Ivanka Žakman

  • BAŠ SAM.....

    Jučer sam dobar dio dan provela na veterini.

    U duhu ljubavi prema životinjama, mnoge od njih koje sam srela u hladnoj čekaonici oblijepljenoj bijelim pločicama i s kričavim narančastim stolicama pokušala sam podragati i umiriti kako bi se manje bojale onih "zločestih" ljudi u zelenim kutama. Neke od njih su me izbjegavale uz lavež ili kostriješenje, neke su mi se bacile pod noge s molećivom neverbalnom komunikacijom "mazim me", neke su mi skočile u naručje i lizale mi ruke, obraze te zadovoljno mahale repom i ušuškale se u mom naručju.

    Niti jedna od tih životinja nije se prema meni ponijela sa zloćudnom i umjetnom kurtuazijom svojstvenom isključivo ljudskoj vrsti. Životinje nas prihvaćaju ili nas ne prihvaćaju. Ili mašu repom i lizuckaju te ili te jednostavno odjebu. Nema onog između.

    Ivanka Žakman

    Natjerao me taj odnos životinja prema meni, za njih potpunog stranca, da se zamislim o odnosu prema meni onih koji mi nisu stranci. A nisu niti životinje. Nisu niti biljke.

    Ljudi su.

    Kada nazovem neke prijatelje, rodbinu,znance, događa mi se slijedeće...(prelazim na množinu):

    "...ma kako si, BAŠ smo mislili o tebi; BAŠ smo te mislili nazvati; BAŠ smo se pitali kako si; BAŠ smo razmišljali o tome kako se nismo dugo čuli; BAŠ smo razgovarali o tome kako bi navratili do tebe ili još bolje da te pozovemo da ti navratiš do nas; BAŠ smo razmišljali kako da te nazovemo da popijemo kavu.." Etc, etc, etc u kojima riječ "BAŠ" ima prevagu!

    Ta riječ "BAŠ", u životinjskom svijetu zamijenjena je mahanjem repom onih životinja koje rep imaju, krilenjem krila onih životinja koja krila imaju, gurkanjem njuškom, kljunom i pokazivanjem poštovanja, ljubavi, povjerenja i simbioze sa svim ostalim dijelovima tijela životinja bez repa, krila, kljuna a u korist čovjeka kojega se ili voli ili ga se poštuje ili mu se makar vjeruje.

    Čak i biljke, poput Stidljivice reagiraju na dodir našeg prsta, prsta Čovjeka.

    Samo čovjek koristi rečenice kurtoazije u kojima prevladava riječ "BAŠ". Ili ih ne koristi pa jednostavno šuti. Što je za neke ljude i boje, nego da progovore.

    Ares je pas, mješanac, star 13 godina. Sijede njuške, plavkastih zjenica od starosti, bolestan i pomalo hrom, odbijao je moje milovanje sve do trenutka kada je njegova vlasnica dobila papire nalaza i potpuno slomljena, srušila se na narančastu stolicu u čekaonici, te kriomice pustila suzu.

    Ares je nakon toga legao na pod, primirio se i u konačnici, dozvolio da ga pomazim. Dok sam ga dragala, gledao je u svoju vlasnicu, pa u mene pa opet u nju. Ares i njegova vlasnica, otišli su šutke. No, prije toga, vlasnica me je pozdravila: "Doviđenja i hvala vam na podršci!" a Ares je na kratko zalajao, do šepao do mene, dozvolio da ga još jednom pomazim, liznuo mi obraz i pošao za svojom vlasnicom. Bez kurtoazije.

    Ali s puno, puno empatije.
    Da je Ares mogao govoriti, zasigurno ne bi upotrijebio riječ "BAŠ".
    Sigurna sam u to.

    Što reći?
    Ništa!

    Auror: Ivanka Žakman

  • CESARE = ISUS

    Ovaj mali Cesare je razapet kao Isus na križu!

    Još malo pa ćemo zaglibiti i u međunarodni incident. Možda i ratovati s Talijanima. Ako treba ratovati za jednog dječaka i na to pristajem. Jer, svako dijete vrijedno je toga. Ali, samo onda, kada mi netko dokaže kako je majka 100% u pravu.

    Jer, djetetu trebaju i majka i otac, pod uvjetom da su normalni. Meni se čini da u slučaju ovog malog, nitko nije normalan. Roditelji ponajmanje. Uz dužno poštovanje svim majkama i očevima, pitam se, nije li sve ovo moglo proći drugačije?

    Dobro mi je poznat dalmatinski mentalitet i znam kako u Splitu razmišljaju "žene na funkcijama". Od Socijalne skrbi, preko odvjetnica pa sve do sutkinja. One su prije svega, "žene s juga" ,a tek onda djelatnice. One iste koje na svojim položajima imaju "zadnju riječ", a koje nakon odrađenog posla u vlastitoj kući, pred mužem, sinovima pa čak i pred unucima muče k`o zalivene. Jer drugačije i ne smiju. Mnogim ženama, također s juga koje nisu na funkciji, s ovim prvima je teško, jer ove prve su budaletine, a štite ih titule funkcija.

    CESARE = ISUS

    Da su bile imalo prisebne i normalne, sukladno svom poslu koji rade i ovlastima koje imaju, pronašle bi, ponajprije najbolje moguće rješenje za klinca, a onda i za oca i za majku i spriječile bi ovu svinjariju od pokušaja "ovrhe" nad djetetom, što je umjesto njih učinila hrpetina ljudi. Ali, ne! One su školovane, stranački zaštićene, ali i glupe k`o kurac! Čini mi se kako je ista situacija i u Italiji, jer da nije, kompromis bi se već odavno našao.

    Mogu razumjeti majku, ali da ga jebeš, mogu razumjeti i oca. U Hrvatskoj, bombardirani smo pristranom pričom majke, otac je tek progovorio. U Italiji pak, bombardirani su pristranom pričom oca. Sigurna sam kako će na kraju balade izaći, kakve-takve, istini vjerodostojne činjenice. Možda će one biti na strani majke, možda na strani oca, a možda nas i iznenade!? Majčinstvo poštujem, ali nitko me ne može uvjeriti da očevi ne mogu biti bolji roditelji od majki.

    Sve u svemu, i otac i mati ovog klinca, veće su budaletine nego što mi sebi sada želimo priznati.

    Cesare je, ne njihov sin, već samo jadno, rastrgano dijete koje si ne može pomoći! A hrvatska i talijanska rulja misli kako su upravo oni zaštitnici pravde u ime dječaka pa svatko vuče na svoju stranu, još jače nego sami roditelji.

    Cesare je, ne samo žrtva oronulog pravnog sustava i Hrvatske i Italije, žrtva razjarene mase koja prosvjeduje, već je i dijete koje je od strane svojih roditelja rastrgano gore i od samog Isusa Krista!

    Sramite se!

    Nina i Alesandro, prije svega

    Autor: Ivanka Žakman

  • Gdje je nestao Božić?

    Kada zbrojiš godine i dobiješ brojku, one i nisu tako velike ali u sebi sadrže previše različitosti i drugačije navade pa čak i namjere.

    Nije toliko brojeva iza nas koliko je u njima promjena. Kao klinka, poput i sve druge djece iz moje ulice, trčkarala sam od kuće do kuće i sa stolova uzimala one naizgled, najbolje kolače. Mati je na mene galamila da ne jedem toliko slatkoga, galamila je na mene da se obučem jer vani je hladno.

    I druge su majke na svoju djecu galamile istom žestinom a mi smo, onako razdragani, sretni i suviše brzi, bježali od njihovog karanja, skrivajući se iza šupa, drvarnica dok ih ljutnja ne prođe. I onda, nanovo ulazili u kuće susjeda po nove kolače. U sve kuće, samo ne u svoje! Promrzli prsti, rumeni obrazi i želudac pun slatkih delicija, krasio je svaki Badnjak. I povraćanje od istoga, na Božić!

    Ja sam u vrijeme Badnjaka uvijek željela biti lijepo odjevena. Vrijeme je to u kojemu su se još uvijek poštovale bijele štrample, karirani šosić, čizmice kupljene netom prije a ako je kupovina izostala, nosile su se one obične crne, gumene. Poneki lajbek i mamina marama svezana oko vrata.

    Gdje je nestao Božić

    Djevojčice su se u to doba razmjenjivale šminku, koristeći maskaru bella nussy, grožđanu mast, i ponešto plavog ili zelenog sjenila za kapke. Ukrale bi malo majčinoga laka za kosu i tatinu Crnu mačku pa tako nakinđurene i muški mirišljave laprdale po ulici.

    Dječaci su imali teži zadatak. U to doba, gelovi za kosu su bili nepoznanica, lakovi za kosu su bili previše ženski pa su dečki topili šećer u vodi i s njime oblikovali frizure. One zalizane. S razdjeljkom i zulufima! Malo koji od njihovih očeva je imao love za Brut pa su i oni koristili Crnu mačku.

    U to doba, vrata obiteljskih domova bila su širom otvorena. Iz svake kuće orila se pjesma, širili su se mirisi različitih jela a za istim stolom su sjedili različiti ljudi različitih nacija, vjera i običaja. I nitko nikoga nije gledao popreko, nitko nikome nije na običajima zamjerao već je kao lojalan susjed došao s vama ispoštivati ono vaše, a nakon toga pozvati vas da na isti način ispoštujete i njegovo. Nitko nikome nije izgovorio niti jednu ružnu riječ, zagrljaji, pjesme i dobro raspoloženje bili su odlika tih lijepih vremena u kojima je čovjek uistinu bio čovjek.

    U to doba, mi klinci, trčkarali smo do kuće do kuće tražeći svoje roditelje koji bi bili, čas u jednoj, čas u drugoj kući. Samo oni najmlađi među nama znali bi se rasplakati od straha jer su negdje izgubili mamu i tatu.

    Tada se je slušala neka druga glazba ali najdraža je bila ona koju je pjevao harmonikaš, dobar znalac svih starih izvornih pjesama. Za njega pauze gotovo da i nije bilo a slijedećih je dana bio pošteđen od svih radova. Da odmori prste i ruke. I grlo!

    U to doba, bilo je velikih minusa i snijega do koljena pa su djeca klizila na guzi a ni naši starci nisu prošli bolje. Grudanje i šopanje snijegom nije bilo namjenjeno samo djeci već i majkama i očevima, po principu svatko na svakoga, pa tko kako prođe. Slijedećih dana, iznad peći na drva, sušile su se gaće. Svih veličina i za sve uzraste. A ispod njih, kuhao se grah s kiselim zeljem, odlična delicija nakon mamurluka i hrpetine mesa. Za nas djecu, kuhala se prežgana juha jer, trebalo je oporaviti želudac nakon pojedenih kolača.

    U to doba, petarde su se kupovale preko šverca, bilo ih je malo a kada je trebalo pucati, čoporativno smo izašli na ulicu. Stariji s napunjenim kupicama u kojima nije bilo šampanjca već domaćeg vina, klinci sa šalovima omotanim oko glave koji su trebali prigušiti zvukove eksplozija. Očevi bi sa svojim sinovima vodili glavnu riječ a djevojčice bi se privile uz majčine skute da ih zaštiti od buke. Vatromet? Nepoznanica.

    Na ulici, uz malo petardi i zvukove harmonike, s kupicom domaćeg vina, dočekala bi se ponoć. Krenula bi čestitanja, zagrljaji, ljubljenja a koji sat kasnije, pridružili bi se i oni koji su bili u crkvi na Polnoćki. Oni koji su je propustili, slijedeće jutro, bili su u crkvi. Osim ako nisu bili previše mamurni.

    Božić je obiteljski blagdan. Nekada je cijela ulica bila Obitelj.
    Danas je drugačije.

    Zatvoreni smo u svojim kućama zaključanih vrata, sjedimo pred televizorom, nemamo snijega, ne dolaze nam susjedi čestitari. Nema niti harmonikaša koji pjeva stare izvorne pjesme. Izostaje i prežgana juha i grah sa zeljem slijedećih dana. Svega je nestalo i svega prokleto fali!

    Možda se s vremenom dogodi da izostane i Božić.

    A tako malo treba da se vratimo na stare navade! Dovoljno je samo da kažeš ljudima neka navrate i da nikako, ali nikako, ne zaključaš vrata svoje kuće!

    Sretan Božić svima, posebno onima koji imaju želju vratiti se na staro!

    Autor: Ivanka Žakman

  • Kava, nacionalni problem!

    Vidim, na veliko se raspravlja o cijeni kave u Dubrovniku.

    U Dubrovniku sam bila prije davnih godina, polila sam kavu, čak i u ono doba skupo je platila ali nisam požalila. Pogled na stare zidine, klapa koja je pjevala nedaleko od kafića u kojemu sam sjedila, čaša vode krcata ledom koju nisam tražila ali mi je ipak bila servirana i vrijedila je zlata na onoj sparini, nakon toga popijena čaša crnog vina, moja Anita, frendica s faksa čiji sam bila gost, njen dubrovački dijalekt, kompletan ambijent i svijest da sjedim u središtu grada koji je bio Republika dok su ostaci današnje Hrvatske još uvijek bili, gotovo pa čopori, plemena... Cijeli taj ambijent sa svojom poviješću, ne samo da je opravdao tu cijenu kave, vina, puta, hrane već ju je i ponudio ispod njene realne vrijednosti. Jer, zašto bi u jednom takvom gradu dijelili milostinju? U ime koga i čega?

    Skupo sam plaćala jela i pića diljem Europe. Od Poljske, Italije, Njemačke, Francuske... Gutljaj vina i nešto na tanjuru, savršeno dekorirano do te mjere da me je više podsjećalo na Piccasovu sliku nego pravo jelo, stajao je u doba mojih mladenačkih putovanja puno, puno novaca. Koliko sam uštedjela na grupnom prijevozu, toliko su mi isisali restorani, karte za muzeje, prevoditelji. I nisam se bunila.

    kava

    I umjesto da cijenimo ono što je naše pa i zagorske štrukle, međimurske gibanice slavonske kobasice i sve ostale delicije naplaćujemo onoliko koliko one vrijede (a vrijede zlata), mi se prepucavamo i zamjeramo Dubrovniku na "visokoj" cijeni kave. Halo, ljudi!

    Riječ je o gradu koji ima svoju duboku, istinsku povijest. Ima sve ono što hrpetina metropola širom Europe nema. Koliko vidim, na cijene se ne tuže stranci, već domaći. Jbt, ako nemam love za otići u Dubrovnik, u njega neću niti ići. Ili ću ipak otići a u nedostatku love, piti ću kavu iz termosice, piti vodu iz slavine, pojesti sendvič od salame podriguše i neću prigovarati. Realno, za prigovore neću imati niti vremena, jer, minimalista sam, pa ću makar bila i gladna i žedna, uživati ću u svemu onome što Dubrovnik nudi.

    Osim toga, kako kaže moja frendica Tihana, puna mi je kapa ispijanja kave s ljudima iz dana u dan. Uvijek iste face, ponavljanje tema i grč u želucu. Kada se zbroje takvi momenti, onda niti cijena puta, noćenja, prehrane i ispijanja kave u Dubrovniku (ili u bilo kojem drugom gradu) ne stoje toliko puno koliko vrijedi mir bez spomenutog grča u želucu. Makar to dvoje kompenzirali jednom u par godina.

    A to što smo mi u svojoj zemlji sirotinja, to je već sasvim druga priča....

    Autor: Ivanka Žakman

  • MOJE NEŠTO

    Priča prva

    Ulazim u ordinaciju liječnika.
    U povećoj prostoriji, mali radni stol na koji je moralo stati sve – komp, tastatura, printer, telefon i hrpa papira. Nekoliko stolica, umivaonik i jedan ormar, čini mi se za odjeću. To je cijeli interijer.
    Nigdje niti jedne slike na zidu, lončanice cvijeća ili makar, nekakav pomoćni stolić. Nema klime, nema zastora. Hrpa knjiga, brošura, papira, snopova liječničkih kartona, poredane su ili na podu ili na klupčici od prozora.
    Totalna hladnoća!
    Pitam liječnika, je li moguće da jedna ordinacija na Rebru, može biti tako siromašna?!
    Odgovara mi kako na police za knjige i dokumentaciju nitko nije mislio, ali da je to manje bitno. Dodaje, kako je svjestan činjenice da ljudi poput njega i svi ostali zaposleni u javnim ili državnim institucijama imaju sreću da su osigurani s redovitim primanjima, naspram mnoštva drugih koji tu privilegiju nemaju.
    Naravno, mogu oni sami urediti ordinacije, ali o svom trošku. To i nije neki problem. Problem je, da li će, i koliko će dugo ostati raditi.
    Odlučila sam, kada slijedeći puta odem k njemu, a to će biti idući tjedan, pokloniti mu jednu lončanicu s cvijećem. Točnije, ne njemu, nego ordinaciji. Ako i taj liječnik, poput mnogih drugih odluči otići, možda navrati neki drugi.
    Tko zna, možda cvijeće i preživi, pa pacijenti poput mene neće u toj prostoriji osjećati samo hladnoću.

    Priča druga

    Nakon obavljenog pregleda kod liječnika, odlazim u PU Petrova.
    Naime, dan ranije, na parkingu sam pronašla iskaznicu izbjeglice, migranta, tražitelja azila, nazovi kako hoćeš. Osim imena, prezimena, datuma rođenja i informacije da je mladić iz Afganistana, na njoj nema nikakvih drugih podataka. Osim onoga, da je iskaznicu dobio u prihvatnom tranzitnom centru za migrante "Principovac", Srbija. Pokušala sam lika pronaći preko Facebook-a ali nisam uspjela. Nakon toga, zovem policiju koja me savjetuje da iskaznicu odnesem u prvu, najbližu policijsku postaju. Birokracija traži svoje. Uveli su me u "prijemni ured", uzeli podatke, ispunili formular i prije njegova potpisivanja, pitali me da li želim iskoristiti pravo na nagradu?
    domKakvu nagradu? Za što?
    Jbt! Što da uzmem onom tko ima manje od mene?
    Birokracija, kažem!
    Taj dio birokracije mi je manje bitan ali ono što me je zaista iznenadilo, bio je interijer "ureda" PU Petrova. Zidovi su krcati ormarima, onim starim, iz vremena Juge. Čini mi se da datiraju još od ´70-tih. To su ustvari, ormarići poredani u nekoliko nizova, od plafona do poda s onim običnim bravicama koje može svatko provaliti. Ogroman, od vremena potrošen stol, nekoliko stolica i nekoliko policajaca koji su me šutke ali profesionalno odmjerili od glave do pete, nakon čega su nastavili tipkati po svojim mobitelima, vjerojatno čekajući početak ili kraj smjene, može biti i neku intervenciju. Zastora nema, nema klime, parketi škripe i sve zajedno djeluje zastrašujuće. Muškarci u plavim uniformama, visoki, zgodni i markantni, sami po sebi, jedini su ukras u oronulom prostoru. Ipak, policajci, baš kao i liječnici, imaju sreću da su osigurani kakvim-takvim, ali redovitim primanjima. Jedina razlika između njih je ta, što liječnici sa svojim diplomama mogu otići van a policajcima ona u inozemstvu ne znači ništa.
    Policiji ne mogu odnijeti cvijeće jer im ono ništa ne bi značilo ali mogu živjeti tako da im olakšam posao i da sa mnom nemaju nikakvih problema.

    Priča treća

    Vraćam se kući i ulazim u dvorište.
    Kuća je u gradnji, dvorište je krcato različitim stvarima od kojih najveći dio treba pobacati. Za dovršetak radova treba vremena, novaca ali i puno radnih sati. Ipak, u tom prostoru u kojemu živim ali i radim s neredovitim primanjima u privatnom sektoru, ima više topline nego u ordinaciji liječnika ili prijemnog uredu PU Petrova. Police s mnogo knjiga, starine, sitnice naših majki, očeva, baka i djedova, preuzetih u naslijeđe da bi se sačuvale, ponosno prkose modernom i nameću se kao veća vrijednost od tehnologije koja omogućava lakši život, ali koja i traje puno kraće od njih. S razlogom.
    Mnoštvo zanimljivo osmišljenih ukrasa od starudija, poput stare tenisice u kojoj su posađene trajnice ili starog ribeža povezanoga špagom koji visi ispod nadstrešnice a iz kojeg stidljivo, iz lončanice proviruju roza cvjetovi.


    Mnoštvo stare opeke koju nisam dala baciti i koju tek trebam iskoristiti, stari crijep koji također čeka red za ukrašavanje. Pohabani lonci u kojima je kuhala moja svekrva a koje sam škrto sačuvala, stanište su cvijeća, kaktusa, začinskog bilja. Stari, pohabani bicikl mog svekra nisam dala u otkup željeza, zato jer s njim imam posebne planove.
    Baš kao i s malim, od rđe uništenim roštiljem, na kojemu je moj dragi svekar pripremao najbolje nedjeljne objede za cijelu obitelj. Radim u privatnom sektoru i nemam privilegiju redovitih, sigurnih primanja, ali imam toplinu doma, ujedno i radnog prostora, za koje se trudim da ostane ono što bi trebao biti - mjesto povratka. Jer, možda jednom, nakon svih ovih teških i grubih godina u kojima nam ljudi odlaze, toplina doma koju imam, njegujem i nadograđujem, bude jedina prava ostavština mom sinu i njegovoj obitelji.
    Nije, i ne može sve biti u novcu.
    Od doma i ognjišta se ne odustaje. Teško onom, tko na to pristane.

    Autor: Ivanka Žakman

  • Neke nove djevojke

    Klinac gleda u nju, prilično sramežljivo. Čak se i zacrvenio kada su im se pogledi sreli. Ona je u svom svijetu, svjesna kako je drugima zanimljiva pa poput iskusne kokete trepće kapcima na čijim rubovima su dugačke, crne ali umjetne trepavice. Svako malo tipka po svom roza mobitelu, jedva joj to uspijeva radi predugačkih i isto tako umjetnih noktiju sa kojih vrište kričave boje i šljokice.

    Ne, ona ne jede grickalice koje su ponuđene jer je na dijeti ali cuga joj ne škodi pa trpa u sebe količine na kojoj joj mogu zamjeriti i lokalni alkići. Vani je hladno ali uska majica na njoj je samo do pupka. Ta ista majica ima dva zadatka. Jedan je da se vidi raskoš njenih grudiju a drugi je da se vidi njen uzak struk. Kosa je, naravno obojana, minica tek prekrila skladnu guzu a štikle su dobrih 20 cm.

    Što radi pogleda koji se lijepe na nju, što radi popijenog alkohola, jezik joj radi nevjerojatnom brzinom. I nije baš ugodan. Svako malo zaboli je k...c radi ovoga ili onoga. Drugim riječima, zaboli je ono što u stvari nema.

    Neke nove djevojke

    Klinac i dalje gleda u nju, povremeno se zacrveni kada im se sretnu pogledi a ona svjesna njegove nemoći nastavlja još žešćim tonom laprdati o tamo nekom klincu kojemu se sviđa i svojoj "ženstvenoj" sposobnosti da ga od kanta jer jadan je ružan, nikakav i što je najvažnije, siromašan. Nema auto ali nema niti za taxi. Govori ona glasno s ciljem da je svi oko nje dobro čuju. Prijateljice koje su s njom u društvu, odobravaju joj sve što govori, ohrabruju je, govore kako je u pravu i cerekaju se onim jadnim i izvještačenim osmijehom. A ustvari, u njima kipi! Jer, ona je kraljica u društvu a one su samo blijeda kopija nečega što bi i same željele biti.

    Nakon njenog prepričavanja, klinac malo ustukne, zamisli se i spusti pogled. Moguće da se našao u toj priči o ružnom, nikakvom i siromašnom stvoru koji nema najnoviji model mobitela a kamoli tatin nabrijan auto. Klinac popije ostatak svoje Coca-Cole, plati konobaru i ode iz kafića. Kada je zatvarao vrata iza sebe, još jednom ju je pogledao onim tužnim i čeznutljivim dječačkim pogledom. Vidio je to i konobar i u znak negodovanja kimao je glavom. Sav teret ovog svijeta bio je na plećima tog klinca kojemu nije više od šesnaest godina.

    Srela sam ga nekoliko tjedana nakon. Na placu je obavljao kupovinu u koju ga je poslala majka a uz njega je bila i mala sestrica koju je taj dan morao čuvati. Na štandu na kojemu je kupovao, vrlo pomno je birao namirnice propitkujući za cijenu, određujući koliko točno, čega treba. Za sestru je odabrao nekoliko jabuka, nekoliko mandarina i samo dvije banane. Malena se usprotivila tražeći više banana ali on je ostao pri svome objašnjavajući joj kako će, nakon što mama i tata dobiju plaću, nanovo u kupovinu. Nekoliko kuna ostavio je za bakšiš prodavačici, uljudno se zahvalio i udaljio od štanda.

    Nisam mogla odoljeti, krenula sam za njim, zaustavila ga i ispričala mu kako je završila priča u kafiću, nakon što je otišao.

    Dakle, nakon što je klinac otišao, nakinđurena mala je i dalje je laprdala sve dok u kafić nije ušla ekipa među kojima je bio i njen, nazovi dečko, "tatin sin". A taj "tatin sin" je za kratko počeo galamiti, prijetiti i u naletu adrenalina maloj je opalio ćušku. Onako, upozorenja radi, ali omotano u celofan ljubavi. Ušutjela istog trena. Više nije bila tako glasna, više nije kolutala očima, čak je od nervoze počela jesti grickalice.

    Na njegovu zapovijed, isključila je mobitel. Na njegovu zapovijed platila je cugu njemu i njegovim prijateljima. Na njegovu zapovijed morala je otići kući pješice uz napomenu da će je kasnije provjeriti i zvati na kućni broj telefona. Nakon što je otišla, bez ustručavanja se počeo upucavati njenim prijateljicama koje su, konačno, dočekale da budu malo manje blijeda kopija kraljice. Za kratko su svi otišli zajedno sjedajući u tatine automobile i završili tko zna gdje. Konobar je i dalje kimao glavom a ja sam mu, u znak odobravanja, samo slegnula ramenima.

    Klinac me saslušao, nasmiješio se i rekao ono najjednostavnije što je mogao: "Hvala!" Prigrlio je svoju sestricu i krenuo put ka kući.

    Povremeno ga sretnem i tim slučajnim susretima se veselim. Uvijek me pozdravi, mahne mi rukom i toplo se nasmije. Kumice s placa mi kažu kako je drago viđeno dijete, pristojno do bola, kako uvijek ostavlja bakšiš a sestrici obavezno kupi ponešto. Konobar iz kafića mi kaže kako je počeo dolaziti s djevojkom, skromnom, pristojnom i kako uvijek kada sretne onu nakinđurenu malu umjetnih trepavica i noktiju s početka ove priče, jednostavno joj okrene leđa. Konobar kaže kako ta mala sada u njega gleda onim istim čeznutljivim pogledom kojim je nekada on gledao u nju. Konobar na dodaje i još nešto - ta mala i dalje dobiva ćuške od "tatinog sina".

    Pošteno!

    Autor: Ivanka Žakman

  • Posljednji tango u Parizu

    Ne sjećam se koliko sam godina imala kada sam prvi puta gledala film "Posljednji tango u Parizu". Moja sestra se još nije rodila, dakle, to je moglo biti od prilike u drugoj polovini sedamdesetih godina. Po gruboj procjeni, imala sam 7-8 godina.

    Moj otac je obećao kako će me voditi u kino a ono najbliže, kino "Partizan" bilo je na Kvaternikovom trgu. Bila je subota, moj je otac bio umoran od posla a u naslovu filma nije prepoznao ništa sporno. Naravno, već na početku filma je zaspao (kao što bi uvijek zaspao u kinu već na početku filma) a moje je obaveza bila da ga prodrmam kada počne hrkati.

    I ja sam ga, svako malo trknula laktom dovoljno grubo da bi hrkanje prestalo, dovoljno blago da ga ne razbudim do kraja.

    Imala sam smeđi kaputić s kapuljačom. Ispred mene je sjedio poprilično visok čovjek pa mi nije preostalo ništa drugo nego da taj svoj kauputić sfrčem i stavim ga pod guzu kako bih bila viša i bolje vidjela ono što se prikazuje na platnu.

    Tango

    U svakom slučaju, film sam odgledala široko otvorenih očiju jer, bilo je to moj prvi kontakt sa scenama seksa od kojih, baš kao i mnogi drugi, pamtim onaj detalj s maslacem. Vrpoljila sam se na svom sjedalu i pomalo u strahu škicala ljude oko sebe jer, priznajem, bilo me je sram gledati golišave scene s odraslima koji me okružuju. Ipak, u jednom trenutku sam shvatila kako na mene nitko ne obraća pozornost već je njihova pažnja usmjerena na Marlona i Mariu i na sve ono što oni rade u skrovištu iznajmljenog stana. Tada sam odahnula i poput njih, bez sustezanja, poput spužve, upijala svaku scenu filma.

    Film je završio, ja sam probudila oca koji me je, pomalo zbunjen od sna pitao da li mi se film svidio. O, da! Svidio mi se do bola! To isto rekla sam i mami, objašnjavajući joj kako se u filmu radi o nekom plesu kojega zovu tango. Nije mi bilo druge nego da obranim oca, jer da je mati znala što smo to gledali, u kino me više nikada ne bi pustila.

    Niti mama niti tata taj film više nisu spomnjali jer nisu niti znali o čemu njemu radi, a svaki slijedeći odlazak u kino s mojim ocem za mene je bio razočarenje. Nakon Tanga, niti jedan film više nije bio tako zanimljiv.

    Od onda do danas, taj film sam gledala nebrojeno puta. I uvijek sam ga doživjela drugačije. I nikada mi nije dosadio. I još uvijek u njemu uživam. Našlo se nekih budala koji ovih dana pa raspravljaju o scenama. I svi su, kobajage neki znalci, kritičari i moralne vertikale. Razapinju taj film ko` Isusa na križu, sude već odavno umrlim glumcima i još uvijek živućem redatelju a skriveni od javnosti, bulje u svoje ekrane i svršavaju na kritizirane scene. I ne samo to. U praksi su, sigurna sam u to, daleko perverzniji od svih scena filma zajedno...Ipak, njihova spavaća soba je jedno a objave na društvenim mrežama nešto su sasvim drugo.

    Po mom mišljenju, Tango je film revolucije. Samo je nastavak Woodstocka, generacije mladih ljudi koji su imali muda javno reći i primjerom pokazati kako je seks nešto u čemu uistinu treba uživati i čega se ne treba stidjeti. Tango je snimljen prije 44 godine. Halo! Prije 44 godine! To je nečiji cijeli život a samo sitnica za odbacivanje stereotipnih okova!

    Skidam kapu hrabrosti ljudima koji su akteri ovog filma. Mada im život nakon njega više nije bio isti. Ali, život nije isti niti svima nama, nakon što učinimo nešto za što kasnije pomislimo da nismo trebali. Jbg, i to je život! Da nema takvih iskoraka koje osuđuju drugi, i danas bi u slučaju seksa, muškarac legao na ženu i prekrio joj lice tkaninom i svršio ne čekajući da ona svrši prva. Jer, tko je ona, što je ona da bi imala prava uživati? Zar ne?

    Marlon je za mene faca jer niti jedan glumac ne bi mogao bolje od njega prikazati pravi karakter muškarca iz tog vremena. Maria je za mene hrabra žena koje je imala muda prije 44 godine ogoliti svoje tijelo i pokazati ga javnosti. I izdržati odglumljenu (naglasak na odglumljenu) scenu filma s maslacem.

    Ipak, meni je iz tog filma najdraža ona završna scena. Jer, običnom seksu unatoč, glavni akteri jasno prikazuju kako je prvotna želja za seksom prerasla u ljubav. Dovoljno veliku i jaku da je za nju moguće i umrijeti. Ona iz pištolja puca u njega, on odlazi na balkon, kaugumu lijepi na željeznu ogradu balkona...

    Oni koji od cijelog filma ne pamte samo maslac već i kaugumu, razumjeli su poentu cijele ove priče.

    Onima koji pamte samo maslac, maslac im bio samo doručak i ništa više!

    Autor: Ivanka Žakman

  • Sedamdesete

    Mamić je unikat. Produkt je i Tuđmanove vizije i korumpiranih političara i inferiornog društva "suvremene" Hrvatske.

    Ma koliko je njegovo ponašanje svakom iole normalnom čovjeku gnjusno, osobno, ne zamjeram mu ništa.

    On se samo ponaša onako, kako mu drugi dozvoljavaju. Uz sve navedene, čak i suci, ljudi koji u rukama imaju alate za kažnjavanje i stavljanje iza rešetaka svakoga tko to zaslužuje. Bilo radi kriminala, bilo radi neprimjerenog ponašanja u sudnici. U sudnici, gdje bi kultura i poštivanje zakona trebale biti neprikosnovene.

    Prodanović i Sloković, iskusni su odvjetnici koji su u svojoj praksi branili mnoge, narodu omražene face. Ipak, građanima su i dalje simpatični i malo tko im zamjera njihov rad.

    Scene na Županijskom sudu u Osijeku samo su jedne u nizu drskog Mamića. Neki misle da je to unaprijed dogovoreni scenarij, drugi tvrde kako je to samo dio ludila, ludog Mamića.

    Ako je riječ o prvome, svaka im čast. Ako je riječ o drugome, pitam se, jesu li dvojac Prodanović/Sloković uistinu toliko siromašni da im treba i Maminjin novac? Uz cijenu ovakvog vrijeđanja njihova rada i osobnosti.

    delozacija

    Ili je u pitanju želja da se još jednom dobije pobjeda na sudu, što koristi njihovoj odvjetničkoj praksi. Čak i po cijenu "pustite lopova".

    Voljela bih da odvjetnici takvog kalibra, povremeno u svoje okrilje uzmu neku sirotinju i da je obrane od, primjerice, deložacije iz kuće/stana radi kredita u švicarskim francima. Ili da svojim umijećem i znanjem štite neku bakicu radi neplaćene pristojbe za radio, pobijajući rješenja Ovršnog zakona i dokazujući njihovu pogubnost i besmislenost. Ili da budaletinu koja prijeti svojoj bivšoj djevojci/supruzi strpaju iza rešetaka na duže vrijeme. Ili da učine nešto slično za one koji nemaju love a koji će u sudnici biti pristojni dok će odvjetnicima biti zahvalni. I neće ih vrijeđati. I da to učine pro bono.

    Davnih sedamdesetih, moji roditelji su sazidali jednu sobu. Bez sanitarnog čvora i bez potrebne građevinske dokumentacije. Nakon dolaska inspekcije, stiglo je i rješenje za rušenje. Veseli trio, moj otac, majka i ja, trebali smo spavati, vjerojatno u dvorištu pod šatorom.

    Veno Bojanovski, odvjetnik kojega su moji roditelji angažirali, odradio je svoj posao. Spriječio je rušenje, dogovorio je plaćanje kazne u ratama i isposlovao vrijeme za dobivanje potrebne dokumentacije.

    Scena koja mi se urezala u pamćenje bila je ona, kada su moji roditelji na stol stavili svoje dvije, tek dobivene plaće i još nešto posuđenog novca kako bi podmirili troškove Bojanovskog.

    On je pogledao svežanj novčanica i pitao moje roditelje: "A od čega ćete vi živjeti?" Tata je odgovorio da će se snaći, majka je nadodala da imaju još novaca. Bojanovski je mojoj mami zaprijetio kažiprstom i kimanjem glave. Naravno, znao je da ne govori istinu.

    Nakon toga, mene je pomilovao po glavi i rekao: "Mala, ne boj se sirotinje, protiv nje se uvijek može. Boj se pretjeranog ponosa, uz njega ćeš uvijek biti sirotinja!" A mojim roditeljima je rekao: "Ostavite ove novce za sebe i za dijete. Vama neću uzeti niti dinara a ja ću se već namiriti. Ima bogatih, njima ću naplatiti i ovaj vaš trošak."

    Uz sva protivljenja i nagovaranja mojih roditelja, Veno novce nije uzeo. Umjesto njih, zatražio je od mog oca da mu natoči rakiju. Popio ih je nekoliko, zacrvenio se, i u dobrom raspoloženju, pozdravio se i otišao.
    U povijest, gdje mu je i mjesto.
    Hvala Veno!

    Autor: Ivanka Žakman

  • Strugotine roditeljstva

    Kolumna Ivanke Žakman

    Od svih gadosti koje nam plasiraju na TV-u, show "Ženim sina", po meni, najjači je!

    Mogu shvatiti glupe i nesposobne sinove koji svoju muškost pokazuju jedino kada sjede između mame i tate. Tada su hrabri, a moguće je i da im se tada jedino i diže.

    Mogu shvatiti i jednako glupe i nakinđurene djevojke koje, nudeći se pred kamerama, prije svega pokazuju svoje atribute, a tek u nekom petom planu izbace poneku pametnu.

    I sinovi i kćeri, zakinuti su, ne dobrim, već nikakvim odgojem. Možda im zato i ne zamjeram. Nisu krivi. Krivi su roditelji.
    Baš zato, roditelje nikako ne mogu shvatiti.

    Jer, kakav to debil od majke i oca moraš biti, da za neku sitnu lovu, pred kamerama, osramotiš svoje dijete!? Na kraju krajeva, i svoju obitelj, i sebe samoga?
    Ok!
    Koliko sitna lova, toliko sitna i inteligencija spodoba koja se nazivaju roditeljima.
    Totalna margina društva!

    Čini mi se da bi kod nas trebalo uvesti instituciju Pučkog pravobranitelja za budale. Jedini zadatak te institucije trebao bi biti, da se normalne ljude zaštiti od najezde budala.
    Ako ništa drugo, makar da se budalama zabrane javni nastupi, da ih se stavi u karantenu, kako se virus ne bi proširio.

    Ali, kako bi onda u tom začaranom krugu, opstali komercijalni mediji?
    Koga briga?!
    Komercijalistima, budale i profit sukladan onome što plasiraju, normalnim ljudima nešto drugačije.
    Tada bi u medijima bilo više poučnih emisija, dokumentaraca, tipa "Odabrao Đelo Hadžiselimović".
    Možda bi tada bili knjižnice, kazališta, kina, sportske dvorane, KUD-ovi, popunjeniji.
    I možda bi se upravo na tim mjestima susretali mladi ljudi i pronalazili svoje partnere.
    Bez mame i tate.
    Bez kamera za sitnu lovu.

    Najveći problem u ovom problemu je to, što bi država, uvođenjem institucije Pučkog pravrobranitelja za budale, imala manje profita.
    Upravo zato, ruku pod ruku, budale pred kamerama, tipa showa "Ženim sina", i budale državnog aparata, tipa "Sabora", i nadalje će biti saveznici. U interesu m je.

    Na nama ostalima je samo to, da pametno odgajamo svoju djecu, i da u tom odgoju obavezno promijenimo bljutav TV program na kojemu se prodaje jeftina roba. Sinovi i kćeri, pod budnim okom svojih mentora - roditelja.
    Do odlaska u inozemstvo, kada za gledanje TV-a, nećemo niti imati vremena.

     

    Ivanka Žakman

    Izvor slike: www.abc.es

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.