FacebookTwitterGoogle Bookmarks

kolumna

  • „Oni koji opstaju“

    Što znači preživjeti...

    Svjesnost trenutka, oživljavanje postojećeg životnog stanja nas često potiče da razmislimo što smo,gdje idemo i što bi volili postići. U takvim trenucima najviše razmišljamo što nas okružuje, da li je to dovoljno i proispitujemo svoju sreću. Priroda sa druge strane oduvijek to zna i gradi svoje svjesne grane posvuda, obnavljajući neprekidni ciklus stvaranja.

    Priroda je naš najveći tajni stvoritelj kojeg sve menje zanima za našu pripadnost jer je odavno naučila da radimo velike greške.

    Trenutačno ne želim ulazit u ekološku tematiku već istražiti koliko naša krhkost u onim situacijama kojima ne možemo manipulirati i utjecati nas ostavlja u stanju buđenja životnosti.

    Što kada ostanemo bez svega,bez stvari,bez ljudi koji nas usrećuju,bez ambicija?

    romoda

    Da li naša svjesnost u tom stanju odražava neku veću snagu za postojećim. Tragedije su odavno privlačile mnoge umjetnike da na svoj osobni i dokumentaristički način zabilježe svoj izraz . Umjetnik je oduvijek znao biti sam i razmišljati o postojećem dok nas svestrani kapitalistički div uvijek tjera na više.

    Postali smo opterećeni, ljubomorni i najsretniji kada nahranimo svoju potrošačku zvijer koja sve viže raste te nam uzima one najbitnije dobre stanice koje posjedujemo.

    Društveni antibiotik smo naučili gutat samo u onim situacijama koje su nama najugodnije, naučili smo biti viši od ostalih hraneći se sa najeftinijim proizvodima estetske ružnoće. I što sad... da li su nam tragedije zaista potrebne da bi obnovili svoju životnu temperaturu. U takvim situacijama jedino što se možemo zapitati da li smo to zbilja zaslužili vrteći svoj ego u bezizlazni vrtlog svemoguće mučnine.

    Pa opet mediji, danas neprekidno obavljaju svoju najveću dužnost, obavještavaju nas o onom najlošijem, podsječaju nas na naše velike grijehe koje neprekidno ponavljamo te nas istovremeno tješe jer se baš to nama nije dogodilo jer smo neslomljivi, jer imamo posao i voljenu osobu koja nas čeka svaki dan kao programirani robot koji ako pogriješi u najmanjem djelu našeg savršenog života mora patit.

    Nisu samo mediji ti koji nas tješe, tu je i religija koja je odavno bezobzirno iskoristila dvije ljudske jedinke kao savršeni primjer za okidač da smo grešni i nesavršeni. Pritom nas stavljajući u još veći kavez gdje su stvorena pravila za dobrotu koja iscljeljuje. Odvajaći se od tog kolektiva postaješ suvremeni rob svom sistemu koji nije ispravan i ne podržava prirodni ciklus razvitka čovječanstva. Jer religija naravno zna što je prirodno,naravno ironiziram.

    Ono što nas eto opet ironično najviše može osloboditi je gubitak,koji može biti povezan sa materijalnim i emocinalnim. Ljudski faktor ću zanemarit i oslonit se na onaj koji priroda obavlja,neprekidno čisteći svoje nove početke i obnavljajući predivne cikluse ekološkog bogatstva.

    U ovoj seriji slika bavim se takvim situacijama.Prirodne katastrofe su događaji na koje možemo utjecati ali opet i ne...

    U tim trenucima ostajemo sami, svjesni da smo junaci jer preživljavamo a ne zato što nas netko može spasiti. Nisu junaci oni koji nas sa svojim supermoćima poput novca spašavaju od određene tragedije već smo mi junaci koji se borimo u ovom slučaju protiv „prirodnih katastrofa“ kako smo ih nazvali tek tada smo shvatili kako smo zaista mali,krhki i pomalo nebitni. Oslanjajući se poredak zvijezda bezgraničini svemir još uvijek napredujemo u ovom sistemu pod izlikom da živimo bolje zato što više posjedujemo a ne volimo , da smo jači jer smo iznad nekog a ne ispod, da smo slabi ako plačemo , da smo agresivni ako se borimo, da smo mali ako se osjećamo kao djeca.

    U Kaunasu sam zamislio da napravim pet slika odnosno pet prirodnih elemenata (vatra,voda,zemlja,zrak,eter )koji utječu na promjene ne samo prirodnog ciklusa več i onog našeg životnog. Voda kao poplava, Vatra kao požar, zemlja kao potres, zrak kao vjetar. I eter kao što osvještava sve ostalo.

  • „Polarna hladnoća ne popušta“

    Mislim da se ova nadovezuje na onu od prije koji mjesec o salmoneli od koje umalo da nismo svi pomrli, e, sada se radi o još boljoj stvari, polarnoj hladnoći koja ne popušta, pa je eto, zamisli, u siječnju izmjereno nevjerojatnih -22 u Slavonskom Brodu, zacijelo je u Ravnoj Gori bilo i -25, ali nemojmo zaboraviti Split gdje je nevjerojatnih -7 te Dubrovnik gdje je pao snijeg, na brdima doduše, ali svejedno, dobra je vijest za prvih 15 minuta svih središnjih dnevnika.

    Dobro, svi znamo da postoji nešto što se zove subjektivni osjet hladnoće, no valjda kako bi Split i po tome bio najbolji ili najbolji grad na svitu, sada je ta kategorija uvedena kao „službena“ u svim medijima pa se uvijek ističe, „ali osjet hladnoće je kao -30“ ili -25 ili -273,5, nije bitno, važno je da vijest ispadne takva da je u Splitu zapravo hladnije nego u Slavonskom Brodu, Čakovcu ili Delnicama, a što bi svaki uzmorski student koji je proveo barem jedu sezonu u Zagrebu trebao znati da je obična glupost. Je, istina je, primorska i dalmatinska bura nisu nimalo ugodne, ali … Ne, nije prava hladnoća od -25 ono što nazivamo osjetom hladnoće, možda nam godi čuti da je oboren još jedan rekord u Dalmaciji, poslije onih turističkih, ali ovo o polarnoj hladnoći u siječnju, koju smo identično, ako ne i gore imali i prije svega nekoliko godina, i njezinim nevjerojatnim posljedicama je stvarno vrh gluposti… Možda bismo samo slike vječno suncem okupane jadranske obale ipak trebali malo revidirati: da, da, zna na Jadranu biti hladno i burovito, zna čak i pasti snijeg, ali uglavnom nije slično kao na kontinentu. Svatko tko je to iskusio, zna što je ona hladnoća koja odozdo prodre iz cipela prema gore i koje se poslije iz kostiju ne možeš osloboditi danima.

    Polarna hladnoća ne popušta

    U biti, kad bolje razmislim, nije vrh gluposti onaj osjet hladnoće. Ima još većih. Babi Mari, koja se ilegalno prikopčala na vodovod još prije 25 godina kada je ilegalno sagradila kuću u ilegalnom naselju pored Splita, a koje je u međuvremenu legalizirala, smrzla se vodovodna cijev. Vidi čuda, cijev ide izvan bilo kakve pokrivke i zaštite i smrzla se na onih -7, fejkanih -30 jer, eto, nitko nije mislija na to da se babi Mari, koja je došla 3 minute na centralni dnevnik te još 3 centralna dnevnika, to može dogoditi, pa kako je sve legalno i baba Mara ponekad zna i platiti račune za vodu, e, sad bi bilo u najmanju ruku nekorektno da splitski Vodovod i kanalizacija ne odmrzne cijevi. Besplatno. Uz to, možda da poprave i puknute ventile.

    Uz ovo, imamo još jednu vijest, kako se smrzlo more. Doduše, ne more, nego neki zaton dubine pola metra i to s bočatom vodom, ali svejedno, važno da se govori. Tada neki mještanin kaže da ovo u „svojih 65 godina života nije vidio“ iako je prije samo 5 godina bilo isto i da, manje-više, događa se barem jednom svakih nekoliko godina, ali bitno je da je građanin rekao „da takve zime još nije bilo“ što onda svi mediji ponove bez ikakve provjere.

    Eh, da nam nije te polarne hladnoće o čemu bi se sve dalo razgovarati? Možda o tome kako je zima bila topla, a što je onda dokaz globalnog zatopljenja. Kako bilo, ljeti je slično s vrućinama, samo tada se umjesto osjeta hladnoće iznose temperature koje na suncu znaju „skočiti do 50“. Nešto slično ultimativnom dokazu moga djeda da u njegovoj Trnovi uz more u siječnju zna biti plus 25. Naravno, ako termometar s tamnim alkoholom, po mirnom danu, u zavjetrini stavi na sunce. Da, zaista, tada je stvarno na tom mjestu +25 u siječnju. I istovremeno, -25 osjeta hladnoće izazvanog orkanskom burom i prodorom polarne hladnoće. Ovisno kako na to gledamo. Možda bismo i ovaj fenomen mogli staviti na centralni dnevnik. Zašto ne?

    Evo, tako se provede prvih 25 minuta dnevnika. Onda možemo krenuti na vijesti iz zemlje i svijeta…

    Autor: Milan Zagorac

  • „There's no chance for us, it's all decided for us...“

    Bilo je to prošle subote navečer. Dvoumio sam se da li da ostanem kod kuće i razmišljam o vlastitoj smrtnosti, ili da odem na Dane Zapruđa na koje sam sebi već godinama obećavam otići, ali nikad to obećanje ne održim.

    Na sreću, prevagnulo je ovo drugo, i drago mi je da jest. Bilo je nešto bizarno i posebno u cijeloj toj noći, a ja sam se umalo lišio tog iskustva.

    Dani Zapruđa održavaju se već desetljećima. U karnevalskom ozračju omanjeg sajma masne lepinje, alkohol i šećerna vuna začinjavaju se glazbenim nastupima na pozornici na otvorenom.

    Kad sam oko devet navečer stigao na glavni trg u Zapruđu, proslava se bila već dobrano zahuktala. Išao sam poslušati Queen Real Tribute band, jer sam se ponadao da ću, stopljen u zajedništvo potpunih stranaca, uspjeti uskrsnuti Freddie Mercuryja.

    Queen

    Već pri samom dolasku, osjetio sam neku čudnu atmosferu koja je prožimala tu subotnju večer. Muzika je treštala s CD-a dok se band pripremao za nastup, piva se točila u festivalskim razmjerima, luđaci su potajno odmjeravali djecu koja su se igrala na ljuljačkama i vrtuljcima odmah pokraj prostora predviđenog za koncertnu publiku. Ljudi su šetali kroz masu sa svojim psima, obitelji su izvodile svoju djecu i stavljala ih na ramena ne bi li ih prosvijetlila i ne bi li klinci shvatili kakav je kul lik Freddie bio.

    Voditeljica i voditelj programa bili su vidno alkoholizirani. Ljudi su im se smijali dok su oni ostavljali svoje dostojanstvo, a možda i svoju karijeru na toj pozornici. Voditeljica je u mikrofon zavikala „Za Zapruđe spremni!“, ili nešto što je neodoljivo zvučalo tako, na što su se lokalni starci lica smežuranih poput suhih šljiva stali cerekati. Voditelj je hrapavim glasom izbezumljenog alkoholičara pred publikom držao apsurdan monolog o tome kako bismo svi trebali sklopiti ruke i pomoliti se Zeusu gromovniku na nebu jer je te večeri odlučio iskazati nam svoju milost i zauzdati kišu. Oboje se klatilo i pretjerano gestikuliralo rukama koje su im služile kao propeleri.

    Pio sam već drugu pivu i među svjetinom čekao da počne nastup, kad mi je prišla djevojka koja je u ruci nosila držač za laboratorijske ampule pune raznobojnih rakija. I ona je bila uočljivo pijana, i ja sam se počeo pitati što se to ovdje zapravo događa. Osjećao sam se kao da sam upao u neku grotesknu Krležinu sajmišnu scenu. Djevojka se smijala, pričala mi neprirodno glasno na uho, tražila me cigaretu, bila zabrinjavajuće srdačna i nagovarala me da kupim njenu rakiju. Kupio sam jednu, a ona je zbog toga skoro prošvikala od sreće. Nagnula se, poljubila me i otišla, ostavljajući me s ampulom u ruci i potpuno zbunjenog. Treba joj se odati priznanje, pošto je za takvo što potrebna određena doza hrabrosti i želuca, jer svojim izgledom najčešće ostavljam dojam manijaka ili duševnog bolesnika, oči su mi stisnute i zakrvavljene, zubi iskrhani i u stanju raspadanja, imam pivski trbuh i silovateljske brčiće te dugu masnu kosu koja vonja na prašinu i znoj.

    Popio sam rakiju i produžio naručivati pive s obližnjeg štanda. Nastup je uskoro počeo. Unatoč mojoj skepsi, čim je band izašao na pozornicu, bilo je jasno da shvaćaju svoj imitatorski poziv veoma ozbiljno. Onima pijanijima među nama zasigurno se učinilo da je pred nama Freddie osobno, jer se lik uspio nevjerojatno približiti originalu i izgledom i eksplozivnim scenskim nastupom. A kad je otvorio ta svoja brkata usta i počeo ispuštati prve melodije, pomeo je sve pred sobom kao uragan. Glas mu je imao nešto manji raspon od Freddieovog, očekivano, ali snaga koja je iz njega izbijala bila je prava. Bio je to možda prvi Queen tribute koji mi nije ostavio gorak okus u ustima.

    To je bilo to. To je doista bilo to. Od boje glasa, naglašavanja riječi, ludih i pretjeranih pokreta na pozornici, do cjelokupnog vizualnog dojma. Nakon pete pive i ja sam se zaboravio i s vremena na vrijeme imao dojam kako se na pozornicu ispred mene u ovom šupku od Zagreba doista s neba spustio Freddie Mercury. Negdje na polovici koncerta, kad je počela pjesma „Who wants to live forever“ izgubio sam svoju staloženost i počeo urlati u noćno nebo iz dna pluća, dok su iz zvučnika tutnjali toliko poznati stihovi koji mi baš svaki put raspore utrobu, kao nožem:

    There's no chance for us,
    It's all decided for us,
    This world has only one sweet moment set aside for us

    Na žalost, publika nije bila primjerena za ovako nešto. Samih obožavatelja Queena među publikom je bilo vjerojatno najmanje. Ostatak su sačinjavali kvartovski ljudi koji su izašli u večernju šetnju kako bi provjerili što se događa na trgu. Bilo je tu kućanica, ljudi s psima, majki s djecom na prsima, lokalnih pijanaca, umirovljeničkih parova... Band je ostavljao svoju dušu na pozornici, a većina je tek lijeno pljeskala, kao da im je i to prevelik napor.

    Kako je nastup banda trajao, voditeljica je bila sve pijanija. Usred njihovog nastupa počela je upadati na sredinu pozornice i nešto gestikulirati publici. Mrmljala je nerazumljive gluposti, ne razumijući da joj je mirkofon i dalje uključen i da smeta svirci, a kad je band hvatao nekoliko sekundi pauze, sama se nepozvana uzverala do glavnog mikrofona i zapjevala užasnim poderanim glasom „We will rock you“. Čak je uspjela postići i da je udare u lice stalkom od mikrofona jer im je za vrijeme nastupa stalno bila pod nogama i radila budalu od sebe umjesto da se makne. Nasreću, njezina bijedna pojava nije uspjela umanjiti veličanstvenost samog nastupa.

    Među publikom je bilo i starijih ljudi od šezdesetak godina koji su veoma očito u svojoj mladosti obožavali Queen. Njih mi je možda bilo najdirljivije promatrati. Vidio sam kako im se oči žudno cakle u mraku. Proživljavali su neka stara sjećanja koja su vezali uz ovu veličanstvenu glazbu njihove mladosti. Pljeskali su dok ih nisu zaboljeli dlanovi i ispuštali decentne povike oduševljenja, svjesni da se ne mogu poput mene potpuno prepustiti svome oduševljenju i dopustiti da ih ono nosi poput podivljale rijeke.

    Jer, u društvu današnjice, jedna je od najzazornijih i najosuđivanijih stvari upravo je staračko veselje, staračko uzbuđenje i osjećaji. Oduzeli smo im pravo na mladenačko ponašanje. Oduzeli smi im dostojanstvo. Pretvorili smo ih u entitete koji su bolno svjesni da im je prije mjesto u mračnom ormaru nego li na koncertu, jer bi prizor njihovih istrošenih tijela koja se vesele, viču ili ne daj bože plešu mogao uvrijediti javni ukus.

    Način na koji se odnosimo prema našim starcima i staricama ogledalo je duše nekog društva. Stoga nije ni čudno da je Zagreb tako zao grad, s toliko pljački, silovanja, ubojstava i s takvom bandom štakora na čelu.

    Pa ipak, ova je noć neke od tih obespravljenih staraca i starica vratila u neka sretnija vremena. Njihove oči rekle su mi sve što sam o tome trebao znati. Bili su potreseni i opijeni uzburkanim emocijama za koje su sigurno mislili da su u njima već odavno mrtve. Upravo zbog toga cijeli je ovaj nastup najviše vrijedio. Jebeš nas. Jebeš bend. Jebeš alkohol. Jebeš poljubac. Jebeš ovu kolumnu. Ta je svirka povratila nešto izgubljenog veselja i mladenaštva u nekoliko starih duša, iako im je kolektiv zabranio da to javno i podijele s nama.

    Autor: Boris Kvaternik

  • 666

    Svašta bi se moglo reći na račun kockara. Moglo bi se reći kako je potrebno biti prilično niske inteligencije da bi se vlastitu budućnost prepuštalo u ruke pukoj sreći. Moglo bi se reći i da te ljude, u suštini adrenalinske ovisnike, pokreću potpuno iracionalni porivi, poput obećanja bogatstva čak i onda kada znaju da svi izgledi za dobitak rade protiv njih.

    Pa ipak, nije to tako jednostavno. Ima nešto duboko buntovničko u kockanju, nešto u suštini antikapitalističko, koliko god to kontradiktorno moglo na prvu loptu zazvučati.

    Većina kockara iz radničkog sloja dijeli jedan zajednički san - da će ih jednom, prije ili kasnije, sreća jednostavno morati poslužiti u tolikoj mjeri da će moći odustati od svakodnevnih poslova koji ih uništavaju, te da će biti u stanju živjeti poprilično ugodno isključivo od kocke. Nadaju se kako više nikad u životu neće morati raditi, to jest prodavati svoje vrijeme u zamjenu za novac. U kasinu u načelu mogu, ako ih sreća posluži, osvojiti mjesečnu plaću u pola sata igre.

    Ima u tom obećanju nešto duboko anarhistično, zato je miris kocke toliko i sladak. Zamislite samo, nikad više ne morati trošiti vlastito vrijeme, jedinu doista neprocjenjivu stvar koju posjedujete, i prodavati se kao kurva za plaću, raditi svakog dana od 8 do 4, postajući sve umorniji od života. Umjesto toga ušetate u kasino, bacite nešto žetona na ruletski stol i izađete zbrinuti za idućih mjesec ili dva. Čarobno! Doista romantična i zavodljiva predodžba.

    Jedini je problem što stvari u svijetu kocke nikad ne funkcioniraju vodeći se vašim osobnim željama i potrebama.

    kockar

    Ono što je potrebno shvatiti jest da svi izgledi rade protiv vas. U kasinima često možete sresti ljude koji se drže kao da im sreća, ruletsko kolo ili uprava kockarnice nešto duguju. „Idući krug jednostavno moram dobiti! Ovog puta jednostavno mora ispasti mala serija! Potpuno sam siguran!“ To su neke od stvari koje najčešće izgovaraju.

    Kasino vam ne duguje ništa. Sreća vam ne duguje ništa. Sudbina je kaos, a ne poredak ustrojen prema vašoj želji. Statistički gledano, baviti se kockanjem znači sigurno izgubiti. Možda ćete dobiti danas, možda čak i sutra. Možda ćete dobivati cijeli mjesec i već početi planirati otkaz jer mislite da ste otkrili kako preživjeti bez rada. No, izgubit ćete. To je jednostavno matematička sigurnost. A kasino nikad ne gubi. Svaka kockarska igra osmišljena je na način da kući pruža maksimalne izglede za povratak novca. Kasino nikad neće propasti. A ljudi se, i kad počnu gubiti, svejedno vraćaju i igraju još. Gube još. Jer su se već ulovili na predivan san o životu bez rada kao riba na udicu.

    Rulet je kralj svih današnjih kockarskih igara. Naizgled vam daje najbolje izglede da u kratko vrijeme dođete do što veće svote novaca. Ali samo naizgled. Rulet je možda jedna od igara koja vam dugoročno pruža najmanje šanse da se vratite kući s punim novčanikom, a velike sume novca na njemu se gube u nekoliko sekundi. Albert Einstein je navodno izjavio kako nije moguće pobijediti u ruletu osim ako ne ukradete novac s ruletskog stola. Također, postoji legenda o tome kako je izumitelj ruleta prodao dušu vragu ne bi li se uveo u tajne te igre, jer zbroj svih brojeva na ruletskom kolu jest točno 666 - vražji broj.

    Za ruletskim stolom moguće je vidjeti neke zaista nevjerojatne prizore. Kasino je, posebno u kasne noćne sate, nešto poput limba za izgubljene gradske duše koje su izgubile svaki smjer u životu pa odgovore na pitanje svoje egzistencije povjeravaju u ruke sreće.

    Jednom sam svjedočio živčanom slomu nekog čovjeka koji je uplaćivao par tisuća kuna po krugu, te je vjerojatno te noći izgubio sav novac koji je posjedovao. Cijelo vrijeme je razgovarao sam sa sobom, mrmljajući potpuno besmislene psovke lišene bilo kakve jezične logike, ili ponavljao kako je idući krug sto posto njegov. Kada ga je ruletska kuglica izdala, spustivši se na broj na koji se nije kladio i odnijela mu posljednji novac iz džepa, taj postariji gospodin je odjednom u prepunoj hali ispustio luđački krik iz dna pluća i počeo iz sve snage udarati šakom po zaštitnom staklu ruletskog kola. Došli su zaštitari i u kratkom ga roku izbacili na ulicu poput psa.

    U drugim prilikama viđao sam ljude kako ustaju od ruletskog stola, izlaze iz kasina i počinju prositi pred ulazom. Svjedočio sam i manjem požaru u kasinu kojeg je izazvao jedan moj pijani prijatelj. A jednom sam svjedočio tome da je neki bradati prosjak u podrapanim hlačama na jednom od aparata postigao toliki dobitak da ga je osoblje obavijestilo kako će se morati strpjeti dok ne otiđu u glavni sef, jer u blagajnama nemaju dovoljnu količinu novaca za njegovu isplatu. Vjerojatno se nakon toga nastavio vraćati i u roku od nekoliko mjeseci ponovno bio na nuli, to je moja pretpostavka. Jer svi se vraćaju, gubili oni ili dobivali. Možda doista ima nešto u tom broju 666, s obzirom na to da kasino guta ljudske duše gotovo kao heroin.

    Kako god okrenemo ovu problematiku, jedna je stvar sigurna - kuća nikad ne gubi. Ako postoji neki oblik potpuno legalizirane pljačke, to je onda ono što se odvija u kockarnicama

    Mnogi misle da su igre na sreću namještene, pogotovo u kasinima. To možda i jest istina, pogotovo s obzirom na to da je u svim kasinima strogo zabranjeno služiti se bilo kakvom opremom za snimanje (što li to pokušavaju sakriti?), no poanta je u tome da kockarske igre uopće ne moraju biti namještene da bi većina igrača izgubila novac a kasino povratio sve što vam je isplatio. To je stvar statistike i čiste matematike.

    Stoga nemojte ni počinjati. Kockarnice noću znaju biti iznimno zanimljiva mjesta s mnogo veoma zanimljivih kreatura koje krstare od jednoga do drugog stola te mogu djelovati inspirativno. No, ukoliko se počnete vraćati iz noći u noć, zamislite se nad time što radite i osvijestite to da pokušavate pobijediti matematiku, što dugoročno gledano naprosto nije moguće.

    Ako nešto i osvojite, najbolje što možete učiniti je pobjeći i više se ne vraćati, jer ćete im u suprotnom kad-tad vratiti sve osvojene novce, do u zadnju lipu.

    Autor: Boris Kvaternik

  • PUTOPIS S POTPISOM

    ADVENT U BEČU

    ADVENT U BEČU

    Spoj tradicije i modernog, vrlo bogat izbor trgovina i velika hladnoća te gužvau vrijeme adventa. To je ukratko opis ovog predivnog mjesta kojeg sam posjetio jučer, a priču i dojmove kroz fotografije donosim vam u nastavku!

    Putovanje je počelo u 4:30 sati ujutro. Vani je bio još je bio mrkli mrak, a prijateljcia Ivana i ja smo već sjedili u busu za Beč. Mom uzbuđenju nije bilo kraja. Uz usputna stajanja i bez dužih čekanja na granici u Beč smo stigli oko 10:30h. Krenuli smo s razgledom grada. Prvo smo obišli uži centar i došli do kraljevska palače Hofburg. Kasnije smo krenuli u samostalno razgledavanje i osobne programe!

    Beč

    Na svakom koraku pratio nas je zvuk kopita odnosno kočije, a to je ujedno i jedan od većih simbola Beča. Cijena je sama po sebi vrtoglava. Vožnja iznosi od 20 do 30 eura, ovisi kojim danom i u koje doba godine. Za te novce možete dobiti i sobu u bečkom hotelu, ali bome i ručak. Nakon prvog dijela šetnje oko 14 sati Ivana i ja smo ogladnili pa smo posjetili Božićni sajam. S obzirom da je ona bila već u Beču 2012. godine spomenula mi je da je vidjela kako na sajmu prodaju nešto slično varivu u kruhu. Kada smo došli odmah prvo što smo vidjeli je upravo to jelo koje se u originalu zove Bohnen Suppe u prijevozu s njemačkog juha od graha. Dakle, izrezano pevico ili kruh u sredini u koje dolazi grah u tekućem izdanju i gore odrezani dio koji ja zovem ''kapica''čine ovo jelo vrlo ukusnim i vrlo zasitnim za gotovo 8 eura. Možda za naše pojmove nije toliko jeftino, ali za Austrijance je itekako niska cijena.

    Beč

    Kako je oko 16 sati počela padati noć tako je i brojka ljudi na ulicama postala puuuno veća, a iako se tako ne čini Beč ima gotovo 2 milijuna stanovnika, a u centru nisam primjetio niti jednog siromašnog čovjeka niti beskućnika što znači da vrlo dobro brinu za njihove socijalne slučajeve (za razliku od Hrvatske nažalost). U hodu sam ulovio i par fotografija konjanika u sjeni te neke veće znamenitosti poput dvorca Schönbrunn, rezidenciju Hofburg i park Palmenhaus Schönbrunn. Inače interijer navedenog restorana i bara Palmenhause je upravo nazvan tako (kuća palmi) zato jer je pun stabala palmi i izgleda poput džungle u zatvorenom porostoru. Jako zanimljivo!

    U cijelom Beču se ulazak u WC naplaćuje od 0,50 do 1 euro ovisno u kojem se dijelu grada, ali su jako čisti i uredni. U centrima je gužva malo manja nego na ulicama i trgovima, a najviše ljudi je u restoranima i kafićima. Kada sam već spomenuo kafiće, bili smo i u popularnom starbucks i oboje naručili toplo čokoladu jer bi od još jedne kave (nakon one jutarnje na odmorištu) bili prepuni kofeina i šećera i trčali kao ludi po Beču. Ovako smo bili samo sretni što nam je toplo jer je vanjska temperatura bili oko nule, a nakon 16 sati i niža. Brrr...

    Beč

    Sve ukupnoi gledajući Beč je grad po mojoj mjeri. S obzirom da sam živio u Njemačkoj kao dijete i učio jezik još tijekom cijele osnovne škole te kasnije slušao njemačke programe brzo bi se prilagodio njihovom mentalitetu, načinu rada i životu. Ono što me posebno oduševilo je koliko drže do čistoće grada, fasada i ulica, na sajmu obilaze čistačice koje za vama skupljaju prazne čaše i kartonske papire, kutije i ostalo smeće, a time se vidi i koliko brinu o ljudima i zaposlenosti.

    Beč je jedan od onih gradova koje već dulje vrijeme gledam samo na fotografijama i planiram datum. Sada se poklopilo da sam nakon isteka ugovora o radu imao slobodan vikend i iskorristio priliku. Dojmovi se još nisu slegli, ali gledajući fotografije svaki dan poželim da živim tamo. Niti jedan negativan trenutak nisam doživio, niti sam osjetio da me netko pokušao prevariti prilikom plaćanja i slično. Bečani, odlični ste i nadam se da se vidimo uskoro!

    Auf Wiedersehen!

    Autor: Dominik Papić

  • Alergija

    Još kao dijete sam navodno bio jako alergičan: smetala mi je prašina, pelud, bobičasto voće, posebno kupine i jagode, maline nešto manje. Naročite smetnje su mi stvarali ubodi osa, bumbara, a posebno pčela. To je bila stvar zbog koje sam redovito završavao na hitnoći s injekcijama i natečenom rukom otprilike za tri puta u odnosu na stvarnu veličinu. Ne moram reći da se isto odnosilo na vlasulje i meduze,uz dužnu dozu antitetanusa, zlu ne trebalo. Zatim su tu bile razne vrste dišnih problema, kako sam kao dijete živio na kontinentu, razdoblja cvjetanja su bila nešto pomaknuta u odnosu na ova riječka, no sve u svemu, dimidril mi je bio neopohodan dodatak za odlazak u prirodu, koju, usput rečeno, volim, ali primjerice, nedaj bože da mi kožu dotakne neka otrovna biljka ili neka životinja, primjerice da me ugrize miš, ili da cvjeta vrba ili čempres. Opet hitnoća. I tako manje-više cijeli život.

    Alergija

    Kasnije, u mojim dvadesetima, s preseljenjem u Rijeku u tada još roditeljskom stanu, primijetio sam da se razdoblje neugodnog kihanja i šmrcanja s pripadajućim glavoboljama i suzenjem, a kasnije i kašljem premjestilo sa svibnja na kraj veljače (naime, Rijeka ima značajno blaže zime od Varaždina), pa svaka ona moja uslikana voćkica na fejsu ili predivno procvali narcisi ili, još bolje, dobar mac šparoga zahtijevaju prethodno uzimanje određenog antihistaminika ili određenog kortikosteroida – da bih jednostavno mogao ići u prirodu i po mogućnosti, vratiti se zdrav, a da me ne sronđa neka alregijska reakcija

    Ne, i to nije šala: naime, stvarno je odvratno kad vas u sred proljeća počne udarati peludna groznica od procvjetalih ili propupalih stabala, a ako ne reagiram na vrijeme, počne s nelagodom osjećaja gušenja, koja kulminira negdje tijekom svibnja, te završava tek s prvim kupanjem u moru, što je otprilike prva polovica lipnja kada simptomi nestaju.

    To je, ono, zbilja, zbilja nezgodno: ili ćeš uzimati te tablete, ili ćeš izgledati gore od tužne vrbe sljedeća dva do tri mjeseca, tjerajući mak na konac s onom „ja tablete neću uzimati“ ili „neću se trovati“. I ne, nije više samo da je kihanje i alergijski rinitis samo prvi vjesnik proljeća, sada je postao i vjesnik jeseni, ma i zime, jer počinju mi smetati s godinama grijani prostori, klimatizirani prostori, prostori koji su prašnjavi, zadimljeni prostori, prostori s jakim ili slabim mirisom cigareta, sve u svemu, počinjem se podsjećati na one japanske turiste prije 30 godina koji su s maskicama prolazili kroz grad.

    Što se samih alergija tiče, izgleda, nisam jedini. Štoviše, sve nas je više i simptomi postaju sve nezgodniji, kao da naši imunosni sustavi počinju luđački reagirati na sve što nije sterilno, čisto, pređeno krpom od mikrofibre s legno pulito, s mirisom kokolina, oprano svaki dan, sterilizirano protiv svega, kao da našim organizmima počinje nedostajati ono što čini bitnu razliku između stvarno patogenih pojava i nečega na što ne bismo smjeli uopće reagirati.

    Jedan mi je poznanik, inače liječnik, ali radi za farmakološku industriju, rekao da je pojava alergija prastara stvar, ali da se u ovolikoj mjeri pojavljuje tek s modernim vremenom: tuširamo se svaki dan, za svaki dio tijela koristimo drugu vrstu šampona, naime, ne, ne koristimo onaj običan šampon jer nam od njega „vrisne“ vlasište, nego onaj od 100 kuna koji kao liječi seboreju, perut, ćelavost i štojaznam što sve ne; nadalje, prostori u kojima stanujemo mahom su prečisti (da, prečisti!!!), a ulice su povijesno posve očišćene od – konjskog izmeta! – pazi ovo, naime, nekada su bile krcate toga i ni djelić stanovništva nije obolijevao od alergijskih bolesti. Dobro, umiralo se od TBC-a, a danas od karcinoma koji možda nastaju kao posljedice sekundarnih infekcija naših stresom razbucanih organizama. Kratko i jasno, alergije je suvremeno abreagiranje na novonastale okolnosti prehigijeniziranosti prostora i novih vrsta alergena koji se šire u nedogled. Dodajmo tome da mahom stanujemo u uvjetovanim okolišima, zimi centralno grijanima, ljeti centralno klimatiziranima, umjetno osvjetljenima i danju i noću, u kojima moramo vidjeti računa o čistoći filtera, ne bismo li se spasili od – nedajbože – legionele, ali i alergije.

    Na kraju, čini se da iz toga začaranog kruga nema izlaza: sve stresniji život, plus sve uvjetovanije stanovanje i rad, uvjetuju na kraju da postajemo ovisni o farmakoterapiji koja će poništiti sve negativne nuspojave naših bezbrojnih alergija, od onih na pelud ili prašinu, do onih na sunce, vjetar ili hladnoću. Kako god okrenuli, novi je čovjek sve samo ne neko biološki savršeno biće. Prije bi se reklo, „slabiće“, svojevrsni ovisnik. Ovdje uopće neću spominjati psihološke performanse koje sa svakom novom generacijom postaju sve osjetljivije na bol, sve teže podnose banalne biološke činjenice i zadanosti, sve smo ciničniji i – sve ovisniji o sada već beskrajnom moru terapija, ne bismo li valjda očuvali iluziju vrlog novog svijeta.

    I takav bi čovjek kao trebao ići na Mars? Ili još dalje? Mora da smo gadno polupali lončiće kada su te stvari u pitanju.

    Autor: Milan Zagorac

  • Antonio

    I sanja je kako bi proša kroz život a da se ne mača.

     

    U malon je živija mistu i bija siromaj je pravi,

    A jema je dušu on čistu i mijardu sunca u glavi.

    Brez šolda je doša iz svita vas tanak i upala lica,

    i gleda je iz svog šufita i živija sam i ka tica.

     

    U malen je živija mistu uz makinju, libre i biškot,

    Na jednom je pisalo listu: Servantes Saavedra: Don Kihot.

    Iz Čileja taki je doša ka tužni hidalgo brez mača,

    I sanja je kako bi proša kroz život a da se ne mača.

     

    U malen je živija mistu, razumija nikor ga nije,

    Jer malo je taki na svitu, ča živedu da in se smije.

    A bija je pisničke duše i umitnik čudnega kova,

    Svi okrenu kako in puše, on živi u fibri od snova.

    Oliver Dragojević: Antonio

     

    Baš neki dan vidim na Faceu Oshovu izjavu da ne treba svijet gledati „samo pozitivno“. Naravno, novinarski je opremljeno tako da odmah skočite na naslov „Glupo je svijet gledati ružičasto“ ili nešto slično. Poanta Osha, međutim, nije baš da vam preporučuje da postanete natmušeni, acidni, kiseli, čangrizavi svjetomrzac, nego da nastojite biti realni i da, ako je moguće, baš ne nasjedate na one propagandne trikove o isključivo pozitivnom stavu, e koji će promijeniti vanjske okolnosti. Ja, kao rođeni pesimist, skoro-pa-mizantrop i ne odveć radostan tip, mogu reći da je Osho u biti u pravu. Bolje je reći da je čaša od 2 deci ispunjena s jednim decilitrom vode, nego se zavaravati s polupunom ili unesrećivati s polupraznom.

    Pustimo sada Osha na miru, on mi je poslužio tek kao povod za jedno razmišljanje. To je da svijet, onako proizvoljno, u grubom zrnu, mogu podijeliti na tri temeljne skupine. Prva su kiseli, nezadovoljni ljudi kojima sve smeta, svemu nalaze manu, u svemu vide problem, ništa im se ne sviđa, sve ih izluđuje, „pa vidi te golubove“, „vidi, ima i gljiva“, „vidi fasade“, „vidi oluk“, vidi ovo, vidi ono, uglavnom je sve loše, a pritom ne nude nikakvo rješenje. U stanju su danima fiskirati neki predmet u koji su projicirali mrak svoje nečim opterećene podsvijesti (točnije, nesvijesti, jer nisu u stanju prepoznati tjelesne signale koje im odašilju mentalni slobodni radikali) i ne poduzeti ama baš ništa ne bi li to riješili. Ili nastoje riješiti to na najgluplji i najneučinkoviti način – napadajući: ne zagrebu li u čemu je zaista problem, ne pokušaju li barem iskopati o čemu se zbilja radi, je li riječ o čisto jednostavnoj nebitnoj tehnikaliji ili nečemu za što im treba više hrabrosti, vještine, suradnje i zajedništva, ili je riječ o nečemu trećemu, oni na ovaj krivi način šire cinizam (baš to, ujedanje!), ljutnju, pasivnu, a nekad i aktivnu agresiju, verbalnu, pisanu, onu u gestama i grimasama, ponekad i šakama. Ako se nađu na istome mjestu i ne pokefaju se međusobno, vrlo vjerojatno će jedni druge uvjeravati i time dodatno snažiti uvjerenje o generalnoj pokvarenosti – drugih.

    Postoji druga klasa, optimista, recimo to tako, oni će se uvjeravati u svojem balončiću kako će pozitivnim mislima usmjeriti svijet k boljemu. Ponajviše svoj osobni svijet. No, u jednome griješe, naime, ukoliko to nije odlučila njihova podsvijest, ništa od odluke. Ništa od ružičastog svijeta u kojem caruje drugarstvo. „Ono nešto“ se mora odviti u nama, to mora biti rezultat našeg unutrašnjeg procesa, e kako bi se vanjske okolnosti za osobu mijenjale, jer ostalo je tek uzaludna samozavaravajuća nada, prazna ljuštura naših projiciranih želja. Takve ljude često doživljavamo pomalo ludima, no oni to i jesu, naravno, ne mislim u negativnom smislu riječi. Uostalom, svi smo mi pomalo uvrnuti na svoju stranu tj. ludi. Oni su jednostavno nespojeni s tlom, neuzemeljeni, i kao takvi uvijek su u opasnosti od naglog, po mogućnosti tvrdog slijetanja.

    Tu se pojavljuje treća kategorija. Nazovimo ih „realisti“, iako bih ja te ljude nazvao „onima koji vole život takvim kakav jest“. Nije da sam čitao samo Viktora Frankla, vidio sam na ponekim, doduše vrlo malobrojnim ljudima takav stav: ne, nije to „jebe mi se“ niti „baš me briga“, nego je nešto iznutra, generalno pozitivno, nešto što čovjeka čini takvim da može nadživjeti stvari koje su same po sebi nenadživljive i koji mogu na kraju hrabro, bez straha i žaljenja, reći da je vrijeme da odu s ovoga svijeta. To čak nije ni stvar nekih posebnih vještina, posebnog obrazovanja, ali je uvijek stvar posebnih iskustava tijekom života jer su ona, čini se, neophodna uz onu unutrašnju psihodinamiku i temeljni, zacijelo, kromosomski ustroj. Oni gledaju svijet onakvim kakav jest, uzimaju ga u onoj mjeri u kojoj im je dan i daju mu onoliko koliko traži. Baš u skladu s onom zen-mudrošću: „jedi kad si gladan, lezi kad si umoran.“ Ne bih rekao da su ti ljudi emocionalno manje empatični, dapače, upravo suprotno, ne bih rekao ni da su manje marljivi, naprotiv, vrlo često imaju vrlo ispunjene i emocionalne i profesionalne živote. Ne bih rekao ni da su bez ambicije, jer ugrubo gledano, to su materijalno najbogatiji ljudi koje sam imao prilike upoznati. Žive vrlo dugo, nisu niti asketi, niti su bahati nametljivci, oni jednostavno idu logikom „živi i pusti druge da žive“.

    Znam da je ova moja granulacija vrlo gruba, cijele sam nijanse sivoga preskočio, no kao odgovor na kratko i jednostavno pitanje „treba li svijet gledati sivo ili ružičasto“, moj je odgovor uvijek - „onakvim kakav zaista jest“. I što je najbolje, to moramo osjetiti duboko u sebi. To mora biti odluka našeg dubljeg ja, a koju jednostavno moramo - dosanjati.

    Autor: Milan Zagorac

  • Auditivne perverzije u Laubi

    Prošlog ponedjeljka u prostoru privatne galerije suvremene umjetnosti Lauba održan je mini-koncert na kojem su se izvele četiri skladbe jednog od najvažnijih poslijeratnih avangardnih kompozitora, Iannisa Xenakisa.

    Igrom slučaja znam za Xenakisovu glazbu i veliki sam ljubitelj njegovih izopačenih kompozicija, iako priznajem da o suvremenoj klasičnoj glazbi (kao i klasičnoj glazbi općenito) ne znam ništa. Ali evo jedne velike tajne - usprkos mišljenju koje propagira elita koja uglavnom i posjećuje ovakve koncerte, o klasičnoj glazbi ne morate znati apsolutno ništa da biste u njoj uživali. U suprotnom to više ne bi ni bila forma umjetnosti, jer ne bi govorila sama za sebe, i ne bi uspostavljala izravnu emocionalnu sponu sa slušateljem.

    Kako bilo, odlučio sam da moram prisustvovati ovoj kratkoj izvedbi Xenakisovih kompozicija te sam izašao u siječanjsku noć. Temperatura zraka bila je toliko hladna da je stvarala dojam da gole dlanove držite neugodno blizu plamenu.

    Klasika

    Nakon ponešto peripetija pri traženju Laube (tj. lutanja u potpuno pogrešnom smjeru barem 20 minuta), napokon sam našao prostor i na samom ulazu bio neugodno iznenađen jer sam otkrio da se upad plaća. Dakako, ta je informacija bila dostupna na internetu i posve je logična, ali ja sam iz nekog razloga mislio da neću morati platiti ništa. Stoga sam se našao pred dilemom, jer novca nisam imao. Vratiti se kući razočaran i neobavljena posla, ili nastaviti dalje, pa što bude?

    S obzirom na to da sam ipak samo siromašni boemski štakor, odlučio sam da imam pravo vidjeti koncert do kojeg mi je stalo, usprkos vlastitoj grešci i propustu. Stoga sam se zaputio direktno kroz glavni ulaz, kao da na to imam sve pravo svijeta i kao da sam u najmanju ruku dirigent cijelog orkestra. Nitko me nije pokušao zaustaviti i naplatiti mi ulaznicu. Ponekad sam upravo zapanjen time što se uz pomoć malo neosnovanog samopouzdanja može postići. Ovom prilikom se i ispričavam upravi Laube što sam im izbio iz džepa potencijalnih 30 kuna, te se nadam da će znati cijeniti takvu odlučnost nekoga ispod 30 godina da vidi koncert suvremene klasične glazbe, jer im je to zapravo krajnja potvrda da čine svoj posao kako treba, i da među mladima šire interes za kulturnim sadržajima.

    Bilo kako bilo, uspio sam ući i ugnijezditi se na nekom od slobodnih mjesta u polumraku. No, uskoro sam otkrio da te večeri nisam bio jedina nekulturna seljačina u Laubi.

    Koncert je započeo i svi u publici zapali su u pobožnu tišinu. Svi, osim stare gospođe koja je sjela na stolicu do mene.

    Ona je našla prikladnim na koncertu otpočeti s desetominutnim čišćenjem svojih starih i skrhanih zuba slinom, baš kao da je sjela negdje na ćevape dok u pozadini dere Ceca a mast od lepinje cijedi joj se niz bradu.

    Nisam mogao vjerovati. U početku sam mislio da će ubrzo prestati, da joj je nešto samo trenutno zasmetalo između zubiju i da će to brzo riješiti. Naposljetku, bila je odjevena kao veoma uljuđena i profinjena pripadnica više klase - skupa bunda, nakit, sve to sranje.

    No, ona nije prestajala. Cijelu je prvu kompoziciju provela mlatarajući nogama, žvačući i srčući vlastitu slinu. Više nisam mogao izdržati, pa sam se okrenuo prema njoj veoma prijetećim glasom ju upitao: „Hoćete li, molim vas, već jednom prestati sa žvakanjem?“ To mora da je za nju bio neugodan prizor. Mladić zakrvavljenih očiju, u kožnoj jakni i s dvotjednom neurednom bradom obraća joj se glasom kojim se ona obično obraća prostoj posluzi. Oči su joj se izbuljile kao oči žabetine. Nije rekla ni riječ, pogled joj se samo zastaklio, ali je napokon umuknula pa sam mogao početi uživati u koncertu.

    Na koncertu sam dobio upravo ono što sam i očekivao. Xenakis je autor artikuliranih tenzija, morbidnih kontrasta i atmosfere prožete egzistencijalnom stravom.

    Njegova glazba zvuči kao zvukom predočena šizofrenija i bipolarni poremećaj. Najkarakterističniji dio njegovih kompozicija su neudobno cvileće violine koje stvaraju zvuk sličan grebanju nožem po školskoj ploči. Jedini kompozitor za kojeg sam čuo a koji je upotrebljavao violine na sličan način jest Penderecki. No, kao što rekoh, nisam potkovan u ovoj vrsti glazbe, primjera vjerojatno ima još.

    Xenakis me donekle podsjeća i na rani album „Zeichnungen des Patienten O. T.“ industrial noise grupe Einsturzende Neubauten, doduše samo sličnim smislom za estetiku orkestriranog kaosa. Inače je Xenakis, po meni, mnogo ekstremniji i neartikuliraniji muzičar.

    Može li se takva glazba nazvati katarzičnom? Nisam siguran, jer u njoj se zapravo ništa ne razrješava. Konflikt dominira i nakon što utihnu zadnje note, čvor ostaje nerazmršen, knedla u grlu neprogutana.

    No, možda je pitanje o katarzičnosti pitanje postavljeno s pogrešnim prioritetom. Pravo pitanje moglo bi glasiti - je li njegova glazba emocionalna? Svakako jest. Iako u njoj pretežu emocije klaustrofobije, beznađa, umne raspršenosti i grča, to je duboko emocionalno iskustvo.

    Ono što je bitno naglasiti jest Xenakisovo auditivno dočaravanje proturječja i kontrasta. Karakteristično je da se visoki i pištavi tonovi smjenjuju s čudovišno dubokim i režećim basovima koji zvuče poput pucanja oplate broda. Često ovakvi proturječni tonovi urlaju i u isto vrijeme. Također, dolazi do naglašenih, disonantnih i neočekivanih promjena ritmova i glasnoće. Kompozicija je u jednom trenu jedva čujna, brundava, raštimana i spora poput automobila koji crkava uz rub kolnika, da bi već u idućem eksplodirala od nasilnog cilikanja, jaukanja, bubnjanja, zavijanja i brenčanja. Ovakva vrsta kompozicije ne da publici da se opusti i da odluta od onoga što se događa.

    Zapravo je zadivljujuće koliko je psihičke sabranosti vjerojatno potrebno za osmišljavanje i za orkestriranje ovim disonantnim kaosom. Dobiva se dojam da glazbenici više ne znaju što rade i da nasumično maltretiraju vlastite instrumente, no već u idućem trenu shvatite da je takav efekt pažljivo dizajniran i nadziran, i da u živoj izvedbi svaki zvuk ima svoje točno predviđeno mjesto, ma koliko se činio nasumičnim. Dirigentove kretnje dok to pokušava dočarati sviračima su fascinantne. Izgleda kao da ima nekakav napadaj.

    Mislim da je glavna poruka iza ovakve glazbe da život nije bajka, nije polje puno cvijeća niti idiličan zalazak Sunca. Život je kontradikcija. Život je nelagoda.

    Imam dojam da se ovakvi „estetski neugodni“ koncerti suvremene klasične glazbe kod nas toliko rijetko serviraju upravo zato jer je naša umjetnička scena naučena na umjetnost koja ne drma čamac, na umjetnost uz koju je moguće neopterećeno zahrkati. Nama su ljubičice, ptice i plodne oranice i dalje apsolutno važnije od egzistencijalnih istina koje nikad nisu konformističke i ugodne. Stoga hvala Laubi na prezentiranim mudima, nadam se da im ih još dugo neće ponestati.

    Autor: Boris Kvaternik

  • BAŠ SAM.....

    Jučer sam dobar dio dan provela na veterini.

    U duhu ljubavi prema životinjama, mnoge od njih koje sam srela u hladnoj čekaonici oblijepljenoj bijelim pločicama i s kričavim narančastim stolicama pokušala sam podragati i umiriti kako bi se manje bojale onih "zločestih" ljudi u zelenim kutama. Neke od njih su me izbjegavale uz lavež ili kostriješenje, neke su mi se bacile pod noge s molećivom neverbalnom komunikacijom "mazim me", neke su mi skočile u naručje i lizale mi ruke, obraze te zadovoljno mahale repom i ušuškale se u mom naručju.

    Niti jedna od tih životinja nije se prema meni ponijela sa zloćudnom i umjetnom kurtuazijom svojstvenom isključivo ljudskoj vrsti. Životinje nas prihvaćaju ili nas ne prihvaćaju. Ili mašu repom i lizuckaju te ili te jednostavno odjebu. Nema onog između.

    Ivanka Žakman

    Natjerao me taj odnos životinja prema meni, za njih potpunog stranca, da se zamislim o odnosu prema meni onih koji mi nisu stranci. A nisu niti životinje. Nisu niti biljke.

    Ljudi su.

    Kada nazovem neke prijatelje, rodbinu,znance, događa mi se slijedeće...(prelazim na množinu):

    "...ma kako si, BAŠ smo mislili o tebi; BAŠ smo te mislili nazvati; BAŠ smo se pitali kako si; BAŠ smo razmišljali o tome kako se nismo dugo čuli; BAŠ smo razgovarali o tome kako bi navratili do tebe ili još bolje da te pozovemo da ti navratiš do nas; BAŠ smo razmišljali kako da te nazovemo da popijemo kavu.." Etc, etc, etc u kojima riječ "BAŠ" ima prevagu!

    Ta riječ "BAŠ", u životinjskom svijetu zamijenjena je mahanjem repom onih životinja koje rep imaju, krilenjem krila onih životinja koja krila imaju, gurkanjem njuškom, kljunom i pokazivanjem poštovanja, ljubavi, povjerenja i simbioze sa svim ostalim dijelovima tijela životinja bez repa, krila, kljuna a u korist čovjeka kojega se ili voli ili ga se poštuje ili mu se makar vjeruje.

    Čak i biljke, poput Stidljivice reagiraju na dodir našeg prsta, prsta Čovjeka.

    Samo čovjek koristi rečenice kurtoazije u kojima prevladava riječ "BAŠ". Ili ih ne koristi pa jednostavno šuti. Što je za neke ljude i boje, nego da progovore.

    Ares je pas, mješanac, star 13 godina. Sijede njuške, plavkastih zjenica od starosti, bolestan i pomalo hrom, odbijao je moje milovanje sve do trenutka kada je njegova vlasnica dobila papire nalaza i potpuno slomljena, srušila se na narančastu stolicu u čekaonici, te kriomice pustila suzu.

    Ares je nakon toga legao na pod, primirio se i u konačnici, dozvolio da ga pomazim. Dok sam ga dragala, gledao je u svoju vlasnicu, pa u mene pa opet u nju. Ares i njegova vlasnica, otišli su šutke. No, prije toga, vlasnica me je pozdravila: "Doviđenja i hvala vam na podršci!" a Ares je na kratko zalajao, do šepao do mene, dozvolio da ga još jednom pomazim, liznuo mi obraz i pošao za svojom vlasnicom. Bez kurtoazije.

    Ali s puno, puno empatije.
    Da je Ares mogao govoriti, zasigurno ne bi upotrijebio riječ "BAŠ".
    Sigurna sam u to.

    Što reći?
    Ništa!

    Auror: Ivanka Žakman

  • Bitni i manje bitni mrtvaci

    Otkako sam dao otkaz na poslu i pokušavam živjeti kao slobodan pisac, imam nešto više vremena za priproste ljudske radosti, kao na primjer, za jecanje uz soundtrack filma Titanic.

    Titanic smatram jednim od najboljih filmova ikad snimljenih, a njegov soundtrack smatram jednim od najveličanstvenijih glazbenih kompozicija ikada skladanih ljudskim umom. No, o tome drugom prilikom. Sada vam želim ukratko prenijeti nešto drugo, nešto hitnije.

    Neki dan, dok sam uživao u toj svojoj priprostoj radosti, dok mi je mozak na krpice raznosila veličanstvena kompozicija iz tog filma, učinio sam jednu od osnovnih grešaka na internetu i spustio se u sekciju komentara ispod tog YouTube videa.

    Svatko zna da se takvo što ne radi, ukoliko želite sačuvati živce ili zdravi želudac

    Ukratko, neka budala koja si je sama dodijelila značku etičke policije, ispod srcedrapajuće pjesme iz filma komentirala je nešto kao: „Vidi vas samo. Tu žalujete nad potonućem jednog broda koje se dogodilo prije sto godina. A što je sa svima stradalima u Siriji? Na njih ne mislite? To vas ne dira kao ovaj film?“

    Titanik

    U tom trenutku trebala mi je sva pribranost kako bih se othrvao porivu da tom čovjeku uzvratim komentarom: „Viti se samo. Tu žaluješ nad nekim žrtvama u Siriji. A što je sa svima stradalima u nemirima s Boko Haramom u Nigeriji? Na njih ne misliš? Što je sa žrtvama somalijskog civilnog rata? One te ne diraju? Što je sa žrtvama u Južnom Kordofanu? Jebe ti se za njih?“

    Ono što me posebno uzrujalo u ovom slučaju virtualnog etičkog licemjerja, sve se češće viđa i u bilo kakvim komentarima vezanima uz bilo kakav gubitak ljudskog života u zapadnom svijetu. Tragedija u Americi? Tragedija u Italiji? Kako nam uopće pada na pamet da imamo pravo komentirati neko stradanje zapadnije od Turske? Pa mi na to nemamo pravo, zar ne shvaćate? A znate li zašto (barem, ako ćemo vjerovati internetskim etičarima)? Zato što je Zapad povlašten u svakom smislu. Zato, vidite, bilo kakvim masakrima i stradanjima na Zapadu, gubicima života Zapadnih muškaraca, žena i djece mora biti priznata manja važnost naspram gubitaka života muškaraca, žena i djece na Istoku.

    Zašto? Pa, to je bar jasno, dragi moji - u svrhu JEDNAKOSTI!

    Zar ne vidite? Moramo jedne gubitke života obezvrijediti da bi druge smrti mogle zablistati u medijima, i tada to možemo nazvati jednakošću. Zar ne?

    Ne.

    Sada za ozbiljno, takvim internetskim šerifima etike kao da su vrane pile mozak. Zar se doista nitko od njih ne zamisli nad etikom koju propovijeda? Njihov krajnji cilj jest (ili barem tvrde da jest) jedan humaniji svijet u kojem bi se na ljudske žrtve bilo koje nacionalnosti gledalo jednako, i priznavalo im se jednako poštovanje. Golemi problem i licemjerje današnjih medija svakako se sastoji u ignoriranju tragedija na Istoku (a mnoge od tih tragedija posredno je ili neposredno skrivio sam Zapad). Da stvar bude gnjusnija, žrtve Istoka danas brojkom višestruko premašuju bilo kakva stradanja u Zapadnom svijetu, a o njima se slabo ili nikako govori u medijima.

    No, zar je zbog toga, u svrhu postizanja jednakosti i humanosti, pravo rješenje samo okrenuti taj diskriminativni uzorak na glavu, i početi obezvrjeđivati ljudske žrtve na Zapadu, i to zato jer je Zapad u ovom ili onom smislu povlašteniji, ili zato što je žrtava na Zapadu manje?! To nas dovodi do zaključka da bi naš osjećaj za etiku i pravdu trebali krojiti prema čistoj statistici - žrtve one nacionalnosti kojih je više i koje su potčinjenije pobjeđuju. Pobjeđuju?

    Sve to veoma podsjeća na feministički osjećaj za „ravnopravnost“ i „etiku“, o kojem ću također jednom prilikom govoriti. Ukratko, sve se svodi na to da morate biti u podčinjenom položaju naspram vodeće društvene struje da bi se vašoj boli, patnji i stradanju pridala ikakva važnost i kredibilitet. Ako ste diskriminirani muškarac, koji recimo trpi obiteljsko nasilje od svoje „bolje“ polovice - zaista, tko vam je kriv? Jer, ima toliko više zlostavljanih žena, stoga tko vas jebe, grupe za ravnopravnost spolova neće se niti okrenuti da bi se udostojile pljunuti na vas. Da, obiteljsko nasilje u kojem su žrtve muškarci a počinitelji žene se doista događa, i to mnogo češće nego li vam je dopušteno da znate, ali ipak manje nego li ima slučajeva nasilja nad ženama. Stoga je stvar jasna - nasiljem nad muškarcima se grupe za jednakost spolova ODBIJAJU BAVITI kao irelevantnim!

    U Siriji je u tom i tom razdoblju ubijeno 10.000 ljudi, a u npr. potresu u Italiji stradalo je samo oko 120 ljudi? Stvar je jasna, ovih 120 izgubljenih života nije toliko bitno. Zašto? Pa, zbog RAVNOPRAVNOSTI, zar ne vidite?

    Stoga sam želio svome internetskom šerifu odgovoriti bacajući pred njegov prag mrtvace iz Nigerije, Somalije i Kordofana. Na taj način možda bih mu uspio ukazati na apsurd njegovog načina razmišljanja koji se danas popularno zove „pozitivna diskriminacija“. Na koji je način u „liberalnim“ krugovima uopće moguće govoriti o „pozitivnoj“ diskiminaciji? Na koji je način ona ikada pozitivna, i kako ikoja vrsta diskriminacije može pomoći međuljudskom razumijevanju i jednakosti, vi prokleti licemjeri?

    Ono što je nama više od ičega potrebno, jest otrježnjenje od raznoraznih -izama, i u ovom konkretnom slučaju od sindroma „postkolonijalizma“. U suprotnom slučaju, možemo ovaj slučaj tjerati sve do vječnosti, jer sukoba i mrtvaca nam nikad neće usfaliti. Mojem internetskom šerifu nije se svidjelo što ljudi pridaju ikakvu važnost mrtvacima na Titanicu kada toliko ljudi gine u Siriji. Netko drugi mogao bi njemu odgovoriti da pridaje previše važnosti sirijskim mrtvacima, kada se o žrtvama Boko Harama govori još manje. Onda bi se mogao javiti i netko treći i početi njih dvojicu prozivati jer ne govore o mrtvima u Kordofanu. Zašto se tada ne bi uključio i netko četvrti i počeo govoriti o progonu buddhista na Tibetu?

    Kao što vidite, ovakav način razmišljanja ne vodi nigdje. To je ponašanje kojim se vode i naši ljubljeni političari:

    Prvi: - Ti si odgovoran!

    Drugi: - Ne, ti si!

    Prvi: - Ti, baš ti si odgovoran!

    Drugi: - Ti si sve sjebao, ne laži!

    Ako želimo govoriti o jednakosti, i to bilo kojoj vrsti jednakosti, bez licemjerja - tada trebamo eliminirati ovaj ekstremno nepravedan i nekostruktivan način razmišljanja. SVE žrtve su strašne. SVI izgubljeni životi su tragedija. SVAKA diskriminacija je neoprostiva. Ostavite svoje naštrebane ideološke postulate vaših raznih -izama po strani, i postanite napokon ljudi. Ako se trenutno više žena u svijetu diskriminira i zlostavlja, to ne daje pravo -izmima da relativiziraju i ignoriraju patnju i diskriminaciju počinjenu nad ljudskim bićima koja imaju penis među nogama. Ako je trenutno više neznanih mrtvaca u bespućima Istoka, to ne daje nikome pravo relativizirati gubitak ljudskog života na Zapadu.

    Sva mišljenja koja zanemaruju jedinu osnovnu i neoborivu etičku istinu, protiv su jednakosti i protiv humanosti općenito. Ta osnovna istina je: „Svaka je žrtva jednako potresna i važna“.

    Kolumna: ZOON EMOTICON

    Autor: Boris Kvaternik

  • CESARE = ISUS

    Ovaj mali Cesare je razapet kao Isus na križu!

    Još malo pa ćemo zaglibiti i u međunarodni incident. Možda i ratovati s Talijanima. Ako treba ratovati za jednog dječaka i na to pristajem. Jer, svako dijete vrijedno je toga. Ali, samo onda, kada mi netko dokaže kako je majka 100% u pravu.

    Jer, djetetu trebaju i majka i otac, pod uvjetom da su normalni. Meni se čini da u slučaju ovog malog, nitko nije normalan. Roditelji ponajmanje. Uz dužno poštovanje svim majkama i očevima, pitam se, nije li sve ovo moglo proći drugačije?

    Dobro mi je poznat dalmatinski mentalitet i znam kako u Splitu razmišljaju "žene na funkcijama". Od Socijalne skrbi, preko odvjetnica pa sve do sutkinja. One su prije svega, "žene s juga" ,a tek onda djelatnice. One iste koje na svojim položajima imaju "zadnju riječ", a koje nakon odrađenog posla u vlastitoj kući, pred mužem, sinovima pa čak i pred unucima muče k`o zalivene. Jer drugačije i ne smiju. Mnogim ženama, također s juga koje nisu na funkciji, s ovim prvima je teško, jer ove prve su budaletine, a štite ih titule funkcija.

    CESARE = ISUS

    Da su bile imalo prisebne i normalne, sukladno svom poslu koji rade i ovlastima koje imaju, pronašle bi, ponajprije najbolje moguće rješenje za klinca, a onda i za oca i za majku i spriječile bi ovu svinjariju od pokušaja "ovrhe" nad djetetom, što je umjesto njih učinila hrpetina ljudi. Ali, ne! One su školovane, stranački zaštićene, ali i glupe k`o kurac! Čini mi se kako je ista situacija i u Italiji, jer da nije, kompromis bi se već odavno našao.

    Mogu razumjeti majku, ali da ga jebeš, mogu razumjeti i oca. U Hrvatskoj, bombardirani smo pristranom pričom majke, otac je tek progovorio. U Italiji pak, bombardirani su pristranom pričom oca. Sigurna sam kako će na kraju balade izaći, kakve-takve, istini vjerodostojne činjenice. Možda će one biti na strani majke, možda na strani oca, a možda nas i iznenade!? Majčinstvo poštujem, ali nitko me ne može uvjeriti da očevi ne mogu biti bolji roditelji od majki.

    Sve u svemu, i otac i mati ovog klinca, veće su budaletine nego što mi sebi sada želimo priznati.

    Cesare je, ne njihov sin, već samo jadno, rastrgano dijete koje si ne može pomoći! A hrvatska i talijanska rulja misli kako su upravo oni zaštitnici pravde u ime dječaka pa svatko vuče na svoju stranu, još jače nego sami roditelji.

    Cesare je, ne samo žrtva oronulog pravnog sustava i Hrvatske i Italije, žrtva razjarene mase koja prosvjeduje, već je i dijete koje je od strane svojih roditelja rastrgano gore i od samog Isusa Krista!

    Sramite se!

    Nina i Alesandro, prije svega

    Autor: Ivanka Žakman

  • Da, zaista, čemu onda uopće humanističke znanosti?



    Prije nekoliko dana sam pročitao vrlo intrigantan članak Alekseje Kišjuhas naslova „Čemu još društvene nauke?“ u kojem vrlo pedantno iznosi činjenice koje su za društvene znanosti, a rekao bih i za humanističke vrijednosti u cijelosti vrlo nepovoljne: tehnokratski um modernog vremena brižno oblikuje inženjere, dakle, ono što bi se moglo nazvati praktičnim umom, te eventualno matematičke vještine, dakle, algoritamske umove (zbog složenih informatičkih i ekonomskih protokola, manje zbog „kvantne fizike“), i liječnike svih vrsta, dakle „spasitelje života“, dok ono što je nekada bilo u domeni „humanističkog“, a danas obuhvaća sve, od teologije do filologije, postaje nebitno, manje traženo, i, što je najvažnije, neupotrebljivo.

    Da, zaista, čemu onda uopće humanističke znanosti?

    Pa stoga ni ne čudi očiti paradoks da će svatko vrlo lako poticati svoje dijete da uči jezike (kako bi se bolje snašao u inozemstvu, pa samim time zaradio više), svira neki instrument (kako bi bio ipak malo prestižniji od drugih), ide na neki sport (da „ispuca energiju“), bavi se kreativnim radom u nekoj radionici (zato da tati i mami izbije malo para iz džepa, ali i da prođe vrijeme, a dijete „ne davi“ po kući već ispuca energiju negdje drugdje, ako već nije na nekom sportu), ali onoga trenutka kada je u pitanju odabir buduće struke, eto ti ga vraže na, ništa od toga, već informatika, strojarstvo i medicina, jelte, jer medicina je dobra i ljudima spašava živote, a osim toga u Norveškoj ti je netko spreman dati i do 9.000 eura mjesečne plaće jednoga dana kada to sve skupa završiš, a što ćeš s filozofijom? Morat ćemo tražiti veze da te zaposlimo, a to stvarno nema smisla, zar ne?

    I da, sve je to točno. Naravno da ćete se s nečim IT ili strojarskim ili medicinskim lakše zaposliti, ta jednostavno je prosvjetiteljskom materijalističkom logikom koja je uspjela prodrijeti i do humanizma, koji je postao „humanističke znanosti“, osigurana trajno manja vrijednost kao nepraktičnoj, spekulativnoj, materijalno nelukrativnoj djelatnosti. Kako bi se koliko-toliko kompenzirala ta disproporcija, „izmišljena“ je hrpa tzv. „bullshit poslova“ kratkog roka trajanja, poput administrator EU projekata, administrator administratora projekata, beskrajno more PR-stručnjaka svih boja i fela, od copywritera do spin-doktora.

    Naravno, ne treba smetnuti s uma da su i tzv. praktična zanimanja također pred izumiranjem, ali navodno još uvijek trebaju inženjeri koji će graditi most, piloti transatlantika, kirurzi i IT stručnjaci, no s razvojem sve naprednijih tehnologija, posve je jasno da su dugoročno nepotrebni, izuzev ovih potonjih, ali, da, dragi čitatelji, i oni će s vremenom nestati na Zapadu i radit će se u nekim jeftnijim destinacijama. Društvo spektakla traži dobre scenske efekte, dobre redatelje, fabulu i glumce koji su u stanju zabavljati, uz, jasno, nevidljive tehnologe iza i mesmeriziranu publiku ispred ekrana (koja se sastoji od ranije navedenih „bullshit stručnjaka“) koja održava u beskraj takvu ekonomiju.

    U biti, humanizam je sam u dubokoj krizi, pa su stoga i humanističke znanosti postale nebitne, iako, posve nevjerojatno, one predstavljaju samo „srce tame“ ove višestoljetne priče, one su same sebe dovele u takvu poziciju da se ne vidi njihov smisao i njihova potreba, one su postale toliko samomaloovažene da je gotovo nemoguće naći tu infinitezimalnu brojku kojom se može izraziti njihov vlastiti osjećaj nebitnosti pored pilota koji sigurno upravlja transatlantikom s 280 putnika ili graditelja koji gradi nebodere od 200 katova.

    Umjesto da je tehnologija postala put oslobođenja čovjeka od repetitivnih, priglupih poslova koji postoje samo da bi ekonomija vukla dalje (od PR-a do proizvođača flaširane vode ili do besmislenih preparata za zadržavanje kože mladom kao da vam je 30, a u stvari vam je 70) te da bismo bili u stanju više koristiti svoje kreativne potencijale ne bismo li prepoznali i oslobodili „višega sebe“, mi smo potonuli u borgovsku tehnokratsku civilizaciju koja asimilira, prožvače i baca na smetlište. Humanizam, onoga trenutka kada je izgubio svoju vezu sa „svetim“ u čovjeku, a to je dubinska os naše svijesti – smisao, a s njime i mjera - onoga trenutka kada je prihvatio tzv. logičke algoritme kao vlastitu paradigmu (kao da je moguće imati istu metodu u gradnji rakete ili u promišljanju o samoubojstvu, strasti, sreći ili patnji, da ne govorim o konačnosti i beskonačnosti?), onoga časa kada je započeo uzaludnu kompeticiju na navodno istoj osnovi s ostalim znanostima, postao je besmislen i da, kao takav, može se pronaći samo u nekoj marginalnoj niši koja omogućava perpetuiranje već sada debelo zastranjenog sustava: humanističke znanosti danas, ako žele biti „korisne“, prelijevaju svoje usluge u PR, spinanje, manipuliranje informacijama, poigravanje s vrijednosnim sustavima, kratko i jasno, postali su antihumanistika. Inače su lišene svrhe pa samim time besmislene.

    Jer, zapitajmo se konačno, što je smisao našega života: odlaženje na posao, odrađivanje neke administrativne budalaštine, vraćanje kući, ručanje, spavanje, odvoženje djece u školu i vrtić, ponavljanje toga u nedogled s povremenim godišnjim odmorom za sjećanje čije ćemo fotke odmah podijeliti na društvenim mrežama, da barem malo stvorimo zavisti kod drugih kao kompenzaciju kad smo već uglavnom uvijek frustrirani? Ili je smisao negdje drugdje? Je li smisao i u jednom i u drugom? Jer, zašto, zaboga, kad živimo u društvu spektakla i tolike sreće i izobilja, zašto onda uopće ima nesretnih ljudi? Zašto bi itko bio nesretan ako je doktor, radi u Norveškoj za 9.000 eura na mjesec, dostupne su mu gotovo sve blagodati modrenoga svijeta, doživljava vrlo malo uskrata, pa si onda, ne znam zašto, opet prosvira glavu.

    Da se razumijemo, nije ovo moje razmišljanje nikakvo usamljeno spekuliranje, dapače, samo zbog želje da ne opterećujem tekst neću navoditi primjere, no još jednom ponavljam: da bi se humanistika spasila, ponajprije je treba spasiti od njezinih vlastitih patrijarha, koji su je pretvorili u bezdušnu službenicu za hipnozu sve veće i sve besprizornije pastve – čovječanstva koje je na dobrom putu pada u materijalno, bez ikakve svijesti o tome tko smo, odakle i čemu težimo. A tada, zaista postajemo suvišni – čak i samima sebi.

    Autor: Milan Zagorac

  • Dakle, da zaključimo: ne vole školu

    Zašto, to se na prvi pogled čini lako zaključivim – naime, dosadna je, postavlja pred njih obaveze koje im nisu drage, nastava je suhoparna, predmeti su nepovezani, ne vide dublju svrhu osim da nešto nabiflaju i onda to reproduciraju, ali to nije izazov. Osim toga, kompetitivna je, ali ne u smislu poticanja i kreativnosti, nego u smislu natjecanja tko je došao u boljoj odjeći i s bolji Iphoneom te tko je gdje bio na boljem i atraktivnijem ljetovanju. Dobro, ima škola i dobre stvari, ali one se tiču a) velikog odmora i b) školskog izleta te c) eventulano nekog opuštenog događaja, gostovanja, nekog izvanškolskog predavanja (ali to pod eventualno!)

    Dakle, da zaključimo: ne vole školu

    Dobro, to je naizgled, na onaj prvi letimični pogled, iako se i tu negdje vjerojatno krije kakav uzrok. Naime, dosta radim s učenicima. Daleko je to od rada nastavnika koji u učionici provede oko 35 tjedana nastave po dvadesetak sati, dakle, oko 700 sati – ja, nasuprot njima, provedem godišnje u raznoraznim edukativnim kampanjama, predstavljanjima pisaca, rada na njihovim tekstovima na radionicama kreativnog pisanja ukupno oko 100 sati i to je velika razlika, toliko velika da nikada ne bih rekao da sam „nastavnik“. Ali, činjenica je da ono malo „ukradenog“ vremena od „školskog plana i programa“ koji dobijem za rad s djecom, i to od vrtićke (kaže se predškolske) dobi do osnovnoškolaca pa čak i srednjoškolaca, daje jedan specifičan uvid u taj svijet: da, istina je, djeca nisu luda za školom. I to nije nikakva tajna.

    Pogledajmo samo ova opća mjesta koja iščitavam iz njihovih tekstova: ujutro me bude, vani pada kiša, čeka me matematika, ne razumijem ništa, bus kasni, pokisnuo/la sam i cipele su mi mokre, nastava je ubitačno dosadna, nastavnici ispituju bez obzira na moje raspoloženje, da, imamo na kraju i taj sedmi sat, a koji je nešto što je kao izborno, pa bi trebalo biti malo slobodnije, ali čak ni to nije slobodno. I da, još nešto važno: učenici imaju osjećaj da sve to što uče nema dubljeg smisla, tj. da je uglavnom učenje radi ocjene, a ne učenje radi nečega drugoga, savladavanja nekog specifičnog znanja ili vještine kojemu ideš s unaprijed s entuzijazmom. Interesantno: čim u pričama spominju neku vanjsku, slobodnu aktivnost, pa čak i veliki odmor, odlazak na neku rekreaciju ili izlet, tada vani sja sunce, ptičice pjevaju, svi su radosni i nigdje više ovoga školskoga bluza.

    S malima u predškolskoj dobi je još jednostavno: oni su negdje na pola puta između bajke i ove naše kišne stvarnosti, pa im se ispripovijeda priča te uz nekoliko uzgrednih opaski „a što se dogodilo s mačkom?“ (naime, putem su vidjeli uginulu mačku pa su zaključili da je mačka pojela otrovnu bobicu pa je umrla) ili „zašto su Nika i Lana bacile papirić na travu?“ (naime, oni znaju da se ne smije bacati papirić u travu, pa to su sto puta spomenuli, zar ne?) te o tome da „policajac nosi pištolj da upuca lopova“ (od onda više ne spominjemo policajca, ni palicu ni „lisice“, općenito, ne spominjemo taj policijski aparat, osim ako s kolegama iz policijske uprave ne dijelim edukacijski blok sat), tu počinje njihova znatiželja koju iskazuju vrlo jasno i bez ustručavanja. Njihova se pitanja o onome o čemu govorim nižu bez oklijevanja, kao da nema straha od neke moguće kazne.

    Kako radim sa starijim skupinama, to su oklijevanja i izljevi iskrenosti sve rjeđi, djeca postaju sve svjesnija „abecede života“ znajući da kriva riječ na krivom mjestu može značiti neku moguću i nepoželjnu posljedicu. Osim toga, kada sam s predadolescentskim ili adolescentskim skupinama, stvari se dodatno kompliciraju, nužno uvodeći u jednadžbu i faktor osobnog sazrijevanja i rasta svakog učenika za sebe, a na koje kao osoba u ulozi nastavnika morate paziti. No, kako ti oblaci tmurne pubertetske oluje postaju sve mračniji, likovi njihovih priča su sve izloženiji nestalnim i nepouzdanim elementima, njihove su priče iz one prvotne komike iz petog razreda sve sličnije nekim sumraksaganalik pričama o nesretnim djevojkama koje nitko ne razumije, žive same ili napuštene ili će ih se napustiti, ali zacijelo negdje postoji neki vampir ili vukodlak koji će je jednom, nije bitno kada, jednom, prepoznati i spasiti od mučnog svijeta u koji je nekom nesrećom upala iz one prvotne bajke.

    Ipak, interesantno, iz književnosti koja im je dio obavezne lektire, ne dobivaju te informacije o vlastitoj zriobi, ona kao da zrcali zriobu naših baka, ako ne i prabaka, pa čak i unatoč trudu nastavnika da se neke stvari ubace i da se cijela ta školska misterija neugodnih hodnika i represivnih predmeta pomalo razbije, ako nigdje drugdje, onda barem na nastavi književnosti, ne, ne događa se, već upravo suprotno, uz matematiku, taj je hrvatski najgori i najnepoželjniji predmet. Lektire su uglavnom dosadne, ono o čemu one govore nije im blisko, u biti ne znaju uopće zašto su to pisci i pisali, mora da su se gadno namučili pišući nešto što čak ni pod prisilom lektire nije moguće probaviti. Nadalje, ne prepoznaju sebe ni svoje probleme u predviđenim naslovima (uz poneke iznimke i to isključivo suvremenih autor(ica)), ali ih muči da ako u nižim razredima tzv. popularna kultura koja im je svedostupna (TV, društvene mreže, net) ima odgovore na njihova pitanja (npr. Ana i Elza do nižih razreda osnovne, zatim Violetta u recimo 5. i 6. razredu, do Harryja Pottera ili Sumrak sage ili Igre prijestolja u višim razredima – svakako toga ima još, ali ovo nije moje najuže područje bavljenja – najbolje je kada me pitaju kako znam za te likove!), kako to da te stvari, tako omalovažene kao „popularna“ i „masovna kultura“ odgovaraju na njihove unutrašnje potrebe dok se unutar škole i dalje zadržava ona dosadna, siva, neugodna atmosfera dok vani stalno pada kiša. Zaključak je jasan: bitni su im oni sadržaji u kojima se likovi ili događaji mogu identificirati s njihovim osobnim preokupacijama. Školski im program daje jako malo od toga, osim povijesne književnosti i općih mjesta s kojima se jako teško poistovjećuju, ne zato što su lijeni ili im se ne da raditi, nego jednostavno zato što biti učenik danas i biti učenik prije 150 godina nije ista stvar.

    Kako bilo da bilo, nešto će se sa školskim sustavom morati dogoditi. Iako sam prije smatrao da će se neke stvari promijeniti evolucijom, danas mislim da smo toliko zaglibili, odgajajući generacije i generacije nevoljnika, da je vrijeme da se s tom praksom jednostavno prekine, da se škole oslobodi suvišnih i nepovezivih sadržaja, da se djecu potakne ne samo deklarativno, nego i stvarno, na više kreativnog rada i da se sve učini s manje figa u džepu, a s više stvarnog osjećaja za poziv.

    Autor: Milan Zagorac

  • PUTOPIS S POTPISOM

    DOČEK NOVE GODINE U BEČU

    DOČEK NOVE GODINE U BEČU

    Pozdrav!

    Prije svega, htio bi vam čestitati SRETNU NOVU 2017. GODINU te da vam bude bar upola bolja od prethodne. Neka bude što više zdravlja, prijatelja i ljudi oko vas koje volite, neka bude i malo (puno) više novaca i puuuno putovanja 😂 Naravna poslovica kaže: ''Kako uđeš u Novu godinu takva će ti biti cijela godina''. Ako je vjerovati poslovicama, ova godina bi mi mogla biti vrhunska jer sam ju dočeka u Beču!

    Putovanje je započelo u subotu u 8 ujutro. Krenuli smo dosta rano jer su se iz agencije bojali gužve na granicama, a kad tamo - ni žive duše! Uz usputna stajanja u Sloveniji i Austriji, vožnja je trajala oko 5 sati. U Beč smo stigli par minuta poslije 15 sati.

    Dnevnog sunčevog svjetla baš i nismo imali puno jer je taman počeo zalazak sunca, a već sat vremena kasnije polumrak. Dok je bilo sunce temperatura je bila skroz ugodna, mogu čak reći i topla, a iza 16 sati je naglo pala na 0C°.

    Uz kratki obilazak proveo sam prijatelja kroz Beč i glavne znamenitosti s obzirom da sam tri tjedna prije bio već u Beču na adventu i upoznat sam bar s ovim glavnim centrom i sadržajima u njemu. Ručali smo u McDonaldsu jer nismo imali puno izbora s obzirom da su se oko 17 sati počele zatvarati trgovine, a za luksuzne restorane nismo imali novaca. Jedan ručak bi nas koštao oko 20-tak eura, a za solidan burger i krumpiriće te salatu i malu Coca Colu i kolačem na kraju samo 6 eura.

    Poslije ''večere'' smo nastavili hodati gradom, kupovali suvenire, tražili toalete i onda otišli na glavni trg gdje je bila pozornica i gdje je organiziran doček Nove godine. Uz odlične bendove raznih žanrova i kuhano vino koje se isparavalo iz naših ustiju, napokon je kucnuo čas da odbrojavamo zadnje minute do ponoći.

    Na žalost, novogodišnji vatromet nisam imao prilike puno fotografirati niti snimiti jer mi se baš u tom trenutku baterija ispraznila, ali onih par sekundi što sam ulovio objavio sam na svojoj Facebook stranici. Ostalo ćete na žalost morati pogledati na web stranicama Austrije.

    Hvala na čitanju!

    • bec
    • bec1
    • bec2
    • bec5
    • bec4
    • bec3
    • bec7
    • bec6
    • bec8
    • bec9

    Autor: Dominik Papić

  • Europa s više brzina

    I tako, neki dan vidim da se na News Baru zezaju s prijedlogom da se pripreme za misiju na Mars odrade u vlaku Zagreb-Vinkovci, naime, navodno su uvjeti slični onima u kabini međuplanetarnog broda, uključujući i vrijeme koje je potrebno u njemu provesti da se dođe od točke a do točke b, u ovom slučaju Zagreba i Vinkovaca. Moja bi žena rekla da bi prije netko hodajući unatrag stigao tu udaljenost nego vozeći se ovim vlakom.

    Nedavno sam putovao kroz Njemačku, što i nije baš neko putovanje i to – vlakom. Da, zaista, nije to bio neki poseban vlak, nikakav velikih brzina niti nagibni, niti nešto-tako-brzo, prije bih rekao neka krama slična onim našim HŽ-ovim „običnim kupejcima“. Uz to je još negdje u šumetinama naletio na jelena, pa su nas o tome višekratno i sustavno informirali kako moramo računati na kašnjenje jer je to bio, navodno, veliki sudar, a pretpostavljajući njemačku detaljnost i revnost u takvim slučajevima, ne sumnjam da su bile alarmirane ama baš sve službe u tih 15 minuta stajanja u mračnoj nigdjezemskoj. Bilo kako bilo, jedino što sam pomislio „jadna živina, nije imala šanse kad ovo vozi ovoliko brzo“, a vlak je, valjda kako bi nadoknadio izgubljeno, nakon toga prema Münchenu nastavio još brže. Moja je procjena da je u biti neprestano vozio između 120 i 160, naime, kroz Hrvatsku sam se zaista davno vozio vlakom pa mi je svaka usporedba bila skoro-pa-nemoguća. I da, da se razumijemo, nisam ja nikakav fan onog tipa „kad zagusti, odo ja u Njemačku“ jer je tamo 99 Luftbalons-lala-Land. Moje je proputovanje bilo takve naravi da nije bilo nikakve dublje analize Njemačke, a kamo li razgledavanja znamenitosti ili traženja novih poslovnih mogućnosti.

    Europa s više brzina

    Da ono s početka s News Bara i nije baš neistina, na kraju mi se potvrdilo u drugom vlaku koji je vozio od Münchena do Villacha tih 120 ili 160, ne znam točno, brzine sam procjenjivao prema Google mapsu i ograničenjima brzina označenima pored pruge, ali vremena ulaska u stanice i udaljenosti su se poklapale s tim procjenama. Onoga trena kad je vlak došao u Jesenice, kao da smo promijenili dimenziju vrativši se na ranije spomenuto inverzno-perverzno intestelarno putovanje. Naime, u paralelnoj stvarnosti su Jesenice i Rijeka udaljeni otprilike 2 sata laganini vožnje autocestom uz nezaboravne krajolike, osim onih 40 kilometara između Postojne i Rupe (to podsjeća na Kekeca i Bedanca). Nakon toga opet autocesta, kratko i jasno, to je putić, a ne put. E, s ovim vlakom to nije. To se pretvara u višesatnu agoniju navlačenja prugama Slovenije , kroz Kranj, Ljubljanu, Borovnicu, Brezovicu, Ilirsku Bistricu, ili prema Štajerskoj, Pragersko, Zidani Most, Laško, nije ni bitno kojim redoslijedom, a koje su, upravo kao i Hrvatske, zaglavile u vremenu Franza Josefa i njegovog potencijalnog nasljednika, blagopočivajućeg Franza Ferdinanda, s modernizacijama koje su možda tek kozmetičke naravi i koje – a budimo realni – svakog potencijalnog putnika odbijaju od vožnje vlakom. Jer to si iskustvo očito nitko ne želi priuštiti… Zaista, izgubiti 6 do 9 sati za 300 km je u današnjem vremenu skoro pa neracionalno i suludo i prije podsjeća na iskustva putovanja iz vremena KuK nego na današnjicu.

    Da se razumijemo, u nekim je stvarima Slovenija miljama udaljena od nas, ali je u ovom pogledu, mislim na željeznice, jednako loša kao i mi, možda tek mrvicu bolja. I ne, nije to samo na pravcu od Rijeke do Jesenica, tako je i do Šentilja, kratko i jasno, nenadmašivo iskustvo putovanja hrvatskim i slovenskim željeznicama omogućit će vam trajni doživljaj zemalja kroz koje prolazite (a ne kao oni glupi DB ili ÖBB koji te samo provozaju) kao i dokaz da je Europa odavno u više brzina, što je i empirijski dokazivo na banalnim primjerima, jer u nekim zemljama 500 km prolazite za 3-4 sata sa svim usputnim postajama, kolodvorima i staničicama, dok u drugima 100 km prolazite kao u ovim prethodnima oko 1000 km. Stoga što bismo se tu trebali čuditi? Kroz jednu zemlju idete 120, 160, 240 ili 300, a kroz drugu 40 na rikverc i sve pet, sve opet klapa, sve je u svojoj prirodnoj dinamici, a stvarna je ravnoteža, koju, eto, samo nismo nazivali pravim imenom, sada konačno dobila i službeno-neslužbeni naziv: Europa s više brzina.

    Autor: Milan Zagorac

  • Fajt

    (kratki osvrt na tri filma: „Rat profesora“, „U velikom stilu“ i „Ryuzo i sedam veličanstvenih“

    Svi koji me znaju, znaju jednu stvar: „ajmo stvari probati riješiti mirno“. Još me od djetinjstva otac malo kinjio za nedostatak volje za „poštenom muškom tučnjavom“, no, da se razumijemo, na kraju se prošlo i te inicijacije, tako da sam i dao i dobio batina u životu, bez obzira na onaj prvotni stav „ajmo to riješiti mirno“. Jednostavno, stvari ponekad izmaknu nadzoru, pa se sve skupa odvije tako kako se odvije. Iako povijest mojih fajtova nije bogata kao ona moga oca (koji ih je mitologizirao u „pričama iz mladosti“), ona ipak postoji.

    Danas nastojim uvijek izbjeći sukob, ako je to moguće, posebno na parkingu, na cesti i na javnim mjestima, uključujući poslove i kontakte s neznancima. Nekako, mislim da je bolje uzeti onaj već notorni „tensilen“ odnosno „apaurin“ pa da te jednostavno nije briga, nego izgubiti glavu zbog parkirnog mjesta (na dvoje oči vidio x puta makljažu i potezanje oružja zbog toga) ili divlje trubljenje na semaforima jer, eto, nisi krenuo baš one nanosekunde kada je pretpostavljena najava zelenog, agresivno približavanje drugim autima uz ablendanje farovima i pokazivanje srednjeg prsta drugim vozačima na brzim cestama. Nema smisla.

    borba

    No, eto, kao iz neke puke slučajnosti, u posljednjih mi se nekoliko mjeseci omaklo nekoliko filmova, sve od reda ne neke skupe produkcije, u kojima se, ako ne baš slavi nasilje, onda mu se daje jedno novo značenje. Jer neke stvari, kad je riječ o drskosti, prijetvornosti, opakosti i nadasve bezobrazluku, drugačije ne idu.

    Prvi je „Rat profesora“ („Fist Fight“) gdje u jednoj do kraja iskarikiranoj srednjoj američkoj školi dolazi do neminovnog sukoba dvaju suprotnih karaktera – prvog glumi Ice Cube (izvrstan kao nadrkani profa tankih živaca koji lako gubi živce na „glupe“ učenike i još „gluplje“ kolege), a drugoga Charlie Day (opet odličan kao mali spletkar koji migoljenjem nastoji zaobići sve probleme u životu, ali stvari jednostavno dolaze na naplatu, po mogućnosti u kompletu). Riječ je o onim situacijama gdje je fajt neizbježan, gdje će svi znati da samo poštena tučnjava šakama u 3 popodne na parkiralištu iza škole može donijeti mir u ionako posve razorenu zajednicu i da baš to, nešto što je iznimno i predstavlja dva posve suprotna svjetonazora, tek u izravnom sukobu može donijeti dugo potreban osjećaj zajednice. Paradoksalno? Ne. I jedan i drugi nastavnik žrtve su sustava koji je nakaradan, i jedan i drugi sa svojim se životima nose na vlastite načine kako znaju i tek njihov sukob razgolićuje prazninu strukture u kojoj rade (škola) dajući joj onaj bitni životni elan. Dobro, možda pravda stiže malo naglo i prejednostavno, ali film pokazuje jednu drugu stvar: ako se ne izboriš sam za sebe, to neće učiniti nitko drugi. Štoviše, ako to ne učiniš, moguće je da se to neće usuditi ni drugi, pa će cijela stvar biti još dugo neriješena. Uz cijeli niz drugih vrlo karikaturalnih likova, preporučujem, nasmijat ćete se, a možda otkrijete i smisao onoga kada kažete da biste „nekome zavrnuli vrat kao kokoški“. Ipak smo mi životinje.

    Drugi film ovoga ljeta je bio „Going in Style“ odnosno „U velikom stilu“ gdje trojica nekadašnjih tvorničkih radnika (glume ih Michael Caine, Morgan Freeman i Alan Arkin, svaki „specijalac“ za sebe) otkriva jednu banalnu stvar: firma koja im je uplaćivala mirovinski je upala u teškoće i banci je za povrat dugova uložila njihove mirovine. Odmah mi je palo na pamet rješavanje npr. naplate našeg 2. stupa. Primjerice, neki se pametnjaković zaigra s nečim, pa, eto, u ime općeg dobra lijepo uzme supruginu i moju štednju iz 2. stupa za svoju populističku agendu, a nama počnu dospijevati rate neplaćenih kredita, prve, druge i treće opomene i konačno stručnjaci za faktoring. Pa, budimo realni, u takvoj situaciji, ne znam kako bi trebalo reagirati, možda reći, „ma dajte, uzmite i drugi put, nema problema!“ Naša tri junaka to odluče vrlo jednostavno: opljačkat će banku i to vlastitu banku. Zašto ne? Ona je opljačkala nemilosrdno njih, pa zašto joj ne bi vratili milo za drago. Uostalom, ako „pravno“ pravo može biti toliko banditsko, zašto se ne bi u tom slučaju primijenilo „prirodno pravo“?

    Treći film, još jedna stvar s „penzićima“ u akciji je „Ryuzo i sedam veličanstvenih“, zapravo po temeljnom narativu film sličan prethodnom, no, naravno, posve japanski. Dobro, nije baš Akira Kurosawa (iako je aluzija na „Sedam samuraja“ neminovna), no tema je epska: ako yakuze propadaju i nestaju, a zamjenjuju ih pokvareni sitni lopovi, džepari, kamatari i profesionalni prodavači boze (sin glavnog ostarjelog yakuze je postao PR u korporaciji – ne čini se nimalo slučajnim taj detalj!), onda su stari yakuze, sa snažnim moralnim kodeksom, zapravo časni, ali ismijani junaci koji u današnjem svijetu izgledaju svi od reda kao odrpanci i Don Kihoti. No bez njih, čini se, bez Ryuza i njegovog obreda odsijecanja prstiju kao i kodeksa koji ne podnosi pljačku već opljačkanih i poniženih već posve druge moralne principe, a koji prije svega zahtijevaju čast, poštivanje prirodne hijerarhije i odanost, kao da bi Japan izgubio dio sebe i postao jednaka duhovna rupčaga kao i ostatak današnjeg svijeta s kojim dijeli ama baš sve (jedan od upečatljivijih likova je ostarjeli yakuza – malo tvrđi japanski nacionalist koji javno izvikuje parole iz vremena imperijalnog Japana – mislim da se aludiralo na Mishimu - aktivni borac za očuvanje prirode i mrzitelj svega američkog, no simbolički, umjesto banzaija pri zabijanju u američki nosač aviona, cessnom slijeće na njega dočekan kao, eto, zanimljiva turistička atrakcija).

    Iako su sva tri filma lagane komedijice od kojih ne treba očekivati neke velike epske trenutke, jedna im je stvar zajednička: pravda je unatoč lošim zakonima i korumpiranoj moći uvijek takva da se za nju mora izboriti. Prije toga se treba pobuniti, a za to učiniti treba imati muda. A tek onda slijedi fajt. Jer ako ne posegneš za fajtom, ispast ćeš šonjo.

    A to ne želi nitko od nas, zar ne?

    Autor: Milan Zagorac

  • Fargo

    /Kako je vrag došao u naš grad

    (Fargo, prva sezona, 2014.)

    Gus: "Kako možeš samo tako lagati?"

    Lorne: "Jesi li znao da ljudsko oko može vidjeti više nijansi zelene od bilo koje druge boje. Moje pitanje za tebe je: 'Zašto?' Kada odgovoriš na ovo pitanje, ja ću odgovoriti na tvoje?"

    Puno kasnije Gus odgovara: "Zbog predatora."

    Iako u ovoj priči ništa nije istinito, sve je istina, istina i samo istina. Sa sličnim pretekstom (dakle, izgovorom) počinje svaka epizoda serije (i filma) Fargo kojeg se sjećam iz svojih studentskih dana, bilo je to zaista davne 1996. godine: "Ovo je istinita priča. Prikazani događaji odvili su se u Minnesoti (te i te godine). Na zahtjev preživjelih, imena su promijenjena. Iz poštovanja prema mrtvima, ostalo je ispričano točno onako kako se dogodilo."

    Naime, ovo je najistinitija laž koja se ponavlja cijelim ovim "braća coenovskim" serijalom (namjerno ne kažem samo braće Coen, jer se radi ipak o više redatelja) - da, naime, iako možda ništa nije istina, u ovoj je priči sve istina, i da, iako je sniježna vukojebina postala sinonim za neku vrstu ledenog pakla u kojem možete završiti, ona je istovremeno postala metafora onoga "zaleđenog mora u nama", dakle, naših otuđenih, nehrabrih i kukavičkih duša koje se klatare ovim svijetom, a da baš ništa nisu učinili, odnosno, još i gore, ništa ni ne pokušavajući učiniti.

    Ne bih sada ni o serijalu, ni o prethodnom filmu, čak niti o glazbi koja je zaista impresivna, a koja reflektira kako glazbu američkih Skandinavaca, razne stare forme poput folie, tako i pravi američki holivudski orkestralni finale koji izaziva trnce, kako Amerikanci kažu "goosebumps", tj. naježi se koža na svu tu melankoliju u jednom bijelom demonskom okruženju.

    Fargo

    U serijalu koji sam odgledao (1. sezona, sada gledam 2.) u biti se radi o pravoj mefistofelevskoj priči kada nehrabri, šonjavi muškarac s manjkom samopouzdanja (Lester Nygaard, posve suprotno od Fausta) slučajno susretne vraga (Lorne Malvo, kojeg glumi Billy Bob Thornton) koji ga upita treba li njegovu pomoć. Sve se to odvija u naizgled bezveznom i zabitom gradiću Bemidjiju (usput, kao mala fusnota, u tom je gradu živio jedan od najutjecajnijih - iako vrlo skroman i ne previše popularan - američki pisac današnjice Kent Nerburn, godinama se baveći proučavanjem domorodačkih kultura, a koliko znam s društvenih mreža, sada je preselio u podjednako specifičan Portland).

    Naime, u takovom luzerskom životu i gradu, dakle, u tome da se izvuče iz braka u kojem ga terorizira vlastita žena, iz života gdje ga tu i tamo namlati bivši školski kolega, a komplekse mu nabija čak i vlastiti brat, na poslu mu ne ide nikako, a zapravo, sve su perspektive tako očajne, da se čak i uz određeni strah i rezervu, čini da je ipak bolje prihvatiti pa makar i vražju pomoć nego nastaviti živovanje. Lester, hineći nećkanje, u biti prihvaća vražju (Lorneovu) pomoć i tada se stvari počinju odvijati, naravno na demonski način, uz tone i tone mrtvih na sve strane, i nevjerojatne vratolomije koje Lestera, sitnog luzera i bezveznjaka, pretvaraju u dobitnika igre, velikog džeka, u frajera koji to nije nikada bio, ali je, eto, igrom slučaja postao, jer je pravovremeno u njemu probuđena požuda i slobodna (do tada sputana) volja za životom i pobunom protiv poretka koji ne prihvaća, ali čije benefite sada smjelo jaše. Jasno, to je bilo moguće jedino uz nemalu vražju pomoć.

    To je ujedno i priča o muškarcima i ženama i našoj volji i željama mimo tabua i naizgled "normalnog", koju sam prije nekoliko dana sažeo u jednom postu, a koja se da svesti na sljedeće: "Za ženu je pravi muškarac: snalažljiv kao mačak u čizmama, da izgleda kao Modrobradi, kao onaj ludi Billy Bob Thornton u Fargu... istovremeno straši i privlači,... povremeno popizdi kao Mad Max, spreman najebati za ženu, ali je i odlučno prevariti, štoviše, ta je lukava svilena prijetnja uvijek tu, bez prave garancije odanosti, ali - odan, pun ožiljaka i tajni, ali uglađen, po mogućnosti sijeda kosa i kratka brada, povremeno odjaše na harliju u nepoznato, no uvijek se vraća, brine za svoju djecu, a u pravo vrijeme ih potjera iz kuće. Koliko kontrasta u jednom. I sad budi pametan. Naravno, za djecu je to kurac od tate. Za muškarca je prava žena: nešto kao matovilka, potrebita spašavanja, ali da ima i prljavu stranu, bez toga ne ide, odana, ali iskusna, simbol kuće u koju se uvijek može vratiti nakon smucanja, kako god to nazivao. Da vodi brigu o djeci, ali da ne prepušta to njemu, ako baš ne mora, osim ako njemu dobro ne dođe za opći imidž među ženama, jer žene naizgled vole 'dobre tate'. Naizgled."

    Jasno, Lorne Malvo (tj. onaj koji želi zlo - ako ćemo se igrati riječima, a i auta se više puta u samoj seriji, između ostalog i na hebrejskom), tj. Thornton, nije doslovno vrag, on je, jelte, običan čovjek, ali u tome i jest glavna prijevara, nas su uvjerili da vrag ne postoji (sjetimo se Majstora i Maragrite, iako nam daje bezbroj znakova za to - od kaosa koji za njim ostaje, do uživanja u piti od jabuka!), i da nam u zamjenu za nešto, tada još nismo znali što, može omogućiti tzv. "slavu svijeta". No, to svakako ima neku cijenu, naime, on ništa u ovom materijalnom svijetu ne može raditi besplatno, kao što ne može doći ako ga zaista sami ne pozovemo preko svoga kućnog praga.

    Nekoliko mjeseci kasnije vidimo uspješnog Lestera, vlasnika firme, dobitnika nagrade za najuspješnijeg osiguravatelja, za kojim se sada trgaju najbolje uredske kokice, koji je u novoj, lijepoj, raskošnoj kući, oslobođen krivnje za sve grijehe, slobodan čovjek koji može mirno i bezbrižno nastaviti s pijuckanjem koktela u samom središtu Las Vegasa.

    Tu dolazi do novog zapleta, ali o tome nema potrebe dodatno govoriti, pogledajte seriju, uvjeravam vas da su današnje serije nadmašile mnoge suvremene knjige koje nam se preporučuju kao bitne. S druge strane, isti se Lorne Malvo u Duluthu (još jedan vrlo bitan grad, mislim da boljim poznavateljima američke ikonografije ne treba previše objašnjavati, mislim da ga u filmu glumi Calgary) susreće s mladim, nenadobudnim i skromnim čovjekom, trenutno policajcem Gusom (glumi ga sin Toma Hanksa, Colin) koji odmah shvaća da ima posla sa silama s kojima se nije u stanju nositi: on je samohrani otac, skroman, bez velikih zahtjeva u životu, s jednom jedinom željom, da umjesto policajac bude - poštar. To podrazumijeva da u susretu s demonom, ipak valja biti pametniji i prihvatiti ponudu koja znači - ostati živ. Naravno, po pravilu službe, Gus je počinio pogrešku za čije će iskupljenje platiti, ali je i s pametnom kolegicom iz Bemidjija Molly (naravno, Solverson, skandinavska su prezimena nešto bez čega ne može) ipak utvrdio da se iza zamršenog slučaja u kojem je puno puta uspješno bačen pijesak u oči, nalazi nešto puno veće i puno - demonskije. "Svećenik" Lorne Malvo (da stvar bude još bizarnija) u biti je profesionalni ubojica čiju je snagu iskoristio kukavica Lester, ali iza kojeg stoji daleko krvaviji put no što se po površini dade razaznati. Naizgled "veliki igrači" pored samoga sotone đavla izgledaju kao sitni pikzibneri kojima treba uništiti sve i povaliti žene, jednostavno su nemoćni pored ovakve sile koja zakriljuje sve njihove prizemne moći.

    Dalje ne bi trebalo spoilati radnju za one koji nisu gledali (naime, ovdje se vrag zaista krije u detaljima), ali završava onako kako i treba, skromni poštar Gus (sada više nije policajac) i skromna policajka Molly (sada trudna) zajedno s njegovom predadolescentskom kćeri (koja se zove Greta, sjetimo se Margarete-Grete iz Fausta ili Margarite iz Bulgakova - naime, pažljivom gledatelju ni jedan detalj ne ispada iz vida dok gleda ovu seriju koja je - ni manje ni više - parafraza upravo ovih spomenutih remek-djela) iz prvoga braka uživaju u kućnoj idili sred ledenog pejzaža, dok Lester, napokon razotkriven, upada u rupu u ledu, tj. sve ono što nije zaslužioi sve ono što je zaradio na nepravedan način, nanoseći bol i nesreću, vraća mu se time da tone u ledeno jezero - svakome tko nešto zna o navedenome, ovo nije nimalo slučajan motiv, naime, ono je simbol dubinske tame naše monstruozne i monumentalne nesvijesti iz koje smo rođeni i u koju ćemo se neminovno vratiti. Dakle, priča u Fargu nije samo crnohumorni krimić, dapače, sve suprotno od toga, ono je priča o ljudima koji žude, žele, pate, kuhaju u sebi, koji su površni, aljkavi, marljivi, to je priča o svima nama i načinima na koji se pokušavamo snaći u ovome svijetu koji sam po sebi možda nije pakao, no svakako nije ni raj. Ne pobunimo li se, propast ćemo, pobunimo li se, zacijelo ćemo opet propasti, no to je neizbježnost ovoga mjesta gdje živimo i na koji god način živimo. Na nama je jesmo li spremni zaplesati s vragom ili ćemo sami sebe uvjeriti da on ne postoji. Upravo je zato ona sintagma s početka krajnje istinita u svojoj neistinitosti: da, sve ispričano jest upravo onako kako se zaista dogodilo. I to bezbroj puta.

    Autor: Milan Zagorac

  • Gdje je nestao Božić?

    Kada zbrojiš godine i dobiješ brojku, one i nisu tako velike ali u sebi sadrže previše različitosti i drugačije navade pa čak i namjere.

    Nije toliko brojeva iza nas koliko je u njima promjena. Kao klinka, poput i sve druge djece iz moje ulice, trčkarala sam od kuće do kuće i sa stolova uzimala one naizgled, najbolje kolače. Mati je na mene galamila da ne jedem toliko slatkoga, galamila je na mene da se obučem jer vani je hladno.

    I druge su majke na svoju djecu galamile istom žestinom a mi smo, onako razdragani, sretni i suviše brzi, bježali od njihovog karanja, skrivajući se iza šupa, drvarnica dok ih ljutnja ne prođe. I onda, nanovo ulazili u kuće susjeda po nove kolače. U sve kuće, samo ne u svoje! Promrzli prsti, rumeni obrazi i želudac pun slatkih delicija, krasio je svaki Badnjak. I povraćanje od istoga, na Božić!

    Ja sam u vrijeme Badnjaka uvijek željela biti lijepo odjevena. Vrijeme je to u kojemu su se još uvijek poštovale bijele štrample, karirani šosić, čizmice kupljene netom prije a ako je kupovina izostala, nosile su se one obične crne, gumene. Poneki lajbek i mamina marama svezana oko vrata.

    Gdje je nestao Božić

    Djevojčice su se u to doba razmjenjivale šminku, koristeći maskaru bella nussy, grožđanu mast, i ponešto plavog ili zelenog sjenila za kapke. Ukrale bi malo majčinoga laka za kosu i tatinu Crnu mačku pa tako nakinđurene i muški mirišljave laprdale po ulici.

    Dječaci su imali teži zadatak. U to doba, gelovi za kosu su bili nepoznanica, lakovi za kosu su bili previše ženski pa su dečki topili šećer u vodi i s njime oblikovali frizure. One zalizane. S razdjeljkom i zulufima! Malo koji od njihovih očeva je imao love za Brut pa su i oni koristili Crnu mačku.

    U to doba, vrata obiteljskih domova bila su širom otvorena. Iz svake kuće orila se pjesma, širili su se mirisi različitih jela a za istim stolom su sjedili različiti ljudi različitih nacija, vjera i običaja. I nitko nikoga nije gledao popreko, nitko nikome nije na običajima zamjerao već je kao lojalan susjed došao s vama ispoštivati ono vaše, a nakon toga pozvati vas da na isti način ispoštujete i njegovo. Nitko nikome nije izgovorio niti jednu ružnu riječ, zagrljaji, pjesme i dobro raspoloženje bili su odlika tih lijepih vremena u kojima je čovjek uistinu bio čovjek.

    U to doba, mi klinci, trčkarali smo do kuće do kuće tražeći svoje roditelje koji bi bili, čas u jednoj, čas u drugoj kući. Samo oni najmlađi među nama znali bi se rasplakati od straha jer su negdje izgubili mamu i tatu.

    Tada se je slušala neka druga glazba ali najdraža je bila ona koju je pjevao harmonikaš, dobar znalac svih starih izvornih pjesama. Za njega pauze gotovo da i nije bilo a slijedećih je dana bio pošteđen od svih radova. Da odmori prste i ruke. I grlo!

    U to doba, bilo je velikih minusa i snijega do koljena pa su djeca klizila na guzi a ni naši starci nisu prošli bolje. Grudanje i šopanje snijegom nije bilo namjenjeno samo djeci već i majkama i očevima, po principu svatko na svakoga, pa tko kako prođe. Slijedećih dana, iznad peći na drva, sušile su se gaće. Svih veličina i za sve uzraste. A ispod njih, kuhao se grah s kiselim zeljem, odlična delicija nakon mamurluka i hrpetine mesa. Za nas djecu, kuhala se prežgana juha jer, trebalo je oporaviti želudac nakon pojedenih kolača.

    U to doba, petarde su se kupovale preko šverca, bilo ih je malo a kada je trebalo pucati, čoporativno smo izašli na ulicu. Stariji s napunjenim kupicama u kojima nije bilo šampanjca već domaćeg vina, klinci sa šalovima omotanim oko glave koji su trebali prigušiti zvukove eksplozija. Očevi bi sa svojim sinovima vodili glavnu riječ a djevojčice bi se privile uz majčine skute da ih zaštiti od buke. Vatromet? Nepoznanica.

    Na ulici, uz malo petardi i zvukove harmonike, s kupicom domaćeg vina, dočekala bi se ponoć. Krenula bi čestitanja, zagrljaji, ljubljenja a koji sat kasnije, pridružili bi se i oni koji su bili u crkvi na Polnoćki. Oni koji su je propustili, slijedeće jutro, bili su u crkvi. Osim ako nisu bili previše mamurni.

    Božić je obiteljski blagdan. Nekada je cijela ulica bila Obitelj.
    Danas je drugačije.

    Zatvoreni smo u svojim kućama zaključanih vrata, sjedimo pred televizorom, nemamo snijega, ne dolaze nam susjedi čestitari. Nema niti harmonikaša koji pjeva stare izvorne pjesme. Izostaje i prežgana juha i grah sa zeljem slijedećih dana. Svega je nestalo i svega prokleto fali!

    Možda se s vremenom dogodi da izostane i Božić.

    A tako malo treba da se vratimo na stare navade! Dovoljno je samo da kažeš ljudima neka navrate i da nikako, ali nikako, ne zaključaš vrata svoje kuće!

    Sretan Božić svima, posebno onima koji imaju želju vratiti se na staro!

    Autor: Ivanka Žakman

  • Imate li sitno?

    Dakle, koliko vam se puta to dogodilo? Dođete na kiosk i kupite karticu za bus, pružate 100, nedajbože 200 kuna, a teta vas gleda kao da ste joj dali čašu otrova, oko joj, jadna ne bila, počne mahnito titrati, a grašak znoja se cijediti niz čelo. „Imate li sitno?“ Naravno, bus stiže, nema šanse da mi ona uzvrati, ulazim u bus, pružam 100 kuna za cijenu od 10 kuna za karticu, vozač me blijedo gleda, kao da sam mu preoteo jedini obrok. Nema sitno, odnosno ne da sitno, odnosno, kako ću se sada voziti…

    Odustajem i odlazim autom u grad, kupim mobitelom dnevnu kartu za 20 kuna, i eto, riješio sam svoj problem sa 100, nedajbože 200 kuna.

    Poslije pokušavam popiti kavu, sam, dakako, ja sam samotnjak, i nisam sklon većim društvima od samoga sebe, a i sebi sam ponekad težak, pružam konobarici onih 100 kuna za 10 kuna kave, a ona me gleda kao da sam joj oteo najcjenjeniji komad odjeće iz ormara, ali me zna, pa mi kaže „ma drugi put ćete…“ što ne mogu ostaviti tek tako, pa u apoteci kupujem kutijicu lekadola, zlunetrebalo, kod nas je uvijek netko prehlađen i treba imati lekadola. U apoteci uvijek imaju za uzvratiti, rijetko, ali istinito, pa se vraćam i konačno plaćam svoj ceh za kavu od 10 kuna.

    kolumna

    Nema sitno. U nas je 100 (13,5 eura) ili 200 kuna (27 eura) krupno. Sutradan pokušavam izbjeći ovu nelagodu, sada idem s 50 kuna u novčaniku, dvije od dvadeset i jedna od deset, koje sam jedva jučer iskrčmio u pošti dok sam slao poštu za 86 kuna, plativši naravno s novčanicom od 200 kuna. Naravno, očekuje se „imate li sitno“, no u pošti je to valjda nedopustivo, pa mi žena samo s mrkim pogledom uzvraća do 200.

    Jupi je!!! Imam sada par dvadesetica i desetica plus jedna pedesetica. I tako dalje kroz tjedan: ideš na placu, nosi dvadesetice i desetice jer teta na salatama nikad nema sitno, ona na kokošjem mesu gotovo nikad, ona na kiosku ako joj pružiš sve veće od 20 pita „imate li sitno“ ili kupi i kutiju cigareta koja mi ne treba. Ne čudi me neki dan ona situacija u Splitu ili gdje već gdje vozač gradskog busa nije htio krenuti jer žena nije imala sitno za karticu. Što je najgore, trudna žena. Eto, jer nema sitno. Koliko znam dobre trgovačke običaje, obveza je prodavača imati blagajnički polog i - sitno. Nama bankomati izdaju samo i isključivo novčanice 100 i 200, pa kako bismo mogli imati sitno, ako ne od sitne kupnje.

    No čini se da je „sitno“ postala nacionalna opsesija. Koliko puta vam se u jednom jedinom danu dogodi da vas netko pita „imate li sitno“. Na blagajni supermarketa (uz časne iznimke, to je gotovo pravilo), u malim dućanima, na kioscima, da ne govorim o parkirnim automatima koje možete platiti samo kovanicama ili mobitelom. To vam se dogodi toliko puta da zacijelo više ni ne registrirate tu anomaliju.

    „Oprostite“, pitam jedan dan bankaricu, naravno, dok sam rješavao novi, 101. kredit u životu, zašto na gotovo svim prodajnim mjestima, a na pameti mi je bila neka pekara u kojoj ostavljam stotine kuna mjesečno, „dakle, zašto nikada nemaju sitno?“

    „Zaista ne znam“, kaže mi ljubazno gospođa dok mi je objašnjavala koja je kamata bolja ili je li bolje uzeti kunski ili eurski kredit. Kako mi je to ionako manje-više špansko selo, mogao sam nastaviti o sitnom.

    „Naime, čak i kad plaćam nešto od 50 kuna, prodavači na novčanicu od 100, a kamo li 200 reagiraju kao da ste im dali da popiju malo varikine…“

    „Zaista ne znam“, kaže bankarica. „Koliko je meni poznato, gotovine svih apoena ima posve dovoljno u upotrebi, uopće ne znam u čemu je problem s time, ali da, imate pravo, svi traže sitno…“

    Da ne duljim, pitaju vas sitno posvuda, gdje god mogu, da bi se to doma pretvorilo u sljedeće: imate kovertice za dnevnu upotrebu gdje na kraju stvorite upotrebljivu zalihu dvadesetica ili desetica, moguće i pedesetica, naime, nikad ne znate kad će doći poštar na vrata s isporukom nečega što ste naručili preko neta, ali treba doplatiti 20 ili 40 kuna, a vi ostanete samo s 200. Osim toga, ne biste li izbjegli neugodnosti ujutro na kiosku, imate uvijek spremno „sitno“ za kartice, za užinu, za sitne potrepštine iz samoposluge „preko puta“, a koja, eto, ne prima kartice.

    Ovo mi je za sada jedino rješenje na koje sam nadošao ne bih li izbjegao probleme sa sitnim. Iako ne vjerujem da je riječ o nekoj strašnoj stvari, svakako bi se moglo uvrstiti u one „Croatian Tragedies“ memove… Teta na kiosku prodaje veselom austrijskom turistu tjednu kartu za bus, on joj veselo pruža 200 kuna, a ona u sebi psuje „majku im j..m , lopovsku, opet nemaju sitno“. Možda stoga ne bi bilo loše na ulazu u Hrvatsku, s bilo koje strane, ispod one oznake „EU, Republika Hrvatska“, „molimo pripremite sitno, trebat će vam“, a kroz zemlju staviti edukativno-informativne natpise „imajte sitno, budite opušteni“ ili „sa sitnim nikad niste u problemima“. Također na onim dućanima u kojima je čak moguće platiti svim apoenima možda bi trebali natpisi „Primamo krupno!“ kako bi putnik namjernik bio pravovremeno upoznat s ovom nevjerojatnom mogućnošću.

    Tko zna, možda je to „sitno“ zaista neka projekcija? Pustimo spekulacije, razmislite već sada, danas, kada se spustite dolje u kafeteriju, imate li sitno. Da ne bi ostali bez svoje kave.

    Autor: Milan Zagorac

  • Iseljeni

    Već mi je po 110. put tijekom zadnjih nekoliko godina došao na mail neki spam USAFIS ili neke slične organizacije, na što ni ne obraćam pažnju već samo bacam, o tome kako bih mogao sudjelovati u nekoj lutriji za useljeničke vize za SAD. Nije samo SAD, ima ih i za Kanadu, Australiju, dobro, Novi Zeland još nisam dobio, no činjenica je da ove „ponude“ stalno dolaze, čak i češće nego one za bankovne i nebankovne kredite (ne znam, valjda imam takav profil u mašineriji da se odmah meni šalje taj tip ponuda). Unutra me se vabi da mi povećavaju šanse za useljenje i da sam kadar za kakvim navodno ima potrebe s obrazovanjem kakvo im treba. Navodno. Sve to ionako piše robot.

    Lagao bih kada bih rekao da mi nije palo na pamet javiti se na takvo nešto. Možda još češće prije 10 ili 15 godina nego danas, kada bi ovo iseljenje značilo skok iz jednog već stvorenog svakodnevnog komfora (sa svim poznatim nedostacima) u nešto nepoznato (s nepoznatim nedostacima), moguće i vrlo tegobno u prvim godinama (da se razumijemo, imam previše poznanika, prijatelja i rodbine abroad i down under, da bih idealizirao priču o iseljenju kao nešto – „eto, stigosmo u netegobni život, pare stižu, radi se po PS-u, nema brige, sve je na svom mjestu“).

    Iseljeni

    No, svjestan sam one druge dimenzije – zaista, ali zaista ni za jednu jedinu osobu koju poznam, a koja je iselila, posebno u prekooceanske zemlje, ne mogu reći da se radi o očitim primjerima neuspjeha, štoviše, radi se o ljudima vrlo različitih obrazovnih statusa, različitih razina poznavanja jezika, različitih vještina i sklonosti, no svi od reda nakon nekoliko godina mogu reći – izuzev neosporne i danas po mome ne toliko opravdane nostalgije – da su čak i u prvoj generaciji postigli lijep i kvalitetan, integrirani život srednje ili više srednje klase te da se sve to trapljenje i mučenje s prvim godinama (ovisi o kojoj se iseljeničkoj generaciji radi, naime, nisu iste iseljeničke priče onih koji su otišli, za vrijeme Austro-Ugarske, 20ih i 30ih, onih poslije Drugog svjetskog rata i četvrte generacije, ove najnovije, koja iseljava jednostavno jer ne želi trošiti vrijeme i samim time život u zemlji koja nema kapacitete za radnosposobno stanovništvo) u svojoj biti isplatilo.

    Jer, kad pogledamo cijeli hrvatski i balkanski barabarogenij, sav se on u posljednjim dvama stoljećima najbolje realizirao vani, posebno u Americi: nema smisla nabrajati, naravno da su neke tehnološke zadanosti bile prednost same po sebi i naravno da nije moguće uspoređivati poziciju npr. Rimca s Elonom Muskom, ili ako želite razvijati rakete za let na Mars, sigurno to neće raditi u nas kao niti baviti se onim čime se bave tehnološki divovi informatičko-informacijskog doba. Ali, primjerice, tko je nama kriv što je zinfandel iz Nape poznatiji od našeg plavca, zar ne? Tko je nama kriv što smo stvorili novozelandsko i pacifičko ribarstvo, a mi ga imamo na razini lokalnog skoro-pa-folklora. Tko je nama kriv što sudjelovali u stvaranju kalifornijskog vinarstva, a naše je tek zadnja decimala u svjetskim relacijama. To su tek banalni primjeri, a ima ih beskrajno puno. Kako to da kod nas ništa ne uspijeva? Kako to da je kod nas najmanje cijenjen kreativni i produktivni um (štoviše, njega nazivamo „malim filozofom“, a što je vrlo pejorativno), a najviše pak onaj koji se nalazi u sintagmama „snalažljiv čovjek“ (znači „lopov“, „razbojnik“, „prevarant“), „zna abecedu života“ (znači „poltron“) ili „uhljeb“ (istovremeno predmet mržnje i zavisti). Podsjeća me to na onu pripovijetku Mome Kapora kako bi američki milijarder i iseljenik, inače nepismen, da je – paradoksa li – kojim slučajem bio pismen ostao ovdje i postao poštar u nekoj dinaridskoj vukojebini, eventualno dosegnuvši razinu „male pljačke vlaka“.

    Istina je da je ovo bio prostor vjekovnog iseljavanja. Danas nam za iseljenje gotovo nije potrebna ni putovnica, barem u 30 zemalja možemo s osobnom iskaznicom, a u još 100 bez vize, u biti nikad u povijesti nije bilo slobodnije što se toga tiče (heh, prednosti članstva EU i uskoro Schengena, ajde, nije ni to tako loše). Treba, naravno, nešto novca i kuraja, kako bi narod rekao, ne bi bilo loše poznavati malo i jezik zemlje domaćina, danas je to uglavnom engleski. Ali i Italija, Grčka, Skandinavija, Njemačka, Irska, Francuska, Češka, Britanija, Španjolska, Poljska, baltičke zemlje, sve od reda su iseljeničke zemlje s ogromnim dijasporama koje su odlazile u manjim ili većim valovima, pa po tome nismo baš neka dramatična iznimka. Iznimka smo samo po jednom, a odnosi se na sve zemlje bivše Jugoslavije – nikad, ali nikad ne možemo postići svoje profesionalne ciljeve ovdje na onoj razini na kojoj to postižemo preko oceana. Zašto, mislim da je pitanje malo složenije jer sad imamo i posve nove procese vezane uz velike seobe (ne samo iz ratom ili permanentnim siromaštvom ugroženih područja) i ogroman utjecaj komunikacijskih tehnologija. I konačno, ovo poziva na jako bitnu stvar, na to da se stvarno priupitamo: a što mi zapravo hoćemo? Koji je naš cilj kao zajednice slobodnih građana? Koje su to inhibicije i zašto one koče prirodan razvoj ovdje i sada (koji je očito moguć drugdje i koji ta dijaspora uporno dokazuje), i zašto ni jedna razina društva (prije svega mislim na elite) nikada nije potegla ručnu i povela ozbiljnu raspravu o navedenom.

    Ovaj će moj tekst ostati otvoren, upravo kao i mailovi s ponudama za iseljenje u SAD, Australiju, Kanadu ili Novi Zeland. Oni će i dalje stizati, a ja ću ih i dalje bacati i povremeno, baš onako tipično hrvatski, nad njima dvojiti… Iseliti ili ne?

    Autor: Milan Zagorac

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.