kolumna

  • Pišem što hoću: kolumna o pisanju kolumni

    Pišem što hoću: kolumna o pisanju kolumni



    Danas želim napisati kolumnu o pisanju kolumni. Cilj će biti:
    a) objasniti što je to kolumna;
    b) predložiti način za pisanje zanimljive kolumne;
    c) iznijeti kritički sud o kolumnama kao o književnom žanru;
    d) iznijeti vlastito iskustvo i pristup u pisanju tjednih kolumni.

    Kolumnist

    Pa, počnimo. Ako Italo Calvino može postati književna senzacija napisavši roman o čitanju tog istog romana, onda ja možda mogu zaraditi pivu pišući kolumnu o tome kako pišem kolumnu.

    Hrvatska Wikipedia definira kolumnu kao „esej određenog pisca koji nudi svoja osobna gledišta“, i kao „redovno ponavljajući članak ili rad objavljen u dnevnim novinama, časopisu ili drugoj publikaciji“, a od drugih oblika novinarstva se razlikuje po sljedećim karakteristikama: „redovna je značajka u publikaciji“, „upravljana je od strane autora“ i „sadrži izričito gledište ili mišljenje“.

    Kolumne su nekad bile silno popularan književni žanr, i to čak ne tako davno. Ljudi su svaki tjedan s nestrpljenjem iščekivali novu kolumnu nekog poznatog pisca, kao što se danas napeto iščekuje novi nastavak meksičkih sapunica.

    Danas je situacija drugačija, i više nema kolumnista koji bi se proslavili svojim kolumnama. Broj čitatelja koji vjerno prate neku kolumnu sve je manji, a posve sigurno više ne možete u tramvaju ili u parku čuti građane kako raspravljaju i svađaju se oko mišljenja iznesenog u nekoj trenutno aktualnoj kolumni

    Moje mišljenje zašto je to tako veoma je jednostavno: kolumnisti su kolektivno izgubili muda. U kolumnama starih majstora sve je prštalo od strasti, žuči, čuđenja, protesta... Danas pisci općenito, a tako i kolumnisti, imaju jednu kolektivnu spisateljsku strategiju koju su uzdigli do statusa kulta – piši prosječno! Ničim nemoj uzburkati površinu. Ako pišeš kritiku, piši je po točno propisanim pravilima. Ako imaš originalnu ideju, umanji njezinu originalnost jer se nije dobro isticati inad prosjeka. Ako razmišljaš na drugačiji način, radije se u potpunosti ostavi pisanja jer nemaš šanse!

    Urednici i kritičari, ti paraziti koji su isisali lešinu hrvatske književnosti, sada se roje oko trupla te i dalje diktiraju što je svakome raditi. To je veoma potrebno osvijestiti – šačica uredničkih budaletina kroji sudbinu kreativcima. To su isti ljudi koji već desetljećima uništavaju domaću književnost svojim imperativom prosječnosti, uz koji, dakako, idu i kumstva i poznanstva, ipak je ovo Hrvatska. Tko ne igra prema njihovim pravilima, vjerojatno će, poput mene, dočekati tridesetu bez objavljene knjige.

    Da budemo jasni, urednici i kritičari ne čine to što čine zato jer su zli. Nema profita u tome da radiš zlo samo radi zla. Oni inzistiraju na prosječnosti nove hrvatske književnosti jer smatraju da je prosječnost najlakše prodati, i ima tu neke logike, barem teoretski. Najveći dio građanstva čine prosječni ljudi prosječnih razmišljanja – drugim riječima, živi leševi. Onda bi, prema nekoj unutarnjoj logici, bilo najlogičnije zadovoljiti književni ukus tog najvećeg postotka građanstva kako bi se prodao velik broj knjiga, zar ne?

    Očito da ne. Jer, takva je urednička strategija proizvela generacije kojima se gadi i sama pomisao na čitanje knjiga. Prosjek rađa prosjek, a prosječnim se ljudima najmanje od svega čita o vlastitoj prosječnosti. Nitko ne želi biti prosječan, samo veliki dio ljudi ne vidi izlaz iz vlastite prosječnosti. Upravo zato su kolumnisti prošlih vremena bili tolike senzacije – bili su poput jebenih plamenih buktinja koje su svojom strašću i svojim bijesom osvjetljavale noć koja se nadvila nad grad!

    Kada netko piše kolumnu, on zapravo proizvodi monolog koji pretendira postati dijalogom. Kolumnaje iznošenje kritičkog mišljenja, da. Ali ona bi trebala biti i više od toga. Ona bi trebala biti poziv na javnu debatu, bez obzira piše li o nečem aktualnom ili nečem univerzalnom. Kolumnisti koji samo iznesu svoje mišljenje, pritom izazivački ne bacivši crvenu krpu u lice čitateljstvu, i dalje se samo igraju prosjeka. Publiku treba razjariti, ražalostiti, nasmijati, zgaditi im se! Jedino tako počet će i sami misliti o nekoj temi i proizvoditi nove zamisli. Jedino tako kolumna će ostati ono što je izvorno trebala biti – sredstvo društvene angažiranosti.

    Potrebno je odbaciti sve prokušane formule. Kada ja pišem kolumnu, to obično izgleda ovako.

    Prvu polovicu dana provodim tražeći temu. Razmišljam o čemu bih mogao pisati dok se vozim u tramvaju, dok ujutro oblačim čarape, dok igram igrice na kompjuteru, dok masturbiram kao mladi majmun, dok idem na posao, dok kupujem kruh u dućanu. Ponekad posjetim i neki od internetskih portala s vijestima, ne bih li saznao što se događa u svijetu (ne gledam televiziju pa sam, za jednog kolumnista, poprilično neupućen u trenutna zbivanja).

    Znam da sam pronašao svoju temu kada nešto u meni izazove agresivnu emociju. Kad me nešto nasmije do suza, zapanji me preko svake mjere, ili me razjari toliko da se osjećam spremnim nekoga rastrgati – tada znam da bih o tome trebao taj tjedan pisati.

    Kada jednom imam temu, obično provedem barem sat vremena razmišljajući o njoj na način da u glavi vodim dijalog dvije strane koje o toj temi zastupaju različita stajališta. Posebno je korisno uživiti se u ulogu đavoljeg odvjetnika, tj. smišljati argumente za stranu koju znaš da nećeš zastupati u svojoj kolumni. To produbljuje vlastitu protuargumentaciju.

    Nakon što se uspijem sam sa sobom posvađati i izvikati se na sebe u svojim mislima, spreman sam započeti pisati.

    Pišem u jednom dahu. Ne stajem, ne prepravljam, jebeš sve – spontanost je ono što nam je danas potrebno više nego išta drugo. Nakon što iskucam tekst, još ga jednom ponovno pročitam u potrazi za gramatičkim greškama, i to je to. Naslov obično dodajem na samom kraju, jer dok započnem s pisanjem nikad nisam siguran gdje će me tok misli zapravo odvesti. Planiram simultano sa samim procesom pisanja, bez unaprijed zadanih skica.

    Krajnji rezultat je uglavnom nešto upotrebljivo, i uvijek se tome iznova začudim. Doista je krasan osjećaj vidjeti kako iz tako konfuznog i neorganiziranog misaonog procesa izlazi nešto smisleno i strukturirano. To je osjećaj gotovo jednako dobar kao snošaj, vjerujte mi. Osjećate se kao tvorci mikrosvjetova s vlastitom unutarnjom logikom i vlastitim zakonitostima.

    No, jedna je stvar na tako slobodan način kolumnu napisati, a druga stvar ju je objaviti, i to zbog zbog već prije spomenutog parazitskog sloja naše književnosti – urednika i kritičara. Sami ništa ne proizvode, već služe kao nevjerojatno visoka barijera koju trebate preskočiti želite li nekuda stići.

    Na sreću, ovdje sam pronašao svoje utočište. Na ovoj stranici pišem što želim. Pa tako i kolumne koje se sastoje od praznog papira s naslovom i potpisom, kolumni o seksualnim fetišima, ili kolumni o pisanju kolumni. Hvala bogu što još uvijek postoje portali gdje ne vlada diktat cenzure i onog što se pristoji!

    Tako bi to i trebalo biti posvuda, u nekom idealnom svijetu. Ukoliko nemate mogućnosti pisati točno ono što želite, onda ni nemojte. Nije vrijedno truda. S druge strane, ako vam se pruži prilika pisati i objavljivati tekstove kakve ste zamislili i kakvi vas vesele, ako ste u mogućnosti biti izdavani bez cenzure – onda zagrizite u to kao što pas zagriza u kost, i više ne puštajte! Čak niti pod cijenu da nikad ne uspijete objaviti tu toliko priželjkivanu knjigu jer ste se zamjerili svim živim kritičarima i urednicima – ne puštajte. Preotmite im tu kost iz ruke. To je vaša kost. Ako je potrebno, iščupajte im i ruku iz ramena, pritom si sami izranjavajući čeljust. Ali uzmite tu kost. Ne pristajte na ustupke. Tek onda imat ćete se pravo nazivati književnicima.

    Autor: Boris Kvaternik

  • Podnožne dojke

    Podnožne dojke

    S obzirom na to da je politička situacija u Hrvatskoj trenutno veoma ozbiljna, izgleda da u pogledu teme za ovotjednu kolumnu nemam previše izbora...

    stopala

    Stoga, naša će današnja tema, naravno, biti – seksualni fetiši.

    I to ne bilo koji seksualni fetiši. Danas ćemo malo proćakulati o ljudima koji se skroz zajapure, počnu teško disati, i jedva čekaju da dođu kući kako bi mogli nasilno masturbirati jer su u gradu vidjeli kako netko skida tenisicu i otkriva golo stopalo čija se koža opsceno cakli na podnevnom Suncu.

    Raspravit ćemo o ljudima koji se pale na stopala. Nema nam druge.

    Prvo što treba ustvrditi jest da je fenomen seksualnog uzbuđenja stopalima mnogo uobičajeniji kod muške nego li ženske populacije. Stoga se unaprijed ispričavam ako među vama ima žena koje se moraju smiriti hladnim tušem kad vide muškarca u sandalama i ako se te čitateljice osjete pomalo zakinuto, jer pričat ću o ovom fetišu s muške točke gledišta.

    Drugo što treba ustvrditi jest to da ovaj „neobičan“ fetiš među modernim muškarcima zapravo uopće nije ni rijetka ni neobična pojava. Štoviše, visoko je na ljestvici rasprostranjenosti.

    Ovaj fetiš dolazi u nekoliko varijanti, ali sve se svode na isto – na sama stopala kao izvor žudnje. Tako imate one fetišiste koji vole njegovana stopala, dok druge pak pale što ona smrdljivija. Imate one koji vole vidjeti blato i prljavštinu na stopalima, druge pak izluđuju nožne narukvice i prstenje, a treći moraju vidjeti stopalo „ukoričeno“ nekim seksi cipelama. Neki vole promatrati kako se nožni prsti migolje, drugi vole vidjeti kako stopala gnječe različite predmete ili staju na ljudska lica. Postoji, dakako, i homoseksualna opsjednutost stopalima istog spola.

    Zaboga, pa zašto bi nekoga uzbuđivale takve stvari?, sada se možda pitate. Stopala su prljava, smrdljiva, neugledna, izgledaju smiješno i pomalo odvratno, i uopće nisu seksi, kažete vi.

    Pa, ne slažem se. Kao prvo, sve gore upućene primjedbe mogu se uputiti i guzici. No, to svejedno ne sprečava ogromnu masu muškaraca i žena da tu nakupinu mišića i sala iz koje ispuštamo izmet smatraju predmetom svog besramnog obožavanja.

    Imam jednu teoriju o tome zašto stopala u današnje vrijeme rastu na listi rasprostranjenosti seksualnih fetiša, i želim vam je ovdje izložiti.

    Naime, izgleda da stopala postaju nešto kao nove sise. Razmislite malo o tome. Stopala su gotovo uvijek prekrivena, i većina ljudi ne osjeća se posve ugodno kada pred ikim osim pred najbližima mora skinuti cipele i čarape. Stopala su zapravo tabu. Ona su dio tijela kojeg se sramimo, i koji prekrivamo pred osobama koje nam nisu jako bliske.

    Neki od nas čak su zabrinuti i oko izgleda svojih stopala – jesu li prevelika, jesu li premala, jesu li simetrična, uredna, lijepo oblikovana, proporcionalna...?

    Baš poput sisa. One također u većini društvenih prilika moraju biti pristojno prekrivene, pokazuju se samo posebno bliskim ljudima, njihovo izlaganje izaziva sram, a tu je i uvijek prisutna briga o njihovoj veličini i obliku.

    Stopala, drugim riječima, danas postaju nešto poput podnožnih dojki.

    Moje je mišljenje da su stopala postala toliko privlačan izvor žudnje jer ih držimo tabuiziranima – u većini društvenih situacija nije prihvatljivo biti bosonog. Većina nas ne zna kakva stopala ima netko koga srećemo svakoga dana.

    Čovjek je po prirodi bolno znatiželjan. Znatiželja u njemu proizvodi tabue i pali plamen žudnje. Da od sutra svi počnu prekrivati svoje nosove malim komadom tkanine, uvjeren sam da bi kroz neko duže vremensko razdoblje nosofilija postala veoma raširenom pojavom.

    Zaključak je da fetiš na stopala, kao i mnoge druge naše hirove, proizvode društvene konvencije unutar kojih smo se rodili. Stoga, idući put kad među svojim prijateljima (ili prijateljicama) otkrijete stopalne fetišiste, nemojte na njih gledati s odvratnošću ili podsmjehom, barem ništa većom odvratnošću ili podsmjehom od one s kojom biste promatrali nekoga opsjednutog dijelovima tijela poput dojki, obrva ili guzice.

    I mi podofili smo ljudi, i zaslužujemo ljubav i pažnju, a ako vam u prolazu tenisica „slučajno“ odluči odletjeti s noge, vjerujte da vam tu lijepu gestu nećemo samo tako zaboraviti.

    Eto.

    Kara Marko.

    Autor: Boris Kvaternik

  • Poezija u prozi i proza u stihovima

    Poezija u prozi i proza u stihovima

    Danas ćemo se baviti nečim naoko banalnim, a što dovodi književne teoretičare (barem one pametnije) u pat poziciju, ostavljajući ih potpuno bespomoćnima. Bavit ćemo se kriterijima po kojima se razlikuje poezija od proze.

    Razlikovati poeziju i prozu - pa od toga zaista nema ničega lakšeg, zar ne? Poezija je ono što je pisano u stihovima, to jest, to je ono kada ne ideš do kraja retka nego lupaš tipku „enter“ nešto češće nego li je to normalno. Zatim, poezija upotrebljava čudne riječi, sažeta je, njezin jezik je ekscentričan zbog prave poplave stilskih izražajnih sredstava, može ju se različito tumačiti jer je dvoznačna, a uglavnom se bavi osjećajima i nema „radnju“.

    Nasuprot tome, proza upotrebljava pune rečenice i pišu ju do kraja retka. Jezik je običniji, svakodnevniji. Proza je puno duža od poezije. Ima stilskih sredstava i izražavanja osjećaja, ali to nije u središtu pažnje.

    Poezija u prozi i proza u stihovima

    Eto, obavili smo ovaj zadatak. Čujemo se u idućoj kolumni. Bilo je lakše nego smo svi očekivali, zar ne?

    E, kad bi barem bilo tako jednostavno. Prava istina jest to da je razgraničavanje poezije i proze jedan od težih problema cijele književne teorije.

    Sve gore navedeno stoji samo u teoriji, no kada te kriterije primijenimo u praksi na nekim od reprezentativnih poetskih i proznih tekstova, vidimo da se takva argumentacija za razlikovanje proze i poezije raspada poput kule od karata.

    Dakle, prosječno obrazovan čovjek bi vas upitao jel to vi njega zajebavate kada biste mu dali dva papira, jedan sa stihovima a drugi s rečenicama i odlomcima, i kada biste ga zatražili da vam kaže što je od toga poezija a što proza. Smatrao bi pitanje kretenskim, jer bi na prvi pogled mogao vidjeti što je pisano stihovima, a što nije. No, mnogi od nas, i profesori, i čitatelji, i književnici, često zaboravljamo da postoji i jedna „hibridna“ grana književnosti koja je točno na pola puta između poezije i proze. To je tzv. „poezija u prozi“. Ako želimo definirati gdje počinje poezija a prestaje proza, nužno moramo odgovoriti i na pitanja: gdje završava poezija, gdje proza, a gdje poezija u prozi? Kao što vidite, stvari se pomalo kompliciraju.

    Što je uopće poezija u prozi? Kako razlikovati poeziju u prozi od obične proze ili obične poezije? Pitanje je zapravo veoma slično pitanju što razlikuje poeziju općenito i prozu općenito, a u ovom slučaju smo samo ukinuli kriterij da je poezija nužno pisana u stihovima.

    Stvari postaju još nejasnije kada shvatimo da zapravo nemamo nikakve općevažeće kriterije za odgovaranje na ova pitanja. Ilustrirat ću to s par primjera.

    Prvo imamo ulomak iz jedne pjesme Charlesa Bukowskog u prijevodu Borisa Marune:

    izišli smo iz bara

    jer smo ostali bez novca

    a imali smo nekoliko boca vina

    u sobi.



    bilo je oko 4 poslijepodne

    prolazili smo uz vatrogasno spremište

    i ona započe

    ludovati:



    „VATROGASNO SPREMIŠTE! oh kako volim

    VATROgasna kola, tako crvena

    i inače! uđimo unutra!“

    [...]

    Dakle, pogledajmo koje od naših gore navedenih kriterija zadovoljava ovo djelo koje svi kritičari i publika smatraju poezijom. Kao prvo ono JEST pisano u stihovima. Ali na koji način? Doista, ovdje stihovi ne predstavljaju ništa osim nasumičnih prelazaka u novi red. Ništa se esencijalno ne bi promijenilo kada bismo gornje retke pretvorili u prozni zapis, usput samo dodajući nekoliko točaka, velikih početnih slova i zareza:

    Izišli smo iz bara jer smo ostali bez novca, a imali smo nekoliko boca vina u sobi. Bilo je oko 4 poslijepodne. Prolazili smo uz vatrogasno spremište i ona započe ludovati:

    „VATROGASNO SPREMIŠTE! Oh, kako volim VATROgasna kola, tako crvena, i inače! Uđimo unutra!“

    Što se promijenilo? Ništa značajno, samo forma. Je li tako ova „pjesma“ postala proza? Je li ta „pjesma“ uopće i bila pjesma još dok je bila u stihovima?

    Zatim, idući kriteriji koje smo spomenuli su ti da je poezija obično kratka. Ova pjesma proteže se na nekoliko stranica, ali da, mogli bismo reći da je „sažete“ forme u odnosu na neku kratku priču. Dakle, to je u redu. Ali što je s kriterijima da poezija mora koristiti nesvakodnevne izraze, da mora biti krcata stilskim izražajnim sredstvima, da mora biti dvoznačna i da se mora baviti osjećajima? Od svega toga ovdje nema baš ništa. Prema tim kriterijima, ova je pjesma potpuno prozaična. Ova pjesma kao da je zapravo „proza u poetskoj formi“. Čak ima i „radnju“. Ako smo ustvrdili da uz „poeziju u prozi“ sada odjednom postoji i nešto kao „proza u stihovima“, onda se nalazimo u još većim problemima.

    Smije li neka poezija imati radnju kao priča? Zapravo, poezija s radnjom obično se naziva epskom poezijom. S druge strane, kada književnost dijelimo na liriku, epiku i dramu, u epiku tada spada i proza općenito. Epika je, dakle, svaka narativna književnost, djelo s radnjom, bez razlike radi li se o poeziji ili prozi.

    Sad, kako odlučiti gdje na kraju trebamo svrstati ovu pjesmu? Pitanje izvanjske forme je zadovoljeno, ali pitanje unutarnje forme nije. Čemu dati prednost u važnosti, i na temelju kojih kriterija opravdati svoj izbor?

    Toliko pitanja. Pa ipak, gotovo svi pjesnici, profesori ili izučavatelji Charlesovog djela potpuno će vam sigurno i samouvjereno reći da je ovo jedna PJESMA Charlesa Bukowskog.

    Pređimo na sljedeći primjer, pjesmu Blaisea Cendrarsa u prijevodu Tomice Bajsića:

    Crkvena lađa sagrađena je u španjolskom stilu iz XVIII. stoljeća

    Svud je popucala

    Vlažni svod izbijeljen od soli još uvijek nosi neke tragove pozlate

    Svjetlost lanterne pada na sliku u kutu punu plijesni

    To je crna Madona

    Gusta mahovina i otrovne prugaste gljive osute točkama poput bisera prekrivaju kameni pod svetišta

    Ima još i jedno zvono s latinskim natpisima

    Ovo djelo također se iz nekakve meni neshvatljive inercije smjesta svrstava u poeziju, a veoma je očito da osim razlomljenosti u stihove ne posjeduje karakteristike djela koje bi itko nazvao „poetskim“. Ovo je gotovo novinarski zapis - hladan, objektivan, bez gotovo ikakvih ukrasa osim par epiteta. On služi suhom navođenju činjenica. To je opet nešto kao „proza u stihovima“.

    Prijeđimo na još jedan primjer, kratku prozu manje poznatoga hrvatskog autora Alena Galovića:

    Nakon dugo vremena zagledao si se u daljinu. Ukočen pogled zaustavljao je sve prizemne misli i još se pokušavaš sjetiti strašnih zvijeri o kojima si slušao u djetinjstvu. Ti si čuo pjesme o nesretnim ljubavima, o prokletim muškarcima koji na pogrešnim mjestima traže uzbuđenja, ti poznaješ glazbu o nesreći koja je posve nalik našoj nepokretnoj, muljevitoj i prljavoj sudbini.

    Na otoku koji je volio glas debele pjevačice, kaže legenda, samo se u noćima punog mjeseca čuje rika lavova s Crnoga kontinenta. Tu noć nisi mogao dočekati. Za tijelo tvog jedrenjaka počele su prianjati školjke...

    Odmah je očito da je ova proza puno više „poetska“ od prethodne dvije „pjesme. Zadovoljava gotovo sve „poetske“ kriterije: sažeta je, vrvi netipičnim izrazima, stilskim sredstvima, kompliciranim i dominantnim metaforama, potpuno je posvećena ljudskom unutrašnjem, duševnom svijetu i doživljaju, nema nikakvu klasičnu radnju u smislu protoka događaja u vremenu, i što je također veoma bitan kriterij, veoma je „kriptična“, što će reći, hermetična, nerazumljiva čitatelju, višeznačna. Čitatelj ne dobiva objašnjenja za tvrdnje koje su mu bačene u lice. Čak niti ne zna kome se autor obraća. Može samo nagađati i skrojiti svoje vlastito individualno tumačenje ovog teksta. Sve su to karakteristike čiste poezije. Drugim riječima, ovo je ta famozna „poezija u prozi“.

    Na čemu nas to ostavlja? Teško je reći. Ono što smo do sad ustvrdili jest to da se sve karakteristike i poezije i proze mogu izokrenuti, ovisno od slučaja do slučaja. Kriteriji su nejasni. Mora li samo proza biti narativna? I epska poezija je narativna. Mora li poezija biti u stihovima? Poezija u prozi dokazuje da ne mora. Isto vrijedi i za „prozu u stihovima“. Ima li poezija isključivi monopol nad osjećajnošću i izražajnošću, te nad temama ljudske nutrine? Mnoga čisto prozna djela dokazuju da ne mora, primjerice romani Henryja Millera. Može li samo poezija biti hermetična i kriptična? Pročitajte neki od pomaknutijih postmodernističkih romana, primjerice „Goli ručak“ Williama Burroughsa i vidjet ćete da ne mora. Itd, itd.

    Postoji li neka jasna granica između proze i poezije? Usprkos uobičajenim očekivanjima, izgleda da ne postoji.

    Jedno od pokušaja rješavanja ovog problema je pokušati izraditi skalu „argumentacije po važnosti“, na taj način da ćemo gradirati već nabrojene argumente tako da ćemo u slučaju poezije veću „težinu“ dati „unutrašnjoj formi“, a u slučaju proze ćemo prednost dati „vanjskoj formi“. Zašto? Iz jednostavnog razloga, što je proza po nekim svojim općim teorijskim karakteristikama prozaičnija, a poezija apstraktnija. Tako možemo izraditi sljedeće skale redanja kriterija prema važnosti:

    a) kriteriji za poeziju poredani prema važnosti: apstraktnost > osjećajnost, „liričnost“ > stilska sredstva, jezik > forma

    b) kriteriji za prozu poredani prema važnosti: forma > stilska sredstva, jezik > osjećajnost, „liričnost“ > apstraktnost

    Prema ovom vrednovanju kriterija bilo mi nam lakše svrstati Goli ručak u prozu, jer bismo dali prednost vanjskoj formi. Prema ovome bismo odmah mogli i Cendrarsovu „pjesmu“ svrstati u „prozu u stihovima“, jer prema poetskim kriterijima ona podbacuje u zadovoljavanju najvažnijih karakteristika poezije, a ispunjava samo one najtrivijalnije kriterije za „poetsko“ (tj. formu).

    Bismo li time razriješili navedene dileme? Ne bismo. Ponovno smo dobili jedan teorijski konstrukt koji pretendira na to da su njegovi kriteriji i njegova vrednovanja istih tih kriterija najbolji. Ovo može poslužiti jedino kao jedna jako krhka nit vodilja za oprezno pristupanje ovom problemu i pokušaje početnih analizaraznih djela.

    Poanta ovotjedne kolumne nije naći rješenja za ovdje izložene probleme književne teorije, već svrnuti čitatelju pažnju na to da ne treba vjerovati opće prihvaćenim i naučenim teorijama bez da ih sami kritički odvagne i protrese poput vreće. Kritičko razmišljanje treba dominirati svim područjima našeg života i kulture ukoliko želimo dalje evoluirati kao ljudska bića.

    Kolumna: ZOON EMOTICON

    Autor: Boris Kvaternik
  • POMOĆNA OPREMA – BLJESKALICA

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    POMOĆNA OPREMA – BLJESKALICA

    Ako ste iole zahtjevan korisnik digitalnog fotoaparata (a već vaše praćenje ove kolumne ukazuje na to) iznenadit ćete se da uopće spominjem fotografiranje uz pomoć bljeskalice. I tu bih se složio: bljeskalica služi da se s pomoću nje fotografira dječji rođendan, da se 'glupira' društvo na subotnjem izlasku, i slično. Ali sve je to fotografija samo po tehnologiji, a ne i po kreativnim kriterijima. Bljeskalica uništava likovnu dimenziju fotografije, spaljuje prvi plan, zadnji plan ostavlja u mraku, na licima ocrtava ružne uske oštre sjene oko nosa i pod bradom, pretvara ljude u vampire crvenih očiju, te na niz drugih načina uništava mogućnost kreiranja oku ugodne fotografije. Ovo se u svakom slučaju odnosi na ugrađenu bljeskalicu iznad objektiva fotoaparata, no nije mnogo bolji rezultat niti sa dodatnom bljeskalicom, ako ju ne koristimo na ispravan način. S druge strane tek osnovno poznavanje fizike svjetla dovoljno je da s pomoću jedne bljeskalice napravimo sjajne fotografije koje djeluju kao da su rađene s pomoću većeg broja studijskih rasvjetnih tijela. Loša vijest je da se sljedeća kolumna odnosi samo na korisnike fotoaparata iz klase DSLR, jer kompaktni fotoaparati gotovo nikad, čak niti napredniji kreativni modeli, nemaju stopicu za postavljanje dodatne bljeskalice.

    Na fotoaparat se postavlja bljeskalica, koja je već u svom osnovnom položaju znatno bolja od ugrađene, jer je veća i udaljenija od objektiva. Pa ipak, i dalje se formiraju ružne sjene, a niti ujednačenost bljeska po dubini nije moguće postići. Da bismo tome pomogli moramo bljeskalicu okrenuti od modela (scene), zakretanjem glave vertikalno i horizontalno. Pri ruci mi je Canon Speedlite 550EX, uz napomenu da će sve što ću napisati vrijediti i za svaku drugu kvalitetnu bljeskalicu. Što nam je potrebno?

    Osim fotoaparata i bljeskalice  potrebna nam je prostorija bijelih zidova i stropa. Naravno da nije nužno da su potpuno bijeli, ali ako su jače obojani (posebno strop) bit će potrebno kompenzirati obojenu svjetlost u postprodukciji. Bolje je ako su zidovi slobodniji od namještaja, te da strop nije viši od 3-4 metra. No ubrzo ćete vidjeti da niti jedna od tih okolnosti nije tvrda, te se stvari mogu riješiti na druge načine. Dobro je uz bljeskalicu imati jedan studijski kišobran sa stalkom, jer se pomoću njega mogu postizati različita osvjetljenja neovisna o zidovima prostorije. Jeftinija verzija su fotoreflektori, sklopive okrugle površine bijele ili srebrne površine (ponekad zlatnožute), uz koje dobro dođe stalak, ili asistent. Međutim, ako imate mogućnost koristiti prostoriju dimenzija do 10/10 (ne veću), sa bijelim stropom i bijelim zidovima, bljeskalica je sasvim dovoljna. Pogodni su galerijski prostori u razdobljima kad nema izložba.

    Osnovni položaj pri fotografiranju je bljeskalica na fotoaparatu glave podignute pod kutom od 90° prema objektivu (bljeskalica u potpuno ispruženom položaju), sa podignutom ugrađenom reflektirajućom površinom. Ukoliko bljeskalica nema ugrađenu reflektirajuću pločicu, lako ju je improvizirati pomoću gumice, tvrdog papira i samoljepljive srebrne tapete. Razumljiv je da kad fotografiramo u 'portrait' formatu (uspravna orijentacija), moramo zakrenuti bljeskalicu da opet bude okrenuta prema stropu.

    POMOĆNA OPREMA – BLJESKALICA

    Pogledat ćemo neke primjere:

    Slučaj 09 – portret pomoću bljeskalice

    Korištenje bljeskalice u povoljnim uvjetima može u potpunosti zamijeniti studijsku rasvjetu kada fotografiramo portrete. Djevojka na fotografiji (model: Ana) snimljena je u galerijskom prostoru visine nešto više od 3 metra, srednjih dimenzija s bijelim zidovima. Bljeskalica je usmjerena u strop. Na podu ispred modela postavljen je bijeli fotoreflektor.

    Ana

    Fotografija je napravljena DSLR Canon 7D, te objektivom Tamron 18-270, uz korištenje bljeskalice Canon Speedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 119 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/7.1
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AWB

    Najprije nekoliko općih napomena u vezi fotografiranja bljeskalicom: Fotografirat ćemo u manualnom modu (oznaka M), uz vrijeme ekspozicije koje ne smije biti kraće od 1/200 sekunde (preporučam 1/160). To je važno zbog sinkronizacije sa bljeskalicom, kako ne bi dio slike bio zamračen zbog prebrzog pada zavjesice. Uz ovu ekspoziciju (kao i svaku drugu dulju od te, 1/160 – 1/30), pri fotografiranju portreta treba voditi računa da ISO vrijednost bude niska, kako bi fotografija bila što oštrija. Ponekad je potrebno isprobati 2-3 fotografije prije nego se dobije odgovarajuća svjetlosna vrijednost. Ukoliko svjetlosni uvjeti iziskuju pojačanje svjetla, kod portreta radije preporučam pojačanu kompenzaciju snage bljeskalice (posjeduje ju većina bljeskalica), nego povisivanje ISO vrijednosti u zone rizika od šuma. No u manjim prostorijama od toga ne treba strahovati.

    Ugodno razlijeganje raspršene svjetlosti koja je udarila u strop i prosula se odozgora po djevojčinom licu, djeluje kao profesionalni reflektori opremljeni softboxima, što znači da ste tog časa uštedjeli najmanje 1.000€. Sjene su meke i razlivene, te naglašavaju modelaciju lica. Kako se ipak ne bi pojavile preduboke sjene pod očima i pod bradom, preporučam da se na pod ispred modela postavi fotoreflektor koji će dio svjetlosti od stropa nježno vratiti odozdol. Za ovaj trik ne treba mnogo opreme, a rezultati su sjajni.

    Slučaj 10 – portret pomoću bljeskalice

    I u ovom slučaju korištena je ista oprema kao i u prethodnom. Portret je fotografiran iz 'ptičje perspektive'. Uvijek treba voditi računa da je glava bljeskalice okrenuta prema stropu, bez obzira u kojem se položaju nalazio fotoaparat. Djevojka (model: Lucija) je fotografirana u sobi na podu pokrivenom crnim platnom. Soba je manjih dimenzija sa bijelim stropom visine 2.40 metra.

    Lucija

    Korišteni podaci:

    Mod – M
    Fokus – 70 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/7.1
    ISO – 200
    Balans bijeloga – 4.900°K

    Među podacima koji su identični prethodnom slučaju, upada u oči balans bijeloga koji je izvršen 'ručno', postavljanjem temperature u Kelvinima. To je učinjeno zbog zidova u prostoriji koji su toplih boja, pa su refleksijom neznatno podigli temperaturu fotografije. Ovo se jednako moglo izvršiti u postprodukciji, ali sve što je moguće i sve što se uoči u samom procesu fotografiranja dobro je namjestiti već unaprijed.

    Slučaj 11 – portret pomoću bljeskalice u punoj figuri

    Ako posjedujemo bljeskalicu odgovarajuće snage, neće predstavljati nikakav problem niti portret u punoj figuri, mada je sad područje koje obuhvaća bljesak veće. Ipak, u ovakvim slučajevima preporučljivo je ne fotografirati s prevelike udaljenosti, mada bi to bilo ugodnije zbog perspektivne distorzije. No to je kasnije mnogo lakše ispraviti u editoru nego loše sjene.

    Ivana

    Korišteni podaci:

    Mod – M
    Fokus – 35 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/6.3
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AWB

    Nema bitnih razlika između podataka ovog portreta i portreta poprsja / polufigure, u prethodnim primjerima. Djevojka je na visokom stolcu (model: Ivana), koji ju odvaja od tla i raspršuje po tlu sjene figure. Također je dovoljno udaljena od zida u pozadini da ne bi došlo do ocrtavanja njene sjene na zidu. Ako bismo primijetili neugodnu perspektivnu distorziju pa bismo se poželjeli odmaknuti još više, tada treba glavu bljeskalice nagnuti naprijed, kako bi strop reflektirao svjetlost u zonu modela, postoji opasnost da dio izravne svjetlosti bljeskalice padne na model i uzrokuje oštre sjene. To ćemo izbjeći jednostavnim improviziranim zasjenjenjem glave bljeskalice, koje ne umanjuje mlaz svjetla prema stropu, ali zato priječi da svjetlost padne izravno na model.

    Sjenilo

    Ovdje smo razmotrili osnove fotografiranja sa dodatnom bljeskalicom. Svaki prostor pružit će nove pretpostavke, i kad se jednom uvježbamo u bijeloj sobi 'hvatati' odraze i usmjeravati ih na ugodan način prema modelu, znat ćemo iste zakonitosti iskoristiti i u svakom prostoru u kojem se nađemo. Nakon što ovo savladamo, bit ćemo spremni za novu lekciju fotografiranja bljeskalicom – odvajanje bljeskalice od fotoaparata.

    Obzirom da su ove kolumne bile posvećene uglavnom korisnicima fotoaparata DSLR klase, sljedeća će kolumna biti posvećena korisnicima kreativnih kompakta.

    Autor: Zdenko Balog

  • PORTRETNA FOTOGRAFIJA – POJAM SPORAZUMA ILI DOGOVORA

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    PORTRETNA FOTOGRAFIJA – POJAM SPORAZUMA ILI DOGOVORA

    Portretna fotografija ili portret u fotografiji vuče podrijetlo od građanskog portreta (slikarskog) prve polovine 19. stoljeća, upravo u vrijeme kad se fotografija i pojavljuje. Kako krajnja intencija građanstva nije bila dobiti umjetničko djelo, nego naprosto zabilježiti svoj lik, isprva je nastala panika među slikarima da će im fotografija oteti kruh. To se ipak dogodilo samo djelomično. Ali su se zato veoma brzo izdvojili fotografi koji su nastojali autorskim pristupom učiniti svoje portrete posebnima i drugačijima od ostalih.

    Portret je jedan od najpopularnijih žanrova fotografije. Pa ipak u ni jednom drugom žanru ne vlada toliki nerazmjer između produkcije, odnosno kvantiteta i kvalitete. Naravno, nije svaka fotografija izdvojene osobe s naglaskom na lice odmah portretna fotografija. Tu je 'siva zona' najšira. Ranije sam stavio tvrdu granicu između dokumentarne fotografije i žanrovske. Mnogo je prilika kada fotograf snima osobu, a da nema intenciju napraviti išta autorski. I tu je stvar jasna. No i u obiteljskim albumima osoba, izdvojena ili izdvojena manja grupa osoba najčešći su motiv. Ni to nipošto ne treba miješati sa žanrom portretne fotografije.

    Portretna fotografija je fotografija osobe uz naglašen autorski pristup fotografa i naglašen odnos fotografa prema modelu. Također, nerijetko je naglašen i odnos modela prema fotografu, i tada govorimo o interakciji. Portretne fotografije obzirom na odnos fotografa i modela mogu biti veoma različite. I tu uključujemo pojam sporazuma.

    Sporazum ne treba shvatiti kao neki pisani dokument, čak niti kao izgovoren čvrsti dogovor, mada ni jedno od toga u nekim slučajevima nije isključeno. Sporazum definiramo kao razinu svijesti modela o prisustvu fotografa i razina modelovog slaganja s fotografovom akcijom. Ako se fotograf i model unaprijed dogovore o mjestu i vremenu gdje će se fotografiranje modela obaviti, to je najviša razina dogovora. Posebno ako se radi o prostoru koji nije uobičajeno mjesto boravka modela (studio, prirodna ili gradska scenografija po izboru fotografa i sl.), te o posebnim uputama modelu za pripremu (odjeća, makeup, frizura). To međutim može biti i prirodni ambijent modela, radno mjesto, stan ili neko drugo mjesto u kojem model želi biti uklopljen, jer predstavlja dio njegove osobnosti. Dogovor može biti i spontan, sklopljen na licu mjesta 'danas dobro izgledaš, daj da bacim par fotki', opet uz uzajamni pristanak i sudjelovanje (poziranje). U svim tim slučajevima naglašena je interakcija, model će raditi ono što mu fotograf kaže 'glavu malo gore, pogled u kameru…', te će ta interakcija najčešće biti vidljiva upravo iz izravnog pogleda modela u kameru. Minimalni sporazum je prisutan kada fotograf 'zaskoči' osobu koju poznaje ili ne poznaje, na ulici ili u nekom općem ambijentu, kada model shvati da je fotografiran, ali spontano to prihvaća. To pokazuje osmjehom koji dobaci, pogledom u objektiv ili jednostavno činjenicom da se ne skriva. Ukoliko model pruža otpor, odmahuje, krije lice novinama ili rukom, svakako je preporučljivo da ne nastavite akciju fotografiranja, mada vas zakon u tome ne priječi. Osim, naravno, ako ste paparaci ili novinar. Ili oboje. Postoji i potpuno odsustvo dogovora, kada fotografirate osobu izdvojenu iz ambijenta izdaleka, a da ona toga uopće nije svjesna. Tu je interakcija isključena.

    Ovdje napominjem da je u Hrvatskoj zabranjeno fotografirati i pri tome skrivati fotoaparat. Drugim riječima, dozvoljeno je fotografirati sve (što nije zabranjeno istaknutim znakom), dok god stojite na javnoj površini i dok god je vaš fotoaparat vidljiv. Ako model i nije vidio fotoaparat, njemu to mora biti omogućeno. Ova mala digresija o zakonodavstvu odnosi se i na ostale motive, a ne samo na portrete. Napominjem da je to zakon u Republici Hrvatskoj, kada fotografirate u drugim državama propitajte se ili se jednostavno ponašajte na sličan način kao što vidite da se drugi ponašaju.

    Širok teoretski uvod o portretu u fotografije ipak ćemo pokušati iznijeti kroz primjere:

    Lucija

    Fotografija je napravljena u improviziranim studijskim uvjetima, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom i bljeskalicom Canon Soeedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 84 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/9.1
    ISO – 200
    Balans bijeloga – Flash

    Portret djevojke u krupnom planu (model: Lucija), napravljen je odvajanjem bljeskalice od fotoaparata i prigušivanjem bljeska, kako bi se dobila tek poluosvjetljena zona lica koja izranja iz tamne pozadine. Shooting je bio unaprijed dogovoren, djevojka je bila pripremljena i sudjelovala je na način da je slijedila moje odnosno fotografove upute. Postignuta komunikacija i uzajamno povjerenje rezultiraju veoma izraženim kontaktom očiju, što je još naglašeno zasjenjenjem polovice lica i usredotočenjem na oko na osvijetljenoj strani lica. Krupni plan, pri čemu glava potpuno ispunja i probija visinu kadra (odrezano čelo je posebna tema o kojoj će biti riječ), još pojačava dojam bliskosti, jer izgleda kao da je fotografija napravljena iz velike blizine. Portret objedinjuje studijske uvjete i 'umjetničko' barokno osvjetljenje.

    Ivona

    Istoj kategoriji prihvaćenog dogovora i potpune suradnje, dapače uz obavljenu frizersku i makeup pripremu, pripada i portret djevojke sa artističkom frizurom (model: Ivona), nastao tijekom priprema za reviju frizura. Fotografija je napravljena korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom i bljeskalicom Canon Soeedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 84 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/7.1
    ISO – 200
    Balans bijeloga – Flash

    Naglasak na frizuri uvjetuje suprotnu orijentaciju (portrait – orijentacija će također biti jedna od posebnih tema). Bočni postav ramena i frontalni postav glave malo su neuobičajeni. Obično se kod mlađih ženskih modela koristi poluprofil ramena, te nasuprotni poluprofil glave iz pogled u kameru. Takav stav fotografi nazivaju 1-3-2 pozom. Ovaj stav je bio bolji opet zbog naglašavanja frizure, dok je rame okrenuto prema kameri zbog modela haljine koji ostavlja ramena otkrivena. Kosi položaj ramena povećao bi površinu bjeline i odvlačio pažnju na manje sadržajno područje.

    Primjećujemo da u oba slučaja izostaje inače u amaterskoj fotografiji neizostavni smiješak sa blistavim nizom zubi. Dijelim mišljenje onih portretnih fotografa koji maksimalno izbjegavaju otvoreni osmjeh, smatrajući da mu je mjesto u obiteljskim albumima. Naravno, i ovo će pravilo imati mnoštvo iznimki. Ova napomena samo zato da se ne smatrate obveznima kad fotografirate, dovikivati modelima 'smiješak!' 'say cheese!' i slično. Usne trebaju biti opuštene, a malo razmaknute usne, kao na šapat ili na poljubac (ne 'duckface'!), naglašava bliskost modela i objektiva, a time i svakoga tko će poslije gledati fotografiju.

    Ana

    U svemu iznesenom sličan je i treći primjer nastao u fotografskom studiju. Fotografija je napravljena korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom i bljeskalicom Canon Soeedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 91 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/5.6
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AWB

    Model (Ana) fotografirana je izbliza uz fokusiranje na lice, koje kao i u prvom primjeru, ispunja cijeli format. Sadržajno, moguću monotoniju razbija ruka u crnoj rukavici koja se nježno naslanja na lice, podržavajući blagi nagib glave. Bljeskalica je bila postavljena na fotoaparatu, a osvjetljenje je smekšano korištenjem difuzne refleksije indirektnog bljeska od bijelog stropa i od reflektirajuće površine, postavljene ispod djevojčinog lica.

    Sva tri primjera slična su i ilustriraju tip portreta 'uhvati pogled'. Iako hvatanje pogleda zvuči kao jednostavan zadatak, potrebno je mnogo rada s modelima i mnogo iskustva hvatanja pravog momenta da bi se postigla puna razina interakcije. Zbog razloga postizanja veće razine likovnosti fotografija, kolorit je u postprodukciji osiromašen kako bi do izražaja došli fini polutonovi, tekstura lica i ostali osobni detalji modela. Kroz nastavak teme portreta u fotografiji ilustrirat ću druge razine interakcije.

    Autor: Zdenko Balog

  • PORTRETNA FOTOGRAFIJA – POJAM SPORAZUMA ILI DOGOVORA

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    PORTRETNA FOTOGRAFIJA – POJAM SPORAZUMA ILI DOGOVORA

    Kao što sam spomenuo, sporazum između fotografa i modela može nastati spontano, nekoj prilici poput poslovnog sastanka, slučajnog susreta ili javnog nastupa.
    Pogledajmo primjere:

    Djevojke

    Fotografija je napravljena u ambijentu gdje djevojke rade, na liniji restorana – samoposluge, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, bez bljeskalice.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus – 32 mm
    Ekspozicija – 1/60 sec
    Zaslon – f/4.0
    ISO – 800
    Balans bijeloga – Flash

    Spontano sam zamolio dvije djevojke na liniji restorana samoposluge u Šiklošu (Mađarska), da mi poziraju za fotografiju, što su one rado učinile. Sporazum je ostvaren, ali nije bio učinjen unaprijed nego na licu mjesta i odmah realiziran. Ovakve fotografije donose neposrednost stvarnog života. Djevojke nisu bile pripremljene za fotografiranje, ali su se nalazile u svom radnom okruženju gdje se osjećaju sigurno i opušteno. Zbog toga je fotografija bila uspješna bez ikakvih priprema.

    Saša

    Fotografija je nastala prilikom intervjua kojeg sam imao sa Sašom, direktorom kluba. Korišten je fotoaparat Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom i bljeskalicom Canon Speedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 18 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/9.1
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AWB

    Saša je fotografiran u kancelariji kluba kojeg vodi. Fotografija je napravljena kao ilustracija uz intervju koji sam imao s njime, te je bila unaprijed dogovorena. No napomenuo sam mu da se ponaša svakodnevno, kako bih uhvatio stvarni ambijent njegovog posla, to jest da se niti odjećom niti posebnim uređivanjem kancelarije ne priprema. Korišten je maksimalno otvoren fokus kako bi se dobi blago dramatičan pojačan dojam perspektive. Opušteni položaj pojačava dojam vladanja prostorom i samosvijesti, što mi je bila namjera, a dojam svakodnevnog naglašava njegova obavezna cigareta u ruci. Izvedba fotografije u crnobijelom ne djeluje nimalo sterilno, nego naprotiv pojačava likovnost kompozicije.

    Miroslav Huzjak

    Slikara Miroslava Huzjaka fotografirao sam na otvorenju njegove izložbe 'Zenonov paradoks' u Križevcima. Fotografija je napravljena korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom i bljeskalicom Canon Speedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 46 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/5.0
    ISO – 100
    Balans bijeloga – AWB

    Slikar je fotografiran u formalnom stavu, zakošenih ramena, odnosno u stavu 1-2-2 (vidi prethodnu kolumnu), no postavljen je pred svoju sliku velikog formata, koja je bila izložena na istoj izložbi. Izdvojen je ispred slike koja ostaje tamna, jer osvijetljenost motiva uvjetuje blizina fotoaparatu, te time i bljeskalici. Iako je on svjetoa, a slika u pozadini tamna i blago defokusirana (velik otvor zaslona!), on tone u sovju sliku, koja je kao pozadina posebno naglašena odabirom landscape orijentacije slike.

    Lupino

    Fotograf Stephan Lupino također je fotografiran na otvorenju njegove izložbe u Križevcima. Fotografija je napravljena korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom i bljeskalicom Canon Speedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 59 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/6.3
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AWB

    Popularni hrvatsko američki fotograf i likovni umjetnik fotografiran je na otvorenju njegove izložbe. Kao pristupačna i komunikativna osoba, Lupino je rado pozirao, te nije bilo teškoća u ostvarenju dobrog portreta. Crnobijela tehnika u tragu je njegovog vlastitog rada, a njegova karakteristična gesta pozdrava stisnutom šakom doprinosi osobnosti koju sam nastojao ocrtati portretom.

    Autor: Zdenko Balog

  • Posljednji tango u Parizu

    Posljednji tango u Parizu

    Ne sjećam se koliko sam godina imala kada sam prvi puta gledala film "Posljednji tango u Parizu". Moja sestra se još nije rodila, dakle, to je moglo biti od prilike u drugoj polovini sedamdesetih godina. Po gruboj procjeni, imala sam 7-8 godina.

    Moj otac je obećao kako će me voditi u kino a ono najbliže, kino "Partizan" bilo je na Kvaternikovom trgu. Bila je subota, moj je otac bio umoran od posla a u naslovu filma nije prepoznao ništa sporno. Naravno, već na početku filma je zaspao (kao što bi uvijek zaspao u kinu već na početku filma) a moje je obaveza bila da ga prodrmam kada počne hrkati.

    I ja sam ga, svako malo trknula laktom dovoljno grubo da bi hrkanje prestalo, dovoljno blago da ga ne razbudim do kraja.

    Imala sam smeđi kaputić s kapuljačom. Ispred mene je sjedio poprilično visok čovjek pa mi nije preostalo ništa drugo nego da taj svoj kauputić sfrčem i stavim ga pod guzu kako bih bila viša i bolje vidjela ono što se prikazuje na platnu.

    Tango

    U svakom slučaju, film sam odgledala široko otvorenih očiju jer, bilo je to moj prvi kontakt sa scenama seksa od kojih, baš kao i mnogi drugi, pamtim onaj detalj s maslacem. Vrpoljila sam se na svom sjedalu i pomalo u strahu škicala ljude oko sebe jer, priznajem, bilo me je sram gledati golišave scene s odraslima koji me okružuju. Ipak, u jednom trenutku sam shvatila kako na mene nitko ne obraća pozornost već je njihova pažnja usmjerena na Marlona i Mariu i na sve ono što oni rade u skrovištu iznajmljenog stana. Tada sam odahnula i poput njih, bez sustezanja, poput spužve, upijala svaku scenu filma.

    Film je završio, ja sam probudila oca koji me je, pomalo zbunjen od sna pitao da li mi se film svidio. O, da! Svidio mi se do bola! To isto rekla sam i mami, objašnjavajući joj kako se u filmu radi o nekom plesu kojega zovu tango. Nije mi bilo druge nego da obranim oca, jer da je mati znala što smo to gledali, u kino me više nikada ne bi pustila.

    Niti mama niti tata taj film više nisu spomnjali jer nisu niti znali o čemu njemu radi, a svaki slijedeći odlazak u kino s mojim ocem za mene je bio razočarenje. Nakon Tanga, niti jedan film više nije bio tako zanimljiv.

    Od onda do danas, taj film sam gledala nebrojeno puta. I uvijek sam ga doživjela drugačije. I nikada mi nije dosadio. I još uvijek u njemu uživam. Našlo se nekih budala koji ovih dana pa raspravljaju o scenama. I svi su, kobajage neki znalci, kritičari i moralne vertikale. Razapinju taj film ko` Isusa na križu, sude već odavno umrlim glumcima i još uvijek živućem redatelju a skriveni od javnosti, bulje u svoje ekrane i svršavaju na kritizirane scene. I ne samo to. U praksi su, sigurna sam u to, daleko perverzniji od svih scena filma zajedno...Ipak, njihova spavaća soba je jedno a objave na društvenim mrežama nešto su sasvim drugo.

    Po mom mišljenju, Tango je film revolucije. Samo je nastavak Woodstocka, generacije mladih ljudi koji su imali muda javno reći i primjerom pokazati kako je seks nešto u čemu uistinu treba uživati i čega se ne treba stidjeti. Tango je snimljen prije 44 godine. Halo! Prije 44 godine! To je nečiji cijeli život a samo sitnica za odbacivanje stereotipnih okova!

    Skidam kapu hrabrosti ljudima koji su akteri ovog filma. Mada im život nakon njega više nije bio isti. Ali, život nije isti niti svima nama, nakon što učinimo nešto za što kasnije pomislimo da nismo trebali. Jbg, i to je život! Da nema takvih iskoraka koje osuđuju drugi, i danas bi u slučaju seksa, muškarac legao na ženu i prekrio joj lice tkaninom i svršio ne čekajući da ona svrši prva. Jer, tko je ona, što je ona da bi imala prava uživati? Zar ne?

    Marlon je za mene faca jer niti jedan glumac ne bi mogao bolje od njega prikazati pravi karakter muškarca iz tog vremena. Maria je za mene hrabra žena koje je imala muda prije 44 godine ogoliti svoje tijelo i pokazati ga javnosti. I izdržati odglumljenu (naglasak na odglumljenu) scenu filma s maslacem.

    Ipak, meni je iz tog filma najdraža ona završna scena. Jer, običnom seksu unatoč, glavni akteri jasno prikazuju kako je prvotna želja za seksom prerasla u ljubav. Dovoljno veliku i jaku da je za nju moguće i umrijeti. Ona iz pištolja puca u njega, on odlazi na balkon, kaugumu lijepi na željeznu ogradu balkona...

    Oni koji od cijelog filma ne pamte samo maslac već i kaugumu, razumjeli su poentu cijele ove priče.

    Onima koji pamte samo maslac, maslac im bio samo doručak i ništa više!

    Autor: Ivanka Žakman

  • POSTAVITI PODATKE ZA FOTOGRAFIRANJE

    Teme i dileme digitalne fotografije

    POSTAVITI PODATKE ZA FOTOGRAFIRANJE

    U kojem modu fotografirate? Manualnom? Uz prioritet otvora zaslona ili trajanja ekspozicije? Ili, kao ostalih 95% korisnika digitalnih fotoaparata, u programiranom P-modu? Ako ste među ovih 95%, ovo je tekst za vas, ako ste među onima malobrojnima koji koriste manualni ili poluprogramirani mod, nemojte preskočiti ovaj tekst, svakako ćete i vi naći nešto novo.

    Magični trokut – međusobno zavisni podaci moraju biti usklađeni sa uvjetima fotografiranja

    Teme i dileme digitalne fotografije

    U vrijeme klasične fotografije, svi su korisnici fotografirali u manualnom modu. Na fotoaparatu, postojali su na objektivu prsteni sa oznakama, koji su se zakretali lijevo – desno, kako bi se namjestili podaci. Svaki je korisnik tada znao što znače brojkice kojima su se usklađivali podaci, kada treba okrenuti podatke 2.8 / 250, kada 11 / 60, itd. Dodatan razlog da nauče ispravno namještanje ovih podataka, bio je taj što korisnici nisu mogli rezultat kontrolirati odmah kada su napravili fotografiju, nego tek nakon što su napravili fotografije. Današnji korisnik odmah može pregledati rezultat, korigirati podatak i ispraviti eventualnu pogrešku. Svaki 'promašaj' kod klasične fotografije je koštao jednu sličicu na filmu, a prilike za ispravak najčešće nije bilo. Zato su korisnici s veseljem pozdravili pojavu tzv. idiot-kamera, malih kompaktnih fotoaparate koji su automatski odabirali podatke, mada su rezultati ovih prvih programiranih fotografiranja bili relativno skromni. Ozbiljniji fotoaparati sa elektronskom obradom podataka pojavili su se tek pred kraj razvoja klasične fotografije. Digitalna fotografija već svojom pojavom donosi nekoliko pogodnosti:

    Stariji model Agfa Prontor II sa prstenovima na objektivu za namještanje podataka

    Teme i dileme digitalne fotografije

    Rezultati su odmah vidljivi, fotografija je spremljena na piši-briši digitalnom mediju, te se bez dodatnog troška može ponoviti i ispraviti pogreške. Razvijeni su sustavi automatskog fokusa i određivanja svjetlosne vrijednosti koji omogućuju fotografu da fotografira bez postavljanja podataka.

    Digitalna fotografija omogućava odabir ISO osjetljivosti. To je, doduše, omogućavala i klasična fotografija izborom filma određene osjetljivosti, ali to je ujedno značilo da se istom ISO osjetljivošću fotografiralo od početka do kraja film,a te je tek promjena filmske vrpce omogućavala promjenu osjetljivosti pri fotografiranju. Također, digitalna fotografija omogućuje odabir balansa bijele boje – WB. O balansu bijelog bit će opširnije govora, no ovdje spomenimo da je kod klasične fotografije za korekcije bijelog balansa bilo potrebno koristiti fizičke filtere na objektivu. Sve ove postupke digitalna je fotografija znatno pojednostavnila.

    Zavisnost podataka magičnog trokuta – DOF ovisi o otvoru zaslona, dok je WB neovisan o ostalim podacima

    Teme i dileme digitalne fotografije

    Postavljanje podataka za fotografiranje usklađuje svjetlosne uvjete i prirodu motiva, odnosno modela s načinom na koji će fotoaparat zabilježiti sličicu. To znači da ćemo u uvjetima manjkave rasvjete morati pustiti više svjetlosti, da ćemo ju puštati dulje i uz veći otvor zaslona, da ćemo objekt koji se kreće morati snimati sa kraćim trajanjem osvjetljavanja, itd. Prije nego razgovaramo o podacima koje namještamo, moramo znati što nam koji od njih donosi. Važno je uskladiti tri brojke, magični trokut eksponiranja, odnosno fotografiranja: vrijeme ekspozicije, otvor zaslona i ISO osjetljivost.

    Vrijeme ekspozicije je vremenski period od otvaranja mehaničkog zaklopca koji štiti senzorsku površinu do njegovog zatvaranja. Ovo vrijeme može drastično varirati, od ekspozicija koje traju po nekoliko sati do ekspozicije u trajanju od 1/10.000 sekunde. Uobičajene ekspozicije variraju između 1/30 i 1/500 sekunde. Duže i kraće ekspozicije od ovih koriste se u posebnim uvjetima i za specifične motive. Budući da se većina fotografija snima 'iz ruke' u stojećem položaju, nije poželjno da se koristi duža ekspozicija od 1/60. Pri korištenju zooma ili teleobjektiva (kod DSLR modela) ekspozicija mora biti znatno kraća ili se preporuča korištenje oslonca. Naravno da su zbog stabilnosti i oštrine slike preporučljive najkraće moguće ekspozicije koje svjetlosni uvjeti dopuštaju. To je razlog što su suvremeni modeli opremljeni različitim stabilizatorima slike. Ipak, bolje se osloniti na fizičke oslonce, te prema mogućnostima kraće ekspozicije, a na stabilizatore se oslanjati samo nužno.

    Klasičan model Yashica Minister – D, sa izbornikom podataka na objektivu

    Teme i dileme digitalne fotografije

    Otvor zaslona je mehaničko zasjenjenje dijela otvora objektiva unutar sustava leća, čime se regulira količina svjetlosti koju objektiv propušta. Veći otvor izražen je manjim brojkama jer brojke zapravo izražavaju površinu zaslonjenog dijela. To drugim riječima znači da će otvor f/2.8 propuštati znatno više svjetlosti nego f/8.0, a posebno nego f/22.0. Tako ćemo pri dobrim svjetlosnim uvjetima, sunčanog dana uz laganu naoblaku koja dodatno osvjetljuje scenu, koristiti f/22.0 uz odgovarajuće vrijeme ekspozicije. Sumračnu scenu ili kadrove u interijeru fotografirat ćemo najvećim dopustivim otvorom itd. Treba također voditi računa o dubinskoj oštrini koju otvor zaslona uvjetuje (deepth of field – DOF), o čemu će biti opširnije govora u sljedećim nastavcima.

    ISO osjetljivost je mogućnost digitalnog fotoaparata da digitalno poveća osjetljivost senzora. Ova je opcija korisna kada moramo fotografirati u nedovoljnim svjetlosnim uvjetima, a nemamo mogućnost osloniti fotoaparat na oslonac, kako bismo adekvatno produžili trajanje ekspozicije. Pri tome potrebno je imati na umu da je povećanje ISO osjetljivosti 'vatrogasna' mjera, koju koristimo samo u nuždi. Naime, povećanje ISO osjetljivosti smanjuje kvalitetu fotografije. Standardni fotoaparati imaju ISO raspon od 100 do 800, a kvalitetni DSLR poluprofesionalni i profesionalni aparati imaju raspon ISO i do 16.000, pa čak i 64.000. Pri povećanju ISO broja slika postaje zrnata, odnosno dobiva šum (noise). Kod jeftinijih amaterskih aparata šum se pojavljuje već na brojki 400, a na većim razinama postaje nepodnošljiv, dok kvalitetni DSLR senzori bez gubitka kvalitete podnose ISO 3.200, što omogućava fotografiranje gotovo u mraku.

    Da bismo uskladili ova tri broja moramo imati na umu osnovno: veća količina svjetla dopušta kraće ekspozicije i mali otvor zaslona (oboje doprinosi kvaliteti fotografije), bez potrebe podizanja ISO osjetljivosti. Korištenje teleobjektiva i modeli u pokretu traže kraću ekspoziciju (fotografiranje ptica u letu iziskuje 1/500 sekunde i kraće, a isto vrijedi i za sportske fotografije), pri čemu je u slabijim svjetlosnim uvjetima potrebno koristiti najveći otvor zaslona i podizati ISO osjetljivost. I tako dalje, kao što je navedeno na priloženoj tablici. Posebna tema, vezano na ovu problematiku, bit će korištenje bljeskalice.

    Tablica najčešćih podataka uz tendencije korekcija pojedinog podatka

    Teme i dileme digitalne fotografije

    Magični trokut zaslon – ekspozicija – ISO obradit ćemo kroz niz praktičnih primjera, uz napomenu da postoji još jedan važan podatak koji treba uskladiti, balans bijelog (white balance – WB). WB vrijednost služi da u uvjetima specifičnog osvjetljenja korigira spektar boja, kako bi one izgledale prirodne. Nije ovisan o ostalim brojkama (magični trokut!), niti o količini svjetlosti, nego samo o prirodi svjetlosti. Bijelom naše oko doživljava dnevnu svjetlost kada je sunce u zenitu ili blizu zenitu. Jutarnji i večernji pomak hlade sunčevu svjetlost, te ju treba pomakom balansa prema toplijim vrijednostima kompenzirati. Umjetnu svjetlost žarulja sa žarnom niti treba posebno korigirati i tako dalje. Dobra je vijest da postoji i opcija AWB – automatski balans bijeloga, koja funkcionira zadovoljavajuće za neprofesionalnog korisnika. Međutim, u mnogim situacijama AWB bude prevaren, te je potrebno balans ručno korigirati.

    Digitalni DSLR Canon 7D sa izbornicima i displejem za brzi odabir podataka na stražnjoj strani kučišta

    Teme i dileme digitalne fotografije

    Jeftiniji modeli namijenjeni nezahtjevnim korisnicima imaju kotačić izbornika sa malim ikonicama na kojima je nacrtano sunce (normalni, dnevni uvjeti), mjesec (slabi svjetlosni uvjeti), žarulja (umjetno svjetlo), munja (korištenje bljeskalice), a izbornik može biti dopunjen sa još nekoliko opcija. Ovaj izbornik programira cijeli magični trokut i balans bijeloga prema očekivanim uvjetima fotografiranja. No svaki će zahtjevni korisnik veoma brzo prerasti ove skromne mogućnosti, te će poželjeti sam s više pažnje prilagoditi podatke za fotografiranje. Kada naučite usklađivati magični trokut podataka, mnogo ćete rađe fotografirati u manualnom ili nekom od poluprogramiranih modova nego u programiranom ili potpuno automatskom. U nastavku vidjet ćemo na konkretnim slučajevima, kako se programira fotoaparat u određenim situacijama, odnosno koje ćemo podatke postaviti i zbog čega.

    Autor: Zdenko Balog

  • PRAVILA, PRAVILA…

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    PRAVILA, PRAVILA…

    Svaki pristoji tutorial portretne fotografije, kao i fotografije ljudske figure općenito (fashion, budoir, glamour …), odmah će vas s prvih stranica (slajdova) zasipati određenim pravilima tipa 'što je dobro', ali još češće, 'što se nikako ne smije'. Svakako preporučam pažljivo proučavanje ovog dijela tutoriala, online treninga, bloga, foruma, kolumne … Zaštedjet će vam mnogo truda, pokušaja i pogrešaka i ukazati na dragocjene prečice do boljih fotografija. Zatim, kad naučite i shvatite sva ta pravila, tek tada ih treba sva zaboraviti i s najvećim zadovoljstvom kršiti. Prije nego ih upoznate, nemojte ih apriori odbacivati.

    Većina pravila portretne fotografije, kao i svake druge koja ističe osobnost i usredotočena je na čovjeka, odnose se na položaj lica, glave, ramena, a zatim, ako uključuje cijelu figuru, držanje nogu, ruku itd. neki su fotografi razvili sustave pravila koja je lako pronaći na internetu guglajući neku opću frazu poput 'posing rules', 'portrait posing'… Tako ćete naučiti da, ako želite istaknuti oči na portretu (a tko ne želi?!), dovoljno je da model nježno spusti bradu, podižući pogled prema objektivu. Kako ne bi došlo do neugodnog nabiranja pod bradom, spuštanje brade povezano je s isturanjem glave prema naprijed. Ramena ne smiju stajati poprijeko (ortogonalno na 'vatrenu liniju' objektiva), posebno kod ženskih modela, nego zakrenuta pod 45°ili još jače. Iako 90°nije najsretniji kut (ramena poravnata s linijom objektiva), jače zakretanje ramena (poluleđno), poželjno je posebno kod vitkih i gipkih modela, jer formira popularni 'pogled preko ramena'. Također, glava ne smije biti ortogonalno postavljena, što vrijedi za žene, dok se kod muškaraca dozvoljava, posebno kod formalnih poslovnih portreta. Poželjno je da, bez obzira na položaj jedno rame bude više od drugoga.

    Iako je pravilo svih pravila 'kontakt očiju', odnosno uhvaćeni pogled modela, ne treba podcijeniti tajnoviti šarm oborenog pogleda. Ono što nije poželjno je nezainteresiran, neutralan pogled koji 'ne doživljava' fotografa, odnosno kameru. Pokušat ćemo primjerima ukazati na važnost pravila, a potom i na mogućnosti traženja kreativnog prostora izvan okvira pravila.

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    Dvije fotografije nastale su u razmaku od nekoliko sekundi (fotoaparat Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, uz indirektno svjetlo bljeskalice Speedlite 550EX).
    Podaci za obje fotografije bili su sljedeći:

    Mod – M
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/9
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AWB

    Model, Lucija, upitala me tijekom fotografiranja, zašto stalno napominjem 'spusti malo bradu', pa sam ju zamolio da, nakon jedne fotografije, malo digne bradu, iznad linije horizontale (linija objektiva), te da zadrži pogled na objektivu. Drastična razlika između obe fotografije bolja je ilustracija važnosti ovog pravila nego bilo kakvo elaboriranje. Kao u nekoj čudnoj optičkoj varci, iste oči, jednako otvorene, djeluju mnogo veće i hvataju svu pažnju gledaoca. Pored toga, granična linija brade mnogo ljepše definira oblik lica, a zasjenjeni vrat ugodan je kontrapunkt osvijetljenom ramenu i licu.

    Pravilo 'brada niže – oči prema kameri', jedno je od onih pravila koja jedva da poznaju iznimke. Ovaj položaj, naime ostvaruje najsnažniji kontakt očiju (eyecontact), koji čini dobar portret. Iako nisu svi dobri portreti bazirani na uhvaćenom pogledu, u pravilu svi portreti dobro uhvaćenog pogleda dobri su portreti. Dobar sugestivan pogled koji komunicira s kamerom (gledaocem) prikrit će mnoge nedostatke, odnosno dozvoliti kršenja drugih, manje obaveznih pravila. Pogledajmo još dva 'uhvaćena pogleda':

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, uz indirektno svjetlo bljeskalice Speedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 130 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/5.6
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AWB

    Fotografija je nastala u improviziranom studiju bijelih zidova, što omogućava jednoličnu meku rasvjetu sa svih strana, mada je korištena samo jedna bljeskalica. Model (Ana) u otvorenoj crnoj haljini i s crnim rukavicama djeluje holivudski glamurozno, dok pokret glave u odnosu na ramena daje utisak spontanosti, kao da je uhvaćena 'u prolazu'. Međutim, ono što otima svu pažnju gledaoca je izravan pogled njenih velikih očiju. Doživljavamo ovakvu fotografiju kao stvaran susret, kao da preko tog izravnog pogleda možemo komunicirati sa djevojkom sa fotografije. Sličan je i sljedeći primjer na kojem je model Ivana:

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, uz indirektno svjetlo bljeskalice Speedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 91 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/6.3
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AWB

    Fotografirana je u istom prostoru, podaci su bili gotovo jednaki, s tom razlikom da je Ivana fotografirana iz veće blizine. Njena plava kosa i bijela odjeća guraju lice u prvi plan na način klasičnih fotografskih portreta. Važan detalj na ovim dosadašnjim primjerima je odbljesak koji daje očima sjaj, te dodatno snaže pogled.

    Ovakve fotografije ne nastaju jednostavno, mada nekad djeluju kao lak zadatak. Uglavnom nastaju kao dijelovi većih serija, jer je pored brižljivog impostiranja (namještanja) modela u dobar položaj potrebno postići spontanost. Modeli se uglavnom ukoče kada ih namještate (govorim o neprofesionalnim modelima, prijateljima i prijateljicama koji će vas zamoliti da ih fotografirate), te je potrebno da prođe neko vrijeme da se opuste. No i tada treba birati moment u kojem će pogled i izraz lica biti uhvaćeni na jedinstven način. Jedna od metoda koje redovito daju rezultat je sljedeća: postavite djevojku (ili momka) u željeni položaj i zamolite ju / ga da niti ne trepne, da ostane tako ukočen. Zatim je uzmete u kadar na željen način, zadržite nekoliko sekundi tišine i u času prije nego stisnete okidač do kraja izgovorite njeno ime. U tom času njen će ukočeni pogled oživjeti i imate ga priliku uhvatiti.

    Kad spominjemo muške modele, pravilo hvatanja pogleda funkcionira slično, uz razlike koje doprinose muževnosti, odnosno ženstvenosti portreta. Slavkov portret nastao je u dramatičnom crnom okruženju.

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Canon 100 / 2.8 objektivom, uz indirektno svjetlo bljeskalice Speedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 100 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/7.1
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AWB

    Iako se muški portreti, jednako kao i ženski, veoma rijetko postavljaju oktogonalnim položajem ramena, poželjno je da zakošenje kod muških modela bude manje nego kod ženskih, kako bi se zadržao utisak širokih ramena (uglavnom nepoželjan kod djevojaka). Usne su kod muškaraca redovito stisnute, smiješak smije biti tek naznačen, a osmjeh zubima ima mjesta na obiteljskim rođendanima i u političkim kampanjama (dakle općenito u situacijama u kojima se ljudi lažno smiješe). Dok djevojke trebaju usne imati opuštene, te ne smiju biti čvrsto stisnute, muškim portretima to daje poželjan ugođaj. Čak i na studijskim portretima djevojkama je dozvoljeno da im pobjegne i širi osmjeh:

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, uz studijsku rasvjetu na radionici portretne fotografije na Fotosajmu u Zagrebu.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus – 270 mm
    Ekspozicija – 1/100 sec
    Zaslon – f/6.4
    ISO – 640
    Balans bijeloga – AWB

    Zbog velikog broja sudionika radionice uvjeti nisu bili idealni, te je 'hvatanje trenutka' iziskivalo i vještine i strpljenja. Djevojka, profesionalni model, pogledom je kružila među fotografima, te je bilo potrebno uhvatiti trenutak kada je pogledala prema mojoj kameri. Zbog broja fotografa, snimao sam iz malo veće udaljenosti, kao i ostali, te je zoom objektiv trebalo izvući do kraja.

    U ovom prvom osvrtu na pravila treba se osvrnuti i na jedno na koje se svakako ne treba osvrtati: pravilo orijentacije. Iako se čini da je ovo pravilo neporecivo, te je čak ušlo u terminologiju (portrait format vs. landscape format), to je pravilo isključivo relikt i nasljeđe slikarstva, koji je statično i oslanja se na određene običaje. Građanski obiteljski portret, nastao kroz 18., te uglavnom 19. stoljeće, uspravno je orijentiran, jer prikazuje uvijek osobu vidljivu do ispod vrata (poprsje), bez osvrtanja na pozadinu, a na zid se mnogo zgodnije i ekonomičnije slažu uspravne slike.

    Sva ta ograničenja ne postoje u fotografiji, ali ih literatura i dalje ističe kao važno pravilo: portret treba fotografirati uspravno. Mnogo je razloga da od tog pravila odstupimo: slobodnije zauzimanje položaja modela nego što je bio slučaj kod slikarskih portreta, close-up portreti, koji veoma agresivno odrezuju sve suvišno, pa čak i gornji dio glave, čelo. Ako uhvaćeni pogled dominira portretom poprsja, čak i figure i polufigure, koliku će snagu imati, izdvojimo li ga iz velike blizine i eliminiramo sve manje sadržajne dijelove?!

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Canon 100 / 2.8 objektivom, uz indirektno svjetlo bljeskalice Speedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 77 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/7.1
    ISO –400
    Balans bijeloga – AWB

    Eliminirano je sve osim lica djevojke (Sandra), pa tako i gornji dio glave sa čelom, koje je nasuprot donjem dijelu lica nesadržajno. Zona od očiju do brade, koja jest zona interesa portreta, učinjena je isključivim sadržajem. Zasjenjene oči bez sjaja, ruke koje gotovo grčevito grle lice doprinose blago inhibirajućem ugođaju portreta.

    Mnogo zajedničkog ima u kompoziciji portret Marijane, nastao u crnom studiju, posebno prilagođenom za fotografiranje intimnih portreta:

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Canon 100 / 2.8 objektivom, uz indirektno svjetlo bljeskalice Speedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 77 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/10
    ISO –100
    Balans bijeloga – Shaddow

    U završnoj obradi fotografija je osjetljivo izrezana, 'kropana', kako bi se eliminiralo suvišno. Dilema između izvornog kolora i za portrete često preferiranog crnobijelog ovdje je razriješena, kao što to često radim, osiromašenjem kolora na blagu saturaciju srušenu na oko 30% od izvornoga. Djelomično, ali u manjoj mjeri, učinio sam to i na prethodnoj fotografiji (Sandra), te na mnogim primjerima iz prošlih kolumna.

    Ovaj puta obradili smo nekoliko važnih pretpostavki dobrog portreta: osnovne metode za ostvarivanje kontakta i hvatanje pogleda, položaj glave i ramena, orijentaciju… No to je samo početka. Nakon što se opet, s nekom drugom temom 'odmorimo' od portreta, slijede nove tajne dobrog portreta!

    Autor: Zdenko Balog

  • Prije nego su se pojavile društvene mreže

    Prije nego su se pojavile društvene mreže

    Neki dan sam se sjetio onoga vremena prije dvadesetak godina, a bilo je to prije pametnih i ikakvih mobitela, kako smo izlazili van, provodili vrijeme i sve u svemu, nije nam bilo ružno. Ne, nije ovo nikakav pledoaje protiv modernih tehnologija, dapače, vidi se kako smo ih prihvatili, ali činjenica je da su stvari prije dvadesetak godina što se tiče druženja bile ipak znatno drugačije. Dakle, govorim o vremenu kraja svoje srednje škole i ranim danima studija – jednostavno bismo se spustili do Konta (za neriječane, poznato višegeneracijsko okupljalište na lijevoj obali Rječine kod hotela Kontinental), tamo bismo se prosmucali lijevo-desno, imali smo nešto bakšiša u džepu, taman dovoljno za platiti makjato koji smo mogli cuclati satima te bi već netko nama zanimljiv naišao. Nismo se prije toga dogovarali viberom ili messangerom, nije se previše ekstenzivno koristio ni telefon, već bismo se jednostavno spustili i nekoga našli. Već je i tih pola sata šetnje do Konta od mojih nebodera na Rastočinama (nikada, ako je bilo lijepo vrijeme, ne bih išao busom, nego pješke preko Belvedera i Via Rome dolje do grada za što mi je trebalo točno 30 minuta) bilo dio nekog nepisanog obreda, onda bismo se na tom Kontu okupili, pa se do kasna, a sad i to „do kasna“ je relativan pojam, raspredalo, pričalo, filozofiralo, flertalo, pijuckalo onu na početku kupljenu kavu, a što je već samo po sebi predstavljalo neki život i odmak od svakodnevice.

    društvene mreže

    Nije da nismo bili svjesni da je tada, polovicom devedesetih vladala totalna oskudica, bili smo i te kako svjesni da je svaka užicana kuna od roditelja zlata vrijedna i da je svaka od prijatelja nažicana cigareta nešto posebno, no bili smo mladi, štoviše, jako mladi, mogli smo tako dangubeći provoditi sate i dane, ma možda bismo tada mislili i godine, razgovarajući o koječemu, a uglavnom o onome što nismo razumjeli. Današnjim generacijama nepojmljivo, nije se putovalo, većina nas nije bila nigdje, većina je u mnogočemu oskudijevala, bilo je i više ili manje prikrivenih frustracija zbog toga, no ništa nije sprečavalo da se „debatira“ s većom ili manjom argumentacijom uglavnom onako samo da bi se debatiralo. O bilo čemu. Doba mašte. Mladenačkog idealiziranja ili omalovažavanja, svojevrsne arogancije koja proizlazi iz dobi u kojoj smo bili. To je bio neki spleen tadašnje Rijeke, koji s komocijom današnje vlastite dobi više ne poznajem niti bih ga mogao, čak i da hoću, rekonstruirati, pa mi tako diskurs nekih novih klinaca na tom istom Kontu danas ostaje stran i posve nepoznat, kao da se radi o nekoj drugoj kulturi ispisanoj na meni nepoznatom pismu. No, ako ćemo analogijom, zacijelo je to isto ono mladenačko prenemaganje kao što je bilo i ono naše, jer kakva drukčija treba biti mladost nego buntovna, puna sebe, prenemagačka, dodatno potkrijepljena generacijskim odobravanjem.

    Rekoh da nije bilo nikakvih značajnih gadgeta kao danas, rani su mobiteli bili kao cigle i jednu je takvu imao Mladen Urem, bio je to mobitel s kojim biste nekoga mogli pogoditi u glavu i zacijelo ga ozbiljno ozlijediti, dok smo mi drugi bili pomalo odrpani, željni svega, a što nam se činilo nedostižnim, nedohvatljivim, dalekim, stranim, sve ono što nam se danas čini smiješno blizu, tada je bilo daleko i nedohvatljivo, egzotično. Što dalje, to zanimljivije. Čini mi se kao da je onaj kasniji val putopisaca i avanturista baš ponikao iz te generacije koja je toliko čeznula za daljinama koje su nam u tom formativnom trenutku bile zaista nedohvatljive. Čini mi se da je danas sva generacija nas iz te sputane i ograničene mladosti ostala pomalo snena i zanesena tim vremenom, iako se sve promijenilo i ništa više nije isto kao što je bilo, da, priznajem, osjećam da smo ostali pomalo kao dinosauri nakon udara meteora, pa i danas živimo te svoje šale, cinizme, ironije, groteske koje smo započeli u nikad odrađenoj mladosti, a koju smo silom biologije izgubili.

    Kako rekoh, ne znam što o tome misle današnje generacije kojima je zacijelo smiješno ono naše trabunjanje na Kontu, koji ne mogu shvatiti kako nismo mogli kupiti kartu Ryanaira za London Stansted ili Stockholm Skavstu jer to jednostavno nije postojalo, kako nismo mogli nositi pristojnu odjeću, pa makar bila iz H&M-a ili za one malo potkoženije iz Benettona ili Desiguala, kako smo se mogli žaliti na to da nemamo pristup knjigama koje su nas zanimale, kao i to da nismo mogli nekome slati poruke kada bi nam palo na pamet niti graditi virtualne identitete na društvenim mrežama. Kao što im zacijelo ne bi bilo jasno da, sve u svemu, nismo bili baš nesretni ni tužni, bili smo klinci kao i svi ostali, bili smo sretni u svojim bajkovitim balončićima i da, družili smo se uživo, svakodnevno i stalno, neprestano, unatoč svemu.

    I tada su se pojavile društvene mreže.

    Autor: Milan Zagorac

  • PSIHOLOGIJA KAO VAŽAN FAKTOR U FOTOGRAFIJI

    PSIHOLOGIJA KAO VAŽAN FAKTOR U FOTOGRAFIJI

    PSIHOLOGIJA KAO VAŽAN FAKTOR U FOTOGRAFIJI

    Pozdrav svima!

    Dobrodošli natrag u ''Malu školu fotografije''. Iako je prošlo dosta vremena od kada nisam pisao kolumnu, razlog je bio i više nego opravdan: Naime, radio sam i usavršavao svoje fotografsko znanje izvan Hrvatske, točnije u Njemačkom gradu Augsburgu, u mreži najvećeg fotografskog diva u Europi – Studioline Photography. Naime, s preko 86 foto studija u Njemačkoj i nekoliko njih u Austriji, Studioline je bio moj drugi ''dom'' proteklih 6 mjeseci. Zbog toga i imam čast i odgovornost kao prvu kolumnu nakon povratka krenuti s jednom sasvim neobičnom,ali itekako važnom temom važnu kako samim fotografima, tako i pojedincima koji bi jednoga dana mogli stati ispred njihovog objektiva. Zato, krenimo redom!

    ''KLIK NA PRVU''

    Iako se često događa da fotografima prethodno ne poznaju svoje modele. Pogotovo ako rade za razne agencije i brendove, oni nešto iskusniji u ovome poslu već na preporuku daju agencijama svoje prijatelje i kolege kako bi ih koristili za svoja snimanja upravo iz razloga što ih poznaju privatno. Taj vrlo važan faktor kasnije će se pokazati kao jako dobar razlog jer će i same fotografije biti puno bolje, opuštenije, a model će se osjećati izrazito ugodno pred kamerama prijatelja, čak i ako se radi o fotografiranju za neki brend donjeg rublja ili ljetne kampanje za novi ljetni resort.

    PSIHOLOGIJA KAO VAŽAN FAKTOR U FOTOGRAFIJI

    ULOGA MODELA VS. ULOGA FOTOGRAFA

    Kada bismo vam rekli da je uloga modela poprilično zahtjevna, mnogi bi se na tu činjenicu samo nasmijali i odmahnuli rukom. No, činjenica jest da uloga nije nimalo laka, stajati 5 sati ispred užarene lampe ili reflektora, smiješkati se iako ti možda nije do smijeha, i znojiti se, stajati i raditi grimate, širiti ruke i noge, a sve u cilju bolje promocije samog proizvoda brenda ,složit ćete se, nije nimalo lako. Zato, dragi čitatelji, ukoliko mislite da je model biti lako, model bi bio svatko.

    Isto tako, mislite li da je uloga fotografa lakša, samo dođite u jednu sitaciju snimanja od 12 sati, gdje morate SAMI biti organizator, šef, sekretarica, frizer,stilist, teta čuvalica za djecu, pse i mačke itd. Onda uz primaran posao fotografa i kasnije obradu fotografija sigurno nećete više biti ljubomorni što vi samo stojite ispred rasvjete, a netko drugi se muči i svojski trudi dobiti idealan kadar.

    Znate li sada o čemu vam pričam?

    PSIHOLOGIJA KAO VAŽAN FAKTOR U FOTOGRAFIJI

    Fotograf je osoba koja ima zadnju riječ. NE MODEL!

    Iako se na snimanjima često puta zna dogoditi da fotograf udovoljava zahtjevama modela, to nebi smjelo biti tako. Iako se modelu često puta čini da je loše ispao na fotografiji, to nije razlog zbog kojega bi fotografiju trebalo izbrisati. Finalnu odluku donosi sam fotograf. On je osoba koja stoji s druge strane fotoaparata i ne gleda osobu kroz razne Instagram filtere, već samo ono što stoji ispred njega – model!

    Važno je to razjasniti već na samom početku snimanja kako bi i model i fotograf znali pravila. Ukoliko dođe do razlilaženja u mišljenjima, model se mora složiti s fotografovim mišljenjem jer on je ipak stručnjak u svome poslu, te na kraju krajeva osoba koja će brendu morati ispostaviti fotografije. Zato, dragi modeli, ne budite uvijek strogi prema sebi i svome izgledu, barem ne na profesionalnim snimanjima. Na svojim vlastitim selfijima svakako možete postrožiti kriterije jer ipak će to vidjeti tek nekoliko vaših frendica :)

    PSIHOLOGIJA KAO VAŽAN FAKTOR U FOTOGRAFIJI

    POZE KOJE ''NOSE'' FOTOGRAFIJU

    Iako je dakako važno kako će fotografija djelovati, važno je da je model u svakoj pozi sretan i da mu je ogodno. Ukoliko se druga strana ne složi s nečime, svakako mu treba udovoljiti, posebice pri nekim zahtjevnim pozama koje mogu dovesti do neželjenih ozljeta i posljedica što svakako nitko ne želi. Tu je važno igrati na kartu ''slobodno'' poziranja jer će sam model osjetiti svoje tijelo i time dobiti onaj stav koji će fotografiju dići na viši nivo.

    Važno je pritom napomenuti da se i fotograf ovdje mora povremeno uključiti kako bi ispravio sitnice (kosu koja pada na oči, glavu koja je nakošena, ogrlica koja se okrenula na drugu stranu id.)

    To su svakako pojedinosti na koje svaki fotograf mora paziti da je svaki model, a kasnije i brend zadovoljan rezultatima.

    PSIHOLOGIJA KAO VAŽAN FAKTOR U FOTOGRAFIJI

    ŠEĆER NA KRAJU

     

    Važno je da su oboje (model i fotograf) dobre volje jer ukoliko postoji nešto iz privatnoga života što donosite na set, cijela energija postati će mlaka i loša,a samim time i fotografije. Osjetit će to i fotograf kojemu neće biti do ničega, a vama će umjesto 150 odličnih fotografija ostati tek tu i tamo koja dobro uspjela i lijepa sjećanja kao uspomena.

    Stoga se svakako pobrinite da Vaš klijent dobije najbolje: ENERGIJU, OSOBNOST, DOBRU VOLJU, OSMIJEH, VEDRINU I TOPLINU KOJA SE OSJETI NA SVAKOM PLAKATU U GRADU, SVAKOM DIGITALNOM OGLASU I REKLAMI KOJOM ĆETE SE PONOSITI svaki puta kada otvorite neke novine ili časopis.

    Budite spremni na izazove, ne očekujte da će svaki model, niti svaki fotograf biti idealni, ali od svakog prosječnog, moguće je uz dobre energije stvoriti savšrenstvo.

    Provjereno, pokušajte :)

    Do nove kolumne, pozdrav!
    Dominik Papić

  • Q10 ili priča o superkupcu

    Q10 ili priča o superkupcu

    Ne, nije riječ samo o razvijenom supervirusu ili superbakteriji, niti je riječ o superbateriji. Ultimativni izum današnjice je superkupac.

    Znate ono… Dobro, možda ne znate jer vas ne zanima taj žanr filma, ali Romerov film „Zora živih mrtvaca“ odvija se u shopping mallu, nama poznatijem kao trgovački centar, koji postaje posljednje utočište živih. No, zombiji kao zombiji, ulaze i ulaze i ne prestaju ulaziti, a sjećanje na svijet prije apokalipse zombija postao je upravo – trgovački centar sa svim svojim proizvodima, novim, mirisnim, upakiranima, kako kaže stih pjesme The Beat Fleata „šareni artikal, karton i plastika, crven, zelen, žut, kupuj kao lud“. Da nastavimo: „Nije bitna kvaliteta, samo etiketa“. Naravno da nije bitna kvaliteta. Odnosno, bitna je ukoliko nam etiketa to jamči, znači – petlja nas je vratila opet na početak.

    Q10

    Dakle, vratimo se opet na ono odakle smo krenuli: superkupac. To je posebna vrsta razvijena od humanoida, homo sapiensa sapiensa, a koja žudi da ima trepavice „kao da je rođena s tim“, želi također kjut ten, pardon Q10 molekule koje pomlađuju kožu, dobro, i čine ten da bude kjut, koja ide tamo gdje je „cijene“ pa „tu kupuje“, da, cijene i istinske vrijednosti kao, primjerice „Das Auto“, što podrazumijeva da je baš to auto, a ne nešto drugo, te, naravno, govore o tome što je „neprocjenjivo“, a mogu i aludirati da „vrag nikad ne spava“, pa je potrebno izdvojiti koji novčić za dodatno zdravstveno osiguranje, kao što je vrlo pogodno razmisliti „s kime bankarite“ jer očito nije isto, postoji i bolje i gore bankarenje, što god to značilo (je li to možda neka igrica kao monopoly?).

    I tako desetljećima. Nećemo pretjerivati, nije stoljećima, nekada je ova mašinerija bila rezervirana samo za urbano stanovništvo izloženo pogledima na izloge, no s masmedijima ono je postalo svedostupno i sveobuhvatno, postalo je sveprisutno, toliko vidljivo da možda ne možemo ni leći u postelju, a da prije ne provjerimo na fejsu ima li što novo, jasno, uz novu poruku s ebaya, jer „čega nema tamo, to ni ne postoji“ (ne, ne možemo sigurno, jer probajte pobrojati po kući koliko imate pametnih uređaja).

    Nemojmo se pretvarati da mi nismo dio toga. Jesmo i ne možemo iskočiti iz toga vlaka, jer svako iskakanje predstavlja prilično veliki rizik. Da, mi smo, konačno, ti zombiji iz supermarketa koji traže meso, koji idu i kupuju, koji onako glavinjanju ispod neona da bi djelovali mlađe, ljepše, privlačnije, feromonskije, moćnije, da bi samima sebi vratili samopouzdanje, da bismo se osjećali prestižnije u svijetu koji je zapravo ostao bez prestiža, koji je, da se opet izrazim tuđim riječima „sav jedan citat“, sve je generik, konfekcija, čini mi se da smo čak i zaboravili što je uopće to „haute couture“, kako kaže jedna bivša ministrica, sva također „alternativna“ (naime, i alternativa je postala moda, zar ne, moguće ju je nabaviti na ebayu za 12,26 dolara i to bez poštarine), reklamirajući svoju novu knjigu (navodno – prikriveno) a gdje navodi razliku između „političara novoga kova“ i onoga što je, navodno, bilo prije. Ovo je civilizacija „navodnog“ jer „što je istina?“.

    Kako god, superkupac je lansiran u orbitu, umjesto nadčovjeka nastao je nadkupac, umjesto lude ljubavi koju su zazivali podjednako očevi kršćanstva kao i nadrealisti, ostala je samo mašinerija lude pornografije i svedostupne industrije iluzije i zabave, proizvodnje u granicama nerazumnih brojeva, rast, rast, rast svega, pa i petminutnih slava i „ne-svijesti“ o životu. Mi smo u san u snu golemog, ne znam kako da to kažem, slaboumnika, koji mašta o predivnoj zabavi koja nikad ne prestaje, o lalalandu, a koju svako malo nešto pokvari.

    Superkupac je apokalipsa zombija, ne, ne isključujmo se iz toga, nema načina da se isključimo, ne, nema načina da izbjegnemo toj ulozi.

    Vraćam se ponovno na prvu asocijaciju, na „Zoru živih mrtvaca“, a kojima je jedini refleks, osim nagona za mesom, ostao upravo guranje kolica pored polica. Spas je u trošenju da bismo bili ljepši i privlačniji, bolji nego što jesmo, konačnog izlaza ionako nema ili ga mi ne vidimo iza kulisa jer smo dobro ugođeni da ne vidimo. On završava na vratima skladišta uz tragičnu sumnju pomaže li taj blesavi Q10 ičemu, osim da izbija pare iz novčanika i je li onaj auto baš „Das Auto“. Zaista, zaista tragično pitanje.

    Autor: Milan Zagorac

  • Riječki steampunk

    Riječki steampunk

    Često mi se, nedjeljom navečer dok gledam Murdoch Mysteries, odnosno Inspektora Murdocha, pojavi ista ideja: kako bi bila genijalna stvar napraviti ovako jedan banalan trilerčić smješten u Rijeci s kraja 19. ili početka 20. stoljeća. Na primjer, inspektor Achile Szapary istražuje nestanak nacrta koji je puknuti inženjer Ploech čuvao u sekreteru u svojem najmodernijem stanu na šestom katu oblakodera u blizini crkve sv. Vida, a na kojem je radio zajedno s Marconijem dok ovaj nije izašao iz projekta. Dobro, malo se šalim, ne mora baš biti tako blesavo, ali zašto ne? Kao da su Murdochove misterije išta drugo nego reklama za Toronto i pseudopovijesno opravdavanje za njegov sjevernoamerički trijumf u današnjici, naravno, prepune insinuacija i na današnje doba. U Rijeci toga vremena imamo sve ove steampunk fore ala Elon Musk onoga vremena - inspektore, sitne kriminalce, parovoze, došljake, mornare, najmodernije parostrojeve koje svijet nije vidio, prve telekomunikacije, prve nebodere, gazde, sluškinje, službenike, placarice, trgovce, lude izumitelje i još luđe nadvojvode u vili u susjednom vrtu, enormno poznate svjetske ličnosti u prolazu ili stalnom boravku, masonske lože, ma sve, ali baš sve elemente imamo dane na tapeti kako bismo mogli stvoriti alternativnu prošlost koja bi zacijelo dala i alternativnu budućnost, no to je ionako poanta ovoga subžanra SF-a.

    Riječki steampunk

    Imamo još jednu komparativnu prednost u odnosu na Murdochov Tornoto: grad je ostao poprilično očuvan, posve recentno je i filmski otkriven u hrvatskim pojmovima, no, dobro, najbitniji preduvjet da imamo takve producente, scenariste i redatelje kao i uopće ideju da se možemo pomalo ironično okrenuti prema svojoj prošlosti, to ipak još nemamo. Možda jednoga dana. Možda jednoga dana na kraju počnem pisati u tom žanru. No kad razmišljam u tom registru "što bi bilo kad bi bilo" možda bi bilo još bolje da u gradu imamo jednoga Elona Muska, ali to je sada jedna sasvim druga priča.

    I tako, dok sam ja gubio vrijeme na razmišljanje bih li se mogao zainteresirati za neko književno eksploatiranje šušnute riječke prošlosti (ali bez onoga nostalgičnog kukanja "joj, što je nekad bilo bolje", već na sasvim drugi način), dođe do mene informacija da se mađarski književnik Benedek Szabolcs upravo zainteresirao za ovo: da, baš za to, za nešto što možda po definiciji nije steampunk Rijeka, ali svakako je steam-retro-samoironično-suspense-mistična Rijeka, ona Rijeka koja je bila plurilingvalni melting pot naroda i narodnosti sveudilj slobodnozidarske monarhije, s nevjerojatno zanimljivim pričama i događajima, bili istiniti ili tek urbane legende, s impresivnim tehnološkim backgroundom onoga doba, od snimanja metka u letu, prve rendgenske fotografije, do tehnologije povezane s torpedom (ne, nije samo stroj za propulziju i žiroskop, ima toga još), do onoga što bismo mogli nazvati rodilištem moderne reklamne industrije onoga doba.

    Kako bilo, Benedek Szabolcs se vrlo entuzijastično zaputio u istraživanje zajedničkog nam grada, pa se nadam da ću mu moći pomoći oko niza potrebnih informacija.

    U međuvremenu, kako rekoh, dogodila se i ona evolucija u prepoznavanju riječkih ambijenata kao vrlo zahvalnih kulisa za suvremene filmske produkcije, pa dobro, ako se odnose i reklame za Lexus, nema veze, i to je odlično, pa ako se i radi o domaćoj seriji o nekim novinama, dobro, neka je. To znači da postoji nešto što je ljudima zaista privlačno, bilo da se radi o financijskoj povoljnosti, bilo da se radi o vizualno dostupnim kadrovima za koje ne treba previše tehnološkog doštukavanja. U prepisci između mene i Benedeka pojavilo se jako puno točaka interesa: od priče o morskome psu koji je strašio stanovništvo davnih godina početka 20. st., preko Lože Sirius, Carpathije, do predivinih starih fotografija Rijeke na portalu Fortepan

    Dodao bih tu i nevjerojatno puknutu priču o Svetoj Johanci koja je "plakala krv" pa je na kraju sve završilo na policiji u rukama oružnika Ilije koji je na svoju čast prekinuo sramotnu rabotu.

    No, priča o Rijeci s početka, dakle, ona o nekoj steampunk seriji tipa Murdoch Mysteries nije još uvijek došla na red. Barem ne u nas. Možda dođe iz Budimpešte, zašto ne, ta ta su dva grada, barem u onom svom zajedničkom KuK dijelu ionako posve orođena. U krajnjoj liniji, možda je to i bolje, jer tada nije riječ o samohvali niti guranju sebe u prvi red, već o jednoj vrsti vanjskog priznanja i interesa koji dolazi iz druge zemlje. No, kako bilo, mislim da bi ipak bilo bolje da se samoekspolataciji okrenemo i mi sami.

    Autor: Milan Zagorac

  • SARAJEVO

    PUTOPIS S POTPISOM

    SARAJEVO

    PUTOPIS S POTPISOM

    Sarajevo je grad čije su priče toliko bliske i pune života da čak i ako ga nikad niste posjetili imate dojam da poznate njegove ljude, znamenitosti, ulice, trgove, mostove i parkove. Sada je pravi trenutak da doživite taj grad izbliza i uvjerite se da je još zanimljiviji nego u vašoj mašti! Grad na Miljacki svojim posebnim šarmom oduševljava svakoga tko ga posjeti. Iako ga možda možete zavoljeti izdaleka, kroz pjesme njegovih grupa, djela njegovih pisaca, duhovitost umjetnika, okuse bureka i ćevapa... ništa se ništa ne može usporediti s boravkom u Sarajevu i užitku druženja s tim gostoljubivim ljudima, šetnjama krivudavom Baščaršijom i otkrivanju svih ljepota koje vam ovaj grad nudi na pladnju.

    Putovanje je počelo u noći s petka na subotu. Točnije u subotu u 1,30. Početna stanica bila je kod zagrebačke Inine zgrade preko puta MSU (Muzej suvremen umjetnosti) u Novom Zagrebu. Prijateljica Marija koja je putovala samnom već je bila tamo. Obično ja uvijek kasnim što i nije neka novost, ali ni vrijedno spomena. Uglavnom, krenuli smo prema istoku Hrvatske, točnije do granice s BIH kod Slavonskog Broda. Do tamo s jednim stajanjem nam je trebalo otprilike 2 i pol sata. Čekanje na granici zaustavilo nas je na još dodatnih pola sata zbog jedne putnice koja nije imala dokumente sa sobom. Na tugu svih putnika pa i mene morali smo otkazati drugu pauzu za wc i pušenje jer smo i ovako već debelo otišli izvan plana i programa. Negdje oko 9 sati ujutro napokon smo ugledali prve kuće u okolici i par minuta poslije stigli u dugoočekivi grad Sarajevo.

    Sam obilazak i nije tako dugo trajao s obzirom da smo imali mladog vodiča koji nas je uputio i proveo kroz osnovne glavne spomenike, znamenitosti i mostove u gradu, usput pričajući priču o povijesti i životu Sarajeva koji je tada bio pod Osmanskkm carstvom. Na kraju ture vodič Vedran, pravi izvorni Sarajlija spomenuo je jednu scenu koja mu je bila zgodna za ispričati svakoj grupi do sada pa tako i nama. Riječ je o legendarnom filmu ''Valter brani Sarajevo'' i posljednja scena gdje Valter pokazuje suborcima grad i govori riječi: ''Sehen Sie diese Stadt? Das ist Walter!'' što u prijevozu s njemačkog jezika znači: ''Vidite li ovaj grad? To je Walter!

    SARAJEVO

    SARAJEVO

    Nakon službenog dijela grada oko 11,30 počela je naša privatna tura. Marija i ja odluči smo se prvo pozabaviti prvo kupnjom suvenira za prijatelje i sebe, a onda uživati u obilasku, fotografiranju i gastronomiji Sarajeva. Tako smo vidjeli sebilj na glavnom trgu Baščaršiji, Carevu džamiju, Staru pravoslavnu crkvu, Latinsku čupriju (Principov most) bili smo u muzeju Sarajevska pivara i tamo kupili nekoliko suvenira, fotografirali se, vidjeli franjevačku crvku i naravno kušali nezaobilazne čevape i lepinje, baklavu i sve skupa zalili sa pravom Sarajevskom pivom. Upoznali puno dragih ljudi, s nekima smo se odmah upoznalii razmjenili brojeve telefona. S nekima ćemo se možda opet susresti na nekom novom putovanju, a neki će tek ostati zaboravljeni putnici kao i mi njima.

    Bačva

    Moram priznati da mi je ovo bilo jedno od naljepših putovanja, izuzev vožnje od 16 sati (8 sati u jednom i 8 sati u drugom smjeru) no ukupno gledajući imam razloga biti zadovoljan. Iako sam se veselio i Ljubljani, Piranu i Portorožu, Grazu i Fužinama, kao i Čazmi te Puli i Brijunima, nigdje se nisam osjećao više ''kod kuće'' kao u Sarajevu. Da li je to do ljudi, mentaliteta, nacionalnosti, hrane, prirode, čega kod ja sam bio oduševljen. I mislim da ću se vratiti. Možda za pola, godinu dana, možda za dvije... ne znam točno! Samo znam da je još jedno divno putovanje ostavilo trag u mom životu i upisano zlatnim slovima, a sve ostalo je manje bitno.

    Sarajevo, ostaj mi lijep i divan grad kao i tvoji stanovnici. Do nekog novog susreta...

    Pozdrav!

    Autor: Dominik Papić

  • Sedamdesete

    Sedamdesete

    Mamić je unikat. Produkt je i Tuđmanove vizije i korumpiranih političara i inferiornog društva "suvremene" Hrvatske.

    Ma koliko je njegovo ponašanje svakom iole normalnom čovjeku gnjusno, osobno, ne zamjeram mu ništa.

    On se samo ponaša onako, kako mu drugi dozvoljavaju. Uz sve navedene, čak i suci, ljudi koji u rukama imaju alate za kažnjavanje i stavljanje iza rešetaka svakoga tko to zaslužuje. Bilo radi kriminala, bilo radi neprimjerenog ponašanja u sudnici. U sudnici, gdje bi kultura i poštivanje zakona trebale biti neprikosnovene.

    Prodanović i Sloković, iskusni su odvjetnici koji su u svojoj praksi branili mnoge, narodu omražene face. Ipak, građanima su i dalje simpatični i malo tko im zamjera njihov rad.

    Scene na Županijskom sudu u Osijeku samo su jedne u nizu drskog Mamića. Neki misle da je to unaprijed dogovoreni scenarij, drugi tvrde kako je to samo dio ludila, ludog Mamića.

    Ako je riječ o prvome, svaka im čast. Ako je riječ o drugome, pitam se, jesu li dvojac Prodanović/Sloković uistinu toliko siromašni da im treba i Maminjin novac? Uz cijenu ovakvog vrijeđanja njihova rada i osobnosti.

    delozacija

    Ili je u pitanju želja da se još jednom dobije pobjeda na sudu, što koristi njihovoj odvjetničkoj praksi. Čak i po cijenu "pustite lopova".

    Voljela bih da odvjetnici takvog kalibra, povremeno u svoje okrilje uzmu neku sirotinju i da je obrane od, primjerice, deložacije iz kuće/stana radi kredita u švicarskim francima. Ili da svojim umijećem i znanjem štite neku bakicu radi neplaćene pristojbe za radio, pobijajući rješenja Ovršnog zakona i dokazujući njihovu pogubnost i besmislenost. Ili da budaletinu koja prijeti svojoj bivšoj djevojci/supruzi strpaju iza rešetaka na duže vrijeme. Ili da učine nešto slično za one koji nemaju love a koji će u sudnici biti pristojni dok će odvjetnicima biti zahvalni. I neće ih vrijeđati. I da to učine pro bono.

    Davnih sedamdesetih, moji roditelji su sazidali jednu sobu. Bez sanitarnog čvora i bez potrebne građevinske dokumentacije. Nakon dolaska inspekcije, stiglo je i rješenje za rušenje. Veseli trio, moj otac, majka i ja, trebali smo spavati, vjerojatno u dvorištu pod šatorom.

    Veno Bojanovski, odvjetnik kojega su moji roditelji angažirali, odradio je svoj posao. Spriječio je rušenje, dogovorio je plaćanje kazne u ratama i isposlovao vrijeme za dobivanje potrebne dokumentacije.

    Scena koja mi se urezala u pamćenje bila je ona, kada su moji roditelji na stol stavili svoje dvije, tek dobivene plaće i još nešto posuđenog novca kako bi podmirili troškove Bojanovskog.

    On je pogledao svežanj novčanica i pitao moje roditelje: "A od čega ćete vi živjeti?" Tata je odgovorio da će se snaći, majka je nadodala da imaju još novaca. Bojanovski je mojoj mami zaprijetio kažiprstom i kimanjem glave. Naravno, znao je da ne govori istinu.

    Nakon toga, mene je pomilovao po glavi i rekao: "Mala, ne boj se sirotinje, protiv nje se uvijek može. Boj se pretjeranog ponosa, uz njega ćeš uvijek biti sirotinja!" A mojim roditeljima je rekao: "Ostavite ove novce za sebe i za dijete. Vama neću uzeti niti dinara a ja ću se već namiriti. Ima bogatih, njima ću naplatiti i ovaj vaš trošak."

    Uz sva protivljenja i nagovaranja mojih roditelja, Veno novce nije uzeo. Umjesto njih, zatražio je od mog oca da mu natoči rakiju. Popio ih je nekoliko, zacrvenio se, i u dobrom raspoloženju, pozdravio se i otišao.
    U povijest, gdje mu je i mjesto.
    Hvala Veno!

    Autor: Ivanka Žakman

  • Slikajte ljudi – to Vam je besplatna psihoterapija života

    Slikajte ljudi – to Vam je besplatna psihoterapija života

    Slikajte ljudi – to Vam je besplatna psihoterapija života


    Postoje trenutci susreta s prijateljima, važnim i nevažnim ljudima kojima se otima pitanje već  „ušlagirano“.
    -  Što radiš, kako si, slikaš li nešto?
    - Obuzme me grč u grlu, slažem odgovor dodvoravajući, naravno bezazlen – DA!
    - A što DA?
    - Da radim, dobro, možda i nisam dobro, ali slikam i ostavljam osobnost u tragovima bestijalnih kolorita svježe ispečenih na mojem platnu, svoju osobnost, svoje ja koje i potpisujem.
    I dobro se osjećam...
    Teško je to shvatiti, prihvatiti ako nisi barem imalo izgrižen umjetnošću u srcu, pogledom na život.
    Jer nema ljepšeg trenutka kada eksplozija duše legne na platno, papir, karton – bilo što.
    Osjećaj izbačaja te energije neponovljiv je, ostaješ ti na podlozi, u ogled sebi, svima bezvremenski nezaustavno. Dobro je... i pusti neka traje.
    To su ti okidači podsvijesti jer nevjerojatnom snagom dodiruju svakog ponaosob.
    Ne dajte nikome da Vam kopira – Vaše slike života.

    Dubravko Đurđek, slikar

  • Slučaj zazorne profanizacije akademske dijareje

    Slučaj zazorne profanizacije akademske dijareje

    Diskursivna potka ovog romana čvrsto je fiksirana u Lacanovoj tezi o „objektu malo a“, koji se definira kao objekt žudnje koji je nemoguće dosegnuti. Protagonist provodi svoje bivstovanje rastrgan između temeljnih poriva erosa i thanatosa, priželjkujući postizanje sabiranja svojih težnji u jednu amorfnu i mrtvu kontemplativnu masu koja sama sebe onemogućava za daljnje djelovanje, no istovremeno šizofreno čini sve ne bi li on kao subjekt naracije nastavio orbitirati oko svojeg „objekta malo a“, i tek na kraju diskurzivnog toka koji omeđuje njegov život shvaćajući pravu lakanovsku istinu – svaki objekt žudnje je tek fantazmatsko prazno mjesto u koje upisujemo svoje želje i nagone i činimo od njega objekt svojih nastojanja, istovremeno ne shvaćajući da on jednako definira našu bit, i da oformljujemo sami sebe na temelju jedne śūnyatā-e, tj. staroindijske praznine, u punom smislu tog pojma. To shvaća i protagonist ovog romana, i u istom trenu njegova egzistencija gubi svaki oslonac, i to jer objekt njegove žudnje, sada fizički promijenjen iz njegove idealizirane slike u nešto zazorno (jer odrastanje i starenje jest nešto uvijek zazorno, čak i u psihopatološki zdravijim djelima od ovoga), sada postaje potpuno bezvrijedan, u smislu da nije više „nedohvatljiv“, „nedopušten“, i idealiziran (idealzijacija se ovdje sastoji u zločinačkom nastojanju poostvarenja mita o vječnoj mladosti ženskoga tijela).

    Akademik

    Vjerojatno se pitate: „Što se to ovdje događa? Kakve su ovo brbljarije u ovotjednoj kolumni?“, i ja vas ne krivim. Naime, u ovotjednoj kolumni upravo ćemo se baviti jalovim brbljarijama koje su uzdignute do statusa znanosti. U ovotjednoj kolumni pozabavit ćemo se akademskim „diskursom“, tj. akademskim stilom izražavanja.

    Gornji tekst sam upravo improvizirao iz glave, te on predstavlja fragment nepostojeće akademske studije o jednom poznatom romanu iz svjetske književnosti.

    Upravo sam improvizirao taj tekst kako bih pokazao da pisati na taj način nije uopće teško, da ne podrazumijeva velike studije i pripreme, kao ni neku veliku inteligenciju ili uzvišenu i društveno bitnu motivaciju za pisanje ovakvih užasa.

    Tu sam demonstrirao glavne značajke akademskog izražavanja: ogromne, razvučene i složene rečenice pune stručne terminologije, kao i pomno skrivanje onoga što bi se trebalo izreći i što je tema same radnje. Glavno pravilo akademskog diskursa glasi: Ako imaš nešto za reći, a kažeš to prejednostavno, tada to neće zvučati naročito impresivno. Stoga se nikad ne izražavaj jasno. Što manje publika razumije, to će te smatrati intelektualno nadmoćnijim.

    Akademski stil izražavanja jedan je od glavnih krivaca za pad interesa za humanističke studije. Taj ogavni akademski diskurs služi samo jednoj svrsi – produbljivanju elitizma humanističkih studija. Ako svi razumiju o čemu se radi u analizama poznatih umjetničkih djela, tada nam akademici i njihova tumačenja postaju suvišni, zar ne? Prema istom principu postupali su staroindijski svećenici kada su osmislili umjetni jezik sanskrt i postavili ga za sveti jezik liturgije. Sanskrt je toliko kompleksan i zahtijeva tolike godine predanog učenja da su u mogućnosti savladati ga bili samo pripadnici svećeničke kaste koji se nisu bavili ničim drugim osim proučavanjem svetih spisa. Kako su drevni Indijci vjerovali da je vršenje svetih obreda prema vedskim spisima preduvjet za održavanje sklada svemira i vlastitih života, tako je apsolutni društveni imperativ njihova društva postao imati svećenike koji će biti u stanju protumačiti svete sanskrtske spise. I tako je rođena indijska društvena elita. I tako je rođena moderna akademska elita. Osim što su akademici danas jedini koji vjeruju u neophodnost i društvenu korisnost vlastitih tumačenja, preslijepi i preglupi da shvate kako kokodaču na svojim izmaštanim diskursima u praznim dvoranama.

    Proanalizirajmo ponovno gornji odlomak iz nepostojeće studije poznatog romana. (Usput – vjerojatno nemate pojma o kojem se uopće romanu radi, zar ne? Ne čudim se. Akademski diskurs ne dopušta niti tako osnovne uvide. Reći ću vam – ovdje se radi o analizi Nabokovljevog romana „Lolita“). Pokušajmo prepričati gornje baljezganje jednim suvislim, inteligentnim, svakodnevnim i svima dostupnim jezikom:

    Tema ovog romana, koja nam se saopćava kroz naraciju, zapravo je tema o žudnji za „zabranjenim voćem“, tj. nedostižnim objektima požude. Glavni lik romana istovremeno nastoji potisnuti svoj „zabranjeni“ nagon, ali ga istovremeno i paradoksalno hrani produbljivanjem svoje „zabranjenje žudnje“ protiv koje se većinu vremena nema snage boriti. Na kraju romana glavni lik shvaća istinu – njegova je zabranjena ljubav počivala na posve nestvarnim i lažnim temeljima. Ono za čime kao ljudska bića žudimo u pravilu je samo iluzija privlačnosti koju moramo pod svaku cijenu posjedovati kako bismo se osjećali potpuno. Na taj način naša žudnja oblikuje naše karaktere. No, ako je naša žudnja u svojoj srži „lažna“ i „isprazna“, tada je naša osobnost izgrađena na potpuno pogrešnim i zapravo imaginarnim temeljima. To shvaća i protagonist ovog romana, i u istom trenu doživljava krizu identiteta jer je njegov idealizirani objekt žudnje doživio transformaciju, tj. odrastao! Odrastanje i starenje su u današnjem društvu, i izvan psihopatološke tematike kojom se ovaj roman bavi, zapravo tabu-teme. Stoga protagonistova žudnja više ne može biti usmjerena na svoje „zabranjeno voće“, jer je starenjem Lolite na kraju romana narušena njegova idealizirana maštarija o vječno mladom objektu njegove zločinačke pohote, koja ga je definirala kao osobu.

    Gornji i donji tekst iznose zapravo identične teze. No, kolika je samo razlika u čitanju i razumijevanju jednog naspram drugog!

    Ono što želim ovotjednom kolumnom poručiti jest da je vrijeme da se akademski krugovi probude i progledaju. Njihova je društvena uloga učiti mlade ljude kritičkom i analitičkom mišljenju, te im prenijeti znanje u obliku raznih ideja, spoznaja i teorija od kojih su studenti tada dužni vlastitim izučavanjem napraviti neki smisleni osobni svjetonazor. No, do uspostave te komunikacije koja je nužna za prijenos znanja, ideja i misli, uopće ne dolazi jer se Akademija više bavi učvršćivanjem vlastite elitne pozicije u društvenoj strukturi nego onime za što ih se plaća – obrazovanjem!

    Sve ovo govorim kao akademski građanin s dvije diplome u džepu, kao građanin koji je svoje studije završio u roku, bez i jednog ispita prenesenog u iduću akademsku godinu. I kao takav, zato jer sam radio na sebi i oformio svoje kritičko mišljenje, govorim vam da je dosta ove sramotne cirkuske predstave u našim predavaonama i u našim istraživačkim člancima.

    Naučite govoriti kao ljudi – za ljude – ili začepite prokletu gubicu!

    Autor: Boris Kvaternik

  • Smrad trupla

    Smrad trupla

    Već se bezbroj puta govorilo o tome kako je poezija mrtva, ili je pak na putu prema grobu jer je netko na nju izveo mučki atentat. Gotovo svako novo stvaralačko razdoblje donosi sa sobom istu dosadnu paranoju od ubijanja umjetnosti drskom inovacijom.

    Pa ipak, u našem dvadeset i prvom stoljeću takve se izjave sve rjeđe čuju. Tome razlog sigurno nije taj što smo postali tolerantniji prema novom i nepoznatom, nikako. Ako čovječanstvo nešto ne razvija s vremenom, onda je to svakako njegova tolerancija prema stranome.

    Ne, danas je sve manje moguće čuti isto staro blebetanje o smrti poezije iz razloga što o njoj više praktički nitko i ne razgovara.

    A to je jedino što može zaista ubiti poeziju. Ne inovacije, ne odbacivanje tradicije, ne uplivi novih ideologija i vrijednosti – ne. Već ravnodušnost.

    Ravnodušnost za poeziju. Nezainteresiranost za ta tajna vrata koja iznad svih šansi propuštaju sitni, mravlji čovječji um u bespuća multiverzuma – to je smrt poezije, a time i smrt same ljudskosti, jer poezija čovjeku pomaže poput kristalne kugle da se sjeti nečeg davno izgubljenog – svojeg lutajućeg, melankoličnog duha koji je gazio preko planina i oceana samo da bi spustio pogled na stopu do tad neotkrivenog mirisnog tla, da bi otkrio vlat trave propupalu iz raspucalog betona pokraj autoputa.

    Što je pošlo po zlu? Kako je moguće da su ljudi izgubili interes za jedinu magiju preostalu u ovome svijetu? Jer poezija to jest – ona je vrata u nedostižne sfere prošlih sjećanja, budućih nada i proročkih vizija, ona je magični čvor u stanju na daljinu opiti i hipnotizirati ( čak i podložiti svojoj volji!) tuđi um, i s drugog kraja svijeta.

    poezija

    Odgovorno tvrdim da je interes za poeziju usahnuo s porastom groznog korova elitnog akademizma koji je, poput neke gladne amorfne mase usisao u sebe umjetnost, isušujući je kao što bolesnoblijede gljive na kori debla polako ali sigurno jedu stablo iznutra sve dok ono ne padne, potpuno šuplje od svoje srži.

    Tko je od do neba pretencioznih akademika odgovorniji za današnje gotovo univerzalno okretanje leđa poeziji generacija koje tek stasaju u svijetu poharanom od bilo kakve mistike?

    Poezija, da bi opstala, nužno mora ponovno otkriti vlastitu nepretencioznost.

    Nepretencioznost nikako nije i trivijalnost, baš naprotiv. Bilo koji zen pripravnik mogao bi vas podučiti tome. I to je nešto što današnja pjesnička elita odbija shvatiti. Naprotiv, njima današnja poezija u globalu nije dovoljno ozbiljna, dovoljno uzvišena.

    Serem na takvu uzvišenost! Onaj tko ne zna prepoznati uzvišenost u traku sunca koje se odbija od mliječnobijele teksture tek opranog jutarnjeg suđa u limenom sudoperu nema što tražiti u poeziji. Umjesto svakodnevnog i običnog (koje je, zapravo, sve samo ne svakodnevno i obično – ono je esencija pjesničke i proročke ekstaze), oni rone u moru teorija, imena, lista, pravila, propisa, zadanosti, tradicija, pretpostavki, kravata, popodnevnih kava, profesorskih lula, smrdljivih malih kabineta, žablje napuhanosti, itd. – i od toga se nadaju sklepati poeziju dostojnu čovjeka! Fuj! Gadovi! Fuj! Okaljali su prošla i buduća stoljeća i stoljeća i stoljeća i stoljeća ekstaze svojim odurnim birokratskim šapama!

    Jedine osobine nespojive s duhom same poezije su birokratizam i intelektualizam. Intelektualac ne može pisati poeziju, kao ni birokrat. Dakako, bilo je kroz povijest pregršt pjesnika koji su bili vrhunski potkovani intelektualci, ali stvar je u tome da su oni pjesnici koji nešto vrijede u trenutku pisanja poezije odbacivali svoju intelektualnost poput predebelog kaputa koji im onemogućuje kretanje!

    Oni koji nisu imali snage za to – i ostali su samo intelektualci. Intelektualci koji su povremeno voljeli sebi laskati nazivajući se pjesnicima, ali to nikad nisu bili.

    Intelektualna poezija označava onaj simptom koji je uspio istrijebiti moderne čitatelje kao muhe, ostavljajući poeziju u striktnim ogradama akademskih klupa. Poezija bi trebala biti univerzalna - trebao bi je moći vrištati luđak, isto kao što bi je trebao moći sricati osnovnoškolac.

    Poezija intelektualnog tipa je jednostavno klaustrofobična, u smislu neprozirnosti same misli. Poeziju koju treba čitati praveći bilješke i zavirujući u riječnike ja jednostavno ne mogu uzdizati na pijedestal iz jednog jednostavnog razloga - jer ne prenosi sirove osjećaje. A to je glavna zadaća poezije, i njezin univerzalni ključ, ako takvo nešto uopće postoji - prenijeti bilo kakav osjećaj! Bilo kakav – nefiltrirano!

    Ukoliko neka pjesma može širokim masama prenijeti osjećaj gađenja, ljepote, čuđenja, ljutnje, zgražanja, seksualnog uzbuđenja, mentalnog hendikepa, ljubavi, nepravde... to je to. Stoga su moderni intelektualni stihovi pomodarstvo i ne služe jedinoj svrsi kojoj poezija može služiti - kratkom osjećajnom poistovjećivanju čitatelja i autora, pa makar i na jednu sekundu - onaj moment kada zastaneš i kažeš: ''Da, da, tako je, znam o čemu ovaj čovjek priča, baš sam to jučer slično doživio dok sam išao kupiti kupus na tržnicu i nešto usput iskusio''.

    Intelektualna poezija je elitistička, a poezija bi smjela biti otprilike sve ostalo, samo ne elitistička. Ako poeziju ne zna pročitati i osjetiti netko bez akademskog stupnja, mislim da se čovjek s pravom može zapitati čemu ona zapravo služi i koja je prava intencija govorenja na način da se u jezik postavljaju namjerni hendikepi koji probiru publiku, tako da zapravo jako mali krug ljudi može samo tek približno shvatiti o čemu se tu zapravo radi? Poezija mora biti instinktivna. Bljesak razumijevanja, a zatim mrak. Iza njega može slijediti novi bljesak, ali i ne mora. Bitno je pisati namjerno ne uskraćujući publici svoja mentalna iskustva s kojima se i ona može poistovjetiti i na taj način autora zapravo učiniti veoma ranjivim. To je opasno i mučno, ali zato se to i isplati raditi.

    Poezija je skok s litice u razjapljena božja usta koja poput zahodske školjke usisavaju obzor nad gradom! Poezija je razbijanje prozorskog stakla velikom, ljepljivom, sočnom narandžom ubranom u nekom već zaboravljenom snu! Poezija je tutnjanje groznih izobličenih truba arkanđela dok se vraćaju nebom iz seoske krčmetine! Poezija je spontanost! Poezija je prirodnost! Poezija je gladan pas šćućuren na autobusnoj stanici u subotnje veče! Poezija je sada ili nikada!

    Autor: Boris Kvaternik

  • Spleen ljetnog dosađivanja - malo sjećanje na djetinjstvo u Đakovu

    Spleen ljetnog dosađivanja - malo sjećanje na djetinjstvo u Đakovu

    Moram priznati da sam se cijelo ljeto nazaj… pardon, naradio na knjizi mojeg dragog virtualnog prijatelja (dobro i sreli se mi jednom, nemoš' lagat o tome) Davora Vukovića koji, istini za volju, piše tipografski onako kako ne bih poželio ni najgorem neprijatelju za uređivanje (što je najbolje, nije problem u pravopisu kao i vrlo čestim dijalektalnim intervencijama u dijaloge ili pripovijedanje, već doslovno u onome, znate tri točke, nema potrebe za četiri, pet ili šest, a da ne govorim da je pisanje po smartfonima dovelo do toga da, eto, sve pišemo bez dijakritika, pa se ti slikaj!), ali čije su me priče, posebno one autentične osvojile na prvu loptu jer su mi evocirale vlastito djetinjstvo u Đakovu (da, da, ja osim riječkog, ludbreškog, varaždinskog, kraljevičkog i malim dijelom komiškog imam i đakovačko djetinjstvo i sve je to trebalo fino izmiriti).

    malo sjećanje na djetinjstvo u Đakovu

    A to je izgledalo otprilike ovako, a tako je i bilo kod Davora, a očito i kod svih u istočnoslavonskoj provinciji (e, nemam pojma kako je bilo u Osijeku, tamo se išlo u robne kuće ili na sladoled popodne, ponekad u zoološki vrt kompom preko Drave, dok se Brod nije ni spominjao, osim što je tamo živio ujak Stevo i ujna, 'nate!):

    Kod moje bake Anke u Đakovu u Ive Lole Ribara 107, nema Dunava nego Bajer na kojem su se neke susjede kupale, pa to je bilo pravo ljetovalište, skoro pa banja, a pričalo se da je u njemu „neko ubit bio“, ali to uglavnom nikoga nije sprečavalo da se tamo kupa, samo šutneš onih par bjelouški i, eto, kud ćeš bolji bazen, voda fina, mlaka, nako topla, a vani vruće; a poslije bi se lijepo trčalo gledati Dinastiju, valjda je kupanje na Bajeru bilo ekvivalent onoj preseračini u Dinastiji ili je barem sličilo tome, ili je barem zamišljano tako, a osim toga uvijek se pričalo da postoji neki koji je „došo iz Nemačke pa je sazido sam vlastitim rukama kuću karingtonku“… Tek je kasnije došao na red (javni) bazen, pa je ideal Dinastije i kuće karingtonke postao nešto bliži stvarnosti, no čini se da između Dinastije i utjecaja na mentalitet ima neka možda nevidljiva korelacija.

    Uglavnom, iz moje je perspektive tamo uvijek bilo dosadno, ali sad mi je malo žao radi toga jer je u biti bilo vrlo egzotično: evo, na primjer, tata me subotom znao odvesti na stočni sajam, pa je tamo neki čiko prodavo konja, a da je konj ispravan to se dokazivalo time kako bi ga ovaj hvatao za jaja; baka je imala ćuku u veš mašini napolju i jedno pet-šest maca koje su se bez veze motale oko ili po kući; imala je u svinjcu jedno dvije-tri svinje koje sam posebno volio gađati praćkom sa zelenim šljivama, na što bi me, nakon što su zaonjkale i poskočile, uvijek mrko gledale; o, da, bila je i ujna Lenika u Mandićevcu koja je imala šljiva u vagonima i kod koje se pekla najbolja rakija skroz do Drenja, a možda i do Borovika, e, kod nje je bilo posebno dosadno, osim ako sestra i ja ne bismo napravili kakvu pizdariju… A preko tarabe Pepini, preko puta teta Anica, 'naš od njezinog su Tune Šokci, ma ona je naša prava Švabica; zatim teta Karak, imala je 100 godina čak i kada je imala 70, e, ona svake godine ode u Harkanj u banju, preko i Pekinica, a do nas Ivana, e njoj je mama jednom vikala da je koza bezobrazna… Uglavnom, susjedstvo ko' susjedstvo, prepuno priča i legendi o ovome ili onome, koje je najčešće prepričavala baš baka sa spomenutim susjedama, a i tata koji bi me ponekad, ne baš često, znao povesti motorom po okolici i pokazivati gdje je živio ovaj ili onaj kojeg je, naravno, pošteno namlatio (to namlaćivanje je bilo nešto a la wild west style, nešto kao normalna svakodnevica, ono, znate, lemanje u birtiji jer je netko nekoga krivo pogledao, pa onda krene makljaža svih sa svima, a stolice lete kroz staklo).

    Al' štaš', tako je bilo i kod mene u Đakovu, lepo, 'nako, popodne bi prošo onaj čiko s konjem i kolima koji je viko luben'ce-paradjz-paprike... paa bi ondak baka tutnula kaku paru da dam čiki, a da on vidi jel' luben'ca dobra, slatka i jel' od Makedonca ili je naša… A onda treba i kod Boje skočit po štaub jer će baka naredit lepinjice navečer... a joj, kako je to lepo, nemoš' zamislit, pa jedeš to onako zamrljat marmeladom od kajsija, baka sama sapekla marmeladu lane, ove godine nisu neš rodile... a onda poslije mazneš još par kuvanih kuruza, mladih, dok proljev ne dobiješ, al dobro da je stari (dida koji je opet popio malo više, problem je bio kada bi popio malo manje) septičku ispraznio prije nego djeca (dakle, mi) dođu, pa je sad sve to fino, može se i u klozet... pa malo maziš macu i sve tako do večeri kad se ide u grad... 'nako, bez veze, valjda je to neki društveni ugovor utvrđivao, dakle, navečer se malo moralo urediti i ići u grad kod nekoga ili tek tako, pojesti sladoled ili kukuruz, ako nisi već ranije… kao što se nije moglo ne biti cijeli dan na žutoj trešnji i tuči po tim ne baš finim plodovima, a onda poslije prijeći na višnju (šljive nešto kasnije ljeti nitko nije smio taknit jer je didi trebalo za rakiju); obično se poslije ručka kao drijemalo – i tada je počinjao taj moj spleen, to uživanje u čitanju Dylana Doga na starom rasklimanom kauču na kojem je stara baka Eva umrla, pokoj joj duši, a sada sam ja dobio taj krevet za upotrebu, pa neće se valjda baciti…

    Uglavnom, na kraju želim reći samo jednu stvar: svima nam je potreban neki okidač za buđenje one druge paralelne stvarnosti, one koja je bila naizgled benignija, ljepša, jednostavnija, u svakom slučaju romantičnija, pa makar ništa od toga u stvarnosti nije bilo tako. Zato, hvala ti Davore Vukoviću, što su me barem malo potaknuo da se sjetim toga, znaš već, onoga, kada bi se o svakome trenutku dana moglo pokrenuti bujicu emocija, no bolje zastati na povremenim slikama i prisjećanjima. Neka je bilo, kvaka i jest u tome da je prolazno…

    Autor: Milan Zagorac

  • Što nam to pokušavaju prodati?

    Što nam to pokušavaju prodati?

    Svi smo mi barem na nekom spoznajnom stupnju svjesni da su reklame laž. Ništa novo.

    Pa ipak, danas bih želio pričati o tome koliko je ta kolektivno tolerirana vrsta laži postala podmukla i besramna.

    Ako doista počnete obraćati pažnju na poruke iz reklama koje se u zadnje vrijeme vrte na televiziji, uvidjet ćete koliko su reklame zapravo evoluirale.

    Naime, još u nedavnom socijalizmu primjer tipične reklame bila je, recimo, reklama za deterdžent za pranje posuđa. Poruka takvih reklama bila je vrlo izravna i konkretna: „Naš proizvod je bolji od drugih. Naš proizvod bolje odmašćuje i pere, a s njim možete oprati više posuđa.“

    Ako obratite pažnju, shvatit ćete da je takva strategija u današnjim modernim reklamama gotovo pa izumrla.

    Ono što je fascinantno, a zapravo i duboko zabrinjavajuće, jest to da vam tipične reklame današnjice više ne govore baš ništa o samom proizvodu koji vam pokušavaju prodati.

    Reklame vam više uopće ne pokušavaju prodati proizvod, već životni stil.

    Kakve veze ima ispijanje piva s domoljubljem? Zaista, tko mi to uspije objasniti, vodim ga na ručak – ovo je obećanje. Ipak, gotovo sve trenutne reklame za pivo ciljaju na tu poveznicu između ljubavi prema Hrvatskoj i opijanja. Ako ne pijete određenu vrstu piva, niste pravi domoljub.

    Nećemo stati na ovom primjeru. Recimo, tipično je da reklame koje vam pokušavaju prodati gazirano piće postavljaju sljedeći scenarij – mladić ili djevojka strašno se dosađuju, zatrpani su obavezama ili su osamljeni. Odjednom, ispred njih se nađe kričavo obojana boca gaziranog napitka. Popivši je, protagonisti reklame se počnu ponašati kao da su ispili eliksir života (ili ušmrkali kokain). Zabava odmah počinje. Prijatelji kucaju na vrata, počinje raspojasani party, sve obaveze vječno su odgođene, protagonist je voljen i okružen mladim i zgodnim ljudima koji plešu nasred ulice, bez i jedne brige u svijetu. On se provodi kao nikad u životu. I sve to, izgleda, ima neke veze s tim što je popio gazirano piće.

    Dalje, reklame za ženske higijenske proizvode zadržale su nešto arhaičniji štih, u smislu da vam u dvije-tri sekunde ipak saopće kako baš ti tamponi najbolje upijaju. No, ostatak reklame nema baš nikakve veze sa samim proizvodom, već tipično prikazuje neovisne i jake žene koje nezaustavljivo poput tigrica koračaju uredom, ili se pak ludo zabavljaju u klubu. Sve vi koje se osjećate potlačeno zapravo trebate samo novu vrstu tampona i vaši su problemi riješeni – instant postajete nova osoba.

    Možda se ovaj fenomen o kojem danas govorim najbolje očituje u modernim reklamama za automobile, zato što je automobil proizvod koji, za razliku od piva, doista možete predstaviti konkretnim statističkim podacima o njegovim performansama, i na taj ga način usporediti s automobilima konkurentskih proizvođača. Pa ipak, baš nitko se ne odlučuje za takav konkretan (i iskren) pristup.

    Umjesto toga, imate reklame u kojima protagonisti hodaju ulicom i ljudi padaju pod njihov utjecaj, imate kadrove nepomućenog mira i prirode, imate adrenalinske prizore lude jurnjave, kao i one u kojima se izravno sugerira kako samo moćni, mladi, neovisni i utjecajni ljudi voze neku vrstu automobila. Štoviše, automobil je zaslužan za njihovu neovisnost, moć i društveni utjecaj, a ne obratno. O samom automobilu ne doznajete apsolutno ništa.

    U svim ovim primjerima, kojih bi moglo biti još zaista mnogo mnogo više, očita je sljedeća tendencija – uopće nije bitno izreći niti jedan podatak o samom proizvodu, već prenijeti poruku da su proizvodi ključan element u formiranju našeg socijalnog identiteta.

    To je čudovišna poruka, kada malo bolje razmislite o tome. Želi nas se uvjeriti da je preduvjet naše sreće recimo određena marka kave, žele nas uvjeriti da smo oni koji jesmo zbog našeg izbora određene kreditne kartice.

    Naravno, ovo nije potpuno nov trend, a nije niti moguće kao nožem povući vremensku granicu između novih i starih tipova marketinga. I prije je postojalo reklama koje su prodavale životne stilove, npr. reklame za cigarete koje su u njima pušili samo bogati i utjecajni poslovnjaci. Također, i danas se još uvijek zna „zalomiti“ poneka reklama starog štiha, poput neke reklame za deterdžent za pranje rublja u kojoj vas kućanica uvjerava da određeni prašak najbolje pere (istovremeno vam sugerirajući i kako će susjede iz nekog razloga biti ljubomorne na vaš besprijekorno oprani veš).

    Poanta uopće nije u tome da se povlače ikakve stroge granice između starog i novog marketinga. To ionako ničem ne služi. Bitno je jedino uočiti kako je danas prodavanje životnih stilova daleko prevagnulo nad svim ostalim vrstama marketinga.

    Stoga učinite sebi uslugu i smjesta otiđite u dnevnu sobu, iskopčajte televizor iz struje i kroz prozor ga zavitlajte na ulicu. Zatim se posvetite kukičanju, zviždukanju, okupajte se iz užitka, pročitajte knjigu, zasadite vrt, pogladite mačku, odite na javni otpad i promatrajte zanimljivo smeće, skupljajte markice, divlje masturbirajte, kuhajte splačine, naučite svirati didžeridu... Radite bilo što drugo, samo više ne dopuštajte da vas se uvjerava kako pomoću stvari i brendova postajete kompletne osobe. Vozite se u kajaku, posjetite prostitutku, napijte se na koncertu, slušajte krčanje između radijskih stanica, promatrajte golubove, skinite se goli nasred ulice, naučite raditi kolutove od dima, izrađujte snjegoviće od blata, piškite u tuš-kabini, naučite jodlati.

    Autor: Boris Kvaternik

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.