Izložba fotografija Antuna Bukoveca - RUKE UMJETNIKA

vrijeme: 18. siječnja u 20:00

mjesto: Pod Starim Krovovima - Kod Šnidaršića Basaričekova 9, Zagreb

Moja osma samostalna izložba fotografija prikazuje ruke, najdragocijeniji alat svih umjetnika.
Pozirali su mi brojni književnici, glumci, slikari, kipari, pisci i fotografi, umjetnici u čijim se rukama stvara preobrazba svakodnevne materije u umjetničko djelo.

Prikazujem ruke 60 umjetnika:

Andriana Škunca, Boris Topličanec, Božica Jelušić, Bruno Philipp; Darko Rundek, Davor Schunk, Drago Štambuk, Dražen Anđelković, Dubravko Sidor, Eduard Jimmy Matesic, Elma Burnić, Enes Kišević, Gaella Gottwald, Hanibal Salvaro, Hari Gusek, Igor Paro, Jadranko Ferko, Jeff Jensen, Kamila Halagic, Karina Sladovic, Karlo Pavičić, Kraljevi ulice, Miran Hadži Veljković, Lazer Rok Lumezi, Ludwig Bauer Maja Marković, Margareta Peršić, Marija Galić, Marija Milin, Marina Kljajo-Radić, Mate Turić, Mate Matišić, Matija Dedić, Mercedes Bratos, Mio Vesović, Mirko Puljić, Mirta Lice, Nada Zidar Bogadi, Pascal Bruckner, Petar Dabac, Rade Šerbedžija, Robert Roklicer, Samira Kentrić, Sanja Pilić, Sara Čajko, Slavka Psavić, Tanja Lažetić, Tatjana Politeo, Tjaša Kalkan, Tomislav Buntak, Tomislav Ostrman, Vanda Bilinski, Vesna O. Matic, Vida Meić, Youssra Tigri, Zlatan Živković, Zoran Predin, Zorica Turkalj.

Izložba Predraga Pavića 'Instalacija za zimu'

vrijeme: 19.01.2018. - 02.02.2018.
mjesto: Zagreb, KIC (galerija), Preradovićeva 5

U petak, 19. siječnja 2018. u 20 sati u Galeriji na katu Kulturno informativnog centra, otvara se izložba Instalacija za zimu Predraga Pavića.

"Čovjek samo što nekamo stigne", rekao je slikar, "već to mjesto ostavlja iza sebe. Pa ipak je sve, svaki predmet, sve što u prolazu upije, skup cijele njegove prapovijesti. Što je čovjek stariji, to se manje zadržava na stvarima koje je već jednom upoznao, proučio, obavio. Stol, krava, nebo, potok, kamen i drvo, sve je to već istraženo. Sada se svime time tek barata. Ti predmeti, cijela planeta izuma, potpuno neshvaćenih... više nisu važna grananja, produbljivanja, nijanse. Čovjek se trudi još samo oko velikih stvari. Odjednom zaviri u arhitekturu svijeta i otkrije ju: univerzalna prostorna ornamentika, ništa više. Iz najmanjih omjera, iz najvećih reprodukcija - čovjek otkriva da je uvijek bio izgubljen. Sa starošću razmišljanje postaje mukotrpno, tek površno pokretanje mehanizma. Bez ikakve zasluge. Kažem drvo, i vidim goleme šume. Kažem rijeka, i vidim sve rijeke. Kažem kuća, i vidim more kuća u gradovima. Kažem li snijeg, to su oceani. Jedna misao pokreće cijelu lavinu. Velika je umjetnost u tome da se razmišlja u velikome kao i u malome, neprestano i istovremeno u svim omjerima..."

Pitao me je li mi hladno. Ne zebe li me. Nije mi bilo hladno.

(Mraz Thomas Bernhard )

Osim performansa na otvorenju izložbe, pozivamo vas i na sljedeće izvedbe koje će se održati 23. 1., 25. 1. i 2. 2. u 20 sati.

Izložba ostaje otvorena do 2. veljače 2018.

Predrag Pavić diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2011. godine pri Nastavničkom odsjeku. Izlagao je na brojnim skupnim i samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Finalist je nagrade Radoslav Putar, te je nagrađivan je za svoj rad, Velikom nagradom 10. Trijenale kiparstva, nagradom za najboljeg diplomanta ALU u 2011., Velikom nagradom Emanuel Vidović 38. Splitski salona, te nagradom hrvatske sekcije AICA na 12. Trijenalu hrvatskog kiparstva. Član je HDLU, HZSU i umjetničke organizacije Atelijeri Žitnjak. Živi i radi u Zagrebu.

Izložba skulptura Petar Hranuelli

Cvituša - Lovinac
4.8.2018.

PETAR HRANUELLI
Rođen u Supetru (27.12.1975.), a do 1994. godine živi u Postirama na otoku Braču. Izlaže od 1994. godine na 48 samostalnih i 95 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja. O njegovom umjetničkom radu pisali su istaknuti likovni kritičari: Nikola Albaneže, Nikolina Mahović, Stanko Špoljarić, Rašeljka Bilić, Romina Peritz, Davorin Vujičić, Draženka Jalšić Ernečić, Snježana Kauzlarić, Romana Tekić, Olivera Vukotić, Vesna Bunčić,... Djela mu se nalaze u javnim i privatnim zbirkama (Hrvatska, Slovenija, Njemačka, Nizozemska, Italija, Austrija, Srbija, Turska, Engleska, Španjolska, Kalifornija, Čile,...)

Hranuellijev opus materijalom i vitalnošću vezan je uz ishodište, otok Brač. Kamene skulpture formi apstrahiranih iz figurativnog prikazuju najčešće žene (Venere) i ljudsku figure općenito, redovito u dijalogu s tradicijom od prahistorije preko klasične antike do suvremenog doba. Vitalnost i bujnost isklesana u kamenu, nekadi i u drugim materijalima poput stakla, bilo da se radi o skulpturama manjeg formata ili javnoga karaktera odlike su Hranuellijeva stvaralaštva. Član je HDLU-a od 2006. godine. Živi i stvara u Rasoji i Zagrebu .

tel.: +395 95 8623 324
e-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
web: www.petarhranuelli.com

Skupna izložba slika "POZDRAV PRIRODI"

vrijeme: 30. ožujka 2018. u 19h

mjesto: Galerija SOL, Trnsko 34a /MO TRNSKO/

Radove izlažu:
Laura Šarabok, Zlatko Isaković - Lula, Valentina Kasapović, Vesela Polašek, Fran Vidović, Tanja Polak, Martina Horvat, Višnja Varunek, Antonija Cesarec, Dora Jurić.

"Opasno crvena" Željko Koprolčec i Duško Šibl

vrijeme: 18.04. - 17.05. 2023.
mjesto: ISO - Izložbeni salon Izidor Kršnjavi / ŠPUD, Trg Republike Hrvatske 11, Zagreb

Povijest ljudske vizualne kulture započinje pećinskim crtežima i skulpturicama životinja i ljudskog tijela i to prvenstveno skulpturama ženskog tijela naglašenih tjelesnih karakteristika. Ta naglašenost simbolizira žensku plodnost koja obećava genetski nastavak vrste. Da bi se to desilo, priroda je to vrlo pametno povezala sa žudnjom i strašću. Od pećine na dalje ljudsko tijelo, naročito žensko, konstanta je povijesti umjetnosti, ali i kulture općenito. Naravno s nekim manjim pauzama uvjetovanim religijsko moralnim utjecajima u određenim sredinama i vremenima.

Razlozi zavisti prema umjetnicima (slikarima i kiparima) sigurno nisu radi toga što u našoj imaginaciji žive u oskudici, u memljivim podrumima ili prokišnjavajućim tavanima, već zato što rade, ili ne rade, kada to žele. Ali i zato što se, također u našoj imaginaciji, tu uvijek nađe netko obnažen, netko vrijedan njihove žudnje i strasti. Jedini način za smrtnike (ne-umjetnike) postati dio toga je bilo i ostalo kupovanje tih umjetničkih djela, dugoročno posjedovanje bar vizualnog djela te žudnje i strasti. To je vjerojatno razlog zašto akt, iznova i iznova, fascinira umjetnike i nas smrtnike. I zašto je uspio ostati svjež i zanimljiv te opstati kroz sve umjetničke periode i umjetničke pokrete.

Zanimljivo je da je art/akt na ovoj izložbi rezultat rada dva različita umjetnika. Oni nisu različiti samo medijski, nego aktu prilaze iz dva potpuno različita smjera.

Željko Koprolčec u svom fotografskom pristupu preuzima totalnu kontrolu nad svim procesima kreiranja fotografije. U njegovom pristupu nema ičega nepromišljenog, nema ičega što je van njegove kontrole. Svaki tračak svjetla je pažljivo kontroliran. Boje su minimalne, većinom su to tonovi sepije. Poze modela su pažljivo koreografirane i statične. Osjeća se potpuni nedostatak fizičke dinamike, pokreta modela. Jedini pokret je svjetlo koje putuje po oblinama tijela. I sam umjetnik u procesu pritiskanja okidača na kameri radi to minimalnim pokretom.

Pristup Duška Šibla je totalno obrnut. Sve je naizgled ostavljeno slučaju. Nedefinirani potezi kista, primarnih boja, duge, široke i divlje krivulje koje plešu po površini platna. Da bi se postigla ta fluidnost i senzualnost poteza linija, umjetnik fizički mora plesati kistom po platnu. On pleše s linijama. Ta umjetnikova energija, proces kojim stvara art/akt, pretvara model u naznaku, haiku na rubu apstrakcije.

Susret ta dva potpuno različita pristupa na istoj površini stvara sasvim novu vizualnu informaciju, započinje dijalog u našim očima. Prva reakcija oka je da pokušava “čitati” rad/sloj svakog od tih umjetnika odvojeno. Oko se prebacuje s jednog sloja na drugi i natrag, sve dok se oko i mozak ne usklade i počnu “čitati” oba sloja kao jedan. Tu počinje dijalog umjetnosti ta dva stvaraoca. Tu se pojavljuje "nešto treće".

 Mirko Ilić

Alana Kajfež – Prisutnost mirnih voda

vrijeme: 21. rujna 2018. u 17:30

mjesto: Galerija Antuna Augustinčića, Klanjec

Povodom Međunarodnog dana mira, u petak 21. rujna 2018. godine u 17.30 sati u Galeriji Antuna Augustinčića u Klanjcu, otvara se izložba Alana Kajfež – Prisutnost mirnih voda, a može se razgledati do 21. studenoga 2018. godine, u radno vrijeme Galerije, u stalnom postavu koje je i postavljena. Izložbu realiziramo u okviru programa Uz Mir za mir, u sklopu kojega predstavljamo kiparske radove koji se referiraju na temu mira i na Augustinčićev spomenik Mir u New Yorku, čija se skica i gipsani model nalaze u stalnom postavu Galerije. Time na primjeren način pridonosimo širenju mirotvornog duha i omogućavamo komparaciju različitih likovnih govora. Autor izložbe i ovogodišnjeg programa je povjesničar umjetnosti Davorin Vujčić.

Alana Kajfež (Zagreb, 1990.) nakon mature na Školi primijenjenih umjetnosti 2008. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje 2014. diplomira kiparstvo u klasi prof. Peruška Bogdanića. Dosad je izlagala na dvadesetak skupnih izložbi (Rovinj, Zagreb, Vinkovci, Lovinac, Hvar, Jastrebarsko, Zadar, Novi Sad), a samostalno se predstavila u Krapinskim toplicama, Zagrebu i Rijeci. Autorica je javnih spomenika u Vrsaru (San koralja, 2011.), Zagrebu (Jack White, 2014.), Lovincu (Medvjeđi ples, 2016.) te Brisnici kod Posedarja (X. postaja Križnog puta, 2016.). Od 2010. sudjeluje na kiparskim i slikarskim radionicama (Našice, Rab, Vinkovci, Vrsar, Zadar, Hvar, Lovinac, Posedarje) te likovnom oplemenjivanju urbanih vrtova (Zagreb, Samobor, Velika Gorica). Radovi joj se nalaze u privatnim i javnim kolekcijama u Zagrebu, Našicama, Zadru, Palmižani, Rabu, Lovincu i Brčkom. Član je HDLU od 2015. godine.

Mlada kiparica Alana Kajfež posljednjih nekoliko godina svoje nadahnuće nalazi u staklu, istražujući njegova svojstva i izražajne mogućnosti, čime ulazi u trag likovnih umjetnika poput Raula Goldonija, Jagode Buić, Kuzme Kovačića, Kažimira Hraste, Dražena Trogrlića, Antona Vrlića, Jeronima Tišljara, Gordane Drinković, Petra Dolića... koji su u staklu izveli djela vrhunske kreativnosti. Tako se sa zadovoljstvom može konstatirati kako likovni izričaj u ovom specifičnom materijalu ipak nalazi svoje protagoniste, usprkos „nejunačkim“ vremenima zatvorenih tvornica stakla. Ovom izložbom Alana predstavlja 11 skulptura u staklu: torza stvarnih osoba u reljefu koje je načinila tehnikom fuzije stakla. Simbolika staklenih reljefa postavljenih u krug očituje se na više razina, ostajući pritom savršeno jasna: staklo utjelovljuje mir i njegovu krhkost, a krug načinjen od jedanaest elemenata ostavlja mjesto za dvanaestog, traži našu prisutnost kako bi se savršeno zatvorio i potom širio kroz prostor i vrijeme, kao krugovi na površini mirnih voda. Izložba Alana Kajfež – Prisutnost mirnih voda i cjelokupan program Uz Mir za mir ostvareni su uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Krapinsko-zagorske županije.

Mr. sc. Davorin Vujčić, muzejski savjetnik

Alfred Freddy Krupa: Boje vjetra

vrijeme: 15.02.2018. - 13.03.2018.
mjesto: Galerija Kraluš – POU Zelina, Vatrogasna 3, Sv. Ivan Zelina

U četvrtak, 15. veljače 2018. u 18,30 sati, u Galeriji Kraluš - POU Zelina otvara se samostalna izložba akademskog slikara Alfreda F. Krupe, pod nazivom 'Boje vjetra'.
Izložbu će otvoriti voditelj galerije Kraluš, prof. Danko Merin. Na izložbi će govoriti i likovni kritičar Ante Vranković, a izložba se može pogledati do 13. 3. 2018. godine.

Boje vjetra u slikama Alfreda Freddyja Krupe

'Mudrost plovi vjetrom i vremenom. I da parafraziram staru izreku, gdje ni jedna pahuljica ne pada na pogrešno mjesto, tako i sumi-e umjetnik stavlja na papir linije i tonove dovoljne da uzrokuje oblik, teksturu, i svaki dodir s kistom mora biti napunjen smislom, a beskorisni detalji eliminirani, te spajajući sve dobre točke u takvoj metodi dobivamo osobine najviše umjetnosti. Zvuk “nježne tišine”, nakon što su svi gromovi i vjetar prošli, bit će posljednja Božja riječ.

U Kini govore o ”pisanju slikarstvom” i ”slikanju pjesmom”, gdje estetika haiku pjesama nije daleko od razmišljanja sumi-e slikara. Kaligrafski potez, riječi poezije i sposobnost slikara da hvata duh (Ch′i) prirode, a ne fotografsku sličnost. Teme iz prirode su poticaj, ali kistovi ne pokušavaju oponašati, kopirati ili upravljati prirodom. Umjesto toga, cijeni se i uživa u svakom prirodnom procesu. Ovi Zen umjetnici traže sklad sa svemirom kroz zajedništvo sa svime. Umjetnička ljepota najčešće leži u onome što je prirodno i ima osobnost. Ako se ove slike gledaju otvorenim srcem, njihovo unutarnje značenje polako postaje očito.

Umjetnost na Zapadu razvila je kompleksni jezični simbolizam, kroz koji umjetnik manipulira svojim materijalom. Umjetnost kao komunikacija osnovna je za zapadnu estetiku, kao uzajamni odnos oblika i sadržaja. Glazba se smatra jezikom osjećaja i sastoji se od ”zvučnih pokretnih oblika”.

Pejzažna slika u zapadnoj tradiciji nije samo estetski ugodna reprodukcija; umjetnik koristi svoje tehnike ravnoteže, perspektive i boje kako bi izrazio osobnu reakciju na krajolik, ali njegova slika je ”uslikano” ljudsko raspoloženje. Estetski objekt služi kao veza između publike i osjećaja umjetnika.

Zen umjetnik, s druge strane, nastoji najjednostavnijim sredstvima predložiti inherentnu prirodu estetskog objekta. Sve može biti obojano ili izraženo u poeziji, a svi zvukovi mogu postati glazba. Rad umjetnika je predlagati suštinu, vječne osobine objekta, koji je sam po sebi prirodni umjetnički rad, prije nego umjetnik stigne na scenu. Da bi se to postiglo, umjetnik mora u potpunosti razumjeti unutarnju prirodu estetskog objekta.

Ovaj koncept suštine za razliku od iluzije, temelj je Zen umjetnosti u svim fazama. U vremenu i prostoru gdje se istočni i zapadni vjetrovi miješaju, sve kvalitete koje su cijenjene kao ‘napredne’ u zapadnjačkom ekspresionizmu stoljećima su primjenjivane u istočnoj umjetnosti: gestualne metode; često ograničenje raspona boja, često crno-bijelo; kaligrafske slike, slobodni linearizam i agresivne ili brze poteze kista; visoko asimetrične kompozicije, često s velikim površinama praznih prostora; atmosferski ili ravna polja boje; spontani pristup umjetnosti koji uključuje prihvaćanje slučajnih učinaka; i pojam akta slikarstva kao samo-otkrivački događaj, psihički i somatski nabijen i implicitno povezan s umjetnikovim emocijama.

U svom radu Alfred Freddy Krupa ide i dalje, te kaže: “Neki ljudi su fokusirani, ili čak opsjednuti, ”ljepotom” linije i njezinom gracioznošću. I to je legitimna intencija i neophodna u kaligrafskom pisanju, ali to nije moj put. ”Na kraju dana”, ja ću stvoriti moj vlastiti oblik, moju vlastitu crtačku teksturu i moju vlastitu morfologiju linije. Ja se ne brinem ukoliko je ona ”ružna”, što je gotovo uvijek subjektivan opis, ili ”nesavršena”, ili ukoliko ju ne održavam u skladu s tradicionalnim pogledom i razmatranjima ”zanata”. Ona mora biti izvorna, direktna materijalizacija i ”otisak stope” tijeka mojeg uma i njegove strukture, kao i mojih osjećaja koji prate taj tijek. I kada se takav događaj ”desi”, on po svojoj prirodi sadrži ”jasnoću” i umjetničku iskrenost. Ovim pristupom vjerujem da ću stvoriti izvornu umjetnost, izvornu u samom korijenu, moju vlastitu umjetničku gramatiku.”

I to je stav izravnosti i nezavisnosti u kreativnom djelu.

Zato podržimo slikara Alfreda Freddyja Krupu u izražavanju njegova unutarnjeg svijeta , gdje energija i gibanje vremena i prostora na suvremenoj umjetničkoj sceni daje još jedan osoban i autentičan umjetnički rukopis'.
(Iz predgovora Danka Merina)

Biografija autora

Alfred (Freddy) Krupa rođen je 14. 6. 1971. u Karlovcu. Osnovnu školu završava u Karlovcu, a srednju u Zagrebu. Diplomirao je na ALU Zagreb 1995. godine. 1998. odlazi u Japan kao dobitnik istraživačke stipendije Japanske vlade.
Bio je ili jest član niza strukovnih udruga u svijetu i Hrvatskoj, uključujući HDLU Zagreb. Dobitnik je niza odlikovanja, priznanja i nagrada za svoj rad, te je izlagao na brojnim samostalnim i skupnim žiriranim izložbma u zemlji i inozemstvu.

likumzg.wordpress.com

Ana Horvat, Alana Kajfež i Petar Hranuelli "Zamrznuta ljepota"

vrijeme: 12. studenoga 2019. u 19:00
mjesto: Galerija AMZ, Pavla Hatza 6, 10000 Zagreb

Troje hrvatskih umjetnika povezuju Hrvatsku i Češku, te kulturu i umjetnost kroz skulpture u staklu. Petar Hranuelli hrvatski je kipar koji već duži niz vremena radi skulpture upravo u češkom staklu te želi materijalom i načinom obrade povezati te dvije države. Ana Horvat akademska je kiparica, koja kroz svoje radove povezuje pivo i staklo, dva značajna proizvoda po kojima je Češka poznata u svijetu. Kod izrade svojih radova koristi materijale i tehnike iz obiju zemalja. Akademska kiparica Alana Kajfež radi skulpture torza u staklu inspirirane upravo izvorima vode iz grada Karlovy Vary, skulpture ljudskih figura koje se u plitkom reljefu naziru ispod staklenih plašteva. Prozirnost vodenog slapa koji prekriva tijelo dočarava figuru zamrznutu u staklu.

Petar Hranuelli, rođen je u Supetru (*1975.), a do 1994. godine živi u Postirama na otoku Braču. Izlaže od 1994. godine na 49 samostalnih i 98 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja. O njegovom umjetničkom radu pisali su istaknuti likovni kritičari: Nikola Albaneže, Nikolina Mahović, Stanko Špoljarić, Rašeljka Bilić, Romina Peritz, Davorin Vujičić, Draženka Jalšić Ernečić, Snježana Kauzlarić, Romana Tekić, Olivera Vukotić, Vesna Bunčić i Sonja Đurović. Djela mu se nalaze u javnim i privatnim zbirkama (Hrvatska, Slovenija, Njemačka, Nizozemska, Italija, Austrija, Srbija, Turska, Engleska, Španjolska, Kalifornija, Čile). Od 2006. godine živi i stvara u Zagrebu, član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika.

Ana Horvat rođena je u Zagrebu (*1989.). Školu primijenjene umjetnosti i dizajna završava 2008. godine na odsjeku za kiparski dizajn, i iste godine upisuje konzervaciju i restauraciju umjetnina, smjer kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. 2015. godine stječe titulu magistra konzervacije i restauracije umjetnina, a godinu nakon upisuje diplomsku godinu kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. 2017. godine stječe titulu magistra kiparstva. Sudjeluje na kiparskoj koloniji u Posedarju kao autor IX. postaje križnog puta koji je postavljen iznad grada. 2016. godine sudjeluje na projektu Urbani vrtovi, s njima slika u Samoboru, Velikoj Gorici i Stenjevcu. Autorica je murala u specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju Naftalan u Ivanić Gradu. Od 2004. godine sudjelovala je na preko 20 samostalnih i skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu, nekoliko likovnih radionica i kolonija. Osvojila je drugu generacijsku nagradu na natjecanju likovnih škola 2008. godine.

Alana Kajfež rođena je u Zagrebu (*1990.). Nakon osnovne škole upisuje Školu primijenjenih umjetnosti u Zagrebu. Maturirala je 2008. godine kao kiparski dizajner te je iste godine upisala Akademiju likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, gdje na trećoj godini dolazi u klasu profesora Stjepana Gračana na kiparskom odsjeku. Diplomirala je 2014. godine u klasi profesora Peruška Bogdanića. Izlaže na više samostalnih i skupnih izložbi te je autorica javnih spomenika San koralja (Vrsar), Jack White (Zagreb), Medvjeđi ples (Lovinac), X. postaja (Posedarje). Sudjeluje na više kiparskih i slikarskih radionica te uređenju urbanih vrtova (Zagreb, Samobor, Velika Gorica). Radovi joj se nalaze u privatnim i javnim kolekcijama. Autorica je nagrade Monok@ za Festival monodrame u Krapinskim Toplicama. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Umjetnica se bavi skulpturom u raznim kiparskim tehnologijama i materijalima, posebice staklenom fuzijom.

Izvor: http://www.amz.hr/

Ana Ratković Sobota - 'Šume'

vrijeme: 06.02.2018.
mjesto: Zagreb, Lauba

U utorak, 6. veljače s početkom u 19 sati, u zagrebačkoj Laubi – kući za ljude i umjetnost održat će se otvorenje izložbe umjetnice Ane Ratković Sobote pod nazivom 'Šume'.

Ciklus slika „Šume“ Ane Ratković Sobote nastavlja se na njen prethodni ciklus „Planine“ u kojima je glavni motiv bio panoramski prikaz planina i šuma. Novim radovima autorica se približava planini, odabire određeni detalj koji potom prikazuje, pritom koristeći potpuno drugačiji slikarski pristup.
Svaka slika nastaje u tri etape; nakon akrilnog podslika umjetnica preko cijele slike nanosi ulja tonova višestruko svjetlijih nego na fotografskom predlošku, a potom dolazi posljednji – tamni sloj ulja, na kojem umjetnica crta i urezuje oblike služeći se alatima različite debljine, ovisno o planovima koje prikazuje. Doživljaj naslikanog mijenja se ovisno o udaljenosti od slike. Ako sliku promatramo izbliza, zapažamo mnoštvo ekspresivnih linija i točaka, gotovo apstraktnu površinu urezanu u debeli nanos boje. No, odmicanjem od slike, ona poprima hiperrealistična obilježja. Međutim, Anin prikaz prirode je samo naizgled doslovan i navodi nas na pitanje je li moguće da priroda uistinu može tako izgledati…

http://www.lauba.hr/exhibition/ana-ratkovic-sobota-sume/

Dario Šolman Put srca / The Way of the Heart

vrijeme: 16.01.2018. - 11.02.2018.
mjesto: Galerija umjetnina Split

Galerija umjetnina Split poziva na otvorenje izložbe medijskog umjetnika Darija Šolmana pod nazivom 'Put srca / The Way of the Heart', u utorak, 16. siječnja 2018. u 19 sati.
Kustosi: Jasminka Babić, Branko Franceschi

Dario Šolman je njujorški medijski umjetnik splitskih korijena. Diplomirao je na zagrebačkoj ALU 1998. godine, ali se u duhu vremena okrenuo multimedijalnom stvaralaštvu kao adekvatnom formatu u kojem je mogao spojiti formalni utjecaj neoekspresionističkog slikarstva osamdesetih u spajanju riječi i slike, ulične i visoke umjetnosti, s osobnijim utjecajem estetike stripa, te filmografije i ikonografije znanstvene fantastike, zasnovanima na bezgraničnom potencijalu konfabuliranja. Šolmanov višedimenzionalni, vizualno-literarni umjetnički projekt u nastajanju svoj optimalni prezentacijski format pronašao je u virtualnom prostoru Interneta kao okruženju pogodnom genezi, akumulaciji i povezivanju raznorodnih multimedijskih i tekstualnih sadržaja, a može se pogledati na poveznici filmlog.org.

Izložba Put srca predstavlja izbor od pet recentnih animiranih video radova i deset storyboard-ova u kojima umjetnik problematizira pitanja umjetničkog stvaralaštva, strukturiranje njegove percepcije i interpretacije, te dubinske razine njihovog smisla i značenja po ljudsku egzistenciju, ravnotežu s prirodom i univerzumom oko nas, kao i etički univerzum u nama.

Đuro Seder, Rt dobre nade (slike i crteži)

vrijeme: 13.04.2018. - 19.05.2018.
mjesto: Velika Gorica, Galerija Galženica, Trg Stjepana Radića 5

Kustosica: Marijana Paula Ferenčić

Stvaralačkim kontinuitetom od konceptualnih promišljanja do likovnih realizacija, Đuro Seder svojom gestom utjelovljuje slikarski metier kojim živi svaki put iznova na posve novi način. Njime se suočava s vlastitom nutrinom pritom mijenjajući ono vizualno oko sebe koje utječe na distorziju stvarnosti. Živi u nacrtanoj i oslikanoj priči, nalazi se u tom svijetu likovne zbilje gdje bilježi nepodošljivu lakoću postojanja. Svojom estetikom kreativne refleksije prihvaća umjetnost kao čin razumijevanja u ponavljanju; tamo gdje vlada praznina, vidi sadržaj kojim stječe novo umjetničko iskustvo.

Na crtežima rađa ideju o slikarskim rješenjima kojima se vraća, kao i one instiktivne misli koje ostaju u tragu, u potezu, u pokretu. Bjelina crteža tako postaje svjetlo koje izvire iz papira te koje poziva i otkriva tragove autorovih osvrta i utisaka. Upravo crtežima, Đuro Seder izravno stvara i prenosi segmente vlastitog umjetničkog svijeta kojeg istinski živi. Njima bilježi krhkost pa i prolaznost vlastite struje svijesti koja donosi ono sasvim intimno i neotuđivo.

Na slikarskim platnima i crtežima zatičemo autoportrete, urbane prizore, suvremene žanr scene i mrtve prirode kao i ljudske međuodnose i veze. Ne bježeći od groteskne i koji put karikaturalne stvarnosti, Đuro Seder izvlači srž svojeg svjedočenja u vizualnom. Svakodnevica je ovdje prikazana kao tema univerzalnih situacija koje žive neovisno o vremenu i prostoru. Time, misli u hodu na način da neprestano komunicira sa svijetom i zbiljom u kojoj se zatiče čineći je posve aktualnom. Nerijetko je Sederova ekspresija prožeta suptilnim humorom kojim akcentira ljudske slabosti i pobjede u svakodnevnim životnim prilikama. Stiliziranim umjetničkim proporcijama pokreta, volumena, linija, mase, forme stvara novu vrstu ljepote koja svjedoči o apsolutu vizualnih predodžbi.

Đuro Seder zaustavlja trenutak te odnosi pobjedu nad prolaznošću gdje vrijeme stvaranja i vrijeme stvorenog postaje predmetom njegovog umjetničkog interesa. U svakodnevnom pronalazi svoju unutarnju svrhovitost gdje svjedoči o svetom i duhovnom u onom životnom. Univerzalnost vremena i jezika govori o životu koji je došao do samog sebe gdje nepoznati krajolici postaju prepoznatljivima, a strani likovi poznatima.

Između opažanja i razmišljanja Đuro Seder vidi i gleda slikarski te sudjeluje u kreiranju zatečenih, kao i dozvanih prizora. Teme egzistencijalne uvjetovanosti njeguje izrazom koji se istovremeno nalazi u emociji i tvarnosti. Neumorna vitalnost njegovog stvaralačkog poleta gotovo djetinjom radoznalošću crpi psihološke i estetske pretpostavke likovne zbilje. Ona je turobna i ranjiva, klaustrofobična i nelagodna, podnošljiva, zaigrana i prihvaćena. Proniknuvši u slikarstvo samo, utjelovljuje vlastitu životnu snagu kroz iskrenost svoje ekspresije. Obraća se sebi i drugima kroz materičnost i živost slike preko punine boje do slikarske prostornosti zatečenih trenutaka. Potez Đure Sedera otvara prostor mogućnosti koji doziva slikarsko u crtežu i slici, a taloženje boje i gustoća namaza tako postaje fizičkim tragom uranjanja u polje njegove neizvjesnosti. (Marijana Paula Ferenčić)

Izvor: http://www.galerijagalzenica.info

EX TEMPORE "GORIZIA ANTICA"

vrijeme: petak 07.09.2018 u 18 h
mjesto: u galeriji općine Gorizia "Tullio Crali"ulica Diaz, Gorizia, ltalia

U sklopu prisjećanja na srednji vijek Kulturni Centar "Nuovo Lavoro" sa zadovoljstvom poziva na otvorenje skupne izložbe po završetku sa proglašenjem pobjednika.

Goran Žigolić - Izložba Akvarela

vrijeme: 19. ožujka 2019. u 19:00 – 20:00

Otvorenje izložbe akvarela u organizaciji POUZ Zaprešić i voditeljice Paule BUčar  ( izložba je otvorena do 20.04.2019. )

Grupna izložba GROUNDWORK

Otvorenje: četvrtak 16. svibnja 2019. u 19 sati
Lokacija: Galerija Contra, Strossmayerov trg 6, Zagreb

Galerija Contra sa zadovoljstvom predstavlja novu grupnu izložbu pod nazivom „GROUNDWORK“. Na izložbi će biti predstavljene četiri generacije vrhunskih njujorških umjetnika, koji se u svojim radovima usredotočuju na inherentan dijalog između odnosa lika i pozadine u slikarstvu. Mnogi slikari s ove izložbe već su izlagali u raznim muzejima u inozemstvu, a radovi im se nalaze u privatnim i javnim zbirkama diljem svijeta.

Cilj ove izložbe je dočarati posjetiteljima dubinu istraživanja ovih slikara. Kad pogledamo malo unatrag, Njujorška škola poznata je po dramatičnoj upotrebi raspona u slikarstvu kada su se apstraktni ekspresionisti 1950-ih počeli probijati na umjetničku scenu. Izložba „GROUNDWORK“ prikazuje atmosferu koju suvremeni umjetnici stvaraju stalnim istraživanjem materijala i svojim jedinstvenim pristupom platnu. Izlaganjem djela manjih dimenzija, koja odišu istim duhom kao i djela velikih dimenzija, posjetitelji mogu osjetiti iskreni duh najboljih djela ovih suvremenih umjetnika.

Izložba ostaje otvorena do 16. lipnja 2019.

Kontakt osoba:
voditelj galerije g. Mladen Bosanac, mob. 099/5493988

Ivan Pahernik: Nismo zaslužili ovaj lijepi planet

izložba grafičko-pjesničkih listova povodom 65 godina stvaranja

Galerija ULUPUH, Tkalčićeva 14, Zagreb
11.1. – 25.1.2018.
Otvorenje u četvrtak, 11. siječnja u 19 sati

Izložba obuhvaća grafičko-pjesničke listove Ivana Pahernika prevedene na 6 jezika - ukupno 30-tak radova, kojom autor obilježava 65 godina svoga stvaranja.

„Nismo zaslužili ovaj lijepi planet naziv je izložbe Ivana Pahernika koji se time vrlo izravno i ogorčeno obraća javnosti. Smeće koje gomilamo hiper produkcijom i obijesnom potrošnjom, pri čemu je ambalaža oblikovana da šarmira kupce (sa po pet suvišnih slojeva papira, vrećica, slikovitih i inih omota) bez da joj se sustavom samouništenja ili poticajne reciklaže obuzda gomilanje na zemlji koja više nije u stanju apsorbirati goleme količine smeća koje svakodnevno rastu. Humor je dakle taj kojim Ivan Pahernik preusmjerava beznađe i plač nad činjenicom da se na globalnoj razini ništa ili premalo poduzima za spas ljepote ove lijepe planete Zemlje. Ironija i sarkazam pojačavaju poruke suprotstavljajući se hinjenoj ozbiljnosti nedovoljno ili lažno angažiranih društvenih „upravitelja“ svijetom. (...)„U rano proljeće prvo su se rascvjetali pupoljci Coca-Cole“, kaže Pahernik u svojim ironičnim haiku. To je ono doba prije nego li priroda prolista a snjegovi se otope, kada od posvuda iz grmlja iskrsne smeće, sitno i ono krupno, poput automobilskih olupina i bijele tehnike (...)Kratkim crticama (haiku forme) Pahernik osvještava nekadašnju skromnost i ekološki prihvatljivu sliku o svom djetinjstvu, kada su trešnje na Trešnjevci cvjetale, djeca su se pikulala i igrala gumi-gumi, kada je ribar na savskim rukavcima lovio ribe a ne stare gume i kada su se ambalažne kartonske i limene kutije čuvale za kućanstvo, za skladištiti brašno, šećer, iglu i konce. (...)Da zažmirimo pred ekološkom katastrofom civilizacija nuđa zauzvrat surogate, pokazuje Pahernik: umjetno sunce i osvježivače za zatvorene prostore s umjetnim mirisima borova i šuma. I sama grafičko-pjesnička mapa Ivana Pahernika je satiričan izdavački poduhvat. Na vrhunski dotjeranim i grafički standardiziranim oblicima (fini papir, dvije boje, suhi žig i slično) kao što ima svaka ozbiljna umjetnička grafičko-pjesnička mapa, posvuda je prisutan Pahernikov moćni kinički žalac (sarkastični). Dovoljno je pročitati ovaj Pahernikov haiku pa da se nelagodno osjeća svatko tko ima imalo osjećaja za probleme za čije rješenje Pahernik apelira na ovoj izložbi:
„U Boriku izgorjelo sve
osim
limenki piva.“
(Branka Hlevnjak, iz predgovora)

O autoru
Ivan Pahernik primijenjeni grafičar, karikaturist, prozaik i pjesnik rođen je u Zagrebu na Trešnjevci 6. srpnja 1938. Sedmoljetku i srednju grafičku školu, u zadnjoj generaciji litografa, završio je u Zagrebu. Radio je za tiskarski zavod Ognjen Prica, Orbis i Interpublic, zavod za ekonomsku propagandu publicitet i organizaciju. Bio je član redakcije Paradoksa, Kerempuha, Čvorka, Paradoksa II i Žalca. Prema autobiografskim pričama iz knjige Još Hrvatska ni propala 2000. Neven Hitrec snimio je film Snivaj, zlato moje koji je bio nagrađen s pet Zlatnih arena i najvišom ocjenom publike - Zlatnim vratima Pule. Nacrtao je brojne karikaturalne cikluse, objavio knjige: Zbrka bez riječi, 1964.; Cirkus (slikovnica za slonove), 1975.; Sabrana godišnja doba (Haiku pjesništvo), 1995.; Još Hrvatska ni propala (autobiografske priče), 2000.; Još Hrvatska ni propala (nastavak), Zagreb, 2002.; Još, još, još Hrvatska ni propala (humorni roman u tri dijela), Zagreb, 2005.; Spomenar 1942.-2012., Zagreb, 2012. Izlagao je na brojnim skupnim izložbama u svijetu i kod nas i samostalno na 15-ak izložbi u Zagrebu, Koprivnici, Samoboru, Rijeci, Ludbregu i Varaždinu. Radovi mu se nalaze u galerijama Zagreba, Varšave, Skopja, Gabrova i Kyota. Bio je članom Hrvatskog društva karikaturista. Član je ULUPUH-a i Društva hrvatskih književnika.

Izložba će se moći pogledati do 25. siječnja, radnim danom od 10 do 17 sati, subotom od 10 do 13 sati. Nedjeljom i praznicima galerija je zatvorena. Ulaz na izložbu je slobodan.

Izložba je ostvarena uz financijsku potporu Ministarstva kulture RH.

Datum održavanja: 11.1. - 25.1.2018. / Autor teksta: ULUPUH

Ivana Bajcer - Podvlačim crtu - završna verzija

vrijeme: 26. siječnja 2018. u 19 sati
mjesto: Galerija Green Room, Trg Dragutina Domjanića 6, Zabok

Borba sa samim sobom najteža je borba u čovjekovom životu. Prvenstveno jer ne postoji poticaj ili inicijativa druge strane, već je pojedinac primoran izazvati sam sebe što podrazumijeva otvaranje Pandorine kutije i suočavanje s avetima prošlosti koje je godinama potirao pod tepih u nadi da će nestati sami od sebe.

Ivana Bajcer u ciklusu "Podvlačim crtu" otkriva vlastite probleme, nesigurnosti i strahove istovremeno problematizirajući univerzalne teme s kojima se svatko od nas može poistovjetiti. Čin suočavanja s prošlošću iskaz je hrabrosti, odlučnosti i sazrijevanja koje dovodi do osvještavanja, oslobođenja, razvoja i rasta. Tako likovna djela unutar kojih umjetnica problematizira vlastite nesigurnosti, nelagode i bojazni postaju ključni faktor u procesu samoizlječenja. Proživljavajući sve negativnosti iz prošlosti s jednim vremenskim odmakom Ivana Bajcer u radovima ilustrira emocionalne doživljaje svih relevantnih događaja koji su u njoj odmalena izazivali nelagodu, tjeskobu i odbojnost. Umjesto lijepe i vrlo često kontrolirane fizičke vanjštine autorica ukazuje na ono što bukti unutar nas, ono što je krnje, bespomoćno i očajno. Figura čovjeka sa zakržljalim stopalima i rukama izvijenim u formu kandži simbol je koncentracije kaosa unutar nas samih. Akromatske boje i tamni prigušeni tonovi vjerno oslikavaju dominantne emocije, atmosferu i karakter unutarnje borbe. Jedina izražena boja je jarko crvena koja istovremeno simbolizira emocije, pulsirajuću energiju, ali i krv, odnosno ranjivost duše i posljedice snažne borbe. Kroz cikluse autoportreta i radove Slijepo vjerovanje, Nasljeđe, Čovjek pijavica, Nemoć, Skok, Oslobođenje i Uzlet pratimo autoričino suočavanje s prošlošću, te borbu protiv svega onog nametnutog i duboko usađenog.

U nizu autoportreta oval glave s naznačenim ušima ili očima u fokus stavlja zbivanja unutar umjetničinog uma. Lice se tek povremeno nazire, dok kružne forme centripetalnog kretanja s mnoštvom mrlja, točaka, linija i apstraktnih formi predstavljaju zgusnuti kodirani sadržaj ljudskog uma. Lica u nastajanju i nestajanju s očima koje su poluzatvorene, sitne, izobličene, umorne i s naglašenim podočnjacima ilustriraju težak teret koji se godinama gomilao. Što vrijeme više odmiče, teže se suočiti s nakupljenim problemima.

Zbog nemogućnosti zaborava svega negativnog Ivana Bajcer ponovno proživljava ključne strahove i probleme bilježeći sve faze procesa na papir u namjeri da se s njima suoči, podvuče crtu i stane na kraj svim opterećujućim faktorima koji su upravljali njezinom dušom i krojili njezinu budućnost. Rad "Slijepo vjerovanje" tumači vrijeme rađanja iluzija kada vjerujemo svemu što su nam rekli, a ovisno o iskustvu, strahovi i nesigurnosti postaju sve veća sjena koja se nadvija nad nama. Dok odrastamo gledajući prema naprijed ona raste i buja u našoj podsvijesti. U crtežu "Nasljeđe" tri figure povezane sponom koja spaja glave predstavljaju kolektivnu memoriju i arhetipe, odnosno duboko usađeni i obvezujući faktor od kojeg ne možemo pobjeći. Crnilo papira u djelu "Čovjek pijavica" ističe odnos bijele figure s pulsirajućim crvenim akcentima koju obavija i zatomljuje, te guši i umrtvljuje pijavica. Ona izranja iz mraka i isisava sav život i svjetlost iz bijele siluete koja je personifikacija same umjetnice, dok crveni akcenti predstavljaju znakove života, energije i borbe. Vječnu ljudsku borbu punu uspona i padova interpretira rad "Nemoć". Prikaz je to trenutka kada pritisak postane prevelik, te pojedinac nemoćan pada na koljena dok se otrov koncentriran unutar njega razlijeva u znak pobjede. Transformacija počinje kada odlučimo ne odustati. "Skok" je jedini rad u kojem figura nije u zemljanim ili hladnim akromatskim tonovima, već duboka crvena boja aludira nalet adrenalina i emocija koje nas preplave kada donesemo ključnu odluku u životu. Obično su to odluke do kojih smo došli kada nam je bilo najteže, kada smo dotaknuli dno i presudili hoćemo li potonuti i prepustiti se očaju ili prelomiti i izboriti se za sebe. Krajnje minimalistički oblikovana daska u kontrastu je s voluminoznim tijelom u slobodnom padu koje skokom u nepoznato okreće novu stranicu u životu. Nakon hrabrosti da se skoči slijedi proces oslobođenja interpretiran preobrazbom i izbacivanjem svih negativnosti nakon osvještavanja. Distanciranje i izoliranje, te oslobađanje izmučenog tijela i uma otvara prostor za rast i razvoj u radu "Oslobođenje". Nakon oslobođenja i samoizlječenja djelo "Uzlet" vizualizira napredak. Tri figure više nisu jednolično umno povezane kao u radu "Nasljeđe", već ih povezuju različiti oblici odnosa, niti i prepreka, a nelagoda i nepravda proživljena kroz proces karakterizira transformaciju koja se paralelno odvija u autorici, u likovnom djelu, te u konačnici i u samom promatraču.

Otkrivanjem svoje najdublje intime Ivana Bajcer analizira opće ljudske vrijednosti, mane i postupke. Pred izloženim likovnim djelima u kojima je ogolila vlastitu ličnost promatrač ne ostaje imun, već likovna interpretacija osobne borbe umjetnice ima za cilj potaknuti vlastiti poriv za introspekcijom.

Sonja Švec Španjol, mag.hist.art.

BIOGRAFIJA UMJETNICE:

Ivana Bajcer rođena je u Zaboku 1993. godine. Završila je Školu za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću u Zaboku 2012. godine na grafičkom odjelu kod profesorice Carmen Bačure Potočić. Trenutno je na diplomskom studiju grafike na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu pod mentorstvom profesorice Tanje Dabo. Izlagala je na brojnim radionicama (MAPWorkshop Budimpešta, 2016. godine, 22. međunarodna likovna kolonija LindArt Lendava, grafička radionica “Artionica“ Klovićevi dvori, Zagreb 2016.). i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu (Imaginarni svjetovi Lauba 2018., 7. Hrvatski trijenale grafike, Zagreb 2016., Grafična pomlad, Ljubljana, 2015). Od 2017. godine članica je HDLU-a u Zagrebu i HULU-a u Splitu. Dobitnica je stipendije Erste banke u sklopu Erste fragmenta 13 za 2017. godinu. Za svoj rad više je puta nagrađivana (Rektorova nagrada za rad Opera ‘Agrippina’ G. F. Händela zajednički projekt studenata Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatskog Narodnog kazališta u Zagrebu, 2016., Posebna pohvala za uspješan rad u ak. god. 2013/2014., 2014/2015. i 2016/2017.).

Ivana Rod / Između redaka

vrijeme: 21.03. u 20 sati

mjesto: Salon Galić, Marmontova 3, Split

Ivana Rod vrlo se rano, još tijekom svojih studentskih dana, odlučila za medij umjetničke knjige. Ovaj hibridni medij od konca 18. stoljeća, posebno tijekom prošloga, pa tako i u 21. stoljeću privlači mnoge umjetnike, usprkos sve snažnijoj dominaciji novih tehnologija i načina komunikacije. Možda baš zbog ustoličenja ekrana računala i pametnih telefona kao prevladavajuće platforme preuzimanja i konzumiranja različitih sadržaja, čime se općenito redefinira uloga i forma knjiga, časopisa i ostalih tiskovina, umjetnici prepoznaju važnost istraživanja te likovne forme. Osnovna motivacijska premisa za njezin odabir jest mogućnost neposrednoga, osobnoga i intimnoga povezivanja na relaciji autor – predmet – promatrač.

Na počecima Ivanina oblikovanja umjetničke knjige, dominirao je bujni, ekspresivni crtež, inspiriran literarnim sadržajem (diplomski rad Snake Book - Little Bit Of Love, prema poeziji Pabla Nerude, 20 ljubavnih pjesama i jedna očajnikova, 2014.). No, autorica se postupno primiče redukciji, to jest odmaku od crteža, i posezanju za otisnutom riječi, bilo da je autorica sama tiska, bilo da preuzima postojeće. Fokus njezina interesa je na riječima i na interpretaciji sadržaja kroz postupak njegova preslagivanja i reprogramiranja.

Polazište jednoga od ciklusa, koji se predstavlja na ovoj izložbi, je knjiga francuske književnice Marguerite Duras Ljubavnik, točnije njezinih 28 stranica, koje predstavljaju 28 Ivaninih godina. Na odabranim listovima knjige autorica selektivno skriva postojeći sadržaj, ostavljajući dijelove s kojima se poistovjećuje, i tako kreira vlastitu priču. Tim postupkom ona dvostruko naglašava kompleksnu uloga naratorice (one u romanu i sebe), čiji se monolog formira u napetom postupku otkrivanja i negiranja.

Smisao monološkog iskaza odražava se stoga podjednako u onome što je (ostalo) ispisano, i onome što je izbrisano, prešućeno, odnosno cenzurirano. Metodičnim analiziranjem i uslojavanjem iskaza koji ostvaruje u kolažima, Ivana Rod osvještava formiranje pojedinca unutar okvira narativa kojega sačinjavaju mikro momenti svakodnevnice. Također, usporedno Ivana osamostaljuje svoj glas u dnevničkim, lapidarnim zapisima nastalima tijekom svakodnevnih putovanja vlakom. Unutarnje impresije uslojenim pretakanjem iz pozitiva prelaze u negativ, a apstrahiranje riječi i njihova smisla dodatno je osnaženo pridruživanjem apstraktnih otisaka.

Monolog, koji je glavna tema spomenutog ciklusa, slijed je prvenstveno dijaloga Ivane Rod s Marguerite Duras, te sa samom sobom, a potom poticaj dijalogu svakoga narednog promatrača, to jest čitača Ivaninih umjetničkih knjiga i kolaža. Gonetanje se ostvaruje u susretu s pojedinačnim ostvarenjem ali i cjelinom, koja je suptilno ispremrežena prenošenjem i razvijanjem već prepoznatljivih postulata i kodova autoričina djelo

Kreativni postupak i estetski ishod prepoznajem u trajnoj napetosti između intuitivnoga momenta i posve promišljenoga konstruiranja strukture knjige. Autorica se ne zadovoljava samo jednom formom već pomno bira različite, u skladu sa sadržajem i simbolikom, pa i dinamikom teme. Primjerice, nizanjem plastičnih foldera, ispunjenih izrezanim riječima, u pamfletnom uvezu (Prozirna, 2016.) postiže se ludička dinamika novoga i različitog otkrivanja misli i fabule sa svakim okretanjem stranice. Pojedina rješenja preuzima za sljedeću knjigu, no svaki put se događa pomak, odstupanje od prethodno postignutoga. Upravo to je zalog njezina daljnjeg otkrivanja kreativnih potencijala umjetničke knjige i pridruženoga joj medija kolaža.

Barbara Vujanović

Izložba - loci aesthetici

vrijeme: 25.01.2018. - 05.03.2018.
mjesto: Zagreb, Muzej Mimara
url: http://www.mimara.hr

Međuprostori (usp. Lessing, Raum als eigentliches Gebiet der Malerei / Prostor kao temeljna kategorija slikarstva) „poetske šutnje“ (usp....pictura poema silens, Horaz i Schweigen u Wittgensteina) mjesta su susreta (loci occursus, τόποι υσνάντησης) umjetnosti, glazbe i filozofije u kojima protagonisti tog suzvučja (intermissas) tvore zajednički estetski topos (αἰσθητοῦ τόπος, Arist. Met. 1010a.25).

U estetskom toposu u kojemu se ozbiljuju poietske (ποίησις) igre „ikonske i pikturalne razlikovnosti“ (usp. ikonische, bzw. pikturale Differenz, Gottfried Boehm) ambivalentnost simulacra (usp. simulacra et imago, Lukrecije, De rerum natura) pospremljena je u „prostor čekanja“ da bi stvaralac umjetničkoga djela „oblikovanjem i promatranjem“ stabilizirao dobivene estetske pozicije i unutarnju strukturu slike približio deskripcijskom kontekstu promatrača. Komunikacijskim procesima nositelja slikovnosti i slikovnog objekta tematizira se korespondentnost motrišta imago i pictura, koji u postupku vidljivosti predmetnoga (usp. Sichtbarwerden u Husserla) postaju fenomeni slike za nekoga. Slikovna prezentnost, koja iz zapalosti prostora izvlači „tu-prisutnu daljinu“ slikovnoga, traži protočna mjesta susreta umjetničkog djela, umjetnika i promatrača koji rečenost slike prepuštaju „stihovima“ (Kandinski) sliko-objekta.

Teksture tih „razlikovnosti“ (usp. Heidegger: ontologische Differenz, Derrida:
différance, Deleuze: Différence et Répétition) utkane su u brojne umjetničke cikluse i umjetničko-filozofske simpozije koji se u organizaciji Likovne akademije im. Jana Długosza iz Čestohove, osim u europskim zemljama, prezentiraju i na prostorima Amerike, Japana, Kine, Australije i Afrike.

Izložbom otvorenom 25. siječnja 2018. u Muzeju Mimara profesori Likovne akademije iz Čestohove – Włodzimierz Karankiewicz, Beata Bebel-Karankiewicz, Bartosz Frączek, Jarosław Kweclich, Justyna Warwas, čestohovsko-bečki kipar Robert Puczyński – i hrvatska umjetnica Barbara Raič osluškuju „šutnju“ slike te u kontekstu vizualnih varijacija, skulpturalnih metafora i glagoljivih počinaka sliko-objekata „logikom očiju“ (Cézanne) reflektiraju „ono što žele vidjeti“ (Jean Paul).

dr. Božo Raič

Izložba 'Glasovi & Riječi/ Pozdravi iz Baranje'

vrijeme: 04.05.2018. - 26.05.2018.
mjesto: Gradska galerija Labin, Ul. 1. Maja 5

"Kao dio zajedničkoga projekta izvođenog kroz duže vremensko razdoblje u više gradova, izložba Kate Mijatović i Zorana Pavelića obuhvaća radove, video radove, instalacije te snimke performansa oboje umjetnika, nastale u različitim prilikama s različitim umjetničkim namjerama. Zajedničko im je, međutim, da koriste zvuk, odnosno tekst ili glas kojim konstruiraju dodatno složene značenjske konfiguracije te da su radovi izabrani za ovu izložbu, izravno vezani uz područje Baranje, odakle oboje potječu. Tu je serija Pavelićevih intervencija The Batina Times, uključujući i četiri metara dugački transparent, izmješten iz Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Za vrijeme trajanja Baranjske umjetničke kolonije (BUK), autor je zamijenio originalni natpis The Baltik Times drugim, The Batina Times, te dodao datume umjetničkog boravka u Baranjskoj umjetničkoj koloniji. Ironično tematizirajući odnos političkih snaga, odnosno kulturnog centra i periferije, postavio ga je na razrušeno pročelje Lovačkog doma u Puškašu. U video performansu The Batina Times in Baltik, Kata Mijatović stoji do gležnjeva u hladnom baltičkom moru, odjevena u crnu majicu s natpisom The Batina Times. Ona, pak, izlaže tekstove snova koje oprema kao slike, a koje je sanjala u Belom Manastiru 1991. godine, a kasnije ih koristila u on line radu Mreža snova. Novom intervencijom u video rad Vožnja iz 2010. upisuje riječi, odnosno linkove na kojima je gradila Mrežu snova u stvarni pejzaž, ispisujući ih unutar kadra koji je, definirajući ga prozorom autobusa, snimila na putu za Osijek. Video Baranja bus također bilježi pogled kroz prozor autobusa. Nakupljena voda između dva prozorska stakla giba se u vožnji stvarajući pokretni vodeni horizont, uranjajući, kako kaže autorica „melankolični baranjski pejzaž u gibajuća vodena prostranstva, prizivajući Panonsko more, njegovu elementarnu pradomovinu.“ U video projekciji Nestajanje projiciranoj na podu galerije, ispisana imena baranjskih sela i naselja postupno nestaju do potpune bjeline. U performansu Prozivka, Pavelić stoji na lovačkoj čeki u maglovito zimsko jutro i s megafonom u ruci proziva životinjske vrste koje obitavaju na tom području, dok u audio radu Cjepanice iz Kozarca bilježi zvuk cijepanja drva u obiteljskoj kući Kate Mijatović, i tako dalje..

Neki od ovih radova snimljeni su usput, iz ruke, postajući dokumenti fragmenta vremena i prostora. Neki su snimke performansa, distancirani od stvarnosti u dvostrukom prelamanju medija izvedbe: kao izvedba sama i kao izvedba izvedbe. No uvijek se radi o izmaknutim realitetima konstruiranim logikom sna (Mijatović) ili gramatikom politike (Pavelić). Nekoliko je uporišta i smjerova kroz koje se razvija naracija ove izložbe. Sklona sam u njezinom dvosložnom nazivu prepoznati kod za čitanje. Prva rečenica naziva sugerira da su glasovi i riječi, a ne vizualni materijal, ono što je na izložbi predstavljeno. Doista, tekst, zvuk, glas, šum, važne su sastavnice ovih radova. Zvuk ispunja izložbeni prostor, premrežuje radove, uspostavlja nove odnose među njima, omogućuje re-kreacije, proširenja rada izvan okvira ekrana i medija slike, dok se u sveukupnosti ispostavlja kao materijalnost koja gradi prostor, definirajući ga fizički i semantički. Posjetitelj može biti zbunjen glasom kojemu isprva možda ne nalazi izvor. Metodološki izoliran, poput akuzmatičnog glasa o kojemu piše Mladen Dolar u knjizi „Glas i ništa više“, on se pojavljuje kao objekt i, kao takav, kontrapunkt je vidljivom i vizualnom objektu s kojim se nikada ne može u potpunosti podudariti. Drugi dio naslova konvencionalna je fraza kakvom obznanjujemo svoju privremenu izmještenost u neki drugi prostor. Obično je ona povezana s odstupanjem od dnevne rutine, izglobljenjem iz svakodnevice: negdje smo drugdje odakle šaljemo pozdrave svojim bliskima. Pozicija govornika mogla bi stoga pripadati posjetiteljima, onima „koji su došli“, no u osnovi je autorska. Stoga se razrješava kao napetost izmještanja i melankolija udaljenosti. Radi se, naime, o transponiranju vlastitoga prostora, o izmicanju doma, o izglobljenoj geografiji pri čemu je galerija preobražena u taj drugi prostor. U tom je smislu izvor zvuka/glasa doista prikriven, a rascijepi koji se otvaraju upućuju na raslojavanje stvarnosti od kojih je svaka krnja, budući da joj je inherentna odvojenost. U mreži fragmentarnih stvarnosti pitanje koje postavlja Bekavac u spomenutoj pripovijetci, a kojim prebacuje težište s prostora na tijelo, možda je jedino relevantno: „..u kojim se sve svjetovima, sada i ovdje, nalazi moje tijelo, ovo tijelo, jedino koje imam?“ (Irena Bekić.... iz predgovora katalogu izložbe)

Kata Mijatović rođena je 1956. u Branjini. Od 1988 -1991 članica je neformalne umjetničke grupe Močvara/ Baranja. Od 1991.-1993. studira slikarstvo na Accademia delle belle arti di Firenze, a 1993. nastavlja studij slikarstva na ALU Zagreb gdje je diplomirala 1997. Članica je ZUH-a i HDLU-a Zagreb. Od 2005. - 2010. članica je Umjetničkog odbora Baranjske umjetničke kolonije. Od 2005. voditeljica je Galerije AŽ Atelieri Žitnjak Zagreb. Od 2007. članica je Umjetničke grupe PLEH. 2013. sudjelovala je na 55. Venecijanskom bijenalu, kao predstavnica Hrvatske sa projektom ''Između neba i zemlje'' kojeg je kustos Branko Franceschi. Živi i radi u Zagrebu kao samostalna umjetnica.

Zoran Pavelić rođen je 1961. u Osijeku. 1998. diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi Đure Sedera. Izlaže od 1984. Osnivač je neformalne umjetničke grupe Močvara / Baranja. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika od 1995., i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika od 2000. Član je umjetničkog odbora Buk-a / Baranjske likovne kolonije / od 2004. do 2010. Član je umjetničke organizacije Atelieri Žitnjak od 2005. i član savjeta Galerije proširenih medija / PM od 2000. do 2007. Također je umjetnički voditelj i član umjetničke organizacije PLEH od 2007. Živi i radi u Zagrebu kao samostalni umjetnik.

Izložbu u Gradskoj galeriji Labin posjetite do 26. svibnja 2018.

Izložba je realizirana uz potporu i suradnju Pučkog otvorenog učilišta Labin, Grada Labina, Istarske županije i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Gradska galerija Labin / Ulica 1. maja 5, Labin / Tel. 052 852 123
Facebook: www.facebook.com/gradskagalerijalabin

Izložba 'Koloristički dijalozi'

vrijeme: 31.01.2018. - 03.03.2018.
mjesto: Zagreb, Galerija Forum, Teslina 16

Otvorenje izložbe 'Koloristički dijalozi' održat će se u Galeriji Forum u Zagrebu, u
srijedu, 31. siječnja 2018. u 19 sati. Izložba će biti otvorena do 3. ožujka 2018.

Kustos izložbe je Feđa Gavrilović, voditelj Galerije Forum, a izložba je
organizirana uz pomoć Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada
Zagreba i u suradnji s Umjetničkom galerijom Dubrovnik.

Koncept izložbe temelji se na povezivanju generacija i prostora. Izložit će se djela
klasičnih hrvatskih kolorista iz dubrovačkog kruga zajedno s nekoliko
korespondirajućih radova umjetnika mlađe generacije, koji su svoje školovanje
nedavno dovršili na zagrebačkoj likovnoj akademiji. Jezik slikarstva i dugački
kontinuiteti slikarske umjetnosti opstaju kroz različite inkarnacije u različitim
dobima i kontekstima.

Izlažu se radovi sljedećih umjetnika: Marka Rašice, Ignjata Joba, Ivana Ettore, Ive
Dulčića, Antuna Masle, Ive Vojvodića, Josipa Tirića, Grgura Akrapa, Tare Beata
Racz, Andreja Tomića, Luke Kuševića Radakovića.

Izložba će u centar Zagreba donijeti radove iz Umjetničke galerije Dubrovnik,
klasična djela hrvatske umjetnosti koja zagrebačka publika rijetko ima prilike
vidjeti.

www.kic.hr