• Europa s više brzina

    Europa s više brzina

    I tako, neki dan vidim da se na News Baru zezaju s prijedlogom da se pripreme za misiju na Mars odrade u vlaku Zagreb-Vinkovci, naime, navodno su uvjeti slični onima u kabini međuplanetarnog broda, uključujući i vrijeme koje je potrebno u njemu provesti da se dođe od točke a do točke b, u ovom slučaju Zagreba i Vinkovaca. Moja bi žena rekla da bi prije netko hodajući unatrag stigao tu udaljenost nego vozeći se ovim vlakom.

    Nedavno sam putovao kroz Njemačku, što i nije baš neko putovanje i to – vlakom. Da, zaista, nije to bio neki poseban vlak, nikakav velikih brzina niti nagibni, niti nešto-tako-brzo, prije bih rekao neka krama slična onim našim HŽ-ovim „običnim kupejcima“. Uz to je još negdje u šumetinama naletio na jelena, pa su nas o tome višekratno i sustavno informirali kako moramo računati na kašnjenje jer je to bio, navodno, veliki sudar, a pretpostavljajući njemačku detaljnost i revnost u takvim slučajevima, ne sumnjam da su bile alarmirane ama baš sve službe u tih 15 minuta stajanja u mračnoj nigdjezemskoj. Bilo kako bilo, jedino što sam pomislio „jadna živina, nije imala šanse kad ovo vozi ovoliko brzo“, a vlak je, valjda kako bi nadoknadio izgubljeno, nakon toga prema Münchenu nastavio još brže. Moja je procjena da je u biti neprestano vozio između 120 i 160, naime, kroz Hrvatsku sam se zaista davno vozio vlakom pa mi je svaka usporedba bila skoro-pa-nemoguća. I da, da se razumijemo, nisam ja nikakav fan onog tipa „kad zagusti, odo ja u Njemačku“ jer je tamo 99 Luftbalons-lala-Land. Moje je proputovanje bilo takve naravi da nije bilo nikakve dublje analize Njemačke, a kamo li razgledavanja znamenitosti ili traženja novih poslovnih mogućnosti.

    Europa s više brzina

    Da ono s početka s News Bara i nije baš neistina, na kraju mi se potvrdilo u drugom vlaku koji je vozio od Münchena do Villacha tih 120 ili 160, ne znam točno, brzine sam procjenjivao prema Google mapsu i ograničenjima brzina označenima pored pruge, ali vremena ulaska u stanice i udaljenosti su se poklapale s tim procjenama. Onoga trena kad je vlak došao u Jesenice, kao da smo promijenili dimenziju vrativši se na ranije spomenuto inverzno-perverzno intestelarno putovanje. Naime, u paralelnoj stvarnosti su Jesenice i Rijeka udaljeni otprilike 2 sata laganini vožnje autocestom uz nezaboravne krajolike, osim onih 40 kilometara između Postojne i Rupe (to podsjeća na Kekeca i Bedanca). Nakon toga opet autocesta, kratko i jasno, to je putić, a ne put. E, s ovim vlakom to nije. To se pretvara u višesatnu agoniju navlačenja prugama Slovenije , kroz Kranj, Ljubljanu, Borovnicu, Brezovicu, Ilirsku Bistricu, ili prema Štajerskoj, Pragersko, Zidani Most, Laško, nije ni bitno kojim redoslijedom, a koje su, upravo kao i Hrvatske, zaglavile u vremenu Franza Josefa i njegovog potencijalnog nasljednika, blagopočivajućeg Franza Ferdinanda, s modernizacijama koje su možda tek kozmetičke naravi i koje – a budimo realni – svakog potencijalnog putnika odbijaju od vožnje vlakom. Jer to si iskustvo očito nitko ne želi priuštiti… Zaista, izgubiti 6 do 9 sati za 300 km je u današnjem vremenu skoro pa neracionalno i suludo i prije podsjeća na iskustva putovanja iz vremena KuK nego na današnjicu.

    Da se razumijemo, u nekim je stvarima Slovenija miljama udaljena od nas, ali je u ovom pogledu, mislim na željeznice, jednako loša kao i mi, možda tek mrvicu bolja. I ne, nije to samo na pravcu od Rijeke do Jesenica, tako je i do Šentilja, kratko i jasno, nenadmašivo iskustvo putovanja hrvatskim i slovenskim željeznicama omogućit će vam trajni doživljaj zemalja kroz koje prolazite (a ne kao oni glupi DB ili ÖBB koji te samo provozaju) kao i dokaz da je Europa odavno u više brzina, što je i empirijski dokazivo na banalnim primjerima, jer u nekim zemljama 500 km prolazite za 3-4 sata sa svim usputnim postajama, kolodvorima i staničicama, dok u drugima 100 km prolazite kao u ovim prethodnima oko 1000 km. Stoga što bismo se tu trebali čuditi? Kroz jednu zemlju idete 120, 160, 240 ili 300, a kroz drugu 40 na rikverc i sve pet, sve opet klapa, sve je u svojoj prirodnoj dinamici, a stvarna je ravnoteža, koju, eto, samo nismo nazivali pravim imenom, sada konačno dobila i službeno-neslužbeni naziv: Europa s više brzina.

    Autor: Milan Zagorac

  • Fajt

    Fajt

    (kratki osvrt na tri filma: „Rat profesora“, „U velikom stilu“ i „Ryuzo i sedam veličanstvenih“

    Svi koji me znaju, znaju jednu stvar: „ajmo stvari probati riješiti mirno“. Još me od djetinjstva otac malo kinjio za nedostatak volje za „poštenom muškom tučnjavom“, no, da se razumijemo, na kraju se prošlo i te inicijacije, tako da sam i dao i dobio batina u životu, bez obzira na onaj prvotni stav „ajmo to riješiti mirno“. Jednostavno, stvari ponekad izmaknu nadzoru, pa se sve skupa odvije tako kako se odvije. Iako povijest mojih fajtova nije bogata kao ona moga oca (koji ih je mitologizirao u „pričama iz mladosti“), ona ipak postoji.

    Danas nastojim uvijek izbjeći sukob, ako je to moguće, posebno na parkingu, na cesti i na javnim mjestima, uključujući poslove i kontakte s neznancima. Nekako, mislim da je bolje uzeti onaj već notorni „tensilen“ odnosno „apaurin“ pa da te jednostavno nije briga, nego izgubiti glavu zbog parkirnog mjesta (na dvoje oči vidio x puta makljažu i potezanje oružja zbog toga) ili divlje trubljenje na semaforima jer, eto, nisi krenuo baš one nanosekunde kada je pretpostavljena najava zelenog, agresivno približavanje drugim autima uz ablendanje farovima i pokazivanje srednjeg prsta drugim vozačima na brzim cestama. Nema smisla.

    borba

    No, eto, kao iz neke puke slučajnosti, u posljednjih mi se nekoliko mjeseci omaklo nekoliko filmova, sve od reda ne neke skupe produkcije, u kojima se, ako ne baš slavi nasilje, onda mu se daje jedno novo značenje. Jer neke stvari, kad je riječ o drskosti, prijetvornosti, opakosti i nadasve bezobrazluku, drugačije ne idu.

    Prvi je „Rat profesora“ („Fist Fight“) gdje u jednoj do kraja iskarikiranoj srednjoj američkoj školi dolazi do neminovnog sukoba dvaju suprotnih karaktera – prvog glumi Ice Cube (izvrstan kao nadrkani profa tankih živaca koji lako gubi živce na „glupe“ učenike i još „gluplje“ kolege), a drugoga Charlie Day (opet odličan kao mali spletkar koji migoljenjem nastoji zaobići sve probleme u životu, ali stvari jednostavno dolaze na naplatu, po mogućnosti u kompletu). Riječ je o onim situacijama gdje je fajt neizbježan, gdje će svi znati da samo poštena tučnjava šakama u 3 popodne na parkiralištu iza škole može donijeti mir u ionako posve razorenu zajednicu i da baš to, nešto što je iznimno i predstavlja dva posve suprotna svjetonazora, tek u izravnom sukobu može donijeti dugo potreban osjećaj zajednice. Paradoksalno? Ne. I jedan i drugi nastavnik žrtve su sustava koji je nakaradan, i jedan i drugi sa svojim se životima nose na vlastite načine kako znaju i tek njihov sukob razgolićuje prazninu strukture u kojoj rade (škola) dajući joj onaj bitni životni elan. Dobro, možda pravda stiže malo naglo i prejednostavno, ali film pokazuje jednu drugu stvar: ako se ne izboriš sam za sebe, to neće učiniti nitko drugi. Štoviše, ako to ne učiniš, moguće je da se to neće usuditi ni drugi, pa će cijela stvar biti još dugo neriješena. Uz cijeli niz drugih vrlo karikaturalnih likova, preporučujem, nasmijat ćete se, a možda otkrijete i smisao onoga kada kažete da biste „nekome zavrnuli vrat kao kokoški“. Ipak smo mi životinje.

    Drugi film ovoga ljeta je bio „Going in Style“ odnosno „U velikom stilu“ gdje trojica nekadašnjih tvorničkih radnika (glume ih Michael Caine, Morgan Freeman i Alan Arkin, svaki „specijalac“ za sebe) otkriva jednu banalnu stvar: firma koja im je uplaćivala mirovinski je upala u teškoće i banci je za povrat dugova uložila njihove mirovine. Odmah mi je palo na pamet rješavanje npr. naplate našeg 2. stupa. Primjerice, neki se pametnjaković zaigra s nečim, pa, eto, u ime općeg dobra lijepo uzme supruginu i moju štednju iz 2. stupa za svoju populističku agendu, a nama počnu dospijevati rate neplaćenih kredita, prve, druge i treće opomene i konačno stručnjaci za faktoring. Pa, budimo realni, u takvoj situaciji, ne znam kako bi trebalo reagirati, možda reći, „ma dajte, uzmite i drugi put, nema problema!“ Naša tri junaka to odluče vrlo jednostavno: opljačkat će banku i to vlastitu banku. Zašto ne? Ona je opljačkala nemilosrdno njih, pa zašto joj ne bi vratili milo za drago. Uostalom, ako „pravno“ pravo može biti toliko banditsko, zašto se ne bi u tom slučaju primijenilo „prirodno pravo“?

    Treći film, još jedna stvar s „penzićima“ u akciji je „Ryuzo i sedam veličanstvenih“, zapravo po temeljnom narativu film sličan prethodnom, no, naravno, posve japanski. Dobro, nije baš Akira Kurosawa (iako je aluzija na „Sedam samuraja“ neminovna), no tema je epska: ako yakuze propadaju i nestaju, a zamjenjuju ih pokvareni sitni lopovi, džepari, kamatari i profesionalni prodavači boze (sin glavnog ostarjelog yakuze je postao PR u korporaciji – ne čini se nimalo slučajnim taj detalj!), onda su stari yakuze, sa snažnim moralnim kodeksom, zapravo časni, ali ismijani junaci koji u današnjem svijetu izgledaju svi od reda kao odrpanci i Don Kihoti. No bez njih, čini se, bez Ryuza i njegovog obreda odsijecanja prstiju kao i kodeksa koji ne podnosi pljačku već opljačkanih i poniženih već posve druge moralne principe, a koji prije svega zahtijevaju čast, poštivanje prirodne hijerarhije i odanost, kao da bi Japan izgubio dio sebe i postao jednaka duhovna rupčaga kao i ostatak današnjeg svijeta s kojim dijeli ama baš sve (jedan od upečatljivijih likova je ostarjeli yakuza – malo tvrđi japanski nacionalist koji javno izvikuje parole iz vremena imperijalnog Japana – mislim da se aludiralo na Mishimu - aktivni borac za očuvanje prirode i mrzitelj svega američkog, no simbolički, umjesto banzaija pri zabijanju u američki nosač aviona, cessnom slijeće na njega dočekan kao, eto, zanimljiva turistička atrakcija).

    Iako su sva tri filma lagane komedijice od kojih ne treba očekivati neke velike epske trenutke, jedna im je stvar zajednička: pravda je unatoč lošim zakonima i korumpiranoj moći uvijek takva da se za nju mora izboriti. Prije toga se treba pobuniti, a za to učiniti treba imati muda. A tek onda slijedi fajt. Jer ako ne posegneš za fajtom, ispast ćeš šonjo.

    A to ne želi nitko od nas, zar ne?

    Autor: Milan Zagorac

  • Fargo

    Fargo

    /Kako je vrag došao u naš grad

    (Fargo, prva sezona, 2014.)

    Gus: "Kako možeš samo tako lagati?"

    Lorne: "Jesi li znao da ljudsko oko može vidjeti više nijansi zelene od bilo koje druge boje. Moje pitanje za tebe je: 'Zašto?' Kada odgovoriš na ovo pitanje, ja ću odgovoriti na tvoje?"

    Puno kasnije Gus odgovara: "Zbog predatora."

    Iako u ovoj priči ništa nije istinito, sve je istina, istina i samo istina. Sa sličnim pretekstom (dakle, izgovorom) počinje svaka epizoda serije (i filma) Fargo kojeg se sjećam iz svojih studentskih dana, bilo je to zaista davne 1996. godine: "Ovo je istinita priča. Prikazani događaji odvili su se u Minnesoti (te i te godine). Na zahtjev preživjelih, imena su promijenjena. Iz poštovanja prema mrtvima, ostalo je ispričano točno onako kako se dogodilo."

    Naime, ovo je najistinitija laž koja se ponavlja cijelim ovim "braća coenovskim" serijalom (namjerno ne kažem samo braće Coen, jer se radi ipak o više redatelja) - da, naime, iako možda ništa nije istina, u ovoj je priči sve istina, i da, iako je sniježna vukojebina postala sinonim za neku vrstu ledenog pakla u kojem možete završiti, ona je istovremeno postala metafora onoga "zaleđenog mora u nama", dakle, naših otuđenih, nehrabrih i kukavičkih duša koje se klatare ovim svijetom, a da baš ništa nisu učinili, odnosno, još i gore, ništa ni ne pokušavajući učiniti.

    Ne bih sada ni o serijalu, ni o prethodnom filmu, čak niti o glazbi koja je zaista impresivna, a koja reflektira kako glazbu američkih Skandinavaca, razne stare forme poput folie, tako i pravi američki holivudski orkestralni finale koji izaziva trnce, kako Amerikanci kažu "goosebumps", tj. naježi se koža na svu tu melankoliju u jednom bijelom demonskom okruženju.

    Fargo

    U serijalu koji sam odgledao (1. sezona, sada gledam 2.) u biti se radi o pravoj mefistofelevskoj priči kada nehrabri, šonjavi muškarac s manjkom samopouzdanja (Lester Nygaard, posve suprotno od Fausta) slučajno susretne vraga (Lorne Malvo, kojeg glumi Billy Bob Thornton) koji ga upita treba li njegovu pomoć. Sve se to odvija u naizgled bezveznom i zabitom gradiću Bemidjiju (usput, kao mala fusnota, u tom je gradu živio jedan od najutjecajnijih - iako vrlo skroman i ne previše popularan - američki pisac današnjice Kent Nerburn, godinama se baveći proučavanjem domorodačkih kultura, a koliko znam s društvenih mreža, sada je preselio u podjednako specifičan Portland).

    Naime, u takovom luzerskom životu i gradu, dakle, u tome da se izvuče iz braka u kojem ga terorizira vlastita žena, iz života gdje ga tu i tamo namlati bivši školski kolega, a komplekse mu nabija čak i vlastiti brat, na poslu mu ne ide nikako, a zapravo, sve su perspektive tako očajne, da se čak i uz određeni strah i rezervu, čini da je ipak bolje prihvatiti pa makar i vražju pomoć nego nastaviti živovanje. Lester, hineći nećkanje, u biti prihvaća vražju (Lorneovu) pomoć i tada se stvari počinju odvijati, naravno na demonski način, uz tone i tone mrtvih na sve strane, i nevjerojatne vratolomije koje Lestera, sitnog luzera i bezveznjaka, pretvaraju u dobitnika igre, velikog džeka, u frajera koji to nije nikada bio, ali je, eto, igrom slučaja postao, jer je pravovremeno u njemu probuđena požuda i slobodna (do tada sputana) volja za životom i pobunom protiv poretka koji ne prihvaća, ali čije benefite sada smjelo jaše. Jasno, to je bilo moguće jedino uz nemalu vražju pomoć.

    To je ujedno i priča o muškarcima i ženama i našoj volji i željama mimo tabua i naizgled "normalnog", koju sam prije nekoliko dana sažeo u jednom postu, a koja se da svesti na sljedeće: "Za ženu je pravi muškarac: snalažljiv kao mačak u čizmama, da izgleda kao Modrobradi, kao onaj ludi Billy Bob Thornton u Fargu... istovremeno straši i privlači,... povremeno popizdi kao Mad Max, spreman najebati za ženu, ali je i odlučno prevariti, štoviše, ta je lukava svilena prijetnja uvijek tu, bez prave garancije odanosti, ali - odan, pun ožiljaka i tajni, ali uglađen, po mogućnosti sijeda kosa i kratka brada, povremeno odjaše na harliju u nepoznato, no uvijek se vraća, brine za svoju djecu, a u pravo vrijeme ih potjera iz kuće. Koliko kontrasta u jednom. I sad budi pametan. Naravno, za djecu je to kurac od tate. Za muškarca je prava žena: nešto kao matovilka, potrebita spašavanja, ali da ima i prljavu stranu, bez toga ne ide, odana, ali iskusna, simbol kuće u koju se uvijek može vratiti nakon smucanja, kako god to nazivao. Da vodi brigu o djeci, ali da ne prepušta to njemu, ako baš ne mora, osim ako njemu dobro ne dođe za opći imidž među ženama, jer žene naizgled vole 'dobre tate'. Naizgled."

    Jasno, Lorne Malvo (tj. onaj koji želi zlo - ako ćemo se igrati riječima, a i auta se više puta u samoj seriji, između ostalog i na hebrejskom), tj. Thornton, nije doslovno vrag, on je, jelte, običan čovjek, ali u tome i jest glavna prijevara, nas su uvjerili da vrag ne postoji (sjetimo se Majstora i Maragrite, iako nam daje bezbroj znakova za to - od kaosa koji za njim ostaje, do uživanja u piti od jabuka!), i da nam u zamjenu za nešto, tada još nismo znali što, može omogućiti tzv. "slavu svijeta". No, to svakako ima neku cijenu, naime, on ništa u ovom materijalnom svijetu ne može raditi besplatno, kao što ne može doći ako ga zaista sami ne pozovemo preko svoga kućnog praga.

    Nekoliko mjeseci kasnije vidimo uspješnog Lestera, vlasnika firme, dobitnika nagrade za najuspješnijeg osiguravatelja, za kojim se sada trgaju najbolje uredske kokice, koji je u novoj, lijepoj, raskošnoj kući, oslobođen krivnje za sve grijehe, slobodan čovjek koji može mirno i bezbrižno nastaviti s pijuckanjem koktela u samom središtu Las Vegasa.

    Tu dolazi do novog zapleta, ali o tome nema potrebe dodatno govoriti, pogledajte seriju, uvjeravam vas da su današnje serije nadmašile mnoge suvremene knjige koje nam se preporučuju kao bitne. S druge strane, isti se Lorne Malvo u Duluthu (još jedan vrlo bitan grad, mislim da boljim poznavateljima američke ikonografije ne treba previše objašnjavati, mislim da ga u filmu glumi Calgary) susreće s mladim, nenadobudnim i skromnim čovjekom, trenutno policajcem Gusom (glumi ga sin Toma Hanksa, Colin) koji odmah shvaća da ima posla sa silama s kojima se nije u stanju nositi: on je samohrani otac, skroman, bez velikih zahtjeva u životu, s jednom jedinom željom, da umjesto policajac bude - poštar. To podrazumijeva da u susretu s demonom, ipak valja biti pametniji i prihvatiti ponudu koja znači - ostati živ. Naravno, po pravilu službe, Gus je počinio pogrešku za čije će iskupljenje platiti, ali je i s pametnom kolegicom iz Bemidjija Molly (naravno, Solverson, skandinavska su prezimena nešto bez čega ne može) ipak utvrdio da se iza zamršenog slučaja u kojem je puno puta uspješno bačen pijesak u oči, nalazi nešto puno veće i puno - demonskije. "Svećenik" Lorne Malvo (da stvar bude još bizarnija) u biti je profesionalni ubojica čiju je snagu iskoristio kukavica Lester, ali iza kojeg stoji daleko krvaviji put no što se po površini dade razaznati. Naizgled "veliki igrači" pored samoga sotone đavla izgledaju kao sitni pikzibneri kojima treba uništiti sve i povaliti žene, jednostavno su nemoćni pored ovakve sile koja zakriljuje sve njihove prizemne moći.

    Dalje ne bi trebalo spoilati radnju za one koji nisu gledali (naime, ovdje se vrag zaista krije u detaljima), ali završava onako kako i treba, skromni poštar Gus (sada više nije policajac) i skromna policajka Molly (sada trudna) zajedno s njegovom predadolescentskom kćeri (koja se zove Greta, sjetimo se Margarete-Grete iz Fausta ili Margarite iz Bulgakova - naime, pažljivom gledatelju ni jedan detalj ne ispada iz vida dok gleda ovu seriju koja je - ni manje ni više - parafraza upravo ovih spomenutih remek-djela) iz prvoga braka uživaju u kućnoj idili sred ledenog pejzaža, dok Lester, napokon razotkriven, upada u rupu u ledu, tj. sve ono što nije zaslužioi sve ono što je zaradio na nepravedan način, nanoseći bol i nesreću, vraća mu se time da tone u ledeno jezero - svakome tko nešto zna o navedenome, ovo nije nimalo slučajan motiv, naime, ono je simbol dubinske tame naše monstruozne i monumentalne nesvijesti iz koje smo rođeni i u koju ćemo se neminovno vratiti. Dakle, priča u Fargu nije samo crnohumorni krimić, dapače, sve suprotno od toga, ono je priča o ljudima koji žude, žele, pate, kuhaju u sebi, koji su površni, aljkavi, marljivi, to je priča o svima nama i načinima na koji se pokušavamo snaći u ovome svijetu koji sam po sebi možda nije pakao, no svakako nije ni raj. Ne pobunimo li se, propast ćemo, pobunimo li se, zacijelo ćemo opet propasti, no to je neizbježnost ovoga mjesta gdje živimo i na koji god način živimo. Na nama je jesmo li spremni zaplesati s vragom ili ćemo sami sebe uvjeriti da on ne postoji. Upravo je zato ona sintagma s početka krajnje istinita u svojoj neistinitosti: da, sve ispričano jest upravo onako kako se zaista dogodilo. I to bezbroj puta.

    Autor: Milan Zagorac

  • Gdje je nestao Božić?

    Gdje je nestao Božić?

    Kada zbrojiš godine i dobiješ brojku, one i nisu tako velike ali u sebi sadrže previše različitosti i drugačije navade pa čak i namjere.

    Nije toliko brojeva iza nas koliko je u njima promjena. Kao klinka, poput i sve druge djece iz moje ulice, trčkarala sam od kuće do kuće i sa stolova uzimala one naizgled, najbolje kolače. Mati je na mene galamila da ne jedem toliko slatkoga, galamila je na mene da se obučem jer vani je hladno.

    I druge su majke na svoju djecu galamile istom žestinom a mi smo, onako razdragani, sretni i suviše brzi, bježali od njihovog karanja, skrivajući se iza šupa, drvarnica dok ih ljutnja ne prođe. I onda, nanovo ulazili u kuće susjeda po nove kolače. U sve kuće, samo ne u svoje! Promrzli prsti, rumeni obrazi i želudac pun slatkih delicija, krasio je svaki Badnjak. I povraćanje od istoga, na Božić!

    Ja sam u vrijeme Badnjaka uvijek željela biti lijepo odjevena. Vrijeme je to u kojemu su se još uvijek poštovale bijele štrample, karirani šosić, čizmice kupljene netom prije a ako je kupovina izostala, nosile su se one obične crne, gumene. Poneki lajbek i mamina marama svezana oko vrata.

    Gdje je nestao Božić

    Djevojčice su se u to doba razmjenjivale šminku, koristeći maskaru bella nussy, grožđanu mast, i ponešto plavog ili zelenog sjenila za kapke. Ukrale bi malo majčinoga laka za kosu i tatinu Crnu mačku pa tako nakinđurene i muški mirišljave laprdale po ulici.

    Dječaci su imali teži zadatak. U to doba, gelovi za kosu su bili nepoznanica, lakovi za kosu su bili previše ženski pa su dečki topili šećer u vodi i s njime oblikovali frizure. One zalizane. S razdjeljkom i zulufima! Malo koji od njihovih očeva je imao love za Brut pa su i oni koristili Crnu mačku.

    U to doba, vrata obiteljskih domova bila su širom otvorena. Iz svake kuće orila se pjesma, širili su se mirisi različitih jela a za istim stolom su sjedili različiti ljudi različitih nacija, vjera i običaja. I nitko nikoga nije gledao popreko, nitko nikome nije na običajima zamjerao već je kao lojalan susjed došao s vama ispoštivati ono vaše, a nakon toga pozvati vas da na isti način ispoštujete i njegovo. Nitko nikome nije izgovorio niti jednu ružnu riječ, zagrljaji, pjesme i dobro raspoloženje bili su odlika tih lijepih vremena u kojima je čovjek uistinu bio čovjek.

    U to doba, mi klinci, trčkarali smo do kuće do kuće tražeći svoje roditelje koji bi bili, čas u jednoj, čas u drugoj kući. Samo oni najmlađi među nama znali bi se rasplakati od straha jer su negdje izgubili mamu i tatu.

    Tada se je slušala neka druga glazba ali najdraža je bila ona koju je pjevao harmonikaš, dobar znalac svih starih izvornih pjesama. Za njega pauze gotovo da i nije bilo a slijedećih je dana bio pošteđen od svih radova. Da odmori prste i ruke. I grlo!

    U to doba, bilo je velikih minusa i snijega do koljena pa su djeca klizila na guzi a ni naši starci nisu prošli bolje. Grudanje i šopanje snijegom nije bilo namjenjeno samo djeci već i majkama i očevima, po principu svatko na svakoga, pa tko kako prođe. Slijedećih dana, iznad peći na drva, sušile su se gaće. Svih veličina i za sve uzraste. A ispod njih, kuhao se grah s kiselim zeljem, odlična delicija nakon mamurluka i hrpetine mesa. Za nas djecu, kuhala se prežgana juha jer, trebalo je oporaviti želudac nakon pojedenih kolača.

    U to doba, petarde su se kupovale preko šverca, bilo ih je malo a kada je trebalo pucati, čoporativno smo izašli na ulicu. Stariji s napunjenim kupicama u kojima nije bilo šampanjca već domaćeg vina, klinci sa šalovima omotanim oko glave koji su trebali prigušiti zvukove eksplozija. Očevi bi sa svojim sinovima vodili glavnu riječ a djevojčice bi se privile uz majčine skute da ih zaštiti od buke. Vatromet? Nepoznanica.

    Na ulici, uz malo petardi i zvukove harmonike, s kupicom domaćeg vina, dočekala bi se ponoć. Krenula bi čestitanja, zagrljaji, ljubljenja a koji sat kasnije, pridružili bi se i oni koji su bili u crkvi na Polnoćki. Oni koji su je propustili, slijedeće jutro, bili su u crkvi. Osim ako nisu bili previše mamurni.

    Božić je obiteljski blagdan. Nekada je cijela ulica bila Obitelj.
    Danas je drugačije.

    Zatvoreni smo u svojim kućama zaključanih vrata, sjedimo pred televizorom, nemamo snijega, ne dolaze nam susjedi čestitari. Nema niti harmonikaša koji pjeva stare izvorne pjesme. Izostaje i prežgana juha i grah sa zeljem slijedećih dana. Svega je nestalo i svega prokleto fali!

    Možda se s vremenom dogodi da izostane i Božić.

    A tako malo treba da se vratimo na stare navade! Dovoljno je samo da kažeš ljudima neka navrate i da nikako, ali nikako, ne zaključaš vrata svoje kuće!

    Sretan Božić svima, posebno onima koji imaju želju vratiti se na staro!

    Autor: Ivanka Žakman

  • GRAD NA TRI RIJEKE

    GRAD NA TRI RIJEKE

    GRAD NA TRI RIJEKE

    Grad na tri rijeke...
    Čujem na radiju.
    Osluškujem,
    Čekam...
    Hoće li reći ime
    Mog rodnog grada...

    Ne izgovaraju ga
    A ja u sebi nastavljam:
    Grad oplahuju
    Tri rijeke
    Svaka dolazi iz drugog pravca
    Donosi svoje znakove vremena
    Pečate drukčijeg života
    Svaka svoju ljepotu
    Nosi na osebujan način
    S našim žalostima, radostima, nadama
    Svaka pročišćava duše
    Onih koji žive
    Na putu kojim teče
    I ulijeva se jedna u drugu
    Iz jednog ušća u drugo
    I nastavlja dalje kao jedna
    Još veća
    još ljepša
    Još krotkija
    Još moćnija
    Tri sestre čuvaju ovaj grad

    Sve tri čine jedinstveni vodeni put
    I vječnosti
    I prolaznosti
    Rastanke ostavljaju iza nas
    Idu u susret novim sastancima

    Odra polako teče
    Kao da "klizi"
    Kupa nešto šira
    Robusnija
    I glasnija
    Slijeva se
    U široku
    Gromku i
    Nepreglednu
    Savu

    Njihov tok je
    Nekad ravan ,
    Nekad krivudav
    Nekad usporen

    Za nevremena
    Njihove vode
    Postaju
    "Uznemirene"
    "Pjenaste"
    Za lijepog vremena
    Njihova lica blistaju
    I liječe umorne duše
    Panonskih mornara

    U toj
    Zelenoj ljepoti
    Triju povezanih rijeka
    Grad Sisak
    Veliko
    Bogatstvo
    Ima.....

    Tri rijeke
    Čvrsto se drže za ruke
    Ne ispuštaju
    Jedna drugu i
    Zajedno
    Čuvaju Grad
    I "plove"
    U daljinu...

    Osim teško
    Opisive ljepote
    Donose
    Osvježenje u
    Ljetne dane...

    Tako čiste
    Bistre
    Prozirne
    Dozvoljavaju
    Da se zagledamo
    U njihovu dubinu...
    Sa željom
    Da ugode
    Ljudskom tijelu
    Milujući ga
    Svojom svježinom
    Darujući mu
    Svoju ljepotu
    Iscjeljuju

    Stvaraju
    Vrijedan i poseban
    Ugođaj
    Kojeg
    Osjeća
    Voli
    U srcu nosi
    Svatko
    Tko je
    Ovdje
    Došao na svijet
    Tko je rođen u gradu
    Na tri rijeke
    U gradu Sisku

    Tri rijeke
    Jedno srce
    Jedan grad
    Sisak...

    Gordana Sedmak Jednačak

  • HLAČE KAO  BEZVREMENSKI ŽENSKI ODJEVNI PREDMET

    HLAČE KAO  BEZVREMENSKI ŽENSKI ODJEVNI PREDMET

     

    HLAČE KAO  BEZVREMENSKI ŽENSKI ODJEVNI PREDMET

    Postoji nekoliko bezvremenskih komada odjeće koje većina žena ima u svojem ormaru. Osim male crne haljine koja je pravi joker u rukavu, kada moramo u kratkom vremenu osmisliti elegantnu i lijepu kombinaciju, tu su hlače bilo kao samostalan odjevni predmet, bilo kao sastavni dio ženskog odijela.

    Kako su hlače zauzele mjesto u domeni ženske garderobe ?

    Pitanje na koje je moguće odgovoriti spominjanjem činjenice da su sredinom 19. stoljeća Elizabeth Smith Miller i Amelija Bloomer pokrenule trend ženskih hlača i to širokih hlača , koje su nazvale bloomers.

     Poznato je , da su već 30-tih godina 19. stoljeća velike modne ikone kao što su Coco  Chanel , Marlene Dietrich i Katherine Hepburne javno pokazivale u hlačama , prihvaćajući time hlače kao dio ženske garderobe .

    U Americi su se tijekom 19. stoljeća počele izrađivati radne hlače od vrlo čvrstog i posebno obrađenog platna ( traperice , farmerice ) , a koje su u drugoj polovici 20. stoljeća postigle svjetsku popularnost.  Ujedno , traperice su postale zaštitni znak mladeži. One su postale svjetski fenomen , odnosno svojevrsni simbol 20. stoljeća.

    U drugoj polovici 20. stoljeća stekle su popularnost buntovne mladeži , a daljnjih desetljeća postale su univerzalni predmet prihvatljiv u formalnom druženju , oblačeći kako mušku tako i žensku populaciju.

    Šezdesetih godina dvadesetog stoljeća sve je više žena ulazilo u poslovni svijet , tako da se pred poslovnu modu postavljao prije svega zahtjev vezan za udobnost odjevnog predmeta.

    Na taj način , formalno su se hlače smatrale prihvatljivim za svakodnevno nošenje u uredima .

    Nosila su se odijela koja su bila elegantna , često lijepih pastelnih boja , a pri tome kombinirajući neku jaknu ili prsluk.

    Međutim možemo reći da je to prihvaćanje hlaća kao dijela ženske garderobe trajalo izuzetno sporo . Točnije postojao je stanoviti društveni otpor prema njima , pa čak sve do 70-tih godina prošlog stoljeća.

    Istina je , da su ženska odijela u osamdesetim godinama krojena vrlo slično muškim odijelima, ali upravo te grublje linije žene su na sebi svojstven i domišljat način ublažavale dodajući  marame , svilene šalove te raznovrstan , maštovit nakit . Na taj način unosile su onaj neophodan , dašak ženstvenosti u tako stroge odjevne forme.

    Upravo u 20. stoljeću hlače su sve više postajele sastavni dio ženske odjeće,  pa su često bile podložne , a i današnjih dana jesu , podložne čestim modnim promjenama s obzirom na dužinu, pripijenost uz tijelo , kroj , boje , materijal  itd.

     

    2000-te godine ženska poslovna moda postaje puno opuštenija , ženstvena , dapače lepršava.

    Čak su i traperice postale sastavni dio uredske mode, ali kombinirajući ih uz neki sako ili tuniku.

     Međutim dobro skrojeno žensko odijelo ili hlače oduvijek nose   pečat dobrog poslovnog odijevanja.

    Hlače su must have komad odjeće, koje omogućuju raznovrsne odjevne kombinacije.

    Hlače već dugo nisu samo za muškarce . Itekako je moguće svoju ženstvenost izraziti u hlačama .

    Za svakodnevno nošenje moguće je izabrati klasične traperice ili elegantne hlače raznih modela i boja .

    Izborom između neutralnih boja ili ekstravagantnog dizajna , te u kombinaciji sa cipelama npr. štiklama , lijepo će se produžiti figura osobe , a pri tome će se ona tako odjevena osjećati naprosto posebno.

    Kombinacija hlaća  sa sakoom casuel stila savršen je komad za ured ili popodnevna druženja.

    Ako se odjene sako koji je elegantnijih, nenametljivih i umjerenijih linija kombinacija dobiva onaj poseban štih za večernje izlaske ili neke važne događaje.

    Danas hlače predstavljaju neizostavni dio garderobe žena svih dobnih struktura , od  mladeži do zrelije dobi .

    Hlače kao odjevni predmet preferiraju  žene koje  se žele osjećati u odjeći slobodno, nesputano, a da pri tome lijepo izgledaju.

     To je jedan sofisticirani moderan i totalno šik komad odjeće koji je zastupljen u svim mogućim bojama i dezenima tkanina.

    Ženske traperice , potom tajice visokog struka , hlače zvonolikog kroja sa uzorkom , široke hlače sa printom, hlače smoking stila, hlače široke sa naborima, podrezane 7/8 hlače , capri hlače, hlače visokog struka s pojasom, hlače cigareta kroja , cargo hlače , jogger hlače , suknja- hlače, vrečaste hlače sa pojasom , plisirane hlače širokih nogavica , hlače mrkva kroja s podvrnutim rubom nogavica , hlače sa cvijetnim uzorkom , hlače elastičnog struka , hlače na crtu itd. su samo neke od vrsta hlača koje žene biraju za odijevanje prema prilikama i prema svojem ukusu . Pri tome biraju i materijale koji su lagani za održavanje , udobni za nošenje , koji su prozračni , kvalitetni , kao što su popelin, lan , satinirana tkanina , vuna sa dodatkom elastana , modal itd.

    Moramo svakako posebnu pažnju obratiti na ženske traperice , koje su sastavni dio svake ženske garderobe . Jeans hlače se mogu kombinirati sa gotovo svakim gornjim dijelom , udobne su za nošen je , a ipak su otporne na kidanje ili habanje .

     Neke osobe preferiraju klasične plave traperice , neke pak varijacije boja i to  od svijetlo plavih pa sve do raznih izbjedjelih tonova , potom traperice sa aplikacijama , raznim prorezima , a zadnjih godina i tzv. poderane traperice .

    Hlače koje su također jako popularne zadnjih godina među ženskom populacijom  su

    tajice . One su zahvaljujući elastičnosti materijala od kojeg su izrađene , vrlo ugodne i udobne za nošenje . Omogućuje nesputano kretanje za provođenje slobodnog vremena . Sportske tajice izvrsne su za fitnes i druge aktivnosti , dok se tajice sa visokim strukom  jednostavno kombiniraju s tunikom ili sa produženom bluzom.

    Ove godine , modni stručnjaci kažu da je bijela boja ona koja će „ vladati „ toplijim dijelom godine.

    Što se tiče kroja hlača koje će ove godine biti posebno IN su ležerne cargo i jogger hlače , ali vjerno će ih pratiti tajice visokog struka.

    Stoga će ova godina u „ donjem „ dijelu stylinga biti vrlo zanimljiva po kroju ležernih hlača koje će se pojavljivati na ulicama.

    Međutim , ne možemo negirati da vječni klasici kao što su žensko odijelo ili klasične hlače na crtu , ipak ostaju vječni na modnoj sceni , te znaju izgledati daleko bolje od nekih komada koji su trenutno IN na modnoj sceni , odnosno koji su trendi komadi.

     

    GORDANA SEDMAK JEDNAČAK

     

     

  • HODAM  LIVADOM

    HODAM  LIVADOM

    HODAM  LIVADOM

     

    Hodam  livadom

    Prošlosti

    Hodam  livadom

    Sadašnjosti

    No livada

    Budućnosti

    Nedostupna je

    Nepoznata

    Daleka.....

     

     

    Što me čeka

    Na toj livadi

    Nepoznatoj

    I dalekoj ?

    Da mi je

    Samo

    Znati......

     

     

     Da li ću njome

    Koračati

    Zabrinuta

    Tužna ili

    Okupana

    Zrakama

     Ljepote

    Sunca

    I sreće.....

     

     

    Neizvjesnost  je to....

    Put nepoznat

    Put koji ponekad

    Sa  zdravim razumom

    Veze nema....

     

     

    Budućnost  se u

    Trenu

    Promijeni.....

    Tako se lako

    Iz   temelja

    Pretvori u

    Nešto

    Nepojmljivo

    Strano....

     

     

    Nepredvidiva

    Je ona

    Prepuštena

    Slučaju ,

    Trenutku ,

    Osjećaju ,

    Sudbini.....

     

     

    Biti će

    Onako kako

    Je zapisano

    Onako kako

    Dragi Bog

    Odredi.....

    Kažu naši

    Stari....

     

     

    Nekome se

    Budućnost

    Nasmije i

    Podari mu

     

     

    Ljepotu

     Sreću

    Blagodat

     

     

    A nekome

    Okrene

    Leđa i

    Odmahne

    Rukom

     

     

     Kao da govori :

     „Snađi se

    Nisi mi

    Važan ,

    Svatko je

    Ipak

    Sam kovač

    Svoje sreće !!!!! „

    Gordana Sedmak  Jednačak

  • HORTENZIJA

    HORTENZIJA

    hortenzija

     

    Na poklon sam dobila

    Biljku sitnih

    Zelenih listova

    Umotanu u celofan

    Na kojem je pisalo

    Hortenzija lat. Hydrangea

     

    Djelovala je nekako slabašno

    Nekako poluuvenulo

    Listići opušteni

    Kao da će svaki čas uginuti

     

    Prođe mi kroz glavu misao:

    „Sigurno je žedna“

    Ulijem vodu

    Za tili čas

    Podigne svoju malu krošnju

    Listići su oživjeli

     

    Posadila sam je u zemlju

    U djelomičan hlad

    Natopila je vodom da je

    Ljetne žege ne unište

     

    Čekala sam što će se dogoditi

    Da li će klonuti ili preživjeti

    Moja mala hortenzija

    Koje je boje ,

     Još nisam znala

     

    Stabljika je svakim danom

    Postajala čvršća ,

    Listići su dobivali

    Zeleniji i prirodniji izgled

    U njih se vratio život

     

    Počeli su rasti

    Od moje male biljke

    Nastao je grmić

    Raširenih grana

     

    Grane pune tvrdih

    Širokih listova

    Listova zdravih , tamno zelenih

     

    I najednom pojavi se mali cvijet,

    Mala hortenzija

    Mala kuglica ,

    Pa još jedna

     

    Puno malih kuglica

    U kuglici na okupu

    Puno malih zelenih

    Cvjetova

    Kuglice bujaju iz dana u dan

    Postaju veličine dlana i

    Na kraju dobivaju boju

    Gle , iz zelene

    Nastaju  nježno ružičaste

     

    Krasotice moje

    Kako su me razveselile

    Svojom ljepotom.

     

    Grmolike hortenzije

    Ukrašavati će moj cvjetnjak

    Trajno , jer njihov vijek

    Neograničen

     

    One će biti tu i kada mene

    Više neće biti na ovom svijetu

    Moje hortenzije tada će biti

    Puno sitnije , jer će onemoćati od

    Višegodišnje cvatnje .

    Ali one će ipak biti tu.

    Ja ću ih nasmiješena pozdravljati

    Sa neba

     

    Gordana Sedmak Jednačak

     

     

  • Hrabrost slikanja

    Hrabrost slikanja

    Hrabrost slikanja

    Logičan slijed pitanja je a što sada učiniti pred praznim platnom?

    Gledaš u njega a ono  te provocira svojom bjelinom.

    E za početak stavi točku gdje tebi odgovara, dvije crvene crte polu desno, žutu grubo odozgo oštrim pokretom nametni lijevom stranom platna dok boja traje u kistu.

    Zatim trokut u sredini zelenom, pa rubove premaži bijelom.

    Dodaj u nastavku sebe crtajući što ti padne napamet.

    Dubravko Đurđek, slikar

  • I  SISAK IMA SVOGA MATOŠA

     I  SISAK IMA SVOGA MATOŠA

    I  SISAK IMA SVOGA MATOŠA

    Našu metropolu

    U zelenom Gornjogradskom šetalištu

    Krasi skulptura

     Poznatog nam

    Hrvatskog pjesnika

    Antuna Gustava Matoša.....

     

    I u mojem gradu Sisku

    Na šetnici uz rijeku Kupu

    Smještena je reprika

    Matoševe skulpture

     

    Skulpture čiji je autor

    Poznati hrvatski kipar

    Ivan Kožarić,

    Upravo rodom iz

    Naše Petrinje,

    Naše stradale

     Banovine......

     

    Stoga, skulptura Matoša

    U ovim teškim danima

    Za Sisak,

    Za rodnu Kozarićevu

    Petrinju

    I ostale gradove Banovine

    Stradale u potresu,

    Ima za sve nas

    Posebno simbolično

    Značenje.

     

    Ovu sklupturu doživljavamo

    Uz prisjećanje djela poznatog

    Pjesnika Matoša,

    Na posebno dirljiv i

    Osebujan način.

     

    Vidimo ga kako sjedi na klupi,

    Prekriženih nogu,

    Zagledan u gradsku šetnicu

    I rijeku Kupu koja

    Nemirno žubori.

     

    Sjedi Matoš mirno,

    Sjedi bezbrižno

    Rukama zabačenim

    Iza sebe

    Lagano oslonjenim

    Na naslon klupe.....

     

    Promatra šetače,

    Kojima je osmijeh

    Zamro na licu

    Ljude koji su zamišljenim

    Pogledom zagledani

    Negdje u daljinu.....

    Ni sami ne znajući

    Kuda.....

     

    Onako usput im pogled skrene

    Na rijeku koja svojom

    Svježinom i ljepotom

    Donosi malo

    Mirnoće u njihove duše.....

     

    Realnost je tu,

    Jer iza Matoša

    Koji mirno sjedi

    I Kao da želi sročiti

    Stihove kojima

    Bi barem donekle

    Umirio uznemirene

    Ljudske duše......

     

    Duše kojima bi prenio

    Misli ohrabrenja za

    Sve ono zlo što se

    Prostire iza njegovih leđa......

    Sve one trake kojima su

    Obilježena

     Srušena i oštećena

    Zdanja, pročelja

    Zabatni zidovi

    Domova ovih ljudi

    Ljudi koji su u jednom,

    Iznenadnom trenutku

    Izgubili osmjeh.....

     

    Upravo Matoš,

    kao jedan od najboljih

    Hrvatskih književnika

    Znao je prodjeti u ljudsku dušu,

    Znao je prepoznati i

    Isčitati životnu stvarnost,

    Ljudsku bol i

    Sve to pretvoriti u

    Poeziju koja je donosila

    Smiraj uznemirene duše.....

     

    Čutio je prirodu,

     Njezinu tišinu,

    Pejzaže prelijepe

    Nam Domovine

    Koju je opjevao

    Nebrojeno puta.....

     

    Poznat po ljubavnim

    Stihovima ,

    Po misaonim,

    Duboko izraženim

    Emocijama

    Ostati će zauvijek

    Zapamčen po

    Svojim djelima

     

    Pjesme kao

     Jesenje veče ,

    U travi ,
    Utjeha kose ,

    Notturno,

    Gospa Marija su

    Samo djelić blaga koje

    Nam je ostavio

    Izražavajući svoje

    Duboke i istinske emocije .

     

    Eto, sada i dalje sjedi

    Naš pjesnik Matoš....

    Nasuprot rijeke Kupe

    Gledajući u nju i

    Svojim raširenim rukama

    Brani naš grad i našu

    Banovinu od tuge

    Koja se nad njima

    Nadvila .

    On zaklanja svojim tijelom

    Ruševine i time

    Daje do znanja da će

    Jednog dana sve postati

    Ružna prošlost.....

     

    Ali treba vjerovati i

    Treba ustrajati u toj nadi

     

    Jer upravo on pod

    Tamom noći žudi za jutrom

    Kada će sunce i njegov

    Pogled uprt u njega i

    Ruke raširene i oslonjene

    Na klupu

    Usmjeriti „svjetlost i nadu“

    Za naše bolje

    Sutra.....

     

    Čitajući njegove pjesme

    Gledajući njegovu sklupturu

    Možemo zamisliti da nam

    Upravo to želi reći ,

    Da nam to želi poručiti.......


    Gordana Sedmak Jednačak

     

     

     

     

  • Imate li sitno?

    Imate li sitno?

    Dakle, koliko vam se puta to dogodilo? Dođete na kiosk i kupite karticu za bus, pružate 100, nedajbože 200 kuna, a teta vas gleda kao da ste joj dali čašu otrova, oko joj, jadna ne bila, počne mahnito titrati, a grašak znoja se cijediti niz čelo. „Imate li sitno?“ Naravno, bus stiže, nema šanse da mi ona uzvrati, ulazim u bus, pružam 100 kuna za cijenu od 10 kuna za karticu, vozač me blijedo gleda, kao da sam mu preoteo jedini obrok. Nema sitno, odnosno ne da sitno, odnosno, kako ću se sada voziti…

    Odustajem i odlazim autom u grad, kupim mobitelom dnevnu kartu za 20 kuna, i eto, riješio sam svoj problem sa 100, nedajbože 200 kuna.

    Poslije pokušavam popiti kavu, sam, dakako, ja sam samotnjak, i nisam sklon većim društvima od samoga sebe, a i sebi sam ponekad težak, pružam konobarici onih 100 kuna za 10 kuna kave, a ona me gleda kao da sam joj oteo najcjenjeniji komad odjeće iz ormara, ali me zna, pa mi kaže „ma drugi put ćete…“ što ne mogu ostaviti tek tako, pa u apoteci kupujem kutijicu lekadola, zlunetrebalo, kod nas je uvijek netko prehlađen i treba imati lekadola. U apoteci uvijek imaju za uzvratiti, rijetko, ali istinito, pa se vraćam i konačno plaćam svoj ceh za kavu od 10 kuna.

    kolumna

    Nema sitno. U nas je 100 (13,5 eura) ili 200 kuna (27 eura) krupno. Sutradan pokušavam izbjeći ovu nelagodu, sada idem s 50 kuna u novčaniku, dvije od dvadeset i jedna od deset, koje sam jedva jučer iskrčmio u pošti dok sam slao poštu za 86 kuna, plativši naravno s novčanicom od 200 kuna. Naravno, očekuje se „imate li sitno“, no u pošti je to valjda nedopustivo, pa mi žena samo s mrkim pogledom uzvraća do 200.

    Jupi je!!! Imam sada par dvadesetica i desetica plus jedna pedesetica. I tako dalje kroz tjedan: ideš na placu, nosi dvadesetice i desetice jer teta na salatama nikad nema sitno, ona na kokošjem mesu gotovo nikad, ona na kiosku ako joj pružiš sve veće od 20 pita „imate li sitno“ ili kupi i kutiju cigareta koja mi ne treba. Ne čudi me neki dan ona situacija u Splitu ili gdje već gdje vozač gradskog busa nije htio krenuti jer žena nije imala sitno za karticu. Što je najgore, trudna žena. Eto, jer nema sitno. Koliko znam dobre trgovačke običaje, obveza je prodavača imati blagajnički polog i - sitno. Nama bankomati izdaju samo i isključivo novčanice 100 i 200, pa kako bismo mogli imati sitno, ako ne od sitne kupnje.

    No čini se da je „sitno“ postala nacionalna opsesija. Koliko puta vam se u jednom jedinom danu dogodi da vas netko pita „imate li sitno“. Na blagajni supermarketa (uz časne iznimke, to je gotovo pravilo), u malim dućanima, na kioscima, da ne govorim o parkirnim automatima koje možete platiti samo kovanicama ili mobitelom. To vam se dogodi toliko puta da zacijelo više ni ne registrirate tu anomaliju.

    „Oprostite“, pitam jedan dan bankaricu, naravno, dok sam rješavao novi, 101. kredit u životu, zašto na gotovo svim prodajnim mjestima, a na pameti mi je bila neka pekara u kojoj ostavljam stotine kuna mjesečno, „dakle, zašto nikada nemaju sitno?“

    „Zaista ne znam“, kaže mi ljubazno gospođa dok mi je objašnjavala koja je kamata bolja ili je li bolje uzeti kunski ili eurski kredit. Kako mi je to ionako manje-više špansko selo, mogao sam nastaviti o sitnom.

    „Naime, čak i kad plaćam nešto od 50 kuna, prodavači na novčanicu od 100, a kamo li 200 reagiraju kao da ste im dali da popiju malo varikine…“

    „Zaista ne znam“, kaže bankarica. „Koliko je meni poznato, gotovine svih apoena ima posve dovoljno u upotrebi, uopće ne znam u čemu je problem s time, ali da, imate pravo, svi traže sitno…“

    Da ne duljim, pitaju vas sitno posvuda, gdje god mogu, da bi se to doma pretvorilo u sljedeće: imate kovertice za dnevnu upotrebu gdje na kraju stvorite upotrebljivu zalihu dvadesetica ili desetica, moguće i pedesetica, naime, nikad ne znate kad će doći poštar na vrata s isporukom nečega što ste naručili preko neta, ali treba doplatiti 20 ili 40 kuna, a vi ostanete samo s 200. Osim toga, ne biste li izbjegli neugodnosti ujutro na kiosku, imate uvijek spremno „sitno“ za kartice, za užinu, za sitne potrepštine iz samoposluge „preko puta“, a koja, eto, ne prima kartice.

    Ovo mi je za sada jedino rješenje na koje sam nadošao ne bih li izbjegao probleme sa sitnim. Iako ne vjerujem da je riječ o nekoj strašnoj stvari, svakako bi se moglo uvrstiti u one „Croatian Tragedies“ memove… Teta na kiosku prodaje veselom austrijskom turistu tjednu kartu za bus, on joj veselo pruža 200 kuna, a ona u sebi psuje „majku im j..m , lopovsku, opet nemaju sitno“. Možda stoga ne bi bilo loše na ulazu u Hrvatsku, s bilo koje strane, ispod one oznake „EU, Republika Hrvatska“, „molimo pripremite sitno, trebat će vam“, a kroz zemlju staviti edukativno-informativne natpise „imajte sitno, budite opušteni“ ili „sa sitnim nikad niste u problemima“. Također na onim dućanima u kojima je čak moguće platiti svim apoenima možda bi trebali natpisi „Primamo krupno!“ kako bi putnik namjernik bio pravovremeno upoznat s ovom nevjerojatnom mogućnošću.

    Tko zna, možda je to „sitno“ zaista neka projekcija? Pustimo spekulacije, razmislite već sada, danas, kada se spustite dolje u kafeteriju, imate li sitno. Da ne bi ostali bez svoje kave.

    Autor: Milan Zagorac

  • Iseljeni

    Iseljeni

    Već mi je po 110. put tijekom zadnjih nekoliko godina došao na mail neki spam USAFIS ili neke slične organizacije, na što ni ne obraćam pažnju već samo bacam, o tome kako bih mogao sudjelovati u nekoj lutriji za useljeničke vize za SAD. Nije samo SAD, ima ih i za Kanadu, Australiju, dobro, Novi Zeland još nisam dobio, no činjenica je da ove „ponude“ stalno dolaze, čak i češće nego one za bankovne i nebankovne kredite (ne znam, valjda imam takav profil u mašineriji da se odmah meni šalje taj tip ponuda). Unutra me se vabi da mi povećavaju šanse za useljenje i da sam kadar za kakvim navodno ima potrebe s obrazovanjem kakvo im treba. Navodno. Sve to ionako piše robot.

    Lagao bih kada bih rekao da mi nije palo na pamet javiti se na takvo nešto. Možda još češće prije 10 ili 15 godina nego danas, kada bi ovo iseljenje značilo skok iz jednog već stvorenog svakodnevnog komfora (sa svim poznatim nedostacima) u nešto nepoznato (s nepoznatim nedostacima), moguće i vrlo tegobno u prvim godinama (da se razumijemo, imam previše poznanika, prijatelja i rodbine abroad i down under, da bih idealizirao priču o iseljenju kao nešto – „eto, stigosmo u netegobni život, pare stižu, radi se po PS-u, nema brige, sve je na svom mjestu“).

    Iseljeni

    No, svjestan sam one druge dimenzije – zaista, ali zaista ni za jednu jedinu osobu koju poznam, a koja je iselila, posebno u prekooceanske zemlje, ne mogu reći da se radi o očitim primjerima neuspjeha, štoviše, radi se o ljudima vrlo različitih obrazovnih statusa, različitih razina poznavanja jezika, različitih vještina i sklonosti, no svi od reda nakon nekoliko godina mogu reći – izuzev neosporne i danas po mome ne toliko opravdane nostalgije – da su čak i u prvoj generaciji postigli lijep i kvalitetan, integrirani život srednje ili više srednje klase te da se sve to trapljenje i mučenje s prvim godinama (ovisi o kojoj se iseljeničkoj generaciji radi, naime, nisu iste iseljeničke priče onih koji su otišli, za vrijeme Austro-Ugarske, 20ih i 30ih, onih poslije Drugog svjetskog rata i četvrte generacije, ove najnovije, koja iseljava jednostavno jer ne želi trošiti vrijeme i samim time život u zemlji koja nema kapacitete za radnosposobno stanovništvo) u svojoj biti isplatilo.

    Jer, kad pogledamo cijeli hrvatski i balkanski barabarogenij, sav se on u posljednjim dvama stoljećima najbolje realizirao vani, posebno u Americi: nema smisla nabrajati, naravno da su neke tehnološke zadanosti bile prednost same po sebi i naravno da nije moguće uspoređivati poziciju npr. Rimca s Elonom Muskom, ili ako želite razvijati rakete za let na Mars, sigurno to neće raditi u nas kao niti baviti se onim čime se bave tehnološki divovi informatičko-informacijskog doba. Ali, primjerice, tko je nama kriv što je zinfandel iz Nape poznatiji od našeg plavca, zar ne? Tko je nama kriv što smo stvorili novozelandsko i pacifičko ribarstvo, a mi ga imamo na razini lokalnog skoro-pa-folklora. Tko je nama kriv što sudjelovali u stvaranju kalifornijskog vinarstva, a naše je tek zadnja decimala u svjetskim relacijama. To su tek banalni primjeri, a ima ih beskrajno puno. Kako to da kod nas ništa ne uspijeva? Kako to da je kod nas najmanje cijenjen kreativni i produktivni um (štoviše, njega nazivamo „malim filozofom“, a što je vrlo pejorativno), a najviše pak onaj koji se nalazi u sintagmama „snalažljiv čovjek“ (znači „lopov“, „razbojnik“, „prevarant“), „zna abecedu života“ (znači „poltron“) ili „uhljeb“ (istovremeno predmet mržnje i zavisti). Podsjeća me to na onu pripovijetku Mome Kapora kako bi američki milijarder i iseljenik, inače nepismen, da je – paradoksa li – kojim slučajem bio pismen ostao ovdje i postao poštar u nekoj dinaridskoj vukojebini, eventualno dosegnuvši razinu „male pljačke vlaka“.

    Istina je da je ovo bio prostor vjekovnog iseljavanja. Danas nam za iseljenje gotovo nije potrebna ni putovnica, barem u 30 zemalja možemo s osobnom iskaznicom, a u još 100 bez vize, u biti nikad u povijesti nije bilo slobodnije što se toga tiče (heh, prednosti članstva EU i uskoro Schengena, ajde, nije ni to tako loše). Treba, naravno, nešto novca i kuraja, kako bi narod rekao, ne bi bilo loše poznavati malo i jezik zemlje domaćina, danas je to uglavnom engleski. Ali i Italija, Grčka, Skandinavija, Njemačka, Irska, Francuska, Češka, Britanija, Španjolska, Poljska, baltičke zemlje, sve od reda su iseljeničke zemlje s ogromnim dijasporama koje su odlazile u manjim ili većim valovima, pa po tome nismo baš neka dramatična iznimka. Iznimka smo samo po jednom, a odnosi se na sve zemlje bivše Jugoslavije – nikad, ali nikad ne možemo postići svoje profesionalne ciljeve ovdje na onoj razini na kojoj to postižemo preko oceana. Zašto, mislim da je pitanje malo složenije jer sad imamo i posve nove procese vezane uz velike seobe (ne samo iz ratom ili permanentnim siromaštvom ugroženih područja) i ogroman utjecaj komunikacijskih tehnologija. I konačno, ovo poziva na jako bitnu stvar, na to da se stvarno priupitamo: a što mi zapravo hoćemo? Koji je naš cilj kao zajednice slobodnih građana? Koje su to inhibicije i zašto one koče prirodan razvoj ovdje i sada (koji je očito moguć drugdje i koji ta dijaspora uporno dokazuje), i zašto ni jedna razina društva (prije svega mislim na elite) nikada nije potegla ručnu i povela ozbiljnu raspravu o navedenom.

    Ovaj će moj tekst ostati otvoren, upravo kao i mailovi s ponudama za iseljenje u SAD, Australiju, Kanadu ili Novi Zeland. Oni će i dalje stizati, a ja ću ih i dalje bacati i povremeno, baš onako tipično hrvatski, nad njima dvojiti… Iseliti ili ne?

    Autor: Milan Zagorac

  • Iz praha si nastao u prah ćeš se pretvoriti...

    Iz praha si nastao u prah ćeš se pretvoriti...

     

    U svakom slučaju od samog rođenja ako vjeruješ da ćeš uspjet vidjet čes u svemu prilike... ako ne vjerujes vidjet ćeš prepreke.
    Živi život bez " šta ako". NE je prva riječ koju si trebao naučiti bez osjećaja krivice. Ako nisi pokušaj...nisi još mrtav. Samo ljudi koje voliš mogu ti život učiniti nepodnošljivim.....drugi ne bi trebali, nikako. Tvoja snaga je u tome da ne tražiš od nikoga nista...još manje očekujes, iskoristi to. Ako imaš loš dan u tome nema nista loše. Ono što je lose je što drugi moraju zbog toga imati isti takav dan.

    Iz praha si nastao u prah ćeš se pretvoriti...

    Nemoj pokušavati biti različit. Budi samo dobar. To je dovoljno različito.
    Kad ti sreća zatvori jedna vrata često ti odmah otvori druga...ali nemoj pre dugo gledati u ona zatvorena. Budi kao voda...ona ide naprijed i ne osvrće se nazad da vidi tko iz nje pije.
    Ako se razboliš, znaj da su ti to učinile emocije. Fokusiraj se na ozdravljenje ma kako teška bolest bila, ozdravit ćes, ako vjeruješ.
    Molim te, voli sebe, samo tako drugima nisi teret već inspiracija.
    Sudbina čovjeka je da smo vječni, bit će ti točno onako kako ti želiš.
    Ljudi koji te ogovaraju rade to samo zato jer nemaju ostvaren svoj život i nesigurni su. Da bi sebe podigli moraju tebe spustiti.
    Pazi...kako misliš o sebi tako će i drugi misliti o tebi.Budi najbolja verzija sebe. Budi bolji danas nego si bio juče. ..sutra , nego si danas.

    Zapamti, nije zivot sigurnost. Život je sloboda. Diši....I nije život ono što se događa nego kako ti gledaš na to što se događa. Budi sretan. Nije teško. To je samo stvar odluke ili izbora. Svaki put kad si loše sjeti se netko sada moli da je na tvom mjestu. Budi zahvalan. Uvijek budi zahvalan na onome šta imas pa će doći i ono što želis.
    Da li si sa pravim partnerom? Jesi. Uvijek si sa pravim partnerom. Jer, tvoj partner je odraz tvog fokusa, vibracije, stanja...On je tvoje ogledalo. Da...teško priznati.?.

    Znaš kad čes dobit idealnog? Onda kad ti postaneš idealan. E da, tako to ide.
    Ljubav nije ti MENI. Ljubav je ja TEBI. Onda ćeš dobit ti MENI.
    Hejjj, ne laži sebe...nema krive odluke. Ona je u tebi. Ne možeš dati ono što nemaš. Kad promijeniš sebe promijenit će se svijet oko tebe. Budi pozitivan : i drugi su uspjeli, uspjet ću i ja !!! Vjeruj.
    Dozvoli sebi sjajiti punim sjajem.Ne dozvoli nikome da te vrednuje. Eee...znaš kad ćeš postat uspješan čovjek? Kad postaviš čvrste temelje od kamenja koje su drugi bacali na Tebe. I znaš kad ćeš ostvarit svoje snove? Kad se probudiš! Nauči sve prihvacati sa : sve je dobro a bit će i bolje!

    Ne kupuj markiranu robu. To je bačen novac. Budi TI marka.
    Ne trči za nicim i nikim....jer to će bježati od tebe.Prestani trcati i samo budi sretan...i to će doći, samo po sebi.
    Kad trebaš nesto , reci to Bogu. Nauči se komunicirat s njim. " Pitajte i dat će vam se. Tražite i nači čete " - rekao nam je svima.
    Al...niko ne pita.

    Prije nego krenes tražiti sreću provjeri... možda si već sretan?
    Ako zeliš biti istinski sretan, veži se uz cilj , ne uz ljude i stvari.
    Sanjaj srcem a voli dušom.
    Ponekad, kad se stvari raspadaju...ne tuguj, one zapravo sjedaju na mjesto. Govori tiho, ne galami. Govori tako da te drugi vole slušati. Budi duša društva i uvijek ostavi svakoga bolje nego si ga zatekao. I pazi...šta govoriš. Jezik nema kosti.... ali stvarno je dovoljno jak da slomi srce.

    I shvati...koliko god da si velik ili mali, jak ili slab, pametan ili glup, uspješan ili neuspješan...isti si kao ja. Kao on. Kao svi. Jednog dana svi ćemo stajati pred licem sudbine.... Crno lice sudbine. Hoćeš tada razmišljati koliki si?
    Hoćeš moći sa sobom ponijeti sve svoje bogatstvo za kojim si trčao? Stajat ćeš malen i skroman...kakav si bio kad si se rodio. Samo razlika ogromna. Rođenjem si dobio naj veću stvar na svijetu- IZBOR !
    Sada više nemaš nikakvog izbora.

    Živi čovječe ovaj zivot s radošču u srcu dan po dan... a svaki dan neka bude tvoja SVEČANOST!
    Jer neznas...koliko ti je ostalo .

    Autor : Kamelija Salopek



    Ilustracija: Preuzeto sa Facebook-a

  • Izbori...

    Izbori...


    Bila dva brata. Rođena od iste majke.Nakon završene srednje škole život ih razdvaja jer biraju različite države studiranja. I svak ode svojim putem.Čuju se vrlo, vrlo rijetko a vide još rijeđe. Godine prolaze i nađu se na godišnjici mature. Ante je završio medicinu i postao čuveni kururg. Stipe nije završio fakultet. Promijenio je puno firmi i puno radnih mjesta. Nigdje nije ostao dugo uvijek iz istog razloga. Bio je konfliktna osoba. Zadnje dvije godine čak niti ne radi.
    Kamelija Salopek Na prozivci upita ih profesor: Kome možete zahvaliti za to što ste postali? Obojica jednoglasno odgovore: roditeljima!

    Dok je Ante priznavao trud roditelja koji su ga odgajali Stipe ih je osuđivao. Mogu te odgajati potpuno isto....davati pritom maksimum sebe jednom i drugom...postat ćeš ono što izabereš postati. Nije do roditelja! Do tebe je.
    I nitko ne može da te uništi osim ti sam sebe . I niko ne može da te spasi, osim ti sam sebe.

    Stipu je u životu vodio ego. Antu iskustvo i srce. Zato se nisu ni mogli razumjeti. Kako objasniti nekome bilo što ako je njegov maximum tvoj minimum?

    Ante je vjerovao u ljude koji su mu punili baterije. Stipe je vjerovao onima koji su mu punili glavu. Stipe je kršio sva pravila života ne razumeći da se pravila prvo moraju naučiti da bi se mogla kršiti. Nije znao da je njegov najveći neprijatelj on sam. Nije razumio da bi mu svijet bio pod nogama samo da je uspio svladati samoga Sebe. Nije znao ni to da svijet može mijenjati samo svojim PRIMJEROM a ne svojim mišljenjem.

    Uvijek možemo sebe uzdići ili poniziti.... biti prosjek ili iznad njega . Biti svoj ili ničiji. Biti sluga ili gospodar. Živjeti život, svoj ili tuđi.
    Sami biramo.

    Autor: Kamelija Salopek

  • Izgatat ću ti po Facebooku!

    Izgatat ću ti po Facebooku!

    Ne znam kako bih vas u to mogao uvjeriti – jer, naime, sve što vidite pokazuje suprotno – da sam ja u biti introvertirana osoba koja voli samoću i mir, štoviše, vrlo ladanjsku atmosferu dokolice u čitanju uz vruću kavu/čaj uz peć/kamin, kupanje u moru/jezeru/rijeci/čemu već, i vrlo uzak obiteljski krug koji je ujedno i sasvim dovoljan. Naravno, to je uglavnom, ako bi netko poskrolao po mojim javnim društvenomrežnim stranicama i profilima skoro posve suprotno: pa održao performans, pa izjavio ovo, pa rekao ono, pa napisao ovo, pa napisao ono… ekstrovertirani davež, onaj bezveznjak željan pažnje… Prihvatio bih i to da slučajno ne vidim i tuđe profile i to osoba koje se ne bave nikakvim javnim poslom, pa se opet nešto na njima vidi, barem neka sklonost (putovanja, djeca, kuhanje, ljubimci i to bih čak stavio tim redom) ili sama činjenica da ne stavljaju ništa na zid znači upravo da jednostavno samo prate i slijede uz pokoji lajk…

    Izgatat ću ti po Facebooku!

    Ovaj „ekstrovertirani“ privid proizlazi iz prirode posla koji radim, manje-više, bez prekida punih 20 godina, a koji je povezan s time „javno“. Sve što radim zapravo je javno, tj. mojega posla ne bi ni bilo da nije javan. Na primjer, ne možeš napisati knjigu, a da je ne predstaviš, da usput ne vodiš blog, da nisi na društvenim mrežama, da nisi dao neku izjavu o ovome ili onome (što je predmet u koji se razumiješ, naravno, ne mislim da je baš pametno biti medijska posvuduša o temama s kojima nemaš blage veze) – pa samim time, koliko se god uvjeravao u nužnost odmaka od „javnog“ jer ti treba i privatno, ne na jednu poluvečer ili pola vikenda, nego na neku pravu mjeru kada si zaista isključen, do toga, međutim, zbog same prirode tehnologije i posla nikada ne dolazi. Nema šanse. Nema trenutka odmora, lajkovi, mailovi, poruke, notifikacije, komentari, o organizacijskim tehnikalijama uopće neću jer ih ima bezbroj (uključujući i faktor npr. vremena, tj. je li vani kiša, snijeg ili bura), to je sve dio posla koji izgleda tako – blago rečeno – laganini i humanistički, nešto što se na kraju vidi – a gdje drugdje nego na Facebooku.

    Prije nekih desetak-petnaestak godina jedan mi je američki prijatelj rekao da se uopće neće morati nikoga pitati nikakve iskaze, već će sve raditi neki algoritam. To mi je djelovalo posve apstraktno i nevjerojatno, naime, kako bi o meni nešto mogao znati stroj, pa samim time i mašinerija, ako ja još uvijek ne vidim ništa takvo na vidiku. Kad sam ga pitao što je točno mislio, nisam ga nimalo razumio. I onda, danas na FB na stranici jednog prijatelja naletim na članak The Data That Turned the World Upside Down i zapravo, iako sam već odavno bio sumnjičav prema kvalitetama vidljivima na društvenim mrežama, shvatim da je upravo to taj algoritam, taj stroj koji definira što ste zaista i kako funkcionirate: ima stvari koje ni sam o sebi nisam znao, primjerice da sam psihološki 13% žena, da sam čak 52% sretniji sa životom od većine (LOL, a ja sam mislio da sam centar depre, kakvi su onda tek drugi), neke sam stvari znao, ali... da... dio podataka izvučen iz mojih lajkova dodijeljenih nekim serijama, brendovima ili proizvodima… Hm, je li to zaista to? Ne znam ni sam, ali svakako isprobajte i sami na ovome linku (https://applymagicsauce.com/), vjerujem da ćete saznati, upravo kao i ja, ponešto o sebi i svojim sklonostima iako ni sami niste znali za to. Okej, vjerujem da bi se dalo izvući određene metodološke pogreške (nisam baš lud za psihometrijom, a još manje statistikom), jednako kao što osobno vjerujem da je nekoliko minuta izravnog živog razgovora s nekom osobom dovoljno kako bismo je barem skenirali i vidjeli hoće li stvari „kliknuti“, no… To je u odnosu na ovo dječja igra, bez ovako dalekosežnih podataka koji svakako imaju svoje efekte i na javna djelovanja, zar ne, djelovanja i oblikovanja mase?

    Iako sam sebe uvjeravam da nas ova pojava još uvijek nije do kraja pojela, ne mogu se oteti dojmu da to zaista ne postaje sve više upravo tako. Ne, nije to veliki brat niti je to neka soma, nije to taj vid manaipulacije, ovo je nešto na što dobrovoljno pristajemo i što prihvaćamo, a da se nikada nismo sami ni priupitali o dalekosežnosti ovakve mašinerije (iako kritika masmedija kao i masovne proizvodnje postoji otkako je i samih masmedija i masovne proizvodnje) koja, unatoč tome što nam je često od koristi, ima i svoje nuspojave, ali, eto, one su opet bile spomenute tek malim slovima, ili, ups, netko ih je čak i zaboravio napisati… Uostalom, nema veze, za nuspojave mrknite dva-tri helića, bit će okej.

    Na kraju, ako me ne vidite uživo, a postoji velika vjerojatnost da me ne vidite danima, mjesecima ili godinama (što ni ne mora nužno biti nešto loše), a što da vam kažem, gledajte me na Facebooku, možda je on postao i realnija stvarnost od stvarnosti, možda je moja slika u mediju postala više ja no što sam ja sam to želio. Jer, ja onda ni nisam ja.

    Ionako smo već pomalo odbacili kavu i grah, te zastrajele i glupe oblike proricanja budućnosti, ne bismo li s veseljem i interesom rješavali testove budućnosti na Facebooku. Zašto ne? Možda zaista i zna budućnost. Ako i ne zna, napravit će je da bude baš takva. Dovoljan je naš lajk pristanka.

    Autor: Milan Zagorac

  • Jedini put kad mi je pomoglo to što sam pjesnik

    Jedini put kad mi je pomoglo to što sam pjesnik

    Zakoračili smo u ono magično doba godine kojim dominira sezona godišnjih odmora. Još malo pa će nas kolektivno pustiti iz naših kaveza kako bismo na par tjedana osjetili malo slatke slobode prije nego li nas ponovno zaključaju i stave nam još teže lance. Stoga danas želim s vama podijeliti jednu pričicu s mora kako bismo ostali u mediteranskom tonu.

    Dogodilo se to prošlog ljeta. Kao i uvijek, provodio sam godišnji na svom omiljenom mjestu na svijetu – otoku Viru.

    Vir je dosta specifična turistička lokacija, i teško mi je definirati zašto sam toliko opčinjen njime, posebno zato jer Vir ima doista mnoge nedostatke i posve sigurno nije nekakav mediteranski raj na zemlji:

    Ručak

    a) Voda na otoku je zatrovana rijekama podzemnih fekalija, pa ju morate tokom cijelog odmora kupovati u dućanu.

    b) Novogradnja na gotovo cijelom otoku podsjeća na scenografiju iz nekog drogiranog sna – gradi se bez reda i smisla, ogromni stupovi i isturene ljubičaste terase, dvorišta popločena šljunkom s rimskim fontanama, gotičke ograde i neožbukani gornji katovi. Izgled cijelog otoka je daleko od ikakvog sklada, zapravo djeluje groteskno. Nikad neću zaboraviti tren kad sam jedne godine na nekom od pokrajnjih putića nabasao na kuću na kojoj je glavni „ukras“ bio golemi gipsani Spider Man koji se naizgled verao po pročelju kuće.

    c) Cijene u ugostiteljskim objektima uglavnom su pretjerane, a hrana je uvijek ponovno razočaranje. Ne možete si pomoći da se pri izlasku iz restorana ne osjetite opljačkanima. Također, većina restorana otvara se oko 11 sati, a hrana se počinje služiti oko 12 ili 1, da se ugostitelji ne bi prenapregnuli.

    d) Ako ste, ne daj bože, poput mene biljojed koji od bataka, ćevapa, pizza sa sirom, liganja i škarpina nema ništa za izabrati, na Viru se vaše nepce neće baš dobro provesti. Vjerojatno ćete poput mene biti prisiljeni doručkovati kruh s paradajzom i lukom s obližnje tržnice. Gastronomska ponuda na cijelom otoku veoma se kruto odbija osuvremeniti i ugoditi bilo kome tko ima navike koje se ne poklapaju s klasičnom hrvatskom „kužinom“, već „cili svit triba znat da nema bojeg od tog, ae!“

    No, i nakon svih tih loših osobina, na Vir se vraćam već 14 godina za redom. Dobre uspomene i osjećaj nesputanosti koji me svaki put obuzmu čim prijeđem Virski most brišu loše dojmove kao mokrom spužvom.

    Prijeđimo na prošloljetnu anegdotu. Tog podneva oporavljao sam se od gadnog mamurluka, a uz to sam bio i jako gladan jer sam prošlih nekoliko dana uglavnom samo partijao i pio, zapostavljajući hranu kao neki važni čimbenik za funkcioniranje mojeg tijela.

    Protegnuo sam noge do plaže na sjevernom dijelu otoka dok me Sunce udaralo u glavu kao boksačka rukavica. Nakon preduge šetnje i sve jačeg kruljenja u želucu, napokon sam nabasao na neki restoran uz samo more. Sjeo sam unutra nadajući se da ću na meniju, uz uobičajene hrpetine mesa sireva, pronaći barem nekakav pomfri koji bih mogao naručiti.

    Nakon grozničavog pretraživanja jelovnika, očajno sam primijetio da za mene postoji jedno jedino jelo na jelovniku – a to je bila obična povrtna salata, u sekciji „prilozi“. No, prihvatio sam to, nadajući se da bi Dalmatinci mogli, ako ništa drugo, znati napraviti jestivu mediteransku salatu. Bila je to jedina salata na cijelom jelovniku koja nije sadržavala sir ili ribu, tako da barem nisam imao nikakvih dilema oko narudžbe.

    No, kad se neuljudni konobar napokon pojavio s mojom salatom i tresnuo ju na stol ispred mene, i posljednje nade da ću pojesti nešto ukusno su me napustile.

    Salata koju su mi naplatili skoro 30 kuna sastojala se od nekoliko žlica graha i kukuruza iz jeftinih konzervi iz supermarketa. Unutra je bilo i nekoliko kockica luka. Zurio sam u tu abominaciju, ne vjerujući koliko ugostiteljstvo može nisko potonuti i koliko je kruto i neprilagodljivo svakome tko odbija jesti lešine.

    Kušao sam takozvanu salatu. Okus je bio odvratan. U posudi se nalazilo možda sveukupno 2 zrna soli, ali je zato octa bilo toliko da su mi od njega zasuzile oči. To je smeće bilo jedva jestivo.

    Pa ipak, bio sam toliko iscrpljen i gladan, a u glavi mi se previše vrtjelo od Sunca. Nisam se mogao prisiliti otići odatle u potragu za nekim drugim restoranom. Pojeo sam tu paklenu salatu uz očigledno gađenje, dok su konobari ravnodušno paradirali pokraj mene ni ne pogledavši me, kao da sam otpadak pokraj kojeg prolaze cestom.

    Nakon što sam jedva dovršio jelo, nisam znao što bi sa sobom, pa sam ostao tamo sjediti jer je terasa lokala bila na samoj plaži. Promatrao sam pučinu. U jednom trenu osjetio sam kako se u meni budi nalet inspiracije. Izvadio sam iz torbe bilježnicu i počeo mahnito zapisivati stihove koji su mi navirali u glavu.

    Čim je prvi konobar, koji me do tad u potpunosti ignorirao, vidio da iz torbe vadim bilježnicu i radim nekakve zabilješke, izbečio je oči prema meni kao žaba. Brzinom svjetlosti se pokupio u unutrašnjost lokala, da bi se ubrzo vratio s još jednim konobarom. Stajali su postrance i uzrujano me promatrali kako pišem.

    Uskoro su me, na moje čuđenje, počeli salijetati poput galebova koji se otimaju za strvinu.

    - Oprostite, je li sve bilo u redu? - upitao je zabrinuto prvi.

    - Mogu li Vam još nešto donijeti? - upitao je drugi.

    - Nadamo se da je sve bilo dobro - ponovio je treći.

    Nije mi bilo jasno što se događa. Riješio sam ih se što sam prije mogao, da bih nastavio dalje pisati. No, oni nisu odustajali. Nakon nekog vremena, konobar koji mi je donio onu sramotnu salatu, sad se potpuno nepozvan i manji od makovog zrna pojavio predamnom s tacnom na kojoj su bile palačinke punjene džemom od jagoda. Moja zapanjenost je bila sve veća.

    - Na račun kuće - rekao je, i ostavio me da zurim u palačinke.

    Trebalo mi je neko vrijeme da procesuiram što se dogodilo. Napokon sam shvatio u čemu je stvar. Zato što sam izvadio bilježnicu i počeo u nju zapisivati stihove, te budale su me zamijenile za kakvog novinara ili gastro kritičara. Pomislili su da pišem zabilješke za gastro kritiku njihovog govna od salate. Nakon toga ih je uhvatila panika, te su na sve moguće načine pokušavali popraviti dojam koji su ostavili.

    Tih desetak minuta koliko je to trajalo osjećao sam se kao car cijele Europe. Bio je to možda jedini put u mom dosadašnjem životu kada mi je to što sam pjesnik priskrbilo osjećaj neke važnosti i javnog priznanja. Bilo je predivno gledati te bahate pajace kako plešu predamnom, izmjenjujući se sa svojim isprikama.

    Ostavio sam ih u njihovoj zabludi i prigrlio svoju novinarsku ulogu. Važno sam zapisivao nove bilješke, zurio u daljinu, prislanjao mobitel na uho, i jeo besplatne palačinke.

    Otišao sam odatle sit i s osjećajem postignuća. Svratio sam u prvu vinariju ne bih li taj incident proslavio vinom.

    Ovaj je događaj bio nevjerojatan primjer toga da čak i u današnjem svijetu, u kojem je pisana riječ naizgled izgubila svaku snagu, pero nekad može zasijeći dublje od mača. Posebice kada netko pomisli da biste svojim perom mogli nabacati tonu izmeta na njegov marketinški imidž.

    Autor: Boris Kvaternik

  • JESEN JE TU

    JESEN JE TU

    JESEN JE TU

    Pojavila se očekivano, ljepota jesenska.

    Pojavila se raskošna sa svojim karakterističnim mirisima i bojama.

    Osjećamo je na svakom koraku.

    Jesenska ljepota širi se na sve strane.

    Stigla je  u svoj svojoj punini. To govore prizori uvelog lišća i latice ruža koje osušene i smežurane padaju na tlo.

    Upravo ta crvena boja lišća , skoro purpurna prelijeva se , stapajući se sa zlatno žutom.

    Tlo je puno žutog lišća , popucalih grančica koje je vjetar otrgnuo i bacio na zemlju.

    Lišće, češeri suhi, žirovi otpali sa svojim „ kapicama“ i bez njih , ostavljaju dojam zemlje koja se sprema na počinak nakon rodne godine.

    Miris jeseni ne ostavlja nikoga ravnodušnim , jer se njezin sladunjavi opojni miris širi uokolo.

    Miješa se miris zrelog voća, grožđa , miris lišća i plodne zemlje.

     Širi se opojan miris breski vinogradarki , breskvi posebnog , slatko trpkog okusa i toplog mirisa jeseni.

    Grožđe žuto , prozirno , puno soka , prosto mami da ga otkinemo sa trsa .

    Slatki sok koji se cijedi u usta dok grizemo zrele bobice šireći predivan miris „ govori „ da je jesen među nama.

    Čari jeseni su tu pokraj nas.....

    Kesteni pucketaju dok ih peku na ulici na užarenoj tabli , dobivajući smeđe crnu boju.

    Pečeni i raspucani iz kojih se naviruje zlatno žuto „meso „ i mami da ih  do kraja raskolimo i probamo .

    Probamo, još ovako tople i mirisne......

                Jesen je lijepo godišnje doba koje donosi plodove čovjekovog truda i rada .

    Ujedno , priroda pokazuje  svu svoju raskoš , pokazuje što čovjek može i što zna, stvoriti.

    Ona nagrađuje trud onoga koji prirodu voli, onoga koji u nju ulaže svoj rad. Onoga koji u nju ulaže , sebe.

    Jesen je doba koje na najbolji način pokazuje svima nama kako priroda vraća onome tko s njom surađuje , onome tko s njom živi.

    Stoga hvala jeseni na tom daru, što nam ga pruža svake godine.

    Dar u lijepom ovitku crveno zlatnih boja i zamamnih mirisa.

                Stoga provodimo što je moguće više vremena, pod vedrim nebom i uživajmo u lijepim , toplim jesenjim danima.

    Vrijediti će , osjetiti ćete blaženstvo koje sada tu , a već sutra ga neće biti sve do iduće godine.

    Ispratimo prošle jesenje dane u nepovrat.

    Budimo sretni što nas je i ove godine jesen podarila svojim raskošnim plodovima .

    Plodovima jesenskim.

    Gordana Sedmak Jednačak

  • Kad me pitaju, pa odakle sam… Pa, od svukud…

    Kad me pitaju, pa odakle sam… Pa, od svukud…

    Da, vjerovali ili ne, to mi se često događa. Što sam stariji, to češće jer zacijelo djecu niti nije briga ni tko si ni odakle si, važno da se igraš, no ovo s tim mojim „odakle si“ mora djelovati zbunjujuće i nimalo lako za pohvatati sve te obiteljskoprijateljske linkove i veze jer po tome, manje-više ispada da sam od svukud što bi reći - niotkud. U sferu obiteljske legende je ušlo Đakovo, zanimljivo, u mojoj najranijoj mladosti uz Trnovu/Kraljevicu kao mjesto gotovo posve slobodnog odrastanja, znate ono, možeš raditi skoro što ti padne na pamet. No Đakovo je kao i Kraljevica samo djelić priče, mikrodjelić, nešto onako gdje sam slučajno proveo najviše vremena, moglo je biti i posve drugih lokaliteta da su se zvijezde posložile drugačije.

    Kad me pitaju

    I prolazim ja tako s rilitovskom karavanom (našom riječkom inačicom nekakvog FAK-a, ali drugačije) putem do Dalmacije, naravno, moji su korijeni dalmatinski, nema tu neke velike tajne, moji su fetivi boduli s Visa, iz Komiže, da, pa su nam svi ti Božanići, Borčići, Zankiji sa Sveca i s Visa, Suići, Mardešići, Marinkovići, Kuljiši, Franičevići i Felande s Biševa rod, dalek, jasno, ali dovoljno blizak da se moraš javiti barem porukom, ako ne i kavom, da bi nas na kraju objedinili neki sprovodi i nostalgične fotografije s tipičnim prikazima tih alanfordofskih fizionomija (ne moram reći da je u kući mojih na Stradunu u Komiži nekoć bila golema zbirka baš tih stripova no kako nisam u Komiži bio godinama, nemam pojma gdje je to završilo).

    Putem do Dalmacije prolazimo još i kroz onu moju „šadizarsku postojbinu zmijsku“, Liku, onaj kraj odakle je moj djed iz prastarog roda Zagoraca iz Brezika, no da bi stvari bile tako jednostavne, bilo bi super, naravno da nisu, kao i svi pravi Vlasi, i ovi su moji izravni preci imali skrivena imena (prava su bila samo za upućene) i bili su, naravno, vrlo rano razbacani iz kraja gdje se, onako baš kao u svim pravim pričama „a la Slavorum“ moralo pješke bosim nogama u školu po snijegu od 2 metera na -30, gdje su ljeti po stablima rasli poskoci, rakija davala djeci za doručak, a susjedno selo je u mirnodopsko doba bilo stvar trgovine, u ratno bi doba postajalo opet arhinemeza, da bi poslije rata i na mjestu kako jednog tako i drugog zaseoka uglavnom rastao korov. Naravno, sve je iselilo glavom bez obzira, to su one beskrajne pustopoljine kroz koje putujete kada idete od Zagreba prema Splitu, a kojima ćemo uskoro pozaboravljati čak i izvorna imena.

    Treći dio je ona prava kajkavska Hrvatska od Gorskog kotara (odakle mi je pranona iz Lokava) do Ludbrega gdje sam proveo sve formativne godine i koji je predstavljao, uz Varaždin, moj Hobbiton, nikada vraćeni izgubljeni djelić raja u kojem se, zacijelo slijedom brisanja negativnih sjećanja, u biti nije moglo dogoditi ništa loše. To je onaj blago brežuljkasti kraj sa zdepastim crkvenim tornjićima na štajerski način, kraj koji mi priziva mirise, boje i zvukove svih godišnjih doba i koji, spletom okolnosti, smatram svojim krajem, ali iz kojeg, eto, nisam, no nije da se nemam namjeru vratiti, barem ću jednom u životu nabaviti klet i pokušati proizvesti fino vino, jasno, ako u međuvremenu iskorijene direktor pa se uspije uzgojiti imalo bolja sorta.

    Slavoniju sam već spominjao, te moje švapsko-mađarsko-češke pretke iz Mandićevca, Ivanovaca, Potnjana, Đakova, iz Borovika, iz sela i zaseoka odakle su mi na kraju ostale samo fotografije i jako zasićena memorija moguće i dan danas s neriješenim čvorovima teških osjećaja, no to će na kraju zahtijevati svojevrsno „iskupljenje u Đakovu“, okršaj s vlastitim demonima točno u podne, ne bi li se namirili neutaženi duhovi nikad razriješene prošlosti.

    Koja, čuda li, završava u Istri: osobno s Istrom kao ni s Podravinom nemam nikakve veze, mama je tek živjela svoje formativne godine u poslijeratnoj Puli, tata je završio život u tom gradu, moja je žena po djedu iz Istre, iz nekih mitskih Medvidića kod Svetog Lovreča gdje još šetaju Kudlaci i moguće i vampiri, a protiv njih je bitno izgovarati čarolije, kao što je bitno imati i odvjetnika koji će se pobrinuti da vaša čestica slučajno ne bude krivo unesena u knjige ili da se oko nje dozvoli gradnja, a eto, onih se 2000 metara četvornih valjda naziva prirodnim rezervatom i zaštićenim staništem ptica selica. Što, jasno, ima posve jasne financijske reperkusije u odnosu 1:1000 u vrijednosti. No, zapravo, budimo iskreni, ni te Istre više nema, ona je postala i sve više postaje golemi resort u kojem su, kako rekoh, imovinskopravni odnosi majka svih odnosa na kojima se temelji sva privredna aktivnost pa samim time i prestiž, pa tko je iz te priče ispao, ispao je i jadna li mu majka ako poželi povratak.

    Namjerno sam izbjegao priče o gradovima, naime, zapravo sam cijeli život živio duboko vezan za gradove, za Rijeku u kojoj sam rođen i živim, za Zagreb u kojem nisam živio no koji mi je vrlo česta referentna točka, uz Varaždin ili Pulu, pa i Split i Osijek. No, čini mi se, onako gledajući s udaljene pozicije da je sve to formatiranje, to seljakanje kao što mačka seli svoje mlade, povuklo sav taj materijal iz ovih raštrkanih, multilingvalnih i multikonfesionalnih korijena koji su negdje u memoriji stvorili mene upravo ovakvog kakav jesam. Pa, konačno, odakle sam… Pa, od svukud…

    Autor: Milan Zagorac

  • KADA I KAKO KORISTITI TRONOŽAC

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    KADA I KAKO KORISTITI TRONOŽAC

    Netko je rekao da se profesionalni fotografi od amatera razlikuju baš po korištenju tronošca. Profesionalni fotografi da koriste tronožac uvijek, a amateri gotovo nikad. Ima mnogo pretjerivanja u ovakvoj kvalifikaciji, ali mogli bismo se složiti da iskusan fotograf, profesionalac ili napredni neprofesionalni korisnik znaju kada i kako koristiti tronožac. Naravno, zaključit ćemo u većini situacija da nam tronožac i ne treba. S torbom na leđima u kojoj je već teški fotoaparat, nekoliko objektiva, bljeskalica, rezervne baterije itd, nitko se rado neće opteretiti još i dodatnim teretom tronošca.

    Tronožac je sklopivo pomagalo, kako mu samo ime kaže, ne tri sklopive noge, stabilan, sa pomičnom glavom na koju se pričvršćuje fotoaparat.Tronožac (također tripod, a stariji fotografi još koriste i germanizam stativ), služi zato da bi fotoaparat bio miran na jednom mjestu kroz određeno razdoblje. To može biti kratko vrijeme dok se napravi jedna slika ili dulji vremenski period u kojem se snimi veći broj fotografija. Tronožac ima primarnu svrhu da fotoaparat drži ruka koja je mirnija od naše. To je potrebno kada želimo fotografiju napraviti duljim trajanjem ekspozicije. Stoga tronožac služi da bismo fotografirali u slabim svjetlosnim uvjetima, a redovito trebat će nam želimo li napraviti fotografiju korištenjem teleobjektiva, odnosno zoom objektiva izvučenog na najdulji fokus. Tronožac ćemo, međutim trebati i u idealnim svjetlosnim uvjetima, u slučajevima kad je posebno važna oštrina slike, kad fotografiramo krajolike, portrete u otvorenom prostoru i slično. Nekoliko važnih napomena o nabavi i korištenju tronošca:

    Kad kupujemo tronožac (kvalitetni komadi uz standardnu prosumer opremu kreću se od 50 – 100€, a za nešto više love mogu se naći i komadi profesionalnih preferenci), važno je voditi računa op njegovoj nosivosti. Ako posjedujemo malo jači DSLR, pa na njega još dodamo ozbiljan objektiv, mora i tronožac biti jače nosivosti. Ovo naravno ne znači da će se tronožac manje nosivosti raspasti pod vašim fotoaparatom, on naprosto neće biti dovoljno miran. Posebno ako tronožac rasklopimo do kraja. Tri noge prošire se, svaka se zasebno rasklopi u 3-4 članka. Potom se još kotačićem za preciznu kontrolu visine izvlači srednji držač glave tronošca na kojoj je fotoaparat. Ovaj srednji držač je kritičan, kod njega je nestabilnost tronošca najizraženija. Stoga preporučam da se u određenim situacijama, npr. na otvorenom, uz vjetar, uopće ne izvlači, to će osigurati veću stabilnost fotoaparata.

    Druga važna stvar: fotoaparat pričvršćen na tronošcu koristimo na određen način. Nikad ne pokrećemo ekspoziciju kontaktom prsta s okidačem. Beskontaktne mogućnosti su bežični IC okidač, a ako fotoaparat nema podršku za bežični okidač, postoje žični okidači koji se uključuju u fotoaparat i okidaju a da se fotoaparat pri tome ne dotiče. Prednost ovih žičnih okidača (ovisno o modelu), je i da imaju dodatne mogućnosti, odgođeno okidanje, periodično višekratno okidanje itd. Ako nemate ovu opremu, te ju nemate namjeru nabavljati jer procjenjujete da bi vam veoma rijetko trebala, potrebno je koristiti tajmer, kojeg posjeduje svaki model, čak i jeftiniji kompakti. Tajmer namjestite na maksimalnu odgodu koju model dopušta, jer će se prilikom okidanja fotoaparat stresti, za vaše oko nevidljivo, ali tresti će se 5-10 sekundi, što bi trebalo biti vrijeme odgode okidanja. Također, ukoliko je naš objektiv opskrbljen stabilizacijom, prilikom korištenja tronošca stabilizaciju obavezno isključite. Stabilizacija pretpostavlja postojanje vibracije, te će ju tražiti dok ju sama ne izazove. Zato mora biti isključena.

    oprema za bezkontaktno okidanje: IC remote controler i žični okidač

    Budući nam fotoaparat na tronošcu omogućava produljenje vremena ekspozicije praktički u beskraj, podaci na fotoaparatu mogu se tome prilagoditi: ISO vrijednost se spušta na minimum, dok se otvor zaslona postavlja prema želji da se izbjegne / postigne defokusacija. No za ovo objasniti trebat ćemo konkretne primjere.

    Kad koristimo tronožac, riješili smo se nestabilnosti ruke koja drži fotoaparat. No kada produžujemo trajanje ekspozicije, moramo biti svjesni da smo ukočili samo fotoaparat. Ne i model. Ako fotografiramo krajolik ili panoramu, to je sasvim u redu. Ali ako fotografiramo živu osobu, moramo voditi računa da se ona pomiče, posebno ako stoji. Jednako tako, pomiču se i stvari za koje nismo toga svjesni, na primjer mjesec i zvijezde.

    U muzejima i nadziranim kulturnim spomenicima korištenje tronošca, kao i bljeskalice, redovito nije dozvoljeno.

    Na primjerima opisat ćemo konkretne situacije.

    Predložene fotografije napravljene su fotoaparatom Canon 7D, ili Canom 1000D, uz korištenje objektiva Tamron 18-270. Za predložene portrete koristio sam 'portretni' objektiv Canon 2.8/100.

    Portret

    Fotografija je napravljena iz udaljenosti od nekoliko metara.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus – 100 mm
    Ekspozicija – 1/320 sec
    Zaslon – f/3.2
    ISO – 640
    Balans bijeloga – Cloud

    Portret

    Fotografija je napravljena iz udaljenosti od nekoliko metara.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 100 mm
    Ekspozicija – 1/50 sec
    Zaslon – f/5.6
    ISO – 400
    Balans bijeloga – Cloud

    Oba portreta (modeli: Petra, Sara), napravljeni su objektivom fiksne žarišne duljine 100 mm. Ovaj objektiv ima svojstvo velike oštrine uz istovremeno naglašenu defokusaciju pozadine. Takvi su objektivi poželjni za portrete jer na najljepši način izdvajaju predmet interesa, osobu, od zamućene pozadine. Pored toga, za portret je bitna oštrina lica. Stoga ćemo fokusiranje namjestiti (kod modela koji imaju tu mogućnost), na jednu točku, tu točku usmjeriti u oko, stisnuti okidač do pola, kako bismo 'zaključali' fokus, zatim, oprezno držeći okidač stisnut do pola, odabrati kadar i okinuti ekspoziciju. Kada koristimo tronožac, preporučam ručni fokus (oznaka na objektivu MF).

    Balans bijele u oba slučaja je okrenut na Cloud (oblačno). Razlog tome je što je u oba slučaja odabran dan sa tankom naoblakom, a ne s vedrim nebom. Portrete u otvorenom prostoru se uglavnom fotografira oblačnih dana kada tanka naoblaka raspršuje svjetlost sunca poput studijskog 'softboxa', ali da nije predebela, kako ne bi sasvim prigušila sunce. Ovakvo osvjetljenje je ponešto hladno, pa zbog toga kompenziramo sa oko 6000°K – 7000°K. zbog dinamičnog odnosa s modelom, posebno ako se radi o neprofesionalnim modelima, prijateljicama i prijateljima, većina će fotografa ipak odabrati rad 'iz ruke'. Ako se podaci pažljivo usklade, te se koristi kvalitetna oprema, uspjeh neće mnogo zaostajati.

    Pogledat ćemo još neke standardne situacije u kojima se koristi tronožac.

    Krk

    Pogledat ćemo još neke standardne situacije u kojima se koristi tronožac.

    Fotografija je napravljena na otoku Krku, kratko nakon izlaska sunca.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – AV
    Fokus – 42 mm
    Ekspozicija – 1/320 sec
    Zaslon – f/8
    ISO – 100
    Balans bijeloga – AWB

    Krajolici se redovito fotografiraju pomoću tronošca. Razloga je tome više: Krajolike redovito fotografiramo planirano, odabiremo vrijeme i mjesto, dolazimo unaprijed, biramo kadar, čekamo trenutak pred izlazak sunca, štoviše, fotografiramo niz fotografija s istog mjesta pod različitim kutovima niskog izlazećeg, odnosno zalazećeg sunca. Idealno je imati fotoaparat stabiliziran na tronošcu, uz namješten kadar, samo u nekakvim razmacima beskontaktno okidati fotografije i kasnije ih odabirati. Pored toga, krajolike ćemo redovito fotografirati korištenjem opcije MF, odnosno ručnim izoštravanjem. Korištenje prioriteta zaslona (uz eventualnu kompenzaciju na -1), rasterećuje nas brige da mijenjamo podatke koji se iz minute u minutu mijenjaju (izlaz – zalaz sunca). Što se tiče balansa bijele, preporučam krajolike svakako fotografirati u RAW modu, kako bi se kasnije mogli odlučiti o temperaturi balansa bijele. Tome je također razlog brzo mijenjanje situacije pred objektivom.

    Sljedeća situacija, koju ćemo prvenstveno asocirati s korištenjem tronošca, ili bilo kakvog oslonca, su noćne fotografije. Razlog tome su duga trajanja ekspozicije, koja premašuju jednu sekundu. Prilažem da primjera noćne fotografije:

    'Bandićeva fontana

    Poljubac na 'Bandićevoj fontani', fotografiran je fotoaparatom Canon 1000D.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 42 mm
    Ekspozicija – 6/1 sec
    Zaslon – f/9
    ISO – 100
    Balans bijeloga – AWB

    Upada u oči dugo vrijeme ekspozicije, punih 6 sekundi. Zagrljeni par, nesvjestan mojeg prisustva, ostao je miran dovoljno dugo da na fotografiji ostanu jednako jasni kao i predmeti oko njih. Duga ekspozicija omogućila je mali otvor zaslona, kako bi prednji i zadnji plan bili jednako oštri, dok se voda koja pršti u fontani pretvorila u laganu maglicu.

    Fontana

    Fontana na Strossmayerovom trgu u Križevcima, fotografirana je fotoaparatom Canon 1000D.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 75 mm
    Ekspozicija – 2.5/1 sec
    Zaslon – f/4
    ISO – 100
    Balans bijeloga – AWB

    Fotografija je napravljena sa improviziranog postolja, korištenjem tajmera, budući da fotoaparat nije opremljen podrškom za IC beskontaktni okidač, a nisam imao pri ruci žični. Duga ekspozicija zamutila je vodu u vodoskoku, pretvorivši ju u maglicu. Vrijeme ekspozicije tempirano je dovoljno da se vide fasade slabo osvijetljenih zgrada, a da rasvjetna tijela ne spale područja slike.

    Ikona

    Naravno, važna uloga dobrog oslonca, tronošca je i pri fotografiranju dokumentarnih snimaka, reprodukcija umjetničkih djela i slično. Detalj dragocjenog ikonostasa iz Velikog Poganca fotografiran je korištenjem fotoaparata Canon 7D, objektiva Tamron 18-270, te naravno tronošca.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 200 mm
    Ekspozicija – 1/1 sec
    Zaslon – f/8
    ISO – 100
    Balans bijeloga – AWB

    Korišteno je ručno izoštravanje, što je u ovakvim okolnostima uobičajeno i poželjno, te, naravno beskontaktno okidanje. Kod ovakvih je fotografija veoma važna maksimalna oštrina, ali i dobar balans bijele, odnosno dobra reprodukcija boje. Jedan od pouzdanih načina za postizanje dobre skale boja je taj da se fotografira komad bijelog papira pred predmetom koji reproduciramo.

    Pored ovih čestih korištenja tronošca, često ćemo doći u situaciju kada ćemo posegnuti za tronošcem, koja nije ovdje nije navedena. Također, što smo ranije vidjeli, tronožac može nositi bljeskalicu, kad se služimo bežičnom sinkronizacijom bljeska. Još neke situacije bit će opisane kada pređemo na žanrovsku fotografiju. Na kraju ponovimo:

    Važno je da tronožac ima nosivost koja može stabilno držati vaš fotoaparat.

    Okidanje se vrši beskontaktno, a stabilizacija objektiva (ako postoji) isključuje se.

    Tronožac nam omogućava da fotografiramo najnižom ISO vrijednošću i malim otvorom zaslona, jer bez brige produžujemo vrijeme ekspozicije – ali samo ako je naš model stabilan i potpuno miran.

    Tronožac nam pruža mogućnost manualnog izoštravanja – iskoristite je!

    I na kraju, ako često koristite tronožac, već samim time bit ćete smatrani dobrim, štoviše profesionalnim fotografom. Kad je već tako, nastojite takav imidž i opravdati…

    Autor: Zdenko Balog

  • KADA MI SRCE STANE

    KADA MI SRCE STANE

    KADA MI SRCE STANE

    Ne plačite

    Kada dođe taj dan

    Dan kada mi srce

    Zauvijek stane

    Molim vas

    Nemojte plakati

    Jer će mi duša

    Tada suzu

    Spustiti

    Ne plačite jer

    Život tako hoće

    Kada je kraj

    Ovozemaljskom  postojanju

    Moje beživotno tijelo

    Položite u toplu zemlju

    Domovine u kojoj sam

    Rođena

    Položite ga polako i nježno

    Kao školjku da se

    Stopi sa Majkom prirodom

    Biser školjke u obliku duše moje

    Otići će u nebesko Blaženstvo

    Nebo će upiti moju dušu

    Cjelivati je i nježno

    Milovati

    Nemojte plakati

    Kada dođe taj dan

    Jer sresti ćemo se gore

    Jednog dana na

    Cesti vječnosti

       

               Biti ću tamo ,

    Veselo ću se smijati

    I raširiti ruke da

    Vas prigrlim

    Da vas stisnem

    Od miline jako ,

    Jako

    Dočekati ću vas

    Nakon što i vi

    „ Odradite“ svoj

    Ovozemaljski život

    Uhvatiti ću vas za ruku

    I povesti putem

    Nebeskog Blaženstva

    U nebeski Smiraj

    Gordana  Sedmak Jednačak

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.

NAVIGACIJA