOJA SU MOŽDA DRUGAČIJA
OD RAZMIŠLJANJA NAS RODITELJA

TO SU MISLI SUVREMENOG ,
BRZOG NAČINA ŽIVOTA
KADA SE U TRENU
MORAŠ SNAĆI I
REAGIRATI U
DATOM TRENUTKU .

TO JE DANAS NAPROSTO
BORBA ZA OPSTANAK U
SVIJETU
KOJE NE ŠTEDI
ONOGA KOJI SE U NJEMU
NIJE „PRONAŠAO“.

TREBA SHVATITI
DA TO VIŠE NISU DJECA ,
DJECA SU ODAVNO
POSTALI LJUDI .
LJUDI KOJE TEK SADA
NAKON TIH
GODINA ŠKOLOVANJA I
ODRASTANJA ,
MI RODITELJI
UPOZNAJEMO .

UPOZNAJEMO IH DO KRAJA ,
NJIHOV KARAKTER ,
NJIHOV NAČIN RAZMIŠLJANJA .
ŠTO IM JE U ŽIVOTU BITNO ,
ŠTO JE NA PRVOM MJESTU U
NJIHOVIM PLANOVIMA I
KAKAV ŽIVOT
ZAPRAVO ŽELE.

MOŽDA SE U NEKIM NJIHOVIM
STAVOVIMA I NE SLAŽEMO ,
NASTOJIMO KROZ RAZGOVOR
NA LIJEPI NAČIN UPOZORITI
DA TO BAŠ NIJE POTPUNO
ISPRAVAN PUT
KOJIM ŽELE IĆI.

ALI ONI IMAJU SVOJU VIZIJU .
NAŠA ISKUSTVA SU NAŠA ISKUSTVA
ONI BAŠ KAO I MI
KADA SMO BILI MLADI ,
OZBILJNO NE DOŽIVLJAVAJU NAŠE
SAVJETE GOVOREĆI :
„ MA , DA ,
SVE O.K. , DANAS JE TO DRUGAČIJE
NEGO U VAŠE DOBA !!!!!“

I NA KRAJU
TI SI KAO RODITELJ SRETAN
DA SI SRENUO PAŽNJU I UPOZORIO
JER JE TO TVOJA DUŽNOST

ALI ŽIVOT SVATKO OD NAS
MORA
OKUSITI NA OSEBUJAN I
SAMO SVOJ NAČIN
TAKO SMO RADILI I MI .

POSTUPCI SE I PRILIKE PONAVLJAJU ,
LJUDI PROLAZE , ODLAZE ,
DOLAZE MLADI
KOJI OPET UČE NA ONOM
ŠTO SAMI ISKUSE .
TAKO JE , TAKO JE BILO I
TAKO ĆE BITI.

Gordana Sedmak Jednačak

      RUŽA BOJE PUDERA

Priča koju pišem drugačija je od ostalih, do sada napisanih.

Upravo drugačija jer je stvarna, doživljena i proživljena .

Priča je to iz davnih , prošlih vremena puna emotivnih sjećanja koja smiruju dušu, pri samoj  pomisli na ono što je nekada bilo lijepo i posebno .

Vjerojatno se pitate :“  Zašto priča o ruži i što kod ruže može biti tako zanimljivo, da bi bilo zabilježeno u jednoj priči „?

Ali vjerujte ima , upravo to nešto.

Vidjeti ćete na kraju priče , da je ruža boje pudera u potpunosti  zaslužila taj tretman.

Radi se o ruži koja nije nimalo obična kao ona koja raste i cvate, u gotovo svakom vrtu.

To je ruža boje pudera za koju su vezane mnoge uspomene iz davnih prošlih, nama lijepih vremena.

Uspomene vezane uz dolazak mlade  obitelji iz jednog grada u novi grad na tri rijeke. Prilagodba  mlade obitelji sa suživotom, u njima nepoznatom gradu.

Potom , savijanje obiteljskog gnjezda , onako kako to obično biva , radeći i snalazeći se svakodnevno.

 Obitelj je rasla . Djeca se bezbrižno sa vršnjacima  igrala u parku,  provodeći svoje bezbrižno djetinjstvo. Odrastali su......

Majka obitelji , uz sve svoje obveza uspjela se posvetiti onome što je posebno veseli.

Bila je prava obožavateljica cvijeća. Pogotovo ruža.

 Po dolasku u svoj novi dom u  grad na tri rijeke , oplemenila je prostor ispred prizemnog stana posadivši veći broj prelijepih ruža. Nije se htjela odreći ljepote cvijeća u kojoj je posebno uživala.

Ukrasila je cvijetnjak ispred svoga prozora, prekrasnim primjercima mladih ruža svih vrsta , veličina i boja.

Ruže je nisu „ razočarale“ , prosto se nadmečući koja će ljepše cvasti i koja će ljepše mirisati.

Čak su i pčele prepoznale njihova htjenja i njihovu ljepotu.

Sa svojim cvatom jedna ruža je smjenjivala drugu ili su obje cvale istovremeno .

 Prava blagodat za oči.

Mnogi prolaznici su se zaustavljali , divili se i raspitivali se za vrstu ruža i gdje su nabavljene. Ali jedna im je posebno „ zapela „ za oko .

Jedna je prednjačila pred svim ostalim ružama .Bila je to prava krasotica , ruža boje pudera.

Naprosto  raskošnija , naprosto posebna.

Tako čvrsta , tako „ sočna“.

 Gordo uzdignutih grana i cvjetova prema nebu .

Kao da je znala da je najljepša.

Njezina boja u tim vremenima , bila je rijetkost .

 Boja pudera odnosno bež boja sa primjesama rozkasto naranđaste .

 Neobično , a lijepo . Plijenila je poglede i izazivala uzdahe.

Majka obitelji bila je ponosna na sve ruže , na to kako uspijevaju i kako ju razveseljavaju svojim izgledom i bojama .

Ali ipak , ova nježna ruža  boje pudera bila joj je najdraža.   Bila je drugačija, bila je neobična.

Ponosno ju  je zalijevala preko široko otvorenog  trokrilnog , kuhinjskog prozora koji gleda prema cvijetnjaku.

Ostali stanari , tu su ranije posadili svoj ružičnjak ali dolaskom ove mlade obitelji sve je nekako živnulo .

 Nove zasađene ruže, njihova raskoš , mirisi i boje dovele su do toga da i ostali dio cvijetnjaka naprosto dobije drugačiju dimenziju .

Sve je cvijeće nekako oživjelo i povezalo se u jednu skladnu , cvjetnu harmoniju.

Ruža boje pudera  nije samo bila posebna izgledom nego i svojim rastom i cvatom.

Rasla je u vis, kao da je htjela svojim cvjetnim glavicama doprijeti u unutrašnjost  prizemnog stana i sudjelovati u životu obitelji koja ju je donijela.

Raskošna je bila , cvjetna, puna tvrdih, velikih latica i mamila uzdahe divljenja i osmjehe zadovoljstva.

Jednog dana dobila sam na poklon tek ubranu ružu, sa tek napola rascvalim pupom .

 Bila je lijepa i onako zatvorenih latica šireći opojan miris .

Da, upravo tako , odrezana i ubrana  sa grma ruže boje pudera.

Posebno me se dojmila bojom i svojim raskošnim izgledom , ta neobična ruža.

Očarala me odmah svojom ljepotom i probala sam je zasaditi sa željom da je imam u svojem cvijetnjaku .

Dugo nije davala znakove , da je zakorijenjena.

 Stajala je u zemlji pokrivena staklenom teglom ne dajući nikakve znakove života.

No, jednog dana kada sam se već pomirila sa neuspjehom , ugledala sam sitne zelene listiće kako se pojavljuju ispod staklene tegle koja je poslužila zakorijevanju.

Udahnula sam joj život.

Mojoj sreći nije bilo kraja.

 Ruža boje pudera biti će „ kraljica „ i u mojem ružičnjaku.

Tako je i danas . Ona je još uvijek tu.

Stara , ali se neda .

Uspjela sam njezine mladice , rasaditi na još par mjesta u cvjetnjaku.

Za svaki slučaj .

 Neka ih je , posebne su .

Zaslužila je to .

Ali ispred prizemnog stana nema više stare ruže boje pudera , ali više nema niti Majke obitelji , moje svekrve .

Eto zašto je ruža boje pudera zaslužila da bude zauvijek zabilježena u jednoj priči.

Ona me podsjeća na osobu koja je voljela ruže i jednu posebnu krasoticu – ružu boje pudera.

Gordana Sedmak Jednačak