SAMO JEDNA JE MAJKA

                                                                                                                                                                           Autorica: Larisa Kralj

Postoji činjenica svima znana,

Istinita, nježna i topla

A  glasi :

„ Samo jedna je majka“......

Bez obzira koliko

Nam se godina naredalo,

Kada majka ode

Osjetiš neizrecivu tugu,

Ogromnu prazninu,

Duboku i bolnu.....

Znamo da tako mora biti

Da ćemo svi tako završiti.

Rođenjem se već počne

Trošiti dato nam vrijeme,

Ovozemaljskog života......

Kada dođe vrijeme odlaska

U nebeska prostranstva

 Drage nam osobe,

Trenutno je to teško prihvatiti i

Odbolovati.....

Upravo u tim trenucima

Spoznaš da si ostao sam

Bez onoga koji je uvijek

Bio tu, uz tebe,

Dao ti život........

Postaješ svjestan

Činjenice da više nisi

Ničije dijete.

Da odlaskom majke

Ostaješ bez drugog

Dijela sebe.....

Dalje nastavljam život

Prolazeći iste faze

U ulozi majke, u ulozi bake

I to snaži za dalje,

Snaži spoznaja da sam još

Nekome potrebna

Prije nego i ja odem u

Vječni smiraj......

Smiraj onako kako je

Tiho u snu

U rano subotnje jutro

Otišla moja majka.....

Tješim se da joj je

Tamo bolje,

Bez boli, bez briga,

Bez patnje.....

Da njezina duša „plovi“

Nebeskim putima,

Tiho i smireno.....

Bol za gubitkom

S vremenom će jenjavati,

Ali sjećanja ostaju zauvijek....

Zauvijek.....

Jer samo jedna je majka.....

Gordana Sedmak Jednačak

SIMBOL  NAŠEGA GRADA  SLAVO ( SLAVOLJUB ) STRIEGL

POLAKO KORAK PO KORAK

KORAČA ŠETNICOM

SVOGA GRADA

GRADA SISKA

KOJEG JE NEIZMJERNO

VOLIO.....

POGNUT PO TEŽINOM

VREMENA I NEDAĆA

PONEKAD PODIGNE

GLAVU ODMAHUJUĆI

NA POZDRAV

DRAGIM LJUDIMA

 KOJI SU MU SE

JAVLJALI I BILI

SRETNI ŠTO VIDE

LEGENDU

SVOGA KRAJA

AKADEMSKI SLIKAR , PROFESOR

DOBAR ČOVJEK

KOJI JE ZNAO

UDIJELITI TOPLU

RIJEČ ,

OSMJEH I

RAZMIŠLJANJE......

RAZMIŠLJANJE O

SVOME SISKU

O NJEGOVOJ RIJECI

KOJA ŠUMOM I

SVJEŽINOM REMETI

MIR PRIRODE

KOJA POD OVIM

SUNCEM OBASJAVA

GRAD,

 NJEGOV GRAD....

KOLIKE JE GENERACIJE

ODGOJIO, KOJIMA JE

DANAS ODRASLIM LJUDIMA

U GIMNAZIJSKIM DANIMA

PREDAVAO LIKOVNU KULTURU

PRENOSEĆI IM SVOJE ISKUSTVO

 I SVOJE VIĐENJE VEDUTA GRADA

NEMA DANA KADA NIJE PROŠAO

ŠETNICOM UZ RIJEKU KUPU,

TO JE BIO NJEGOV RITUAL

KOJEG JE MOGLO SPRIJEČITI

SAMO NEŠTO NEPREDVIĐENO.....

PROMATRAO JE  I ONDA

PRENIO NA PLATNO

POZNATI STARI SISAČKI MOST

ČAMCE NA KUPI KOJI SE LAGANO

LJULJUŠKAJU NA VODI......

SVE ŠTO JE NJEGOVO OKO

ZAPAZILO

STARI HRAST VEĆ NAKRIVLJEN

I TRUO ,

KLUPU U PARKU ,

STARU  MOSTNU DIZALICU,

KUĆU MALI KAPTOL

SA NJEZINOM PREKRASNOM

PATINOM NA ZIDOVIMA.....

SVE TO I JOŠ MNOGO

VIŠE OD TOGA

POSTALO JE PREDMET

NJEGOVE INSPIRACIJE

ZA PREDIVNA DJELA

KOJE JE NANOSIO NA

PLATNO......

ŽELIO JE TOLIKO TOGA

UPITI U SVOJU MEMORIJU

KAKO BI TO ŠTO VJERNIJE

PRENIO , OSTAVIO

GENERACIJAMA NA

SJEĆANJE .

OSIM LJUBAVI PREMA

SVOME GRADU,

PREMA LJEPOTI KOJU

JE PREPOZNAVAO NA

SEBI SVOJSTVEN NAČIN

VOLIO JE LJUDE ,

VOLIO JE MLADEŽ,

I TO MU JE NAPROSTO

DALO SNAGE DA PONOVNO

I PONOVNO

UZME BILO KIST,

BOJE , TUŠ, UGLJEN ,

TE U BILO KOJOJ TEHNICI

AKVARELU, ULJU NA PLATNU ITD.

OVJEKOVEĆI SVOJU NEIZMJERNU

LJUBAV KOJU OSJEĆA......

POLAKO KORAK PO KORAK

KORAČAO JE ŠETNICOM,

POGRBLJEN, ALI NJEGOVE

OČI IZRAŽAVALE SU

ZADOVOLJSTVO , ŠTO JE

JOŠ UVIJEK TU ,

TE U JESENJE DANE ,

KADA JE VEĆ LIŠĆE

POŽUTJELO I DOBRIM

DIJELOM PREKRILO

ŠETNICU ON KROČI

STAZOM KOJA

ĆE VJEČNO PODSJEĆATI

NA NJEGA.....

NA NJEGA KOJI JE NEIZOSTAVNO

BIO PRISUTAN I POSTAO

DIO OVOG GRADA.....

ALI JEDNOG DANA

NJEGOV KORAK NIJE

SE PROTEZAO ŠETNICOM

POKRAJ KUPE

VOLJENOG MU GRADA

SISKA.

OTIŠAO JE STAZOM DUGOM,

STAZOM VJEČNOSTI.......

ALI OSTATI ĆE ON

U SRCIMA SVIJU NAS

KOJI SMO SMO GA SUSRETALI

POZDRAVLJALI GA I

PONOSILI SE TAKVIM

UMJETNIKOM KOJEG SMO

IMALI .

DA BI I DALJE BIO NE SAMO

U MISLIMA S NAMA,

IZGRADILI SMO MU

SKULPTURU U PRIRODNOM

OBLIKU ,

SKULPTURU NJEGA UPRAVO

ONAKO KAKO LAGANO ,

S NOGE NA NOGU, SA

 RUKAMA NA LEĐIMA I

SA POGNUTOM GLAVOM

ŠEĆE ŠETNICOM

GRADA ČIJI MU JE

UGOĐAJ BIO POTREBAN

POPUT ZRAKA .

TU JE ON POKRAJ NAS

U SVOJOJ PRIRODNOJ

VELIČINI

KAKO BI MOGLI IĆI

UKORAK S NJIME ,

PORAZGOVARATI

O ONOME ŠTO JOŠ NISMO

ZA NJEGOVA ŽIVOTA

USPJELI .

OSOBA VRIJEDNA

POŠTOVANJE ,

OSOBA POSEBNA ,

 UMJETNIK , SLIKAR ,

PROFESOR ,

NAPROSTO ČOVJEK

OSTAO I OSTATI ĆE

ZAUVIJEK NA NAŠOJ

ŠETNICI I U NAŠIM SRCIMA.......

NAŠ SIMBOL GRADA .

OTIŠAO JE SA KISTOM

U RUCI ,

ONAKO KAKO JE

ŽELIO.

REKAO JE DA GA JE

SUDBINA ODREDILA

DA BUDE SLIKAR I

DA SVE ŠTO JE

POSTIGAO ZAHVALJUJE

NJEMU .

STOGA MU JE

ISPUNJENA ZADNJA

ŽELJA DA MU SE

NA SAMRTI U RUKU

STAVI KIST.....

HVALA TI ZA SVE.....

DOBRI ČOVJEČE ,

SIMBOLE NAŠEG GRADA...

SRETNI SMO ŠTO

SMO TE IMALI ,

HVALA TI NA

SVEMU ŠTO SI NAM

OSTAVIO.......

GORDANA SEDMAK JEDNAČAK

SINERGIJA

Sinergija, izuzetno lijepi pojam koji označava sudjelovanje pojedinih dijelova, ali tako da se stvara daleko veća efikasnost svakog od njih. Time se postiže cjelovitost odnosno efekt koji je čak veći , nego što bi uobičajeno bio ostvaren pojedinačno.

 Upravo to je ta sinergija, taj daleko veći stupanj divljenja i sreće postignut ovim mojim  ujedinjenjem , dviju pojedinačnih biljaka. Ljetnog  jorgovana i sivog, mekanog pokrivača tla, pod simpatičnim nazivom „zečje uši“.

Obje biljke spojene su, kako bi narod rekao u pušlek i šire upravo tu sinergiju. Njihova ljepota, nježnost , njihova snaga da se na neki svoj i poseban način „ odupru“ odumiranju koji im je tako reći na „vratima“. One tako zajedno, daju „ono nešto dodatno „.  To je to.

Jorgovan tzv. obični , biljka je koja ima snažan miris i cvate u proljeće. Stoga je dobio ime proljetni , obični , a boje mogu varirati od ružičaste, ljubičaste ,bijele i žute.  On je ukrasni grm i vrlo popularna biljka.

Međutim, postoji i ljetni jorgovan.... On je vrlo interesantna grmolika biljka. Naziv mu dolazi od tuda što , za razliku od klasične vrste tj. običnog jorgovana koji cvjeta u rano proljeće , on svoj cvat „daruje“ tijekom ljeta.

Pogodan je za uzgoj u vrtovima, terasama. Pronalazimo ga u bijeloj, ružičastoj, a često je zastupljena  ljubičasta boja . Ja se mogu pohvaliti da imam ljetni jorgovan ljubičaste , ali izrazito zagasite, tamne boje.......

Dobro podnosi sušu, tako da je za održavanje jako zahvalna biljka. Najbolje cvate  kada se nalazi na izravnoj svjetlosti. Jako voli mjesta „ okupana“ suncem.

 Njega, čak znaju koristiti i kao živu ogradu , pa ga orezuju odnosno oblikuju prema želji. Ujedno je jako zahvalan za sadnju u vrtu sa drugim ukrasnim biljkama .

Nekada je , u narodu postojalo vjerovanje da jorgovan donosi sreću i mir u domove. Doduše poznato je da je posebno ljubičasti jorgovan na Cipru, te u Grčkoj i Libanonu jako popularan i to za vrijeme Uskrsa.

On simbolizira prvu ljubav, takvo je narodno vjerovanje.

A najljepši miris širi kada je sunčan i topao dan.

Ljetni jorgovan je brzorastući grm. Porijeklo mu je iz centralne Kine i Japana, a u Europu je uveden tek u devetnaestom stoljeću.

Naziva se ljetni jorgovan, jer cvate u dugim grozdovima, ali je i intenzivnog mirisa. Upravo taj miris pomalo podsjeća na karakteristike tzv. običnog jorgovana. Doduše i pojedinačni cvjetovi su mu slični cvjetovima pravog tj. običnog jorgovana koji cvate na proljeće , dok njegovi cvatu ljeti.

Osim naziva ljetni jorgovan , često ga nazivaju i Leptirov grm. Taj naziv proizlazi iz činjenice što jako privlači leptire. Leptiri se hrane njegovim cjevastim cvjetovima koji imaju četiri latice.

Leptirov grm je ukrasna biljka koja ima dugu cvatnju. Cvate cijelo ljeto i to od lipnja, pa sve do prvih mrazeva.

Kao što sam već napomenula, cvjetovi su mu izuzetno mirisni. Miris je opojan, ali ugodan. Osjeća se na veću udaljenost.

Upravo zbog toga, svakako bi bilo dobro posaditi ga što bliže kući. Razlog je da možemo uživati , kako u njegovom mirisu tako i u pogledu, na mnoštvo leptira koji su privučeni njegovim cvjetovima.

Jer lijepi je to doživljaj i treba uživati u njemu...... Iskreno i sa punim srcem. To je ono što nam priroda daruje i čime nas čini sretnijima.....

Ljetni jorgovan ili leptirov grm raste jako brzo. Međutim, da bi obilnije cvao, potrebno ga je orezivati . Ali ne previše...... Na primjer svako proljeće ili pak kasnu jesen .

Međutim, moguće je preskočiti orezivanje u jesen.

 Ostaviti ljetni jorgovan preko zime......

Onako neobrezanog i sa posljednjim ocvalim cvjetovima. Ovo je prijedlog , za one koji žele još nešto novo i lijepo doživjeti......

 Nakon prvih mrazeva ili još bolje kada padne snijeg , ostavljen takav neobrezan sa ocvalim cvjetovima na sebi , on postaje nešto posebno.

Dobiva izgled nečega tako bajkovitog , prosto čarobnog. Ukrašen malim kristalićima leda, sjaji poput nebeskih zvijezda........

Napravite to, nećete požaliti.....

No, ja sam par grančica svojeg tamno ljubičastog ljetnog jorgovana odrezala i napravila mali pušlek sa još jednom predivnom biljkom.

Riječ je o zanimljivoj biljci nalik zečjem uhu , stoga je i dobila takav naziv. Česta je to biljka u našim vrtovima. Trajnica je i cvate od lipnja do rujna.

 Koristi se kao prekrivač tla u cvjetnjacima, na rubovima gredica. Vrlo je efektna. Gusto je prekrivena svilenim dlačicama , tako da je izuzetno mekana.

Prosto mami da je dodirnemo.

Listovi su joj sivi , duguljasti i obrasli baršunastim dlačicama. Uzgoj je prije svega zbog ukrasa u vrtovima, parkovima , diljem svijeta.

Voli puno sunca.....

A zimi , zimi nestane .

 U proljeće „ proviri „ iz zemlje.....

 Pojavi se , dokazujući da je neuništiva......

Tako je mekana , ugodne srebrne boje sa vunastim dlačicama po sebi.

Upravo se uzgaja zbog svojih privlačnih listova koji su nekada dugi i do petnaest centimetara.

 Ma, tako su ugodni na dodir.

 Mekani , mekani.......

To je višegodišnja biljka koju treba imati u svojem cvjetnjaku.

 Ona krasi i moju okućnicu , sa svojim karakterističnim listovima s malim dlačicama koje podsjećaju na meko krzno.

Simpatična biljka, koja brzo raste .

 I kada imate kakav prostor koji je nekako „ prazan i neugledan“ zasadite zečje uho . Ono će brzo mladim listovima prekriti tlo, koje mu je namijenjeno.

Ujedno , dati će jedan poseban čar tom do tada, neuglednom prostoru.

Upravo te dvije prekrasne biljke, ljetni tamno ljubičasti jorgovan i biljka mekana i nježna , u mojem malom pušleku stvorile su posebnu sinergiju......

Sinergiju , svaki sa svoje strane , a sa ciljem stvaranja jedne velike, tako poželjne ljepote.......

Gordana Sedmak Jednačak

SJEĆANJA

Sjećanja naviru, sama od sebe.....

Nekih nama dragih ljudi

Iz ulice moga djetinstva

Više nema.....

Otišli su tiho,

Gotovo preko noći,

Otišli su bez pozdrava.....

Misli lete,

Naviru sjećanja

Na osobe s kojima sam

Provela djetinjstvo,

Godine odrastanja

U ulici moga djetinjstva....

Bila su to druženja

Nezaboravna,

Druženja iskrena,

Kada smo dijelili

Ono malo

Što smo imali.....

To je ono što nas je povezivalo

Što nam je bilo zajedničko

A tako vrijedno......

Znali smo to cijeniti

Uživati u tako malom

A tako velikom za nas.....

Živjeli smo u istoj ulici

Ulici mojeg djetinjstva

Igrali se bezbrižno,

Dječje igre,

Graničara, školice,

Sanjkali se kada su

Zime bile oštre sa

Ogromnim količinama

Snijega.....

Sjećanja na veseli dječji vrisak

U ulici kraj rijeke Kupe ,

Na našem brijegu Zibelu

Gdje je bilo uživanje,

Spuštati se na sanjkama

Kada je sve škripalo od

Zaleđenog snijega.....

Sanjke su jurile

Nizbrdo ,

Svom silinom......

Promrzli

Crvenih obraza od studeni

Zabundani u tople kape i šalove

Smijući se

Odavali smo radost doživljaja.....

Da, uživali smo.

Bila su to lijepa vremena

Doživljaja djetinjstva u

Našoj ulici

Ulici pokraj rijeke Kupe....

Danas kada razmišljam i

U mislima pobrojim

Osobe koje su tu živjele godinama

A više nisu među nama....

Nešto mi u grlu stisne.

Jer oni su otišli zauvijek

Tiho, nenadano, bez pozdrava....

Ostaju samo sjećanja na dane

Djetinjstva , mladenaštva koje

Smo provodili u našoj ulici

Ulici našeg Zibela

Ja i moji prijatelji

Kojih više nema.....

Gordana Sedmak Jednačak

SLIKA NIJE DAROVANA

Ovu sliku željela sam darovati .
Darovati jednoj izuzetnoj osobi , s namjerom da izmamim zadovoljstvo i vedar osmjeh, na njezinom licu.
Zadovoljstvo i sreću u oku, kada ugleda sliku.

Kada na slici prepozna boje koje voli, koje nadahnjuju i daju joj snagu za dalje.
Snagu za život.....
Osobi koja zna cijeni umjetnost , koja voli lijepe stvari i iskrene ljudske geste.

Stvarala sam je sa namjerom da je darujem , upravo toj osobi. Plava boja mora i žuta boja sunca bile su njene boje . Znala sam to.....
Ova slika koja „govori tisuću riječi“ nastajala je postepeno.
Plava boja , onako više duboko plava trebala je biti podloga, na kojoj sam željela "graditi " ono što je trebalo imati svoju priču.
Priču koju može isčitati, samo ta osoba .
Priču jednu, jedinstvenu .

Žuta boja, onako topla kao zlatno sunce počela je pokrivati podlogu na kojoj je slika nastajala .
Kako me zanos, da što vjernije prikažem emocije vezane uz tu osobu , ponio nastajale su slojevi boje koji su se nemilosrdno preljevali .
Naprosto su se „ prebacivali „ jedan preko drugog .

Miješala sam boje , boja sunca tako je dobila više nijansi kojima se još jače naglašavala slojevitost.
Slojevi koji su nastajali njezinim preljevanjem i sljubljivanjem sa ostalim dijelovima boje , u jednom trenu napravili su pukotinu , prazninu.
Prazninu u plavoj podlozi . Žuta boja sunca kao je htjela „ preskočila „ tu prazninu i nastavila put dalje , gradeći nešto novo .
Sa vrha slikarske podloge spustila sam drugu miješanu žutu , koja je išla prateći onu prethodnu.
Slijedila ju je u stopu .
Slijedila kao da je znala da slika treba prikazivati , dva tanka razgranata , "zdrava " drva poredana jedan pokraj drugog .

Dva drva koja šire svoje raskošne grane prema nebeskom plavetnilu. Slaveći život.....
Žuto zlatne grane izgledale su tako pune, sočne i vesele stremeći negdje daleko .
Daleko pod oblake.....

No, iznenada već pri samom završetku slike doznam nešto od čega mi je stalo u grlu.
Nisam se mogla dignuti sa stolice od emocija koje su me svladale, od bola koji mi je razdirao dušu.
Držala sam sliku na krilu, a suze su po njoj kapale.....
Kapale nezaustavljivo, suze tuge , suze bola.
Pustila sam ih da padaju na sliku, nisam se obazirala, jer tada mi ništa više nije bilo važno .
Samo je bol u mojem srcu „ plovila“.
Gromko sam zajauknula, potom su suze krenule, krenule još jače .
Jače , jedna za drugom. Klizile nemilice.....
Slika je upijala suze, slika je bila svjedok boli .
Čudila se, a nije znala razlog mojoj boli. Ali osjetila je moju neizrecivu bol.....

Slika je izgubila formu, kasnije sam je nastojala popraviti , ali ona nije više bila ona od prije......
Nije bila vesela, puna života kao u trenutku kada je stvorena.
Ostavila sam tu sliku, onakvu tek toliko popravljenu, sa svim vidljivim tragovima tuge i boli u tim trenucima izbačenim iz moje duše.
Međutim, fotografiju slike prije njezinog završetka zadržala sam i ona mi dočarava kako je trebala izgledati još samo da sam par detalja uspjela stavila na nju , prije nego su suze krenule .
Suze boli, suze tuge.....

Nemam više slike, imam samo njezinu fotografiju prije njezinog završetka.

Slika nije darovana.
Darovana dragoj osobi......

Gordana Sedmak Jednačak

SLIKA SA EMOCIJAMA

Danas je neki tmuran dan. Naprosto težak dan .
Nešto u meni nemirno titra i daje poticaj da nešto napravim.
Stvoriti moram nešto .Moram uljepšati ovaj tmuran i težak dan.
Uzimam boju i savljam na podlogu. Počinjem sa svjetlijom , ali ne dopada mi se.
To nije to. Tako se ne osjećam. Presvjetlo je , jer danas je tmuran i težak dan.
Želim svoj titravi , neodređeni poriv pretvoriti u sliku. Ali kako ?.....

Uzimam tamnu boju,njezin sadržaj namočen u kist , vrtim među prstima.
Da , to bi možda moglo biti dobro. Vidjeti ću kako će ispasti.....
Stavljam kap po kap boje istisnute iz tube i puštam da polako klizi , jedna za drugom. Stvaraju šare, pruge, deblje , tanje , tamne do malo svjetlije.
Okrećem podlogu u vodoravan položaj .

Dopuštam da iz tih tamnih pruga , neosušena boja nastavlja svoj put.
Kapi boje ostavljaju sve tanji i tanji trag , putujući u daljinu.
Napokon stvara se podloga , upravo onakva kakvu želim.
Sadržajna , puna, na trenutke isprekidana , te potom spojena zauvijek, zauvijek.....
Najednom osjećaj bezvoljnosti i bezsadržajnosti , te duboke tmine , polako me napušta . Kao da je ta podloga preuzela i upila sve ono negativno, što me do tada zaokupljalo.
Ali ta podloga ne smije ostati takva i ona mora biti osvježena i ona mora zablistati !!!!!
Uzimam kist , boju jorgovana i udahnjujem dušu ovoj podlozi .

Želim stvoriti sliku koja će dočaravati sve faze kroz koje prolazi čovjekova misao i emocije.
Na tamnu podlogu ( sumorna raspoloženja sa razlogom ili bez razloga ) stavljam ljubičastu koja nagovještava buđenje života.
Boja jorgovana svojim oblicima govori da se ipak sve nekako kreće, kreće prema budućem "svjetlu".

Završavam ovu svoju ekspresiju , bojom koja daje zadnju notu novonastaloj slici.
To je jarko ružičasta boja. Boja rascvale ciklame.
I gledajući sliku imam dojam kao da se latica ciklame otrgnula i zaustavila pri samom vrhu slike.
Daje joj onaj zadnji poseban čar.

Nastala slika poprimila je sve faze moga raspoloženja i doprinjela da to raspoloženje bude upravo tako , iz jednog tužnog do onog koji osmjeh krasi.
Završavam sliku . Gledam je. Smijem se......

Zadovoljna sam njome , jer mi je pomogla da na nju prenesem svoje osjećaje.
Nastajala je postepeno , onako kako se mijenjalo raspoloženje pod utjecajem njezinog stvaranja.
Kao da sam sa mislima uronila u njezinu strukturu , u njezin miris , u njezine boje.

Draga mi je , meni posebna..... Da , posebna je......
Znam je cijeniti, jer je dio mene i ostaje u mojem vlasništvu.
Ostaje zauvijek samnom.......

Gordana Sedmak Jednačak

SLJUBLJENE U ROMANTIČNOM BUKETIĆU

Hodam upravo svježe pokošenim, mirisnim travnjakom.....

Sunce naprosto prži ovih dana, a opojni, sladunjavi miris trave širi se na sve strane.

 Latice ocvale trešnje razasute  na popločenom putiću, podsjećaju na nedavno raskošno  „ukrašenu „ bijelu ljepoticu. Obilazile su je vrijedne pčele, zujale, veselile se daru prirode i gozbi koju im je priroda darovala........

 Sada su ostali zeleni listovi i među njima sakriveni sitni plodovi trešnje. Svakim danom male trešnje, postaju sve krupnije i krupnije.

Sa veseljem gledam njihov napredak, njihov sve zaobljeniji i puniji izgled.

 Veselim se kada će iz blijedo zelene boje pomalo dobivati žućkastu , potom sve crveniju boju, pa sve do one tamno crvene kao krv.....

Tada su one najbolje, najslađe i najsočnije. Tada su pravi hruštevi......

Nedaleko voćke koja svojom veličinom, bujnošću sadržaja svakome zapne za oko, nalazi se  još jedna ljepoticam ali koja spada u porodicu ruža.

 Nagnuta na željeznu ogradu, upravo je sada u svojoj raskošnoj, zasljepljujućoj bjelini. Bijela ruža oplela grane i naprosto kao da je „ rukama“  obgrlila ogradu. Uplela je svoje vitke grane kao da je željela dati do znanja , da zauvijek želi ostati tu.......Upravo na ovom mjestu.....

Godinama je ovdje, praktički od vremena kada je kao sadnica spuštena u tlo, potom brižno njegovana, zalijevana, oblikovana, prihranjivana. No, ona kao nagradu za nesebičnu brigu, svake godine daruje neobičnu ljepotu.

Mirisna je i krupnih pupova, koji se na suncu pretvaraju u zanosne cvjetove.

Nedaleko nje nalazi se još jedna zanimljiva biljka, simpatična povijuša koja uz ukrasne ljestvice, pruža svoje peteljke stvarajući zadivljujući, bogat grm.

 Ide u zrak, peteljkama kao „pipcima“ nemilosrdno hvata pregrade ukrasnih ljestvi.

Tu i tamo, u ovoj početnoj fazi pojavi se pokoji pupoljak.

Isprva kao smotuljak, malen, samozatajan i tako nježan. A kada se otvori, pretvori se u pravu zvijezdu....... Ne samo u prenesenom značenju nego i u stvarnosti , jer ima oblik zvijezde sa brojnim raširenim laticama.

Zvijezdu zanimljivu, posebnu, bijelu sa roza ljubičastim šarama koje se protežu kroz svaku široku laticu. Ta neobična ukrasna povijuša- penjačica zove se klematis. To je zvijezda sa puno raširenih, plosnatih, posebno zanimljivih latica.

Raširene latice djeluju snažno, a ipak tako, tako romantično.

Zamišljam si, kako bi bilo lijepo složiti buket od te rascvjetale raskoši.

Buketić nježan, od bijelih ruža u obliku pupova uz par čvrstih rascvalih bijelih ruža.

Ali po meni, on ne bi bio potpun bez zvjezdastog klematisa.

Spoj bijelih čvrstih ruža sa nježnim, padajućim klematisom očarao bi i najzahtjevniju mladenku..... Buketić za njezin najvažniji dan u životu. Ne bi li to bilo predivno?

Te lijepe biljke sljubljene u romantični buketić , izmamio bi osmijeh svakome tko bi ga ugledao.....

Njegova posebnost , upravo zbog bijele boje ruže koja u svoj svojoj punini odaje čistoću i   nevinost, te s njom sljubljena prošarana povijuša.

Zbog  svojih peteljki i tankih stapki na kojima vise ogromni cvjetovi povijuša, klematis može dati posebno efektan obol buketu.

Bogatstvo ruže može biti središnji dio koji obrubljen vanjskim visećim dijelom, daje posebnu mekoću buketu.

Točnije bijele ruže činile bi sredinu odnosno srž buketa. Niz rub buketa slobodno bi mogli , u nježno padajućem slapu visjeti mnogobrojni tanki uski listovi klematisa. Njegove tanke stapke na samom kraju bile bi ukrašene rascvalim „ padajućim“  zvjezdama.....

Lijepo, nježno, romantično i zanosno....... 

Nikakav dodatni ukras nije potreban, jer one su same svojim izgledom najljepši ukras.......Mirisne, zanimljive, lijepe, a tako nježne i romantične.

Treba samo dati mašti na volju i iz prirode izvući ono najbolje.

 Izvući njezinu ljepotu „ na svjetlo dana“ i prezentirati je.

 Sve sa svrhom da bude još više zapažena, a njezina ljepota iskorištena kao predmet divljenja, jer upravo to je njezina uloga.

 Stoga uživajmo u biljkama, u njihovim bojama, zamišljajmo si kako ih sljubiti sa namjerom da one u nama i drugima izazovu osjećaje mira, ljepote i spokoja.

Uživajmo u onome što nam priroda daje......

Gordana Sedmak Jednačak

Srce

Organ kojeg ima
Svako živo biće
Organ koji titra
I daje život
Bez njega
Života nema

Krv pumpa u
Žile , vene
I obavlja važnu
Funkciju vezanu
Za život bića

Kada udahnemo
Zrak ovoga svijeta
Ono počinje kucati
Počinje
Otkucavati minute
Sate i godine
Našeg života

Do kada će otkucavati
To ne znamo
I bolje da ne znamo
Jer ovako je
daleko bolje
Ne znati
Kada nas čeka
Kada umoran
Od života na
Trenutak zastane
Pa onda zauvijek
Prestane......

Taj organ nije
Bitan samo za
Fizičko postojanje
On je bitan za
Osjećaje.....

Kroz njega prolazi
Nježnost
Njegov titraj prvi
Osjeća nagovještaj
Lijepog trenutka
Ljubavi

Ljubavi prema djetetu
Ljubavi prema suprugu
Ljubavi prema roditeljima
Ljubavi prema prijateljima

A kada neka od tih ljubavi
Nestane
Ono postaje žalosno
Utučeno
Njegov vapaj se
Ori u grudima
Samo onaj koji ga
U sebi nosi
Osjeća tu težinu
Prevelike boli

A kada zavoli
Kada osjeti tu
Iskričavu , snažnu moć
Ljubavi
Kada se svjesno ide u
Nešto što možda i nije
Baš ispravnije
Stalno važe da li je
Postupanje ispravno
Ili nije

No ljubav ipak je
Jača od svega
Ljubav upravlja njime

Razum se tu nekada
Umiješa
Ali uglavnom toplina
Ljubavi izravna
Sve nedoumice

Srce taj organ
Života
Taj organ ljubavi
Živi u nama svima
Dok nas na ovom
Svijetu ima.......

Gordana Sedmak Jednačak

ŠTO JE MALA CRNA HALJINA ?

Nameće mi se pitanje „ : Da li znate kakva je to mala crna haljina? „ .

Ma, sigurno znate o kakvoj se haljini radi.

To je poznati odjevni predmet  za koji su najmanje jednom u životu čule kako žene , tako i muškarci.

 Odjevni predmet prisutan u svijetu mode i to godinama , od davnih dana njegovog lansiranja u svijet mode pa sve do današnjih dana .

Ne skida se sa trona popularnosti i uvijek je prisutan kao dobar odabir kada osoba nema ideju ili se ne može odlučiti , što da odjene za određenu priliku .

To je komad odjeće koji je joker u rukavu svake žene , a koja želi u određenim trenucima izgledati posebno, drugačije, svoje .

Crna boja  tkanine je ovdje odabrana , da se izdigne iz tradicije da se koristi samo u dane žalovanja  te da odradi ulogu jednostavne, dopadljive i ujedno svrhovite haljine.

Tu vrstu haljine nose žene svih dobnih skupina , od djevojaka do zrelih žena .

 Svaka žena u svojoj garderobi ima barem jedan takav odjevni predmet , barem jednu malu crnu haljinu. Upravo zbog toga što haljina može biti jednostavnog kroja pa sve do raznih dizajnerskih i maštovitih izvedbi , može biti izrađena od raznih materijala , ne mora iziskivati velika financijska sredstva.

Moguće ju je sačiniti od pamuka , lana, džerseja, pletiva , svile , baršuna ,brokata, samta , pliša itd. ,  a posebno u novije vrijeme zapažene su i tražene male crne haljine od  čipke .

 Ovisno o vrsti tkanine i kroja , cijene su pristupačne te odluka o kupovini tog odjevnog predmeta ne  zahtijeva velika izdvajanja , tako da si je svaka žena može priuštiti .

Nije loše i pri tome je vrlo isplativo , obogatiti svoj ormar jednom takvom haljinom koja će biti klasična , a ujedno se u trenu može uz pomoć nekih aktualnih detalja  pretvoriti u nešto moderno i posebno .

 Odjevni predmet hvale vrijedan koji može biti elegantan, zavodljiv, nježan, čedan, lepršav, zaigran itd. ovisno o kroju crne haljine , te eventualnih  ukrasnih dodataka ( kragne ,svilene marame , ešarpe, šala , ogrlice , broša itd .) za koje se odluči osoba koja će je nositi . 

Taj komad odjeće će u trenu žensku osobu pretvoriti u posebno dopadljivo obučenu osobu , koja će biti zapažena svojim izgledom.

„ Mala crna haljina „ jednostavno je vječna .

Tu konstataciju potkrepljuje činjenica da je od njezinog lansiranja tijekom tridesetih godina prošlog stoljeća , pa sve do današnjih dana  prisutna u carstvu mode i to u svim zemljama svijeta .

Modna kreatorica Gabriela „ Coco“ Chanel je zaslužna za kreaciju i modni dizajn ove haljine. 

Misao vodilja pri stvaranju „ male crne haljine „ bila je da i sa malim sredstvima , svaka žena može izgledati u takvoj haljini i ženstveno , lijepo i nadasve elegantno .

Tako je  „ mala crna haljina“ postala klasičan sastavni dio ženske garderobe , koji se može nositi kako danju tako i za večernje prilike, ovisno o modnim dodacima. Ona je postala modni standard. 

U samom početku zamišljena je njezina namjena za popodnevne izlaske .

Međutim s vremenom dodavanjem npr. sakoa neke druge boje postaje odjevni predmet za posao , a u slučajevima dodavanja nakita , marame  ista se može nositi za poslovne sastanke ili za raznovrsne večernje izlaske .

Upravo kreatorica Chanel bila je prva koja je u modu uvela crnu boju . Ona je promijenila stav prema crnoj boji , jer se do tada crna boja koristila za odijevanje samo u žalosti .

Otkriven je svijet „ male crne haljine“. Za to je zaslužna modna dizajnerica Coco.

Ujedno , mala crna haljina idealna je za prikrivanje nesavršenosti . Poznato je da tamni tonovi točnije crna tkanina idealno prikriva popunjenost , te obline tijela kojim ženska osoba nije zadovoljna .

Ta haljina je uvijek tu,  u ormaru i mami osobu da je odjene kada ne zna što bi odabrala za određenu priliku . U njoj se žena uvijek osjeća dobro , zadovoljno i ženstveno.

Toj crnoj haljini žene se godinama ponovno vraćaju . Jednostavno kao da sa nekom magijom ona mami  da joj se iznova vraćaju , baš kao i danas.

Danas je nose žene svih dobi , od mladeži do zrelih žena.

Razlika je samo u tome , što  zrelije žene upotrebljavaju dodatke koji su njima primjereni  npr. svilene marame , potom biserni nakit , ozbiljnije sakoe  , a mlade osobe uz takvu haljinu mogu obući taice , tenisice ili neki otkačeni modni dodatak  u veselim bojama ( ogrlice , sakoe , štikle u boji itd.)

Znači , moguće je upravo tu malu crnu haljinu upotrijebiti za neki ludi provod , tulum sa ekipom uz neku neobičnu jaču boja, dok  uz neku pastelnu boju , te dodatak taica i tenisica moguće je otići na kavu sa prijateljicama .

Mala crna haljina je haljina za sva vremena .

Ona je postala zaštitni znak njezine dizajnerice Coco Chanel , koja je ženskoj populaciji pomogla kako da godinama imaju svog  yokera u rukavu u trenucima kada se trebaju prezentirati u svojoj ljepoti , eleganciji i posebnosti .

Coco je to postigla magijom male crne haljine , koja mami da joj se svaki puta ponovno vraćamo i uzimamo je iz ormara .

Mala crna haljina je vječna.

GORDANA SEDMAK JEDNAČAK

ŠTO SE TO DOGAĐA ?

Ilustracija: https://cartoonmovement.com/cartoon/war-produce-money-killing-people

Živimo u dvadeset prvom stoljeću.....

Uskoro ćemo dostići četvrtinu istoga, a događa nam se nešto naprosto neshvatljivo i neprihvatljivo, za vrijeme u kojem živimo.....

Za vrijeme visokog stupnja tehnologije, znanja, vještina, tehnike, umjetnosti , svjesnosti životnih vrijednosti itd.....

Svjesnosti da život može biti itekako lijep, ako se potrudiš da ga sagledaš i sa one druge strane, da mu u danima tmurnim nađeš onu svjetliju stranu.

 I tako, malo pomalo uz sve ono što su ljudi odrastanjem proživjeli, radeći na sebi, na svojem obrazovanju, poimanju stvari, izgrađivanju svog odnosa prema drugima..... odjednom javlja se nešto sablasno.

 Javlja se nešto nezamislivo, ali ipak stvarno........

 Crni oblak zle namjere i nedaće nadvio se nad nebom dvadeset prvog stoljeća.

 Zamislite, u vrijeme koje smatramo civiliziranim i spremnim za hrabre i dobre izazove u svim područjima ljudskog života i stvaranja.......dogodi se tako nešto.....

 Da netko u gluho doba noći , ne može zaustaviti svoj divljački poriv za ubijanjem , aktivirajući oružje.

 Moćnu silu aktivira smatrajući da je upravo došao trenutak, da napokon ostvari svoje skrivene  ciljeve.

Da ostvari zamisao pokoravanja nevinih ljudi sa svrhom proširivanja svog nedodirljivog vladajućeg carstva. Usmjerio je projektile moćnog oružja da ubijuju ljude koji nikome nisu ništa loše učinili, ljude koji samo vole svoju zemlju najviše na svijetu.

Zar je voljeti grijeh?

 Ljubav prema Domovini u kojoj si rođen, u kojoj želiš život i stvaraš svoj dom. U Domovini u kojoj odgajaš svoju djecu na vrednotama tradicije i poštenja......Zar ju je voljeti grijeh?

Što zapravo reći na sve to?

 Čovjek jednostavno ostaje bez riječi.....

 Ne pronalazi riječi kojima bi izrazio bol koja ga obuzima  i zaprepaštenje takvom odlukom uništenja najveće vrijednosti na svijetu, a to su ljudi i njihova Domovina. 

Ti hrabri ljudi, neslomljivi, sa relativno malo oružja u odnosu na napadača, ostaju braniti svoje domove bez obzira što se već dosta kućnih ognjišta pretvorilo u prah.

 Odrasli muškarci odlaze pružiti otpor osvajanju njihovog životnog teritorija , dok žene sa djecom , te starci i bolesni, odlaze u izbjeglištvo sa nadom da će se vratiti na svoje ognjište, jednoga dana.

Teško je gledati medijski popraćene događaje razaranja stambenih zgrada, vrtića, bolnica.....sve pod okupatorovom izlikom da gađaju vojne ciljeve.....

Zar je vojni cilj mlada majka koja pogiba držeći u naručju bebu od svega par tjedana , te njezini stari roditelji ?

Kome se ne para srce,  kada liječnik poziva novinara da snimi lice umiruće djevojčice , da svijet vidi njezine oči koje se sklapaju zauvijek , uz plač medicinskog osoblja i uz bolan urlik majke......

Što reći na to ?

 Što reći na kolone ljudi, najviše majki sa djecom koje su pokupile par stvari u nekoliko minuta i uzele u naručje ili za ruku, svoju preplašenu djecu. I krenule u nepoznato.....

Jedna je majka rekla, da je uzela tek par komada odjeće, te najdražeg medu svoje kćerke jer je to njezina tješilica sa kojom je uvijek usnivala. Sada će je ta tješilica pratiti kroz puteve bezpuća i neizvjesnosti......

Trenuci su to koji traju,  koji se samo nastavljaju u sve jačem i jačem obliku....

Sve više ljudi napušta svoje gradove pred topovskom paljbom, granatama,  spašavajući gole živote , dok hrabri vojnici drže granice svojih područja i bore se svim mogućim i nemogućim sredstvima i snagama.

Oni su nadahnuti ljubavlju prema svojoj Domovini, prema svojoj rodnoj grudi i pod cijenu života ne žele je napustiti.

Dati će život za nju, jer ponos što ju imaju i što je brane jači je od svega. Braniti će je , makar na njoj oči zauvijek zaklopili, sa pogledom u nebo Domovine svoje.....

Jer Domovina je toga vrijedna, oni su toga svjesni . Jer oni je ljube, svom dušom svojom.....

 Stoga poštujemo taj hrabri narod i dajemo mu podršku u njihovoj namjeri da ne posustanu u svojem naumu i želji da ostanu svoji na svome .

Neka ih Dragi Bog čuva .

Gordana Sedmak Jednačak

SUZE SVETOG LOVRE

Tako osebujna i nježna pojava specifičnog naziva Suze svetog Lovre donosi toliko mističnosti , kako po pitanju nastanka , sadržaja tako i njegovog izražaja.....

To je pojava koja nas svake godine, podsjeti na raskoš nebeskog prostranstva.......

Pojavljuje se u mjesecu kolovozu, kao izuzetno romantičan prizor. Prizor kojeg samo Majka priroda može prirediti. Kiša meteora na nebu, kiša zvijezda padalica.....

Pravi spektakl , uživanje u pregrštu treptećih zvijezda....

Pojave se na nebu.....da , na nebeskom prostranstvu....poznate Suze Svetog Lovre.

Sveti Lovro je jedan od najpoznatijih svetaca. Prema legendi njegov dan je 10. kolovoza, kada je davne 258 godine hrabro i dostojanstveno svojim mučiteljima koji su ga pržili na rešetki , doviknuo :“ Gotov sam s ove strane , okrenite me na drugu !“......

Kiša meteora događa se otprilike u vrijeme njegova spomendana 10. kolovoza , stoga je ta pojava dobila naziv „ Suze svetog Lovre“.

To je prirodni događaj koji se preklapa sa smrću Svetog Lovre.

Stoga je naziv Suze sv. Lovre nastao jer se upravo meteorska kiša poklapa sa blagdanom Svetog Lovre, koji se proslavlja na dan njegove smrti.

Tek zadnjih pedesetak godina kod nas i to najprije u Dalmaciji se spominje taj pojam, a preuzet je iz stihova talijanskog pjesnika koji je u pjesmi posvećenoj mrtvom ocu napisao svoj dojam , vezan za meteore koji padaju s neba........Zvijezde padalice opisane su u pjesmi koje se spominju kao suze ovog sveca, otuda i naziv Suze svetog Lovre.....

Suze svetog Lovre male su sitne čestice koje je davno za sobom posijao komet , koji postoji i dan danas.

No, treba mu kao što znanstvenici tvrde , čak 133 godine da jednom obiđe Sunce, a dok se kreće  "sije" okolo čestice. Kada god Zemlja prođe kroz to područje čestica, mi nailazimo upravo na te meteore, koji se još nazivaju nebeskim krijesnicama.

Čestice koje izgaraju ostavljaju prekrasne tragove......, od najmanjih veličina pijeska pa sve do onih krupnijeg  oblika.

Vidljivost sitnijih meteora, popularno zvanih suze sv. Lovre, su događaj itekako vrijedan pažnje.

U starohrvatskoj astrologiji meteori su poznati kao zvijezde padalice, kao krijesnice....

Upravo taj nebesti , meteorski raj nije nešto što se propušta.

To vrijedi vidjeti i doživjeti.

Doduše nekada ( kao ove godine ) pun Mjesec svojim sjajem ometa vidljivost ovog nebeskog  vatrometa. Tamno nebo na dan najvećeg broja zvijezda padalica obasjavao je i pun Mjesec. Tako je smanjio mogućnost uočavanja slabo vidljivih meteorita.

Kada se taj zvjezdani pljusak preklapa sa punim Mjesecom, ti prizori nisu toliko spektakularni kao obično, ali oni se ipak ne propuštaju .

Stoga je najbolje vrijeme za opažanje od ponoći do zore, kada je tzv. zviježđe visoko na nebu. Ove godine maksimum se dogodio u noći s 11. na 12. kolovoza.

Postoji vjerovanje koje govori da prilikom promatranja te prekrasne prirodne pojave, možemo zaželjeti nešto što žarko želimo da se ostvari.... I to u trenutku dok se meteorit doima kao zvijezda koja pada.

Treba želju osmisliti brzo i prije nego što meteorit  isčezne. Treba zatvoriti oči, a ta želja mora biti nešto što jako želite i vjerujete u njezino ostvarenje.

Ona mora ostati tajna, barem dok se ne ispuni .

Lijepo je doživjeti to nebesko iskustvo, sudjelovati u tom prirodnom spektaklu.

Doživljaj koji se ponavlja svake godine na dan slavljenja mučenika i sveca -  Lovre.

Stoga mnogi roditelji svojoj djeci daju ime toga sveca i slave imendan 10. kolovoza.

Tako sam i ja ponosna baka jednog malog Lovre, koji je ove godine proslavio svoj prvi imendan prije svoga rođendana .

Gordana Sedmak Jednačak

TRADICIJA SIMBOL PONOSA

Ilustracija:petrinjaturizam

Tradicija kao riječ

Duboko značenje ima.

 Ponosa naroda

 Koji nadasve štuje,

Ono što istinski ljubi.....

Ona je simbol

Kulturnog nasljeđa naroda.

Veliko blago koje se prenosi

Sa generacije na

Generaciju......

Tradicija je prepoznatljiva,

Ona je razlog ponosa

I temelj napretka

Jednog naroda.....

Upravo jezik, njegovi dijalekti,

Tradicijska umijeća,

Običaji,

Ostale tradicijske vrednote

Najveće su blago koje

Posjeduje jedan narod.....

Stoga, sačuvajmo tu

Dragocjenost ,

Koja pronosi korijene naše.

Pronosi istinu o našoj povijesti

O našem identitetu.....

Sakupljajmo i bilježimo to

Nepresušno tradicijsko blago,

Očuvajmo  od zaborava.

Ni u kojem slučaju

Ne prepustimo ga zaboravu....

Jer tko će onda jednog dana

Znati za naše porijeklo?,

Tko će pisati našu

„Budućnost „ ?.....

Ne dozvolimo da „vjetar vremena“

Sve izbriše......

Ne dozvolimo to....

Neka tradicijske vrednote budu

Naš ponos,

Znak prepoznavanja.....

Potrudimo se da tako bude,

Prisjetivši se jedne istinite i

Mudre izreke koja kaže:

Jer kako jedna izreka kaže:

„ Zaboraviti pretke znači

Biti potok bez izvora „......

Ne dozvolimo to....

Da se zna da smo postojali i

 Da postojimo......

Gordana Sedmak Jednačak

TRI MOJE DUŠICE

Imam tri male

Prave dušice,

Dvije mace i kujicu

Kod mene su

Našle svoj

Zauvijek  dom.....

Skrovište za tijelo i dušu

Njima je moj dom.

U njemu su dobile

Potrebnu brigu,

Njegu i pažnju.

Dobivaju i ono najvrednije,

Ono što im je silno

Bilo potrebno

I tako nedostajalo ,

A to je ljubav....

Ljubav kroz maznu

Toplu riječ,

                Ljubav kroz zagrljaj

                I stisak,

                Onako nježni i blagi.

                Kako se samo saviju u

Krilu mom,

Tražeći da im ruka

Obgrli tijelo,

A prsti prođu kroz

Meko,

Tako podatno krzno.

Tada su sretne

Jer osjećaju da su voljene

Osjećaju da nekome

Pripadaju,

Da više nisu napuštene.

Da imaju mene......

Dvije su to mace blizanke

Slične, a ipak toliko različite.

Različite po karakteru,

Slične po ponosu dok

Šeću uzdignutog repa

Prateći jedna drugu u stopu.

Ne mogu, a da ne spomenem i

Još jednu moju dragu dušicu.

Posebnu kujicu.

Plahu kao i prvog dana

Kada sam je primila u

Svoj zagrljaj.

Vjerna je i odana

Samo meni.

Silno mi vjeruje

Da joj želim dobro

Da ću je štititi

Zauvijek.....

Štititi , da više nikada

Ne doživi ono što

su joj činili zli ljudi....

U mojem domu

Sigurna je, jer

Smo nas dvije povezane

Nevidljivim

Posebnim nitima.

Nitima ljubavi

Koje  nitko neće

Niti ne može pokidati.

Ona je moja dok me ima.....

Dvije mice, mazne blizanke

Ostati će moje dušice do kraja.....

Uživam u svojim trima dušicama

Kojima sam dala topli

Zauvijek dom.....

Gordana Sedmak Jednačak

            USKRS U OZRAČJU CORONE I POTRESA

Kada svane

Vedar

Uskršnji

Dan.....

Slavimo ga

Dragi naši,

Svim

Srcem....

Dišimo

Punim plućima

Za njegovu slavu

Za njegovu

Ljepotu

Za njegovu

Svetost.....

Ne dajmo se

Smesti

Niti toj

Coroni

Niti potresu

Koji nam je

Promijenio živote

Kako se ono kaže

„ iz temelja“.....

Ne, nisu vrijedni

Poremetiti ozračje i

Slavlje našeg

Najvećeg

Kršćanskog

Blagdana

Kakva je

Simbolika

U slavljenju

Uskrsa u

Jeku

Tih zala

Koja su nas

Snašla........

To je snaga

To je jakost

To je prkos

Koji osnažuje i

Povezuje.....

Da , povezuje

Zar ne vidite ?...

Na način

Da i u zlu

Razmišljamo

Pozitivno

Sa nadom u

Bolje sutra.....

Sutra ćemo

Sa olakšanjem i

Sa osmjehom

Na licu

Reći

Da.....

Napokon je  prošlo

Ali ipak smo nešto

Iz svega naučili....

Naučili

Da je sve

Prolazno

I ono dobro

I ono loše.....

Da  su osjećaji

Koje trebamo

Gajiti prema

Drugima

Odnos prema

Njima

Potom

Korektnost  i

Ljudskost.....

Vrijednosti

Koje moramo

Njegovati

Nikada ih

Ne zaboravljajući....

Upravo

Ova situacija

Biti će pouka

Da je sve prolazno

I ujedno upozorenje

Da se iznenada

U jednom

Trenu

Može dogoditi

Nešto što

Nikada nebi

Mogli zamisliti......

Da će se dogoditi

Da će postati

Naša stvarnost

i svakodnevica.....

Možda

Je to opomena

Da prirodu

Više cijenimo

Da se odnosimo

Prema njoj

Kao prema

Živom biću....

Jer ona i jest

Živa

Ona niče,

Raste i umire

Ali ona neće nicati

Rasti

Ako je kažnjavamo ,

Ona će ranije umrijeti

Ako je ne

Cijenimo.....

Jer ona

Neprestano daje

Kako svoju krasotu

Svoje mirise

Svoj vedar dan

Svoje veselje

Svoje ptice

Svoje cvijeće

Svoju kišu

Svoju rosu

I još puno toga

Lijepog

Prelijepog.......

A što smo

mi za uzvrat

Njoj dali

Samo

„ ispale mrvice

Sa stola „

Ne

To nikako nije

Zaslužila....

Pozvani smo

Svi mi

Da i za

Vrijeme slavljenja

 Uskrsa

Razmislimo

O posljedicama

Naše nebrige

I  bahatog

Ponašanja

Uništavanja

Ljepota koje

Su nam darovane.....

Pogledajmo oko sebe

Sve se promijenilo

Od kada smo

Silom prilika

Stavljeni u

„okove “......,

 Od kada smo

Porušenih

Domova.....

Razmislimo

Dok nije kasno

Ovo stanje

Nikada ne smijemo

Zaboraviti.....

Ono nam mora

Biti na pameti

Da bez balansa

I bez poštivanja

Prema onome

Što dobivamo

Jednog dana

Možemo

Postati

Zatvorenici

Svojih

Gluposti

Bahatosti i

Pohlepe.....

Skromnost

Poštenje

I poniznost

Vrijednosti su

Koje nam

Uskrs kao

Blagdan Uskrsnuća

Isusa Krista

Propovijeda

Držimo se

Toga

Ali uistinu....

Držimo se

Toga.....

I tada ćemo

Sigurno biti

Puno

Bolji ljudi.......

I još jedno,

Iako je sada teško

Nemojmo

Pokleknuti.....

Nemojmo to

Sebi dozvoliti.....

Gordana Sedmak  Jednačak

                                               VELIČANSTVENI MOST PELJEŠKI

Veličanstven je osjećaj taj

Ostvaren je san.....

San snivan više od  tri stoljeća,

Tri stoljeća naroda moga.....

Naroda moga,

Nade njegove ,

Ljubavi za jedinu nam

Domovinu......

Svaki pedalj zemlje

Po kojem hodi

Bitan je narodu mom

Jer čineći cjelinu

Pruža osjećaj

Ispunjenosti ,

Da je njegova

U potpunosti......

Jer povežu se isti osjećaji

Obuhvate s obje strane

Sa željom da se bude jedno

Da se bude blizu, još bliže

Jedni drugima......

Davna želja da se češće obiđemo,

Da se družimo,

Da dijelimo sve,

Baš sve....

I dobro i zlo.....

Pelješki most  je ostvarenje tih želja....

Most je raširio svoje „ruke“

Obgrlio obje obale

Čvrsto ih držeći u „zagrljaju“

Vječno, vječno

Ne ispuštajući ih nikada.......

Svojim voznim „trakom“

Pokazuje put ,

Dug preko dva kilometra

Koji nikada ne razdvaja

On samo povezuje i

Spaja.....

Napokon......

Napokon.......

Sreći nema kraja....

Čekanje se isplatilo

Biti ćemo tu,

Jedni uz druge

Bez prelaženja tuđih granica

Dolaziti  lakše do onih do kojih

Nam je toliko stalo.....

U trenutku  kada je krenuo,

Svečani vatromet nad,

Do tada neotvorenim

Pelješkim mostom,

Slijedio je veličanstveni prizor.....

Prizor koji iskreni Domoljub

Nikada neće zaboraviti.........

S  jedne i sa druge,

Dvaju do nedavno

Razdvojenih,

Strana kopna  

Krenuo je po jedan automobil ,

Osvjetljen.....

Polako....

Dostojanstveno.....

Svečano.......

Vozači u njima ispunjeni

Adrenalinom i

Ponosom

Što sudjeluju  u tom

Povjesnom činu

Za sve nas

 Žitelje

 Drage nam Domovine....

Vozili su oprezno

Prolazili ispod

Vatrometa koji im je

Obilježavao put,

Mostom monumentalnog izgleda

Koji  iznad šest stupova

Ukrašava bijeli čelik

Koji poput razapetog  jedra

Stremi prema nebu.....

                Ti  trenuci su trajali i

Ostavljali „ožiljke „ ljepote

U srcu.....

Svi smo čekali trenutak

Kada će se na

Sredini veličanstvenog nam

Mosta Pelješkog

Ta dva automobila

Napokon sresti

Zaobići

I nastaviti dalje......

Simbolički otvoriti naš

Most....

 Most Pelješki.....

Došao je taj trenutak

Emocije na vrhuncu,

Sjaj u oku ,

Suza i gordost  

Među braniteljima

Sa sjećanjem na one

Koji su isto željeli i

„Gradili mostove slobode „

Ali ovaj trenutak nisu

Dočekali......

No, ovo je i za sve njih,

Oni su sada s nama......

Ponos na vrhuncu,

Raznobojni vatromet još dodatno

Označava taj trenutak

Most nas napokon

Spaja.........

Da, zauvijek.....

Taj veličanstveni,

Most  Pelješki...................

Gordana Sedmak Jednačak

VJERUJEMO

Vjerujemo  u vidljivo

Vjerujemo  u nevidljivo

Vjerujemo  u ostvarivo

Vjerujemo u nemoguće......

Vjera je smisao

Vjera je istina u nama

Vjera je ljubav što se širi

Nevidljivim krilima

U nama i sa nama.....

U duši se skriva

U duši ona sniva

Po danu je tiha

Po noći se javlja......

Ne da spavati

Ne da usnuti

Naprosto nas drži budnim

Snenim

 A  prisebnim.....

Vjerujemo da će ipak

Biti onako kako priželjkujemo

Kako je najbolje

Za sve nas......

Možda je to nemoguće

Ali neka je vjere

Jer bez nje živjeti je

Teško.....

Ponekad i

Nemoguće.......

Ona nas spašava

Spašava našu dušu....

Spašava kako bi živjeli

I opstali u ovom

Čudnom

Da, čudnom

Zemaljskom svijetu......

Čvrstom rukom nas vodi

Životnim putem kojim

Hodimo.......

Gordana Sedmak Jednačak

                                                      VRATILE SU SE I DOŠLE SU NOVE

U rujnu prošle godine lastavice, te posebne ptice selice odletjele su iz moga doma. Doma  gdje su savile gnijezdo i izlegle tako lijepe male ptiće. Odradile su svoju „ zadaću“, izlegle malene, odhranile ih, naučile letjeti, snalaženju u zraku i onda svi onako zajedno krenuli daleko, daleko.

Krenuli na dugi put , put juga.......

                Bilo mi je teško pri srcu, kada sam zadnjih dana toga rujna gledala kako se pripremaju za put, kako u krugovima nadlijeću prostor dvorišta kao za „zadnji put“  , kao da se dogovaraju kako i kada krenuti.

 Kao da su čekale neki samo njima znani „ pravi „ trenutak .

 Točno se moglo predvidjeti da nešto „ spremaju“....., nešto odlučno, njihovo, ali neminovno.....

I tako ubrzo jednog  jutra više ih nisam zatekla u podrumu gdje su napravili mali, skučeni, blatom i grančicama obloženi dom. Dom između cijevi centralnog grijanja, dom više duži nego širi, ali njima drag jer su tu stvorili svoje toplo gnijezdo, za njih najljepše i najdraže na svijetu....

Nisam željela maknuti tu tako dragu uspomenu na njih.

 Ostavila sam gnijezdo kao uspomenu da stoji i dalje.

Podsjeća na ta mala bića koja su se radovala životu i koji su s velikom pažnjom prolazili kroz sve faze roditeljstva .

                 Gnijezdo je ostalo netaknuto, onako malo nakošeno, sa puno vlati trave koja visi, pa čak i sa pokojim perom koje je služilo za njegovu gradnju.

Ove godine, kao da su znale da ih još uvijek čeka njihov dom.

 Doletjele su , hrabro uletjevši u prostor. Doduše dvije plavičaste lastavice najprije su u utorak prije Uskrsa , napravile nekoliko krugova po zraku , valjda provjeravajući da li je to taj „ njihov prostor“ . I onda odjednom ulet, jedne , pa druge i potom tako prodoran , veseli cvrkut.

 Da , to je njihov prošlogodišnji dom. Čekao ih i dočekao, isti onakav kakvog su i ostavile...... Nije ga trebalo puno popravljati.....

Tih dana zadržavale su se uglavnom na anteni smještenoj na krovu, sunčajući se i „čavrljajući“ na svojem piskavom jeziku. Bile su vesele, razdragane i stalno dizale krila, uređujući ih i završavajući sa karakterističnim cvrkutom.

Na veliki četvrtak ušle su u svoj dom..... Najprije jedna.... sjedila je noću na cijevi od centralnog , nedaleko gnijezda i ujutro odlazila i navečer se vraćala. Za par dana dobila je društvo..... Druga lastavica joj se pridružila. Bile su zajedno.......

No, ubrzo uz njih oko ulaza kuće sa dvorišne strane, neposredno u blizini spusta prema gnijezdu lastavica povratnica , počele su kružiti nove dvije plavičaste ljepotice rašljastog repa......

Gledam i ne mogu vjerovati , lete u krug..... lete.....

 Sada su im se pridružile i lastavice povratnice odletivši u podrumski dio gdje je njihovo staro gnijezdo......Kao da su im željele pokazati svoje malo neokrnjeno „ carstvo“.

Nove su , vesele , oblijeću stepenice koje vode prema kući i na stropu gdje visi lampa u obliku kovane lanterne sjedaju i nešto „ dogovaraju“ cvrkučući.

 I tako , malo odlete , pa se vrate......

Idući dan na stepenicama se vide ispali komadi grančica, vlati trave i malo onako uneređeno..... Pa, tko je to, nitko se ne vidi ? Naginjem se na jednu , pa na drugu stranu, lampe visilice . Ako su lastavice..... pa gdje su ?Pa ne vide se......

Tijekom dana, pa evo idu graditelji, nose „ materijal“, vrijedno slažući svoju „ konstrukciju“.....

Uživala sam gledajući kako na samom vrhu lanterne, na metalnom pokrovu koji ih dijeli od velike žarulje grade svoje malo novo gnijezdo.

Čupavo ispočetka, pa sve ljepšeg i ljepšeg oblika......

I mislila sam da ih nema, jer ih nisam mogla vidjeti na večer iako sam otvorila svjetlo . One su se vješto uvukle u svoje toplo skrovište.

Po dnevnom svjetlu izašla sam na dvorište i iz daljine uperila pogled prema ulaznim stepenicama prema lanterni i imala što vidjeti.....

Tu su...... rašljasti repići virili iz gnijezda, a one se sčućurile i bile tiho. Uživale su . Smirile se , znajući da su tu sigurne....

Bila sam očarana ljepotom tih meni osobito dragih ptica, sa njihovim izborom da im moj dom postane i njihov dom .

Oni imaju i svoje „ susjede“  koji krase donji dio moga doma, u prijašnjem gnijezdu.

Neka, neka ih.....

 Neka zajedno lete, neka se svi zajedno druže . Neka tu stvore potomke , neka ih

„podignu“pod mojim krovom, da divna plavičasta stvorenja.

Drage su, umilno gledajući svojim strašljivim okicama , ali ipak vjeruju da im se ništa neće   dogoditi, jer one to osjećaju .

Osjećaju da ih ljudi vole, da su željene i da svojim postojanjem i prisustvom ukrašavaju svaki dom.

Ukrašavaju i čine ga blaženim......

Stoga, uz dvije „ obitelji“ rašljastih ljepotica uživam u ovim lijepim sunčanim danima.

Kao što sam jednom prilikom napisala, lastavice su ptice koje šire ljepotu života upravo svojim odnosom prema svojim mladima.

One su lijepe, naprosto plijene ljepotom metalno plavo smeđe bolje i rašljastim repom. Svojim umilnim cvrkutom kao da govore da se isplati živjeti , kako god bilo......

One su strpljive , baš kao i priliči njihovom životu.

I danas , gledajući ih ponovno, ostajem pod tim dubokim , emotivnim dojmom.....

Tom doživljaju ljepote malih letećih bića , pridonose i moje zelene kućne biljke, širokolisna lira, fikus, te razgranata palma iznijete na dnevno svjetlo i svježinu.

 Još jedno vrijeme biti će u zavjetrini da ih slučajno, nenadano nevrijeme ne uništi. Kada ta eventualna opasnost prestane, premjestiti ću ih na drugo mjesto gdje će moći bolje raširiti svoje raskošne grane, upijajući zrake sunca, stvarajući lijepo lisno zelenilo.

       Ljepota proljeća , tada će biti u pravom smislu, praznik za oči i dušu.

Gordana Sedmak Jednačak

 ŽENA JE ŽENA

Bilo supruga ,

Bilo majka,

Bilo kolegica na poslu,

Bilo prijateljica na kavi......

Žena je žena.....

Bez obzira

Na obrazovanje ,

Na položaj u društvu ,

Ona je samo žena...

Žena naizgled

Jaka ,

A u biti

Tako

slaba i

Krhka  .......

Žena nimalo

Vrijedna

Ignoriranja,

Podcjenjivanja ,

Vrijeđanja.......

Ne zavrijeđuje

Spustiti glavu

Tražiti  rame

 Za plakanje

Kada joj teško,

Kada je izvrgnuta boli.....

Ona misli,

Da u trenutku kada

Isplače svoju bol,

Sve će nestati

Sve će biti

Dobro.....

Baš kao i prije,

Na samom početku

Ali u trenutku

Kada se nasilje,

Na njenu dušu

Ponovi ,

Zapravo

Shvati

Da njezine suze

Nisu donijele

Očekivano

Olakšanje

Uloga žene je

Velika.....

Ona se u

Potpunosti daje

U svakom

Trenutku

Svoga života......

Ona strepi ,

Ona želi

Ugoditi ,

Ali  nikako  

Nekome nanesti

Bol

Žena je žena......

Ona zaslužuje

Živjeti

Bez stresa ,

Bez bojazni

Da će netko

 Istresti na nju

Svoju ljutnju

I  gnjev......

Kako bi sebi

Olakšao dušu i

Lakše

Proveo dan

I  žena je čovjek ,

I ona treba.....

Ona želi

Miran

Spokojan život

Život

Kojeg će proživjeti

Upravo onako,  

Kako

Zaslužuje......

Ona nije manje

Vrijedna od

 „ jače „ polovice

Koja svoju snagu

Grube riječi

Ispoljava na

Njoj.....

Tako jakoj,

A tako

Nježnoj

Ženi

A  žena je žena......

Stoga neka

Svaka žena

Ne ustukne

Pred mišlju ,

Da onoga koji joj

Onemogućuje

Život kakvog

Zaslužuje......

Zaustavi i

Jednostavno

Kaže :

„ Dosta je bilo !!!!

I ja imam

Pravo na život

Bez uvreda

Bez  podcjenjivanja

Ignoriranja......

„ Dosta je bilo !“.....

Jer žena je

Jaka ,

A tako krhka ,

Nježna  ......

Jer žena je

Žena.............

Gordana Sedmak-Jednačak

ŽIVOTNA STVARNOST

Što je to stvarnost
Stvarnost života ?
Možda , događanje rutinsko
Bez i sa utjecajem drugih
Bez mogućnosti preusmjeravanja
Trenutnog događanja ili
Njegovog preoblikovanja u
Nešto drugo

Teško je odgovoriti
Što je životna stvarnost ?

Da li je ona posljedica
Nekog događanja od davno prije
Događanja tvojeg , mojeg
Ili od nekog nama bliskog

Da li je to kušnja ?
Da li je to sudbina?
Da li je to križ
Koji moramo nositi
Radi iskupljenja ?

Svatko od nas
Drugačije doživljava stvarnost
Životnu stvarnost vidi
Kao doneseno dobro sa
Ponekim dijelom zla

Sve je to nekako
uravnoteženo
Ne kaže narod uzalud :
"iza kiše dolazi sunce!"

Tako bi trebalo biti
Tako većinom jest

Međutim ,
Može se dogoditi
Da svjetli trenuci svojim sjajem
Ne uspiju do kraja ,
Prekriti teške i zle

Izviruju oni van ,
Na trenutke više ,
Na trenutke manje ,
Ali oni su tu

Što tada napraviti ?
Ignorirati ih ,
Praviti se da ih ne primjećujemo
Jednostavno kao da ne postoje
Upravo tako
Oni će nestati
Postepeno
Baš onako kako su i
Došli i nastali

Svjetlost sunca
Svjestlost dobra,
Obasjat će našu
Svakodnevicu ,
Našu životnu stvarnost

Osnažit ćemo
Lakše ćemo prebroditi
Trenutke koji će
Svjetlost htjeti zatamniti

Snagom volje , puno toga
Možemo riješiti
Čistim duhom,
Samopouzdanjem
Treba kročiti kroz svakodnevicu
Kroz životnu stvarnost

Ilustracija: webpsychologist.net
Gordana Sedmak Jednačak