kiborg

  • Mreže i društevene mreže - novi kiborg totalitarizam kojemu dobrovoljno služimo?

    "Država je uložila i širokopojasni internet, pa je to, između ostaloga, omogućilo razvoj inovativnih start upova kao i visokotehnoloških tvrtki koje Rumunjsku pretvaraju u novu Silicijsku dolinu". Ili, imamo i primjer dva: "zahvaljujući represivnom Ceausescuovom režimu, jak je naglasak u obrazovnom sustavu dan na prirodoslovno matematičke vještine koje se, posljedično, odražavaju na nove generacije informatičara".

    Kakve veze ima represivni režim brutalnog diktatora i njegova sklonost prirodoslovno-matematičkim vještinama s novim start upovima i razvojem širokopojasnig interneta najnovije generacije?

    Dakle, želim odmah reći da nisam nikakav protivnik prirodoslovno-matematičkih predmeta kao ni novih tehnologija, dapače, da ih nije bilo, vjerujem da bi čak i moj rad bio znatno otežan, ako bi ga uopće i bilo. Štoviše, mislim da bi vidljivost toga rada, kao i cijelih novih generacija, bila očajna: stari tiskani mediji su u dugom procesu izdisaja i nema nikakvih naznaka da će se trend prekorenuti, a društvene mreže nude jeftinu, efikasnu i nadasve dostupnu alternativu. Jednostavnim rječnikom: ako te nema na fejsu, ni nema te.

    Daleko je to od one Attalijevske pomalo utopijske budućnosti o hiperdemokraciji dijeljenja i dostupnosti, naime, uvijek treba računati s faktorom ljudske prirode, a ona je takva kakva jest: ona ima potrebe, ona je pomalo sebična i svakako će uvijek nastojati, baš onako darvinistički, preživjeti pod svaku cijenu, što znači, po cijenu drugoga. Empatija, iako viskocijenjena, uvijek nekako strada kada se radi o izborima koji se tiču nas osobno.

    Mreže i društevene mreže - novi kiborg totalitarizam kojemu dobrovoljno služimo?

    Ono što mediji pomalo izbjegavaju, točnije ni ne spominju jest nešto drugo: nisu informatičke industrije to što pokreće svijet, nije čak ni tehnologija sama po sebi, nije čak ni novac. Ono oko čega se svijet vrti je jedan drugi pojam, "industrija svijesti", dakle, stanja svijesti čovjeka, a koje se plasira putem tehnologije.

    U tome grmu leži zec tj. sumnja. U tome leži navodno nebitna poveznica, suptilno dana u djelomičnoj aboliciji Ceausescuovog brutalnog režima koji je "imao razumijevanja za prirodoslovne i matematičke predmete", a radi se o tome da je čovjek, sa svim svojim atributima sveden na tehnološki stroj, na dio mašinerije koja čovjeka odvaja od njegove stvarne prirode i stvara zavisnim od neumitne tehnologije, bila ona primitivna Ceausescuovog vremena ili ova navodno hipermoderna tehnologija start upova koji se bave produkcijom beskrajnih aplikacija za sveprisutne mobilne pametne uređaje.

    Tu dolazimo do poante: čemu služe sve te tehnologije, odnosno, što najvećim dijelom podrazumijevaju te tehnologije? Kratko i jasno: dostupnost informacije, bilo gdje, u bilo kojem trenutku, na bilo kojem mjestu. Veliki brat, bez velikog brata. Informacije koja prolazi minimalne filtere i koje, bila riječ o dezinformaciji ili provjerenoj, istraživačkim novinarstvom potkrijepljenoj informaciji, jednako zauzima mjesto na našem news feedu, štoviše, na nekom od agregatorskih portala gdje se onda multiplicira putem tehnološki uvjetovanih algoritama u beskrajne grane. Tu se čovjek zaista može upitati o demonskoj i antidemokratskoj naravi stvari. O tome je još šezdesetih i ranih sedamdesetih govorio Jerry Mander u planetarnom hitu "Četiri argumenta protiv televizije". "Mogao si surađivati sa sistemom ili mu se protiviti, ali ono što nisi nikako mogao, bez obzira jesi li uživao u sigurnom i udobnom životu ili sjedio u zatvoru, bilo je ne biti u odnosu s njim...Zamijeniš li riječ 'socijalizam' s 'mrežama', dobiješ internet. Njegove konkurentske platforme sve su bile sjedinjene u jednoj ambiciji - odrediti svaki aspekt tvoga postojanja... A sami aparatčici jedan su vječni tip... ništa nije tričavije od toga da čovjek ima x sljedbenika na Twitteru, popularni Facebook profil i povremeno četiri minute na CNBC-ju. Prava privlačnost položaja aparatčika jest u sigurnosti pripadanja..." Tako navodi Jonathan Franzen u romanu Čistoća, uspoređujući DDR-ovski totalitaristički režim i soft totalitarizam novih tehnologija, kako im tepamo.

    Ipak, jedna stvar je više nego optimistička. Naime, čovjek je uvijek u sebi imao ugrađeno ono što se zove otpor, bio on melankoličan ili aktivan, a koji podrazumijeva u svakom slučaju borbu, ovaj puta možda protiv puno difuznijeg "neprijatelja", dakle tehnološkog juggernauta, no koji jamči jednu jedinu stvar: iako će borba biti grčevita, čovjek će uvijek nalaziti načina, štoviše, to će biti pitanje njegova opstanka, kako bi se suprotstavio pa makar i "tiraniji izbora i obilja", ne bi li konačno nastavio svoje koračanje prema samome sebi, punome sebi, smislenom sebi.

    Autor: Milan Zagorac

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.