FacebookTwitterGoogle Bookmarks

izložba

  • Anton Franz Höger - Ravnoteža

    vrijeme: 17. siječnja u 19:00

    mjesto: Galerija Prsten, HDLU Hrvatsko Drustvo Likovnih Umjetnika Trg žrtava fašizma 16, 10000 Zagreb

    Dom Hrvatskog društva likovnih umjetnika početkom iduće godine domaćoj će publici predstaviti slavnog njemačkog umjetnika, slikara Antona Franza Högera.

    Na izložbi ćemo moći vidjeti presjek Högerovog stvaralaštva od 2003. godine pa sve do danas, a riječ je o umjetninama visoke procijenjene vrijednosti koje su već izlagane u prestižnim galerijama u Montrealu, New Yorku, Münchenu, Nürnbergu i drugim gradovima.

    Anton Franz Höger - Ravnoteža

    Selektor i kustos ovog iznenađenja za domaću publiku je Željko Marciuš, a izložba je ostvarena suradnjom HDLU-a i producentske kuće Henry Stag Art Management.

    Izložba će biti postavljena u Galeriji Prsten, najvećoj galeriji HDLU-a koja se proteže na čak 700 m2, kako bi se publici moglo prikazati više od 40 radova iz opusa ovog iznimnog umjetnika.

  • Gordana Bakić - Pogled kutija

    vrijeme: 10. studenoga u 19:00 do 24. studenoga u 19:00

    mjesto: Galerija ZILIK, Radićeva 13, Karlovac

    Gordana Bakić - Pogled kutija

    POGLED KUTIJA

    Crtački procesi koje istražujem ne oblikuju i ne ostvaruju krajnji trenutak „pričanja“, već se isprepliću u multipliciranju manjih, ali skupnih zapažanja, crte svakodnevice. Pokretanje olovke ili praćenje linije tušem, postaje ponekad fascinacija i želja za neprekinutosti tog iskustva.

    Ostajem u gledanju, sjedim ili samo promatram ono što je nastalo u crtežu prije nekoliko minuta… sati.

    Nakratko, pogled se transformira u želju za pričom, pa su tako nastali i nizovi, uvjetno rečeno, dnevnički zapisi koji se ne fokusiraju na svakodnevni redoslijed događanja, nego na strukturu crteža i kratkih introspekcija. Svakodnevno nije redoslijed niti događaj, to je pogled u svojevrsnom prijevodu i progovorena ideja.

    Ne mogu u potpunosti objasniti svoje crteže u kontekstu svjesnog i jasnog govora, ali korištenjem kombinacija riječi i promatranja postigla sam bar djelomično ostvarenje želje za otvaranjem već dugo potisnutog razumijevanja osobnog crtačkog. Pokret je sve što stvara i obnavlja.

    U tom smislu novim crtežima obnavljam već prije započete i postavljene komponente, zaustavljam procese na nekoliko dana da bih ponovno „oživjela“ forme koje polako nastaju. Minimalni pokreti, titraji i točke sudjeluju u nikad završenom ciklusu. Ponavljanje postupaka crtanja i primjena međusobno sličnih početnih kretanja, čak nabrajanje, vodiči su za buduće osamostaljenje pojedinih crteža.

    Posljednjih nekoliko godina usmjerila sam crtačke procese na manje formate papira i fragmentiranje cjeline. Pokušaji da se velika cjelina postavi kao početno, iskonsko polje pokazala se kao unaprijed postavljeni cilj i zapreka istraživanju, neutraliziranje svake pokrenutosti. Skupnost varijanti i nepreglednost, neuhvatljivost postali su snažne smjernice detektiranja karaktera linije i postojanja samog crteža.

    Gordana Bakić

  • Izložba Anere Krznarić "Kist slika srcem"

    vrijeme: 22.08.2017 u 19 sati

    mjesto: Cafe bar Razzmatazz, Ilica 65, Zagreb

    Anera Krznarić, rođena 1963. u Zagrebu. Radi i živi u Zagrebu. Doktorica temeljnih i pretkliničkih veterinarskih znanosti, završila slikarski tečaj kojeg je vodio akademski slikar Nedjeljko Tintor.

    Slika svim tehnikama, od kojih crtežom i uljem na platnu najsnažnije izražava trenutnu emociju.

    Ženski emotivno Anera Krznarić slika svoj grad. Oštre i precizne linije građevina ublažene su plinskom laternom ili izmaglicom i kišom.

    Anera

    Poznate nam siluete zgrada pretaču se jedna u drugu, a na poslijetku i u lijepu ženu skrivena pogleda. Ispod oboda zelenog šešira gleda grad kojeg voli.

    Mostovi koje tako često slika puni su simbolike- Jesu li to ruke pružene jedna k drugoj, koje spajaju prekinuto tkanje? Spone koje nas čvrsto drže zajedno iznad protoka vode i vremena?

    Dvije slike odskaču tematikom i izborom motiva. Nadrealističan su prikaz osjećaja, bez riječi pričaju svoju priču i govore to na svim jezicima. Pretaču u nas osjećaj povrijeđenosti od strane drugog čovjeka..nekog kom smo dali svoje srce..druga, pak, osjećaj izgubljenosti u masi, nestanak sobe, osjećaj da smo samo broj u nizu. Kao rezonanca zatitraju tada u nama naše vlastite tuge.

    Tri ženska lika- blijeda nevjesta za koju mi se čini da će svojim eteričnim likom ušetati u neki od prethodnih pejzaža. Nasuprot njoj jedina slika oštrih kontura- žena naslikana čistim odsječnim potezima.

    Naziv slike- Užitak..
    Različite, a opet slične..obje su žene uhvaćene u nekom intimnom trenutku,svaka u svojim mislima i snatrenju.. I treća, žena kratke kose i velikih, začuđenih očiju.Gledam je i polako poimam..

    Njen kist slika srcem, a slikari su- kao i pjesnici- čuđenje u svijetu..

    • img_0705
    • img_0707
    • img_0704
    • img_0706
    • img_0700
    • img_0699
    • img_0703
    • img_0702
    • img_0572
    • img_0570

    Galerija fotografija sa otvorenja izložbe

    • img_20170822_193012
    • img_20170822_192958
    • img_20170822_193022
    • img_20170822_192814
    • img_20170822_192800
    • img_20170822_192807
    • img_20170822_192756
    • img_20170822_192152
    • img_20170822_191933
    • img_20170822_192020
    • img_20170822_191914
    • img_20170822_191839
    • img_20170822_191832
    • img_20170822_191826
    • img_20170822_191819
    • 21040545_1935595779989949_1975426552_n
    • 20170822_192103
  • Izložba D(R)UGO SJEĆANJE

    U petak 14. travnja u 20 sati u HDD galeriji otvara se izložba D(R)UGO SJEĆANJE. Izložba predstavlja dizajnerske, ali i umjetničke radove koji tematiziraju kulturu sjećanja, odnos prema civilnim žrtvama ratova, antifašizmu i povijesti ratnog nasilja. Izložba uključuje radove autora i autorica kao što su Ivan Benussi, Damir Bralić & Aleksandar Kovač, Katarina Duda, Damir Gamulin, Igor Grubić, Mirko Ilić, Sanja Iveković, David Kabalin, Zlatko Kopljar, Dejan Kršić, Boris Ljubičić, MAZ, Tonka Maleković, Niko Mihaljević, Petra Milički, Negra Nigoević, Matija Raos, Vladimir Straža, studio Božesačuvaj, Saša Šimpraga, Nedjeljko Špoljar, Trio Sarajevo, Katarina Zlatec, Željko Zorica, te niza drugih.

     Izložba D(R)UGO SJEĆANJE

    Dizajn i umjetnost ovdje su izravno dovedeni u vezu s etičkim odnosno načelnim pitanjem kako se sjećamo i kako shvaćamo našu modernu povijest, konkretno što nam znače: holokaust, genocid, civilne žrtve rata, ideološki protivnici, Drugi svjetski rat, rat na području bivše Jugoslavije devedesetih te odnos kolektivnog i individualnog identiteta. Zajednički nazivnik radova je kritičko promišljanje ne samo o onome što se u povijesti dogodilo već i o današnjem odnosu institucija i društva prema tim događajima. Kroz grafičko oblikovanje oglašavanja komemorativnih skupova, umjetničke intervencije u javnom prostoru, virtualne arhive na internetskim platformama i druge medije publici se nudi da ponovo promisle i preispitaju stav o povijesti koju problematiziramo. Izložba D(r)ugo sjećanje uključuje plakate i druga sredstva oglašavanja različitih komemorativnih događanja, umjetničke intervencije, instalacije i javne intervencije na komemorativnim lokacijama. Autori pripadaju različitim generacijama dizajnera i umjetnika, a radovi su nastali u vremenskom rasponu od 20-ak godina.

    Iz teksta Sandre Uskoković:

    Radovi na izložbi D(r)ugo sjećanje istražuju kreativni potencijal vremena i mjesta, memorije i zaborava. Ovi oblici vizualne komunikacije propituju dominantne režime memorije kroz stvaranje prostora unutar kojeg analiziraju povijesno-društvene odnose, ali i zamišljaju nove budućnosti i zajednice. Prizivajući u fokus unutarnje i vanjsko kretanje memorije pomoću plakata, medija oglašavanja i javnih intervencija, autori nam otkrivaju nedovoljno istražen odnos između utjelovljene i zajedničke memorije u kojem “ranjena mjesta” postaju mobilna, porozna i utjelovljena u kontekstu iskustva, ali istovremeno i povezana sa sadašnjim mjestima, vremenom i ljudima. (…) Ova izložba vraća nas na “ranjena mjesta” i ljude koji su svjedočili nasilju i boli, a koja su kroz izvedbeni čin postala “druga” mjesta i ljudi o kojima brinemo. Kontekstualizirana živućom memorijom i emocionalnim sponama, ona se u konačnici transformiraju u “sigurna mjesta” osobne samorefleksije, otkrića i promjene. D(r)ugo sjećanje odmiče nas od politike zaborava i približava politici sjećanja, ukazujući na njeno nužno otvaranje kao teme u socijalnom i kulturnom prostoru. Naše ideološki podijeljeno društvo prožeto je kontradiktornim perspektivama prema zajedničkoj prošlosti, pa nam se važnost ove izložbe, osim u njenoj refleksiji društva koje je iskusilo nasilje i gubitak, otkriva i kroz prepoznavanje i priznavanje intimnog odnosa s “ranjenim mjestima” kao doprinosu radikalnijoj otvorenosti društva i “mjestima katarze”.

  • Izložba fotografija Antuna Bukoveca - RUKE UMJETNIKA

    vrijeme: 18. siječnja u 20:00

    mjesto: Pod Starim Krovovima - Kod Šnidaršića Basaričekova 9, Zagreb

     Izložba fotografija Antuna Bukoveca

    Moja osma samostalna izložba fotografija prikazuje ruke, najdragocijeniji alat svih umjetnika.
    Pozirali su mi brojni književnici, glumci, slikari, kipari, pisci i fotografi, umjetnici u čijim se rukama stvara preobrazba svakodnevne materije u umjetničko djelo.

    Prikazujem ruke 60 umjetnika:

    Andriana Škunca, Boris Topličanec, Božica Jelušić, Bruno Philipp; Darko Rundek, Davor Schunk, Drago Štambuk, Dražen Anđelković, Dubravko Sidor, Eduard Jimmy Matesic, Elma Burnić, Enes Kišević, Gaella Gottwald, Hanibal Salvaro, Hari Gusek, Igor Paro, Jadranko Ferko, Jeff Jensen, Kamila Halagic, Karina Sladovic, Karlo Pavičić, Kraljevi ulice, Miran Hadži Veljković, Lazer Rok Lumezi, Ludwig Bauer Maja Marković, Margareta Peršić, Marija Galić, Marija Milin, Marina Kljajo-Radić, Mate Turić, Mate Matišić, Matija Dedić, Mercedes Bratos, Mio Vesović, Mirko Puljić, Mirta Lice, Nada Zidar Bogadi, Pascal Bruckner, Petar Dabac, Rade Šerbedžija, Robert Roklicer, Samira Kentrić, Sanja Pilić, Sara Čajko, Slavka Psavić, Tanja Lažetić, Tatjana Politeo, Tjaša Kalkan, Tomislav Buntak, Tomislav Ostrman, Vanda Bilinski, Vesna O. Matic, Vida Meić, Youssra Tigri, Zlatan Živković, Zoran Predin, Zorica Turkalj.

  • Izložba Ide Blažičko - "Dodir"

    vrijeme: 13. listopada 2016. u 19.00

    mjesto: Galerija ZILIK, Radićeva 13, Karlovac.

    Umjetnica poziva građane i djecu ZILIK-a da sudjeluju u stvaranju jedinstvene skulpture od papira

    Izložba Ide Blažičko -

    DODIR

    Život je otvoreni proces čija je jedina stalnost promjena. Upravo taj kontinuitet stalnih mijena definira stvarnost kao vječni proces postajanja.

    Vođena postulatima jedinstvenosti svih bića u stalnoj promjeni umjetnica Ida Blažičko koristi prostor kao osnovno sredstvo komunikacije. Početna točka njezinog stvaralaštva prirodni su oblici poput onih izvedenih u mediju papira. Savitljivost, slojevitost, lakoća, zadržavanje, upijanje i propuštanje svjetlosti karakteristike su papira koje su omogućile stvaranje lebdeće skulpture pričvršćene za strop i zidove galerije ZILIK. Papirnata skulptura ispunjava prostor, ulazi u interakciju s prostorom i mijenja njegov početni karakter. Rasvjetna tijela naglašavaju pojedine segmente skulpture, dok se prostor i skulptura isprepliću u organičkoj čipki papira koja se odražava na bijelim površinama zida galerije. Specifičnost izložene skulpture leži u činjenici kako ona nije završena, te autorica poziva posjetitelje da nastave stvaralački proces na otvorenju i u danima trajanja izložbe. Proces nastanka skulpture, kojeg je započela autorica, prepušten je djelovanju posjetitelja koji napušta funkciju pasivnog promatrača i postaje aktivni sudionik, te oblikovatelj izloženog rada. Daljnji razvoj i realizacija skulpture bazirani su na mislima, željama i vizijama promatrača. Izmjena energija i emocija, nepredvidljivost i beskonačne mogućnosti promjene prostora kroz temu rasta, osvajanja, nadilaženja i prožimanja pobuđuju promatračevu znatiželju, te naglašavaju dinamičnu interakciju ostvarenu između autorice, rada, prostora i posjetitelja.

    Izložba "Dodir" izravni je nastavak likovne radionice "Mogućnosti prostora" koju je Ida Blažičko održala u sklopu 43. ZILIK-a, a čija je primarna namjera približavanje umjetnosti svima i poticanje posjetitelja na sudjelovanje u umjetničkom stvaralaštvu. Rad Ide Blažičko predstavlja inicijalni korak i poticaj za daljnje stvaranje. Pritom se djelovanje umjetnice isprepliće s djelovanjem posjetitelja, baš kao što je to bio slučaj i na samoj likovnoj radionici. O tome svjedoči i naslovni crtež izložbe na kojem je portret umjetnice Ide Blažičko kojeg je nacrtala djevojčica Martina tijekom likovne radionice.

    Djeca su svojom nevinošću i energijom dirnula autoricu i autorica je svojom kreativnošću i neposrednošću dotakla njih čime je ostvaren esencijalni cilj ZILIK-a. Ida Blažičko proniknula je u bit Zimske likovne kolonije, a to je rad sa djecom i za djecu. Integrirala ih je ne samo u likovne radionice već i u svoju izložbu. Izložba "Dodir" posvećena je djeci i inspirirana je djecom što ju čini utjelovljenjem samog ZILIK-a.

    Sonja Švec Španjol, mag.hist.art.

    BIOGRAFIJA

    Izložba Ide Blažičko -

    Ida Blažičko rođena je 1985. godine u Zagrebu. Nakon završene Klasične gimnazije u Zagrebu diplomirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2007. godine, u klasi red. prof. art. Stjepana Gračana. Doktorirala je 2012. godine na odsjeku Umjetnosti u javnom prostoru Kineske umjetničke akademije u Hangzhouu.

    Autorica je skulptura "Vjetar" (Shanghai, 2011.) i "Vjetar II" (Hangzhou, 2012.) trajno postavljenih u javnom prostoru te ambijentalne skulpture "Topologija beskraja" (2015.) u trajnoj kolekciji Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu. Dobitnica je Nagrade Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu za diplomski rad (2007.) i Nagrade Kineske umjetničke akademije za Doktorski likovni rad i disertaciju (2012.). Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika.

    Kontakt: Ida Blažičko
    Web: www.idablazicko.com
    E-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

  • Izložba Predraga Pavića 'Instalacija za zimu'

     

    vrijeme: 19.01.2018. - 02.02.2018.
    mjesto: Zagreb, KIC (galerija), Preradovićeva 5

    U petak, 19. siječnja 2018. u 20 sati u Galeriji na katu Kulturno informativnog centra, otvara se izložba Instalacija za zimu Predraga Pavića.

     



     Izložba Predraga Pavića

    "Čovjek samo što nekamo stigne", rekao je slikar, "već to mjesto ostavlja iza sebe. Pa ipak je sve, svaki predmet, sve što u prolazu upije, skup cijele njegove prapovijesti. Što je čovjek stariji, to se manje zadržava na stvarima koje je već jednom upoznao, proučio, obavio. Stol, krava, nebo, potok, kamen i drvo, sve je to već istraženo. Sada se svime time tek barata. Ti predmeti, cijela planeta izuma, potpuno neshvaćenih... više nisu važna grananja, produbljivanja, nijanse. Čovjek se trudi još samo oko velikih stvari. Odjednom zaviri u arhitekturu svijeta i otkrije ju: univerzalna prostorna ornamentika, ništa više. Iz najmanjih omjera, iz najvećih reprodukcija - čovjek otkriva da je uvijek bio izgubljen. Sa starošću razmišljanje postaje mukotrpno, tek površno pokretanje mehanizma. Bez ikakve zasluge. Kažem drvo, i vidim goleme šume. Kažem rijeka, i vidim sve rijeke. Kažem kuća, i vidim more kuća u gradovima. Kažem li snijeg, to su oceani. Jedna misao pokreće cijelu lavinu. Velika je umjetnost u tome da se razmišlja u velikome kao i u malome, neprestano i istovremeno u svim omjerima..."

    Pitao me je li mi hladno. Ne zebe li me. Nije mi bilo hladno.

    (Mraz Thomas Bernhard )

    Osim performansa na otvorenju izložbe, pozivamo vas i na sljedeće izvedbe koje će se održati 23. 1., 25. 1. i 2. 2. u 20 sati.

    Izložba ostaje otvorena do 2. veljače 2018.

    Predrag Pavić diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2011. godine pri Nastavničkom odsjeku. Izlagao je na brojnim skupnim i samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Finalist je nagrade Radoslav Putar, te je nagrađivan je za svoj rad, Velikom nagradom 10. Trijenale kiparstva, nagradom za najboljeg diplomanta ALU u 2011., Velikom nagradom Emanuel Vidović 38. Splitski salona, te nagradom hrvatske sekcije AICA na 12. Trijenalu hrvatskog kiparstva. Član je HDLU, HZSU i umjetničke organizacije Atelijeri Žitnjak. Živi i radi u Zagrebu.

  • Izložba reljefa Jasnice Klare Matić Anđeli među ljudima

    vrijeme: 3. veljače u 19:00

    mjesto: Caffe galerija LP, F. Račkog 11, Zagreb

    Organizator ove izložbe je Udruga Fijaker u suradnji sa EQUILIBRIUM, Globalnom platformom za održivi mir i razvoj, a uz potporu Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba.

     Izložba reljefa Jasnice Klare MatićJasnica Klara Matić živi i radi u Zagrebu. Po zanimanju je odvjetnica sa specijalizacijom iz prava okoliša i mirnog rješavanja sporova. Školovala se pri Regionalnom centru za zaštitu okoliša za Centralnu i Istočnu Europu u Szentendre u Mađarskoj i Austrijskom centru za mirovne studije i mirno rješavanje sporova u Stadtschlainingu u Austriji. Jedan je od osnivača i predsjednica EQUILIBRIUM, Globalne platforme za održivi mir i razvoj (http://equilibrium.hr/). Paralelno sa pravom više od 25 godina uči, istražuje i prakticira različite tehnike iz područja duhovnog razvoja poput evolucijske astrologije i Theta iscjeljivanja.

    Od 2005. godine izrađuje reljefe na platnu koje prekriva otopljenim voskom i u njega ulijeva materijale za koje se vjeruje već stoljećima, u različitim tradicijama, da mogu iscijeliti dušu i tijelo.

    Do sada je izlagala u Hrvatskom nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke, Zagrebu, New Yorku, Santa Barbari, Moskvi, St. Petersburgu, Kijevu, Vilniusu, Leccu i Tokiju. Dobila je tri puta nagradu za „ eksperimentalno slikarstvo „ i to 2009. i 2013. godine na Russian Art Week u Moskvi, te 2010. godine na Lithuanian Art Week u Vilniusu u Litvi. Član je svjetske mreže modernih slikara ARTSlant u New Yorku. Njezina art stranica je: http://www.artslant.com/global/artists/show/141899-jasnica-klara-matić

    MATERIJALI

    Vosak kao materijal ima svojstvo da upisuje u sebe informaciju s kojom dolazi u dodir i prenosi ju dalje na sve one koji dođu u dodir sa reljefom koji je od njega napravljen. Ta informacija može biti misao, emocija ili govor duše. Bez obzira na to kakva je informacija u pitanju vosak se prema njoj ponaša kao CD nosač zvuka prema zvuku – zapisuje ju i prenosi dalje.

    Materijali koji se ulijevaju u otopljeni vosak su korišteni stoljećima u različitim tradicijama kao mediji za iscjeljivanje duše i tijela. Među njima su sol, tamjan, ljekovite trave i kristali. Za sol se vjeruje da čisti i uravnotežuje vidljivi fizički sa nevidljivim duhovnim svijetom, a za tamjan da ga je Bog dao Mojsiju da njime očisti prostor jer će se preko čistog prostora očistiti i tijelo i duša. Ljekovite trave i kristali svojom frekfencijom mogu povisiti frekfenciju prostora te mentalno, emocionalno i duhovno uzdići one koji u njemu borave.

    MOTIVI

    Motivi njezinih reljefa su pozitivni arhetipi iz našeg kolektivnog nesvjesnog poput sretnog ljubavnog para, koji je vanjski izraz naše unutarnje harmonije, drva života, koje je simbol sveprisutne energije stvaranja, jaja, koja su simbol novog rođenja i uskrsnuća, anđela, koji su simbol sveprisutne zaštite, i dr.

    MEDITACIJA KAO METODA PUNJENJA RELJEFA LJUBAVLJU

    Reljefi su oslikani u Theta meditaciji koja jednako kao i molitva uvodi naš mozak u Theta stanje moždanih valova ( 4 – 7 Hz ). U tom stanju znamo i osjećamo da je fizički svijet samo zrcalo sveprisutne, svemoćne i sveznajuće inteligencije koja organizira energiju, a koja je prisutna i u svima nama. I premda je svatko od nas zasebna energetska struktura, svi smo mi povezani zajedničkom niti te superiorne inteligencije koja podržava svaku stanicu, naše biće, i sav život kao cjelinu. Religija tu energiju naziva „ Bog „, a kvantna fizika „ jedinstvena energija „. Bez obzira na naziv radi se o jednoj, istoj energiji koja je po svojoj prirodi čista, bezuvjetna ljubav.

    KOMUNIKACIJA SA SVIJETOM KOJI JU OKRUŽUJE

    Jasnica Klara Matić vjeruje da su njezini reljefi oblik komunikacije između njezine unutrašnjosti i vanjskog svijeta. Slikanje joj omogućava da pokaže sebe svijetu i da dobije odgovor od svijeta na ono što mu pokazuje. Ona mijenja svoje reljefe, skida ih sa platna i ponovno oblikuje. Na platno gleda kao na simbol života, dok slikanje smatra simbolom sveukupnog djelovanja čovjeka u njegovom životu. Zbog toga skidanje starog reljefa sa platna i oblikovanje novog tretira kao stvaranje novog sebe kojeg ponovno pokazuje svijetu i od njega dobiva novi odgovor na ono što mu pokazuje.

    ZAŠTO SU ANĐELI MOTIV IZLOŽBE

    ANĐELI su nositelji božanskih poruka i predstavnici otkrovenja. Po svojoj prirodi su svjetlosna bića, bez spola, potpuno harmonizirana.. Općenito dolaze da nas zaštite i donesu nam poruku ljubavi od Boga. Jasnica Klara Matić vjeruje u anđele i u njihovu prisutnost među nama. U ovo povijesno vrijeme kada se događa globalni skok u svjesnosti čovječanstva anđeli nam pomažu da ostanemo pozitivni i mirni, da prihvatimo sebe i druge te da shvatimo i prihvatimo da je izvor iz kojeg stvaramo svoje duhovno i materijalno blagostanje po svojoj prirodi neograničen, dostupan svima i - ČISTA BEZUVJETNA LJUBAV.

  • Izložba SintArt 07: Marko Tadić

    vrijeme: 27.01.2017. - 26.03.2017

    mjesto: Zagreb; Zbirka Richter, Vrhovec 38

    Stalni postav Zbirke Richter od 27. siječnja 2017. postat će mjesto umjetničkog eksperimenta. U ciklusu povremenih izložbi SintArt, ove godine predstavljamo novi umjetnički rad Marka Tadića, site-specific instalaciju Man standing in a Museum looking at something.

    „Ako smo u cjelovitom svijetu dio jedne likovne sinteze, sve je arhitektura, plastika, sve je slika, uključujući i motritelja kao motoričko-plastički i kao psihološki element.” – riječi su Vjenceslava Richtera. Upravo u pozadini ovih principa stasala je sinturbanistička vizija spomenutog autora, vizija u kojoj bi prostor rada i života suvremenog čovjeka bio oblikovan spregom životnih, radnih i estetskih potreba. Arhitektura, posebno projekt zigurata, kojima je pristupio Richter, nosila je u sebi progresivnu ideju novoga utilitarnog prostora za novog čovjeka. Ideja sinturbanističke gradnje trebala je najaviti i predstaviti dolazak novog senzibiliteta koji zaslužuje prostor u kojem se sve što je potrebno nalazi, kreće, miruje i živi.

     Izložba SintArt 07: Marko Tadić

    Fasciniran prije svega idejom i izgledom multifunkcionalnih zigurata, Marko Tadić upliće se u prostorno istraživanje ove progresivne urbanističke ideje. Međutim, više od općeg preispitivanja nove arhitektonske misli, njezine funkcionalnosti i uloge, nastoji formirati, a kroz to i ispitati eksperiment sagledavanja – tjelesnog i vizualnog oprostoravanja – jedne ogromne, nesagledive strukture. Man (standing in a Museum looking at something) upravo se referira na onog motritelja/promatrača s početka teksta koji u ovom slučaju možemo biti i mi u galeriji, koji promatramo i otkrivamo izložbu koja nam se nudi kao neka sinturbanistička vizija, kompleksna materijalizirana i vizualna predstava.“ (iz teksta Une Popović, kustosice Muzeja savremene umetnosti u Beogradu)

    Specifičnost ovogodišnjeg SintArta je poziv Marka Tadića slovenskom umjetniku Mladenu Stropniku na sudjelovanje u izložbi. Okvir site specific instalacije Man standing in a Museum looking at something bit će proširen Stropnikovim radom K.O.S. (2016).

    Marko Tadić (Sisak, 1973.) diplomirao je na Accademia di Belle Arti u Firenci i asistent je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. U svojim radovima bavi se naslijeđem modernizma u mediju crteža, kolaža, animacije, instalacija. Izlagao je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama Hrvatskoj i inozemstvu, a njegovi filmovi prikazivani su na mnogim međunarodnim festivalima animacije i eksperimentalnih filmova. Dobitnik je brojnih nagrada među kojima ističemo 2015. nagradu Vladimir Nazor za najbolju izložbu, 2012. nagradu za najbolji dizajn na festivalu hrvatske animacije FHAF, 2010. treću nagradu na izložbi T-HT@MSU u Zagrebu i 2008. nagradu Radoslav Putar za najboljeg mladog suvremenog umjetnika. Boravio na rezidencijalnim programima u Helsinkiju, New Yorku, Los Angelesu, Frankfurt Am Main i Beču. Trenutno završava novi film/animaciju, priprema samostalnu izložbu u galeriji Laura Bulian u Milanu, te novi umjetnički rad koji će biti prikazan u hrvatskom paviljonu na 57. Venecijanskom bijenalu.

    Mladen Stropnik (Slovenj Gradec, 1977), živi u Ljubljani i surađuje sa slovenskom umjetnicom Natašom Skušek. Izlagao je na više samostalnih i grupnih izložbi. Samostalne izložbe (izbor): International Centre of Graphic Arts, sofa, Ljubljana (2012), Galerija Gregor Podnar, LET GO, Ljubljana (2013), Gallery ŠKUC, night train (whos there?), Ljubljana (2014), Gallery Apoteka (2015). Grupne izložbe (izbor): Villa Manin di Passariano, Intergraf Alpe Adria, Udine (2012), Gallery ŠKUC, THE PLEASURE IS MINE, Ljubljana (2013), International Centre of Graphic Arts, Crossings, Ljubljana (2014), MSUM Metelkova, Crises and New Beginnings: Art in Slovenia 2005–2015, Ljubljana (2015).

    Projekt povremenih izložbi SintArt, već sedmu godinu održava se u stalnom postavu Zbirke Richter i parku skulptura. Umjetničkim radovima, instalacijama, akcijama, eksperimentima umjetnika, istražuje se i aktualizira arhitektonsko i umjetničko stvaralaštvo Vjenceslava Richtera. Ovim projektom ostvaruje se i Richterova zamisao da njegova obiteljska kuća s pripadajućim parkom skulptura (koju je sa suprugom Nadom Kareš Richter 1980. poklonio Gradu Zagrebu) postane mjesto različitih kulturnih događanja, susreta umjetnika i kreativno provedenog vremena.

    Kustosica: Vesna Meštrić

  • Izložba skulptura Petar Hranuelli




    Cvituša - Lovinac
    4.8.2018.

     Izložba skulptura Petar Hranuelli

    PETAR HRANUELLI
    Rođen u Supetru (27.12.1975.), a do 1994. godine živi u Postirama na otoku Braču. Izlaže od 1994. godine na 48 samostalnih i 95 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja. O njegovom umjetničkom radu pisali su istaknuti likovni kritičari: Nikola Albaneže, Nikolina Mahović, Stanko Špoljarić, Rašeljka Bilić, Romina Peritz, Davorin Vujičić, Draženka Jalšić Ernečić, Snježana Kauzlarić, Romana Tekić, Olivera Vukotić, Vesna Bunčić,... Djela mu se nalaze u javnim i privatnim zbirkama (Hrvatska, Slovenija, Njemačka, Nizozemska, Italija, Austrija, Srbija, Turska, Engleska, Španjolska, Kalifornija, Čile,...)

    Hranuellijev opus materijalom i vitalnošću vezan je uz ishodište, otok Brač. Kamene skulpture formi apstrahiranih iz figurativnog prikazuju najčešće žene (Venere) i ljudsku figure općenito, redovito u dijalogu s tradicijom od prahistorije preko klasične antike do suvremenog doba. Vitalnost i bujnost isklesana u kamenu, nekadi i u drugim materijalima poput stakla, bilo da se radi o skulpturama manjeg formata ili javnoga karaktera odlike su Hranuellijeva stvaralaštva. Član je HDLU-a od 2006. godine. Živi i stvara u Rasoji i Zagrebu .

    tel.: +395 95 8623 324
    e-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
    web: www.petarhranuelli.com

  • Lupinizam - Stephan Lupino u Križevcima

    vrijeme: 17.03.2016

    mjesto: Likovna galerija Gradskog muzeja Križevci

    Izložba radova vizualnog umjetnika Stephana Lupina - skulpture, slike, fotografije

    Lupino

    Lupinizam nije stisko obilježje, to je terminus technicus za način kako Lupino djeluje.

    Lupinizam je način kako Lupino djeluje, lupinizam se zrcali u banaliziranju glamur fotografije – kojega kao uspješan žanrovski eksperiment prepoznaju i prihvaćaju glamur časopisi poput Playboya, Voguea ili Detailsa – u fotografijama u kojima fotograf postaje model, kada pozira zajedno s modelima, ili uhvaćen kako balansira nad modelom, tražeći nemoguće kutove i rakurse, ili dok 'fleksericom' obrađuje skulpturu u žestokom klinču kao da se s njom bori.

    Lupinizam je u šetnjama između medija i žanrova, no istovremeno i u nježnoj empatiji prema izoliranim i ranjivim skupinama, na čiju će nas prisutnost Lupino upozoriti, kako? Na svoj način, izravno i necenzurirano, fotoaparatom. Žestina kojom Lupino prigrli novi žanr, novi alat izražavanja, budi zebnju da smo rađanjem kipara izgubili fotografa. No istom lakoćom kojom osvaja nove prostore, Lupino njeguje i alate i medije koje je već osvojio.

    Lupinizam je prostor kojim vlada njegova jedinstvena vizija. No neće li lupinizam ubrzo postati novi okvir za ovog neumornog istraživača? Nije li lupinizam samim sobom osuđen da jednog dana postane pretijesan, da ga Lupino odbaci kao što je odbacio svaki okvir koji je osjetio?

    Dr. sc. Zdenko Balog, Križevci

  • Marija Ujević-Galetović - skulpture i slike

    vrijeme: 18.lipnja-10.srpnja 2016 g.

    mjesto: Dom kulture Lovinac

    Marija Ujević-Galetović - skulpture i slike

    Zavodljive zamisli i otkrivajući uvidi

    Unatoč raširene dominacije relativiziranja umjetničkih vrijednosti pod štitom institucionalne teorije umjetnosti, potpomognute nekritičkom (da bude sasvim jasno: i nesamokritičkom s autorske pozicije) prezentacijom svega i svačega, postoje pojedinci – pomalo nalik usamljenim borcima ili posljednjem mohikancu – koji ne pristaju na takvo postupanje. Njima je pročišćavanje oblika, traženje najboljeg izraza, odbacivanje onoga što ne udovoljava usvojenim i samoizgrađenim standardima, dio stvaralačkog habitusa bez kojega je nezamisliv njihov rad. Jedan od najizrazitijih primjera tako visoko podignuta praga u hrvatskoj umjetnosti predstavlja djelo Marije Ujević Galetović, kiparice koja je svojim ostvarenjima, ponajviše javnom plastikom i spomenicima, obilježila naše razdoblje na hrvatskim prostorima.

    Čitavo autoričino djelo odlikuje artističko poznavanje materijala i tehničkih postupaka, neizostavna širina pogleda i usredotočenost na aktualni zadatak, temeljita erudicija i bistrina duha. S takvim osobinama i pretpostavkama jedini je mogući rezultat, moglo bi se olako zaključiti, neupitna originalnost. Vjerojatno i jest tako, no uvijek je, kada je riječ o kreativnosti, nužan još neki osobiti, jedinstveni sastojak…

    skazana neupitna Ujevićkina originalnost prisutna je i kada uočavamo zanimljive reference prema povijesnim primjerima umjetničkih djela. Zar stilizacija izduženoga vrata koji neosjetno prelazi u tijelo u skulpturi Kozo jedna nije potencirani odjek, dakle naglašenija verzija manirističkih pretjerivanja poput one koju pamtimo na slavnoj Parmigianinovoj Djevici duga vrata (ali i čitavoga tijela) iz 1530? Zar Pobjegla iz Raja ne ukazuje još izravnije na svoje prethodnice. Ne samo na Picassove Žene koje trče na plaži (1922.), nego i dublje u prošlost gdje nas dočekuju brojni, pogotovo u baroku, prikazi Daphne u bijegu (napose Tiepolova ili Cornelisa de Vosa), ali i sve do prizora na drevnim grčkim vazama; taj snažni zamah udova u pokretu, zavijorena kosa, elementi su iste obiteljske geneze.

    Kada to osvijestimo, moramo još više cijeniti moć i sposobnost kiparice da nakon svih tih prikaza ostvari tako jezgrovit i snažan, ujedno veoma duhovit prikaz. Sam naslov urnebesan je; naša trkačica ne bježi pred ostrašćenim Apolonom ili kakvom drugom uobičajenom strašnom nevoljom; ona je pobjegla iz Raja! Zašto iz Raja? Obično zamišljamo da taj idealizirani prostor mira i spokoja ipak nije mučilište. Unatoč tome, mora da je pobjegla od dosade; što bi je drugo moglo na to nagnati. Eva prognana iz Raja (zajedno s Adamom, dakako) u pravilu je potištena, uplakana i pritom ne trči, prije posrće pod teretom očaja. Za razliku od Daphne i njene neizbježne metamorfoze te pred iskuše-njem poklekle Eve, nezaustavljiva se, raspojasana Marijina bjegunica nije predala, njena pobuna protiv usuda - barem za sada, dok traje - uspješna je.

    I statični je kiparičin Mornar ponajprije nositelj svojih osobitih atributa; grube snage, prostodušnosti, zadriglosti. Nabrekli vrat koji stapa glavu i tijelo te jedva naznačeno zadiranje u površinu tijela majstorskoj je ruci dovoljno da naznači tipičnu za mornare potkošulju s naramenicama, odnosno vanjsku fizičku osobinu koja precizno odražava unutarnju narav.

    Zamijetimo kako je na svakome od navedena tri rada ponešto izostavljeno – udovi na kozi, udovi (zamjenjuju ih grudi) i glava na bjegunici, usta na mornaru – pa ipak, njihov je specifičan karakter pojačan, nipošto oslabljen. Duhovitost zamisli, njena izražajnost dobili su time na intenzitetu, kao da je sama psihologija forme iskazala svoju pronicljivost.

    Međutim, nasuprot dojma lakoće izvedbe, valja nam zamijetiti strogost i ozbiljnost u postupku oblikovanja. Naime, u sekvencijalnom nizu kretnji i položaja koje zauzima određeno tijelo, pojedini su među njima u većoj mjeri karakteristični, više otkrivaju i govore od drugih. Premda slijede neposredno jedan za drugim, ti položaji se izdvajanjem fiksiraju, zadobivaju Zavod ljive zamisli i otkrivaju ći uvidi vanvremensku protežnost. Marija Ujević je pozorni lovac takvih položaja (ostale odbacuje), također i pogleda koji ih ponajbolje otkrivaju (a fotografski objektivi hvataju i fiksiraju). I zato nam ne preostaje nego ustvrditi: klasičnim primjerima govora tijela priključila je autorica svoje radove, obogaćujući vokabular osobitim izražajnim potencijalima. Bez obzira kakvu narav nastoji iskazati, u rasponu od suzdržanosti do eskalacije pokreta. U nekim je figurama dostojanstvo izraženije, u drugima ranjivost, u trećima duhovitost, komičnost dapače. Unutar takve karakterne i sadržajne fleksibilnosti, konstanta je tek izraz sam, ono što nazivamo poetikom; individualnim, precizno razrađenim rukopisom.

    Marija Ujević oblikuje zatvorene, jasne obrise volumena glatkih površina; zato njena napeta, energizirana skulpturalna masa uvijek djeluje vrlo sugestivno.

    U recentnim je godinama Marija Ujević Galetović na velika vrata unijela slikarstvo u svoj rad te ujedno na domaću likovnu scenu, pozornost je zasigurno bila osigurana njenom reputacijom, a svojstveni joj, sasvim osebujni izraz opravdao zanimanje javnosti. Odrješitim kadriranjem – u kojemu prevladavaju kvadratni i bliski im formati čime je također naglašena artificijelnost pogleda - uprizoruje scene poput kazališnih kulisa. Ako treba prikazati namreškano more s izmaglicom ili neveru, onda će profinjenom gradacijom ”More“, akril na platnu, 150x140 cm nijansi odabranih boja uz tanku čipku valova, odnosno crnilom nagomilanih oblaka predočiti upravo to. Ne na način koji bi težio mimetičkoj vjernosti, nego preciznoj simboličkoj deskripciji. Pritom je prostor kombinacija oblikovne plošnosti uz selektivnu primjenu postupaka koje bismo mogli opisati kao atmosfersku (tonovi lagano blijede u dubini) te pravilnu, geometrijsku perspektivu (prikaz stabala koja se smanjuju u pozadinskim planovima to nedvojbeno pokazuje).

    Neodoljiva je ta teatarska dobrodošlica umjetničinih ilustrativnih, više crtačkih nego slikarskih slika. One posjeduju zagonetnost, ponekad dirljivu jednostavnost (Đoni je izložen studeni kao i našem pogledu, ali zadržava svoje ljudsko dostojanstvo), otvorenu zapitanost pred kompleksnošću neprestano očuđujućeg života. Hodom u novo Marije Ujević Galetović proširuje svoje impozantno djelo koje potvrđuje kako figurativna umjetnost i dalje može (a uvijek će i moći) reći više o zbilji, o percepciji, nego mehanički, kako god savršeni objektiv ili puko oko koje gleda, a ne uviđa.

    Nikola Albaneže

    Marija Ujević-Galetović - skulpture i slike

    ŽIVOTOPIS

    Marija Ujević-Galetovićrođena je 20. listopada 1933. godine u Zagrebu u kojemu je završila osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Godine 1953. upisuje se na zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti - Kiparski odsjek; diplomirala je 1958. U klasi profesora Frana Kršinića. Nakon studija usavršavala se na Central School of Art u Londonu; u nekoliko navrata boravila na studijskim putovanjima (Italija, Engleska, Francuska).

    Na zagrebačkoj ALU radi od 1987., napredujući od docenta do statusa redovitog profesora 1995. Od 1998. redoviti je član HAZU čiji je član suradnik bila od 1990. godine.

    Izlagačku aktivnost započela je 1960. te je od tada prezentirala svoje radove na brojnim samostalnim i skupnim nastupima. Istakla se je napose skulpturalnim ostvarenjima na otvorenom prostoru – gradskim ulicama i trgovima (spomenici Augustu Šenoi u Zagrebu, Miroslavu Krleži u Osijeku, Jakovu Gotovcu u Osoru, Frani Petriću u Cresu, Petru Krešimiru u Šibeniku, Ivanu Pavlu II. u Dubrovniku), u parkovima i dvorištima (skulpture Trkač na Savskom nasipu u Zagrebu, Ženamačka uz galeriju Lauba, spomenik Jurju Križaniću na Kaptolu u Zagrebu) - te u sklopu arhitektonskih cjelina – u crkvama (patronu crkve Sv. Pavla u Zagrebu, skulptura Uzašašće u crkvi Sv. Nikole u Rijeci) i pasažima (spomenik Vlahi Paljetku).

    Za svoj je spomenički rad primila mnoga priznanjate je dobitnica značajnih nacionalnih i međunarodnih nagrada među kojima se ističu: 1. nagrada na međunarodnom natječaju za spomenik Telekomunikacije u Ženevi 1965., 1. Nagrada na natječaju za spomenik Augustu Cesarcu u Zagrebu 1973., 1. nagrada za spomenik Jovanu Steriji Popoviću u Novom Sadu 1981., Izvedbena nagrada za spomenik Miroslavu Krleži na Zagrebačkome salonu 1982., Nagrada na Trijenalu hrvatskog kiparstva u Zagrebu 1986., Nagrada za spomenik Augustu Šenoi u Zagrebu 1987., Nagrada grada Zagreba 1989., Nagrada Zagrebačkog salona 1990.

    Njezina se djela nalaze u zbirkama zagrebačkih ustanova: Moderne galerije, Muzeja suvremene umjetnosti, Laube; također u privatnim kolekcijama Alfreda Brogyanyija u Beču, Nede Young u New Yorku. Kao dio recentne i aktualne produkcije Marije Ujević- Galetović očekuje se skoro postavljanje spomenika Jurju Križaniću u Moskvi te realizacija brončanih vratnica na katedrali u Požegi.

  • Skupna izložba slika "POZDRAV PRIRODI"

    vrijeme: 30. ožujka 2018. u 19h

    mjesto: Galerija SOL, Trnsko 34a /MO TRNSKO/

     Skupna izložba slika

    Radove izlažu:
    Laura Šarabok, Zlatko Isaković - Lula, Valentina Kasapović, Vesela Polašek, Fran Vidović, Tanja Polak, Martina Horvat, Višnja Varunek, Antonija Cesarec, Dora Jurić.

  • 37. ZAGREB SALON

    vrijeme: 9.11.2016 u 19:00

    mjesto: Muzej Mimara

    Fotoklub Zagreb

    Fotoklub Zagreb osnovan je 1892. godine i spada među najstarije svjetske klubove koji su osnivani tijekom druge polovine 19. Stoljeća. Od osnutka do današnjih dana Klub je presudno utjecao na niz generacija hrvatskih fotografa, kako onih koji su proistekli iz samog kluba tako i na ostale fotografe s područja cijele Hrvatske, te je dao svoj veliki doprinos hrvatskoj umjetničkoj fotografiji. Od 30-ih godina do danas kroz Klub je prošlo preko 3.000 članova, svih uzrasta i različite naobrazbe. Djelatnosti Fotokluba Zagreb ogledaju se kroz organiziranje: tečajeva fotografije, predavanja i radionica na temu fotografije, izložbi u zemlji i inozemstvu, te nakladničku djelatnost.

    37. ZAGREB SALONZagreb Salon

    Jedna od glavnih aktivnosti koje Klub organizira je Zagreb salon, međunarodna izložba fotografija koja ima tradiciju od 1910 godine. Izložba je revijalnog tipa koja je namijenjena fotografima amaterima iz cijelog svijeta. Organizira se svake dvije godine, te na njoj sudjeluje 300-400 fotografa iz različitih zemalja diljem svijeta. Još od 1979. Zagreb salon se održava pod pokroviteljstvom FIAP-a (Fédération Internationale de l'Art Photographique).

    Ove se godine organizira 37. po redu Zagreb salon, a izložba najboljih radova otvara se 9.11.2016 u 19:00 u Muzeju Mimara. Na izložbi će biti izloženo 80 fotografija, uglavnom nagrađenih autora. Izložba ostaje otvorena do 24. studenog 2016.

    Osim u Zagrebu, Salon će se prezentirati u Trogiru i Šibeniku.

    Ovogodišnji salon ima 4 teme: slobodna u boji, slobodna crno bijela, detalj i putovanja. Kao i svake godine pokrovitelji Salona su FIAP i Hrvatski fotosavez, a od ove godine po prvi puta je pokrovitelj i PSA (Photographic Society of America).

    Međunarodni žiri u sastavu: Matej Peljhan, KMF FZS, EFIAP iz Slovenije te Neda Rački, EFIAP/G i Aleksandar Tomulić, EFIAP iz Hrvatske odabrao je i nagradio najbolje fotografije.

    U organizaciju Zagreb Salona je uključeno desetak volontera iz Fotokluba Zagreb koji obavljaju veliki dio poslova oko organizacije izložbe: pisanje i prijevod propozicija, unos u bazu podataka, likovni i tehnički postav izložbe, dizajn promotivnih materijala, reklamiranje na društvenim mrežama i drugo.

    Dugom tradicijom organizacije Zagreb Salona, Fotoklub Zagreb je poznat u regiji i širom svijeta. Obzirom da u Hrvatskoj nema mnogo fotografskih salona, ovakvom organizacijom klub učvršćuje svoju lidersku poziciju.

    Na ovogodišnji natječaj prijavljeno ukupno 331 autora iz 46 zemalja. Hrvatskih autora ima 106, dok su ostali iz: Argentine, Austrije, Australije, Belgije, BiH, Kine, Engleske, Danske, Cipra, Francuske, Grčke, Indije, Mađarske, Irske, Italije, Makao-a, Omana, Nigerije, Rumunjske, Slovenije, Slovačke, Turske, SAD-a, Vijetnama, Hong-Konga, Švicarske idr.

    Statistički podaci:

    • Ukupan broj država: 46
    • Ukupan broj autora koji su sudjelovali: 331
    • Ukupan broj autora kojima su primljene fotografije: 267
    • Ukupan broj pristiglih fotografija: 3737
    • Ukupan broj primljenih fotografija: 1043
    • Ukupan broj izloženih fotografija u muzeju Mimara: 80
    • Ukupan broj nagrađenih fotografija: 60

    Pokroviteljstvo:

    • Predsjednica Republike Hrvatske
    • Ministarstvo kulture
    • Gradonačelnik Grada Zagreba
    • Grad Zagreb - Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport
    • Gradska skupština Grada Zagreba

  • 4. trijenale autoportreta "Pojam o sebi"

    Otvorenje izložbe 5. rujna 2017. u 20 sati

    Galerija Prica, POU Samobor

    Trg Matice hrvatske 6

    Izložba je otvorena do 8. listopada 2017.

    Nositelj i organizator izložbe: Galerija Prica, POU Samobor

    Autorica koncepcije i kustosica izložbe:  Sonja Švec Španjol, povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka

    POJAM O SEBI

    Netko je jednom rekao kako je spoznaja sebe početak mudrosti. Spoznati sebe te oblikovati pojam o sebi pomoću vlastitih misli i vjerovanja zahtijeva direktno okretanje k vlastitosti s ciljem istraživanja sebe iznutra prema van. Riječ je o najintimnijim spoznajama do kojih možemo dospjeti ponirući u dubine vlastitih misli, osjećaja i djelovanja.

    Četvrti trijenale autoportreta povezivanjem teorije svijesti o sebi s likovnom interpretacijom samoga sebe stavlja naglasak na sadržajni aspekt autoportreta koji ne ograničuje likovnu interpretaciju teme, već potiče na slojevito promišljanje. Ovogodišnji trijenale autoportreta, kao i prethodna tri, nastavlja tradiciju razrade motiva počivajući prvenstveno na bogatoj Zbirci Lukin koja je objedinila autore različitih generacija i raznolikih izraza te zabilježila duh i karakter jednoga vremena.

    Tema autoportreta

    Autoportret, kao jedna od najstarijih likovnih tema, u svijetu psihologije bliska je terminu samopoimanja koji odražava sveukupnost doživljaja koje pojedinac ima o sebi i svom identitetu. Kod razvoja „pojma o sebi“ izuzetno je bitan način na koji osobu vide i kako se prema njoj odnose drugi ljudi te što sama osoba pretpostavlja da drugi o njoj misle. Vrlo složeni procesi socijalne interakcije ključni su i u temi autoportreta, o čemu svjedoči anegdota koju izbornik Prvoga trijenala hrvatskoga autoportreta Guido Quien spominje u svom tekstu. Quien navodi kako je jedan od autora – darovatelja Zbirke Lukin komentirao: „Čini mi se da sam htio naslikati sebe, a sad pitam tebe jesam li to ja?“. Polarizacija viđenja samoga sebe – kako vidimo sami sebe, a kako nas vide drugi – tek je naznaka beskonačnih različitosti pristupa autoportretu.

    Ono što intrigira kod teme autoportreta, osim likovnih karakteristika poput prepoznatljivoga rukopisa i odražavanja duha vremena, jest način na koji umjetnik percipira samoga sebe. Kao što samopoimanje poput „mentalnoga ogledala“ odražava kako sami sebe vidimo, tako i autoportret nije samo puki skup fizičkih osobina, već odražava emotivna stanja, želje i potrebe, vrijednosti i uloge koje krijemo u sebi. Pojedinac je često razapet između realnosti, želja i očekivanja, odnosno onoga što on zaista jest, onoga što bi želio biti i onoga što drugi očekuju da bude. Autoportret uvelike ovisi o unutarnjoj dinamici osobe – hoće li se prikazati u obličju u kojem nastupa prema okolnom svijetu ili će dopustiti promatraču uvid u svoj proces vrednovanja samoga sebe.

    Autoportret je neminovno subjektivna tema, no istovremeno, kako književni kritičar Igor Grbić poentira, autoportret nikada nije direktno naslikan, odnosno on se bazira na odrazu u zrcalu ili interpretaciji preko fotografije, i time je zapravo autoportret najposredovaniji oblik portreta, a opet najosobniji, čime dolazimo do situacije da gledamo svoj autoportret, autoportret koji gleda nas, nas koji smo sebe gledali da bismo gledali autoportret.

    Četvrti trijenale autoportreta

    Veliki odaziv na Četvrti trijenale autoportreta s čak 190 pristiglih prijava potvrđuje činjenicu kako autoportret, kao jedna tradicionalna tema, ne prestaje intrigirati suvremene autore. Između 190 prijava žiri je odabrao 75 autora, iz Zbirke Lukin koja broji preko 2.000 likovnih djela odabran je 31 rad. Kao što se Klement Lukin u godinama „čednoga i strastvenoga sakupljanja“ radovao svakom novom portretu koji je postajao dijelom njegove bogate zbirke, tako je i svaka prijava pristigla na ovogodišnji natječaj obogaćivala kustoski uvid u aktualno stanje promišljanja umjetnika o temi autoportreta. Zbirka autoportreta kolekcionara Klementa Lukina zamišljena je ne samo kao dokument jednoga vremena u djelima hrvatskih velikana (poput Becića, Dulčića, Friščića, Ivančića, Kavurić-Kurtović, Kinerta, Kulmera, Račkoga, Režeka, Ružića, Šebalja i mnogih drugih) već i kao poticaj suvremenim umjetnicima da nastave promišljati i stvarati unutar jedne od najkompleksnijih i najintimnijih tema u umjetnosti. S obzirom na to da je riječ o vrlo specifičnoj likovnoj temi koja zadire u zrcaljenje vlastite osobnosti, što neminovno povlači subjektivni aspekt interpretacije, umjetnici najrazličitijih generacija ravnopravno su zastupljeni i prezentirani na izložbi čineći sukus aktualnoga viđenja i interpretacije autoportreta.

    Umjetničke interpretacije pojma o sebi

    Ovogodišnji trijenale autoportreta, oslobođen decidiranih dimenzija i tehnika izričaja, ostavio je veliku slobodu umjetnicima u pristupu i obradi teme autoportreta. Među pristiglim prijavama varirali su radovi, od figurativnoga prikaza vlastitoga lica ili cijele figure pa sve do konceptualnih radova koji metaforički propituju kompleksnost vlastitosti. Doslovne interpretacije fizičkih osobina i emocija izmjenjivale su se s različitim kontekstima preko kojih su autori interpretirali i propitivali pojam o sebi s naglaskom na položaju umjetnika danas. Pristiglo je dosta radova u kojima su se autori fokusirali na jedan segment svoga fizičkoga obilježja, koji je potom bio nositelj cjelokupne interpretacije osobnosti. Također, poseban dio čine radovi u kojima su autori interpretirali svoju osobnost preko stvaralačkoga procesa, gdje izričaj i rad predstavljaju primarni dio njihova pojma o sebi. Neki su upravo stvaralački proces upotrebljavali kao sredstvo terapije, meditacije i suočavanja sa samim sobom i potisnutim emocijama. Od klasičnoga realističkoga, ekspresionističkoga ili enformelističkoga autoportreta, preko segmentiranoga i simboličkoga prikaza pa sve do tumačenja baziranih na sjećanjima ili odnosu s bliskim osobama iz vlastitoga života, autoportreti su interpretirani u mediju crteža, grafike, slike, fotografije, skulpture, objekta, instalacije ili videorada. Umjetnici su temi pristupili s različitih aspekata – kako se sami percipiraju, kako ih drugi doživljavaju i kako smatraju da ih drugi poimaju. U radovima je često prisutna podjela na vanjsko (okolina, mediji, svijet) i unutarnje (skriveno u nama, nade, želje, emocije). Posebice su zanimljivi trenutci i emocionalne faze u kojima umjetnik odlučuje interpretirati sebe, pa tako nailazimo na autoportrete nastale u periodima ključnih promjena i trenutaka u autorovu životu, kao što su majčinstvo, promjena mjesta življenja ili jednostavno izlazak iz vlastite zone komfora i sigurnosti.

    Životna potraga za identitetom

    U aktualnom vremenu obilježenom dinamičnim promjenama autoportret je vrlo često odraz aktualnih promišljanja ili psihičkih stanja autora. Dok se radovi Karle Čurčinski i Lucije Pavlišinovebave emocionalnim stanjima proživljenoga iskustva, kolažni rad Maruše Štibelj predstavlja vječnu potragu za identitetom, tj. mentalno putovanje fizičkoga rasta, zrelosti i integracije ideje o nama i drugima. Istovremeno Antonija Cesarec akcentuira dilemu kojim pravcem krenuti na razmeđi životnih putova. Nevenka Miklenićpak životnu potragu definira preko fotografskoga medija unutar kojega simbolički interpretira međuzavisnost svake promjene, koja neminovno podrazumijeva nestajanje starih uvjerenja, misli i osjećaja da bi se oslobodilo mjesto za nova iskustva i znanja dok Zoran Kakša život definira kao akumulaciju trenutaka tumačeći onaj ključni stvaralački trenutak na razmeđi starih i novih grafičkih tehnika.

    Iskustvo vremena

    Boja kao snažno sredstvo interpretacije emocija i karaktera igra glavnu ulogu u ekspresivnim autoportretima Davora Dmitrovića, Branimira Dorotića i Vjerana Čengića dok tonske palete oblikuju lica umjetnica Suzanne Arbanas i Nerice Abdulić Osmančević. Judita Poljak odabire olovku i njezine mogućnosti oblikovanja volumena linijom i sjenom, dok posebnu čar posjeduje kroki Tamare Ukrainčik koja crvenim flomasterom u nekoliko ključnih poteza naznačuje svoj karakter, stvarajući autoportrete svakih nekoliko godina kao oblik autorefleksije. Mara Bratoš također periodično pristupa temi autoportreta pa tako svakih deset godina fotografski dokumentira promjene na svojem tijelu, koje ujedno odražavaju promjene u njezinu duhu. Ogoljenost tijela i duše sadrži snažnu dozu zrelosti i iskrenosti u komunikaciji s objektivom, što omogućuje direktan uvid u promjenu percepcije sebe u različitim fazama života. Uz prolaznost vremena vezan je i jedini hiperrealistički rad u području slikarstva na ovogodišnjoj izložbi. Eugen Varzić u klasičnoj tehnici ulja na platnu oblikuje dvostruki autoportret: u svaki segment fizionomije svoga lica utkiva proživljeno iskustvo života dok taj isti realistični prikaz potom deformira u odrazu na aluminijskoj foliji, čime bilježi težinu čovjekova fizičkoga i ponajviše mentalnoga preživljavanja u današnjem svijetu lišenom iskonskih vrijednosti. Pitanjem prolaska vremena, no u kategoriji procesuiranja doživljenih iskustava, bavi se istraživački projekt Ane Sladetić Šabiću kojem autorica uspoređuje iskustvo kamere koja bilježi sve detalje ljudskoga uma koji pamti selektivno. Drugi vizualni eksperiment umjetnice Dijane Nazor u području infracrvenoga slikarstva omogućuje dvostrukost slike, tj. skrivanja i razotkrivanja figurativne slike autoportreta IR kamerom.

    Pronađeno i stvoreno

    Bruno Nježić, čiji rad definira bogatstvo materije i boje, ide korak dalje u promišljanju autoportreta. Iza slikareva rada leži simbolika smeđe boje koja povezuje ime autora i sam stvaralački proces dok upotreba ready made predmeta u formi odbačene palete pronađene na otpadu služi kao polazište prikaza samoga sebe. Sandra Radić Parać za podlogu svoga autoportreta također upotrebljava odbačeni predmet, no ovoga je puta riječ o komadu drvenoga namještaja na kojem autorica gradi kompoziciju unutar koje pojam o sebi interpretira preko figurativnoga prikaza svoga obličja dok cijelu paletu emocija koje čine njezinu osobnost interpretira pomoću različitih tekstura, upotrijebljenih materijala i simbolike boja. Spajanje pronađenoga i napravljenoga odraz je kolektivnoga i individualnoga, gdje pronađeno predstavlja kolektivnu memoriju, a napravljeno našu individuaciju.

    Prostor autoportreta

    Prostor u koji umjetnik smješta svoj autoportret sadržajno nadopunjuje karakter prikaza. Primjerice, prostor ateljea u radovima Branke Dubovac i Karine Sladović ili pak životni prostor u radu Marine Ćorić intimni je prostor koji predstavlja duševni interijer pojedinca. O iskrenosti i otvorenosti u pristupu interpretacije samoga sebe svjedoči rad Marine Ćoriću kojem autorica prikazuje sebe slučajno uhvaćenu u prolazu. Razbarušene kose, bez šminke i u udobnoj odjeći ona boravi u prostoru u kojem se osjeća sigurno i gdje može biti „svoja“, lišena nametnutih očekivanja javnosti u vlastitoj samoprezentaciji. Uz glavne oblikovne elemente svjetlosti i sjene privatni prostor kuhinje na fotografiji Brune Szützapreko niza sitnih detalja priča priču o autoru dok Damir Facan-Grdiša izlazi iz privatnoga okruženja te u urbanom portretu među stotinjak minijaturnih intimnih krokija u prozorima urbanoga prostora smješta i multiplicira svoj autoportret.

    Segment fizičke vlastitosti u ulozi autoportreta

    Dajana Radoš u umjetničkoj knjizi prikazuje vlastitu kosu kao prepoznatljiv vizualni element svoga fizičkoga obličja. Sloboda raspuštene kose i njezinih mekih i nesputanih linija oslikavaju karakter autorice dok Darko Sever kontrastom hladnoga čelika i topline drvene ploče gradi minimalistički i krajnje suzdržan geometrijski prikaz lica preko detalja trepavice. Čak dvoje umjetnika odabralo je motiv brade kao prepoznatljiv dio svoga lica koji upotpunjuje sliku o njihovu karakteru. Ivica Malčić bradu ističe kao jedini dio fizičkoga obličja kojim se uklapa u stereotipni izgled umjetnika od kojega zapravo nastoji pobjeći dok Duje Medić odlazi korak dalje u percepciji samoga sebe te podvrgava cijelu površinu vlastitoga tijela detaljnoj mikroskopskoj analizi tijekom koje digitalnim mikroskopom snima dijelove tijela i lica te ih olovkom prenosi na papir nastojeći spoznati vlastitu nutrinu.

    Autoportret kao baza istraživačkih ciklusa introspekcije

    Introspekcija kao unutarnje promatranje misli, predodžaba, sjećanja i očekivanja žarišna je točka u radovima Daniele Cikatić Javorčić i Marije Lovrić.One unutar cjelovitih ciklusa fotografija i crteža razrađuju širu temu pojma o sebi u kontekstu pojedinca u suvremenom svijetu površnosti i tehnoloških represija nad tijelom i umom.

    Uz introspekciju kao metodu uvida u sebe, umjetnici se referiraju i na metodu outrospekcije, odnosno uvida u druge ljude i okolinu kojom pojedinac radi na procesu samospoznaje. Tako Ivana Mrčela u radovima Animalno 01 i Animalno 02 obrađuje temu psihičke sličnosti vlasnika i psa propitkujući koliko nas je civilizacija i iskustvo oblikovalo, a koliko bismo se trebali ugledati na svoje životinjske suputnike i vratiti se samima sebi, zapitati se tko smo i koliko smo iskreni prema sebi i drugima.

    Dehumanizacija društva

    Robert Erdelji u skulpturi Rezolucija identiteta problematizira izbljeđivanje identiteta osoba i digitalizirane otuđenosti društva u širem društvenom kontekstu, što može rezultirati potpunom ljudskom alijenacijom. Pitanje otuđenosti i dehumanizacije problematizira i videorad Margarete Lekić s temom masovne konzumacije tragičnih događaja zbog koje promatrač postaje potpuno pasivan i gubi osjećaj empatije prema pojedincu. Pitanje psihološke i sociološke anksioznosti na razini današnjega društva nastavlja rad Nataše Vuković koja upotrebom ulja i epoksi-smole stvara umjetni plastični efekt slike zarobljene pod staklom u kojoj se reflektira sam promatrač. Snažan rad izaziva nelagodu prilikom gledanja, jer se naš odraz reflektira u naslikanoj izlomljenoj krvavoj maski, a jedina ljudskost koju pronalazimo u prikazu jest oko koje izvire iz potpunoga mraka i fiksira nas svojim pogledom.

    Pitanje uloge umjetnosti

    Kaja Urh fokus s otuđenosti pojedinca premješta na ulogu same umjetnosti u vrijeme digitalnih medija i masovne kulture. Autorica u klasičnom mediju slike na platnu ilustrira proces učitavanja fotografije na digitalnom mediju čiji naziv It's me… Loading.sugestivno objedinjuje dva medija te nameće pitanje posjeduje li tradicionalno slikarstvo i dalje istu težinu i značaj kao što je imalo u ranijim vremenima ili će doba digitalne umjetnosti u potpunosti zamijeniti tradicionalni umjetnički izričaj.

    Stvaralački je proces kod umjetnika često sastavni dio percepcije samoga sebe, što potvrđuju djela Ive Šarić, Lene Kramarić i Ivana Midžića, dok istovremeno umjetničko stvaranje kod pojedinih autora preuzima ulogu stvaralačke terapije, poput rada Ivane Bajcer u kojem autorica preko prikaza čovjeka pijavice priziva ponovno proživljavanje negativnih misli, koje ju kontinuirano prate s namjerom oslobađanja psihološkoga tereta nakon što se ponovno suoči s njima.

    Slojevitost pojedinca možda ponajbolje vizualno interpretira rad Jovice Drobnjaka koji u mediju fotografije oblikuje kolaž od triju autoportreta. Svaki autoportret definira drukčija boja, osvjetljenje, kadar i izraz lica, čime se iščitava čitav spektar karakternih slojeva pojedinca.

    Skulpturalne interpretacije autoportreta

    Prije radova u punoj skulpturi valja istaknuti jedan od rijetkih reljefa pristiglih na ovogodišnje  trijenale autoportreta. Namjerno ostavljajući tragove oblikovanja vidljivima, Ana Čolaković u terakoti oblikuje svoje lice koje izranja iz neobičnoga formata asocirajući svojim nepravilnim rubovima i dijagonalnim oblikom fragmente otkrivene tijekom arheoloških istraživanja koje poput slagalice valja složiti u smislenu cjelinu. 

    Osim snažnih figurativnih interpretacija vlastitih lica u radovima Nikole Džaje i Mile Blaževića pojedine skulpture nose jak simbolički predznak. Frančeska Pilić ključnim elementima kontrasta crne prostorne kocke i bijele minijaturne ljudske figure te nesrazmjernim odnosom njihovih veličina šalje snažnu poruku značajne uloge individualnosti u današnjem svijetu globalizacije. Još jedna naglašeno simbolička skulptura djelo je Petra Ujevića koji svoju figuru smješta ispod stabla čija je krošnja nošena vjetrom zaslužna za dominantno kontemplativni dojam prikaza kipara u prirodi.

    Položaj umjetnika u suvremenom društvu

    Među simboličnim skulptorskim rješenjima pronalazimo i primjere autora koji ironiziraju vlastiti položaj, odnosno položaj umjetnika u današnjem društvu. U radu Carevo novo ruho Duje Matetić sebe prikazuje u punom viteškom oklopu dok u ruci umjesto oružja drži olovku, čime kiparsko zvanje poistovjećuje sa značajem viteštva kao uzvišene društvene pozicije. Ulogu umjetnika u društvu Irena Podvorac interpretira preko metafore kotača dužničkoga ropstva koji ukazuje na nepredvidivost umjetničkih honorara i praktički nepostojeće tržište umjetnina.

    Kolektivnim sjećanjem do individualnoga autoportreta

    Pojedini autoportreti polaze od sjećanja na voljene osobe čije nas nasljeđe definira kao individue. Miran Šabić istražuje i bilježi poveznice s vlastitim djedom koje pronalazi u svom karakteru, fizičkom izgledu i navikama dok Karin Grenc minimalnim intervencijama u pronađeni komad drveta utkiva povijest, uspomene i obiteljsko nasljeđe koje ju je definiralo kao umjetnicu te pritom stavlja naglasak na ključ pronađen u djedovoj kovačkoj radionici. Također spajanjem pronađenoga i oblikovanoga Manuela Pauk oblikuje svoj autoportret. Snažna polarizacija dvaju primijenjenih elemenata – pronađenoga komada željeza i dijela lica oblikovanoga akristalom i zlatnim listićima – platforma je za slojevitu interpretaciju ustrojstva čovjeka.

    Um umjetnika

    Oblikovanjem lica koje izranja iz jastuka Marina Stoponja dopušta promatraču da metaforički zaviri u unutrašnjost njezina uma kroz zjenice oka. Pogled kroz pojedinu zjenicu razlikuje se jer akromatska lijeva polutka ukazuje na racionalnu stranu osobnosti dok desna polutka mnoštvom boja sugerira maštu, kreativnost i ideje kojima obiluje um umjetnika. Inovativnim i kreativnim karakterom umjetnika bavi se i rad Dragana Šijačkog.Objektom Autoportret slikaraautor simbolički interpretira vlastito stanje uma u trenutku rađanja ideje. Injekcije s bojama ubrizgane su u drvenu formu koja se pomoću ručke može okretati, no s obzirom na to da je riječ o neprozirnom objektu, ne vidimo što se događa unutar uma tijekom kreativnoga procesa, već ostaje na promatraču da nastavi izgradnju mentalne slike, odnosno projekcije interpretiranoga kreativnoga trenutka.

    Drugi zanimljiv objekt u prostoru fotografski je valjak Ljerke Njerš. Autoportret transformiran u trodimenzionalni valjak lebdi u prostoru i ostvaruje direktnu komunikaciju s promatračem preko zanimljivo rezanoga kadra koji u fokus stavlja pogled umjetnice dodatno poentiran obodom šešira.

    Odmakom od lica Marijana Vargić svoj autoportret gradi unutar ciklusa skulptura izvedenih od željeznih šipki koje spajanjem formiraju ljudsku figuru u pokretu. Izložena skulptura položajem tijela izražava određenu emociju i proživljeno iskustvo dok sve skulpture zajedno tumače cjelokupnu osobnost autorice.

    Radovi s protekom vremena

    Među izabranim autorima dvoje umjetnika koncipiralo je svoje autoportrete na suodnosu ranije nastaloga i recentnoga rada. Krunislav Stojanovski svoj autoportret problematizira na odnosu koji je stvoren postavljanjem slike iz 1998. godine nasuprot videoradu nastalom 2017. godine. Oba djela prati osjećaj rezigniranosti, razočaranosti i nemoći utjecaja na promjene, s time da u recentnom videoradu autor u indolenciji pronalazi svoj oblik otpora i čekajući da se nešto dogodi, što se pak nikad neće dogoditi, pobuđuje rezigniranost i kod promatrača.

    Sanja Pribić izlaže diptih sastavljen od svoga dječjega rada nastaloga u dobi od četiri i pol godine i recentnoga autoportreta iz 2017. godine. Objedinjavanje najranijega i najrecentnijega autoportreta svjedoči o prijeđenom putu, umjetničkom razvoju i ponajprije potvrdi konstantne prisutnosti crtanja tijekom života kao nedjeljivoga dijela same autorice.

    Zaključak

    Autoportret je jedinstveni dokument vremena koji ostavlja trag, interpretira odnos i ostvaruje dijalog sa samim sobom i bivstvom u sebi. Podložan je promjenama te se autoportreti nastali u različito vrijeme mogu uvelike međusobno razlikovati ukoliko su nastali u periodima promjene svijesti, autopercepcije ili samopoimanja. Četvrti trijenale autoportreta potvrdio je činjenicu da tema autoportreta i dalje uživa veliku popularnost, pri čemu psihoanalitičko prožimanje vlastitoga ja i problematika položaja umjetnika u suvremenom društvu predstavljaju ključna promišljanja u kontekstu teme autoportreta.

  • Alana Kajfež – Prisutnost mirnih voda

    vrijeme: 21. rujna 2018. u 17:30

    mjesto: Galerija Antuna Augustinčića, Klanjec

    Alana Kajfež – Prisutnost mirnih voda

    Povodom Međunarodnog dana mira, u petak 21. rujna 2018. godine u 17.30 sati u Galeriji Antuna Augustinčića u Klanjcu, otvara se izložba Alana Kajfež – Prisutnost mirnih voda, a može se razgledati do 21. studenoga 2018. godine, u radno vrijeme Galerije, u stalnom postavu koje je i postavljena. Izložbu realiziramo u okviru programa Uz Mir za mir, u sklopu kojega predstavljamo kiparske radove koji se referiraju na temu mira i na Augustinčićev spomenik Mir u New Yorku, čija se skica i gipsani model nalaze u stalnom postavu Galerije. Time na primjeren način pridonosimo širenju mirotvornog duha i omogućavamo komparaciju različitih likovnih govora. Autor izložbe i ovogodišnjeg programa je povjesničar umjetnosti Davorin Vujčić.

    Alana Kajfež (Zagreb, 1990.) nakon mature na Školi primijenjenih umjetnosti 2008. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje 2014. diplomira kiparstvo u klasi prof. Peruška Bogdanića. Dosad je izlagala na dvadesetak skupnih izložbi (Rovinj, Zagreb, Vinkovci, Lovinac, Hvar, Jastrebarsko, Zadar, Novi Sad), a samostalno se predstavila u Krapinskim toplicama, Zagrebu i Rijeci. Autorica je javnih spomenika u Vrsaru (San koralja, 2011.), Zagrebu (Jack White, 2014.), Lovincu (Medvjeđi ples, 2016.) te Brisnici kod Posedarja (X. postaja Križnog puta, 2016.). Od 2010. sudjeluje na kiparskim i slikarskim radionicama (Našice, Rab, Vinkovci, Vrsar, Zadar, Hvar, Lovinac, Posedarje) te likovnom oplemenjivanju urbanih vrtova (Zagreb, Samobor, Velika Gorica). Radovi joj se nalaze u privatnim i javnim kolekcijama u Zagrebu, Našicama, Zadru, Palmižani, Rabu, Lovincu i Brčkom. Član je HDLU od 2015. godine.

    Mlada kiparica Alana Kajfež posljednjih nekoliko godina svoje nadahnuće nalazi u staklu, istražujući njegova svojstva i izražajne mogućnosti, čime ulazi u trag likovnih umjetnika poput Raula Goldonija, Jagode Buić, Kuzme Kovačića, Kažimira Hraste, Dražena Trogrlića, Antona Vrlića, Jeronima Tišljara, Gordane Drinković, Petra Dolića... koji su u staklu izveli djela vrhunske kreativnosti. Tako se sa zadovoljstvom može konstatirati kako likovni izričaj u ovom specifičnom materijalu ipak nalazi svoje protagoniste, usprkos „nejunačkim“ vremenima zatvorenih tvornica stakla. Ovom izložbom Alana predstavlja 11 skulptura u staklu: torza stvarnih osoba u reljefu koje je načinila tehnikom fuzije stakla. Simbolika staklenih reljefa postavljenih u krug očituje se na više razina, ostajući pritom savršeno jasna: staklo utjelovljuje mir i njegovu krhkost, a krug načinjen od jedanaest elemenata ostavlja mjesto za dvanaestog, traži našu prisutnost kako bi se savršeno zatvorio i potom širio kroz prostor i vrijeme, kao krugovi na površini mirnih voda. Izložba Alana Kajfež – Prisutnost mirnih voda i cjelokupan program Uz Mir za mir ostvareni su uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Krapinsko-zagorske županije.

    Mr. sc. Davorin Vujčić, muzejski savjetnik

  • Alana Kajfez "Into the Light"

    Čast nam je pozvati Vas na otvorenje izložbe skulptura akademske kiparice Alane Kajfež "Into the Light" u Galeriji "Idealni grad" (Argentinska 5/I, Gajnice), u srijedu, 12.7.2017. u 19.00 sati. Izložba ostaje otvorena do 4.8.2017. Galerija je otvorena radnim danom od 10,00 do 18,00 sati. Ulaz je slobodan. Dobro nam došli!








    Alana Kajfež rođena je 21. veljače 1990. godine u Zagrebu. Nakon osnovne škole upisuje Školu primijenjenih umjetnosti u Zagrebu. Maturira 2008. godine kao kiparski dizajner. Iste godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti (ALU) u Zagrebu, gdje na trećoj godini dolazi u klasu prof. Stjepana Gračana na kiparskom odsjeku. Diplomira 2014. godine u klasi prof. Peruška Bogdanića na kiparskom odsjeku. Izlaže na vise samostalnih i skupnih izložbi (Rovinj, Zagreb, Vinkovci, Lovinac) te je autorica javnih spomenika “San koralja” (Vrsar), “Jack White” (Zagreb), “Medvjeđi ples” (Lovinac). Sudjeluje na više kiparskih i slikarskih radionica (Vrsar, Vinkovci, Našce, Lovinac, Rab, Zadar), te uređenju urbanih vrtova (Zagreb, Samobor, Velika Gorica). Radovi joj se nalaze u privatnim i javnim kolekcijama (Zagreb, Našice, Zadar, Palmižana, Rab, Lovinac).


    Izložbe:

    1. Izložba u galeriji u Rovinju 2008. godine, Rovinj
    2. Izložba kamen Gliptoteka, srpanj 2011. godine, Zagreb
    3. Izložba ŠPUD godine 2011., Zagreb
    4. Izložba “Neue Kroatische Kunst 2”, travanj 2012. godine Medika, atelje “Monika”, Zagreb
    5. Izložba 10. objetnica “ZEMLJE” lipanj 2012. godine, Vinkovci
    6. Izložba 1 (humanitarna) galerija “Greta” 19.01.2013. godine, Zagreb
    7. Izložba “Neue Kroatische Kunst 3” 2013. godine Medika, atelje “Monika”, Zagreb
    8. Izložba 2 (humanitarna) galerija “Greta” svibanj 2013. godine, Zagreb
    9. Izložba “CRTA” u HDLU prosinac 2013.
    10. Izložba “Erste fragmenti 10” (otkup rada) 2014. godine, Zagreb
    11. Izložba “32. Salon mladih” HDLU, 2014., Zagreb
    12. Izložba (skupna) “Pravni status žena u društvu-Dan žena”, Hrvatsko debatno društvo, kuća Europe, trg Europe, 2015., Zagreb
    13. Izložba „Suvremena umjetnost“ Centar Cvijetni Zagreb, u organizaciji Galerije Remek-djela, 2015.
    14. izložba „od Bukovca do Dolića“ Centar Cvijetni Zagreb, u organizaciji Galerije Remek-djela, 2016.
    15. Izložba “Likovna kolonija Velebit II” Dom kulture Lovinac 2015.
    16. Izložba “Rogovlje” Palmižana Meneghello, Hvar 2016.
    17. Izložba „Badlfest“ Krapinske toplice 2016.
    18. Izložba “U staklu zajedno” Mimara, Zagreb 2016.
    19. Izložba skulpture kipara I studenata ALU ,Žitnica, Jastrebarsko 2016.
    20. Izložba “U staklu zajedno” Muzej antičkog stakla, Zadar 2017.
    21. Izložba “Bonjour l’Europe” Galerija likovne umetnosti Poklon zbirka Rajka Mamuzića, Novi Sad 2017.
    22. Izložba “Strasna ljepota” galerija Klovićevi dvori, Zagreb 2017.

    Likovne radionice:

    1. Radionica teracote “Hinko Jun”, Našice kolovoz 2010.
    2. Slikarska radionica pod vodstvom prof. Atača, Rab travanj 2011.
    3. Radionica teracote “Zemlja”, Vinkovci lipanj 2011.
    4. Klesarska radionica “Montraker”, Vrsar rujan 2011.
    5. Radionica stakla “Plod”, Zadar svibanj 2012.
    6. Prvi festival sculptura u pijesku, Rab lipanj 2012.
    7. Radionica teracote “Zemlja”, Vinkovci lipanj 2012.
    8. Drugi festival skulptura u pijesku, Rab lipanj 2013.
    9. Uređenje urbanih vrtova, Samobor, Velika Gorica 2016.
    10. Art rezidencija Meneghello Palmižana, Hvar 2016.
    11. “Likovna kolonija Velebit” II i III, Lovinac 2015, 2016.
    12. “Likovna kolonija Križni put” Posedarje 2016.
    13. “Likovna kolonija Palmižana” Hvar, 2017.

    Dostignuća:

    1. Pohvalnica za 2. godinu 2009/2010, Zagreb 2010.
    2. Pohvalnica za 3. godinu 2010/2011, Zagreb 2011.
    3. Javna skulptura “San koralja” otvorenje u sklopu radionice u kamenu “Montraker”, Vrsar 2011.
    4. Sudjelovanje u programu nastave “Art managmenta” travanj 2013.
    5. Javna skulptura “Jack White” 2014., Zagreb
    6. Javna skulptura “Medvjeđi ples” 2016. Lovinac
    7. Javna skulptura “ X postaja” 2016. Posedarje

  • Alfred Freddy Krupa: Boje vjetra

     

    Alfred Freddy Krupa: Boje vjetra

    vrijeme: 15.02.2018. - 13.03.2018.
    mjesto: Galerija Kraluš – POU Zelina, Vatrogasna 3, Sv. Ivan Zelina

    U četvrtak, 15. veljače 2018. u 18,30 sati, u Galeriji Kraluš - POU Zelina otvara se samostalna izložba akademskog slikara Alfreda F. Krupe, pod nazivom 'Boje vjetra'.
    Izložbu će otvoriti voditelj galerije Kraluš, prof. Danko Merin. Na izložbi će govoriti i likovni kritičar Ante Vranković, a izložba se može pogledati do 13. 3. 2018. godine.

    Boje vjetra u slikama Alfreda Freddyja Krupe

    'Mudrost plovi vjetrom i vremenom. I da parafraziram staru izreku, gdje ni jedna pahuljica ne pada na pogrešno mjesto, tako i sumi-e umjetnik stavlja na papir linije i tonove dovoljne da uzrokuje oblik, teksturu, i svaki dodir s kistom mora biti napunjen smislom, a beskorisni detalji eliminirani, te spajajući sve dobre točke u takvoj metodi dobivamo osobine najviše umjetnosti. Zvuk “nježne tišine”, nakon što su svi gromovi i vjetar prošli, bit će posljednja Božja riječ.

    U Kini govore o ”pisanju slikarstvom” i ”slikanju pjesmom”, gdje estetika haiku pjesama nije daleko od razmišljanja sumi-e slikara. Kaligrafski potez, riječi poezije i sposobnost slikara da hvata duh (Ch′i) prirode, a ne fotografsku sličnost. Teme iz prirode su poticaj, ali kistovi ne pokušavaju oponašati, kopirati ili upravljati prirodom. Umjesto toga, cijeni se i uživa u svakom prirodnom procesu. Ovi Zen umjetnici traže sklad sa svemirom kroz zajedništvo sa svime. Umjetnička ljepota najčešće leži u onome što je prirodno i ima osobnost. Ako se ove slike gledaju otvorenim srcem, njihovo unutarnje značenje polako postaje očito.

    Umjetnost na Zapadu razvila je kompleksni jezični simbolizam, kroz koji umjetnik manipulira svojim materijalom. Umjetnost kao komunikacija osnovna je za zapadnu estetiku, kao uzajamni odnos oblika i sadržaja. Glazba se smatra jezikom osjećaja i sastoji se od ”zvučnih pokretnih oblika”.

    Pejzažna slika u zapadnoj tradiciji nije samo estetski ugodna reprodukcija; umjetnik koristi svoje tehnike ravnoteže, perspektive i boje kako bi izrazio osobnu reakciju na krajolik, ali njegova slika je ”uslikano” ljudsko raspoloženje. Estetski objekt služi kao veza između publike i osjećaja umjetnika.

    Zen umjetnik, s druge strane, nastoji najjednostavnijim sredstvima predložiti inherentnu prirodu estetskog objekta. Sve može biti obojano ili izraženo u poeziji, a svi zvukovi mogu postati glazba. Rad umjetnika je predlagati suštinu, vječne osobine objekta, koji je sam po sebi prirodni umjetnički rad, prije nego umjetnik stigne na scenu. Da bi se to postiglo, umjetnik mora u potpunosti razumjeti unutarnju prirodu estetskog objekta.

    Ovaj koncept suštine za razliku od iluzije, temelj je Zen umjetnosti u svim fazama. U vremenu i prostoru gdje se istočni i zapadni vjetrovi miješaju, sve kvalitete koje su cijenjene kao ‘napredne’ u zapadnjačkom ekspresionizmu stoljećima su primjenjivane u istočnoj umjetnosti: gestualne metode; često ograničenje raspona boja, često crno-bijelo; kaligrafske slike, slobodni linearizam i agresivne ili brze poteze kista; visoko asimetrične kompozicije, često s velikim površinama praznih prostora; atmosferski ili ravna polja boje; spontani pristup umjetnosti koji uključuje prihvaćanje slučajnih učinaka; i pojam akta slikarstva kao samo-otkrivački događaj, psihički i somatski nabijen i implicitno povezan s umjetnikovim emocijama.

    U svom radu Alfred Freddy Krupa ide i dalje, te kaže: “Neki ljudi su fokusirani, ili čak opsjednuti, ”ljepotom” linije i njezinom gracioznošću. I to je legitimna intencija i neophodna u kaligrafskom pisanju, ali to nije moj put. ”Na kraju dana”, ja ću stvoriti moj vlastiti oblik, moju vlastitu crtačku teksturu i moju vlastitu morfologiju linije. Ja se ne brinem ukoliko je ona ”ružna”, što je gotovo uvijek subjektivan opis, ili ”nesavršena”, ili ukoliko ju ne održavam u skladu s tradicionalnim pogledom i razmatranjima ”zanata”. Ona mora biti izvorna, direktna materijalizacija i ”otisak stope” tijeka mojeg uma i njegove strukture, kao i mojih osjećaja koji prate taj tijek. I kada se takav događaj ”desi”, on po svojoj prirodi sadrži ”jasnoću” i umjetničku iskrenost. Ovim pristupom vjerujem da ću stvoriti izvornu umjetnost, izvornu u samom korijenu, moju vlastitu umjetničku gramatiku.”

    I to je stav izravnosti i nezavisnosti u kreativnom djelu.

    Zato podržimo slikara Alfreda Freddyja Krupu u izražavanju njegova unutarnjeg svijeta , gdje energija i gibanje vremena i prostora na suvremenoj umjetničkoj sceni daje još jedan osoban i autentičan umjetnički rukopis'.
    (Iz predgovora Danka Merina)

    Biografija autora

    Alfred (Freddy) Krupa rođen je 14. 6. 1971. u Karlovcu. Osnovnu školu završava u Karlovcu, a srednju u Zagrebu. Diplomirao je na ALU Zagreb 1995. godine. 1998. odlazi u Japan kao dobitnik istraživačke stipendije Japanske vlade.
    Bio je ili jest član niza strukovnih udruga u svijetu i Hrvatskoj, uključujući HDLU Zagreb. Dobitnik je niza odlikovanja, priznanja i nagrada za svoj rad, te je izlagao na brojnim samostalnim i skupnim žiriranim izložbma u zemlji i inozemstvu.

    likumzg.wordpress.com



  • Ana Ratković Sobota - 'Šume'

    vrijeme: 06.02.2018.
    mjesto: Zagreb, Lauba

    Ana Ratković Sobota - 'Šume'

    U utorak, 6. veljače s početkom u 19 sati, u zagrebačkoj Laubi – kući za ljude i umjetnost održat će se otvorenje izložbe umjetnice Ane Ratković Sobote pod nazivom 'Šume'.

    Ciklus slika „Šume“ Ane Ratković Sobote nastavlja se na njen prethodni ciklus „Planine“ u kojima je glavni motiv bio panoramski prikaz planina i šuma. Novim radovima autorica se približava planini, odabire određeni detalj koji potom prikazuje, pritom koristeći potpuno drugačiji slikarski pristup.
    Svaka slika nastaje u tri etape; nakon akrilnog podslika umjetnica preko cijele slike nanosi ulja tonova višestruko svjetlijih nego na fotografskom predlošku, a potom dolazi posljednji – tamni sloj ulja, na kojem umjetnica crta i urezuje oblike služeći se alatima različite debljine, ovisno o planovima koje prikazuje. Doživljaj naslikanog mijenja se ovisno o udaljenosti od slike. Ako sliku promatramo izbliza, zapažamo mnoštvo ekspresivnih linija i točaka, gotovo apstraktnu površinu urezanu u debeli nanos boje. No, odmicanjem od slike, ona poprima hiperrealistična obilježja. Međutim, Anin prikaz prirode je samo naizgled doslovan i navodi nas na pitanje je li moguće da priroda uistinu može tako izgledati…

    http://www.lauba.hr/exhibition/ana-ratkovic-sobota-sume/

  • Aukcija i izložba fotografija "Ljepota za znanje"

    vrijeme: 29. studenog 2016. u 19 sati

    mjesto: klub Privrednikov dom, Preradovićeva 18, Zagreb.

    Izložba fotografija "Ljepota za znanje" objedinila je čak 27 renomiranih fotografa iz Hrvatske i regije koji su velikodušno donirali svoje fotografije za potrebe prikupljanja sredstava za Fond "Ivana Vujnović" kojim se stipendiraju mnogi studenti iz cijele Hrvatske.

    U organizaciji Srpskog privrednog društva "Privrednik" iz Zagreba na aukciji će posjetitelji moći razgledati i kupiti autorske fotografije slijedećih fotografa: Marko Beslać, Martin Candir, Marko Čolić, Petar Dabac, Jovica Drobnjak, Damir Fabijanić, Mladen Gaćeša, Predrag Gostimirović, Josip Klarica, Željko Koprolčec, Željko Krčadinac, Mario Krištofić, Mario Kučera, Dragan Kurucić, Stephan Lupino, Sergije Michieli, Saša Novković, Roberto Orlić, Ivo Pervan, Darije Petković, Berislava Picek, Ivan Posavec, Slavica Subotić, Bruno Szüts, Goran Trbuljak, Predrag Uzelac, Mio Vesović.

    Aukcija-izložba fotografija "Ljepota za znanje" održat će se u utorak 29. studenog 2016. s početkom u 19h u klubu Privrednikov dom, Preradovićeva 18, Zagreb. Klub Privrednikov dom bit će otvoren od 18h, te će posjetitelji moći slobodno razgledati izložene fotografije prije same aukcije.

    Aukcija i izložba fotografija

    Aukcija i izložba fotografija

    Aukcija i izložba fotografija

    Marko Beslać
    Fotografijom se počeo baviti 2006. godine. Ohrabren dobrim komentarima, nastavio je s radom i postavio nekoliko web galerija. Radovi su mu istaknuti kao najbolji u raznim kategorijama na mnogim domaćim i stranim portalima posvećenim fotografiji i drugim vrstama umjetnosti. Dobitnik je nagrade 'Kadar' kao najbolji fotograf 'generirane fotografije' u Hrvatskoj 2008. godine. Objavljivao je u brojnim domaćim i stranim magazinima specijaliziranim za fotografiju kao što su: Livingstone, Blur Magazin, Klik, Digital Photo, Fratturascomposta, Fotoritim, Photographize, Jutarnji list. Član je strane fotoagencije specijalizirane za art fotografiju - Arcangel Images.


    Martin Candir
    Rođen 1958. godine u Novom Sadu. Završio srednju umjetničku školu "Bogdan Šuput". Fotografijom se bavi od 1974. godine. Od 1981. do 1991. godine radio je kao fotoreporter i urednik fotografije u dnevnom listu "Dnevnik". Nakon toga je samostalni urednik fotografije u časopisima "Ribo revija", "Eliksir", "Lepota i zdravlje", "Top Spid", "Vrele gume", "Svet pića", "Vino fino", "Lovačke novine", "NS Sport" itd. Objavio više od 150 raznih publikacija, monografija, knjiga, omota CD-a, pozorišnih plakata "Zvezdara teatra", Narodnog pozorišta u Beogradu, Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu i drugih pozorišta. Imao je više od 50 samostalnih i više od 100 grupnih izložbi u zemlji i inozemstvu.


    Petar Dabac
    Rođen 1942. godine u Zagrebu. Diplomirao je na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Fotografijom se počinje baviti 1960. godine surađujući u atelijeru Toše Dabca, čije vodstvo preuzima nakon Tošine smrti 1970. godine. Kao samostalni umjetnik djeluje od 1966. godine, od 1970. je član ULUPUH-a. U razdoblju od 1980. do 1987. godine u galeriji osnovanoj u sklopu Atelijera Tošo Dabac organizira četrdesetak izložbi suvremene fotografije domaćih i stranih autora. Jedan je od pokretača časopisa za fotografiju SPOT iz 1972. godine.
    Šezdesetih godina radi serije crno-bijelih portreta umjetnika, znanaca, prijatelja i predstavnika umjetničke scene, čime se nastavlja baviti i u sljedećim desetljećima. Sedamdesetih je godina dio generacije koja unosi konceptualni pristup u fotografiju, izrađuje prostorne instalacije, eksperimentira s fotokopijama i fotogramima. Godine 1999. i 2000. nastaje niz računalno generiranih grafika kao nastavak ideje fotograma.
    Od 1991. do 2008. godine predaje fotografiju na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani. Izlagao je na mnogobrojnim samostalnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Godine 2011. Marina Viculin mu priređuje retrospektivnu izložbu "Nisam kriv" u Galeriji Klovićevi dvori. Dobitnik niza strukovnih nagrada i priznanja.


    Jovica Drobnjak
    Rođen 1966. godine u Gornjoj Ploči. Fotografijom se počinje baviti 1981. godine u fotogrupi zagrebačke osnovne škole "Većeslav Holjevac". Četiri godine kasnije maturira na Odjelu fotografskih tehnika Škole primijenjenih umjetnosti u Zagrebu. Dvanaest godina zaposlen je kao fotograf u nekoliko hrvatskih tjednika i magazina, dok posljednjih osam godina djeluje kao samostalni fotograf.


    Damir Fabijanić
    Rođen 1955. godine u Zagrebu. Godine 1987. postaje samostalni umjetnik - slobodni fotograf. Glavni fotograf i urednik fotografije u časopisima CROATIA (Croatia airlines), ORIS i IĆE&PIĆE. U srpnju 1992. godine sudjeluje kao jedini hrvatski fotograf na najznačajnijem europskom festivalu fotografije u Arlesu. Autor više od 40 izložbi u Europi i Južnoj Americi. Godine 1996. dobitnik Velike nagrade 31. zagrebačkog salona, dobitnik Vjesnikove nagrade Josip Račić za likovnu umjetnost 1999. godine, te 2006. godine dobitnik nagrade Bernardo Bernardi za oblikovanje i unutrašnje uređenje hrvatskog paviljona na EXPO-u 2005. godine u Japanu. Glavni fotograf i urednik fotografije u časopisima CROATIA (Croatia airlines), ORIS i IĆE&PIĆE.


    Mladen Gaćeša
    Rođen 1966. godine u Pakracu. Živi i radi u Zagrebu iz kojeg zadnjih tridesetak godina kreće na putovanja biciklom po svijetu. Foto kameru koristi za snimanje svega onog o čemu želi pripovijedati. Slika zamjenjuje tisuću riječi....po pedali.


    Predrag Gostimirović
    Rođen 1966. godine u Zagrebu. Fotografijom se počinje baviti 1980. godine u foto grupi OŠ V. Holjevac u Zagrebu. 1984. godine završava srednje obrazovanje smjer fotograf, dok 1998. godine stječe zvanje majstor fotograf. Od 1985. godine do danas vlasnik je foto studija Foto „Super-A“. Uža specijalizacija fotografiranje vjenčanja. Dobitnik je desetak priznanja i zahvala za svoj rad među kojima se ističe Velika zlatna plaketa udruženja obrtnika grada Zagreba 2015. godine. Tajnik sekcije obrtnika fotografa grada Zagreba.


    Josip Klarica
    Rođen 1946. godine u Beogradu. Diplomirao je na Karlovom univerzitetu u Pragu (FAMU) na katedri filmske kamere. Među predavačima su mu bili redatelj Miloš Forman i književnik Milan Kundera, a prijateljevao je i s fotografom Josefom Sudekom. Klarica je izučavao povijest fotografskih tehnologija i fotokemijskih procesa. Uspješno je rekonstruirao nekoliko starih fotografskih postupaka, koje je prezentirao na autorskim izložbama. Karakteristika njegova rada je korištenje fotoaparata 19. stoljeća, među ostalima, camere obscure i vlastite idealne replike prvog panoramskog fotoaparata, koji je konstruirao Friedrich von Martens 1845. godine u Parizu. Svoje negative Klarica isključivo kontaktno kopira. Dosad je samostalno izlagao u nekoliko uglednih muzeja i galerija u Hrvatskoj i inozemstvu. Živi u Zagrebu.


    Željko Koprolčec
    Rođen je i školovan u Zagrebu. Surađivao je u izdanjima kuće "Vjesnik" kao novinar napisima o filmu i estradi, zatim kao reportažni fotograf. Vrlo brzo otkrio je područje svog stvaralačkog interesa; reklamnu fotografiju, za koju se uz adekvatno obrazovanje i specijalizirao radom u vodećim studijima u Francuskoj, Njemačkoj i Italiji. Po povratku afirmira svoj foto studio u Zagrebu i postaje suradnik naših poznatih firmi i reklamnih agencija, a uspješnu suradnju ostvaruje i s agencijama i magazinima izvan naše zemlje. Radovi su mu izlagani na skupnim i samostalnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Dobio je više nacionalnih i međunarodnih priznanja i nagrada na strukovnim manifestacijama i izložbama, među ostalim 2015. godine Zlatnu plaketu časopisa Graphis za najbolji politički plakat. U njujorškoj MOMA-i nalaze se radovi Mirka Ilića s fotografijama Željka Koprolčeca. Član je ULUPUH-a i HZSU-a.
    Željko Krčadinac
    Rođen je 1935. godine u Zagrebu. Po struci profesor geografije u mirovini. Cijelog života intenzivno se bavio fotografiranjem, kako amaterski, tako i kao dopunskim zanimanjem. Rezultat toga je mnoštvo objavljenih snimaka u foto-monografijama, kalendarima i drugim tiskovinama te obilni arhiv geografsko-turističkih snimaka iz Hrvatske i svijeta. Član je Fotokluba Zagreb i istaknuti izlagač na mnogim međunarodnim salonima. Nagrađen je počasnim zvanjem EFIAP te poveljom „Tošo Dabac“ FKZ. Njegova životna konceptualna serija fotografija je Pogledi s mog prozora na Ilicu tijekom 60 godina.


    Mario Krištofić
    Rođen 1957. godine u Zagrebu. Studirao filmsko snimanje na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu. Od početka osamdesetih kontinuirano se bavi umjetničkom i komercijalnom fotografskom produkcijom u suradnji s grafičkom dizajnericom Sanjom Bachrach. U mediju fotografije najčešći centar interesa su ljudi i njihovi odnosi. Od početka 80-ih sa suprugom, dizajnericom Sanjom Bachrach djeluje u zajedničkom studiju Bachrach & Krištofić. Do sada su održali 35 samostalnih izložbi i sudjelovali na sedamdesetak skupnih. Od 1997. do 2001. g. predsjednik je fotografske sekcije ULUPUH-a, te osnivač multimedijske sekcije. Član je ULUPUH-a, HZSU-a i HDLU-a.


    Mario Kučera
    Rođen je 1967. godine u Slavonskom Brodu. Diplomirao je povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1996. radi kao fotograf za reviju Gloria. Živi i radi u Zagrebu. Član je ULUPUH-a od 2006. godine.


    Dragan Kurucić
    Rođen 1962. godine u Novom Sadu. Godine 1990. postaje profesionalni fotograf. Diplomirao je na visokoj tehničkoj školi na odsjeku za primijenjenu fotografiju. Specijalizirao u području foto ilustracije. Uz umjetničku fotografiju bavi se i foto-dizajnom (industrijska-primijenjena fotografija). Dobitnik je više nagrada iz područja foto-dizajna (kalendari, ambalaže i plakat). Objavljivao u časopisima u Rumunjskoj, Mađarskoj, Francuskoj, Italiji i Japanu. Član udruženja primijenjenih umjetnika i dizajnera Vojvodine – UPIDIV, udruženja umjetnika s Petrovaradinske tvrđave "Likovni krug" i Europskog instituta za fotografiju.


    Sergije Michieli
    Rođen je 1973. godine u Zagrebu. Nakon završetka srednje fotografske škole upisuje Akademiju dramskih umjetnosti te 2001. godine stječe diplomu akademskog snimatelja. Surađivao je kao fotograf u tiskanim medijima: Nacional, Globus, Poslovni tjednik i Jutarnji list. Živi i radi u Zagrebu.


    Roberto Orlić
    Rođen je 24.7.1967. u Puli gdje je završio osnovnu i srednju školu. Na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1997. godine. Uz ljubav prema životinjama u sebi je nosio i ljubav prema fotografiji tako da napušta veterinarsku profesiju i posvećuje se fotografiji. Više od 17 godina radio je za hrvatske tjednike i dnevnike, te surađivao s inozemnim medijima. U Tiflološkom muzeju u Zagrebu 2014. godine postavio je izložbu Psi anđeli, a zatim i u Muzeju anđela u Varaždinu. Nakon nekoliko godina provedenih u Kanadi radi na izboru materijala za novu izložbu.

    Darije Petković
    Rođen 1974. godine u Zagrebu. Bavi se umjetničkom i novinskom fotografijom od devedesetih godina. Diplomirao je 1999. na Odsjeku filmskog i TV snimanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Uz samostalna i grupna izlaganja objavljuje fotografije u magazinskom tisku. Od 2005. asistent je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, na katedri fotografije.


    Ivan Posavec
    Ivan Posavec rođen je 1951. godine u Dužici pored Siska. Diplomira filmsko snimanje 1980. godine u klasi profesora Tanhofera, godinu kasnije postaje majstor fotografije. Godine 1984. postaje najmlađim dobitnikom godišnje nagrade fotografskog saveza Jugoslavije, a 1992. godine dobio je nagradu "Tošo Dabac". Objavljivao je između ostalih u slijedećim tiskovinama: Polet, Studentski list, Mladina, Danas, Start, Vjesnik, Pitanja, Komunist, Svijet, Globus, Gloria, Arena… Ukupno je dobio pedesetak nagrada, a izlagao na tristotinjak izložbi. Legendarna MO grupa, koju je osnovao 79. sa Miom Vesovićem, realizirala je preko 150 naslovnica tjednika Danas , a postavila je standarde novinske i autorske fotografije na ovim prostorima.


    Bruno Szüts
    Rođen 1959. godine u Zagrebu. Diplomirao na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu. Radi u Croatia osiguranju d.d. Amaterski se bavi fotografijom od sredine 1970tih. Izlagao je na nekoliko samostalnih i skupnih izložbi.


    Mio Vesović
    Rođen je 1953. godine u Gornjoj Dobrinji kod Užičke Požege. Studij filmskog snimanja završio je na zagrebačkoj Akademiji za kazalište, film i televiziju u klasi Nikole Tanhofera. Od 70-ih sustavno objavljuje fotografije u Poletu, Studentskom listu, Svijetu, Pitanjima, Vjesniku i nizu drugih novina i časopisa. Godine 1979. s Ivanom Posavcem osniva Studio MO (Meko okidanje). Izlagao je na nizu samostalnih i grupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu, a stotinjak njegovih fotografija u zbirci je Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Zadnje veliko predstavljanje imao je na retrospektivnoj izložbi 2003. u Galeriji Klovićevi dvori (kustosica Marina Viculin). Živi i radi u Zagrebu.

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.