• KREATIVNI KOMPAKTI – PRAKTIČNO I JEFTINO RJEŠENJE

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    KREATIVNI KOMPAKTI – PRAKTIČNO I JEFTINO RJEŠENJE

    Ako ne namjeravate Vaše fotografije prodavati putem portala, ili pak sportskim časopisima, ako ne fotografirate profesionalno vjenčanja, krštenja i sl., jednom riječju ako ste samo ambiciozni obiteljski korisnik sa željom da sa svojih putovanja donese lijepe fotografije, a ne samo informacije o mjestima koja ste posjetili, ako niste žanrovski usmjereni, te ako tek upoznajete digitalnu fotografiju, na tržištu je na ponudi idealno rješenje za ovakve korisnike, kvalitetni kreativni kompaktni fotoaparati, koji još uvijek uglavnom prevladavaju u konzumerskoj klasi.

    Prije nego sam nabavio svoj prvi DSLR, Canon 1000D, koristio sam se odličnim kreativnim kompaktom Olympus SP550UZ. O prednostima ovakvog modela (koji je kasnije dobio svoje nasljednike u modelima 570 itd.), kao i kreativnim kompaktima drugih brendova već sam nešto govorio. Da podsjetimo: Za razliku od teške fotografske torbe u kojoj se pored tijela fotoaparata nalaze najmanje tri objektiva (a ako želimo izbjeći zoomove širokog raspona, još i više), mali i praktični 'džepni' digitalac ima u sebi zoom širokog raspona, makro-opciju, predefinirane kreativne modove koje posebno vole početnici, a pogon mu je najčešće baziran na standardnim AA baterijama. Ovu prednost upoznali su korisnici koji usred neponovljivog okruženja za fotografiranje (najčešće putovanja) odjednom ostanu 'bez struje'. Ništa lakše nego otići do prvog kioska i kupiti baterije, te nastaviti fotografirati kao da se ništa nije dogodilo. Napominjem da inače zbog brze potrošnje struje za ove fotoaparate preporučam punjive baterije.

    Već na prvo pogled na ovaj fotoaparat (na slici) uočavamo veliku leću objektiva, što ukazuje na veliku svjetlosnu jakost. To je važno zbog toga što se ovi fotoaparati inače ne odlikuju vrhunskim senzorima. Stoga im, unatoč trgovinskim specifikacijama nikako nije preporučljivo dizati ISO iznad 400. Ergonomska građa tijela i dostupnost preklopnika za električno zumiranje uz sam okidač omogućuju rukovanje fotoaparatom jednom rukom. Iako je aparat predviđen za korištenje putem displeja na stražnjoj strani, omogućuje i pogled kroz tražilo. Ovo, naravno, nije stvarni pogled kroz tražilo nego prekopčavanje istog displeja u okular, ali praktično je za korisnike DSLR-a koji su navikli gledati kroz okular.

    Prije nego pređemo na nekoliko primjera fotografija napravljenih ovim fotoaparatom, recimo još nekoliko riječi o 'kreativnim modovima', koje u širokom izboru nude ovakvi fotoaparati. Različiti predefinirani modovi poput 'vatrometa', 'zalaza sunca' 'sportske' i slično nude postavljene podatke za navedene situacije. Loša strana ovih predefiniranih podataka je ta što fotograf nema nadzor nad podacima kojima fotografira. Također, većina ovih kompleta podataka otvorit će mogućnost skakanja ISO vrijednosti ostavljajući ju u opciji Automatsko. Jedinu svrhu ove opcije vidim u tome da početnik postavi određenu predefiniciju, pa onda naknadno pregleda u podacima na računalu kojim je podacima fotografirao, te da ih zna kasnije primijeniti u nekom od standardnih modova.

    Predložene fotografije napravljene su Olympusom SP550UZ. To je u svoje vrijeme bio jedan od najboljih kreativnih kompakta na tržištu s posebnim probojem ultrazoom opcije. Ovaj je model objedinjavao do tada nezamisliv 18x zoom sa odličnim makro i supermakro opcijama, stabilizacijom i tada solidnih 7.1 megapiksela.

    Olympus SP550UZ

    Primjer korištenja prednosti malih kompakta u uličnoj fotografiji. Fotografija je napravljena u prometnoj bečkoj ulici Mariahilferstraße, tako da sam sjedeći sa strane držao fotoaparat gotovo u visini pločnika i nasumično hvatao kadrove prolaznika.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Ekspozicija – 1/50 sec
    Zaslon – f/7.1
    ISO – 50
    Balans bijeloga – AWB

    Beć

    U Nacionalnom parku Brijuni također sam napravio neke fotografije simpatičnih i pitomih brijunskih jelena. Ipak, razbježe se kada im se previše približite, pa sam koristio snažan zoom.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Ekspozicija – 1/15 sec
    Zaslon – f/4.4
    ISO – 50
    Balans bijeloga – AWB

    Vidljivo je da je čak uz dugu ekspoziciju 1/15 i veliki zoom slika oštra. Aparat je opremljen veoma kvalitetnom stabilizacijom, koja omogućava fotografiranje velikim zoomom 's ruke'.

    Jelen

    Ovo ne preporučam da pokušavate sami! Fotografirao sam vozeći auto, na riječkoj obilaznici. Bila je gužva, te je brzina bila mala, što mi je omogućilo da uhvatim pojedini zanimljiv prizor u prolazu.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/7.1
    ISO – 50
    Balans bijeloga – AWB

    autoput

    Primjer korištenja supermacro opcije. Skakavac je udaljen oko 2 cm od objektiva.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Ekspozicija – 1/60 sec
    Zaslon – f/5.6
    ISO – 50
    Balans bijeloga – AWB

    Skakavac

    Ovo su samo neki od mogućih primjera situacija kada do izražaja dolaze prednosti malih i univerzalnih kompaktnih fotoaparata, kojima se rukuje veoma neupadljivo, lagodno, jednom rukom i bez potrebe da se mijenjaju objektivi, da se postavljaju macro-leće i slična dodatna oprema. Ograničenja ovih praktičnih aparata doći će do izražaja u slabim svjetlosnim uvjetima, kao što sam već napomenuo. Također, objektivi su svojim kvalitetom ipak nemjerljivi s objektivima zahtjevnih prosumer DSLR-a, a to se odnosi i na senzore. Kod ovih modela gotovo redovito izostaje stopica za vanjsku bljeskalicu, o čemu je bilo govora u prethodnoj kolumni. Iako kvaliteta fotografije na standardnom monitoru djeluje zadovoljavajuće, kada želimo veće povećanje ili npr. samo neki izrez iz fotografije, doći će do izražaja niža kvaliteta, zrnatost, te nerijetko i šum u tamnijim područjima fotografije. Svaki će korisnik sam procijeniti koliki su njegovi zahtjevi i očekivanja od fotografija, te će znati da li ga ovakvi modeli zadovoljavaju u potpunosti ili će ih uzeti samo kao pripremu i vježbu za svoj prvi DSLR.

    Autor: Zdenko Balog

  • KREATIVNOST U NAMA

    KREATIVNOST U NAMA

    KREATIVNOST U NAMA

    Svatko od nas ima nešto svoje , neki hobi , neku zanimaciju u obliku pisanja , kreative itd. koja mu je , kako bi ono rekli "legla" . Baveći se i provodeći vrijeme u tome , naprosto uživamo.
    U tim trenucima ispunjeni smo nečim svojim, prepuni ideja , osjećamo se kao da se nalazimo u nekom nestvarnom svijetu.

    Prisutni smo fizički , a psihički odmaknuti od stvarnosti , uživajući u stvaranju nečeg novog i svojeg.
    Kada osjetimo potrebu da se , jednostavno udaljimo i zaboravimo ono što svakodnevnica nosi tada se treba pozabaviti ovakvim zanimacijama .
    Te zanimacije pobuđuju kreativnost u nama i donose nam toliko potrebno smirenje . Pogotovo nam je to potrebno ove godine , kada je prisutna neizvjesnost vezana za budućnost svakog od nas.
    Neizvjesnost vezana na bolje i kvalitetnije življenje. Život normalni , sadržajan kakav svi ponovno želimo .
    Svima nam se to mota po glavi .

    Stoga je najbolje misli koje su vezane za ono na što ne možemo utjecati , staviti sa strane i otići u "svoj svijet" kreative.

    Posvetiti se ljepoti stvaranja , bilo pjesme , teksta , nakita , slike ili opet nečeg posve novog , ali svojeg .
    Tako sam i ja ponukana svim ovim osjećajima kako svojim tako i ljudi oko sebe , otisnula se ponovno u svijet stvaranja .

    Svijet stvaranja svojim umom, darom i svojim rukama. Sve sa željom da stvorim nešto lijepo , posebno , efektno , ali svoje.
    Oplemenjena tim predivnim osjećajem , koji me ne ostavlja ravnodušnom gledam oko sebe i pogled mi se zaustavi na čaši izuzetne boje – svjetlo roza.
    Čaša na stalku stoji kao jedina sačuvana od kompleta dobivenog na dar , prije puno, puno godina.
    Što da od nje napravim , kako da je oplemenim?
    Sjetila sam se....
    Ukrasiti ću je , napraviti od nje pravu "ljepoticu" koja će pričati svoju priču.
    I tako sam krenula u kreativu.
    Vrtim čašu u ruci , uzimam polymernu glinu i već mi se u mašti stvaraju slike cvjetova, koje želim stvoriti .

    Ne želim je čitavu prekriti detaljima , nego onako elegantno , diskretno.... , drugačije.
    Polymerna glina je vrlo podatan materijal , koji je moguće lijepo oblikovati . Dovoljna je samo ideja, mašta, te krenuti u opuštajuće i zabavno oblikovanje .
    Komercijalni naziv joj je fimo masa i vrlo je jednostavna za upotrebu , te se lagano oblikuje. Upravo to mi treba...., taj materijal mi izaziva radoznalost.....

    Sada će mi takav materijal najbolje poslužiti jer se radi o posebnoj vrsti gline , jednostavnoj za modeliranje.
    Uzimam glinu u ruku , omekšavam kako bi mogla početi sa radom.
    Malu količinu mase zarolam u lopticu, zatim rukama izvaljam u valjak. Tim rolanjem mase između dlanova valjak razvlačim što dulje, dulje i tako ponovno zarolam u lopticu i tako...... ponavljam.... sve dok masa ne omekša.
    To se zove "dobra priprema" materijala . A kako se kaže : "dobra priprema je pola posla".....
    No, vidjeti ćemo kako će ispasti . Volje imam , mašte imam , pa kako bude prvi puta....
    Ali pri tome moramo imati na umu jedno pravilo, ukoliko želimo kod fimo mase primijeniti više boja na ukrasnom predmetu , na isti način pripremamo svaku boju posebno , pa potom sjedinjujemo u jednu masu. Na taj način postižemo kompaktnu masu , jednolične boje. Tako na uputstvu piše .
    Dobro , držati ću se toga...

    Tako sam sjedinjavanjem plave i zelene boje prethodno obrađene postupkom omekšavanja i valjanja , dobila jednu transparentnu tirkizno zelenu boju . Boja koja je nastala , oduševila me svojim izgledom i po mojem mišljenju odlično će ići uz staklo roza boje.
    U sredini jednog dijela čaše, stavila sam tu miješanu tirkiznu podlogu koju sam oblikovala u ravne izbočene površine .

    Međutim , ta podloga treba imati svoju svrhu . Ona mora nešto povezivati. A što ????
    Neka to budu cvjetovi . Cvjetovi raskošni i rascvali.
    Bijela polymerna glina za čas je ponovno bila u mojim rukama , valjala sam je između dlanova.
    Krenula sam prema rubu čaše , pazeći na simetričnost prema tirkiznoj podlozi koja ju je već ponosno krasila.
    Središte cvijeta stavila sam bliže ruba čaše , onako zadebljalo u obliku veće kuglice.
    Lijepo se ističe . Sada dodajem latice koje sam izradila pritiskivanjem mase gumenim tvrdim valjkom. Komadiće fimo mase izrezala sklalpelom , da bi dobila fine detalje latica koje sam pažljivo poslagala oko središta cvijeta.

    Dva velika bijela cvijeta naprosto kao da su se rascvala iznad i ispod tirkizne podloge koja ih je međusobno povezivala .
    Na dnu drške i stalku elegantne čaše stavila sam još jedan manji cvijet , kako bi „ priča „ na čaši dobila svoj završetak .
    Da bi postigla čvrstoću svoga ukrasa , čašu sam stavila u običnu pečnicu na 130 stupnjeva Celzijusa , nekih pola sata.

    Izvadila sam čašu , ali nešto mi je nedostajalo . Bila je lijepa , ali falio joj je onaj završni štih.
    Uzela sam tirkiznu smjesu od koje je napravljena povezujuća podloga , te sam sredine svih triju cvjetova , te svaku pojedinu laticu dodatno ukrasila sa sitnim detaljima od tirkizne mase . Samo toliko da naglasim punoću cvijetova i njihovu lepršavost .
    Potom sam , napravila tanke izrolane trake od tirkizne fimo mase i obrubila sva tri cvijeta , povezujući ih u jednu cjelinu.

    E , to je to ....
    Sada je to ono što sam htjela .
    Vidljiva je punoća cvjetova , njihova povezanost. Njihova cjelina, zajedništvo, koje svojim sjedinjavanjem pruža prekrasnu sliku .
    Na taj način sam prethodno pečenom komadu dodala na ovaj način nove detalje, stoga je čaša trebala ići u pećnicu.

    Pečeni i ohlađeni ukrašeni predmet , roza čaša sa povezanim bijelo tirkiznim cvjetovima , trebalo je dovršiti.
    Posebno interesantna faza je lakiranje, jer tada rad dolazi do posebnog izražaja.
    Upravo na kraju toga procesa izrade ugledamo konačni rezultat svoga rada .
    Posebnost tako izrađene čaše postigla sam dodavanjem sitnog srebrnog praha na pojedine latice , što je dodatno oplemenilo njihovu ljepotu.

    Poanta je , da treba dati priliku sebi , da mašta osmisli , a vješte ruke pokažu što mogu i znaju napraviti . A nama će biti ljepše , osjećati ćemo se ispunjenije i bolje .
    Lijepe ideje dođu na pamet , a čovjek zaboravi na sve ono na što ne može utjecati , a dušu oplemeni sa onim što je lijepo i korisno .

    Gordana Sedmak - Jednačak

     

     

     

     

  • Krijesnica

    KRIJESNICA

    krijesnica

    Sjećanje me vodi u rano djetinjstvo

    Ljeto , toplo i pomalo vlažno

     Sjedim u dvorištu svoga doma  i

    uživam u opojnim mirisima ljeta

     

    Polako, spušta se noć

    Odjednom svjetlo

    Maleno i snažno

    Izlazi iz grma, trave ,

    U trenu je pokraj mene

    Ma, to je krijesnica

     

    Zovu je  i svjetlica

    Prava je lampica u zraku

    Obasjava put

    dajući ljetnoj noći  

    posebnu čar

     

    Slobodno bezbrižno leti ,

    Uljepšavajući  ljetne večeri

    Žive lampice

     stvorila je Majka priroda

    dajući sjaj kao iz bajke

     

    Njihova čarolija mami i

    vraća emocije

    Osobu kojoj nadjenemo

    Nadimak Krijesnica, smatramo

    Magičnom lampica vodiljom

    Svjetlom svoje duše .

      

    Svijetli „ živa lampica“ ,

    Leti slobodno i živahno

    Sad na jednu

     Pa na drugu stranu

     

    Želim je uhvatiti

    Ne da se ,

    Leti bezbrižno

    To je moja  krijesnica


    Gordana Sedmak Jednačak

  • Kritički osvrt na izložbu

    Kritički osvrt na izložbu

    Skupna izložba slika i skulptura “Akt, portret, silueta“

    Kritički osvrt na izložbu


    Dakle, sve je dobro. Dobro zamišljeno, dobro posloženo, dobro uspjelo. Naravno, bili smo svjedoci prikazanih nam radova nemuštih htijenja, začetaka pokušaja probitaka u slikarske forme (hrabro i dosta uspješno) do promišljenih tema britko odrađenih akademski prepoznatljivim  potezom, iščitkano predočenim koloritom, osmišljenom temom ostavljajući dojam ponaosob.

    Iznimno je važno naglasiti da smo bili svjedoci različitih pristupa kreativnog, neobičnog, eksperimentalnog, lošijeg i dobrog slikarstva, emotivno prepoznatljivog osjećaja koji se otkriva nesvjesno u nekoliko radova.

    Ali – odlično šalje dodvoravajuću poruku, obećaje novo i nove radove, uz malo više osobne slobode koje ne bi naškodilo na sljedećim izložbama.

    Dragi moji slikari, super Vam ide, vidim borbu u svakoj slici,  eto to je osnova za nova traženja jer nikada slika nije zavšena... zar ne?

    Zahvaljujem prijatelju Željku Bediću na trudu, a i šire, kao i i gosp. Prof. Nedeljku Tintoru, na neiscrpnom izlaganju, no obećao mi je da će sljedeći puta biti iscrpniji, ali u manjem sažetku priče.

    Nameće se pitanje iskrenosti pristupa pojedinih radova, ukratko doima se trenutak nadahnuća, radovi iz sjećanja, osjećaja duše i kopiranja tema.

    Svi su radovi uspjeli, duša se ozire iz svakog djela, sve to miriše na naše unutarnje promišljanje, odaslano nama u ogled, poruke lijepih osjećaja, dobrih frekvencija što zauvijek ostaju u titrajima nikada zaboravljenih viđenih nam djela.

    Do sljedeće izložbe držim fige za što uspješnija nova i hrabra postignuća.

    Dubravko Đurđek, slikar

  • Kriza

    KRIZA

    kriza

    Sama pomisao na
    Riječ kriza
    Izaziva
    Nelagodu....
    Čovjek odmah
    Pomisli na
    Gospodarsku
    Krizu i s tim
    Vezanu financijsku
    Krizu....

     

    Kriza....
    Od tog pojma
    Često nam kroz
    Tijelo prolazi
    Jeza
    No više od toga
    Kao jedinke
    Ne možemo
    Učiniti.....

     

    Naježiti se
    Uzdahnuti
    I reći :
    "Zar opet ?"

     

    I ništa više od toga
    To stanje
    Ne ovisi o nama
    Nego o nekim drugim
    Višim sferama

     

    Ne smijemo se
    Opterećivati
    Stanjem na koje
    Ne možemo
    Utjecati jer
    Možemo samo
    Sebi naškoditi
    I pasti u
    Drugi oblik
    Krize
    U psihičku krizu.....

     

    I onda
    Što smo Napravili
    Samo sebi zlo
    Koje će ostaviti
    Traga i u vremenu
    Kada se gospodarstvo
    Pokrene i financije
    Stabiliziraju

     

    Ništa nije toliko
    Vrijedno da
    Stradava naše
    Zdravlje i
    Naši najmiliji kao
    Kolateralne žrtve
    Našeg tako
    Prouzročenog stanja

     

    Sve će to jednog
    Dana proći jer
    Mora proći
    Stanje bezvoljnosti
    Duha ,
    Stanje neimaštine
    Uzrokovano onim
    Na što mi svojim
    Mislima i djelom
    Ne možemo utjecati
    Postati će
    Prošlost......

     

    Tako treba živjeti
    Treba se nadati
    Boljem i to će
    Doći.....

     

    Pričekajmo to vrijeme
    Jer uz našu strpljivost
    Ono će "zakucati na vrata "
    Biti će tako , jer bolje
    Mora biti.......

     

    Gordana Sedmak Jednačak
    Ilustracija: christianfaithatwork.com

     

  • KUĆA STARA

    KUĆA STARA

    KUĆA STARA

    U ulici moga djetinjstva ponosno stoji kuća stara.
    Nagnuta na jednu stranu kao da traži da je netko "pridrži" da ne padne ili pak da je netko "podupre".

    Krov kuće kuće stare , trošan je .
    Drvene grede vide se i raspucale daske na njemu.
    Tek na njihovim krajevima drži se pokoji crijep.
    Nekadašnji crveni crijep sada je obrastao mahovinom i napukao.
    Kroz krov kada kiši, prolazi voda i izgleda kao da krov "plače" što je tako napušten i zapušten.
    Fasada kuće je sivo crna , raspulala .

    Na mnogim mjestima pokazuje "svoju utrobu".
    Blijedo žućkasta stara cigla pri dnu kuće , trusi se i lomi u komade.
    Jadna je ta kuća .

    Nema potomaka da ju obnove , da joj daju novo dostojno ruho.
    A zaslužila je upravo to , jer je u "krilu" svoga malog prostora udomila nekoliko generacija koje više ne pitaju za nju.
    Ostavljena je takva , trošna , da zauvijek stoji.
    Stoji nakrivljena, pokidanih drvenih prozora , bez stakla .
    A vrata iskrivljena vise na raspadnutom štoku.
    Ta vrata više nikada neće biti zatvorena.
    A toliko puta su otvarana na ispraćanju svih onih koji su tu živjeli i provodili svoj život kakav , takav....
    Ta kuća stara to nije zaslužila.

    Naprosto ju je teško gledati. Sada tužnu , a pogotovo sjećajući se žamora djece koji se iz nje čuo.
    Više se ne čuje niti lavež psa koji je najavljivao dolazak u njezino dvorište.
    Nema niti bake koja je ostala tu , ostala zadnja , nakon svih koji su otišli da se više nikada ne vrate.
    Sadila je cvijeće stara baka, pognuta, jedva se krečući , kako bi ga prodavala susjedima.
    Nema više cvjetnih gredica , nema više zelene mirisne trave.
    Sve je zaraslo u drač, a drveće zaraslo na sve strane u nepregledno žbunje.

    Stara , trošna kuća nijemo čeka u tami noći i u svitanje dana ,da ju netko tako nakrivljenu , položi na tlo da i ona napokon "zaspi".....
    Da "zaspi" dostojanstveno, a ne da se pod teretom vremena sama sruči na tlo.
    Ta kuća stara u ulici moga djetinjstva .

    Gordana Sedmak Jednačak

     

  • LJEPOTA STVARANJA

    LJEPOTA STVARANJA

    LJEPOTA STVARANJA Ljepota stvaranja je onaj poseban , naprosto predivan osjećaj osobe koja svojim umom , darom i svojim rukama želi nešto stvoriti , uobličiti u nešto korisno , lijepo , efektno , posebno i onako svoje.



    To je osjećaj snažnog poriva, dapače nekakvog podrhtavanja koje struji tijelom i naprosto taj osjećaj ne ostavlja čovjeka ravnodušnim.
    Upravo taj nemir stvara košmar u glavi i želju, da se osoba pokrene i krene u nešto novo , nešto drugačije , samo njezino.
    Pri tome se javljaju misli , ideje , čudne pa čak i smiješne kombinacije , potom i „ otkačene slike „ neostvarenih želja .
    Želja koje treba ostvariti , želja koje vuku naprijed da se krene u nešto neizvjesno, a tako uzbudljivo .

    Ako osoba ništa ne poduzme , to nešto „čučati će“ u njoj , zatomljeno , jedino će se s vremena na vrijeme „ isplivati onako na kratko na površinu „kao poziv za djelovanje .
    Isprepleću se misli , kako i na koji način to napraviti , jer osoba upravo to želi upravo svom svojom snagom.
    To će na kraju postati proizvod njenog htjenja , produkt njenih ideja , te upornog i napornog rada , njezinog djela .
    Ono što nosi u sebi izlaziti će iz nje polako, onako kako će ideja sazrijevati i tako će se i postepeno ostvarivati .
    Svaka kreacija dobro osmišljenja , sa dobrom voljom , ljubavlju i vibrom može zasjati u punom sjaju. Vješte ruke mogu zamišljenu ideju pretvoriti u stvarnost .
    Ali ništa ne ide na brzinu .

    I stara , dobro poznata deviza : „ Napredak uvijek traži napor!“ , sve nam govori.
    Stoga je krajnja želja svake osobe, ostvariti ono što je duboko u njoj , Bogom dano , ono što stvara onaj slatki osjećaj nemira.
    Kada se pojavi taj osjećaj , znak je da treba krenuti , hrabno i bezkompromisno.
    Nipošto se ne okretati , zastajkivati , a kamoli stati .
    Mora se ići dalje , bez obzira na trenutne ili čak možda duže poteškoće , jer vrijeme će pokazati koliko je ideja „ zrela „ za ostvarenje, koliko je ona interesantna i da li je to pravi put , da se ona na kraju pretvori u stvarnost.
    Može se stati , ali samo da se odmore ruke , oči , misli....., tijelo , ali nikako ne predugo.
    Vrijeme neće čekati .
    Ono nema reprizu , baš kao niti život.
    Treba dati sve od sebe , čvrsto i odlučno .
    Onako iz dubine svoga tijela, iz dubine svoje duše .

    Neka se sve ono „ zakopano „ u nama pretvori u „vulkan i bukne poput užarene lave „ šireći se po površini , te postane plod naših želja i ostvarenja .
    Stoga, ljudi koji imaju to „ nešto „ u sebi , taj poriv koji im neda mira (oni najbolje znaju kako je to predivan osjećaj ) moraju krenuti na put ostvarenja , onog dubokog , kojeg nose u sebi.
    Kreativne duše , oslobodite se , pridružite se ostalima , razvite svoju maštu i ostvarite svoje snove. Biti ćete dio jednog divnog društva , društva isto takvih ljudi kao što ste i vi , te koji se ne daju omesti svakodnevnim događanjima , već razmišljaju kako da svijet uljepšaju i to duhovno , emotivno , te plodovima od Boga, poklonjenog dara.

    Treba ustrajati , povezati se sa istomišljenicima , „braćom i sestrama „ po vrlinama i darom kojeg nosimo od rođenja , duboko u sebi.
    Moramo biti zahvalni Bogu , što nam je dao taj dar , što smo ga tijekom života ( na početku , sredini ili možda čak pri njegovom kraju ) ipak prepoznali u sebi .
    On će nam pomoći u trenucima kada nećemo znati što i kako dalje .

    Odmaknuti će nas od tih zbivanja , čudnih , neizvjesnih , opasnih , opakih i skrenuti put prema „ svjetlu“ da nas obasja svojom silinom i da nam donese nešto dobro.
    Usmjeriti će nas prema vedrom danu punom sunca , optimizma i volje da ustrajemo i da uživamo u onome što imamo , u onome što je dio nas , onome što je u nama.
    Zapravo ono što imamo oko sebe , pokraj sebe i dakako , u sebi samima .

    Dostojanstvo , ljubav prema čovjeku kao prijatelju , ali onom iskrenom , davanje drugima kroz riječi , kroz geste , kroz djela , kroz ono unutarnje što posjedujemo , to je ono što govori o našoj vrijednosti kao jedinki .
    I nadaj se novom danu , ljepšem , sadržajnijem i kako bi rekao Albert Camus :“ Drži svoje lice okrenuto ka suncu i nikad nećeš vidjeti sjenu !
    Imaj to na umu , uvijek i zauvijek.

     

    Gordana Sedmak-Jednačak

    Izvor teksta: "Novi sisački tjednik"

  • Mame na fejsu

    Mame na fejsu

    Ima i „Mame iz Rijeke na fejsu“, „MaMe iz Rijeke i okolice na fejsu“, valjda postoje i „Mame na fejsu u bilo kojem gradu“… Moram priznati da do nedavno nisam uočavao taj fenomen, bio sam pomalo kao jedan od onih Indijanaca iz 16. stoljeća koji jednostavno nisu mogli vidjeti jedrenjake Europljana jer ih nisu ni očekivali niti poznavali. Ukratko, bilo je izvan mojeg horizonta očekivanja. Dok neki dan nisam sjedio na terasi jednog ne prevelikog riječkog shopping malla ispred kojeg postoji „ono pre-sa-vr-šen prostor za dječju igru“, kako bi to afektirajući slovkanjem izgovorile preegzaltirane-prevažne-prepametne-prezgodne-presve mame. Igra je, naravno, dogovorena na fejsu. Ugovoren sastanak. Kao roditeljski, ali izvan škole, uostalom. Gdje postoji „glavna mama“ koja dogovara uvjete i koordinira događaj dječjeg druženja, zatim postoje one wannabe glavne mame koje podupiru spomenutu queen bee te one koje su jednostavno sljedbenici. Dobro, ima i poneki tata, ali taj je zacijelo zalutao ili se namjerno „uvalio“ među mame s onom „tatinskom“ spikicom, pa sada slobodno kibicira…

    mame na facebooku

    Ništa, valjda smo osuđeni na neprekidno ponavljanje već viđenih hijerarhijskih shema u kojima postoje podređeni i nadređeni, pa čak i kada se radi o dječjoj igri, ali ovaj put ne našoj, već igri naše djece.

    Možda nikada ne bih primijetio pojavu „Mama na Facebooku“ da mi nećakinja početkom mjeseca nije krenula u prvi razred osnovne škole. I da, odmah se definiralo to roditeljski organizirano druženje. Onda sam još malo ispitivao o tome i otkrio „toplu vodu“: pa to je posvuda oko mene! Apsolutno svi roditelji, posebno mame, preko društvenih mreža organiziraju druženja svoje djece. Navodi se bezbroj razloga za tu pojavu: „nesigurno je“, „pa zar bi ti pustio svoje dijete na ovu ulicu?“, „ovdje nema djece pa moramo ići tu i tu“, „nije isto kao kada smo mi bili djeca“, „nikoga još nismo upoznali“, što su sve argumenti protiv kojih jako teško mogu išta reći, osim slegnuti ramenima i valjda se načelno složiti. Ne, ne oduševljava ni mene ideja da mi se dijete od šest-sedam, nedajbože pet godina ide samo igrati na ulicu, uostalom, koga ja poznajem u toj ulici uopće… Ne znam kako je u manjim gradovima, siguran sam da je pojava manje učestala, no vjerujem da je organizirano druženje djece preko društvenih mreža uzelo maha čak i tamo gdje sam uvjeren da niti jedan od ovih prethodno navedenih argumenata ne stoji.

    No onda mi se postavlja novo pitanje: pa gdje je onda spontanost te djece? Recimo, meni se išlo van i išao sam van. To je mogla spriječiti samo neka eksplicitna, ali rijetka zabrana, i tako od djetinjstva. Uvijek je bilo tako. Tako je bilo i s mojim prijateljima, tako je bilo prije i za vrijeme adolescencije, pa mi se činilo da je to jedino normalno. Malo je koga mama ispred škole došla „pokupiti autom“, još su manje nekoga roditelji dovozili autom pred školu. Za nas su to bile priče iz filmova, nešto što u stvarnom životu uopće nije postojalo. A da ne govorim da poslije škole/vrtića djeca idu na ples, balet, ritmičku gimnastiku, plivanje, šah, karate, krav magu, francuski, njemački, idu na koješta, samo da valjda budu okupirana nekim sadržajem cijeli dan. A gdje im je onda prostor za vlastitu dosadu, ali ne u negativnom smislu te riječi, već za onu dosadu gdje mogu napokon otkriti u sebi neke sklonosti ili interese koje ovim vanjskim drilom koji počinje od vrtića, gotovo nikada nemaju prilike otkriti? Dobro, ne računam onih sat-dva kada se djeca domognu kakvog gadgeta. Možda kao studenti? Možda je sve pomaknuto u odraslu dob, pa „kad si sam zaradiš, dijete moje, priušti si što želiš“.

    O, da, a sada idemo i na drugu stranu jednadžbe, a to su roditelji. Točnije, mame. Dobro i tate, ali to sam već konstatirao, čini mi se da su ipak manje u „igri“ i pod manjim pritiskom ovakvih obaveza poput „mama na fejsu“. Kao da se ta prorečena i obećana sloboda, neka vlastita realizacija, interesi koji su izvan koncepta kuća-stan-posao-dijete-mamenafejsu-spavanje-kuća- itd. odgođeni za neku nedefiniranu budućnost, navodno „kad djeca odrastu“, ali ako i samo ako čak i tada. Možda nikad?

    Kako god, čini mi se da smo se uspjeli, i to izuzetno uspješno, sami zarobiti u kukuljice „društava na fejsu“ i tamo se zavrtjeti u spirali tko zna čijih i kakvih ideja, u balončiće virtualnih stvarnosti koje smo kao autentične istine prenijeli na svoju djecu, i usput postali pravi „plastic fantastic“ roditelji dok čekamo svojeg princa/princezu u SUV-u ispred škole… Naravno, počastivši ga doma zdravom hranom, „samo iz prirodnog uzgoja“ tretiranom isključivo za okoliš neškodljivim preparatima…

    „Draga, daj i meni jedan Tensilen!“ Ne, dušo, daj mi kilo apaurina, pa možda, do sutra, preživimo ovaj raj…

    Autor: MIlan Zagorac

  • MEGAPIKSELI – MITOVI I ISTINA

    Teme i dileme digitalne fotografije

     

     MEGAPIKSELI – MITOVI I ISTINA

    Želite kupiti digitalni fotoaparat, a ne znate previše o tome. Pitate prijatelje na što da obratite pažnju?

    - Megapikseli. To ti je ključno. Kvaliteta ovisi o broju megapiksela…

    Tako će vjerojatno odgovoriti većina vaših prijatelja. Mada oni jednako koliko i vi znaju što su zapravo megapikseli. Ali megapiksel je pojam i brojka koja se ističe kao ključni podatak, istaknuto su ispisani na ambalaži, kao i na samom aparatu, prvi su podatka koji ćete naći guglate li preference. Koliko su megapikseli zapravo važni? Što su megapikseli?

    Testirali smo četiri fotoaparata fotografiranjem crkvenog tornja sa istog mjesta pod istim uvjetima.

    Fotoaparat Olympus T-100, 12.0 megapiksela

    Fotoaparat Olympus T-100, 12.0 megapiksela

    Olympus-T-100

    Megapikseli su milijuni piksela, točkica od kojih se sastoji digitalni zapis fotografije, te su najmanja gradbena jedinica sa vlastitim svojstvima. Svojstvo megapiksela je boja, svjetlina, ton, a izražava se u RGB brojkama, odnosno u količini jedne, druge i treće 'praboje' u izgradnji fotografije. Jasno je da je fotografija kvalitetnija, oštrija, bogatija detaljima, nježnim tonskim prelazima, mnoštvom podataka i tonova, ukoliko se sastoji od većeg broja točkica. Fotografija od 16 milijuna ovakvih pojedinačnih podataka o svjetlini, tonu, boji, svakako je bolja nego ona od 4 milijuna, itd. Pored toga takva fotografija bolje 'podnosi' ekstremna uvećavanja spremnija je za tiskovna izdanja, dozvoljava 'kropanje' odnosno odabir manjeg izreza, jer je gubitak kvalitete zanemariv. Broj piksela od kojih se sastoji fotografija bitan je i najčešće presudan za kvalitetu fotografije.

    Da li to onda znači da će fotoaparat sa senzorom od 12 megapiksela praviti bolje fotografije nego onaj od 7? To bi svakako trebalo očekivati i u tom bi slučaju oni prijetlji bili u pravu, jednako kao i trgovci i proizvođači koji ističu megapiksele kao glavno svojstvo digitalnog fotoaparata. Pa ipak, razočarani kupci fotoaparata s mnoštvom megapiksela, pristupačne cijene, jako dobro znaju da se u praksi ne događa ništa slično. Baš zgodan i jeftin model fotića, poznate marke obdaren sa 12 megapiksela pravi fotografije skromne kvalitete, lošije od onog starog sa mnogo manje milijuna točkica! Kako to?

    Fotoaparat Samsung Digimax, 4.0 megapiksela

    Fotoaparat Samsung Digimax, 4.0 megapiksela

    Samsung Digimax

    Da bismo odgovorili na ovo pitanje, te pružili možda malo bolji odgovor na što kod kupnje aparata treba obratiti pažnju, trebamo se malo vratiti na sam način funkcioniranja digitalne fotografije. U jednome nema razlike između digitalne i klasične (kemijske) fotografije: postoji rupa kroz koju svjetlo pada na površinu. Rupa je opremljena lećama koje te zrake svjetla artikuliraju i usmjeravaju kako bi odraz na senzibilnoj površini bio što vjerniji originalu. Osjetljiv mehanizam pomaže da svjetlost pada na površinu veoma kratko vrijeme (od nekoliko sekundi do 1/10.000 sekunde ili još kraće). Glavna razlika između klasične i digitalne fotografije je u senzibilnoj površini koja preuzima podražaj svjetlosti i pamti sliku. Dok je u klasičnoj fotografiji tu ulogu preuzimao veoma fin fotoosjetljiv kemijski premaz koji je podražaj svjetla 'pamtio' te ga kroz naknadne kemijske reakcije pretvarao u filmsku traku sa 'negativnim' sličicama, iz čega se potom izrađivala fotografija na jednako pripremljenom fotoosjetljivom papiru, u digitalnoj fotografiji svjetlost pada na senzor sastavljen od mnoštva točkica od kojih je svaka za sebe kadra prenijeti informaciju o kakvoći tog svjetla. Ove točkice taj podatak prenose u obliku koda od tri broja koji su pridruženi RGB kodu. Međutim, za razliku od klasične fotografije kod koje kemijski premaz 'pamti' podražaj svjetla za naknadnu kemijsku obradu (latentna slika), ove točkice, pikseli, podatak šalju trenutno u računalo koje je sastavni dio fotoaparata i koje sve podražaje senzora pretvara u datoteku grafičkog formata (najčešće *.jpg ili RAW). Ova se obrada događa takvom brzinom da bolji prosumer (poluprofesionalni fotoaparat) može formirati i spremiti deset takvih datoteka u jednoj sekundi. Dakle, za kvalitetu fotografije važno je (ali ne jedino važno, kako ćemo ubrzo vidjeti), koliko je ovih točkica na senzoru vašeg fotoaparata. To je stvaran broj megapiksela fotoaparata i po tom broju prepoznaju se kvalitetne oštre slike bogatih polutonova i kolorističkih nijansi. Kako je onda moguće da onaj naš jeftini s 12 megapiksela daje jadne fotografije?

    Kada su proizvođači shvatili da kupci odmjeravaju fotoaparate prvenstveno prema megapikselima, a što drugo, počeli su nuditi 'muda pod bubrege'. Fotoaparat ima npr 18 milijuna fizičkih piksela. To znači da na njegovom senzoru ima toliko osjetljivih točkica. Fotografija ima dimenzije 5184 / 3456 piksela (podaci za Canon 7D). Umnožak horizontalnih i vertikalnih piksela iznosi 17,915.904, približno 18,000.000. Ako su fotografije oštre, podnose velika povećanja i bogate su polutonovima koji prelaze blago, nemamo razloga sumnjati da senzor doista ima toliko točkica. Međutim, kada fotoaparat ima npr 12 megapiksela, te slika u *.jpg formatu doista ima toliko točkica, a da je pri toma slika siromašna tonovima, djeluje sirovo, ne podnosi povećavanje tada moramo posumnjati da se radi samo o digitalnim pikselima. Fizičkih piksela ima znatno manje, te oni šalju podatke u kompjutor fotoaparata, a softver 'dodaje' piksele razvlačeći veličinu fotografije. Na taj način samo pojedini pikseli na datoteci potječu od podražaja svjetlosti prilikom fotografiranja, a ostale softver 'izmišlja' nekim algoritmom. Ne treba nikakve predznanje da bi nam bilo jasno da ćemo na ovaj način dobiti veću fotografiju, sa više piksela (time i više nepotrebnih megabajta na računalu), ali bez očekivane kvalitete. Posebno kada koristimo zoom ili kada zbog vanjskih uvjeta povisimo ISO (o ISO broju bit će opširnije govora).

    Fotoaparat Olympus SP-550-UZ, 7.1 megapiksela

    Fotoaparat Olympus SP-550-UZ, 7.1 megapiksela

    Olympus SP-550-UZ

    Kako onda odabrati dobar 'fotić', kako znati da li je jedan model bolji od drugoga? Kako ne podlijeći prevari digitalnih piksela iza kojih ne stoji realna kvaliteta? Ima raznih načina, ja volim napomenuti dva najjednostavnija (ovo se odnosi na kompaktne, konzumerske fotoaparate, budući je pretpostavka da osobe koje kupuje DSLR tip, prosumerske ili profesionalne klase znaju što kupuju).

    Jedan je kriterij cijena. Digitalni fotoaparat izuzetno je složen stroj koji uključuje kvalitetnu optiku, dobru mehaniku te računalni hardver i softver. Da bi bio kvalitetan, ne može biti jeftin. Negdje u počecima digitalne fotografije cijena se kretala približno odnosom 1 megapiksel = 100.00 €. Od onda, uglavnom omasovljenjem proizvodnje i konkurencijom na tržištu, taj se kriterij ublažio, ali i dalje nije moguće kupiti kvalitetan megapiksel za 50.00 kn (primjer 12 megapiksela = 600.00 kn). Dakle, ako se radi o kreativnom kompaktu visokih konzumerskih preferenci, kada uspoređujemo dva modela, sa relativnom sigurnošću možemo reći da je skuplji model vjerojatno bolji.

    Fotoaparat Canon A580, 8.0 megapiksela

    Fotoaparat Canon A580, 8.0 megapiksela

    Canon A580

    Drugi kriterij je promjer vidljive leće objektiva. Ovo zvuči zbunjujuće. Međutim, kada znamo da na senzor pada samo ono što u objektiv uđe, jasno nam je da već selekcija podataka na početku procesa uvjetuje kvalitetu fotografije. Kreativni kompakt sa lećom promjera 3-5 cm svakako će pokupiti više izvornih podataka nego džepni kompakt sa lećom od 5-8 milimetara. Mobiteli, mada se hvale zavidnim brojčicama megapikesla, imaju vanjsku leću od 1-2 milimetra, što njihovu kvalitetu drastično ograničava. Netko će reći, 'pa moj mob pravi sasvim dobre fotke'. Da, asli dok ih koristi i gleda na zaslonu mobitela, gdje su jedva 5-6 centimetara velike. Ali kad se iste fotografije skinu na računalo, ispišu na pisaču, teško mogu podnijeti ozbiljnu usporedbu. Dakle, promjer leće važan je jer on propušta sve podatke koji kasnije grade fotografiju.

    Mnogo drugih faktora utjecat će na kvalitetu fotografije, no kod izbora vašeg novog fotoaparata, ovo je najvažnije.

    Autor: Zdenko Balog

  • Mišak, Icke i kutijice naših svjetova

    Mišak, Icke i kutijice naših svjetova

    Nisam neki posebni ljubitelj Davide Ickea, štoviše, uopće nisam njegov ljubitelj, no, jučer dok sam onako, dosađujući se, prošli i ovaj tjedan navečer gledao Mišakovu emisiju Na rubu znanosti jedna mi je Ickeova rečenica baš onako pošteno, kao ljuta pljuska, sijevnula posred uma: „nalazimo se u sve manjim i manjim kutijama“.

    Odmah da se razumijemo, nije to neko senzacionalno otkriće: mudri (ne znanstvenici ni lukavci, nego baš mudri, mudri će znati o čemu govorim!) su oduvijek znali da je naša svakodnevna stvarnost uvjetovana kao i naš pogled na svijet, da smo na neki način ograničeni dominantnim narativima i da se jako teško možemo „izmigoljiti“ iz toga okvira.

    Dobro, možemo o Iceku da je luđak, da je budala, da „nije uzeo terapiju“, da je manijak svoje vrste koji piše, govori i objavljuje terabajte suludih informacija, da je sam po sebi pojačalo za cijeli niz fake newsova, ali ona ideja o sve većoj i većoj skučenosti, e tu bih se složio s njime. Tim više što je prije više od četrdeset godina drugi guru antitehnologije Jerry Mander govorio o sličnome, ako ne i istome: masovni nas mediji najprije hipnotiziraju, uvlače u svoj virtualni svijet, zatim ubace razne narative koji osiguravaju da nam ne bude dosadno (to je ona dijalektika stalnog sukoba, stalna radnja, stalni šou) pa onda počinjemo i sami vjerovati u te uvjetovanost. Da je Jerry Mander napisao svoju knjigu „Četiri argumenta protiv televizije“ danas, zacijelo bi se jače očešao i o društvene mreže. Ne zato što su društvene mreže same po sebi zle, nego zato što nam, da paradoks bude još gori, stvaraju privid da „svi“ misle kao mi.

    kutijice naših svjetova

    Kako se to dogodilo? Pa jednostavno, to je zmija koja sama sebi jede rep: većina naših društvenomrežnih prijatelja su ljudi sličnih stavova i svjetonazora kao i mi sami, uglavnom smo izolirani od onih drugih golemim izolacijskim materijalom onih koji šute i samo gledaju (sudjeluju samo kao promatrači) pa se u tom začaranom krugu događa situacija da nakon određenog vremena postane samorazumljivo da „svi misle kao i mi“. I onda, nekom slučajnošću, probojem u matrici, pogreškom protokola same društvene mreže, otkrijemo da postoje i oni drugi i treći i četvrti, pa ako smo malo znatiželjniji i četrdeset četvrti. No, s već usađenom pretpostavkom da „svi misle kao ja“, tu ćemo drugost zanemariti i dalje se nastavljajući diviti samima sebi. To je ta kutijica o kojoj je Icke govorio i u koju smo dobrovoljno smjestili same sebe. Dakle, nije najveće lukavstvo bilo stvoriti stroj koji će nam usaditi što i kako da mislimo, ne, najveća je lukavost bila da nam usadi to što i kako mislimo, ali na način da ispadne da smo sami došli do toga zaključka.

    E, to je sada već jedna druga priča: suvremeni totalitarizam ne dolazi od brkatih diktatora i razularenih masa, to je tako passé, nego od naizgled neutralnog stroja i nas samih u, sad ću se poslužiti jednom malo nezgodnom riječi, rekurzivnoj petlji koja se samo umnaža u beskraj. Mi u nešto vjerujemo, to nam vjerovanje potvrđuju tisuće drugih svojim lajkovima s lista naših društvenomrežnih prijatelja, pa je samim time to mišljenje, dakle, valjano. Stoga nema ni potrebe da se misli da bi moglo biti i nešto drugačije jer je evidentno da svi tako misle. Pritom se služimo nevjerojatnim redukcionizmom: to „svi“ ovdje je naših par stotina ili par tisuća prijatelja i tu smo cijeli svijet ili cijeli grad, kratko i jasno, posve neopravdano, sveli pod „sve“.

    Iako tu pomalo izlazim iz okvira kratkog razmišljanja o Mišaku, Na rubu znanosti, Davidu Ickeu i društvenim mrežama, a zavlačim se u meni pomalo strano područje logike, nije na odmet spomenuti da je upravo anomalija, iznimka, ono drugo, treće ili deseto, što izlazi iz okvira naše mentalne petlje, odnosno predstavlja distorziju u njoj, upravo način na koji možemo proširiti svoj vidokrug. U konkretnoj realnoj stvarnosti to znači da možda nije baš nužno da smo 0-24 sedam dana u tjednu na nekoj od društvenih mreža kroz čiju prizmu počinjemo gledati cijeli naš svijet. Možda trebamo upoznati druge ljude, neke druge zemlje, pročitati neke nove knjige. Iskočiti iz te petlje nije baš neki kvantni skok, ali svakako je važno ne želimo li, da paradoks bude tim gori, postajati sve veći i veći robovi kutijica u koje smo se, silom tehnološke civilizacije, sami dobrovoljno zatvorili.

    Autor: MIlan Zagorac

  • MODRO MORE PRIČA SVOJU PRIČU

    MODRO MORE PRIČA SVOJU PRIČU

    MODRO MORE PRIČA  SVOJU PRIČU

    Šećem obalom mora, polako s noge na nogu, upijajući zrake sunca.
    Okrećem glavu na jednu pa na drugu stranu, kako bi pogledom zahvatila što više te neopisive ljepote .
    Ljepote po koju mi sa kopna dolazimo na priobalje , da bi se ispunili snagom koju ta ljepota pruža.

    Da bi „ stavili na stranu „ ono što smo proživjeli i pripremili se za ono što ne znamo, a što će tek doći .
    Nije važno da li je to nešto ružno , naporno ili pak lijepo jer i lijepo treba znati doživjeti i preživjeti kako bi ugoda što duže trajala.
    Kosa pod slamnatim šeširom u koji nemilice „ udara „ sunce, naprosto mokra od vrućine , a ispod sunčanih naočala znoj se cijedi niz lice.
    Dosta šetnje. Treba stati.....

    Eno jedne masline u blizini.
    Sjednem pod maslinu.
    Maslinu trošnu „ umornih“ kvrgavih grana . Smještena u njezinom „ zagrljaju „ prepuštam se čarima koje samo more ima.
    Čuvajući me u „ debeloj „ hladovini dozvoljava mi da uživam u njezinom „ gostoprimstvu“.
    Obuzima me ugoda svježine mora , svježine pomiješane sa oporim mirisom soli.
    Osluškujem njegove valove, zapljuskujuće , pjenaste koji nježno miluju pješčanu obalu.
    U jednom trenutku kao da je more na trenutak utihnulo .
    Utihnulo kao da mi na uho nešto želi reći.

    Možda mi je htjelo prišapnuti priču o galebovima koji neumorno slijeću na njegovu površinu i uz krik vinuvši se u zrak , raspršuju kapljice na sve strane.
    Možda mi se želi povjeriti, da ga ovakva duga mirnoća jednostavno umara . Da će uskoro pokazati i onu svoju drugu stranu.
    Pobuniti će se , uzburkati , zapjeniti . Pokazati će svoju snagu , hirovitost .
    More voli iznenaditi, želi pokazati da je puno života.
    U modrom moru sve je sjedinjeno , plahost , žestina i ljepota.

     

    Gledajući u daljinu, prema pučini mora, ne razabirem spoj mora i nebeskog plavetnila.
    Sve je nepregledna cjelina .
    Cjelina glatka , suncem obasjana.
    To je površina modro prozirnih odsjaja i nježnog nebeskog plavetnila.
    Na ovaj način more u mojoj duši priča svoju neispričanu priču.
    Tu morsku priču nastojala sam prenijeti na sliku napravljenu na plexiglasu sa akrilnim bojama , a priloženu ovom tekstu .

    Gordana Sedmak Jednačak

  • MOJA PUTOVANJA

    PUTOPIS S POTPISOM

    MOJA PUTOVANJA

    MOJA PUTOVANJA

    Dosta ljudi mi se u posljednje vrijeme javlja s porukama i upitima o putovanju. S obzirom da se nikada nisam pozabavio tom temom, pokušat ću se ovdje osvrnuti na neke od svojih putovanja i razloge zašto sam počeo tako intenzivno putovati!

    Dakle, priča počinje u rujnu 2013. kada sam odlučio da ću svoj jubilarni 20. rođendan proslaviti na jedan dosta neobičan način i to ni manje ni više nego - putovanjem :) Činili mi se to kao dobra prilika da se upoznam sa predivnim ljepotama Hrvatske, družim se s prijateljem koji je išao samnom i kojem sam tom prilikom platio put, a usput i upoznam neke meni drage ljude. Tako je prva destinacija bila malo mjesto u Gorskom Kotaru - FUŽINE!

    U Fužinama smo uživali u predivnom krajoliku, prirodi, delicijama iz tog kraja, kušali domaći liker od šumskog voća i vozili se brodom po jezeru Bajer. Fužine su svakako mjesto koje morate posjetiti ako već niste. Iako sam prošle godine opet bio tamo, ali samo na kratko u prolazu, volio bi se zadržati nekoliko dana i malo detaljnije istražiti ovaj predivan biser Gorskog Kotara. Sljedeća odredišta samo su se nizala, već u prosincu 2013. sam posjetio Čazmu i predivno imanje Božićna Bajka Obitelji Salaj okićeno s nekoliko tisuća lampica i dekoracija. Iako je te zime bilo dosta hladno, atmosfera je bila užarena, ljudi oduševljeni, a gastro ponuda tog kraja ostala mi je u trajnom sjećanju!

    MOJA PUTOVANJA

    MOJA PUTOVANJA

    Posjetio sam i Nacionalni Park Brijuni u travnju 2014. godine, a u sklopu tog putovanja bio sam i u Puli i posjetio Pulsku Arenu. Ambijent je predivan, jednostavno neopisiv. Sada razumijem hrvatske glazbenike koji se doslovno ''bore'' za tu lokaciju za održavanje koncerta. U prosincu 2014. bio sam u Sloveniji (Bled,Ljubljana), a par mjeseci kasnije posjetio sam Piranski zaljev i Savudriju. Prošle zime bio sam u Austriji točnije u Grazu. Jedino mjesto koje me zaista jako zanimalo, a svakako ću se potruditi vidjeti ga i ovog adventa. Predivan i topao ambijent, ljudi srdačni i nasmiješeni, ugodni za razgovor. Meni je dodatna okolnost bila ta što znam njemački jezik pa nije bilo problema u komunikaciji. Problema je jedino bilo što je bila nedjelja pa trgovine nisu radile, ali možda i bolje jer bi cijelu plaću tamo potrošio.

    U pripremi imam već neke lokacije koje bi volio posjetiti, ali pričekati će jesen i vrijeme koje će biti primjerenije za dulja putovanja. Meni osobno su favoriti Fužine od hrvatskih I Bled od inozemnih destinacija. Zašto volim putovati? Zato jer putovanja smiruju, oplemenjuju, proširuju vidike i daju mogućnost da upoznate svijet onakvim kakav zaista je, ne preko ekrana već u realnom svijetu. Volim dotaknuti neku planinu, osjetiti miris mora, kušati hranu iz nekog kraja, a vama savjetujem također da putujete.

    MOJA PUTOVANJA

    MOJA PUTOVANJA

    MOJA PUTOVANJA

    Nadam se da i vi volite putovati, pa slobodno podijelite neke fotografije i priče s vašim putovanja u komentare!

    Autor: Dominik Papić

  • MOJA RODNA KUĆA

    MOJA RODNA KUĆA

    MOJA RODNA KUĆA

    Sjedim naslonjena

    Na zid garaže

    U dvorištu moje

    Rodne  kuće

    Polagano pijem kavu

    Promatram ljepotu

    Oko sebe

    Došlo je željeno

    Osvježenje nakon

    Sparinom napornih dana

    Danas se ipak

    Lakše diše

    Pogled mi pada

    Na zimski vrt

    Nadograđen na

    Stražnjem dijelu

    Rodne  kuće

    Stakleni zimski vrt

    Zgodno dopunjuje

    Moje rodno zdanje

    Kuću šatorastog krova

    Pokrivenog crvenim crijepovima

    Zimi je prekrasan pogled

    Iz toplog staklenog prostora

    Punog zelenih biljaka

    Dok se na dvorištu

    Presijava bjelina

    Napadalog  snijega

    Obnovila sam

    Svoje rodno zdanje

    Da mi ne propada

    Da „ zub vremena“

    Ne učini svoje

    Teško bi mi bilo

    Da je vidim trošnu

    Bezličnu

    Kako „ umire“

    Meni pred očima

    Hladnoća da prolazi

    Kroz trošne prozore

    Krov da propušta kišu

    Koja ostavlja tragove

    Na stropovima unutrašnjosti

    Ne , nisam mogla

    Da kuća „ umre“

    Kuća za koju sam

    Osobito vezana

    Jer na „ leđima“  nosi

    Isti broj godina

    Kao i ja

    Ona je za mene vječna,

    Ona mora i takva ostati

    Mora ostati draga

    Uspomena osobama

    Koje sam pod srcem nosila

    I donijela na svijet

    Ukoliko ne žele

    Živjeti u njoj ,

    Jer su puti obrazovanih ljudi

    Danas drugačiji nego prije

    Neka samo ponekad

    Navrate u nju

    I onis u odrastali i provodili

    Svoju mladost dok ih

    Put nije odveo drugdje

    Neka dođu ponekad sa

    Svojim obiteljima ,

    Obiđu ovaj dom

    On će ih uvijek

    Dočekati „ otvorenih vrata“

    A  prozorska stakla će ih

    Sretno  pozdraviti

    Svojim sjajem ,

    Kada ih obasja

     Sunčeva svjetlost

    Što ima ljepše

    Od toga ,

    Da nakon napornog tjedna

    Dođeš u mjesto

    Gdje si rođen,

     Te u zelenom okolišu

    Doma iz mladosti ,

    Opustiš svoje

    Umorno tijelo

    Stoga topao razgovor

    Smijeh i veselje neka se

    Čuju iz njezinog dvorišta

    Neka rodna kuća

    Uživa u njihovoj prisutnosti

    Kada oni uđu u nju

    Druže i opuste se

    Sa svojim obiteljima

    Neka se osjeti

    Miris roštilja , kotlovine

    Neka se čuje pjesma

     Veseli razgovor

    Nakon što zaključaju

    Ulazna željezna vrata

    Nakon lijepo

    Provedenog vikenda

    Kada se okrenu da je

    Pozdrave uz obećanje

    Da će se vratiti

    Ona će im vjerovati

    I vjerno će ih čekati....

    Želja mi je da

    Rodna kuća „ živi“ i kada

    Mene više ne bude

    Neka druženjem u njoj

    Navru sjećanja i misli

    Da su i oni doneseni u nju

    Nakon rođenja , te da su

    U njoj proveli

    Lijepe trenutke djetinjstva

     Mladosti i prvih ljubavi

    Nadam se tome

    Toplinom svoje

    Majčinske duše.....

    Gordana Sedmak Jednačak

  • MOJA SEKA

    MOJA SEKA

     

    MOJA SEKA

     

    Razlika od osam godina

    Nije nimalo predstavljala

    Prepreku bliskosti  između

    Moje seke i mene

    Nekako smo se

    Posebno razumjele ,

    „Disale“  kao jedna....

    Razgovarale  o mnogo čemu

    Svakodnevnim bitnim  i

    Nebitnim stvarima

    O svim mogućim

    Izazovima

    Koje  život nosi.....

    Slušala je moje trenutne

    Probleme , nedoumice ,

    Razmišljanja , ljutnje ,

    Ono što me smetalo i

    Ono što me veselilo.....

    „ Znala „ je  razumjeti

    Davala mi savjete

    O svemu i svačemu

    A ja sam ih „ upijala „

    Kao spužva

    Mnogi  su o njoj

     Lijepo zborili

    Njezina blagost i

    Pristupačnost bila je

    Zapažena kod ljudi

    Kažem bila je ,

    Jer moje seke

    Više nema

    Ona nije više

    Među nama.....

    Iako je radila u zdravstvu

    Nije ju zabrinjavalo

    Njezino zdravstveno stanje

    U mjeri u kojoj je trebalo

    Ona  je uvijek

    Prilazila drugima

    Pomagala unesrećenima

    I tješila kada je

    Boljelo......

    Svom puninom duše

    Davala se drugima

    A za sebe je rekla

    Da ima vremena i

    Da to nije tako strašno.....

    Ali vrijeme je prolazilo

    Bolest je ostavljala

    Ozbiljne tragove i

    Brzo je napredovala

    Jednog dana moja

    Seka je sagorjela

    Njezino srce je stalo

    Njezine crne oči su se

    Zauvijek zaklopile

    Ostaje trajno sjećanje

    Na njezine oči i na

    Njezinu crnu kosu

    Na njezin blagi ,

    Dobronamjeran osmijeh.....

    I svaki puta

    Kada pogledam na

    Našu fotografiju

    Ona i ja

    Dvije sestre ,

    Jedna na nebu ,

    Druga ovdje

    Srce mi se stegne.....

    Ali nismo razdvojene

    I dalje smo zajedno

    Ona je na nebu

    Čeka me

    Do tada ostaje

    Sjeta

    Ujedno sreća

    Što sam imala

    Takvu sestru

    Što sam imala svoju

    Dragu

    Seku......

    Gordana Sedmak  Jednačak

  • MOJE NEŠTO

    MOJE NEŠTO

    Priča prva

    Ulazim u ordinaciju liječnika.
    U povećoj prostoriji, mali radni stol na koji je moralo stati sve – komp, tastatura, printer, telefon i hrpa papira. Nekoliko stolica, umivaonik i jedan ormar, čini mi se za odjeću. To je cijeli interijer.
    Nigdje niti jedne slike na zidu, lončanice cvijeća ili makar, nekakav pomoćni stolić. Nema klime, nema zastora. Hrpa knjiga, brošura, papira, snopova liječničkih kartona, poredane su ili na podu ili na klupčici od prozora.
    Totalna hladnoća!
    Pitam liječnika, je li moguće da jedna ordinacija na Rebru, može biti tako siromašna?!
    Odgovara mi kako na police za knjige i dokumentaciju nitko nije mislio, ali da je to manje bitno. Dodaje, kako je svjestan činjenice da ljudi poput njega i svi ostali zaposleni u javnim ili državnim institucijama imaju sreću da su osigurani s redovitim primanjima, naspram mnoštva drugih koji tu privilegiju nemaju.
    Naravno, mogu oni sami urediti ordinacije, ali o svom trošku. To i nije neki problem. Problem je, da li će, i koliko će dugo ostati raditi.
    Odlučila sam, kada slijedeći puta odem k njemu, a to će biti idući tjedan, pokloniti mu jednu lončanicu s cvijećem. Točnije, ne njemu, nego ordinaciji. Ako i taj liječnik, poput mnogih drugih odluči otići, možda navrati neki drugi.
    Tko zna, možda cvijeće i preživi, pa pacijenti poput mene neće u toj prostoriji osjećati samo hladnoću.

    Priča druga

    Nakon obavljenog pregleda kod liječnika, odlazim u PU Petrova.
    Naime, dan ranije, na parkingu sam pronašla iskaznicu izbjeglice, migranta, tražitelja azila, nazovi kako hoćeš. Osim imena, prezimena, datuma rođenja i informacije da je mladić iz Afganistana, na njoj nema nikakvih drugih podataka. Osim onoga, da je iskaznicu dobio u prihvatnom tranzitnom centru za migrante "Principovac", Srbija. Pokušala sam lika pronaći preko Facebook-a ali nisam uspjela. Nakon toga, zovem policiju koja me savjetuje da iskaznicu odnesem u prvu, najbližu policijsku postaju. Birokracija traži svoje. Uveli su me u "prijemni ured", uzeli podatke, ispunili formular i prije njegova potpisivanja, pitali me da li želim iskoristiti pravo na nagradu?
    domKakvu nagradu? Za što?
    Jbt! Što da uzmem onom tko ima manje od mene?
    Birokracija, kažem!
    Taj dio birokracije mi je manje bitan ali ono što me je zaista iznenadilo, bio je interijer "ureda" PU Petrova. Zidovi su krcati ormarima, onim starim, iz vremena Juge. Čini mi se da datiraju još od ´70-tih. To su ustvari, ormarići poredani u nekoliko nizova, od plafona do poda s onim običnim bravicama koje može svatko provaliti. Ogroman, od vremena potrošen stol, nekoliko stolica i nekoliko policajaca koji su me šutke ali profesionalno odmjerili od glave do pete, nakon čega su nastavili tipkati po svojim mobitelima, vjerojatno čekajući početak ili kraj smjene, može biti i neku intervenciju. Zastora nema, nema klime, parketi škripe i sve zajedno djeluje zastrašujuće. Muškarci u plavim uniformama, visoki, zgodni i markantni, sami po sebi, jedini su ukras u oronulom prostoru. Ipak, policajci, baš kao i liječnici, imaju sreću da su osigurani kakvim-takvim, ali redovitim primanjima. Jedina razlika između njih je ta, što liječnici sa svojim diplomama mogu otići van a policajcima ona u inozemstvu ne znači ništa.
    Policiji ne mogu odnijeti cvijeće jer im ono ništa ne bi značilo ali mogu živjeti tako da im olakšam posao i da sa mnom nemaju nikakvih problema.

    Priča treća

    Vraćam se kući i ulazim u dvorište.
    Kuća je u gradnji, dvorište je krcato različitim stvarima od kojih najveći dio treba pobacati. Za dovršetak radova treba vremena, novaca ali i puno radnih sati. Ipak, u tom prostoru u kojemu živim ali i radim s neredovitim primanjima u privatnom sektoru, ima više topline nego u ordinaciji liječnika ili prijemnog uredu PU Petrova. Police s mnogo knjiga, starine, sitnice naših majki, očeva, baka i djedova, preuzetih u naslijeđe da bi se sačuvale, ponosno prkose modernom i nameću se kao veća vrijednost od tehnologije koja omogućava lakši život, ali koja i traje puno kraće od njih. S razlogom.
    Mnoštvo zanimljivo osmišljenih ukrasa od starudija, poput stare tenisice u kojoj su posađene trajnice ili starog ribeža povezanoga špagom koji visi ispod nadstrešnice a iz kojeg stidljivo, iz lončanice proviruju roza cvjetovi.


    Mnoštvo stare opeke koju nisam dala baciti i koju tek trebam iskoristiti, stari crijep koji također čeka red za ukrašavanje. Pohabani lonci u kojima je kuhala moja svekrva a koje sam škrto sačuvala, stanište su cvijeća, kaktusa, začinskog bilja. Stari, pohabani bicikl mog svekra nisam dala u otkup željeza, zato jer s njim imam posebne planove.
    Baš kao i s malim, od rđe uništenim roštiljem, na kojemu je moj dragi svekar pripremao najbolje nedjeljne objede za cijelu obitelj. Radim u privatnom sektoru i nemam privilegiju redovitih, sigurnih primanja, ali imam toplinu doma, ujedno i radnog prostora, za koje se trudim da ostane ono što bi trebao biti - mjesto povratka. Jer, možda jednom, nakon svih ovih teških i grubih godina u kojima nam ljudi odlaze, toplina doma koju imam, njegujem i nadograđujem, bude jedina prava ostavština mom sinu i njegovoj obitelji.
    Nije, i ne može sve biti u novcu.
    Od doma i ognjišta se ne odustaje. Teško onom, tko na to pristane.

    Autor: Ivanka Žakman

  • Mreže i društevene mreže - novi kiborg totalitarizam kojemu dobrovoljno služimo?

    Mreže i društevene mreže - novi kiborg totalitarizam kojemu dobrovoljno služimo?

    "Država je uložila i širokopojasni internet, pa je to, između ostaloga, omogućilo razvoj inovativnih start upova kao i visokotehnoloških tvrtki koje Rumunjsku pretvaraju u novu Silicijsku dolinu". Ili, imamo i primjer dva: "zahvaljujući represivnom Ceausescuovom režimu, jak je naglasak u obrazovnom sustavu dan na prirodoslovno matematičke vještine koje se, posljedično, odražavaju na nove generacije informatičara".

    Kakve veze ima represivni režim brutalnog diktatora i njegova sklonost prirodoslovno-matematičkim vještinama s novim start upovima i razvojem širokopojasnig interneta najnovije generacije?

    Dakle, želim odmah reći da nisam nikakav protivnik prirodoslovno-matematičkih predmeta kao ni novih tehnologija, dapače, da ih nije bilo, vjerujem da bi čak i moj rad bio znatno otežan, ako bi ga uopće i bilo. Štoviše, mislim da bi vidljivost toga rada, kao i cijelih novih generacija, bila očajna: stari tiskani mediji su u dugom procesu izdisaja i nema nikakvih naznaka da će se trend prekorenuti, a društvene mreže nude jeftinu, efikasnu i nadasve dostupnu alternativu. Jednostavnim rječnikom: ako te nema na fejsu, ni nema te.

    Daleko je to od one Attalijevske pomalo utopijske budućnosti o hiperdemokraciji dijeljenja i dostupnosti, naime, uvijek treba računati s faktorom ljudske prirode, a ona je takva kakva jest: ona ima potrebe, ona je pomalo sebična i svakako će uvijek nastojati, baš onako darvinistički, preživjeti pod svaku cijenu, što znači, po cijenu drugoga. Empatija, iako viskocijenjena, uvijek nekako strada kada se radi o izborima koji se tiču nas osobno.

    Mreže i društevene mreže - novi kiborg totalitarizam kojemu dobrovoljno služimo?

    Ono što mediji pomalo izbjegavaju, točnije ni ne spominju jest nešto drugo: nisu informatičke industrije to što pokreće svijet, nije čak ni tehnologija sama po sebi, nije čak ni novac. Ono oko čega se svijet vrti je jedan drugi pojam, "industrija svijesti", dakle, stanja svijesti čovjeka, a koje se plasira putem tehnologije.

    U tome grmu leži zec tj. sumnja. U tome leži navodno nebitna poveznica, suptilno dana u djelomičnoj aboliciji Ceausescuovog brutalnog režima koji je "imao razumijevanja za prirodoslovne i matematičke predmete", a radi se o tome da je čovjek, sa svim svojim atributima sveden na tehnološki stroj, na dio mašinerije koja čovjeka odvaja od njegove stvarne prirode i stvara zavisnim od neumitne tehnologije, bila ona primitivna Ceausescuovog vremena ili ova navodno hipermoderna tehnologija start upova koji se bave produkcijom beskrajnih aplikacija za sveprisutne mobilne pametne uređaje.

    Tu dolazimo do poante: čemu služe sve te tehnologije, odnosno, što najvećim dijelom podrazumijevaju te tehnologije? Kratko i jasno: dostupnost informacije, bilo gdje, u bilo kojem trenutku, na bilo kojem mjestu. Veliki brat, bez velikog brata. Informacije koja prolazi minimalne filtere i koje, bila riječ o dezinformaciji ili provjerenoj, istraživačkim novinarstvom potkrijepljenoj informaciji, jednako zauzima mjesto na našem news feedu, štoviše, na nekom od agregatorskih portala gdje se onda multiplicira putem tehnološki uvjetovanih algoritama u beskrajne grane. Tu se čovjek zaista može upitati o demonskoj i antidemokratskoj naravi stvari. O tome je još šezdesetih i ranih sedamdesetih govorio Jerry Mander u planetarnom hitu "Četiri argumenta protiv televizije". "Mogao si surađivati sa sistemom ili mu se protiviti, ali ono što nisi nikako mogao, bez obzira jesi li uživao u sigurnom i udobnom životu ili sjedio u zatvoru, bilo je ne biti u odnosu s njim...Zamijeniš li riječ 'socijalizam' s 'mrežama', dobiješ internet. Njegove konkurentske platforme sve su bile sjedinjene u jednoj ambiciji - odrediti svaki aspekt tvoga postojanja... A sami aparatčici jedan su vječni tip... ništa nije tričavije od toga da čovjek ima x sljedbenika na Twitteru, popularni Facebook profil i povremeno četiri minute na CNBC-ju. Prava privlačnost položaja aparatčika jest u sigurnosti pripadanja..." Tako navodi Jonathan Franzen u romanu Čistoća, uspoređujući DDR-ovski totalitaristički režim i soft totalitarizam novih tehnologija, kako im tepamo.

    Ipak, jedna stvar je više nego optimistička. Naime, čovjek je uvijek u sebi imao ugrađeno ono što se zove otpor, bio on melankoličan ili aktivan, a koji podrazumijeva u svakom slučaju borbu, ovaj puta možda protiv puno difuznijeg "neprijatelja", dakle tehnološkog juggernauta, no koji jamči jednu jedinu stvar: iako će borba biti grčevita, čovjek će uvijek nalaziti načina, štoviše, to će biti pitanje njegova opstanka, kako bi se suprotstavio pa makar i "tiraniji izbora i obilja", ne bi li konačno nastavio svoje koračanje prema samome sebi, punome sebi, smislenom sebi.

    Autor: Milan Zagorac

  • Nada

    NADA

    Nada

    Kako je moćna
    Izgovorena
    Riječ
    Nada.....

    Kako samo
    Kod čovjeka
    Stvara onaj
    Topli osjećaj
    Da nije svemu
    Kraj....

    Stoga kada
    Čujemo misao
    Da još nade
    Ima......
    Povedimo se
    Za njom
    Upravo u trenucima
    Kada smatramo
    Da izlaza nema.....

    Izlaza iz onoga
    Što nas se obujmilo
    Onako čvrsto
    Onako bez suzdržanosti
    Bez obzirno......
    Želeći nam time
    Dati do znanja
    Da je ono jače
    Te da smo ulovljeni
    U mrežu iz
    Koje izlaza
    Nema.....

    Ali kada nam kroz
    Um prođe misao
    Na nešto lijepo
    Na nešto pozitivno
    Nešto nas nešto
    Naprosto
    Vuče iz ponora
    Daje nam
    Snagu da ljepotu
    Pronađemo
    U onome što na izgled
    Ljepote nema,
    To je nada.....

    Nada koja se javi
    U trenutku kada
    Mislimo da nas
    Više ništa ne može
    Razveseliti
    Da nam ništa
    Ne može unijeti
    Dašak topline
    U naš život.....

    Tu nadu
    Taj spas duše ,
    Treba samo dočekati
    A pitate se kako ?
    Pitam se i ja ,
    Ali vjerujem da je tu
    Oko nas
    Da nas promatra
    Iz prikrajka
    Da nam priskoči u
    Pomoć kada
    Vidi da više
    Dalje ne možemo.....

    Stoga nada
    Umire posljednja
    Tako naš narod
    Mudro zbori....
    Slušajmo njihove
    Mudre izreke
    I naučimo nešto
    Iz njih.......
    To su riječi koje
    Su našle svoju
    Potvrdu u životu
    Mnogih
    U prošlim
    Vremenima
    Kada isto tako nije
    Lako nije bilo....

    Mnoge nedaće
    Prošli su naši
    Stari ,
    Borili se sa bolestima,
    Neimaštinom ,
    Nepravdom ,
    Zlim jezicima

    Ali su ustrajali ,
    Nisu se dali ,
    Pomagali su drugima
    Od onog malo što
    Su imali ,
    Dijelili s njima i
    Dobro i zlo ,
    Ali onako iz duše.
    I to ih je spasilo
    I ono što je stalno
    Bilo uz njih je
    Nada ,
    Vječno prisutna u
    Njihovim srcima .

     

    Gordana Sedmak Jednačak

     

  • NAPREDNO KORIŠTENJE BLJESKALICE – ODVOJITE JU OD FOTOAPARATA

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    NAPREDNO KORIŠTENJE BLJESKALICE – ODVOJITE JU OD FOTOAPARATA

    Dobro, sad smo naučili kako fotografirati bljeskalicom da izbjegnemo spaljena lica i neugodne oštre sjene pod bradom i nosom, ali opet bismo željeli više. Profesionalni reflektori pružaju niz mogućnosti: već ako imamo samo jednu reflektorsku rasvjetnu jedinicu, koja je fizički odvojena od fotoaparata, nalazimo mnoge mogućnosti koje nadilaze korištenje standardne bljeskalice. Postavimo li reflektorske rasvjete bočno od modela, lijevo ili desno pod kutom od 90°od osi objektiva, dobit ćemo lijepu barokno osvijetljeno-zasjenjenu glavu (chiaroscuro), a da ne govorimo o svim mogućnostima koje nam pruža pomicanje rasvjetnog tijela prema fotoaparatu ili od njega, mijenama na modelu, koje liče na mjesečeve mijene kada je osvijetljen pod različitim kutovima obzirom na naše gledište. Može li standardna bljeskalica nešto slično?

    Veoma jeftino moguće je nabaviti jedinicu koja se sastoji od podloge bljeskalice i okidača kojeg ugradimo na fotoaparat (trigger). Ovaj nam alat omogućava da bljeskalicu odmaknemo od fotoaparata, te ju u krugu nekoliko metara po volji postavljamo, te da bljeskalica sinhronizirano bljesne jednako kao da je na fotoaparatu. Nemamo li pak to, možemo se koristiti reflektivnom površinom (uobičajeni naziv je reflektor, no kako ne bi bilo zabune radi li se o reflektivnoj površini ili o reflektorskoj rasvjetnoj jedinici, koristim ovaj izraz). Reflektivna površina kružna je složiva platnena površina sa premazom. Za studijske uvjete najbolja je ona koja ima s jedne strane bijeli, a s druge strane srebrni premaz. Potrebno je bljeskalicu usmjeriti od modela, zaštiti njen mlaz svjetla da se ne raspršuje, kao što smo objasnili u jednoj od prethodnih kolumni, a pomoćnik treba držati reflektivnu površinu tako da sa željenog položaja vraća mlaz svjetla na model. No pobliže ću objasniti kroz nekoliko primjera.

    NAPREDNO KORIŠTENJE BLJESKALICE – ODVOJITE JU OD FOTOAPARATA

    Na slikama 1 i 2, oprema za napredno korištenje bljeskalice: Na slici 1 lijevo vidimo reflektivnu površinu, a desno tronožac (stativ) sa stalkom za postavljanje bljeskalice i kišobranom za raspršujuće reflektiranje svjetlosti. Na slici 2 bljeskalica na stalku odvojena od fotoaparata u trenutku daljinskog opaljenja okidačem povezanim s ekspozicijom fotoaparata.

    Canon 7F

    Predložene fotografije napravljene su fotoaparatom Canon 7F, uz korištenje objektiva Tamron 18-270 i bljeskalice Canon Speedlite 550EX.

    Lucija

    Fotografija je napravljena s bljeskalicom montranom na fotoaparatu, ali okrenutom od modela (model: Lucija), uz reflektirajuću površinu postavljenu s djevojčine lijeve strane na udaljenosti oko 1.5 metar.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 154 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/14
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AWB

    ISO i trajanje ekspozicije standardni su za korištenje ove bljeskalice. Zaslon je zatvoren jer je reflektirajuća površina (srebrna) stavljena veoma blizu modelu, te je na taj način postignut snažan chiaroscuro na licu i potpun mrak u pozadini. Kada bismo ovu fotografiju htjeli napraviti bljeskalicom odvojenom od fotoaparata, ona bi se morala nalaziti nešto dalje i ne bi smjela biti uperena u model, kako sjene ne bi bile previše oštre. To bismo izbjegli korištenjem kišobrana ili opet reflektirajućom površinom.

    Ukoliko nemate reflektirajuću površinu, možete ju improvizirati pomoću alu-folije s nekom čvrstom kartonskom podlogom. No obzirom na nizak trošak, svakom ambicioznijem korisniku preporučam nabavu ove najosnovnije opreme, kako bi mogli i sam napraviti kvalitetne portrete poput ovoga u primjeru.

    Lucija

    Da bismo postigli jedan ovakav efektni portret, trebat ćemo tronožac, stalak za bljeskalicu i komplet za daljinsko paljenje bljeskalice. Bljeskalica je postavljena iza djevojčine glave (model: Lucija), na udaljenosti manjoj od pola metra, okrenuta ravno prema njoj. Treba upozoriti model unaprijed jer bljesak s ove udaljenosti može izazvati kratkotrajnu nelagodu. Također, propitajte se da li je osoba osjetljiva na izravne bljeskove. Nasuprot njoj, pored fotografa nalazi se pomoćnik (ili stalak) koji s udaljenosti od oko dva metra vraća dio bljeska na vidljivu stranu djevojčinog lica.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 70 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/10
    ISO – 200
    Balans bijeloga – 4900°K

    Cilj je bio uhvatiti snažan bljesak protusvjetla bljeskalice kao aureolu oko djevojčine glave, a pri tome ne izgubiti ljepotu njenog lica. Bilo je potrebno nekoliko pokušaja dok nisam dobio željeni odnos osvijetljenih i zamračenih područja. U ovom slučaju korištena je bijela strana reflektivne površine, budući je u pokušaju sa srebrnom izgubljen efekt aureole, jer je lice bilo previše osvijetljeno. Nema strogih pravila, zbog okolišnih uvjeta, veličine sobe, boje sobe, snage bljeskalice itd., te će i vama za ovo trebati poneki pokušaj. Ako je lice presvijetlo, treba udaljiti pomoćnika ili stalak s reflektivnom površinom, ako je aureola prejaka, smanjiti otvor zaslona ili spustiti ISO vrijednost. Naravno da u pozadini modela mora biti crna podloga!

    Alen

    Da dramatičan muški portret (model: Alen) snažnog chiaroscura sa snažno osvijetljenom lijevom stranom lica (modelu lijevo), koja je okrenuta od nas u poluprofilu, tak oda zapravo gledamo zatamnjenu stranu lica, uz uzak pojas osvijetljenog lica i nosa. Glava je osvijetljena poput Mjeseca u fazi mlađaka.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 100 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/16
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AVB

    Cilj je bio postići ono što sam nazvao 'osvjetljenjem mlađaka', pa je na isti način trebalo postaviti svjetlo bljeskalice. U odnosu na liniju objektiva i modela, bljeskalica je postavljena pod kutom od cca 150°,s time da je potrebno zasjeniti bljeskalicu, kako ne bi slučajno objektiv uhvatio njezin bljesak. To se postiže na ranije opisan način, pomoću komada kartona koji se gumicom učvrste oko glave bljeskalice ili većim sjenilom koje pomagač / stalak drži između bljeskalice i objektiva. Kada želimo napraviti sličnu fotografiju djevojke, odnosno ženskog modela, bljeskalicu nećemo usmjeriti izravno, nego opet indirektno, pomoću reflektirajuće površine ili kišobrana, kako sjene ne bi bile tvrde. Muški portreti međutim, traže snažniju modulaciju i tvrđe sjene, koje daju muževan karakter modelu. I ovdje je potrebno vratiti dio svjetlosti na zatamnjenu stranu lica kako bi blago 'izronila' iz tame, ali mnogo manje nego na prethodnom primjeru.

    Na ova tri primjera, tri osnovna položaja (blagi otklon, oštri otklon, nasuprotni bljesak), vidjeli smo kakve nam se mogućnosti otvaraju sa odvajanjem samo jedne bljeskalice od fotoaparata. Kad jednom nabavimo osnovnu opremu i svladamo tehniku rada, te se počnemo snalaziti sa podacima koje trebamo postaviti, otvaraju nam se neograničene mogućnosti koje u svemu pariraju profesionalnom studiju. Da ponovimo: potrebna nam je prostorija srednje veličine i ne previsokog stropa, bijelo oličena, crno platno za pozadinu za dramatične portrete i fotografska oprema. Pored fotoaparata i bljeskalice (ne ugrađene!), trebamo jedan ili dva tronošca, stalak za nošenje kišobrana i kišobran, daljinski upravljač za bljeskalicu od dvije komponente, te barem osnovna (bijelo / srebrno) reflektirajuća površina. Kako su stalci za reflektirajuće površine nešto skuplji, za početak se uvijek možemo snaći s pomagačem. Ako koristite IC daljinski okidač fotoaparata ili tajmer, za nevolju možete i sami biti držač reflektivne površine!

    Budući je rad s profesionalnom rasvjetom znatno jednostavniji, neću ga posebno obrađivati kao temu, nego ću primjenu rasvjetnih tijela kontinuirane rasvjete objasniti uz primjere žanrovske fotografije 

    Autor: Zdenko Balog

  • NE RADI DRUGIMA ONO ŠTO NE ŽELIŠ DA TEBI DRUGI RADE

    NE RADI DRUGIMA ONO ŠTO NE ŽELIŠ DA TEBI DRUGI RADE

    NE RADI DRUGIMA ONO ŠTO NE ŽELIŠ DA TEBI DRUGI RADE

    Kineska mudrost zapisana je u ovoj rečenici "Ne radi drugima ono što ne želiš da tebi drugi rade".
    Ta rečenica puno govori , samo je treba znati "čitati".
    To je rečenica koju smo znali često čuti i od svojih roditelja , dok su nas odgajali .
    Njezin smisao netko je shvatio , a netko jednostavno kao da je nikada nije niti čuo , a kamoli razmislio o njezinom sadržaju i poruci.
    To je rečenica na kojoj se bazira moralnost svih nas.

    Stavovima da drugome radiš ono što ni u kojem slučaju nebi želio da drugi rade tebi , neke osobe se pretvaraju u bezosjećajna bića kojima je bitan samo osobni probitak , bez obzira kojim sredstvima to ostvarili .
    Takvim odnosima , jedni druge ćemo uništiti, jedni drugima nanoseči zlo , zapravo nanosimo zlo i sebi ( a toga izvršioci izgleda nisu svjesni ili o tome trenutno ne žele razmišljati ) , jer na kraju se u životu sve na neki način vraća .
    O tome treba razmisliti , kada želimo nekome nešto loše napraviti , kada želimo da se osjeća loše , podcijenjeno i da pati .

    Stanimo tome na kraj , svaki na svoj osobni način.
    Normalno je da dođe vrijeme u životu, kada čovjek nekako radi reviziju svoga života, preispituje svoju savjest, pa makar i u vrijeme kada već onemoća od života ovakvog ili onakvog , sumirajući sve što je u životu proživio, što je napravio i što ostavlja za sobom.
    Osobe koje su drugima nanijele bol , svakako će jednog dana postaviti pitanje: "Što je to meni trebalo, ja sam tim svojim postupkom jako loše postupio i ja sam sam negativno djelovao na daljnju sudbinu , odnosno preostali život , ne samo jedne osobe , već i čitave obitelji te osobe kojoj sam to napravio?"
    Ali , tada će to za osobu kojoj je to učinjeno biti prošlost , doduše bolna prošlost , koja će pomalo izblijedjeti , ali nažalost sa posljedicama na organizam do kraja života .
    Međutim treba nastojati o tome ne razmišljati, pozabaviti se dnevnim događanjima i obvezama.

    Uz pomoć obitelji i dobrih ljudi odmaknuti se od toga , staviti to sa strane i nastaviti dalje .
    Međutim , osoba osjeti da je to tu negdje, pokraj nje , prisutno, ona to osjeća.
    Veliki "krater" ostao je u duši , ali dušu treba polako oporavljati veseljem da je svanuo novi dan kada treba nešto napraviti od obvezan , pa nešto onako samo za sebe.

    Svakim danom je sve više osoba koje upadaju u takve nemile životne situacije, čiji smo uzrok mi ljudi i naš međusobni odnos koji je danas poprimio neke stvarno čudne i zastrašujuće oblike.
    Stoga , okrenimo se oko sebe , pomognimo jedni drugima, porazgovarajmo sa osobom kojoj je razgovor potreban, jer lijepom riječi što šta se može pozitivnoga učiniti .
    Odbacimo te neke loše porive , priđimo jedni drugima , pomognimo jedni drugima razgovorom , jednom malom gestom kojim možemo puno toga „ reći“.
    Na taj način ujedno gradim jedno lijepo , trajno i iskreno prijateljstvo.
    Jer prijatelj se postaje kada je najteže , kada moraš "dati sebe za drugoga" do kojeg ti je stalo.
    Jednog dana sve loše će ostati iza osobe koja je nešto ružno doživjela , te će ona ići dalje kroz život sa daljnjim poticajnim smislom da život ipak može biti lijep.

    Imati će smisao svog daljnjeg života, sve će postati bolna već pomalo izbljedjela uspomena .
    Stoga kada nas opsjedne misao da nekome napravimo nešto loše kao osvetu ili kao inat , stanimo i dobro razmislimo, što mi to zapravo radimo.
    Sjetimo se onog moralnog načela , a kojeg smo smetnuli s uma :

    "Ne radi drugome , ono što ne želiš da tebi drugi radi "!
    I stanite , odustanite od loše nakane , postanite bolji ljudi .
    Sve će Vam se to bolje isplatiti , jer osjećaj poštenja, osjećaj učinjene dobrote krasiti će vaš daljnji život .
    To je onaj predivan osjećaj kojeg ne može ništa zamijeniti , a posebno ono materijalno.
    Mislimo o tome, radimo na tome svaki dan .

    Budimo bolji jedni prema drugima , budimo bolji ljudi.

    Gordana Sedmak Jednačak

    Tekst izašao 2019 godine u Novom sisačkom tjedniku
    Ilustracija: https://www.nytimes.com/

     

     

  • Ne želim biti Grinch…

    Ne želim biti Grinch…

    Ali, meni ovi blagdani, blago rečeno, idu na živce. Dakle, hajde da se to sastoji samo od pučkih pobožnosti pa lijepo ode u crkvu na misu onaj koji to voli, blaguje bakalar na bijelo i na mornarski, pa na polnoćku, pa se lijepo okiti bor i svi smo sretni i veseli i za silvestrovo svi uzbuđeno čekamo nešto, nemam pojma što, promjenu kalendara, jedemo francusku, kucnemo se čašama i izljubimo, možda ne bih bio grintavi bezveznjak, ali…

    Ali to se sastoji od sljedećeg: prve se reklamice stidljivo pojave nešto prije 1. studenog, dakle, doslovno se može dogoditi da ste u kratkim rukavima, moguće da se još boja od posljednjeg sunčanja nakon kupanja u moru/jezeru/rijeci nije isprala, ali će trgovački centri započeti s decentnom dekoracijom, da bi se do kraja studenog posve definiralo da će se a) biti na štandovima i lokati kuhno vino, b) jesti kobasice s kupusom, c) napirlitan šetati ulicama, d) razmišljati o poklonima koje treba kupiti, pa makar nemao novaca i na 120 rata na Diners ili Amex, svejedno.

    Zatim stvari počinju lagano kuhati oko prve adventske svijeće, da se razumijemo, nemaju te adventske svijeće previše veze s prorokom, Betlehemom, pastirima i anđelima, nego sa stupnjevima panike jer, eto, kako kažu TV i svi mediji, „svojim najmilijima“ niste kupili nešto što ste trebali, a kako se bliži „onaj čas kad nama stiže djedo mraz“ i dogorijevaju svijeće jedna za drugom, naša je panika sve veća i sve bliže crvenoj zoni jer smo svjesni da smo dubinski zajebali – platit ćemo nešto previše i u zadnji čas, moguće krive mjere ili kvalitete, ako ne i, nedajbože, robne marke.

    Ne želim biti Grinch…

    Zato sada, a to mislim na razdoblje od 6. prosinca na dalje, izgleda kao priprema sudnjega dana, samo se umjesto opreme za spašavanje i preživljavanje kupuje sljedeće: plazme, lonce, majice s jelenima, rogove koje ćete okačiti na vašu mačku ili psa, kad već nemate sobove, igračke, razne, od lutkica, odjećice za lutkice, čarapice za princeze, puzzli, kamiona, autića, na daljinsko ili kit modela za slaganje za vašeg malog talenta, šminke, b.b. kreme, micelarne vode, pa za dan nakon proslave, neki kupuju aute na 7 godina jer sutra neće biti više auta, nove modele mobitela, jer je onaj od lani zastario, meowings asesoar, općenito hrpe bižuterije, parfema i kozmetike, razne, tablete koji vam malo ili ništa ne trebaju te tablete za živce kako biste bili propisno spremni na razdoblje koje slijedi.

    Kulminacija je između svete Lucije i tjedna prije Badnjaka. Pučki, to je dob strepnje, čak ako malo bolje pogledate to je etimološki bdijenje, vigilia di Natale, vilja Božja, ali sada je to volja trgovinska, blagdanska psihijatrija na vrhuncu: kupuje se na placi sve: meso provjerenog dobavljača, kisela repa, bakalar stoccafisso, da ne bi bio neki nekvalitetan, masline, usoljene, fine, tone majoneze, šampanj, panetone, litre i litre maslinovog ulja, Speroni, Monini, nebitno, važno da nije skupo i da ga je na litre, ingredijenti za kolače, za arancine, za kuglof, za orehnjaču, u shopping hramove se teško probija, mjesto za parkiranje je neka vrsta ukazanja, čuje se kako s neba sipi pobožna „aleluja“, koridori na eskalatorima su neprohodni, liftovi izgledaju gore od gradskih buseva u najgoroj špici, gomila se probija u oba smjera i manično razgleda i kupuje i kupuje… Djeca putem ciliću, zahtijevaju lampice, „Božićne čarolije“, „Bijeli Božić“ koji se nije nikada dogodio, ali svi o njemu govore (objektivno, kod nas snijeg pada u siječnju i veljači) i sve to skupa traje i ne prestaje, domjenci za poslovne partnere, domjenci kod poslovnih partnera, vrećice s prigodnim trodijelnim kalendarima i rokovnicima s logotipima, večere s kolegama iz susjednog ureda, dakako, zaboravih predstave gdje vaši maleni plešu, pjevju, sviraju, glume u prigodnoj predstavi i svi smo sretni jer je izvedba bila ok, ni jedno dijete nije pobjeglo uplakano s pozornice, ili barem ne vaše dijete… Osim toga, valja obići te neizostavne advente, Zagreb, Ljubljana, Beč, Trst… šteta propustiti, jelte.

    To nije kraj: najbolje tek slijedi – višegodišnje natezanje školskih vlasti sa skijanjem i slobodnim danima za djecu „koja idu na skijanje“, uz postojeće vikend platkove, sljemena, kronplatze, schldminge, štajaznam što sve ne, naravno, s neizostavnim sarmicma, jebale nas sarmice, dobro da nisu one koje su skuhane još na staru godinu, a jede ih se na Novu godinu baš u trenutku kada se začuje Radetzky marš iz Beča… i tako do pravoslavne Nove godine, naravno, preko pravoslavnog Božić, jel, obići ćete i prijatelje i rodbinu koji slave, maznuti još jednom neku česnicu, možda vam se i posreći novčić, iako ste se kao za novu godinu odrekli slatkog, masnog i cigara. Da ne zaboravim, u Trstu počinju prvi saldi, ne ovi naši, bezvezni, da, da, tek sad možete nabaviti fenomenalan Missoni šal za svega 68 eura, inače je 268, ili nevjerojatno potreban sat Cerutti, samo 120 eura, inače je 500. Ne moram reći da ste zapravo u bankrotu, ali riješit će se to podizanjem jednog nenamjenskog, kaže ona banka, „nikad lakše“.

    Uglavnom, tada to završava, rado bih zapalio jednu svijeću uz onaj već spomenuti „aleluja“. I da, što sam stariji, to sam sve mrzovoljniji po tom pitanju. Ne, ne oduševljavaju me praporci, ni cin-cin-cin, ni jeleni kao logotipi na televizijama ili najnovijoj kolekciji iz H&M-a, da ne govorim zajednički dočeci koji podrazumijevaju masu veću od 4 osobe, s time da te 4 osobe predstavljaju ujedno 4 člana najbliže obitelji.

    Nakon toga, ništa, život ide dalje. Valja riješiti problem odbačenih jelki i smreka, valja započeti novu godinu i gurati baraku dalje, kamo i koliko, ne znamo, do sljedećeg panblagdanijuma…

    Autor: Milan Zagorac

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.

NAVIGACIJA