• Neke nove djevojke

    Neke nove djevojke

    Klinac gleda u nju, prilično sramežljivo. Čak se i zacrvenio kada su im se pogledi sreli. Ona je u svom svijetu, svjesna kako je drugima zanimljiva pa poput iskusne kokete trepće kapcima na čijim rubovima su dugačke, crne ali umjetne trepavice. Svako malo tipka po svom roza mobitelu, jedva joj to uspijeva radi predugačkih i isto tako umjetnih noktiju sa kojih vrište kričave boje i šljokice.

    Ne, ona ne jede grickalice koje su ponuđene jer je na dijeti ali cuga joj ne škodi pa trpa u sebe količine na kojoj joj mogu zamjeriti i lokalni alkići. Vani je hladno ali uska majica na njoj je samo do pupka. Ta ista majica ima dva zadatka. Jedan je da se vidi raskoš njenih grudiju a drugi je da se vidi njen uzak struk. Kosa je, naravno obojana, minica tek prekrila skladnu guzu a štikle su dobrih 20 cm.

    Što radi pogleda koji se lijepe na nju, što radi popijenog alkohola, jezik joj radi nevjerojatnom brzinom. I nije baš ugodan. Svako malo zaboli je k...c radi ovoga ili onoga. Drugim riječima, zaboli je ono što u stvari nema.

    Neke nove djevojke

    Klinac i dalje gleda u nju, povremeno se zacrveni kada im se sretnu pogledi a ona svjesna njegove nemoći nastavlja još žešćim tonom laprdati o tamo nekom klincu kojemu se sviđa i svojoj "ženstvenoj" sposobnosti da ga od kanta jer jadan je ružan, nikakav i što je najvažnije, siromašan. Nema auto ali nema niti za taxi. Govori ona glasno s ciljem da je svi oko nje dobro čuju. Prijateljice koje su s njom u društvu, odobravaju joj sve što govori, ohrabruju je, govore kako je u pravu i cerekaju se onim jadnim i izvještačenim osmijehom. A ustvari, u njima kipi! Jer, ona je kraljica u društvu a one su samo blijeda kopija nečega što bi i same željele biti.

    Nakon njenog prepričavanja, klinac malo ustukne, zamisli se i spusti pogled. Moguće da se našao u toj priči o ružnom, nikakvom i siromašnom stvoru koji nema najnoviji model mobitela a kamoli tatin nabrijan auto. Klinac popije ostatak svoje Coca-Cole, plati konobaru i ode iz kafića. Kada je zatvarao vrata iza sebe, još jednom ju je pogledao onim tužnim i čeznutljivim dječačkim pogledom. Vidio je to i konobar i u znak negodovanja kimao je glavom. Sav teret ovog svijeta bio je na plećima tog klinca kojemu nije više od šesnaest godina.

    Srela sam ga nekoliko tjedana nakon. Na placu je obavljao kupovinu u koju ga je poslala majka a uz njega je bila i mala sestrica koju je taj dan morao čuvati. Na štandu na kojemu je kupovao, vrlo pomno je birao namirnice propitkujući za cijenu, određujući koliko točno, čega treba. Za sestru je odabrao nekoliko jabuka, nekoliko mandarina i samo dvije banane. Malena se usprotivila tražeći više banana ali on je ostao pri svome objašnjavajući joj kako će, nakon što mama i tata dobiju plaću, nanovo u kupovinu. Nekoliko kuna ostavio je za bakšiš prodavačici, uljudno se zahvalio i udaljio od štanda.

    Nisam mogla odoljeti, krenula sam za njim, zaustavila ga i ispričala mu kako je završila priča u kafiću, nakon što je otišao.

    Dakle, nakon što je klinac otišao, nakinđurena mala je i dalje je laprdala sve dok u kafić nije ušla ekipa među kojima je bio i njen, nazovi dečko, "tatin sin". A taj "tatin sin" je za kratko počeo galamiti, prijetiti i u naletu adrenalina maloj je opalio ćušku. Onako, upozorenja radi, ali omotano u celofan ljubavi. Ušutjela istog trena. Više nije bila tako glasna, više nije kolutala očima, čak je od nervoze počela jesti grickalice.

    Na njegovu zapovijed, isključila je mobitel. Na njegovu zapovijed platila je cugu njemu i njegovim prijateljima. Na njegovu zapovijed morala je otići kući pješice uz napomenu da će je kasnije provjeriti i zvati na kućni broj telefona. Nakon što je otišla, bez ustručavanja se počeo upucavati njenim prijateljicama koje su, konačno, dočekale da budu malo manje blijeda kopija kraljice. Za kratko su svi otišli zajedno sjedajući u tatine automobile i završili tko zna gdje. Konobar je i dalje kimao glavom a ja sam mu, u znak odobravanja, samo slegnula ramenima.

    Klinac me saslušao, nasmiješio se i rekao ono najjednostavnije što je mogao: "Hvala!" Prigrlio je svoju sestricu i krenuo put ka kući.

    Povremeno ga sretnem i tim slučajnim susretima se veselim. Uvijek me pozdravi, mahne mi rukom i toplo se nasmije. Kumice s placa mi kažu kako je drago viđeno dijete, pristojno do bola, kako uvijek ostavlja bakšiš a sestrici obavezno kupi ponešto. Konobar iz kafića mi kaže kako je počeo dolaziti s djevojkom, skromnom, pristojnom i kako uvijek kada sretne onu nakinđurenu malu umjetnih trepavica i noktiju s početka ove priče, jednostavno joj okrene leđa. Konobar kaže kako ta mala sada u njega gleda onim istim čeznutljivim pogledom kojim je nekada on gledao u nju. Konobar na dodaje i još nešto - ta mala i dalje dobiva ćuške od "tatinog sina".

    Pošteno!

    Autor: Ivanka Žakman

  • Nema ljudi (kolumna od prije 13 godina)

    Nema ljudi (kolumna od prije 13 godina)

    Tekst koji slijedi pronašao sam slučajno. Radi se o nekom mome pradavnom tekstu koji sam pisao na satu hrvatskog jezika, najvjerojatnije u 2. ili 3. razredu srednje škole. Dakle, napisao sam ovu kolumnu najvjerojatnije s 15 ili 16 godina.

    Odlučio sam se objaviti ju jer sam na svoje zaprepaštenje shvatio da tekst uopće ne zvuči kao školska zadaća. Još od osnovne škole bio sam poznat kao luđak i redikul, ali ne sjećam se da sam tada pisao ovakve stvari, tako jezivo slične mome današnjem pisanju, i izražajno i svjetonazorski. Tekst je provokativan, mizantropski, polemičan, drzak. Vokabular koji se u njemu upotrebljava nije tipičan za srednjoškolca.

    Ova pradavna okamina neke moje zaboravljene zadaće uvelike zvuči poput mojih sadašnjih kolumni, koje pišem s 29 godina. To me otkriće fasciniralo. Ostao sam maksimalno dosljedan u svojim stavovima toliki niz godina.

    Stoga želim da upoznate mene kao tinejdžera. U tekstu nisam popravljao ništa, već vam ga dajem u obliku u kojem sam ga i sam ponovno otkrio.

    kolumna od prije 13 godina

    Veliki broj ljudi u mojoj sredini se pita zašto sam ja stalno u tmurnom i lošem raspoloženju. Pokušavaju se dosjetiti zbog čega sam takav i što nije u redu sa mnom, a ne razmišljaju na način da možda nešto nije u redu s njima.

    Naime, ja sam duboko razočaran ljudima, njihovom naravi i njihovim načinom razmišljanja. Sada bi neki od starijih ljudi mogli početi prigovarati na ove moje riječi, i početi mi prigovarati da sam tek počeo živjeti i da nemam još pojma o životu te da se ja još ne mogu razočarati u ljude i u život. Ja kažem da je to itekako realna i suvisla izjava, jer nije bitno koliko je čovjek star dok se počne u svojoj glavi baviti tom i sličnom problematikom, već kolika mu je sposobnost objektivnog rasuđivanja i koliko pozorno gleda svijet oko sebe.

    Zar mi netko može reći da i osnovnoškolac ne može vidjeti što se događa u svijetu, svo to parazitsko ponašanje ljudi, in a temelju toga donesti svoje zaključke?

    Što duže proučavam ljude koji me svaki dan okružuju (pa i sebe, ne želim ispasti licemjeran), sve mi se više čini da bi se process našeg razvitka kroz povijest prikladnije mogao nazvati de-evolucijom. Što dalje idemo u razvitku, hvaleći se sve više kako smo briljantni i superiorni, to činimo više i više stvari kojima kao da opovrgavamo navedeno. Pa kakav je to oblik postojanja koji svojevoljno i potpuno svjesno razara svoju okolinu i resurse potrebne za život, potpuno svjestan da time sam sebi žurno kopa grobnu jamu, ali ne želi misliti o tome i glavno mu je da danas živi dobro i lagodno, a ako uskoro zbog toga umre i on i sve ostalo što je živo, to nije njegov problem. Pa zar to nije najprimitivniji oblik razmišljanja?! Gdje se iz takvog postupanja može vidjeti i trunčica inteligencije od sve te silne superiornosti kojom se ljudi hvale?! To što se znamo smisleno glasati, imamo svoj sustav sporazumijevanja slovima i svjesno pišamo i seremo očito nije nikakav preduvjet za razum.

    Nije vam dovoljno zdravoseljačkih činjenica da bih vas uvjerio da je čovjek prljava životinja ili niže?! Nema problema, primjera ima dosta za sipanje iz rukava.

    Uđite na primjer na neki koncert ili party i malo pogledajte oko sebe. Da li je sva ta masa ljudi tamo radi uživanja u glazbi kako je primjereno ljudskom “razvijenom” mozgu? Ne, došli su ševiti. Napravimo sada malu usporedbu sa životinjskim svijetom. Mužjak dolazi na pojilište među ženke samo s jednim na pameti. Mužjak počinje zavoditi primitivnim pokretima ili glasanjem, te se bori do krvi sa suparnicima, i uzima ženku te nakon što se zadovoljio odlazi, i nikad se više neće vratiti istoj ženki. Sad, mogu li se između ta naša dva primjera povući paralele? U mojim očima ta dva primjera su identična.

    [Dodano u fusnoti na dnu pronađene stranice:] Ja sam glupa, primitivna životinja i uspio sam se pomiriti s tim. Daje li mi to neku prednost nad ostalima koji su još slijepi? Po mome mišljenju, neku malu prednost ipak da.

    Autor: Boris Kvaternik

  • Neugodan susret s odrubiteljicom glava

    Neugodan susret s odrubiteljicom glava

    Svi smo mi barem u jednom trenutku našeg obaveznog obrazovanja čitali Juditu Marka Marulića. Neki su je, naravno, možda izbjegli, namjerno ne pročitavši to djelo. Ali svakako im se nalazila u programu. A usudio bih se ići tako daleko i ustvrditi da je većina prosječne djece i tinejdžera na neki način „lažirala“ svoje iščitavanje Judite, bilo prepisivanjem na testu, konzultiranjem raznih vodiča kroz lektiru za lijenčine, nepojavljivanjem na satu, čitanjem svake pete stranice, i tako dalje.

    Svi smo mi barem u jednom trenutku našeg obaveznog obrazovanja čitali Juditu Marka Marulića

    Naime, problem je u tome što su nam ta djela nerazumljiva i strana. Čak i većini prosječno i natprosječno obrazovanih Hrvata jezik djela naše renesanse, baroka i nekih ranijih perioda potpuno je nepristupačan.

    To je jedna strana problema s našim kurikulumom iz nastave hrvatskog jezika i književnosti za osnovne i srednje škole. Drugi dio problema jest taj da kurikulum, usprkos toj veoma očitoj činjenici, inzistira na tome da djeca čitaju Juditu i slična djela, jer to je, kažu oni (i to opravdano), kamen temeljac hrvatske književnosti.

    No, ono što je rezultat takvog nepopustljivog inzistiranja na djeci posve nerazumljivom jeziku naše književne tradicije jest sve manji broj mladih ljudi kojima se ne povraća od samog spomena lektire i knjiga.

    Ta, pogledajte samo ovo:

    „Dokla dohodeći svi se dosabraše,
    misec jur sviteći drugoč se kazaše
    Tankorog hojaše, kakovno biše bil,
    kada tuj pristaše parva čela svih sil.“

    Jezik Marulićeve Judite jedna je verzija starog hrvatskog dijalektalnog govora koji je nastao pod izravnim utjecajem svoga pretka, starocrkvenoslavenskog jezika. U najmanju ruku, potrebno je temeljito poznavanje i razumijevanje povijesti hrvatskog jezika da bi se s razumijevanjem čitalo Juditu i slična djela. No, ipak se inzistira na tome da je Juditu primjereno davati osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj djeci, ostaviti ih same da se hrvu s jezikom koji nerijetko do ruba očaja dovodi i studente povijesti hrvatskoga jezika.

    I onda smo svi mi, knjiški ljudi, u potpunom šoku kada vidimo da popularnost književnosti vrtoglavo opada sa svakom novom generacijom!

    Pa dobro, dosta smo jadikovali. Pitanje je - što bi se konkretno moglo poduzeti u vezi s ovom problematikom, kada bi to netko relevantan imao volje i provesti u praksi?

    Ukinuti Juditu iz nastavnog programa?

    Ma koliko se to u ovom trenutku beznađa činilo logičnim rješenjem, to je ipak jedno barbarsko rješenje koje će samo doprinijeti osiromašivanju iskustva budućih generacija o književnosti općenito, kao i o vlastitoj povijesti.

    Ono što se, uslijed svega toga, nameće samo od sebe jest beskrajno logično, a opet toliko šokantno za okamenjene strvine u školskim foteljama.

    Treba prevesti prokletu Juditu. I sva slična djela. Treba ih prevesti na suvremeni hrvatski jezik, tako da budu pristupačna svima.

    Sad, uvjeravam vas da bi svaki prosječni profesor hrvatskog jezika na ovakav prijedlog potpuno popizdio. Nazvao bi ovakvu inicijativu barbarizmom, populizmom, skrnavljenjem našeg vlastitog jezika i naše vlastite povijesti, i tako dalje...

    I ne bi bio potpuno u krivu.

    No, ono što oni ne vide, a svatko nepristran jednostavno treba vidjeti jest to da izbor nije DA ili NE, tj. u ovom slučaju izbor nije samo između potpunog zaboravljanja jezika Marulićevog izvornika i krutog inzistiranja na istome.

    Ono što se nameće kao veoma elegantno rješenje su izdanja Judite (i svih sličnih djela) u dvojezičnim knjigama.

    Razmislimo na trenutak o tome. Mnogo je dvojezičnih izdanja u našim knjižarama. Posebno se filozofska literatura odlikuje ovim pristupom. Zašto to ne primijeniti i na našu povijesnu književnost i ne popularizirati ju? Na jednoj strani izvorni tekst, na drugoj strani profesionalan prijevod na današnji standardni Hrvatski jezik - problem riješen!

    Na taj način, imali bismo najbolje od obje solucije - djeca u osnovnim i srednjim školama imala bi pred sobom razumljiv tekst u koja bi se mogla udubiti bez frustracije i osjećaja inferiornosti, a s druge strane, oni bi napredniji mogli pokoji stih usporediti s originalom, da dobiju „okus“ Marulićevog govora i na taj način ne ostanu zakinuta za to važno iskustvo.

    To bi posve sigurno rezultiralo ponovnom popularizacijom nekih prevažnih djela naše književne povijesti, kao i popularizacijom književnosti općenito u novim generacijama učenika. No, dakako, takva inicijativa naišla bi na žestok otpor. Ako se ne varam, neka ovakva izdanja već i postoje, ali se gotovo nikad ne koriste u obaveznoj nastavi. Tradicionalni profesori i istraživači naše književne baštine ovakvu bi inicijativu sabotirali, nastojali ju ukinuti, a djecu koja bi se služila prijevodima vrlo vjerojatno i rušili na ispitima zbog „varanja“. Iznijeli bi najvjerojatnije neke od idućih argumenata protiv ovog prijedloga unaprjeđenja kurikuluma:

    a) Idenjem niz dlaku novim generacijama, oduzimamo im priliku razvijanja analitičkog mišljenja i samoinicijativnosti pri istraživanju teksta.

    Odgovor: Idenjem niz dlaku novim generacijama, u nekim slučajevima im sigurno činimo medvjeđu uslugu i zakidamo ih za intelektualni razvoj. No, ne i u ovom slučaju, i to iz jednostavnog razloga - ako djeci ne prilagodite neko prastaro književno djelo, ona ga u ogromnoj većini neće niti pročitati, a oni koji će se mučiti s čitanjem, neće razumjeti 90% pročitanog. Kako itko može tvrditi da doprinosimo intelektualnom razvoju djece tjerajući ih da čitaju s nerazumijevanjem, ili ih primoravajući da od nekog povijesno važnog djela jednostavno dignu ruke? Čitanje razvija intelekt, bez obzira čitala djeca izvornik ili neku „blasfemičnu“ novu verziju. Ako djeci ogadimo čitanje, priča o razvoju intelekta staje sada i ovdje.

    b) Mijenjati jezik izvornika nekog našeg djela je barbarski čin, kvarenje izvornog djela.

    Odgovor: Mijenjati izvornik nekog povijesnog djela moglo bi se nazvati barbarskim činom u većini slučajeva, ali ne i u ovom. Jer, kao što ste vidjeli, predložio sam verzije naših starih djela koje bi uz moderni prijevod čuvale i izvorni tekst. Sad kada smo to ponovili, reći ću i to da je puno veći barbarizam svjesno dopustiti da neko važno djelo proguta zaborav, nego uložiti svjestan napor u njegovu reaktualizaciju. Djelo koje je zaboravljeno kao da i ne postoji, kao da je spaljeno.

    c) Mi, profesori, nismo tu da bismo književnost pokušali učiniti popularnom, već da podučimo djecu činjenicama.

    Odgovor: Vi, profesori, posve sigurno jeste tu da biste popularizirali književnost, kao i kritičko mišljenje i znanost općenito. Bez te tendencije vaša profesija ne vrijedi ni pišljiva boba jer stvara generacije koje mrze sve što ima veze sa školom, obrazovanjem ili intelektom. To je naša stvarnost i naša sadašnjost, a zaslugu možemo pripisati samo vama. Ako mi ne vjerujete, prošetajte Savskom vikendom oko 12 u noći i recite mi jeste li promijenili mišljenje o trenutnom mentalnom sklopu hrvatske mladeži.

    d) Jezik Judite i sličnih naših djela jest hrvatski jezik, i apsurdno ga je prevoditi jer je on Hrvatima razumljiv.

    Odgovor: Reći da se Judita i slična djela ne smiju prevoditi jer su pisana nekom varijantom hrvatskog jezika jednostavno je neartikulirano inaćenje. Činjenica je da s tim djelima imaju problema i studenti hrvatskog jezika i književnosti, koji su posvetili svoj profesionalni interes tim djelima. S obzirom na to, očekivati od osnovnoškolaca i srednjoškolaca da razumiju dotična djela bez pomoći jednostavno je profesionalna lijenost. Biste li dali osnovnoškolcu da čita neki staroslavenski brevijar iz 11. stoljeća, jer je i to dio naše povijesti i našeg jezika? Susresti se sa starohrvatskim govorom djeci je jednako kao pokušati razumjeti Makedonski bez pomoći. Čemu to doprinosi, osim održavanju nekakve besmislene i ustaljene tradicije?

    Stvar je u načelu vrlo jednostavna. Ili će se starija hrvatska književnost prilagoditi novim vremenima, pritom ipak čuvajući spomen na izvornike, ili će u potpunosti postati irelevantna, kao da je nikad nije ni bilo. Stoga se dozovimo pameti i olakšajmo djeci susret s Juditom. Neka od tog susreta ne strahuju, kao da se osobno moraju susresti u okršaju s tom odrubiteljicom glava. Neka taj susret bude intrigantan. I prije svega razumljiv. Inače je Marulić uzaludno trošio tintu.

    Autor: Boris Kvaternik

  • Nisam na čisto s „lidlićima“

    Nisam na čisto s „lidlićima“

    Zacijelo bih se pridružio pravedničkoj gomili koja je odlučila obračunati s onima koji promoviraju pogrdan naziv „lidlići“ za siromašniju djecu u vrtiću ili osnovnoj školi da ne postoji jedan ali… A to je, sjećate se, morate se sjećati, ona genijalno smišljena „kao fol“ negativna kampanja „mama iz Rijeke, kćer Zara i odvratan poklon-bon iz H&M-a“, zar ne? E, to je bila kampanja, danima se o tome pričalo, nastojalo se proniknuti koja je to „glupača“ izvalila i ostala živa, ali na tome se skupljalo empatijske bodove, naravno, nitko se ne želi identificirati s bahatom mamom male Zare (jadna, mala ni kriva ni dužna nosi ime konkurentskog brenda), već će se svi identificirati s dobrom i pravednom H&M-ovokom, zar ne?

    To se inače zove asimetričan sukob, i super funkcionira. Djeluje ovako: ja sam mali, slab, jadan, imam velike lijepe okice (nemam, ali nema veze) i siromašan, a onaj drugi je bahat, grub, arogantan, pun sebe… I sve bi to bilo super cool, kada ne bi danas postojale društvene mreže pa svaku takvu situaciju baš svatko može prikeljiti na Facebook. Dakle, zaista morate biti ograničenih intelektualnih kapaciteta da se prihvatite uloge ovoga drugoga, dakle, bahatog i nametljivog, arogantnog i bezobraznog. Ljudi će vas razapeti. To je u ljudskoj prirodi, mi uvijek „padamo“ na slabije, to je naša ugrađena empatija, i nema veze što možda ovaj prvi jako dobro zna manipulirati, mi smo prirodno na strani slaboga. I šlus.

    Sad dolazimo do „lidlića“, ovaj put u Splitu. U biti, uopće ne sumnjam da takva vrsta ponašanja, koja je, naravno, naučena u roditeljskoj kući, postoji, postojala je i postojat će. Uvijek je bilo ljudi koji su bahati i arogantni i koji će se bez imalo skrupula ismijavati siromašnijima od sebe i prenositi takvo socijalno idiotsko ponašanje na svoje potomke. Ne samo siromašnijima, nego i ljudima drugog porijekla, drugog naglaska, drugog izgleda, rodno, spolno, zbog toga što je netko premalo ili previše pametan… Kako kod nas ne postoji protestantska etika koja mjeri jedino rad, rad i samo rad, već mjeri samo neku vrstu prijetvornosti i bahatluka koju eufemistički nazivamo „snašo se čovjek“, naš će čovo, homo balcanicus koji misli da je svojim postojanjem zadužio ako ne čovječanstvo, onda barem svoju okolinu za vijeke vjekova, vrlo lako pomisliti da ima pravo suditi nekoga po odjeći iz Lidla. Ili, općenito, misli da ima pravo suditi po bilo kojem drugom kriteriju. Dakle, da zaključimo, ova vrsta našeg raslojavanja čak i u najranijoj životnoj dobi nije nikakva nepoznanica. Svi smo manje-više doživjeli neku vrstu poruge i diskriminacije na neki od tih računa. Što ćeš, ružna mentalitetska crta, rekao bih duboko ukorijenjena i teško popravljiva, možda bismo samo dugotrajnom edukacijom i učenjem o demokraciji i humanističkim načelima uz posebno cijenjenje vrline rada naprama „snašo se čovjek“ na kraju postali bolje društvo. Jer to je utopija koja postoji samo ako se ljestvice postavlja sve više i više, a da gornja granica ne postoji.

    Usput budi rečeno, mene uopće ne smara Esmara kolekcija iz Lidla. Štoviše, rado odem pogledati što je novo četvrtkom ponudila zgodna teta Heidi Klum, i bez ikakvih ću kompleksa kupiti neki predmet jer je jeftino, a nije čak ni tako loše. O, da, kupit ću i hlače u Mani, sat na eBayu i vozit ću 8 godina stari Hyundai. Zapravo, uopće me nije briga.

    No, smeta me uopće primisao da je moguće, dakle, ne tvrdim, ali pretpostavljam, jer je bilo takvih slučajeva, da se preko djece – dakle, inače najosjetljivije skupine na koju smo još dodatno svi jako hiperosjetljivi - lomi priča o jednoj robnoj marki. Dakle, ne samo priča o raslojavanju djece u dječjim vrtićima i ranoj školi, nego i o samoj robnoj marki. Jer, priznajmo, nije ovo neko generičko ime tipa Miss Caritas ili Miss Crveni križ (također odvratno), ovo je vrlo jasno i nedvosmislena aluzija na jednu robnu marku jednog trgovačkog lanca poznatog, između ostalog, po jeftinoj odjeći. Koji je, pretpostavimo, na način specifičan današnjem vremenu odlučio provesti jednu kampanju. Jer temeljno je pravilo dobrog PR-a da ste vi dobar i pravdan čovjek. Ne radi se samo proizvodu ili marki, radi se baš o vama. Vi ste u situaciji da ste pravednik, a nema ništa bolje od moralne superiornosti. I namjernim izborom „lidlića“ pokazujete svoj stav.

    Možda posve griješim. Uostalom, u ovoj se zemlji puno ljudi hvali da su istraživački novinari, pa neka odrade ovaj posao do kraja i provjere o čemu se radi: o „lidlićima“ kao kategoriji siromašne djece kojoj se rugaju loše odgojeni vršnjaci ili o lukavoj i prilično, usudio bih se reći, bezobraznoj kampanji, ili i o jednom i o drugom.

    Uvjeren sam da će grafikoni rasta prodaje pokazati uspješnost ili neuspješnost moguće kampanje. A u nas će priča ostati na tome do prve sljedeće prilike jer, nemojmo se zavaravati, par spominjanja na društvenim mrežama ne čini promjenu. Za to je potrebno ipak puno puno više…

    Autor: Milan Zagorac

  • Normabel nacije

    Normabel nacije

    Uz tzv. najdepresivniji dan u godini

    „Današnji život možeš preživjeti jedino ako uzimaš tablete“, kaže mi neki dan jedan prijatelj.

    Mislim da sam o ovoj temi već pisao, ali nije ni važno, čini se da je sveprisutno: jednostavno, ako niste na neki način nakljukani, kako ćete izdržati divotu svakodnevice? Divim se svima onima koji onako bezočno tvrde „meni to ne treba“. Pa dobro, vjerujem da ne treba, zaista vjerujem da ima onih kojima ništa ne treba, no zašto onda sve statistike uporno i dosljedno svake godine govore o sve većoj i većoj potrošnji psihofarmaka.

    Možemo mi o tome i na druge načine: npr. za sve je kriv kapitalizam i psihičko i fizičko iscrpljivanje čovjeka. Ali, kako ćemo onda objasniti da je prije generaciju-dvije glavni anksiolitik bio alkohol, pa se i unatoč činjenici da nije bio „kapitalizam“, da se sindikalno ljetovalo, da se imalo siguran posao i plaću te da je svaka sretna obitelj imala mamu, dvoje djece i tatu pijanca, dakle, da se lokalo sve u šesnaest, da smo bili zemlja notornog alkoholizma, a o čemu su postojale i mjerodavne studije i vrlo ozbiljni stručnjaci za bolesti ovisnosti. Pa ne valjda jer su ljudi bili presretni.

    Normabel nacije

    Nekako smo uz cigarete prognali i alkohol iz javno prihvatljivog ponašanja, no supstitut je tu, možemo i o onim blagim, biljnim sredstvima, no možemo i o ozbiljnijim psihofarmacima, o onima koji nas koliko-toliko održavaju u stanju radne sposobnosti i normalnosti potrebne za obavljanje svakodnevice, kada već ni socijalizam ni kapitalizam nisu postigli raj na zemlji gdje s nama na livadi pasu govedo, ovca i lav. Ne, činjenica da smo ovisni o tabletama je neosporna i svatko onaj tko tvrdi drugačije ponajprije laže samoga sebe, a onda i druge, osim ako nije taj sretnik kojega jednostavno ni za što nije briga. Menefregista, kako bi rekli Fijumani. Dobro, ostavljam prostor i za iznimke, zašto ne?

    No, postavimo si iskreno pitanje: možemo li si dopustiti da nas nije briga? Da se kola kreću sama od sebe, bez naše intervencije i brige? Možemo li izdržati najprije pritiske na poslu, koji postaju svakim danom sve apstraktniji i sve manje samorazumljivi, možemo li izdržati pritiske u obitelji koja postaje izložena sve većim i većim pritiscima, možemo li si dopustiti da nas nije briga kako će se namaknuti novac za plaćanje obaveza, možemo li si, na kraju krajeva, dopustiti da odemo na pusti tropski otok vječnoga proljeća, isključimo ili bacimo mobitel u more i kažemo „jebe mi se“? Čisto sumnjam. „Posao iz snova“ reklamiran prije par godina u Australiji bio je čist PR spin.

    Bilo kako bilo, preživjeti današnjicu može se „uzimajući terapiju“. Dobre smo stare načine (napijanje alkoholom, a kamo li uživanje droga) banirali i stavili na stup srama, neke drevne načine i iskustva nošenja sa svakodnevnim stresom i brigom smo zaboravili, pa nam ne preostaje ništa nego da se ponašamo upravo tako da jednostavno stvari prepustimo benzodiazepinskom zaboravu. Pri tome ne treba zaboraviti da nam i mediji vrište s porukama o „epidemiji depresije“ ili „najdepresivnijem danu u godini“, pa ćemo nimalo suptilnom sugestijom dobiti poruku koja nam ukazuje na to da smo mali, slabi i nemoćni i da nam ne preostaje ništa drugo do obratiti se velikom farma-Bo(r)gu koji nudi, ako ništa drugo, onda kratkoročno rješenje, ali uz uvjet da ga uzimamo redovno.

    Ovaj moj tekst nije ništa drugo do konstatacija već sto puta konstatirane teme. Apsolvirano. Znamo. No kako dalje? Koji je konačni izlaz iz ove peripetije? Možda će odgovore morati donijeti samo vrijeme. Za sada, umjesto onoga antičkog „opijajmo se“ prilagodimo stihove: „ne preskačimo terapiju“.

    Autor: Milan Zagorac

  • Novogodišnje odluke

    Novogodišnje odluke

    "Ako ostanete u proizvoljnim i umjetno stvorenim granicama, hodat ćete između dvaju visokih zidova: tako ne vidite neizmjernost svijeta. Ali ako razbijete zidove koji ograničavaju pogled, te ako ta neizmjernost i beskrajna nesigurnost potaknu strah, onda se u vama budi drevni spavač, čiji je glasnik bijela ptica. Tada trebate poruku starog krotitelja kaosa. U tom vrtlogu kaosa živi vječno čudo. Vaš svijet tada postaje prekrasan. Čovjek ne pripada samo uređenom svijetu, već on također pripada svijetu čuda svoje vlastite duše." (C. G. Jung. Crvena knjiga, Liber Novus, str: 228-229.)

    Baš smo dosadni i sebi i drugima s tim novogodišnjim odlukama: neću pušiti, dobro, barem ću smanjiti pušenje, neću jesti masno, brinut ću o svojem zdravlju, udomit ću mačku/psa, vodit ću više računa o svojim roditeljima, bit ću obazriviji prema kolegama na poslu, bit ću marljiviji, manje ću se zaduživati, racionalnije ću trošiti, počet ću raditi u pučkoj kuhinji, pomagat ću u socijalnoj samoposluzi… I tako dalje i tako dalje.

    Bullshitting. Nikad ništa od toga. Naime, ljudi smo, svi smo ispod kože krvavi: zašto bih prestao pušiti ako to nikome ne smeta, zašto bih jeo manje masno, ako se ne vidi ništa i nisam doživio tri srčana udara, a nemam čak ni problem s trigliceridima i šećerom, neću udomiti ni mačku ni psa jer će mi a) uništiti biljke po stanu, b) zasmrdjeti ga i c) morat ću brinuti o njihovoj higijeni ili ih, nedajbože, voditi u šetnju, naime, psi su dozlaboga dosadni po tom pitanju. Ovo o roditeljima, pa, čuj, zdravi su još, neka brinu sami o sebi, nazvat ću ih telefonski i riješio sam problem, a kolege na poslu ionako nisu zaslužili godinama, ma što godinama, desetljećima da se prema njima odnosim manje cinično nego do sada, marljiv sam i do sada, zašto bih bio marljiviji. Racionalno trošiti? Pa trošenje i racio ionako ne idu zajedno, jednostavno volim satove, a sviđa mi se i onaj SUV, sam sam, pristojno zarađujem, zaista se nikad ni sa čime nisam nagradio, nagradit ću se s jednom Kostarikom ili Kubom, možda i Meksikom, kažu da je i Ekvador prekrasan. Socijalnu samoposlugu ću riješiti na štandu u hipermarketu, tamo ću kupiti tri litre ulja, dvije kile brašna, a možda kupim i Ulične svjetiljke.

    Nova godina

    U krajnjoj liniji, jebeš sve to. Možda od svega ne bude ništa, navikao sam već toliko na sebe i svoju komociju da mi se zaista ne da mijenjati ništa.

    Što su naše tzv. novogodišnje odluke? Ništa drugo nego potreba da se mijenjamo. Zašto ih se onda nikada, ali nikada ne pridržavamo? Jer smo inertni. Čak i s malim znanjem fizike, znamo da tijelo pruža otpor promjeni tj. inertno je, isto je i s našim psihičkim silama. Dobro, pokrene nas tu i tamo mali osjećaj krivnje ili kivnje, ponekad i mali trzaj zavisti, ali uglavnom – budimo iskreni – postajemo sve manje spremni na kompromise i promjene.

    Zašto ova moja opservacija?

    Upravo zato što s godinama uočavam neke stvari kod samoga sebe koje ukazuju baš na ovo, na inerciju, na komociju, na potrebu da zadržimo postojeće stanje, da što manje miješamo tamo gdje ne treba. No svjestan sam dviju nepokolebljivih i neprispodobivih sila: prva jest da ništa nije stalno, a druga jest da se moraš prilagođavati. To je naša dubinska unutrašnja potreba o kojoj smo izgubili instinkte pa se nastavljamo kotrljati po onoj „vrč ide na vodu dok se ne razbije“, to jest, dok nas ne pritisne neka vanjska sila koja nam jednostavno ne daje prostor za komociju. To doživljavamo kao nepravdu, nesreću, uskratu ili nevolju, nikako ne kao priliku ili nedajbože novu mogućnost, onu staru narodnu „nećeš dobiti ništa novo, dok ne pustiš ono staro“, odnosno onu po kojoj moraš poravnati neke prethodne račune, ne bi li ti se napokon otvorili novi horizonti.

    Čovjek je biće promjene i čovjek je biće dviju važnih dimenzija: one materijalne egzistencijalne, koja se sastoji od zadanosti i one druge, neprispodobive, neopisive, onoga što će duhovne discipline nazvati transcendencijom, a psihoterapeuti nesvjesnim, a koju pučki objašnjavamo kaznom božjom, karmom ili jednostavno višom silom, no one postoje u određenoj ravnoteži i mi to cijeli život nastojimo osvijestiti. Komocija je izbjegavanje, novogodišnje su odluke svijest o potrebi promjene. Odatle i proizlazi ona uvodna izjava Carla Gustava Junga o potrebi razbijanja vlastitih zidova i suočavanja sa svojim strahovima: da, samo oni, konačno, određuju to hoćemo li se pomaknuti i hoćemo li, naravno izloženi naporu i pritisku, pronaći to nutrašnje svjetlo, kako ga god nazivali.

    Prvi korak da se to dogodi, možda je, da si, supijani ili dobro nahranjeni tijekom blagdanskih dana ne dajemo nerealna obećanja. Radije poduzmimo nešto tijekom ostatka godine. U svakom slučaju je iskrenije.

    Autor: Milan Zagorac

  • O anarhizmu, policijskoj represiji i ljudskoj slobodi

    O anarhizmu, policijskoj represiji i ljudskoj slobodi

    Sinoć sam iz radoznalosti otišao na tribinu koja je bila posvećena temi policijskog nasilja. Moju znatiželju je pokretalo to što sam htio čuti na koji način će svi ti radikalniintelektualci podbaciti, potpuno propustivši poantu vlastite rasprave.

    Nisu me razočarali.

    Naime, na tribini sam dva sata slušao o tome kako su ljudi modernog svijeta porobljeni od strane represivnog aparata čija je najbazičnija manifestacija sile upravo policija.

    Na stranu to što si policija često zaista i dopušta nevjerojatne drskosti i nasilje nad osobnom slobodom, to uopće nije upitno. No, prema mišljenju tog skupa samoprozvanih slobodnjaka i anarhista, upravo su policija i represivni aparat općenito glavni krivci kronične neslobode današnje prosječne ljudske individue.

    policija

    U jednom trenu, pri kraju rasprave, imao sam potrebu neplanirano dići ruku i reći kako je ta teza, u svojoj osnovi, sranje.

    Ono što sam rekao bilo je otprilike sljedeće:

    "U redu, Razumijem da je ova tribinasazvana kako bi se raspravilo o problemu policijskog nasilja i represije. No, smatram da se kroz cijelu ovu raspravu provlači jedna podtema koja je zapravo esencijalna, a to je pitanje individualne ljudske slobode kao takve. Želio bih sada da svi na trenutak zamislite kako bi bilo da recimo sutra cjelokupna policija i takozvani represivni aparat nestanu, kao da ih nikad nije ni bilo, a da sve ostalo u našem društvu ostane identično kao sada. Što bismo dobili? Dobili bismo društvo u kojem ljudi i dalje provode svoje vrijeme zarobljeni unutar ekrana svojih smartphone-ova, dobili bismo ljude opsjenute kupovinom skupih automobila, ljude bolesne od želje za jebanjem pod svaku cijenu, ljude kojima svakodnevnicu diktira novac i posjedovanje općenito, ljude koji provode svoje slobodno vrijeme u trgovačkim centrima... Mislite li zaista da bismo tada bili slobodni? Ono što želim reći je to da nas u suštini ne porobljava nikakav represivni aparat, nikakva policija. Nema potrebe za time. Mi ljudi vlastiti smo porobljivači, zatočujemo sami sebe na dobrovoljnoj osnovi već tisućljećima, otkad postoji bolesna ljudska ambicija i želja za posjedovanjem. Mi smo svi vlastiti represivni aparati."

    Naravno, nisu shvatili poantu. Počeli su bučiti i dokazivati mi da su propaganda i represija ono što stavlja te nikad zadovoljive ljudske potrebe u našu glavu.

    Naravno da u današnje vrijeme instant-slave i Big Brothera takve tendencije dolaze do izražaja. Ali nisu shvatili da je problematika o kojoj im ja govorim univerzalna, i nevezana za današnju političku i društvenu situaciju, jer ljudi su sebe porobljavali vlastitim željama i apetitima, posjedima i ambicijama još od Antike, drevnog Egipta, i jebenih kromanjonskih pećina.

    Nisu to mogli prihvatiti, pa čak niti razmisliti o tome što su čuli, jer su slobodoumni intelektualci zapravo ekstremno jednoobrazni ljudi – prihvaćaju svaku inovaciju dok se ne kosi s njihovom privatnom ideologijom.

    Ljudska karakterna greška koja nas tjera da nikad ne budemo zadovoljni onim što trenutno jesmo i što trenutno imamo, i na kojoj se temeljim cjelokupna povijest, naš je zatvor. Dobrovoljno smo stali u njega i zaključali rešetke. Državna ideologija samo stražari pred vratima ćelije.

    Da su priznali kako nema krivca za njihov vlastiti osjećaj neispunjenosti, skučenosti i neslobode doli njih samih, njihovi bi aktivistički razgovori izgubili svaki smisao i umjesto da izigravaju slobodoumnu mladež, trebali bi zapravo i mrdnuti guzicom i napraviti jedan zaista radikalan rez – poraditi sami na sebi i na svojim navikama. Državna propaganda ne stavlja u nas nikakvu želju ili nagon kojeg izvorno već nije bilo u nama – ona samo podmuklo podjaruje vatru, no mi smo ti koji su prvotno unijeli otrov u sebe, a ne netko drugi.

    A to se ipak ne može dopustiti, zar ne? To je reakcionarno i nimalo kostruktivno razmišljanje koje neće utjecati na promjenu u svijetu i emancipaciju ljudskih bića.

    Zar ne?

    Zar ne?

    Autor: Boris Kvaternik

  • O kvocijentu inteligencije, nacizmu i elektrošokovima na bebama

    O kvocijentu inteligencije, nacizmu i elektrošokovima na bebama

    U jednom trenutku života, gotovo se svatko od nas zapita što je to u nama ljudima što nas čini toliko posebnima, stavljajući nas iznad životinja na nekoj imaginarnoj ljestvici superiornosti. Većina nas si kad-tad postavi to pitanje, no zapravo mali postotak ljudi zađe u tu problematiku dovoljno duboko i nastavi prema otkrivenim zaključcima ravnati svoj osjećaj za etički ispravne postupke.

    Odgovor koji je "na prvu loptu" očit jest da se ljudi od životinja razlikuju prema svojoj sposobnosti za apstraktno mišljenje (kreativnost, planiranje, teorije, koncepti, jezik) koje u kombinaciji s našim također jedinstvenim umnim kapacitetom za logičko povezivanje činjenica tvori onu našu osobinu koju nazivamo ljudskom inteligencijom.

    Zaista, ljudi se od životinja nedvojbeno razlikuju prema stupnju inteligencije koji su dosegli evolutivnim procesom. No, pravo pitanje koje se ovdje javlja jest - ako smo sa životinjama slični po svim ostalim ključnim osobinama osim po povišenom stupnju inteligencije, što nam daje pravo da tu istu inteligenciju smatramo opravdanjem za iskorištavanje životinja?

    IQ

    Ljudi misle: "Pa dobro, inteligentniji smo od svake druge žive vrste na zemlji - to nam sigurno daje nekakvo moralno prvenstvo da stavimo svoje potrebe ispred potreba "običnih" životinja". Pri tom zapravo sugeriraju jedan veoma opasan zaključak - živa bića s većim stupnjem inteligencije više su važna u prirodnom poretku i imaju veće pravo na život.

    Zamislimo na primjer jedan hipotetski stol. Na tom stolu nalazi se ljudska beba i odrasla čimpanza. Na jednom od njih dvoje potrebno je učiniti važan medicinski eksperiment koji uključuje puštanje strujnih udara direktno u mozak. Čimpanze su dokazano inteligentne kao ljudska djeca od 3-4 godine. Čini li se moralno opravdanim izmrcvariti bebu jer je njezin stupanj inteligencije niži?

    "Nikako", reći će pobornici eksperimenata na životinjama: "Taj je primjer potpuno pogrešan jer propušta uzeti u obzir to da ljudska beba u sebi ima potencijal razvijanja prosječne ljudske inteligencije od otprilike 110 IQ bodova, čemu se niti jedna čimpanza ili neka druga životinja nikad ne može ni približiti. Stoga je dobrobit životinje i dalje manje važna."

    To je logična primjedba. No, to nas vodi do idućeg hipotetskog primjera.

    Ovog puta na stolu za vršenje eksperimenata imamo jednu svinju, inače jednu od najinteligentnijih domaćih životinja, a uz nju imamo i mentalno zaostalog čovjeka. On nije sposoban samostalno se hraniti, samostalno vršiti nuždu, samostalno hodati, itd - no njegovo tijelo još je uvijek potpuno sposobno percipirati bolne podražaje. To je čovjek čije je stanje ireverzibilno. Nikad neće biti ništa inteligentniji nego li je sada. Njegova inteligencija bit će zauvijek ispod inteligencije prosječne životinje.

    Prema do sad izrečenim argumentima, bilo bi potpuno etički ispravno vršiti veoma bolne medicinske eksperimente na takvim osobama. No, što nas sprječava da to činimo? Sprječava nas suosjećanje, koje je u svojoj srži licemjerno. U jednu ruku, pobornici vivisekcije se, kao i ostali eksploatatori životinja, pozivaju na inteligenciju kao ključan čimbenik koji postavlja ljudska bića kao dominantni oblik života koji može sebi podrediti životinjski svijet, a s druge se strane užasnu i osjećaju moralno gađenje kada se taj isti argument primijeni na našu vrstu.

    Netko bi mogao upitati: "Pa dobro, ali kakve veze ovakav primjer ima sa stvarnošću? Nikom ne bi niti palo na pamet iskorištavati mentalno hendikepirane ljudske jedinke za brutalne medicinske eksperimente, pa zašto to onda uopće i spominjati u raspravi?" To nije točno. Postoji jedan pokret koji je u svoje vrijeme nadaleko i naširoko propagirao i prakticirao vršenje eksperimenata na mentalno zaostalima i na svima za koje je bilo smatrano da posjeduju niži stupanj inteligencije. Ime tog pokreta jest nacizam.

    Sugeriram li ja to da se medicinski eksperimenti na životinjama mogu nazvati vrstom nacizma? Apsolutno, jer se, kako smo pokazali, temelje na istoj logici i istim etičkim argumentima - inteligentnije vrste imaju pravo iskorištavati ostale.

    Koji bi onda bio ispravan odgovor na dilemu s mentalno zaostalim čovjekom i svinjom koju smo postavili u našoj hipotetskoj situaciji? Koga bi bilo "ispravnije" žrtvovati za napredak znanosti?

    Ako želimo biti imalo dosljedni, jedini je logični zaključak - nikoga, ili oboje. Želio bih da se u ovom trenutku zapitate koliko bi vas bilo spremno poduprijeti eksperimente na mentalno retardiranoj djeci.

    Svinje osjećaju bol. Umno zaostali ljudi osjećaju bol. Bebe osjećaju bol. Ribe osjećaju bol. Slonovi osjećaju bol. Skitnica pred vašim kućnim pragom osjeća bol. Kokoš koju ste imali za večeru osjećala je bol. Prosječni muškarac ili žena osjećaju bol. Inteligencija ne bi trebala biti baš nikakav argument za poticanje iskorištavanja drugih živih bića, tim više što mi, kao ljudi, jedini imamo mogućnost etičkog sagledavanja svijeta oko sebe. To znači da jedini imamo mogućnost svjesno odlučiti izbjeći nepotrebnu patnju.

    U današnje vrijeme znamo da nam mesna hrana nije potrebna da bismo preživjeli, već da je štetna za naš organizam. U današnje vrijeme znamo da postoje mnogo pouzdanije metode za medicinska testiranja od eksperimenata koje provodimo na životinjama i koji su u prošlosti nerijetko polučivali znanstvene zaključke koji su se naknadno pokazali potpuno neprimjenjivima na ljudskom organizmu. U današnje vrijeme znamo da industrija prehrambenih namirnica životinjskog porijekla i farmaceutska industrija uzrokuju uvjerljivo najveći stupanj zagađenja cjelokupne planete, a nužno uključuju i neviđeni stupanj i razmjer okrutnosti prema živim bićima da bi se dobio gotovi proizvod. No, svejedno inertno nastavljamo podržavati takve prakse jer smatramo da na to imamo pravo - zbog svoje inteligencije.

    Procjenjuje se da je samo farmski uzgoj životinja odgovoran za preko 50% svih svjetskih ekoloških onečišćenja, dok je, za usporedbu, cjelokupni svjetski promet odgovoran za 13% stakeničkih plinova. Recite mi, molim vas, koliki je pretpostavljeni kvocjent inteligencije nekog bića koje svojevoljno odabire uništenje jedinog životnog staništa koje ima na raspolaganju – cijelog planeta? Je li veće ili manje od inteligencije prosječne krmače?

    Inteligencija je, prije svega, veoma relativan pojam, podložan svakovrsnim subjektivnim tumačenjima. Mi, ljudska vrsta, savršen smo primjer za to.

    Autor: Boris Kvaternik

  • O vrištanju kupusa i salati od mačića

    O vrištanju kupusa i salati od mačića

    Danas se želim dotaknuti jedne važne i zapostavljene kulturnjačke teme. Radi se o etici prehrane, koja je najizravnije povezana s kulturom življenja.

    Kada neka tema izaziva ogorčeni otpor javnosti, to obično znači da se radi o društvenom tabuu koji je uspio poškakljati kolektivni organ za ćudoređe. Bezumni, pretjerano emocionalni i neargumentirani otpor najbolji je pokazatelj neke duboko usađene kolektivne krivnje ili srama.

    Kad sam god u svojem okruženju prisustvovao nekoj raspravi o neetičnosti jedenja životinja, u pravilu se uvijek našla osoba koja je, zalažući se za opravdanost mesne prehrane, iznosila jedan argument koji je toliko smješan i patetičan da zaslužuje posebnu pozornost.

    maca

    Naime, u takvim raspravama uvijek se nađe neka individua koja, sva sretna što je pronašla "puknuće" u biljožderskoj etici, ispali nešto poput: "Da, a što je s biljkama? I one osjećaju! To je znanstveno dokazano! Ako se zalažete za empatiju prema životinjama, a jedete bilje, vi ste najobičniji licemjer!"

    Ne mogu dovoljno naglasiti koliko se ovaj argument često koristi, i s kolikom ozbiljnošću se iznosi. To je s jedne strane smiješno, no s druge je strane upravo užasavajuće jer ukazuje ili na svjesno ignoriranje znanstvenih činjenica, ili pak na nedostatak elementarnog, osnovnoškolskog znanja iz biologije u našem narodu.

    Da odmah istjeramo stvari na čistac, prije nego li se pozabavimo psihološkom pozadinom iznošenja ovog argumenta. Biljke NISU u stanju osjećati bol. Razlog za to je jasan i neosporan – biljke nemaju živčani sustav, kao niti ništa slično živčanom sustavu što bi zamijenilo njegovu funkciju. To se, vjerujem, i dalje uči u prvim razredima osnovne škole.

    Biljke JESU živa bića, u smislu da su samodostatna – razmnožavaju se, rastu, propadaju. No, one nisu sposobne iskusiti bol. Istraživanja na koja se neupućeni raspravljači pozivaju doista postoje, no njihovi su zaključci sramotno iskrivljeni, vjerojatno uz pomoć medija. Navodno, izmjerena je frekvencija koju biljke emitiraju nakon što ih se reže, što je veoma znanstveno istog trena poistovjećeno s "vrištanjem" od boli. Koje li sprdnje. Već površnom pretragom interneta, koji je danas svima dostupan, može se doznati prava pozadina spomenutih istraživanja – pri rezanju dijelova biljke, moguće je da iz nje izađe određena količina plina koji pri svom proboju izaziva spomenutu frekvenciju. Toliko o vrištanju.

    Također, istina je da bilje reagira na vanjske podražaje – toplinu, dodir, ponekad čak i muziku. No, to dokazuje njihovu sposobnost osjećanja boli jednako kao što vanjski input koji izaziva reakciju u računalu dokazuje da vaš laptop osjeća bol kad ga udarite. Slobodno se može ustvrditi da bi, kad bi ipak bilo otkriveno da biljke osjećaju bol, to oborilo cijelu teoriju evolucije. Zašto? Zato što teorija evolucije počiva na principu zvanom "preživljavanje najjačih", što podrazumijeva da evolutivni proces nije nasumičan, već se događa selekcijom osobina najkorisnijih za opstanak neke vrste. Promislimo na trenutak koliko bi koristi od osjećanja boli imale biljke koje su nesposobne pobjeći pred prijetnjom, ili se pokušati boriti protiv vanjskog utjecaja koji im zadaje bol. Jednostavno, ukoliko biljke osjećaju bol, teorija evolucije prestaje vrijediti jer se time dokazuje da je evolutivni proces potpuno nasumičan i besmislen.

    Zašto je toliko bitno pitanje o mogućnosti osjećanja boli u određenih životnih oblika? Zato jer cijela etika počiva na svjesnom poštivanju interesa drugih bića. Biće koje ne može iskusiti bol, ne može imati niti osnovne interese jer ne može biti povrijeđeno. Sva bića koja osjećaju bol žele živjeti bez boli, od riba do ptica, od svinja do mačaka, od žaba do čovjeka.

    Stoga ljudi koji se uporno trse skrenuti pozornost na navodnu bol koju nanosimo biljkama zapravo imaju veoma priprostu motivaciju – utišati svoju savijest. Po njima, ukoliko ni na koji način nije moguće izbjeći nanošenje boli, pa čak i ako jedemo salatu od rajčica, onda se užasi koje nanosimo desecima milijardi životinja godišnje mogu relativizirati. Ukoliko pretpostave da glavica kupusa vrišti od boli dok je se reže, lakše im je poistovjetiti salatu od kupusa sa salatom od piletine. Svakome bi normalnom čovjeku, s druge strane, trebala biti jasna moralna razlika između rezanja kupusa i rezanja pileta nožem. Ili psa. Ili čovjeka. Svi oni dijele istu karakteristiku – osjećaju bol. Kupus ne.

    Nakon svega rečenog, posebno je zanimljivo istaknuti da nikad ne poistovjećujemo npr. rezanje pileta s rezanjem mačića. Može li mi itko reći koja je realna razlika između klanja svinje i klanja psa? Za razliku od bilja, ta dva životna oblika osjećaju bol potpuno isto kao i ljudi. No, ako jedemo svinje, kokoši i ribe, trebalo bi nam biti sasvim prihvatljivo pojesti salatu od mačke, a TO pak doživljavamo kao neoprostivo barbarstvo, i govorimo o Kinezima kao o okrutnim zvijerima i neljudima, dok nam se krv i mast cijede s brade.

    Autor: Boris Kvaternik

  • Obitelj kao … breme?

    Obitelj kao … breme?

    Dugo se već u meni skuplja jedno razmišljanje, a koje mi se čini da nije nimalo nevažno niti ga se može olako odbaciti, a to je ono o obitelji. Želim reći da obitelj, u svojoj stvarnoj formi, onakva kakva jest, nije nimalo slična onim slatkastim slikama s (uglavnom predblagdanskih) reklama. Upravo suprotno, ona je već odavno drugačija, samo je valjda u našoj čežnji zadržala taj starinski oblik: mama, tata, dvoje djece, pas, mačka, djed, baka, svi zajedno u radosti iščekuju neke od blagdana, za stolom punim hrane, dok vani pada snijeg, a darovi su ispod bora… Ili se u najbolju ruku dogodi, eto, nekim čudom, iznenađenje, pa se u posljednji čas spasi već gotovo „upropaštene“ blagdane. Možda odatle i toliko parodija blagdanskih filmova? I da, toliko mračnih obiteljskih serija.

    Obitelj kao … breme?

    I da, tu dolazi onaj blink, ono nešto što kaže „ma ne, to je samo bajka“. Jer u stvarnosti obitelj je već struktura u kojoj se svatko bori za mrvicu svoga mjesta, ako već ne za dominaciju, za mrvicu sebe, a sve u kontekstu ispričanih ili prešućenih činjenica koje na ovaj ili onaj način postaju - breme. Obiteljsko breme, koje, hoćeš-nećeš, dobivaš u amanet. Sve te obiteljske tajne, neizrečene krivnje, prijevare, rastave, ostavljanja, osamljivanja, bočni i vertikalni pritisci, ustezanja koja postoje još od djetinjstva, čak i mala priznanja sasvim benignih istina poput one „da, ja sam vegetarijanac“ (hvala, Hana, na odličnoj usporedbi neki dan na Facebooku!), da ne govorimo o većim ili najvećim pitanjima, primjerice raspodjeli imovine po smrti nekog familijarnog gerontokrata, sve je to jedno breme koje stalno i iznova otvara pitanje borbe i preživljavanja u nečemu čemu smo pridali tako romantična te oku i uhu ugodna značenja – obitelji – to jest, titramo samima sebi da je riječ o „gnijezdu“, samo zaboravljamo reći da iz te „džungle“ uvijek i iznova nastojimo pobjeći glavom bez obzira (dobro, tu vas neće pojesti, ali će svatko svakoga posjesti na pravo mjesto za stolom).

    Primjera imam i iz vlastite obitelji, u kojoj trenutno sužive čak četiri generacije, da se slučaj poklopio u svega godinu-dvije, bilo bi ih čak i pet, svaka sa svojim zahtjevima i potrebama, sa svojim svjetonazorom, sa svojom voljom za oblikovanjem samih odnosa unutar u obitelji, i sve to odreda opterećeno bezbrojnim naslagama sjećanja, generacijskih transfera krivnje, osjećaja krivde ili pravde, međusobnih trvenja i gloženja i po generacijskim i po osobnim granicama, pa do onoga čisto materijalnog aspekta: obitelj zrcali društvo u cjelini gdje je na mladima da se izbore za svoje mjesto, a na starima da zadrže postojeće stanje. I da, to će se očitovati najbolje baš za onim blagdanskim stolom, gdje će jedni za mir u kući nešto (što god to bilo) prešućivati, drugi, mlađi, će provocirati, a treći će autoritetom, ponajviše starosne hijerarhije, određivati gdje je kome mjesto i kada je na kome što govoriti. Najmlađi će dobiti posebno, izdvojeno mjesto, ono za stolom za djecu. Oni ne mogu sudjelovati u raspravama starijih. Problem je kada ostanete predugo za stolom za djecu.

    Obitelj je nagrižena iznutra, ipak sa specifičnom kohezijom koja nastoji zadržati postojeće stanje i mladima koji ga nastoje razoriti jer im je ono neodrživo i tjeskobno, ne bi li s vremenom stvorili svoju - izabranu obitelj, kakva god ona bila. Ali, opet – obitelj - koja će vrlo vjerojatno ponoviti manje-više iste ili slične pogreške iz onoga prethodnog modela, unatoč (moguće) posve novom kontekstu.

    Upravo u obitelji stječemo ta prva formativna iskustva, prve obrise stvarnosti i svijeta koji nas okružuje, ali i po prvi puta dovodimo u pitanje „neoborive“ istine (ono kada se djeca postavljaju na posve suprotne pozicije od roditelja, kada otkrivaju njihove slabosti i ismijavaju ih, dok ih podsvjesno kopiraju), otkrivamo sebe u svijetu i nešto kasnije prepoznajemo temeljne zakonitosti svijeta upravo u toj obitelji (grubi darvinizam s faktorom empatije koja je uglavnom ljudska karakteristika). To su one napetosti na čijim se granicama stalno nalazimo, dok je ona slika obitelji iz prvih rečenica teksta, ona romantična – zacijelo oduvijek bila i ostala tek utopija.

    Danas istovremeno i slavimo obitelj i užasavamo se njezinog prejakog stiska, istovremeno želimo slobodu od nje i želimo da nam negdje postoji toplo utočište od vanjskog svijeta. Istovremeno se trudimo ostvariti je, nastojeći se cijelo vrijeme održati kao posebna, odvojena jedinka. I da ta paradoksalna borba, to stalno edipalno narušavanje poretka, taj stalni nemir nasuprot utopiji, to je ono nešto gdje ili postajemo čovjekom ili, ne uspjevši se otrgnuti, stalno ostajemo zatočeni u poziciji djeteta.

    No, kako uspostaviti tu ravnotežu? Teško da se može dati jedinstven i jednoznačan odgovor, možda se nešto može rješavati „simptomatski“, no „sistemski“ teško da ćemo uspjeti razriješiti ovo naše najveće i često cijeloga života nerješivo pitanje. Na stranu sva veličanja ili odbacivanja , čini se da je jedno od najtežih pitanja čovjeka, na kraju, tko će gdje sjediti za obiteljskim stolom. Još jedno, na kraju, kakva god ta obitelj bila.

    Autor: Milan Zagorac

  • OBJEKTIV - TEMELJ DOBRE FOTOGRAFIJE

    OBJEKTIV - TEMELJ DOBRE FOTOGRAFIJE

    OBJEKTIV - TEMELJ DOBRE FOTOGRAFIJE

    Bok svima!

    Moje ime je Dominik i siguran sam da me svi jako dobro znate ukoliko pratite redovito portal Ludvig dizajn. Fotograf, grafički dizajner, putopisac, šetač pasa, klaun povremeno (šalim se) :) Dobrodošli u moju novu autorsku rubriku o fotografiji koja je svojevrstan nastavak moje rubrike o putovanjima serijal ''Putopis s potpsom'' koji mi je bio veoma drag serijal, ali nažalost zbog brojnih obveza više nisam mogao pratiti taj tempo i nisam našao vremena pisati pa sam početkom godine stao. No obečajem, dat' ću sve od sebe da ovaj serijal doživi svoj puni potencijal i da ga vi prihvatite jer u krajnjoj liniji ovo i jest serijal za vas. Za sve vas svih uzrasta!

    Prvo bi htio napomenuti da je ovo autorski projekt i nitko mi ne sugerira teme, tako da ću tu potpunu slobododu iskoristiti na najbolji mogući način i svoje stečeno znanje kroz svoje školovanje, praktičnu nastavu i 10 godina bavljenja fotografijom iskoristiti da vama prezentiram teme i neke osnove pa ako i jedna osoba odluči nakon čitanja krenuti mojim putem ili se ozbiljnije zainteresira za fotografiju ja ću biti presretan!

    Za prvu temu u ovoj rubrici zamislio sam da krenemo od početka. Ok, ne baš od osnova-osnova, ali recimo od stvari koje svaki ozbiljniji amater pa čak i profesinala moraju imati. Ok, krenimo redom...

    OBJEKTIV - TEMELJ DOBRE FOTOGRAFIJE

    Objektiv u fotografiji mogu usporediti kao oči u glavi. Nešto bez čega nema slike, zar ne? Ok, dakle, imamo različite vrste objektiva, koje dijelimo u tri kategorije: NORMALNI, ŠIROKOKUTNI I TELEOBJEKTIVI. Možda već po nazivima možete zaključiti kakvi su prva 2 objektiva, a za ovaj treći ne brinite - naziv nema veze s teletinom, teletom ili sličnim izvedenicama riječi!

    Normalni objektiv je u rasponu od 35mm do 70 mm a prepoznat ćete ga po svom ovalnom plitkom obliku.Recimo još da se normalni objektivi koriste prilikom snimanja portreta za dokumente ili općenito potreta u prirodi ukoliko želimo da osoba na fotografiji izgleda što 'prirodnije'' pritom mislim na izobličenje lica i slično. Njih često koriste amateri jer su im dovoljni za snimanje makro fotografija, a također i širih kadrova poput građevina ili obiteljske zabave. Cijena im varira ovisno od trgovine do trgovine, najčešće se dobivaju uz sklopu KIT paketa što znatno financijski olakšava samu nabavku malo ozbiljnije opreme!

    Širokokutnisu objektivi koji hvataju 180° vidnog polja još se nazivaju „riblje oko“ (fisheye) Ovakvim objektivima snimamo širok prostor, ali im je slika na rubovima izobličena pa se recimo mogu se primjenjivati u kreativnoj fotografiji. Najčešće se koriste u koncertnoj fotografiji ili prilikom fotografiranja zgrada ili uredskih prostora (interijeri).

    Posljednja kategorija su Teleobjektivičija riječ „thelos“ na grčkom jeziku znači „udaljen“. Ovi se objektivi još koriste za približavanje vrlo udaljenih predmeta te se najčešće koriste za snimanje sporta, ali i za portrete i pejzaže. Teško se mogu primjenjivati u zatvorenim prostorima, jer najbolje hvataju udaljenije predmete.

    U nastavku vam donosim nekoliko primjera snimljenih s različitim vrstama objektiva...

    OBJEKTIV - TEMELJ DOBRE FOTOGRAFIJE

    Teleobjektiv
    (Canon objektiv 75-300 mm EF f/4-5,6 USM III)

    OBJEKTIV - TEMELJ DOBRE FOTOGRAFIJE

    Normalan objektiv
    (Canon EF-S 18-55mm f/3.5-5.6 IS II)

    OBJEKTIV - TEMELJ DOBRE FOTOGRAFIJE

    Normalan objektiv sa širokokutnim vidnim rasponom
    (Canon EF-S 18-55mm f/3.5-5.6 IS II)

    Imajte na umu da su navedeni objektivi kupljeni u KIT paketu što je znatnije povoljnije nego li pojedinačna kupnja svakog navedenog objektiva, a kao što možete vidjeti iz mojih fotografija, prilično dobro rade i nakon 10 godina. Također bi želio naglasiti da su objektivi osovina svake dobre fotografije i da o njima puno ovisi kako će izgledati vaša fotografija. Naravno da kao i u svemu u životu vrijedi ona - Više para, bolja muzika tako vrijedi i u fotografiji. Cijene kao što sam napomenuo variraju od proizvođača do proizvođača, međutim imajte na umu da jednom kupljen dobar kvalitetan objektiv možetei mati godinama i trajno s njime raditi savršene fotografije. Ono što možda nije dobra investicija su rabljeni objektivi jer se zna dogoditi da se prilikom prodaje lako navućete na neke greške koje niste niti svjesni kao amater, a tek kasnije shvatite da ste nasamareni i prevareni. Primjerice sitne ogrebotine na staklu objektiva koje tek kasnije prilikom izrade fotografije ili pregledavanja na računalu uočito. Zato, oprez prilikom takve vrste shoppinga!

    I dragi moji, to vam je to za ovaj prvi put. Nadam se da vam je bilo zanimljivo čitati, da ste ponešto naučili i da ćete primjeniti moje savjete ukoliko se krenete ozbiljnije baviti fotografijom. Sljedeći tjedan očekujem vas ponovo u ''Maloj školi fotografije'' a do tada lijep pozdrav i iskoristite lijepo vrijeme za fotografiranje - Pa makar i mobitelom!

    Autor teksta i fotografija: Dominik Papić


  • Otići daleko da bi upoznao sebe: neprocjenjivo

    Otići daleko da bi upoznao sebe: neprocjenjivo

    Tako nekako glasi reklama za jednu kartičarsku kuću. Naravno, to je lijepo reći, ako mislite putovati, koliko god putovanja danas bila jeftinija i dostupnija nego ikad. Jer, naime, ipak vam je nužna ta kartica ne biste li „otišli daleko i upoznali sebe“ na taj način, imati kakva-takva primanja i moći to platiti, pa makar i na 12 rata, no ne da mi se sada o nekim socijala-pričama. Osim toga, treba i vremena. Dakle, tih 500 eura karte do Sjeverne Amerike, oko 800 sa svim taksama do Južne, oko 500tinjak do Malezije, Singapura ili Kine, objektivno ne predstavlja baš neki svemirski neshvatljivi iznos niti nam je potrebna jednadžba kolapsa valne funkcije za zbrojiti dva i dva, a da se nađete šest ili osam vremenskih zona daleko. Dobro, ima tu još troškova, ali za to je ovdje ona kartica, zar ne? Uračunamo li k tome da se u doba naših prabaka i pradjedova takva putovanja smatralo višemjesečnim riskantnim podvizima za koja se zalagala imovina, a danas nečim što je u redu veličina jedne osrednje mjesečne plaće, tada se vidi značajan pomak u smanjenju svijeta. Još uračunajte i činjenicu da svatko od nas s jednom običnom osobnom iskaznicom može u najmanje 30 europskih država.

    Putovanje

    Iako, zapravo, mislim da je sama misao koja je izrečena u naslovu nešto posve drugo od onoga na što dobro ugođeni kopirajteri misle, pozivajući vas, naravno, na stvarno putovanje: prije bih rekao da smisao tih riječi znači promjenu pozicije, ne bismo li vidjeli ono što nam izmiče i što nam je inače slijepa točka ilitiga mrtvi kut. Jeste li čitali Coelhovog Alkemičara? Znam, znam, reći ćete mi da se povodim za piscima-bezveznjacima, za popularnim misticima i manipulatorima, itd., ali neka, Coelho je lukavi alkemičar, ne smatram ga nimalo bezveznim piscem, a kamo li ispraznim, on samo zna kako se „to radi“ (naime, legendarne su njegova poigravanja s čitateljskom publikom čak i u onim područjima gdje zna da ne može naplatiti rojalitete) i ima pravo to raditi: naime, postoji određeni niz ključnih riječi i fraza na koje se odmah „svi uhvate“, koje postaju „magnet“ za one na koje se cilja i koje time postaju viralne, pa ako to mogu raditi propagandisti i piaristi svih boja i fela diljem svijeta, uključujući i kopirajtere za već rečenu kartičarsku kuću, zašto to ne bi mogao i Coelho? Naime, njegov glavni junak u spomenutom romanu kreće na put ne bi li otkrio „veliko blago“, no put ga na kraju vraća na točku odakle je krenuo i u samoga sebe gdje se i krije sama jezgra promjene. No, je li ona bila moguća bez promjene pozicije, odnosno samoga puta, odnosno stečenoga iskustva? Bez rizika i bez opasnosti, bez napuštanja poznatoga i odlaska u nepoznato? Bez upoznavanja novih ljudi i novih ideja? Bez kršenja pravila igre za koju se već odavno mislilo da su karte podijeljene?

    Put ne znači samo put. Na primjer, od cijelog putovanja, meni se najčešće sviđa sama vožnja, bilo da vozim sam ili da sam vožen, svejedno. Sve ono ostalo, dolazak na kolodvore, parkirališta, aerodrome, luke, ulazak u gradove, sve me to ne zanima ne znam koliko, štoviše, predstavlja mi davljenje i maltretiranje u odnosu na čin putovanja, pa ispada da bih mogao doma sjediti u fotelji, uključiti oko sebe zvukove i simulirati putovanje, npr. osam-deset sati noćne smjene, imao bih čak i osjećaj jet laga.

    Putovanje znači vrijeme razmišljanja o sebi, ali još više onaj unutarnji osjećaj nadilaženja granice do sada postavljenoga, potreba da se iskorači iz rutine i svakodnevice u nešto drugo. Ergo, onaj koji putuje stalno, njemu bi ne-putovanje značilo putovanje. Poanta je da se, konačno, sebe spozna iz onog ranije spomenutog mrtvog kuta. Putovanje kojim nismo ništa dobili ne vrijedi ništa. Putovanje s kojeg nismo donijeli neku uspomenu, neko sjećanje, neko iskustvo s kojeg smo skinuli veo tajne ni nije putovanje, već stajanje u mjestu, zapravo, znači da nisi otišao nigdje. Jer, na kraju krajeva, cilj je upoznati – upravo kako kaže reklama, a to je zacijelo neka puno starija mudrost – samoga sebe. Znate već.

    Možda da sam klinac od kojih dvadeset i nešto, možda bih doslovno shvatio tu reklamu, uzeo pinklec na rame i put pod noge. Možda bih zaista sjeo u noćni vlak za Lisabon, ili bih odletio u neku egzotičniju destinaciju, daleko, što dalje, nešto a la Jedi, moli, voli. Danas znam da se te male promjene očituju u nečemu drugome, u dnevnim, često nesvjesnim odlukama kojima nastojimo zaviriti u zakutke gdje nismo do sada nikada navratili i time dobivamo još jedan komadić velike slagalice koja će potrajati – pa do kraja života… Sa svim onim „gore-dolje-vlakić-smrti-forama“, čas iznad, čas ispod, čas naglavce, čas ovako, čas onako… Očituje se u tome da se počnemo spremnije i odgovornije suočavati sa životom koji je – to ste već shvatili – vrlo zeznut igrač kojeg valja uhvatitiza rogove.

    Upoznati sebe stoga ne znači pobjeći, jer od sebe ne možeš pobjeći. Upoznati sebe znači suočiti se sa samim sobom i imati dovoljno hrabrosti i iskoraknuti tamo gdje je tama, možda je i provalija, tko bi ga znao, vođen vlastitom mudrošću, srcem i voljom, a prepušten zaštiti … pa … u tarotu je to karta lude, zar ne?. To je zaista neprocjenjivo. Za sve ostalo, konačno, može se pobrinuti i ona kartičarska kuća iz naslova.

    Autor: Milan Zagorac

  • OTVOREN PROZOR

    OTVOREN PROZOR

    otvoreni prozor



    Ne može sve biti onako
    Kako želimo
    To je naprosto
    Nemoguće

    Svatko od nas teži
    Idealnom , ali
    Idealnog na ovom
    Svijetu , naprosto
    Nema

    Ne , nema ,
    Niti će ga
    Ikada biti

    Ne može sve biti
    Bijelo , čisto i
    Blistavo
    Crna boja se rjeđe ili
    Češće prolije i
    Naprosto
    Stopi sa bijelom

    Nakon takvog stapanja
    Nastaje siva kao
    Kompromis
    Kao nekakva
    Ravnoteža
    Između bjeline i
    Crnine

     

    Ta siva boja najbolje
    Dočarava stvarnost
    Dočarava normalan
    Čovjekov život

    Ništa u životu nije
    Niti potpuno bijelo
    Niti potpuno crno

    Kada mislimo da nam je
    Život trenutačno
    Prepun teških
    Crnih trenutaka
    Vjerujte
    Tako nam se
    Samo čini

    Pogledajmo pozornije
    Zagledajmo se u
    Daljinu ,
    Promislimo
    Malo

    Vidite onaj prozorčić tamo
    Daleko , daleko
    Gdje se kroz drveni okvir
    Naziru zrake svjetlosti

    Eto , nije sve tako
    Kao što smo mislili
    Kako nam se činilo 

    Život daje priliku
    Da osoba u svojoj
    Tuzi i trenutnoj
    Nemoći
    Razazna spas kao
    Tinjajuću svjetlost

    Stoga idemo naprijed
    Ne smijemo klonuti
    Jer kada mislimo da
    Izlaza nema ,
    On zapravo postoji
    Samo ga treba
    Prepoznati

    Prepoznati u obliku
    „otvorenog prozora“
    Kroz koji se svjetlost
    Prolama
    Dajući do znanja
    Da još uvijek itekako ima
    Nade
    Za ljepotom
    Života

    Gordana Sedmak Jednačak

  • Pacifički el camino

    Pacifički el camino

    Pacific Crest Trail Nikole Horvata

    Iako sam se mislio ovaj tjedan malo odmoriti od pisanja (što je skoro tehnički neizvedivo, ali nema veze), ipak me je jedan članak naslova „Nakon što sam prešao 4270 km, shvatio sam da živimo pogrešno“ iz Jutarnjeg potaknuo da razmislim o onome što je rekao Nikola Horvat (to je ime putnika) nakon propješačenih točno 4279 kilometara.

    U biti, nije mi se jednom dogodilo da kažem „treba odjebat sve i otići na Velebit čuvati ovce“, no to je prilično komplicirana priča u izvedbi, a o onoj drugoj, dakle, s uključenim Mastercardom - gdje se trebaš odvažiti na putovanje, a za sve ostalo tu je poznata kartica, pisao sam nešto ranije. Obje sadrže ono bitno: izgubiti se da bi se pronašao. Nestati ne bi li se pronašao. Uostalom, zar nije jedan od najvažnijih svjetskih klasika književnosti zašao u mračnu šumu u sred života?

    Pacifički el camino

    Jer što je drugo Nikola Horvat učinio do izgubio se, kako bi se – ma treba ipak biti pošten i prema sebi i prema drugima – pokušao naći. Ušao je u svijet čegrtuša, ekstremne vrućine i hladnoće, puma, grizlija i prave divljine pustinje i šumetine (dobro, imamo i mi primjere takve divljine, ali ne toliko ekstremne), ostavio doma svoje, (da, i to je faktor koji treba uključiti u jednadžbu jer vrag se krije u detaljima) i ovisan samo o sebi, svojim nogama i vjeri da će uspjeti ispješačiti taj put koji je sve samo ne ležerna šetnjica.

    Uostalom, zar nije tako bilo oduvijek? Odlazili smo još u srednjem vijeku na višetjedna pa čak i višemjesečna hodočašća, bili u tim trenucima (zamisli društvene osjetljivosti toga vremena!) amnestirani od plaćanja, dažbina i obveza kad smo išli npr. u Akvileju ili još dalje, u Santiago (poznati El Camino koji nije samo onaj odjeljak od 800tinjak kilometara poznat i hodan i danas, već puno puno dulji put koji se proteže skoro preko pola Europe) položiti zavjet, bitno je da smo pokušali, otisnuli se, oslonili sa svojim štapom i na svoje dvije noge, spavali u štalama i na sjenicima, jeli uz pomoć dobrohotnika koji su nas htjeli počastiti, imali posla s divljim životinjama (samo pokušajte zamisliti medvjedicu ili vepricu u šumi, prisjest će vam odmah), a sve to kako bismo – na kraju krajeva – pronašli neki novi smisao. To predstavlja onu fazu presvlačenja stare kože, ili još bolje stare ljušture kod rakova, kada se zavučemo pod kamen i čekamo da nam naraste nova, našem novom, fizičkom ili duhovnom tijelu, primjerenija koža.

    To je taj put: on je metafora i on je bitan više od samoga cilja, jer je sam put, sam proces, sam razgovor ponajprije sa samima sobom, a onda i s drugim namjernicima s istim ciljevima tijekom hodnje u biti cilj, a to je traženje adekvatne opreme za novi život.

    Iako sam puno puta u životu putovao, bliže ili dalje, nikada nisam poduzeo nešto takvo. Jer ovdje putovati ne znači stavljati recke na države ili pokrajine ili gradove koje sam posjetio, preskačući avionima ili vlakovima ili autocestama cijele kontinente (štoviše, dolazim, onako heideggerovski do zaključka da je to baš „neautentično“), nego putovati znači živom nogom zagaziti na tlo, stati, otkoračati taj put sa svim njegovim poteškoćama i da, onim drugim, lijepim iskustvima koja će nam zauvijek obilježiti život.

    Želim reći da to nije mala stvar. Naime, život je onakav kakve uvjete dobijemo i da, možda ne manje važno, kako ga želimo gledati, kakav nam je pogled na svijet, hoćemo li na tom koračanju čekati u stalnom grču da nas pojede medvjed i biti u stalnom strahu ili ćemo nastaviti hrabro pa čak i priglupo dalje, pa dobro, ako se pojavi medvjed, već ćemo nešto smisliti. Pitanje je što je tu priglupo.

    Nikolina je priča u biti priča o onome što bismo svi, na ovaj ili onaj način trebali napraviti u životu. Možda mrvicu mrvicu hrabrosti više, malo više optimizma i nešto sreće s tehnikalijama, i da, možda je baš to taj el camino kao metafora samoga života onakvog kakav zaista jest, dakle, čupav i dlakav, potreba koju nikako ne smijemo potisnuti. Što je za nas taj camino, e to je pitanje za svakoga od nas pojedinčano.

    Autor: Milan Zagorac

  • Pas, a ne zločinac

    Pas, a ne zločinac

    Naime, malo je koji slučaj sudske prakse i narušenih međususjedskih odnosa kod nas doveo do ovakve društvene mobilizacije kao onaj psa Mede iz susjednog sokaka, nekog jadnog avlijanera koji je, a što će pas drugo, nego lajao, moguće i na mjesec, pa je samim time završio kao top vijest na hrpi naših portala i visoko na ljestvici relevantnosti društvenomrežnih statusa.

    Pas, a ne zločinac

    I ne, ne bih sada u obranu psa, jer pas je tu da laje i moguće susjedima ide na živce, ta nije ni prvi ni jedini, čak i sam u vlastitom susjedstvu imam njih nekolicinu koji se bude u gluha doba noći ne bi li telekomunicirali sa svojom psećom braćom. Štoviše, mogla bi se ta životinjska farma proširiti na galebove koji galame od jutra do sutra, posebno na jednoga koji uporno cvilka na dimnjaku susjedne zgrade štiteći svoj teritorij. Mogla bi se ova priča protegnuti i na par vrana koji je suvereno zauzeo vrh obližnjeg libanonskog cedra i koje od tamo uporno krešte. Da nastavimo s vranama, znam koliko mojim zagrebačkim prijateljima i poznanicima ove krasne i ozloglašene ptice jednostavno „titraju živce“ te bi uredno ove krasne „ptice pjevice“ izvezli svojim prijateljima u onim krajevima gdje nema vrana, pa neka i oni malo uživaju u milozvucima jutarnjih kreštanja. Mogu ovome dodati jednu pomalo bizarnu epizodu iz mojeg hotelskog iskustva gdje su poneki gosti osjetljiva sluha imali vrlo značajan, čak i pisani prigovor na ptičji pjev od ranoga jutra (jednima je išao na živce čak i slavuj koji pjeva noću!), posebno tijekom ranih ljetnih svitanja kada stotine, da ne kažem tisuće ptica udaraju sve u šesnaest svoju komunikaciju, što je ovim navedenima toliko išlo na živce da su predložili da naš vrlo skupi resort nabavi neki repelent kako bi uklonili ovaj značajan „nedostatak“. Odgovor od osoblja bolje da ne kažem, on bi glasio, među nama, „neka pokriju uši“.

    Pustimo sada na stranu što su nam, ovakvima kakvi jesmo, odvojeni od prirode, navikli na zvuk prolazeće kompozicije teretnog vlaka, tramvaja, rulanje autobusa ili kamiona miješalice prirodni zvukovi postali nepodnošljivi, naime, gotovo bih mogao dati ruku u vatru, ali svaki bi psihijatar uz ovakvu primjedbu stavio neku svoju napomenu koja bi ukazivala od određenu „neurotičnost“, a što li je drugo to ako nam zvuk psa, mačaka koje se tuku na ulici, vrapčjeg živkanja, galebljeg kliktanja ili vranininog kreštanja predstavlja veći problem od cjelonoćnog zvuka strojarnice lifta ili turiranja automobila u 4 ujutro. Želim reći nešto posve drugo. Štoviše, mislim da odluka sutkinje u vezi psa Mede zacijelo nije ni protupravna ni neuobičajena, štoviše, zacijelo je u skladu s komunalnim redom, remećenjem javnog reda i mira te pravom drugoga da ima miran san, te je u skladu s postojećom sudskom praksom. Moja primjedba uopće nije usmjerena na sutkinju i presudu kao takve: jako dobro znam što je kršenje komunalnog reda i jako dobro znam koliko je to osjetljivo pitanje upravo zato što je riječ o životu i radu u zajednici koje su prepune suprotstavljenih interesa.

    Ono što ljude nervira jest revnost u ovakvim slučajevima: pas će biti kažnjen, tj. njegov će vlasnik biti kažnjen, pas će biti poslan u kut, nadam se da ga neće eutanazirati. Nasuprot tome, mimo javnih medijskih linčeva, dakle, apart od činjenice da nije svatko kriv koga mediji proglase krivim, neke ćemo evidentne slučajeve doživjeti kao krajnju nepravdu, tamo gdje se koristi svaki mogući, pa i najsitniji i najbeznačajniji mehanizam, ne bi li se evidentnog krivca učinilo nevinim, amnestiranim i slobodnim čovjekom, iako se radi o slučajevima koji nam paraju uši i koji nikako ne pomažu tome da se stvori klima povjerenja jer uporno potvrđuju onu staru, mislim da je od Maxa Webera, da našim prostorima vlada tzv. Kadija Recht, tj. pučki rečeno „kadija tuži, kadija sudi“, a završava onim, „pošteno mu sudite, pa da ga strijeljamo“.

    Riječ je o golemom gubitku povjerenja koje je na ovaj način i u slučaju psa Mede (a ne zaboravimo, posebno smo empatični prema djeci i prema životinjama, dakle, prema onima za koje znamo da se ne mogu braniti) samo dobilo svoju krajnje neugodnu potvrdu koja se teško može isprati, štoviše, nema toga spinanja koje može riješiti ovaj slučaj. Međutim, kad bi svaki počinjeni prekršaj bio kažnjen primjereno njegovoj težini (da se razumijemo, ne zazivam nikakva drakonska kažnjavanja nikoga), a što bi sigurno s vremenom povećalo ukupno povjerenje u nazovimo to tako „nezavisnu sudsku vlast“, zacijelo ni bizaran slučaj međususjedskog spora oko psa Mede ne bi bio doveden u pitanje. Ovako, dok se ovrhe provode nad siromasima, dok se proganja one bez ikakvog zaleđa za prelazak preko ceste, dok se bez pardona može nekome ovršiti nekretnina jer se ne svojom krivicom našao u financijski bezizlaznoj situaciji (npr. zbog nekvalitetnih društvenih i ekonomskih uvjeta je pao u stečaj), tada će svaki ovaj slučaj biti sve znakovitiji i sve značajniji.

    Pas Medo je samo simptom. Na mjestu odgovornih svakako bih se zapitao kakav ugled ova važna struka uopće ima u svojoj zajednici u kojoj predstavlja jedan od stupova trodiobe vlasti, pa shodno tome, nimalo s figom u džepu, očekujem da se osvrnu sami prema sebi i shvate jednu jedinu stvar: povjerenje je majka svakog odnosa, a nema ništa gore od praznog, diskreditiranog autoriteta. Upravo zbog toga, iako znam da je moj prijedlog posve nerealan, ali zašto ne misliti na taj način, autsorsajmo sudstvo, ionako u njega nemamo povjerenja. Možda bi netko drugi to radio bolje, pažljivije i s većom pažnjom prema vlastitoj zajednici.

    Autor: Milan Zagorac

  • Pecara

     PECARA

    pecara



    Ponosno stoji pecara
    Pokraj stare trešnje
    Koja je „ obrglila“
    Svojim debelim
    Granama......

    Pecara građena
    Prema želji i nacrtu
    Vlasnika
    Onako robusna
    Obložena crvenom
    Fasadnom ciglom
    I dva otvora......

    Jedan sa polukružnim
    Nadvojem sa svrhom
    Odlaganja pomoćnih
    Pecarskih pomagala
    Drugi veliki otvor sa
    Debelim gusanim
    Vatrostalnim pločama i
    Metalnim vratima 

    Koja se zatvaraju
    Nakon što se delicija
    Stavi u njezinu
    Unutrašnjost......

    Dok gazda
    Malo , pa malo otvara
    Vratašca i zagledava
    Kakvo je stanje ,
    Jer nedaj Bože da
    Nešto po zlu krene....
    Miris se širi na sve
    Strane....

    Svi željno očekuju ,
    Već si zamišljajući
    Slasni zalogaj ,
    Pitajući se :“
    Kada će to reš pečenje
    Izaći na svjetlo dana ?“

    S donje strane pecare
    Otvori za drva
    Kojima se loži vatra
    Koja svojim plamenim

    „ jezičcima „
    Lijepo obavija
    Pečenje

    Vatra pucketa
    Stvarajući prekrasan
    Ugođaj zajedništva i
    Veselja.......

    Gazda sa pivom
    Zalijeva pečenku
    Vrti je ,
    Sa jedne pa
    Sa druge strane
    Nadgledajući da se
    Nešto ne bi
    Pripetilo.......
    Ne daj Bože.....

    Sudionici
    Toga događanja
    Smiješkom i
    Poznatim uzvicima:
    „ Hej, kada će to već jednom?“
    Požuruju da pečenka

    Napokon
    „ Osvane „ na stolu.

    U dvorištu je za tu
    Priliku postavljen stol
    Baš onako kako priliči
    Tom događaju
    U najljepšem
    Prirodnom
    Okruženju.....

    Kada gazda uz
    Pomoć veselih prijatelja
    Izvadi iz pecare
    Onako toplog ,
    Friškog i hrskavog
    Pajceka
    Ma , nema veće
    Miline.....

    „ Koji ćeš ti dio ?“
    Pitanje koje se čuje ,
    „ Hoćeš nešto od buta ili
    Možda ovih finih rebara ?“ 

    „ Ja bi repić , mama !“
    Dovikivalo bi mališan
    „ A ja uheco , ovo , ovo „
    Pokazivalo bi prstićem
    Druge djetešce.....

    Bilo je tu i posebnih
    Želja ,
    Svima je udovoljeno
    Jer atmosfera je već
    Stvorena....

    Zna se
    Stvorena.....
    Kapljicom
    Koja je prethodno
    Poslužena
    A dodatnu razdraganost
    Svih podizao je
    Miris i okus tek
    Probane
    Prefine
    Delicije........ 

    Bila su to lijepa
    Druženja
    Koja su završavala
    Duboko u noć
    Sa onim poznatim:
    „ Moramo to ponoviti !“......


    Gordana Sedmak Jednačak

  • Pijanstvo putovanja

    Pijanstvo putovanja

    U ovom trenu je 3:51 ujutro. Subota, 7. 5. Nalazim se u autobusu koji me vozi prema otoku Viru na par dana odmora. Na krilu mi je moj vjerni laptop. Prethodnih pola sata proveo sam gledajući na njemu prljavu japansku pornografiju, dok su neznane ulice šišale pokraj mog prozora. Onda sam, potaknut apsurdnošću ove situacije, shvatio da vam imam za reći nekoliko riječi o kulturi putovanja.

    Siguran sam da i vi, baš kao i ja, poznajete barem nekoliko cestovnih ovisnika. To su oni ljudi koji jednostavno ne mogu izdržati više od nekoliko mjeseci u istoj državi, pa manijački lete amo-tamo nebom poput muha govnara, bicikliraju u Češku kako bi se napušili na nekom glazbenom festivalu, ili brodom plove u Egipat. Kako god bilo, stalno su u pokretu, i svugdje im je bolje nego kod kuće.

    Nemojte me krivo shvatiti, Hrvatska doista jest užasna i prezira vrijedna država – no, nikad nisam razumio što se ti ljudi zapravo nadaju naći negdje tamo vani, u tom „širokom“ svijetu? Koji je njihov cilj?

    Očito je da se nadaju naći nešto, jer se uvijek sa svojih putovanja vraćaju gotovo opijeni dojmovima koji se uglavnom svode na jedan te isti zaključak – tamo vani nije kao kod nas.

    Doista? Nikad to nisam uspio progutati. Što to točno nije isto kao kod nas? Diljem cijele ove male nesretne plave loptice koja se kotura debelim crijevom galaksije događaju se iste nepravde i užasi. Ljudi se svugdje dosađuju, političari su svugdje proždrljivi strvinari, svugdje ima gluposti, nasilja, bezumnog zagađivanja prirode, seksualnih perverzija, bljutavih slatkiša, zgodnih no praznoglavih djevojčica, silovanja, klanja ljudi za profit ili iz puke zabave. Svugdje su vam kupljene cipele obaveno barem pola broja premale, svugdje nailazite na potpuno prosječne ljude koji si umišljaju da su nešto posebno, svugdje nailazite na ispijene ovisnike po gradskim vežama, nailazite na bezobrazne činovnike odustale od života. Hranu posvuda špricaju pesticidima, posvuda ima nacionalizma i pedofilije, ljudi su iste glupe zvijeri prema kojem god se dijelu zemaljske kugle zaputili. New York, Madagaskar, Ceylon, New Delhi, Kyoto, Pariz, New Orleans, Prag, Maroko, Bratislava... Ukoliko niste potpuno slijepi, morali biste shvatiti da među njima nema nikakve esencijalne razlike. Užas ljudske vrste je univerzalan.

    I onda se pitam – pa dobro, što to moje poznanike tjera na bacanje tolikih novaca i konstantno putovanje u daleke predijele, samo da bi vidjeli isti stari užas? Oni su konstantno u pokretu, ta ih njihova ovisnost izjeda i ne dopušta im predah.

    Dobro razumijem potrebu za povremenom promjenom vlastite okoline, štoviše, bez toga ne bih mogao ni sam preživjeti. Pa ipak, smatram da je putovanje od 20 kilometara jednako vrijedno kao i ono od 2000 kilometara. Smatram da nam naše neposredno okruženje pruža toliko neistraženih predijela i čarobnih malih otkrića i dogodovština da mi se čini bezumnim tratiti toliko vremena i novaca na putovanje svijetom. Ionako će ih iste ljudske i društvene mane dočekati kamo god pobjegli. Stoga, ako osjećaju potrebu za promjenom okoline, mogli bi istražiti što se krije iza prvog ugla.

    Stvari koje ne vidimo sputani okovima svakodnevnice mnogo je tragičnije ne upoznati nego ne upoznati npr. ljude i običaje u Turskoj.

    Ti vječni putnici kao da su zaluđeni nekom romantičarskom idejom o mistici egzotike, ili kao da jednostavno pokušavaju pobjeći sami od sebe, što im, suvišno je reći, neće nikad poći za rukom, ma koliko daleko otputovali. Možda sam zaista samo neuka balkanska seljačina, no čini mi se potpuno istinitim da su ljudi koji su u konstantnoj potrazi za potpuno novim i stranim životnim sredinama u suštini veoma nezadovoljni samima sobom. Kao da se nadaju negdje drugdje pronaći onaj djelić duše koji im je netko ukrao. E pa, žao mi je, ali neće. Vratit će se kući prevareni. Zašto? Zato jer čovjek koji nije sposoban vidjeti nešto više od obične svakodnevnice u svojoj neposrednoj okolini potpuno sigurno neće imati dovoljno razumijevanja da bi spoznao nešto više o samom životu niti u Pekingu, ili bilo gdje drugdje.

    Dok pišem ove retke, kao što sam već rekao, ja putujem na Vir. Bio sam tamo preko deset puta. Smatram da mi je samo jedan život prekratak da ikad upoznam svaku njegovu tajnu, stoga ga mogu posjetiti i stotinu puta a da se tamo nikad neću početi dosađivati, i neću osjetiti nezadovoljstvo svojom pozicijom, te poželjeti da sam negdje dalje od toga.

    Neka od najljepših putovanja u mome životu, koja su mi najviše otvorila oči za druge ljude i za svijet u cjelini, bila su putovanja u Gornji Dragonožec i Zabok, te jedno gradsko putovanje na kojem sam jednostavno slijedio tok jednog potoka od Donjeg Vrapča do Jaruna.

    Putovati doista znači upoznavati sebe, no današnji ljudi uglavnom putuju tako da se na putovanjima rasipaju uokolo bez ikakvog fokusa, ostavljajući u svakoj državi neki djelić sebe. Oni su kao labave slagalice čiji djelići otpadaju i gube se diljem svijeta.

    Završit ću ovo izlaganje jednom pjesmom koju sam bio napisao na nekom od svojih „putovanja u blizinu“, jer poezija govori više od proze.

    PIJANSTVO PUTOVANJA

    Divlja raskoš inače nedohvatljivih dojmova,

    Utisak pomahnitale polifonije slobode,

    Prizori s dalekih razglednica napokon oživljuju,

    Teku poput filma koji možeš udahnuti i opipati

    Da, putovanje je slično pijanstvu,

    Ono iscrpljuje i odmara,

    U njemu mahnitaš i klijaš,

    Kroz njega ljubiš iako nemaš nikoga

    Putovanje udaljava od ustaljenosti doma

    I gotovo na silu baca te u vihor tvoje osobe

    Ližući jezikom prašnjave putove

    Konačno postajem i ljubav, i seks, i ugriz

    Daleko ili blizu - nema nikakve važnosti,

    Sve dok te kretanje dovodi

    Do neiskušane staze posvećene divljaštvom

    Čak i najmanjeg otkrivenja.

    Autor: Boris Kvaternik

  • Pišem što hoću: kolumna o pisanju kolumni

    Pišem što hoću: kolumna o pisanju kolumni



    Danas želim napisati kolumnu o pisanju kolumni. Cilj će biti:
    a) objasniti što je to kolumna;
    b) predložiti način za pisanje zanimljive kolumne;
    c) iznijeti kritički sud o kolumnama kao o književnom žanru;
    d) iznijeti vlastito iskustvo i pristup u pisanju tjednih kolumni.

    Kolumnist

    Pa, počnimo. Ako Italo Calvino može postati književna senzacija napisavši roman o čitanju tog istog romana, onda ja možda mogu zaraditi pivu pišući kolumnu o tome kako pišem kolumnu.

    Hrvatska Wikipedia definira kolumnu kao „esej određenog pisca koji nudi svoja osobna gledišta“, i kao „redovno ponavljajući članak ili rad objavljen u dnevnim novinama, časopisu ili drugoj publikaciji“, a od drugih oblika novinarstva se razlikuje po sljedećim karakteristikama: „redovna je značajka u publikaciji“, „upravljana je od strane autora“ i „sadrži izričito gledište ili mišljenje“.

    Kolumne su nekad bile silno popularan književni žanr, i to čak ne tako davno. Ljudi su svaki tjedan s nestrpljenjem iščekivali novu kolumnu nekog poznatog pisca, kao što se danas napeto iščekuje novi nastavak meksičkih sapunica.

    Danas je situacija drugačija, i više nema kolumnista koji bi se proslavili svojim kolumnama. Broj čitatelja koji vjerno prate neku kolumnu sve je manji, a posve sigurno više ne možete u tramvaju ili u parku čuti građane kako raspravljaju i svađaju se oko mišljenja iznesenog u nekoj trenutno aktualnoj kolumni

    Moje mišljenje zašto je to tako veoma je jednostavno: kolumnisti su kolektivno izgubili muda. U kolumnama starih majstora sve je prštalo od strasti, žuči, čuđenja, protesta... Danas pisci općenito, a tako i kolumnisti, imaju jednu kolektivnu spisateljsku strategiju koju su uzdigli do statusa kulta – piši prosječno! Ničim nemoj uzburkati površinu. Ako pišeš kritiku, piši je po točno propisanim pravilima. Ako imaš originalnu ideju, umanji njezinu originalnost jer se nije dobro isticati inad prosjeka. Ako razmišljaš na drugačiji način, radije se u potpunosti ostavi pisanja jer nemaš šanse!

    Urednici i kritičari, ti paraziti koji su isisali lešinu hrvatske književnosti, sada se roje oko trupla te i dalje diktiraju što je svakome raditi. To je veoma potrebno osvijestiti – šačica uredničkih budaletina kroji sudbinu kreativcima. To su isti ljudi koji već desetljećima uništavaju domaću književnost svojim imperativom prosječnosti, uz koji, dakako, idu i kumstva i poznanstva, ipak je ovo Hrvatska. Tko ne igra prema njihovim pravilima, vjerojatno će, poput mene, dočekati tridesetu bez objavljene knjige.

    Da budemo jasni, urednici i kritičari ne čine to što čine zato jer su zli. Nema profita u tome da radiš zlo samo radi zla. Oni inzistiraju na prosječnosti nove hrvatske književnosti jer smatraju da je prosječnost najlakše prodati, i ima tu neke logike, barem teoretski. Najveći dio građanstva čine prosječni ljudi prosječnih razmišljanja – drugim riječima, živi leševi. Onda bi, prema nekoj unutarnjoj logici, bilo najlogičnije zadovoljiti književni ukus tog najvećeg postotka građanstva kako bi se prodao velik broj knjiga, zar ne?

    Očito da ne. Jer, takva je urednička strategija proizvela generacije kojima se gadi i sama pomisao na čitanje knjiga. Prosjek rađa prosjek, a prosječnim se ljudima najmanje od svega čita o vlastitoj prosječnosti. Nitko ne želi biti prosječan, samo veliki dio ljudi ne vidi izlaz iz vlastite prosječnosti. Upravo zato su kolumnisti prošlih vremena bili tolike senzacije – bili su poput jebenih plamenih buktinja koje su svojom strašću i svojim bijesom osvjetljavale noć koja se nadvila nad grad!

    Kada netko piše kolumnu, on zapravo proizvodi monolog koji pretendira postati dijalogom. Kolumnaje iznošenje kritičkog mišljenja, da. Ali ona bi trebala biti i više od toga. Ona bi trebala biti poziv na javnu debatu, bez obzira piše li o nečem aktualnom ili nečem univerzalnom. Kolumnisti koji samo iznesu svoje mišljenje, pritom izazivački ne bacivši crvenu krpu u lice čitateljstvu, i dalje se samo igraju prosjeka. Publiku treba razjariti, ražalostiti, nasmijati, zgaditi im se! Jedino tako počet će i sami misliti o nekoj temi i proizvoditi nove zamisli. Jedino tako kolumna će ostati ono što je izvorno trebala biti – sredstvo društvene angažiranosti.

    Potrebno je odbaciti sve prokušane formule. Kada ja pišem kolumnu, to obično izgleda ovako.

    Prvu polovicu dana provodim tražeći temu. Razmišljam o čemu bih mogao pisati dok se vozim u tramvaju, dok ujutro oblačim čarape, dok igram igrice na kompjuteru, dok masturbiram kao mladi majmun, dok idem na posao, dok kupujem kruh u dućanu. Ponekad posjetim i neki od internetskih portala s vijestima, ne bih li saznao što se događa u svijetu (ne gledam televiziju pa sam, za jednog kolumnista, poprilično neupućen u trenutna zbivanja).

    Znam da sam pronašao svoju temu kada nešto u meni izazove agresivnu emociju. Kad me nešto nasmije do suza, zapanji me preko svake mjere, ili me razjari toliko da se osjećam spremnim nekoga rastrgati – tada znam da bih o tome trebao taj tjedan pisati.

    Kada jednom imam temu, obično provedem barem sat vremena razmišljajući o njoj na način da u glavi vodim dijalog dvije strane koje o toj temi zastupaju različita stajališta. Posebno je korisno uživiti se u ulogu đavoljeg odvjetnika, tj. smišljati argumente za stranu koju znaš da nećeš zastupati u svojoj kolumni. To produbljuje vlastitu protuargumentaciju.

    Nakon što se uspijem sam sa sobom posvađati i izvikati se na sebe u svojim mislima, spreman sam započeti pisati.

    Pišem u jednom dahu. Ne stajem, ne prepravljam, jebeš sve – spontanost je ono što nam je danas potrebno više nego išta drugo. Nakon što iskucam tekst, još ga jednom ponovno pročitam u potrazi za gramatičkim greškama, i to je to. Naslov obično dodajem na samom kraju, jer dok započnem s pisanjem nikad nisam siguran gdje će me tok misli zapravo odvesti. Planiram simultano sa samim procesom pisanja, bez unaprijed zadanih skica.

    Krajnji rezultat je uglavnom nešto upotrebljivo, i uvijek se tome iznova začudim. Doista je krasan osjećaj vidjeti kako iz tako konfuznog i neorganiziranog misaonog procesa izlazi nešto smisleno i strukturirano. To je osjećaj gotovo jednako dobar kao snošaj, vjerujte mi. Osjećate se kao tvorci mikrosvjetova s vlastitom unutarnjom logikom i vlastitim zakonitostima.

    No, jedna je stvar na tako slobodan način kolumnu napisati, a druga stvar ju je objaviti, i to zbog zbog već prije spomenutog parazitskog sloja naše književnosti – urednika i kritičara. Sami ništa ne proizvode, već služe kao nevjerojatno visoka barijera koju trebate preskočiti želite li nekuda stići.

    Na sreću, ovdje sam pronašao svoje utočište. Na ovoj stranici pišem što želim. Pa tako i kolumne koje se sastoje od praznog papira s naslovom i potpisom, kolumni o seksualnim fetišima, ili kolumni o pisanju kolumni. Hvala bogu što još uvijek postoje portali gdje ne vlada diktat cenzure i onog što se pristoji!

    Tako bi to i trebalo biti posvuda, u nekom idealnom svijetu. Ukoliko nemate mogućnosti pisati točno ono što želite, onda ni nemojte. Nije vrijedno truda. S druge strane, ako vam se pruži prilika pisati i objavljivati tekstove kakve ste zamislili i kakvi vas vesele, ako ste u mogućnosti biti izdavani bez cenzure – onda zagrizite u to kao što pas zagriza u kost, i više ne puštajte! Čak niti pod cijenu da nikad ne uspijete objaviti tu toliko priželjkivanu knjigu jer ste se zamjerili svim živim kritičarima i urednicima – ne puštajte. Preotmite im tu kost iz ruke. To je vaša kost. Ako je potrebno, iščupajte im i ruku iz ramena, pritom si sami izranjavajući čeljust. Ali uzmite tu kost. Ne pristajte na ustupke. Tek onda imat ćete se pravo nazivati književnicima.

    Autor: Boris Kvaternik

  • Podnožne dojke

    Podnožne dojke

    S obzirom na to da je politička situacija u Hrvatskoj trenutno veoma ozbiljna, izgleda da u pogledu teme za ovotjednu kolumnu nemam previše izbora...

    stopala

    Stoga, naša će današnja tema, naravno, biti – seksualni fetiši.

    I to ne bilo koji seksualni fetiši. Danas ćemo malo proćakulati o ljudima koji se skroz zajapure, počnu teško disati, i jedva čekaju da dođu kući kako bi mogli nasilno masturbirati jer su u gradu vidjeli kako netko skida tenisicu i otkriva golo stopalo čija se koža opsceno cakli na podnevnom Suncu.

    Raspravit ćemo o ljudima koji se pale na stopala. Nema nam druge.

    Prvo što treba ustvrditi jest da je fenomen seksualnog uzbuđenja stopalima mnogo uobičajeniji kod muške nego li ženske populacije. Stoga se unaprijed ispričavam ako među vama ima žena koje se moraju smiriti hladnim tušem kad vide muškarca u sandalama i ako se te čitateljice osjete pomalo zakinuto, jer pričat ću o ovom fetišu s muške točke gledišta.

    Drugo što treba ustvrditi jest to da ovaj „neobičan“ fetiš među modernim muškarcima zapravo uopće nije ni rijetka ni neobična pojava. Štoviše, visoko je na ljestvici rasprostranjenosti.

    Ovaj fetiš dolazi u nekoliko varijanti, ali sve se svode na isto – na sama stopala kao izvor žudnje. Tako imate one fetišiste koji vole njegovana stopala, dok druge pak pale što ona smrdljivija. Imate one koji vole vidjeti blato i prljavštinu na stopalima, druge pak izluđuju nožne narukvice i prstenje, a treći moraju vidjeti stopalo „ukoričeno“ nekim seksi cipelama. Neki vole promatrati kako se nožni prsti migolje, drugi vole vidjeti kako stopala gnječe različite predmete ili staju na ljudska lica. Postoji, dakako, i homoseksualna opsjednutost stopalima istog spola.

    Zaboga, pa zašto bi nekoga uzbuđivale takve stvari?, sada se možda pitate. Stopala su prljava, smrdljiva, neugledna, izgledaju smiješno i pomalo odvratno, i uopće nisu seksi, kažete vi.

    Pa, ne slažem se. Kao prvo, sve gore upućene primjedbe mogu se uputiti i guzici. No, to svejedno ne sprečava ogromnu masu muškaraca i žena da tu nakupinu mišića i sala iz koje ispuštamo izmet smatraju predmetom svog besramnog obožavanja.

    Imam jednu teoriju o tome zašto stopala u današnje vrijeme rastu na listi rasprostranjenosti seksualnih fetiša, i želim vam je ovdje izložiti.

    Naime, izgleda da stopala postaju nešto kao nove sise. Razmislite malo o tome. Stopala su gotovo uvijek prekrivena, i većina ljudi ne osjeća se posve ugodno kada pred ikim osim pred najbližima mora skinuti cipele i čarape. Stopala su zapravo tabu. Ona su dio tijela kojeg se sramimo, i koji prekrivamo pred osobama koje nam nisu jako bliske.

    Neki od nas čak su zabrinuti i oko izgleda svojih stopala – jesu li prevelika, jesu li premala, jesu li simetrična, uredna, lijepo oblikovana, proporcionalna...?

    Baš poput sisa. One također u većini društvenih prilika moraju biti pristojno prekrivene, pokazuju se samo posebno bliskim ljudima, njihovo izlaganje izaziva sram, a tu je i uvijek prisutna briga o njihovoj veličini i obliku.

    Stopala, drugim riječima, danas postaju nešto poput podnožnih dojki.

    Moje je mišljenje da su stopala postala toliko privlačan izvor žudnje jer ih držimo tabuiziranima – u većini društvenih situacija nije prihvatljivo biti bosonog. Većina nas ne zna kakva stopala ima netko koga srećemo svakoga dana.

    Čovjek je po prirodi bolno znatiželjan. Znatiželja u njemu proizvodi tabue i pali plamen žudnje. Da od sutra svi počnu prekrivati svoje nosove malim komadom tkanine, uvjeren sam da bi kroz neko duže vremensko razdoblje nosofilija postala veoma raširenom pojavom.

    Zaključak je da fetiš na stopala, kao i mnoge druge naše hirove, proizvode društvene konvencije unutar kojih smo se rodili. Stoga, idući put kad među svojim prijateljima (ili prijateljicama) otkrijete stopalne fetišiste, nemojte na njih gledati s odvratnošću ili podsmjehom, barem ništa većom odvratnošću ili podsmjehom od one s kojom biste promatrali nekoga opsjednutog dijelovima tijela poput dojki, obrva ili guzice.

    I mi podofili smo ljudi, i zaslužujemo ljubav i pažnju, a ako vam u prolazu tenisica „slučajno“ odluči odletjeti s noge, vjerujte da vam tu lijepu gestu nećemo samo tako zaboraviti.

    Eto.

    Kara Marko.

    Autor: Boris Kvaternik

  • PODRHTAVANJE TLA U MOJEM KRAJU

    PODRHTAVANJE TLA U MOJEM KRAJU

    PODRHTAVANJE TLA U MOJEM KRAJU

    Nakon što je prošle godine, svijet i našu Domovinu zahvatila pošast u vidu „čudnog“ virusa koji nam je svima promijenio život iz temelja, krajem iste 2020. godine dogodilo nam se, još nešto stravičnije .

    Nešto nezamislivo,iznenadno, kao iz „ vedrog neba“. Dogodio se stravičan potres.

    Kao da u 2020.godini nije bilo dosta nesreće, patnje i nenormalnog života.

    Kažu naši stari, da jedno zlo nikada ne dolazi samo, tako je ovaj put našu Banovinu zahvatila neman razorne moći. Snažna neman, bez samilosti iz dubine zemlje tresla je i rušila ono što su ljudi cijeli život stvarali i za što su živjeli.

    Znali smo čuti vijest o potresima u svijetu, te u nekim dijelovima naše Domovine, ali na području Županije sisačko-moslavačke takav razorni potres nikada prije, nije zabilježen.

    Područje naše Banovine nikada nije bilo trusno i nikada do toga kobnog dana nije bilo podložno takvoj reakciji tla. Stoga je to bilo iznenađenje koje niti u najgorem snu, nismo mogli sanjati.

    Doduše ponekad smo znali osjetiti lagano podrhtavanje tla, kada je epicentar bio negdje daleko i suosjećali pitajući se kako je tim ljudima. Sada smo i sami to osjetili, na svojem tijelu, na svojoj duši.

    Čak i potres koji je u ožujku 2020. godine zahvatio naš glavni grad Zagreb, bio je prilično jak i ostavio za sobom posljedice na mnogobrojnim sakralnim objektima među kojima posebnu štetu je pretrpjela Katedrala. Oštećenja su pretrpjela stambena, poslovna, kulturna i ina zdanja.

    A o psihi i dušama ljudi koji su osjetili razornu moć potresa, da i ne govorim.

    Pred sam kraj 2020. godine, za koju smo znali reći „ Ne ponovila se više nikada „ iznenadilo nas je zemljino tlo.

    Odlučilo je pokazati „svoje zube“, odlučilo je pokazati da osim corone virosa ima još gorih stvari, kada osim slobode kontakata, druženja i normalnog života, gubiš svoje domove, pa čak postoji opasnost gubitka života pod teretom ruševina.

    Potres, ta riječ kada je sada spominjem pišući ovaj tekst, izaziva u meni jezu i strah..... Ogroman strah, jer neznaš kada će se pojaviti, kada će započeti svoju iznenadnu besćutnu igru.

    Sjećam se toga jutra 28. prosinca najgore godine, kada nas je iz postelje svojim snažnim i gromkim užurbanim gibanjem te zaglušujućim zveckanjem i pomicanjem stvari po kući, njihanjem lustera,  probudio snažan potres.

    Isprva još onako sneni, nismo bili potpuno svjesni što se događa.

    Ali ubrzo smo shvatili sadržaj strahovitog zemljinog scenarija .

    „ Bože, pa to je potres!“ uzviknuli smo panično, te se brzo pod silinom trešnje sklonili pod najbliži nadvoj sobnih vrata........

    Kada je prestalo mahnito podrhtavanje, prestravljeni, blijedi i nijemi..... sjeli smo u nemogućnosti da shvatimo, od kuda ovo događanje, ovako odjedanput, gotovo iznenada......

    Nismo ništa govorili, svatko od nas bio je u svojim mislima.....

    Nakon nekog vremena, shvativši da se nešto i to ozbiljno događa pohrlili smo za prvim informacijama u medijima i saznali da smo upravo doživjeli jaki potres ,magnitude čak 5,0 stupnjeva po Richteru.

    Od kuda sada potres, pa nikada ga ovdje nije bilo? pitanje je koje smo  postavljali i koje nas je svojim sadržajem naprosto zaokupljalo i  sablažnjavalo......

    Doznavši da je epicentar bio u Petrinji pratili smo i dalje nadolazeće informacije.

    Petrinja je jako stradala, Sisak i Glina ali smo se pri tome nadali da je taj događaj prolazan, slučajan i da se više neće ponoviti.

    Dan je prolazio u nekakvoj nelagodi i svojevrsnom osjećaju neizvjesnosti.

    Cijeli dan bili smo pod tim čudnim dojmom, naprosto ne vjerujući što se to događa ispod zemljinog tla.

    Pitajući se pri tome, što je uzrok i kako to baš sada kada smo se nakon Božića veselili da ispratimo ovu nevaljalu corona godinu, te da sa novom vjerujući u nadolazeće cjepivo krenemo ponovno u normalan život, koji nam je svima potreban.

    Ali  navečer toga dana lijegali smo sa nevjericom, makar je nakon jutrošnjeg događanja sve bilo, tako „tiho“.....

    Činilo se kao da se tlo smirilo. Zapravo, kako su prolazili sati idućeg dana, tako smo počeli vjerovati da je to upravo tako.

    Nastavili smo život obavljajući uobičajene obveze.

    Ali, smirenje je bilo samo prividno.
    Kao da se tlo punilo energijom, koju je željelo izbaciti van u trenutku kada će to njemu najbolje odgovarati. Kao da je željelo pokazati svu svoju snagu, ljutinu, uništivost.......

    Odjednom, toga 29. prosinca 2020. godine točno u 12,19 minuta uslijedio je najcrnji scenarij zemljinog tla.

    Taj scenarij , te trenutke nitko od nas koji smo ga doživjeli, nikada neće zaboraviti.....

    Sjećam se dobro, pripremala sam ručak i veselila se njegovom skorom dovršetku kako bi mogla pozvati obitelj na objed.

    Iznenada sam začula neki strašan huk.

    Neka jaka sila počela me zabacivati na jednu, pa na drugu stranu prostora kuhinje.

    Kuhinja puna staklenih površina, kako u policama , tako na  prozorima i vratima odzvanjala je čudnim glasnim hukom, te zvukom staklenim stvari. Ladice ormara počele su se same od sebe otvarati, stvari su počele ispadati pod silinom trešnje i razbijati se uz oštar stakleni zvuk.

    To snažno zabacivanje  s jedne na drugu stranu te zaglušujući zvuci, kao da su imali namjeru uništiti sve što je živo.

    U nemoći da se izvučem i maknem iz prostora počela sam vikati :“ Potres , potres !!!“......

    Htjela sam  otključati vrata koja su ih kuhinje vodila van, ali jednostavno nisam mogla.

    Vrata se nisu dala otključati......od silnog straha vjerojatno sam ključ okretala na krivu stranu.

    Osjećala sam se kao da sam zatvorena u nekoj staklenoj kutiji iz koje ne mogu van i da mi je blizu kraj.......

    Sekunde su bili kao sati.

    Dotrčali su ukućani, čuvši moj glas  a i sami su trčali prema izlazu osjetivši izuzetno snažan potres .

    Maknuli su me od vrata gdje sam uzalud vrtila ključ, pribrano otključali vrata i iznijeli me na dvorište, jer mi je ponestalo snage u nogama, nisam mogla hodati.

    Jednostavno od šoka, noge su mi se „ oduzele“, nisam ih mogla pokrenuti, a suze su mi netremice tekle niz lice......

    Izašli smo van na dvorište, te na ulicu gdje su istrčavali naši dugogodišnji susjedi iz svojih kuća .
    Neki su zapomagali, neki plakali, neki drhtali od šoka, a neki gledali u daljinu.....

    „ Ajme što nam se to događa, ajme !“ često se znalo čuti...

    „ Pa mislili smo da je ono jučerašnje bilo to i da se zemlja smirila jer nije bilo nikakvog podrhtavanja, a sada je uslijedilo ovo još jače i gore „.......

    „ Što ćemo još doživjeti „ ????

    Kada smo svi malo nadošli od doživljelog šoka, sjetili smo se Petrinje znajući da je ovaj potres daleko jači od jučerašnjeg .

    Udaljenost zračne linije od našeg područja tj. Zibela preko Kupe, Petrinja je vrlo blizu stoga smo zavapili : „ Ajme, kako je Petrinja...... ona je sigurno sravnjena !!! “

    Već od jučerašnjeg potresa je pretrpila ogromna oštećenja, jer se epicentar potresa nalazio na njenom području.

    Strašno, kao da je došao kraj svijeta.

    Netko je saznao prve informacije o velikoj šteti razornog potresa , te prvoj žrtvi potresa u Petrinji, maloj djevojčici.

    Svi smo stajali nijemo, na ulici ili unutar prednjeg dijela dvorišta nijemi i zabrinutog pogleda.

    Osjećaj nemoći sve nas je preplavio, svi smo se osjećali nemoćno, jadno i bezizlazno.

    Slušali smo zaglušujuće sirene Hitne pomoći, Vatrogasaca , Policije...... koji su jurili prema postradalim područjima.

    Išli su za Petrinju, kasnije smo čuli i za Glinu....

    Ali i naš Sisak itekako je „ ranjen“ kako prvim, tako još više i drugim razornijim potresom.

    Na vijestima u svim medijima, te obilaskom Siska idućih dana bilo je vidljivo u kakve ruševine su se pretvorile zgrade našega glavnog županijskog grada.

    Itekako razrušen, itekako ranjen.

    Od objekata povijesne jezgre, potom naših crkvi kojima smo se ponosili među kojima je i Sisačka biskupija – Katedrala Uzvišenja svetog Križa u Sisku.

    Stradali su stambeni objekti, javne zgrade, naša županijska bolnica, osnovne škole, glazbena škola itd.

    Ruševine, cigle na sve strane, crijepovi, razrušeni ili nakošeni dimnjaci , razrušena pročelja, zabatni zidovi, pa čak su naprosto „ nestali“ čitavi zidovi stanova.....

    Sisak je postao grad ruševina, cigli, srušenih dimnjaka, ljudi koji bez domova obilaze ulice u nemoći razmišljajući što i kako dalje....... A tlo se i dalje trese.......

    Onako podmuklo i iznenada...... Nekada jače, a nekada slabije, tek toliko da podsjeti da je opasnost još uvijek tu........Da nas ne napušta.....

    U ovakvim situacijama čovjek se osjeti tako nemoćan i jadan.

    Dođe nešto ovakvo, podmuklo i strašno, uzme „ pravdu“ u svoje ruke i sve nas baci na tlo......

    Svatko od nas vezan je za svoj dom kojeg je stvarao i u koji je ulagao čitav svoj život.

    I jasno kada se dogodi ovakva katastrofa, kada ovakva neman uzme „stvari u svoje ruke“, sretan si da je živa glava.

    Da si živ ti i tvoja obitelj.Tada je to najvažnije.

    Tješimo se tako...., što drugo.

    Makar pogled zapne i stegne te u grlu, kada vidiš što se dogodilo tvome domu.

    Teško je bilo uči u unutrašnjost doma, nakon ovog drugog potresa                 29. prosinca 2020.godine.

    Vrata kroz koja su me iznijeli, a koja nisam mogla otvoriti, širom otvorena pozivala su da uđemo i pogledamo što je ostalo od našeg doma.

    Polako, kao da ulazimo u neki mistični, mračni prostor u kojemu nikada nismo živjeli, ušli smo i imali što vidjeti.

    Po pločicama, parketima, razbijeni stakleni predmeti, krhotine slika na namještaju , svjetiljke silom potresa spuštene „ bezživotno“ viseći sa stropa. Ploće kamina na drva su popucale i dale do znanja da više nije za sigurnu uporabu, a i dimnjak je dobio oštećenje.

    U sobama uz napuknuće zidova, ormari otvorenih vrata ukoso se zaustavili na zidu, a police vise ukoso otkinute jačinom trešnje. U kupaonici ormar pao i onemogučio ulazak u kupaonicu, a u sobama po rubovima „ grafiti“ svježih zidnih pukotina......

    Vanjski dimnjak od centralnog do dijela krova je oštećen i također postoji opasnost u slučaju slijedećeg većeg potresa da se uruši i ošteti objekat svojom težinom.

    Ostajemo bez daha.....,sve je tako tužno, mrtvo, zastrašujuće...... Zar je to naš prijašnji dom ? pitamo se.....

    U jednoj od soba ormari jedan preko drugoga leže, jedan se zaustavio u svojoj kosini na zidu.

    Polica sa ukrasnim elementima „ beživotno“ visi sa jednom stranom prema dolje, a sve razbijeno leži na tepihu......

    Slike nakošene, rijetke koje su uspjele ostati na zidu i sa staklom, a druge leže u hrpi stakla i podsjećaju da su nekada bile draga uspomena.

    Tu je i sat koji je bio smješten između dviju polica.

    Sat na kojem se zaustavilo vrijeme potresa , na kojem je i dan danas 12,19 minuta.

    Toga 29. prosinca 2020. kada je zatresao potres, sat se otkvačio sa zida te je pala i baterija , a kazaljke su stale i zauvijek će podsjećati na vrijeme koje je toga dana promijenilo sudbinu ljudi sa naše Banovine.....

    U našem domu bez pregleda statičara koji će utvrditi sigurnost stanovanja, nije se moglo živjeti.

    Nije bilo druge nego preseliti život u zimski vrt dograđen uz zadnji dio kuće. To je prostor nekih 16 kvadrata sa čeličnim nadvojem, parketom, ali sa tri strane se nalazi izo staklo. Jedini prostor koji smo trenutno mogli koristiti i koji je bio donekle siguran jer je bio izvan kuće, ali je postojala mogućnost , ali nadajući se da neće , da se dimnjak od kaminke sruši na taj prostor.

    Ali nismo imali izbora.......

    Smjestili smo tu pomoćne krevete, iskoristili namještaj koji je inaće bio sastavni dio zimskog vrta , te uz grijanje radijatorima provodili dane koji su slijedili.

    Spavanje je bilo na smjenu, jer tlo nije prestajalo podrhtavati.

    Baš kada smo mislili se opustiti, iznenađenje u obliku gromkog udarca i trešnje je uslijedilo. Brzo smo se digli, jer smo spavali obučeni i izašli van na dvorište.....

    Jako se dobro sjećam, kada se zatreslo silovito, a mi izašli na dvorište. Mrkla noć, hladno.

    Osjećaš pod nogama da se tlo strahovito trese. Pogledam na kuću, a ona naprosto pleše......

    Ne smiruje se..... Imam osjećaj kao da mi se smije.......

    Trese se sve jače i jače..... Tada je ponovno bio potres od 5 stupnjeva Richera.

    Samo se tresi, mislim si i ujedno se pitam da li ću ikada više pri miru spavati u svojoj rodnoj kući.

    Moja rodna kuća, nije kriva, ali doživjela sam je sablasno.

    U meni je izazivala užasan strah.

    Kada se napokon smirio“ ples“ i kada smo se dobrano smrzli, ušli smo u zimski vrt. Ali to nije bilo spavanje, zapravo spavali smo na smjenu, jedan spavao sa jednim otvorenim okom, a drugi dežurao. Bili smo od svega užasno umorni i iscrpljeni.

    Jer potresi bili oni jači ili slabiji nisu dozvolili , da se opustimo. Upravo to podrhtavanje tla kojeg osjetiš pod pomoćnim krevetom, taj čudan zvuk i drmanje staklenih ploha od zimskog vrta , dodatno su unosili nemir.

    Djeca su nam donosila hranu, jer ne žive u Sisku, a isto tako odlazili smo k njima da obavimo sve ostalo kako bi donekle provodili normalan život.

    Tako smo izdržali puna dva tjedna, ali najavljeno je veliko zahlađenje. Htjeli smo vidjeti da li ćemo moći izdržati dodatnu hladnoću koju će donijeti snijeg.

    Nabavili smo dodatne uljne radijatore za grijanje.

    Sve je bilo donekle dobro tijekom dana, ali noći su bile prehladne. Staklene stijene, bez obzira na dobru stolariju nisu bile primjerene za ovakve hladnoće i život u ovim uvjetima.

    Tražili smo da statičari dođu što prije da nam pregledaju stambeni objekt, te da procijene da li postoji koja najsigurnija prostorija u koju bi se mogli smjestiti i prespavati.

    Nakon nekog vremena, opisavši uvjete u kojima živimo i neodrživost preživljavanja u ovakvim uvjetima statičari su došli i pregledali objekt i savjetovali nam da se preselimo u prostoriju koja ima najmanje oštećenja i koja je blizu izlaznim prednjim vratima.

    Uselili smo se sa strahom, smjestili krevet uz nosivi zid, jer je pregradni oštećen i na svako podrhtavanje se dizali iz kreveta , spremni za van.

    Barem smo bili u zatvorenom prostoru, toplijem.

    Potom smo s obzirom na dimnjake koji su bili oštećeni i preporučena njihovo uklanjanje ili sanacija od strane statičara , zvali stručnjake vatrogasce.....

    Čekali smo ih, čekali, ali bez obzira što ih je bilo u pripomoći iz cijele Hrvatske bili su prebukirani i morali smo čekati na red.

    Na kraju su ipak došli, nešto su sanirali, nešto ostavili za proljeće.

    Uglavnom, grijati smo se mogli, a to nam je bilo najbitnije.

    Postepeno smo počistili ono što se moglo, onako s većega , počeli koristiti kuhinju i kupaonicu.......

    I jedina želja bila nam je da se tlo smiri i da se vrati taj osjećaj sigurnosti u naš život.

    Bilo je dana sa više potresa bilo manjih, a znao je zaredati i po koji jači koji nas je opet dodatno uznemirio.

    Dodatno uznemirio, jer smo se nadali da se tlo smiruje i da više neće biti iznenađenja u vidu nekih jačih potresa.......

    Što sve čovjek u svojem životu preživi i doživi.....sam se pita ?

    Sada smo postali svi postali toga svjesni, zar ne ?

    Dovoljan je tren da ti se život preokrene u trenu.

    Dovoljno da dođe nešto na što nikada ne bi ni pomislio da bi moglo doći i da ti promijeni život, stav prema životu, tvoj stav prema životnim vrijednostima.

    Ove nedaće koje su nas snašle od corone do strahovitog podrhtavanja tla koji je napravio štetu mnogim ljudima koji su ostali bez svojih domova, koji je promijenio izgled gradova naše Banovine koja više nikada neće biti kao prije.

    Ali ne smijemo stati i predati se.

    Priroda je u obliku potresa pokazala da smo svi mi slabi, mali i krhki i oni dobro i oni loše financijski stojeći.

    Jednaki smo, svi smo ranjivi i svi smo prolazni.

    I ono što tješi u tome svemu je dobra duša ljudi koji su krenuli pomoći u nevolji, bez obzira imali oni ono nešto materijalno ili samo svoje ruke i želju da pomognu.

    Ta njihova pomoć, to zajedništvo vrijedi najviše na svijetu.

    A jednog dana i naša Banovina biti će obnovljena.

    Njezina vizura će se obnoviti, ali njezina izgubljena duša ostati će u našem sjećanju.

    Sjećanju nas starijih koji smo tu rođeni, koji smo ostali tu kada je bilo najgore i koji ćemo tu ostati do samoga svog kraja .

    Sisak moj rodni grad, ostati će za mene uvijek isti.

    Onakav kakvog ga pamtim kroz djetinjstvo, mladost , svoj život...., jer to je moj  rodni grad .

    Gordana Sedmak Jednačak

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.

NAVIGACIJA