• OTVOREN PROZOR

    OTVOREN PROZOR

    otvoreni prozor



    Ne može sve biti onako
    Kako želimo
    To je naprosto
    Nemoguće

    Svatko od nas teži
    Idealnom , ali
    Idealnog na ovom
    Svijetu , naprosto
    Nema

    Ne , nema ,
    Niti će ga
    Ikada biti

    Ne može sve biti
    Bijelo , čisto i
    Blistavo
    Crna boja se rjeđe ili
    Češće prolije i
    Naprosto
    Stopi sa bijelom

    Nakon takvog stapanja
    Nastaje siva kao
    Kompromis
    Kao nekakva
    Ravnoteža
    Između bjeline i
    Crnine

     

    Ta siva boja najbolje
    Dočarava stvarnost
    Dočarava normalan
    Čovjekov život

    Ništa u životu nije
    Niti potpuno bijelo
    Niti potpuno crno

    Kada mislimo da nam je
    Život trenutačno
    Prepun teških
    Crnih trenutaka
    Vjerujte
    Tako nam se
    Samo čini

    Pogledajmo pozornije
    Zagledajmo se u
    Daljinu ,
    Promislimo
    Malo

    Vidite onaj prozorčić tamo
    Daleko , daleko
    Gdje se kroz drveni okvir
    Naziru zrake svjetlosti

    Eto , nije sve tako
    Kao što smo mislili
    Kako nam se činilo 

    Život daje priliku
    Da osoba u svojoj
    Tuzi i trenutnoj
    Nemoći
    Razazna spas kao
    Tinjajuću svjetlost

    Stoga idemo naprijed
    Ne smijemo klonuti
    Jer kada mislimo da
    Izlaza nema ,
    On zapravo postoji
    Samo ga treba
    Prepoznati

    Prepoznati u obliku
    „otvorenog prozora“
    Kroz koji se svjetlost
    Prolama
    Dajući do znanja
    Da još uvijek itekako ima
    Nade
    Za ljepotom
    Života

    Gordana Sedmak Jednačak

  • Pacifički el camino

    Pacifički el camino

    Pacific Crest Trail Nikole Horvata

    Iako sam se mislio ovaj tjedan malo odmoriti od pisanja (što je skoro tehnički neizvedivo, ali nema veze), ipak me je jedan članak naslova „Nakon što sam prešao 4270 km, shvatio sam da živimo pogrešno“ iz Jutarnjeg potaknuo da razmislim o onome što je rekao Nikola Horvat (to je ime putnika) nakon propješačenih točno 4279 kilometara.

    U biti, nije mi se jednom dogodilo da kažem „treba odjebat sve i otići na Velebit čuvati ovce“, no to je prilično komplicirana priča u izvedbi, a o onoj drugoj, dakle, s uključenim Mastercardom - gdje se trebaš odvažiti na putovanje, a za sve ostalo tu je poznata kartica, pisao sam nešto ranije. Obje sadrže ono bitno: izgubiti se da bi se pronašao. Nestati ne bi li se pronašao. Uostalom, zar nije jedan od najvažnijih svjetskih klasika književnosti zašao u mračnu šumu u sred života?

    Pacifički el camino

    Jer što je drugo Nikola Horvat učinio do izgubio se, kako bi se – ma treba ipak biti pošten i prema sebi i prema drugima – pokušao naći. Ušao je u svijet čegrtuša, ekstremne vrućine i hladnoće, puma, grizlija i prave divljine pustinje i šumetine (dobro, imamo i mi primjere takve divljine, ali ne toliko ekstremne), ostavio doma svoje, (da, i to je faktor koji treba uključiti u jednadžbu jer vrag se krije u detaljima) i ovisan samo o sebi, svojim nogama i vjeri da će uspjeti ispješačiti taj put koji je sve samo ne ležerna šetnjica.

    Uostalom, zar nije tako bilo oduvijek? Odlazili smo još u srednjem vijeku na višetjedna pa čak i višemjesečna hodočašća, bili u tim trenucima (zamisli društvene osjetljivosti toga vremena!) amnestirani od plaćanja, dažbina i obveza kad smo išli npr. u Akvileju ili još dalje, u Santiago (poznati El Camino koji nije samo onaj odjeljak od 800tinjak kilometara poznat i hodan i danas, već puno puno dulji put koji se proteže skoro preko pola Europe) položiti zavjet, bitno je da smo pokušali, otisnuli se, oslonili sa svojim štapom i na svoje dvije noge, spavali u štalama i na sjenicima, jeli uz pomoć dobrohotnika koji su nas htjeli počastiti, imali posla s divljim životinjama (samo pokušajte zamisliti medvjedicu ili vepricu u šumi, prisjest će vam odmah), a sve to kako bismo – na kraju krajeva – pronašli neki novi smisao. To predstavlja onu fazu presvlačenja stare kože, ili još bolje stare ljušture kod rakova, kada se zavučemo pod kamen i čekamo da nam naraste nova, našem novom, fizičkom ili duhovnom tijelu, primjerenija koža.

    To je taj put: on je metafora i on je bitan više od samoga cilja, jer je sam put, sam proces, sam razgovor ponajprije sa samima sobom, a onda i s drugim namjernicima s istim ciljevima tijekom hodnje u biti cilj, a to je traženje adekvatne opreme za novi život.

    Iako sam puno puta u životu putovao, bliže ili dalje, nikada nisam poduzeo nešto takvo. Jer ovdje putovati ne znači stavljati recke na države ili pokrajine ili gradove koje sam posjetio, preskačući avionima ili vlakovima ili autocestama cijele kontinente (štoviše, dolazim, onako heideggerovski do zaključka da je to baš „neautentično“), nego putovati znači živom nogom zagaziti na tlo, stati, otkoračati taj put sa svim njegovim poteškoćama i da, onim drugim, lijepim iskustvima koja će nam zauvijek obilježiti život.

    Želim reći da to nije mala stvar. Naime, život je onakav kakve uvjete dobijemo i da, možda ne manje važno, kako ga želimo gledati, kakav nam je pogled na svijet, hoćemo li na tom koračanju čekati u stalnom grču da nas pojede medvjed i biti u stalnom strahu ili ćemo nastaviti hrabro pa čak i priglupo dalje, pa dobro, ako se pojavi medvjed, već ćemo nešto smisliti. Pitanje je što je tu priglupo.

    Nikolina je priča u biti priča o onome što bismo svi, na ovaj ili onaj način trebali napraviti u životu. Možda mrvicu mrvicu hrabrosti više, malo više optimizma i nešto sreće s tehnikalijama, i da, možda je baš to taj el camino kao metafora samoga života onakvog kakav zaista jest, dakle, čupav i dlakav, potreba koju nikako ne smijemo potisnuti. Što je za nas taj camino, e to je pitanje za svakoga od nas pojedinčano.

    Autor: Milan Zagorac

  • Pas, a ne zločinac

    Pas, a ne zločinac

    Naime, malo je koji slučaj sudske prakse i narušenih međususjedskih odnosa kod nas doveo do ovakve društvene mobilizacije kao onaj psa Mede iz susjednog sokaka, nekog jadnog avlijanera koji je, a što će pas drugo, nego lajao, moguće i na mjesec, pa je samim time završio kao top vijest na hrpi naših portala i visoko na ljestvici relevantnosti društvenomrežnih statusa.

    Pas, a ne zločinac

    I ne, ne bih sada u obranu psa, jer pas je tu da laje i moguće susjedima ide na živce, ta nije ni prvi ni jedini, čak i sam u vlastitom susjedstvu imam njih nekolicinu koji se bude u gluha doba noći ne bi li telekomunicirali sa svojom psećom braćom. Štoviše, mogla bi se ta životinjska farma proširiti na galebove koji galame od jutra do sutra, posebno na jednoga koji uporno cvilka na dimnjaku susjedne zgrade štiteći svoj teritorij. Mogla bi se ova priča protegnuti i na par vrana koji je suvereno zauzeo vrh obližnjeg libanonskog cedra i koje od tamo uporno krešte. Da nastavimo s vranama, znam koliko mojim zagrebačkim prijateljima i poznanicima ove krasne i ozloglašene ptice jednostavno „titraju živce“ te bi uredno ove krasne „ptice pjevice“ izvezli svojim prijateljima u onim krajevima gdje nema vrana, pa neka i oni malo uživaju u milozvucima jutarnjih kreštanja. Mogu ovome dodati jednu pomalo bizarnu epizodu iz mojeg hotelskog iskustva gdje su poneki gosti osjetljiva sluha imali vrlo značajan, čak i pisani prigovor na ptičji pjev od ranoga jutra (jednima je išao na živce čak i slavuj koji pjeva noću!), posebno tijekom ranih ljetnih svitanja kada stotine, da ne kažem tisuće ptica udaraju sve u šesnaest svoju komunikaciju, što je ovim navedenima toliko išlo na živce da su predložili da naš vrlo skupi resort nabavi neki repelent kako bi uklonili ovaj značajan „nedostatak“. Odgovor od osoblja bolje da ne kažem, on bi glasio, među nama, „neka pokriju uši“.

    Pustimo sada na stranu što su nam, ovakvima kakvi jesmo, odvojeni od prirode, navikli na zvuk prolazeće kompozicije teretnog vlaka, tramvaja, rulanje autobusa ili kamiona miješalice prirodni zvukovi postali nepodnošljivi, naime, gotovo bih mogao dati ruku u vatru, ali svaki bi psihijatar uz ovakvu primjedbu stavio neku svoju napomenu koja bi ukazivala od određenu „neurotičnost“, a što li je drugo to ako nam zvuk psa, mačaka koje se tuku na ulici, vrapčjeg živkanja, galebljeg kliktanja ili vranininog kreštanja predstavlja veći problem od cjelonoćnog zvuka strojarnice lifta ili turiranja automobila u 4 ujutro. Želim reći nešto posve drugo. Štoviše, mislim da odluka sutkinje u vezi psa Mede zacijelo nije ni protupravna ni neuobičajena, štoviše, zacijelo je u skladu s komunalnim redom, remećenjem javnog reda i mira te pravom drugoga da ima miran san, te je u skladu s postojećom sudskom praksom. Moja primjedba uopće nije usmjerena na sutkinju i presudu kao takve: jako dobro znam što je kršenje komunalnog reda i jako dobro znam koliko je to osjetljivo pitanje upravo zato što je riječ o životu i radu u zajednici koje su prepune suprotstavljenih interesa.

    Ono što ljude nervira jest revnost u ovakvim slučajevima: pas će biti kažnjen, tj. njegov će vlasnik biti kažnjen, pas će biti poslan u kut, nadam se da ga neće eutanazirati. Nasuprot tome, mimo javnih medijskih linčeva, dakle, apart od činjenice da nije svatko kriv koga mediji proglase krivim, neke ćemo evidentne slučajeve doživjeti kao krajnju nepravdu, tamo gdje se koristi svaki mogući, pa i najsitniji i najbeznačajniji mehanizam, ne bi li se evidentnog krivca učinilo nevinim, amnestiranim i slobodnim čovjekom, iako se radi o slučajevima koji nam paraju uši i koji nikako ne pomažu tome da se stvori klima povjerenja jer uporno potvrđuju onu staru, mislim da je od Maxa Webera, da našim prostorima vlada tzv. Kadija Recht, tj. pučki rečeno „kadija tuži, kadija sudi“, a završava onim, „pošteno mu sudite, pa da ga strijeljamo“.

    Riječ je o golemom gubitku povjerenja koje je na ovaj način i u slučaju psa Mede (a ne zaboravimo, posebno smo empatični prema djeci i prema životinjama, dakle, prema onima za koje znamo da se ne mogu braniti) samo dobilo svoju krajnje neugodnu potvrdu koja se teško može isprati, štoviše, nema toga spinanja koje može riješiti ovaj slučaj. Međutim, kad bi svaki počinjeni prekršaj bio kažnjen primjereno njegovoj težini (da se razumijemo, ne zazivam nikakva drakonska kažnjavanja nikoga), a što bi sigurno s vremenom povećalo ukupno povjerenje u nazovimo to tako „nezavisnu sudsku vlast“, zacijelo ni bizaran slučaj međususjedskog spora oko psa Mede ne bi bio doveden u pitanje. Ovako, dok se ovrhe provode nad siromasima, dok se proganja one bez ikakvog zaleđa za prelazak preko ceste, dok se bez pardona može nekome ovršiti nekretnina jer se ne svojom krivicom našao u financijski bezizlaznoj situaciji (npr. zbog nekvalitetnih društvenih i ekonomskih uvjeta je pao u stečaj), tada će svaki ovaj slučaj biti sve znakovitiji i sve značajniji.

    Pas Medo je samo simptom. Na mjestu odgovornih svakako bih se zapitao kakav ugled ova važna struka uopće ima u svojoj zajednici u kojoj predstavlja jedan od stupova trodiobe vlasti, pa shodno tome, nimalo s figom u džepu, očekujem da se osvrnu sami prema sebi i shvate jednu jedinu stvar: povjerenje je majka svakog odnosa, a nema ništa gore od praznog, diskreditiranog autoriteta. Upravo zbog toga, iako znam da je moj prijedlog posve nerealan, ali zašto ne misliti na taj način, autsorsajmo sudstvo, ionako u njega nemamo povjerenja. Možda bi netko drugi to radio bolje, pažljivije i s većom pažnjom prema vlastitoj zajednici.

    Autor: Milan Zagorac

  • Pecara

     PECARA

    pecara



    Ponosno stoji pecara
    Pokraj stare trešnje
    Koja je „ obrglila“
    Svojim debelim
    Granama......

    Pecara građena
    Prema želji i nacrtu
    Vlasnika
    Onako robusna
    Obložena crvenom
    Fasadnom ciglom
    I dva otvora......

    Jedan sa polukružnim
    Nadvojem sa svrhom
    Odlaganja pomoćnih
    Pecarskih pomagala
    Drugi veliki otvor sa
    Debelim gusanim
    Vatrostalnim pločama i
    Metalnim vratima 

    Koja se zatvaraju
    Nakon što se delicija
    Stavi u njezinu
    Unutrašnjost......

    Dok gazda
    Malo , pa malo otvara
    Vratašca i zagledava
    Kakvo je stanje ,
    Jer nedaj Bože da
    Nešto po zlu krene....
    Miris se širi na sve
    Strane....

    Svi željno očekuju ,
    Već si zamišljajući
    Slasni zalogaj ,
    Pitajući se :“
    Kada će to reš pečenje
    Izaći na svjetlo dana ?“

    S donje strane pecare
    Otvori za drva
    Kojima se loži vatra
    Koja svojim plamenim

    „ jezičcima „
    Lijepo obavija
    Pečenje

    Vatra pucketa
    Stvarajući prekrasan
    Ugođaj zajedništva i
    Veselja.......

    Gazda sa pivom
    Zalijeva pečenku
    Vrti je ,
    Sa jedne pa
    Sa druge strane
    Nadgledajući da se
    Nešto ne bi
    Pripetilo.......
    Ne daj Bože.....

    Sudionici
    Toga događanja
    Smiješkom i
    Poznatim uzvicima:
    „ Hej, kada će to već jednom?“
    Požuruju da pečenka

    Napokon
    „ Osvane „ na stolu.

    U dvorištu je za tu
    Priliku postavljen stol
    Baš onako kako priliči
    Tom događaju
    U najljepšem
    Prirodnom
    Okruženju.....

    Kada gazda uz
    Pomoć veselih prijatelja
    Izvadi iz pecare
    Onako toplog ,
    Friškog i hrskavog
    Pajceka
    Ma , nema veće
    Miline.....

    „ Koji ćeš ti dio ?“
    Pitanje koje se čuje ,
    „ Hoćeš nešto od buta ili
    Možda ovih finih rebara ?“ 

    „ Ja bi repić , mama !“
    Dovikivalo bi mališan
    „ A ja uheco , ovo , ovo „
    Pokazivalo bi prstićem
    Druge djetešce.....

    Bilo je tu i posebnih
    Želja ,
    Svima je udovoljeno
    Jer atmosfera je već
    Stvorena....

    Zna se
    Stvorena.....
    Kapljicom
    Koja je prethodno
    Poslužena
    A dodatnu razdraganost
    Svih podizao je
    Miris i okus tek
    Probane
    Prefine
    Delicije........ 

    Bila su to lijepa
    Druženja
    Koja su završavala
    Duboko u noć
    Sa onim poznatim:
    „ Moramo to ponoviti !“......


    Gordana Sedmak Jednačak

  • Pijanstvo putovanja

    Pijanstvo putovanja

    U ovom trenu je 3:51 ujutro. Subota, 7. 5. Nalazim se u autobusu koji me vozi prema otoku Viru na par dana odmora. Na krilu mi je moj vjerni laptop. Prethodnih pola sata proveo sam gledajući na njemu prljavu japansku pornografiju, dok su neznane ulice šišale pokraj mog prozora. Onda sam, potaknut apsurdnošću ove situacije, shvatio da vam imam za reći nekoliko riječi o kulturi putovanja.

    Siguran sam da i vi, baš kao i ja, poznajete barem nekoliko cestovnih ovisnika. To su oni ljudi koji jednostavno ne mogu izdržati više od nekoliko mjeseci u istoj državi, pa manijački lete amo-tamo nebom poput muha govnara, bicikliraju u Češku kako bi se napušili na nekom glazbenom festivalu, ili brodom plove u Egipat. Kako god bilo, stalno su u pokretu, i svugdje im je bolje nego kod kuće.

    Nemojte me krivo shvatiti, Hrvatska doista jest užasna i prezira vrijedna država – no, nikad nisam razumio što se ti ljudi zapravo nadaju naći negdje tamo vani, u tom „širokom“ svijetu? Koji je njihov cilj?

    Očito je da se nadaju naći nešto, jer se uvijek sa svojih putovanja vraćaju gotovo opijeni dojmovima koji se uglavnom svode na jedan te isti zaključak – tamo vani nije kao kod nas.

    Doista? Nikad to nisam uspio progutati. Što to točno nije isto kao kod nas? Diljem cijele ove male nesretne plave loptice koja se kotura debelim crijevom galaksije događaju se iste nepravde i užasi. Ljudi se svugdje dosađuju, političari su svugdje proždrljivi strvinari, svugdje ima gluposti, nasilja, bezumnog zagađivanja prirode, seksualnih perverzija, bljutavih slatkiša, zgodnih no praznoglavih djevojčica, silovanja, klanja ljudi za profit ili iz puke zabave. Svugdje su vam kupljene cipele obaveno barem pola broja premale, svugdje nailazite na potpuno prosječne ljude koji si umišljaju da su nešto posebno, svugdje nailazite na ispijene ovisnike po gradskim vežama, nailazite na bezobrazne činovnike odustale od života. Hranu posvuda špricaju pesticidima, posvuda ima nacionalizma i pedofilije, ljudi su iste glupe zvijeri prema kojem god se dijelu zemaljske kugle zaputili. New York, Madagaskar, Ceylon, New Delhi, Kyoto, Pariz, New Orleans, Prag, Maroko, Bratislava... Ukoliko niste potpuno slijepi, morali biste shvatiti da među njima nema nikakve esencijalne razlike. Užas ljudske vrste je univerzalan.

    I onda se pitam – pa dobro, što to moje poznanike tjera na bacanje tolikih novaca i konstantno putovanje u daleke predijele, samo da bi vidjeli isti stari užas? Oni su konstantno u pokretu, ta ih njihova ovisnost izjeda i ne dopušta im predah.

    Dobro razumijem potrebu za povremenom promjenom vlastite okoline, štoviše, bez toga ne bih mogao ni sam preživjeti. Pa ipak, smatram da je putovanje od 20 kilometara jednako vrijedno kao i ono od 2000 kilometara. Smatram da nam naše neposredno okruženje pruža toliko neistraženih predijela i čarobnih malih otkrića i dogodovština da mi se čini bezumnim tratiti toliko vremena i novaca na putovanje svijetom. Ionako će ih iste ljudske i društvene mane dočekati kamo god pobjegli. Stoga, ako osjećaju potrebu za promjenom okoline, mogli bi istražiti što se krije iza prvog ugla.

    Stvari koje ne vidimo sputani okovima svakodnevnice mnogo je tragičnije ne upoznati nego ne upoznati npr. ljude i običaje u Turskoj.

    Ti vječni putnici kao da su zaluđeni nekom romantičarskom idejom o mistici egzotike, ili kao da jednostavno pokušavaju pobjeći sami od sebe, što im, suvišno je reći, neće nikad poći za rukom, ma koliko daleko otputovali. Možda sam zaista samo neuka balkanska seljačina, no čini mi se potpuno istinitim da su ljudi koji su u konstantnoj potrazi za potpuno novim i stranim životnim sredinama u suštini veoma nezadovoljni samima sobom. Kao da se nadaju negdje drugdje pronaći onaj djelić duše koji im je netko ukrao. E pa, žao mi je, ali neće. Vratit će se kući prevareni. Zašto? Zato jer čovjek koji nije sposoban vidjeti nešto više od obične svakodnevnice u svojoj neposrednoj okolini potpuno sigurno neće imati dovoljno razumijevanja da bi spoznao nešto više o samom životu niti u Pekingu, ili bilo gdje drugdje.

    Dok pišem ove retke, kao što sam već rekao, ja putujem na Vir. Bio sam tamo preko deset puta. Smatram da mi je samo jedan život prekratak da ikad upoznam svaku njegovu tajnu, stoga ga mogu posjetiti i stotinu puta a da se tamo nikad neću početi dosađivati, i neću osjetiti nezadovoljstvo svojom pozicijom, te poželjeti da sam negdje dalje od toga.

    Neka od najljepših putovanja u mome životu, koja su mi najviše otvorila oči za druge ljude i za svijet u cjelini, bila su putovanja u Gornji Dragonožec i Zabok, te jedno gradsko putovanje na kojem sam jednostavno slijedio tok jednog potoka od Donjeg Vrapča do Jaruna.

    Putovati doista znači upoznavati sebe, no današnji ljudi uglavnom putuju tako da se na putovanjima rasipaju uokolo bez ikakvog fokusa, ostavljajući u svakoj državi neki djelić sebe. Oni su kao labave slagalice čiji djelići otpadaju i gube se diljem svijeta.

    Završit ću ovo izlaganje jednom pjesmom koju sam bio napisao na nekom od svojih „putovanja u blizinu“, jer poezija govori više od proze.

    PIJANSTVO PUTOVANJA

    Divlja raskoš inače nedohvatljivih dojmova,

    Utisak pomahnitale polifonije slobode,

    Prizori s dalekih razglednica napokon oživljuju,

    Teku poput filma koji možeš udahnuti i opipati

    Da, putovanje je slično pijanstvu,

    Ono iscrpljuje i odmara,

    U njemu mahnitaš i klijaš,

    Kroz njega ljubiš iako nemaš nikoga

    Putovanje udaljava od ustaljenosti doma

    I gotovo na silu baca te u vihor tvoje osobe

    Ližući jezikom prašnjave putove

    Konačno postajem i ljubav, i seks, i ugriz

    Daleko ili blizu - nema nikakve važnosti,

    Sve dok te kretanje dovodi

    Do neiskušane staze posvećene divljaštvom

    Čak i najmanjeg otkrivenja.

    Autor: Boris Kvaternik

  • Pišem što hoću: kolumna o pisanju kolumni

    Pišem što hoću: kolumna o pisanju kolumni



    Danas želim napisati kolumnu o pisanju kolumni. Cilj će biti:
    a) objasniti što je to kolumna;
    b) predložiti način za pisanje zanimljive kolumne;
    c) iznijeti kritički sud o kolumnama kao o književnom žanru;
    d) iznijeti vlastito iskustvo i pristup u pisanju tjednih kolumni.

    Kolumnist

    Pa, počnimo. Ako Italo Calvino može postati književna senzacija napisavši roman o čitanju tog istog romana, onda ja možda mogu zaraditi pivu pišući kolumnu o tome kako pišem kolumnu.

    Hrvatska Wikipedia definira kolumnu kao „esej određenog pisca koji nudi svoja osobna gledišta“, i kao „redovno ponavljajući članak ili rad objavljen u dnevnim novinama, časopisu ili drugoj publikaciji“, a od drugih oblika novinarstva se razlikuje po sljedećim karakteristikama: „redovna je značajka u publikaciji“, „upravljana je od strane autora“ i „sadrži izričito gledište ili mišljenje“.

    Kolumne su nekad bile silno popularan književni žanr, i to čak ne tako davno. Ljudi su svaki tjedan s nestrpljenjem iščekivali novu kolumnu nekog poznatog pisca, kao što se danas napeto iščekuje novi nastavak meksičkih sapunica.

    Danas je situacija drugačija, i više nema kolumnista koji bi se proslavili svojim kolumnama. Broj čitatelja koji vjerno prate neku kolumnu sve je manji, a posve sigurno više ne možete u tramvaju ili u parku čuti građane kako raspravljaju i svađaju se oko mišljenja iznesenog u nekoj trenutno aktualnoj kolumni

    Moje mišljenje zašto je to tako veoma je jednostavno: kolumnisti su kolektivno izgubili muda. U kolumnama starih majstora sve je prštalo od strasti, žuči, čuđenja, protesta... Danas pisci općenito, a tako i kolumnisti, imaju jednu kolektivnu spisateljsku strategiju koju su uzdigli do statusa kulta – piši prosječno! Ničim nemoj uzburkati površinu. Ako pišeš kritiku, piši je po točno propisanim pravilima. Ako imaš originalnu ideju, umanji njezinu originalnost jer se nije dobro isticati inad prosjeka. Ako razmišljaš na drugačiji način, radije se u potpunosti ostavi pisanja jer nemaš šanse!

    Urednici i kritičari, ti paraziti koji su isisali lešinu hrvatske književnosti, sada se roje oko trupla te i dalje diktiraju što je svakome raditi. To je veoma potrebno osvijestiti – šačica uredničkih budaletina kroji sudbinu kreativcima. To su isti ljudi koji već desetljećima uništavaju domaću književnost svojim imperativom prosječnosti, uz koji, dakako, idu i kumstva i poznanstva, ipak je ovo Hrvatska. Tko ne igra prema njihovim pravilima, vjerojatno će, poput mene, dočekati tridesetu bez objavljene knjige.

    Da budemo jasni, urednici i kritičari ne čine to što čine zato jer su zli. Nema profita u tome da radiš zlo samo radi zla. Oni inzistiraju na prosječnosti nove hrvatske književnosti jer smatraju da je prosječnost najlakše prodati, i ima tu neke logike, barem teoretski. Najveći dio građanstva čine prosječni ljudi prosječnih razmišljanja – drugim riječima, živi leševi. Onda bi, prema nekoj unutarnjoj logici, bilo najlogičnije zadovoljiti književni ukus tog najvećeg postotka građanstva kako bi se prodao velik broj knjiga, zar ne?

    Očito da ne. Jer, takva je urednička strategija proizvela generacije kojima se gadi i sama pomisao na čitanje knjiga. Prosjek rađa prosjek, a prosječnim se ljudima najmanje od svega čita o vlastitoj prosječnosti. Nitko ne želi biti prosječan, samo veliki dio ljudi ne vidi izlaz iz vlastite prosječnosti. Upravo zato su kolumnisti prošlih vremena bili tolike senzacije – bili su poput jebenih plamenih buktinja koje su svojom strašću i svojim bijesom osvjetljavale noć koja se nadvila nad grad!

    Kada netko piše kolumnu, on zapravo proizvodi monolog koji pretendira postati dijalogom. Kolumnaje iznošenje kritičkog mišljenja, da. Ali ona bi trebala biti i više od toga. Ona bi trebala biti poziv na javnu debatu, bez obzira piše li o nečem aktualnom ili nečem univerzalnom. Kolumnisti koji samo iznesu svoje mišljenje, pritom izazivački ne bacivši crvenu krpu u lice čitateljstvu, i dalje se samo igraju prosjeka. Publiku treba razjariti, ražalostiti, nasmijati, zgaditi im se! Jedino tako počet će i sami misliti o nekoj temi i proizvoditi nove zamisli. Jedino tako kolumna će ostati ono što je izvorno trebala biti – sredstvo društvene angažiranosti.

    Potrebno je odbaciti sve prokušane formule. Kada ja pišem kolumnu, to obično izgleda ovako.

    Prvu polovicu dana provodim tražeći temu. Razmišljam o čemu bih mogao pisati dok se vozim u tramvaju, dok ujutro oblačim čarape, dok igram igrice na kompjuteru, dok masturbiram kao mladi majmun, dok idem na posao, dok kupujem kruh u dućanu. Ponekad posjetim i neki od internetskih portala s vijestima, ne bih li saznao što se događa u svijetu (ne gledam televiziju pa sam, za jednog kolumnista, poprilično neupućen u trenutna zbivanja).

    Znam da sam pronašao svoju temu kada nešto u meni izazove agresivnu emociju. Kad me nešto nasmije do suza, zapanji me preko svake mjere, ili me razjari toliko da se osjećam spremnim nekoga rastrgati – tada znam da bih o tome trebao taj tjedan pisati.

    Kada jednom imam temu, obično provedem barem sat vremena razmišljajući o njoj na način da u glavi vodim dijalog dvije strane koje o toj temi zastupaju različita stajališta. Posebno je korisno uživiti se u ulogu đavoljeg odvjetnika, tj. smišljati argumente za stranu koju znaš da nećeš zastupati u svojoj kolumni. To produbljuje vlastitu protuargumentaciju.

    Nakon što se uspijem sam sa sobom posvađati i izvikati se na sebe u svojim mislima, spreman sam započeti pisati.

    Pišem u jednom dahu. Ne stajem, ne prepravljam, jebeš sve – spontanost je ono što nam je danas potrebno više nego išta drugo. Nakon što iskucam tekst, još ga jednom ponovno pročitam u potrazi za gramatičkim greškama, i to je to. Naslov obično dodajem na samom kraju, jer dok započnem s pisanjem nikad nisam siguran gdje će me tok misli zapravo odvesti. Planiram simultano sa samim procesom pisanja, bez unaprijed zadanih skica.

    Krajnji rezultat je uglavnom nešto upotrebljivo, i uvijek se tome iznova začudim. Doista je krasan osjećaj vidjeti kako iz tako konfuznog i neorganiziranog misaonog procesa izlazi nešto smisleno i strukturirano. To je osjećaj gotovo jednako dobar kao snošaj, vjerujte mi. Osjećate se kao tvorci mikrosvjetova s vlastitom unutarnjom logikom i vlastitim zakonitostima.

    No, jedna je stvar na tako slobodan način kolumnu napisati, a druga stvar ju je objaviti, i to zbog zbog već prije spomenutog parazitskog sloja naše književnosti – urednika i kritičara. Sami ništa ne proizvode, već služe kao nevjerojatno visoka barijera koju trebate preskočiti želite li nekuda stići.

    Na sreću, ovdje sam pronašao svoje utočište. Na ovoj stranici pišem što želim. Pa tako i kolumne koje se sastoje od praznog papira s naslovom i potpisom, kolumni o seksualnim fetišima, ili kolumni o pisanju kolumni. Hvala bogu što još uvijek postoje portali gdje ne vlada diktat cenzure i onog što se pristoji!

    Tako bi to i trebalo biti posvuda, u nekom idealnom svijetu. Ukoliko nemate mogućnosti pisati točno ono što želite, onda ni nemojte. Nije vrijedno truda. S druge strane, ako vam se pruži prilika pisati i objavljivati tekstove kakve ste zamislili i kakvi vas vesele, ako ste u mogućnosti biti izdavani bez cenzure – onda zagrizite u to kao što pas zagriza u kost, i više ne puštajte! Čak niti pod cijenu da nikad ne uspijete objaviti tu toliko priželjkivanu knjigu jer ste se zamjerili svim živim kritičarima i urednicima – ne puštajte. Preotmite im tu kost iz ruke. To je vaša kost. Ako je potrebno, iščupajte im i ruku iz ramena, pritom si sami izranjavajući čeljust. Ali uzmite tu kost. Ne pristajte na ustupke. Tek onda imat ćete se pravo nazivati književnicima.

    Autor: Boris Kvaternik

  • PLAKALA JE

    PLAKALA JE.....

    PLAKALA JE

     

    JEDNO DIVNO BIĆE
    UZ MENE ŠEĆE
    VESELO I RAZDRAGANO
    VEĆ SKORO OSAM LJETA.....

     

    TOLIKO JE OD DANA
    KADA JE DOŠLA U MOJ DOM ,
    KUJICA MJEŠANKA....
    BLAGOG I MOLEĆIVOG
    POGLEDA......

     

    UGLEDAVŠI
    NJEZINE PLAHE ,
    VESELE OČI
    OBEĆALA SAM JOJ
    DA ĆE POSTATI I OSTATI
    ZAUVIJEK MOJA.....

     

    ISPUNILA SAM OBEĆANJE,
    A ONA JE UZ MENE STALNO,
    DIJELI SAMNOM SRETNE DANE
    I DANE MANJE SRETNE.....

     

    ONA JE TU.....
    VJERUJE MI
    JER JU NISAM
    NIKADA PREVARILA
    NITI NAPUSTILA.....

     

    ČESTO JU SA
    OSMJEHOM NA LICU
    POMAZIM PO NJEZINOJ
    VLAŽNOJ I USKOJ
    NJUŠKICI , TE
    POGLEDAM U NJEZINE
    SMEĐE , ISKRENE
    OČI.......

     

    U TE OČI
    PLAHE ,
    PREDIVNE I UJEDNO
    ISPUNJENE NEIZMJERNOM
    LJUBAVLJU I
    ZAHVALNOŠĆU......

     

    TO JE MOJA
    LJUBIMICA KOJA
    MI JE UZVRATILA I POKAZALA
    SVOJU NESEBIČNU LJUBAV
    I PRIVRŽENOST SA JEDNOM
    NEOČEKIVANOM GESTOM.....

     

    U TRENUTKU KADA MI
    SE DOGODILO NEŠTO IZNENADA
    POVREDIVŠI DIO TIJELA ,
    VIDJEVŠI ME
    KAKO LEŽIM I TRAŽIM
    POMOĆ
    OBILAZILA JE OKO
    MENE ,
    LAJUĆI I
    ODLAZEĆI , TE DOLAZEĆI
    DO MENE.....
    TRAŽILA JE NAČIN
    KAKO DA MI POMOGNE....

     

    UPIJALA JE SVE ŠTO SE
    DOGAĐALO.....
    KAKO MI POMAŽU
    NAKON NEZGODE KOJA
    MI SE DOGODILA.....
    DA BI POTOM......
    LEGLA ,
    SPUSTILA GLAVU ,
    TE TUŽNO UPRLA POGLED
    U DALJINU.....

     

    ZNAM ,
    REKLI SU MI
    DA IDUĆIH DANA
    NIŠTA NIJE OKUSILA,
    TE NIJE IZLAZILA IZ
    SVOJEG SKROVIŠTA.....

     

    TUGOVALA JE.....
    VIDJEVŠI ŠTO MI
    SE DOGODILO....,
    A MENE VIŠE NIJE BILO......

     

    NO, KADA SAM NAKON
    NEKOG VREMENA
    USPJELA DOĆI I VIDJETI JE
    PRVO SAM POGLEDALA
    U NJEZINE OČI....
    NJENE OČI , SMEĐE ,
    PRELIJEPE , ALI
    UMORNE I TUŽNE ,
    JAKO TUŽNE.......

     

    ISPOD SVAKOG OKA
    BILE SU MOKRE BRAZDE
    OD SUZA KOJE SU TEKLE
    DOK ME NIJE BILO POKRAJ NJE
    PLAKALA JE TOLIKO
    DA SU SUZE OSTAVILE TRAGA.....
    KRVAVE OŽILJKE ISPOD OČIJU

     

    KADA ME NAPOKON UGLEDALA
    OČI SU JOJ ZASJALE
    PONOVNIM SJAJEM.....
    VRATILA SE NJIHOVA
    VEDRINA......
    A OŽILJCI KOJE SU SUZE
    STVORILE ZACIJELILI SU
    NAKON ŠTO SMO IH
    NEKOLIKO DANA
    ZALIJEČILI MELEMOM

     

    PONOVNO SMO BILE
    SKUPA ,
    PONOVNO JE MILUJEM I
    UŽIVAM U NJENOM
    POGLEDU ,
    POGLEDU BLAGOM
    POPUT LANETA.... 

    ALI , PRI TOME NE MOGU
    ZABORAVITI ČINJENICU
    DA JE DANIMA PLAKALA
    PLAKALA ZA MNOM......
    POSTALA SAM SVJESNA
    DA SAM POSTALA DIO NJE,
    A ONA DIO MENE......
    NJEZINE BRAZDE OD SUZA ,
    ONAKO MOKRE I RANJAVE
    NIKADA NEĆU ZABORAVITI....
    VOLIM JE.....
    VOLIMO SE....
    ZAUVIJEK.....
    MOJA KUJICA BORNA I JA.....

     

    Gordana Sedmak Jednačak

     

  • Podnožne dojke

    Podnožne dojke

    S obzirom na to da je politička situacija u Hrvatskoj trenutno veoma ozbiljna, izgleda da u pogledu teme za ovotjednu kolumnu nemam previše izbora...

    stopala

    Stoga, naša će današnja tema, naravno, biti – seksualni fetiši.

    I to ne bilo koji seksualni fetiši. Danas ćemo malo proćakulati o ljudima koji se skroz zajapure, počnu teško disati, i jedva čekaju da dođu kući kako bi mogli nasilno masturbirati jer su u gradu vidjeli kako netko skida tenisicu i otkriva golo stopalo čija se koža opsceno cakli na podnevnom Suncu.

    Raspravit ćemo o ljudima koji se pale na stopala. Nema nam druge.

    Prvo što treba ustvrditi jest da je fenomen seksualnog uzbuđenja stopalima mnogo uobičajeniji kod muške nego li ženske populacije. Stoga se unaprijed ispričavam ako među vama ima žena koje se moraju smiriti hladnim tušem kad vide muškarca u sandalama i ako se te čitateljice osjete pomalo zakinuto, jer pričat ću o ovom fetišu s muške točke gledišta.

    Drugo što treba ustvrditi jest to da ovaj „neobičan“ fetiš među modernim muškarcima zapravo uopće nije ni rijetka ni neobična pojava. Štoviše, visoko je na ljestvici rasprostranjenosti.

    Ovaj fetiš dolazi u nekoliko varijanti, ali sve se svode na isto – na sama stopala kao izvor žudnje. Tako imate one fetišiste koji vole njegovana stopala, dok druge pak pale što ona smrdljivija. Imate one koji vole vidjeti blato i prljavštinu na stopalima, druge pak izluđuju nožne narukvice i prstenje, a treći moraju vidjeti stopalo „ukoričeno“ nekim seksi cipelama. Neki vole promatrati kako se nožni prsti migolje, drugi vole vidjeti kako stopala gnječe različite predmete ili staju na ljudska lica. Postoji, dakako, i homoseksualna opsjednutost stopalima istog spola.

    Zaboga, pa zašto bi nekoga uzbuđivale takve stvari?, sada se možda pitate. Stopala su prljava, smrdljiva, neugledna, izgledaju smiješno i pomalo odvratno, i uopće nisu seksi, kažete vi.

    Pa, ne slažem se. Kao prvo, sve gore upućene primjedbe mogu se uputiti i guzici. No, to svejedno ne sprečava ogromnu masu muškaraca i žena da tu nakupinu mišića i sala iz koje ispuštamo izmet smatraju predmetom svog besramnog obožavanja.

    Imam jednu teoriju o tome zašto stopala u današnje vrijeme rastu na listi rasprostranjenosti seksualnih fetiša, i želim vam je ovdje izložiti.

    Naime, izgleda da stopala postaju nešto kao nove sise. Razmislite malo o tome. Stopala su gotovo uvijek prekrivena, i većina ljudi ne osjeća se posve ugodno kada pred ikim osim pred najbližima mora skinuti cipele i čarape. Stopala su zapravo tabu. Ona su dio tijela kojeg se sramimo, i koji prekrivamo pred osobama koje nam nisu jako bliske.

    Neki od nas čak su zabrinuti i oko izgleda svojih stopala – jesu li prevelika, jesu li premala, jesu li simetrična, uredna, lijepo oblikovana, proporcionalna...?

    Baš poput sisa. One također u većini društvenih prilika moraju biti pristojno prekrivene, pokazuju se samo posebno bliskim ljudima, njihovo izlaganje izaziva sram, a tu je i uvijek prisutna briga o njihovoj veličini i obliku.

    Stopala, drugim riječima, danas postaju nešto poput podnožnih dojki.

    Moje je mišljenje da su stopala postala toliko privlačan izvor žudnje jer ih držimo tabuiziranima – u većini društvenih situacija nije prihvatljivo biti bosonog. Većina nas ne zna kakva stopala ima netko koga srećemo svakoga dana.

    Čovjek je po prirodi bolno znatiželjan. Znatiželja u njemu proizvodi tabue i pali plamen žudnje. Da od sutra svi počnu prekrivati svoje nosove malim komadom tkanine, uvjeren sam da bi kroz neko duže vremensko razdoblje nosofilija postala veoma raširenom pojavom.

    Zaključak je da fetiš na stopala, kao i mnoge druge naše hirove, proizvode društvene konvencije unutar kojih smo se rodili. Stoga, idući put kad među svojim prijateljima (ili prijateljicama) otkrijete stopalne fetišiste, nemojte na njih gledati s odvratnošću ili podsmjehom, barem ništa većom odvratnošću ili podsmjehom od one s kojom biste promatrali nekoga opsjednutog dijelovima tijela poput dojki, obrva ili guzice.

    I mi podofili smo ljudi, i zaslužujemo ljubav i pažnju, a ako vam u prolazu tenisica „slučajno“ odluči odletjeti s noge, vjerujte da vam tu lijepu gestu nećemo samo tako zaboraviti.

    Eto.

    Kara Marko.

    Autor: Boris Kvaternik

  • PODRHTAVANJE TLA U MOJEM KRAJU

    PODRHTAVANJE TLA U MOJEM KRAJU

    PODRHTAVANJE TLA U MOJEM KRAJU

    Nakon što je prošle godine, svijet i našu Domovinu zahvatila pošast u vidu „čudnog“ virusa koji nam je svima promijenio život iz temelja, krajem iste 2020. godine dogodilo nam se, još nešto stravičnije .

    Nešto nezamislivo,iznenadno, kao iz „ vedrog neba“. Dogodio se stravičan potres.

    Kao da u 2020.godini nije bilo dosta nesreće, patnje i nenormalnog života.

    Kažu naši stari, da jedno zlo nikada ne dolazi samo, tako je ovaj put našu Banovinu zahvatila neman razorne moći. Snažna neman, bez samilosti iz dubine zemlje tresla je i rušila ono što su ljudi cijeli život stvarali i za što su živjeli.

    Znali smo čuti vijest o potresima u svijetu, te u nekim dijelovima naše Domovine, ali na području Županije sisačko-moslavačke takav razorni potres nikada prije, nije zabilježen.

    Područje naše Banovine nikada nije bilo trusno i nikada do toga kobnog dana nije bilo podložno takvoj reakciji tla. Stoga je to bilo iznenađenje koje niti u najgorem snu, nismo mogli sanjati.

    Doduše ponekad smo znali osjetiti lagano podrhtavanje tla, kada je epicentar bio negdje daleko i suosjećali pitajući se kako je tim ljudima. Sada smo i sami to osjetili, na svojem tijelu, na svojoj duši.

    Čak i potres koji je u ožujku 2020. godine zahvatio naš glavni grad Zagreb, bio je prilično jak i ostavio za sobom posljedice na mnogobrojnim sakralnim objektima među kojima posebnu štetu je pretrpjela Katedrala. Oštećenja su pretrpjela stambena, poslovna, kulturna i ina zdanja.

    A o psihi i dušama ljudi koji su osjetili razornu moć potresa, da i ne govorim.

    Pred sam kraj 2020. godine, za koju smo znali reći „ Ne ponovila se više nikada „ iznenadilo nas je zemljino tlo.

    Odlučilo je pokazati „svoje zube“, odlučilo je pokazati da osim corone virosa ima još gorih stvari, kada osim slobode kontakata, druženja i normalnog života, gubiš svoje domove, pa čak postoji opasnost gubitka života pod teretom ruševina.

    Potres, ta riječ kada je sada spominjem pišući ovaj tekst, izaziva u meni jezu i strah..... Ogroman strah, jer neznaš kada će se pojaviti, kada će započeti svoju iznenadnu besćutnu igru.

    Sjećam se toga jutra 28. prosinca najgore godine, kada nas je iz postelje svojim snažnim i gromkim užurbanim gibanjem te zaglušujućim zveckanjem i pomicanjem stvari po kući, njihanjem lustera,  probudio snažan potres.

    Isprva još onako sneni, nismo bili potpuno svjesni što se događa.

    Ali ubrzo smo shvatili sadržaj strahovitog zemljinog scenarija .

    „ Bože, pa to je potres!“ uzviknuli smo panično, te se brzo pod silinom trešnje sklonili pod najbliži nadvoj sobnih vrata........

    Kada je prestalo mahnito podrhtavanje, prestravljeni, blijedi i nijemi..... sjeli smo u nemogućnosti da shvatimo, od kuda ovo događanje, ovako odjedanput, gotovo iznenada......

    Nismo ništa govorili, svatko od nas bio je u svojim mislima.....

    Nakon nekog vremena, shvativši da se nešto i to ozbiljno događa pohrlili smo za prvim informacijama u medijima i saznali da smo upravo doživjeli jaki potres ,magnitude čak 5,0 stupnjeva po Richteru.

    Od kuda sada potres, pa nikada ga ovdje nije bilo? pitanje je koje smo  postavljali i koje nas je svojim sadržajem naprosto zaokupljalo i  sablažnjavalo......

    Doznavši da je epicentar bio u Petrinji pratili smo i dalje nadolazeće informacije.

    Petrinja je jako stradala, Sisak i Glina ali smo se pri tome nadali da je taj događaj prolazan, slučajan i da se više neće ponoviti.

    Dan je prolazio u nekakvoj nelagodi i svojevrsnom osjećaju neizvjesnosti.

    Cijeli dan bili smo pod tim čudnim dojmom, naprosto ne vjerujući što se to događa ispod zemljinog tla.

    Pitajući se pri tome, što je uzrok i kako to baš sada kada smo se nakon Božića veselili da ispratimo ovu nevaljalu corona godinu, te da sa novom vjerujući u nadolazeće cjepivo krenemo ponovno u normalan život, koji nam je svima potreban.

    Ali  navečer toga dana lijegali smo sa nevjericom, makar je nakon jutrošnjeg događanja sve bilo, tako „tiho“.....

    Činilo se kao da se tlo smirilo. Zapravo, kako su prolazili sati idućeg dana, tako smo počeli vjerovati da je to upravo tako.

    Nastavili smo život obavljajući uobičajene obveze.

    Ali, smirenje je bilo samo prividno.
    Kao da se tlo punilo energijom, koju je željelo izbaciti van u trenutku kada će to njemu najbolje odgovarati. Kao da je željelo pokazati svu svoju snagu, ljutinu, uništivost.......

    Odjednom, toga 29. prosinca 2020. godine točno u 12,19 minuta uslijedio je najcrnji scenarij zemljinog tla.

    Taj scenarij , te trenutke nitko od nas koji smo ga doživjeli, nikada neće zaboraviti.....

    Sjećam se dobro, pripremala sam ručak i veselila se njegovom skorom dovršetku kako bi mogla pozvati obitelj na objed.

    Iznenada sam začula neki strašan huk.

    Neka jaka sila počela me zabacivati na jednu, pa na drugu stranu prostora kuhinje.

    Kuhinja puna staklenih površina, kako u policama , tako na  prozorima i vratima odzvanjala je čudnim glasnim hukom, te zvukom staklenim stvari. Ladice ormara počele su se same od sebe otvarati, stvari su počele ispadati pod silinom trešnje i razbijati se uz oštar stakleni zvuk.

    To snažno zabacivanje  s jedne na drugu stranu te zaglušujući zvuci, kao da su imali namjeru uništiti sve što je živo.

    U nemoći da se izvučem i maknem iz prostora počela sam vikati :“ Potres , potres !!!“......

    Htjela sam  otključati vrata koja su ih kuhinje vodila van, ali jednostavno nisam mogla.

    Vrata se nisu dala otključati......od silnog straha vjerojatno sam ključ okretala na krivu stranu.

    Osjećala sam se kao da sam zatvorena u nekoj staklenoj kutiji iz koje ne mogu van i da mi je blizu kraj.......

    Sekunde su bili kao sati.

    Dotrčali su ukućani, čuvši moj glas  a i sami su trčali prema izlazu osjetivši izuzetno snažan potres .

    Maknuli su me od vrata gdje sam uzalud vrtila ključ, pribrano otključali vrata i iznijeli me na dvorište, jer mi je ponestalo snage u nogama, nisam mogla hodati.

    Jednostavno od šoka, noge su mi se „ oduzele“, nisam ih mogla pokrenuti, a suze su mi netremice tekle niz lice......

    Izašli smo van na dvorište, te na ulicu gdje su istrčavali naši dugogodišnji susjedi iz svojih kuća .
    Neki su zapomagali, neki plakali, neki drhtali od šoka, a neki gledali u daljinu.....

    „ Ajme što nam se to događa, ajme !“ često se znalo čuti...

    „ Pa mislili smo da je ono jučerašnje bilo to i da se zemlja smirila jer nije bilo nikakvog podrhtavanja, a sada je uslijedilo ovo još jače i gore „.......

    „ Što ćemo još doživjeti „ ????

    Kada smo svi malo nadošli od doživljelog šoka, sjetili smo se Petrinje znajući da je ovaj potres daleko jači od jučerašnjeg .

    Udaljenost zračne linije od našeg područja tj. Zibela preko Kupe, Petrinja je vrlo blizu stoga smo zavapili : „ Ajme, kako je Petrinja...... ona je sigurno sravnjena !!! “

    Već od jučerašnjeg potresa je pretrpila ogromna oštećenja, jer se epicentar potresa nalazio na njenom području.

    Strašno, kao da je došao kraj svijeta.

    Netko je saznao prve informacije o velikoj šteti razornog potresa , te prvoj žrtvi potresa u Petrinji, maloj djevojčici.

    Svi smo stajali nijemo, na ulici ili unutar prednjeg dijela dvorišta nijemi i zabrinutog pogleda.

    Osjećaj nemoći sve nas je preplavio, svi smo se osjećali nemoćno, jadno i bezizlazno.

    Slušali smo zaglušujuće sirene Hitne pomoći, Vatrogasaca , Policije...... koji su jurili prema postradalim područjima.

    Išli su za Petrinju, kasnije smo čuli i za Glinu....

    Ali i naš Sisak itekako je „ ranjen“ kako prvim, tako još više i drugim razornijim potresom.

    Na vijestima u svim medijima, te obilaskom Siska idućih dana bilo je vidljivo u kakve ruševine su se pretvorile zgrade našega glavnog županijskog grada.

    Itekako razrušen, itekako ranjen.

    Od objekata povijesne jezgre, potom naših crkvi kojima smo se ponosili među kojima je i Sisačka biskupija – Katedrala Uzvišenja svetog Križa u Sisku.

    Stradali su stambeni objekti, javne zgrade, naša županijska bolnica, osnovne škole, glazbena škola itd.

    Ruševine, cigle na sve strane, crijepovi, razrušeni ili nakošeni dimnjaci , razrušena pročelja, zabatni zidovi, pa čak su naprosto „ nestali“ čitavi zidovi stanova.....

    Sisak je postao grad ruševina, cigli, srušenih dimnjaka, ljudi koji bez domova obilaze ulice u nemoći razmišljajući što i kako dalje....... A tlo se i dalje trese.......

    Onako podmuklo i iznenada...... Nekada jače, a nekada slabije, tek toliko da podsjeti da je opasnost još uvijek tu........Da nas ne napušta.....

    U ovakvim situacijama čovjek se osjeti tako nemoćan i jadan.

    Dođe nešto ovakvo, podmuklo i strašno, uzme „ pravdu“ u svoje ruke i sve nas baci na tlo......

    Svatko od nas vezan je za svoj dom kojeg je stvarao i u koji je ulagao čitav svoj život.

    I jasno kada se dogodi ovakva katastrofa, kada ovakva neman uzme „stvari u svoje ruke“, sretan si da je živa glava.

    Da si živ ti i tvoja obitelj.Tada je to najvažnije.

    Tješimo se tako...., što drugo.

    Makar pogled zapne i stegne te u grlu, kada vidiš što se dogodilo tvome domu.

    Teško je bilo uči u unutrašnjost doma, nakon ovog drugog potresa                 29. prosinca 2020.godine.

    Vrata kroz koja su me iznijeli, a koja nisam mogla otvoriti, širom otvorena pozivala su da uđemo i pogledamo što je ostalo od našeg doma.

    Polako, kao da ulazimo u neki mistični, mračni prostor u kojemu nikada nismo živjeli, ušli smo i imali što vidjeti.

    Po pločicama, parketima, razbijeni stakleni predmeti, krhotine slika na namještaju , svjetiljke silom potresa spuštene „ bezživotno“ viseći sa stropa. Ploće kamina na drva su popucale i dale do znanja da više nije za sigurnu uporabu, a i dimnjak je dobio oštećenje.

    U sobama uz napuknuće zidova, ormari otvorenih vrata ukoso se zaustavili na zidu, a police vise ukoso otkinute jačinom trešnje. U kupaonici ormar pao i onemogučio ulazak u kupaonicu, a u sobama po rubovima „ grafiti“ svježih zidnih pukotina......

    Vanjski dimnjak od centralnog do dijela krova je oštećen i također postoji opasnost u slučaju slijedećeg većeg potresa da se uruši i ošteti objekat svojom težinom.

    Ostajemo bez daha.....,sve je tako tužno, mrtvo, zastrašujuće...... Zar je to naš prijašnji dom ? pitamo se.....

    U jednoj od soba ormari jedan preko drugoga leže, jedan se zaustavio u svojoj kosini na zidu.

    Polica sa ukrasnim elementima „ beživotno“ visi sa jednom stranom prema dolje, a sve razbijeno leži na tepihu......

    Slike nakošene, rijetke koje su uspjele ostati na zidu i sa staklom, a druge leže u hrpi stakla i podsjećaju da su nekada bile draga uspomena.

    Tu je i sat koji je bio smješten između dviju polica.

    Sat na kojem se zaustavilo vrijeme potresa , na kojem je i dan danas 12,19 minuta.

    Toga 29. prosinca 2020. kada je zatresao potres, sat se otkvačio sa zida te je pala i baterija , a kazaljke su stale i zauvijek će podsjećati na vrijeme koje je toga dana promijenilo sudbinu ljudi sa naše Banovine.....

    U našem domu bez pregleda statičara koji će utvrditi sigurnost stanovanja, nije se moglo živjeti.

    Nije bilo druge nego preseliti život u zimski vrt dograđen uz zadnji dio kuće. To je prostor nekih 16 kvadrata sa čeličnim nadvojem, parketom, ali sa tri strane se nalazi izo staklo. Jedini prostor koji smo trenutno mogli koristiti i koji je bio donekle siguran jer je bio izvan kuće, ali je postojala mogućnost , ali nadajući se da neće , da se dimnjak od kaminke sruši na taj prostor.

    Ali nismo imali izbora.......

    Smjestili smo tu pomoćne krevete, iskoristili namještaj koji je inaće bio sastavni dio zimskog vrta , te uz grijanje radijatorima provodili dane koji su slijedili.

    Spavanje je bilo na smjenu, jer tlo nije prestajalo podrhtavati.

    Baš kada smo mislili se opustiti, iznenađenje u obliku gromkog udarca i trešnje je uslijedilo. Brzo smo se digli, jer smo spavali obučeni i izašli van na dvorište.....

    Jako se dobro sjećam, kada se zatreslo silovito, a mi izašli na dvorište. Mrkla noć, hladno.

    Osjećaš pod nogama da se tlo strahovito trese. Pogledam na kuću, a ona naprosto pleše......

    Ne smiruje se..... Imam osjećaj kao da mi se smije.......

    Trese se sve jače i jače..... Tada je ponovno bio potres od 5 stupnjeva Richera.

    Samo se tresi, mislim si i ujedno se pitam da li ću ikada više pri miru spavati u svojoj rodnoj kući.

    Moja rodna kuća, nije kriva, ali doživjela sam je sablasno.

    U meni je izazivala užasan strah.

    Kada se napokon smirio“ ples“ i kada smo se dobrano smrzli, ušli smo u zimski vrt. Ali to nije bilo spavanje, zapravo spavali smo na smjenu, jedan spavao sa jednim otvorenim okom, a drugi dežurao. Bili smo od svega užasno umorni i iscrpljeni.

    Jer potresi bili oni jači ili slabiji nisu dozvolili , da se opustimo. Upravo to podrhtavanje tla kojeg osjetiš pod pomoćnim krevetom, taj čudan zvuk i drmanje staklenih ploha od zimskog vrta , dodatno su unosili nemir.

    Djeca su nam donosila hranu, jer ne žive u Sisku, a isto tako odlazili smo k njima da obavimo sve ostalo kako bi donekle provodili normalan život.

    Tako smo izdržali puna dva tjedna, ali najavljeno je veliko zahlađenje. Htjeli smo vidjeti da li ćemo moći izdržati dodatnu hladnoću koju će donijeti snijeg.

    Nabavili smo dodatne uljne radijatore za grijanje.

    Sve je bilo donekle dobro tijekom dana, ali noći su bile prehladne. Staklene stijene, bez obzira na dobru stolariju nisu bile primjerene za ovakve hladnoće i život u ovim uvjetima.

    Tražili smo da statičari dođu što prije da nam pregledaju stambeni objekt, te da procijene da li postoji koja najsigurnija prostorija u koju bi se mogli smjestiti i prespavati.

    Nakon nekog vremena, opisavši uvjete u kojima živimo i neodrživost preživljavanja u ovakvim uvjetima statičari su došli i pregledali objekt i savjetovali nam da se preselimo u prostoriju koja ima najmanje oštećenja i koja je blizu izlaznim prednjim vratima.

    Uselili smo se sa strahom, smjestili krevet uz nosivi zid, jer je pregradni oštećen i na svako podrhtavanje se dizali iz kreveta , spremni za van.

    Barem smo bili u zatvorenom prostoru, toplijem.

    Potom smo s obzirom na dimnjake koji su bili oštećeni i preporučena njihovo uklanjanje ili sanacija od strane statičara , zvali stručnjake vatrogasce.....

    Čekali smo ih, čekali, ali bez obzira što ih je bilo u pripomoći iz cijele Hrvatske bili su prebukirani i morali smo čekati na red.

    Na kraju su ipak došli, nešto su sanirali, nešto ostavili za proljeće.

    Uglavnom, grijati smo se mogli, a to nam je bilo najbitnije.

    Postepeno smo počistili ono što se moglo, onako s većega , počeli koristiti kuhinju i kupaonicu.......

    I jedina želja bila nam je da se tlo smiri i da se vrati taj osjećaj sigurnosti u naš život.

    Bilo je dana sa više potresa bilo manjih, a znao je zaredati i po koji jači koji nas je opet dodatno uznemirio.

    Dodatno uznemirio, jer smo se nadali da se tlo smiruje i da više neće biti iznenađenja u vidu nekih jačih potresa.......

    Što sve čovjek u svojem životu preživi i doživi.....sam se pita ?

    Sada smo postali svi postali toga svjesni, zar ne ?

    Dovoljan je tren da ti se život preokrene u trenu.

    Dovoljno da dođe nešto na što nikada ne bi ni pomislio da bi moglo doći i da ti promijeni život, stav prema životu, tvoj stav prema životnim vrijednostima.

    Ove nedaće koje su nas snašle od corone do strahovitog podrhtavanja tla koji je napravio štetu mnogim ljudima koji su ostali bez svojih domova, koji je promijenio izgled gradova naše Banovine koja više nikada neće biti kao prije.

    Ali ne smijemo stati i predati se.

    Priroda je u obliku potresa pokazala da smo svi mi slabi, mali i krhki i oni dobro i oni loše financijski stojeći.

    Jednaki smo, svi smo ranjivi i svi smo prolazni.

    I ono što tješi u tome svemu je dobra duša ljudi koji su krenuli pomoći u nevolji, bez obzira imali oni ono nešto materijalno ili samo svoje ruke i želju da pomognu.

    Ta njihova pomoć, to zajedništvo vrijedi najviše na svijetu.

    A jednog dana i naša Banovina biti će obnovljena.

    Njezina vizura će se obnoviti, ali njezina izgubljena duša ostati će u našem sjećanju.

    Sjećanju nas starijih koji smo tu rođeni, koji smo ostali tu kada je bilo najgore i koji ćemo tu ostati do samoga svog kraja .

    Sisak moj rodni grad, ostati će za mene uvijek isti.

    Onakav kakvog ga pamtim kroz djetinjstvo, mladost , svoj život...., jer to je moj  rodni grad .

    Gordana Sedmak Jednačak

  • Poezija u prozi i proza u stihovima

    Poezija u prozi i proza u stihovima

    Danas ćemo se baviti nečim naoko banalnim, a što dovodi književne teoretičare (barem one pametnije) u pat poziciju, ostavljajući ih potpuno bespomoćnima. Bavit ćemo se kriterijima po kojima se razlikuje poezija od proze.

    Razlikovati poeziju i prozu - pa od toga zaista nema ničega lakšeg, zar ne? Poezija je ono što je pisano u stihovima, to jest, to je ono kada ne ideš do kraja retka nego lupaš tipku „enter“ nešto češće nego li je to normalno. Zatim, poezija upotrebljava čudne riječi, sažeta je, njezin jezik je ekscentričan zbog prave poplave stilskih izražajnih sredstava, može ju se različito tumačiti jer je dvoznačna, a uglavnom se bavi osjećajima i nema „radnju“.

    Nasuprot tome, proza upotrebljava pune rečenice i pišu ju do kraja retka. Jezik je običniji, svakodnevniji. Proza je puno duža od poezije. Ima stilskih sredstava i izražavanja osjećaja, ali to nije u središtu pažnje.

    Poezija u prozi i proza u stihovima

    Eto, obavili smo ovaj zadatak. Čujemo se u idućoj kolumni. Bilo je lakše nego smo svi očekivali, zar ne?

    E, kad bi barem bilo tako jednostavno. Prava istina jest to da je razgraničavanje poezije i proze jedan od težih problema cijele književne teorije.

    Sve gore navedeno stoji samo u teoriji, no kada te kriterije primijenimo u praksi na nekim od reprezentativnih poetskih i proznih tekstova, vidimo da se takva argumentacija za razlikovanje proze i poezije raspada poput kule od karata.

    Dakle, prosječno obrazovan čovjek bi vas upitao jel to vi njega zajebavate kada biste mu dali dva papira, jedan sa stihovima a drugi s rečenicama i odlomcima, i kada biste ga zatražili da vam kaže što je od toga poezija a što proza. Smatrao bi pitanje kretenskim, jer bi na prvi pogled mogao vidjeti što je pisano stihovima, a što nije. No, mnogi od nas, i profesori, i čitatelji, i književnici, često zaboravljamo da postoji i jedna „hibridna“ grana književnosti koja je točno na pola puta između poezije i proze. To je tzv. „poezija u prozi“. Ako želimo definirati gdje počinje poezija a prestaje proza, nužno moramo odgovoriti i na pitanja: gdje završava poezija, gdje proza, a gdje poezija u prozi? Kao što vidite, stvari se pomalo kompliciraju.

    Što je uopće poezija u prozi? Kako razlikovati poeziju u prozi od obične proze ili obične poezije? Pitanje je zapravo veoma slično pitanju što razlikuje poeziju općenito i prozu općenito, a u ovom slučaju smo samo ukinuli kriterij da je poezija nužno pisana u stihovima.

    Stvari postaju još nejasnije kada shvatimo da zapravo nemamo nikakve općevažeće kriterije za odgovaranje na ova pitanja. Ilustrirat ću to s par primjera.

    Prvo imamo ulomak iz jedne pjesme Charlesa Bukowskog u prijevodu Borisa Marune:

    izišli smo iz bara

    jer smo ostali bez novca

    a imali smo nekoliko boca vina

    u sobi.



    bilo je oko 4 poslijepodne

    prolazili smo uz vatrogasno spremište

    i ona započe

    ludovati:



    „VATROGASNO SPREMIŠTE! oh kako volim

    VATROgasna kola, tako crvena

    i inače! uđimo unutra!“

    [...]

    Dakle, pogledajmo koje od naših gore navedenih kriterija zadovoljava ovo djelo koje svi kritičari i publika smatraju poezijom. Kao prvo ono JEST pisano u stihovima. Ali na koji način? Doista, ovdje stihovi ne predstavljaju ništa osim nasumičnih prelazaka u novi red. Ništa se esencijalno ne bi promijenilo kada bismo gornje retke pretvorili u prozni zapis, usput samo dodajući nekoliko točaka, velikih početnih slova i zareza:

    Izišli smo iz bara jer smo ostali bez novca, a imali smo nekoliko boca vina u sobi. Bilo je oko 4 poslijepodne. Prolazili smo uz vatrogasno spremište i ona započe ludovati:

    „VATROGASNO SPREMIŠTE! Oh, kako volim VATROgasna kola, tako crvena, i inače! Uđimo unutra!“

    Što se promijenilo? Ništa značajno, samo forma. Je li tako ova „pjesma“ postala proza? Je li ta „pjesma“ uopće i bila pjesma još dok je bila u stihovima?

    Zatim, idući kriteriji koje smo spomenuli su ti da je poezija obično kratka. Ova pjesma proteže se na nekoliko stranica, ali da, mogli bismo reći da je „sažete“ forme u odnosu na neku kratku priču. Dakle, to je u redu. Ali što je s kriterijima da poezija mora koristiti nesvakodnevne izraze, da mora biti krcata stilskim izražajnim sredstvima, da mora biti dvoznačna i da se mora baviti osjećajima? Od svega toga ovdje nema baš ništa. Prema tim kriterijima, ova je pjesma potpuno prozaična. Ova pjesma kao da je zapravo „proza u poetskoj formi“. Čak ima i „radnju“. Ako smo ustvrdili da uz „poeziju u prozi“ sada odjednom postoji i nešto kao „proza u stihovima“, onda se nalazimo u još većim problemima.

    Smije li neka poezija imati radnju kao priča? Zapravo, poezija s radnjom obično se naziva epskom poezijom. S druge strane, kada književnost dijelimo na liriku, epiku i dramu, u epiku tada spada i proza općenito. Epika je, dakle, svaka narativna književnost, djelo s radnjom, bez razlike radi li se o poeziji ili prozi.

    Sad, kako odlučiti gdje na kraju trebamo svrstati ovu pjesmu? Pitanje izvanjske forme je zadovoljeno, ali pitanje unutarnje forme nije. Čemu dati prednost u važnosti, i na temelju kojih kriterija opravdati svoj izbor?

    Toliko pitanja. Pa ipak, gotovo svi pjesnici, profesori ili izučavatelji Charlesovog djela potpuno će vam sigurno i samouvjereno reći da je ovo jedna PJESMA Charlesa Bukowskog.

    Pređimo na sljedeći primjer, pjesmu Blaisea Cendrarsa u prijevodu Tomice Bajsića:

    Crkvena lađa sagrađena je u španjolskom stilu iz XVIII. stoljeća

    Svud je popucala

    Vlažni svod izbijeljen od soli još uvijek nosi neke tragove pozlate

    Svjetlost lanterne pada na sliku u kutu punu plijesni

    To je crna Madona

    Gusta mahovina i otrovne prugaste gljive osute točkama poput bisera prekrivaju kameni pod svetišta

    Ima još i jedno zvono s latinskim natpisima

    Ovo djelo također se iz nekakve meni neshvatljive inercije smjesta svrstava u poeziju, a veoma je očito da osim razlomljenosti u stihove ne posjeduje karakteristike djela koje bi itko nazvao „poetskim“. Ovo je gotovo novinarski zapis - hladan, objektivan, bez gotovo ikakvih ukrasa osim par epiteta. On služi suhom navođenju činjenica. To je opet nešto kao „proza u stihovima“.

    Prijeđimo na još jedan primjer, kratku prozu manje poznatoga hrvatskog autora Alena Galovića:

    Nakon dugo vremena zagledao si se u daljinu. Ukočen pogled zaustavljao je sve prizemne misli i još se pokušavaš sjetiti strašnih zvijeri o kojima si slušao u djetinjstvu. Ti si čuo pjesme o nesretnim ljubavima, o prokletim muškarcima koji na pogrešnim mjestima traže uzbuđenja, ti poznaješ glazbu o nesreći koja je posve nalik našoj nepokretnoj, muljevitoj i prljavoj sudbini.

    Na otoku koji je volio glas debele pjevačice, kaže legenda, samo se u noćima punog mjeseca čuje rika lavova s Crnoga kontinenta. Tu noć nisi mogao dočekati. Za tijelo tvog jedrenjaka počele su prianjati školjke...

    Odmah je očito da je ova proza puno više „poetska“ od prethodne dvije „pjesme. Zadovoljava gotovo sve „poetske“ kriterije: sažeta je, vrvi netipičnim izrazima, stilskim sredstvima, kompliciranim i dominantnim metaforama, potpuno je posvećena ljudskom unutrašnjem, duševnom svijetu i doživljaju, nema nikakvu klasičnu radnju u smislu protoka događaja u vremenu, i što je također veoma bitan kriterij, veoma je „kriptična“, što će reći, hermetična, nerazumljiva čitatelju, višeznačna. Čitatelj ne dobiva objašnjenja za tvrdnje koje su mu bačene u lice. Čak niti ne zna kome se autor obraća. Može samo nagađati i skrojiti svoje vlastito individualno tumačenje ovog teksta. Sve su to karakteristike čiste poezije. Drugim riječima, ovo je ta famozna „poezija u prozi“.

    Na čemu nas to ostavlja? Teško je reći. Ono što smo do sad ustvrdili jest to da se sve karakteristike i poezije i proze mogu izokrenuti, ovisno od slučaja do slučaja. Kriteriji su nejasni. Mora li samo proza biti narativna? I epska poezija je narativna. Mora li poezija biti u stihovima? Poezija u prozi dokazuje da ne mora. Isto vrijedi i za „prozu u stihovima“. Ima li poezija isključivi monopol nad osjećajnošću i izražajnošću, te nad temama ljudske nutrine? Mnoga čisto prozna djela dokazuju da ne mora, primjerice romani Henryja Millera. Može li samo poezija biti hermetična i kriptična? Pročitajte neki od pomaknutijih postmodernističkih romana, primjerice „Goli ručak“ Williama Burroughsa i vidjet ćete da ne mora. Itd, itd.

    Postoji li neka jasna granica između proze i poezije? Usprkos uobičajenim očekivanjima, izgleda da ne postoji.

    Jedno od pokušaja rješavanja ovog problema je pokušati izraditi skalu „argumentacije po važnosti“, na taj način da ćemo gradirati već nabrojene argumente tako da ćemo u slučaju poezije veću „težinu“ dati „unutrašnjoj formi“, a u slučaju proze ćemo prednost dati „vanjskoj formi“. Zašto? Iz jednostavnog razloga, što je proza po nekim svojim općim teorijskim karakteristikama prozaičnija, a poezija apstraktnija. Tako možemo izraditi sljedeće skale redanja kriterija prema važnosti:

    a) kriteriji za poeziju poredani prema važnosti: apstraktnost > osjećajnost, „liričnost“ > stilska sredstva, jezik > forma

    b) kriteriji za prozu poredani prema važnosti: forma > stilska sredstva, jezik > osjećajnost, „liričnost“ > apstraktnost

    Prema ovom vrednovanju kriterija bilo mi nam lakše svrstati Goli ručak u prozu, jer bismo dali prednost vanjskoj formi. Prema ovome bismo odmah mogli i Cendrarsovu „pjesmu“ svrstati u „prozu u stihovima“, jer prema poetskim kriterijima ona podbacuje u zadovoljavanju najvažnijih karakteristika poezije, a ispunjava samo one najtrivijalnije kriterije za „poetsko“ (tj. formu).

    Bismo li time razriješili navedene dileme? Ne bismo. Ponovno smo dobili jedan teorijski konstrukt koji pretendira na to da su njegovi kriteriji i njegova vrednovanja istih tih kriterija najbolji. Ovo može poslužiti jedino kao jedna jako krhka nit vodilja za oprezno pristupanje ovom problemu i pokušaje početnih analizaraznih djela.

    Poanta ovotjedne kolumne nije naći rješenja za ovdje izložene probleme književne teorije, već svrnuti čitatelju pažnju na to da ne treba vjerovati opće prihvaćenim i naučenim teorijama bez da ih sami kritički odvagne i protrese poput vreće. Kritičko razmišljanje treba dominirati svim područjima našeg života i kulture ukoliko želimo dalje evoluirati kao ljudska bića.

    Kolumna: ZOON EMOTICON

    Autor: Boris Kvaternik
  • POMOĆNA OPREMA – BLJESKALICA

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    POMOĆNA OPREMA – BLJESKALICA

    Ako ste iole zahtjevan korisnik digitalnog fotoaparata (a već vaše praćenje ove kolumne ukazuje na to) iznenadit ćete se da uopće spominjem fotografiranje uz pomoć bljeskalice. I tu bih se složio: bljeskalica služi da se s pomoću nje fotografira dječji rođendan, da se 'glupira' društvo na subotnjem izlasku, i slično. Ali sve je to fotografija samo po tehnologiji, a ne i po kreativnim kriterijima. Bljeskalica uništava likovnu dimenziju fotografije, spaljuje prvi plan, zadnji plan ostavlja u mraku, na licima ocrtava ružne uske oštre sjene oko nosa i pod bradom, pretvara ljude u vampire crvenih očiju, te na niz drugih načina uništava mogućnost kreiranja oku ugodne fotografije. Ovo se u svakom slučaju odnosi na ugrađenu bljeskalicu iznad objektiva fotoaparata, no nije mnogo bolji rezultat niti sa dodatnom bljeskalicom, ako ju ne koristimo na ispravan način. S druge strane tek osnovno poznavanje fizike svjetla dovoljno je da s pomoću jedne bljeskalice napravimo sjajne fotografije koje djeluju kao da su rađene s pomoću većeg broja studijskih rasvjetnih tijela. Loša vijest je da se sljedeća kolumna odnosi samo na korisnike fotoaparata iz klase DSLR, jer kompaktni fotoaparati gotovo nikad, čak niti napredniji kreativni modeli, nemaju stopicu za postavljanje dodatne bljeskalice.

    Na fotoaparat se postavlja bljeskalica, koja je već u svom osnovnom položaju znatno bolja od ugrađene, jer je veća i udaljenija od objektiva. Pa ipak, i dalje se formiraju ružne sjene, a niti ujednačenost bljeska po dubini nije moguće postići. Da bismo tome pomogli moramo bljeskalicu okrenuti od modela (scene), zakretanjem glave vertikalno i horizontalno. Pri ruci mi je Canon Speedlite 550EX, uz napomenu da će sve što ću napisati vrijediti i za svaku drugu kvalitetnu bljeskalicu. Što nam je potrebno?

    Osim fotoaparata i bljeskalice  potrebna nam je prostorija bijelih zidova i stropa. Naravno da nije nužno da su potpuno bijeli, ali ako su jače obojani (posebno strop) bit će potrebno kompenzirati obojenu svjetlost u postprodukciji. Bolje je ako su zidovi slobodniji od namještaja, te da strop nije viši od 3-4 metra. No ubrzo ćete vidjeti da niti jedna od tih okolnosti nije tvrda, te se stvari mogu riješiti na druge načine. Dobro je uz bljeskalicu imati jedan studijski kišobran sa stalkom, jer se pomoću njega mogu postizati različita osvjetljenja neovisna o zidovima prostorije. Jeftinija verzija su fotoreflektori, sklopive okrugle površine bijele ili srebrne površine (ponekad zlatnožute), uz koje dobro dođe stalak, ili asistent. Međutim, ako imate mogućnost koristiti prostoriju dimenzija do 10/10 (ne veću), sa bijelim stropom i bijelim zidovima, bljeskalica je sasvim dovoljna. Pogodni su galerijski prostori u razdobljima kad nema izložba.

    Osnovni položaj pri fotografiranju je bljeskalica na fotoaparatu glave podignute pod kutom od 90° prema objektivu (bljeskalica u potpuno ispruženom položaju), sa podignutom ugrađenom reflektirajućom površinom. Ukoliko bljeskalica nema ugrađenu reflektirajuću pločicu, lako ju je improvizirati pomoću gumice, tvrdog papira i samoljepljive srebrne tapete. Razumljiv je da kad fotografiramo u 'portrait' formatu (uspravna orijentacija), moramo zakrenuti bljeskalicu da opet bude okrenuta prema stropu.

    POMOĆNA OPREMA – BLJESKALICA

    Pogledat ćemo neke primjere:

    Slučaj 09 – portret pomoću bljeskalice

    Korištenje bljeskalice u povoljnim uvjetima može u potpunosti zamijeniti studijsku rasvjetu kada fotografiramo portrete. Djevojka na fotografiji (model: Ana) snimljena je u galerijskom prostoru visine nešto više od 3 metra, srednjih dimenzija s bijelim zidovima. Bljeskalica je usmjerena u strop. Na podu ispred modela postavljen je bijeli fotoreflektor.

    Ana

    Fotografija je napravljena DSLR Canon 7D, te objektivom Tamron 18-270, uz korištenje bljeskalice Canon Speedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 119 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/7.1
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AWB

    Najprije nekoliko općih napomena u vezi fotografiranja bljeskalicom: Fotografirat ćemo u manualnom modu (oznaka M), uz vrijeme ekspozicije koje ne smije biti kraće od 1/200 sekunde (preporučam 1/160). To je važno zbog sinkronizacije sa bljeskalicom, kako ne bi dio slike bio zamračen zbog prebrzog pada zavjesice. Uz ovu ekspoziciju (kao i svaku drugu dulju od te, 1/160 – 1/30), pri fotografiranju portreta treba voditi računa da ISO vrijednost bude niska, kako bi fotografija bila što oštrija. Ponekad je potrebno isprobati 2-3 fotografije prije nego se dobije odgovarajuća svjetlosna vrijednost. Ukoliko svjetlosni uvjeti iziskuju pojačanje svjetla, kod portreta radije preporučam pojačanu kompenzaciju snage bljeskalice (posjeduje ju većina bljeskalica), nego povisivanje ISO vrijednosti u zone rizika od šuma. No u manjim prostorijama od toga ne treba strahovati.

    Ugodno razlijeganje raspršene svjetlosti koja je udarila u strop i prosula se odozgora po djevojčinom licu, djeluje kao profesionalni reflektori opremljeni softboxima, što znači da ste tog časa uštedjeli najmanje 1.000€. Sjene su meke i razlivene, te naglašavaju modelaciju lica. Kako se ipak ne bi pojavile preduboke sjene pod očima i pod bradom, preporučam da se na pod ispred modela postavi fotoreflektor koji će dio svjetlosti od stropa nježno vratiti odozdol. Za ovaj trik ne treba mnogo opreme, a rezultati su sjajni.

    Slučaj 10 – portret pomoću bljeskalice

    I u ovom slučaju korištena je ista oprema kao i u prethodnom. Portret je fotografiran iz 'ptičje perspektive'. Uvijek treba voditi računa da je glava bljeskalice okrenuta prema stropu, bez obzira u kojem se položaju nalazio fotoaparat. Djevojka (model: Lucija) je fotografirana u sobi na podu pokrivenom crnim platnom. Soba je manjih dimenzija sa bijelim stropom visine 2.40 metra.

    Lucija

    Korišteni podaci:

    Mod – M
    Fokus – 70 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/7.1
    ISO – 200
    Balans bijeloga – 4.900°K

    Među podacima koji su identični prethodnom slučaju, upada u oči balans bijeloga koji je izvršen 'ručno', postavljanjem temperature u Kelvinima. To je učinjeno zbog zidova u prostoriji koji su toplih boja, pa su refleksijom neznatno podigli temperaturu fotografije. Ovo se jednako moglo izvršiti u postprodukciji, ali sve što je moguće i sve što se uoči u samom procesu fotografiranja dobro je namjestiti već unaprijed.

    Slučaj 11 – portret pomoću bljeskalice u punoj figuri

    Ako posjedujemo bljeskalicu odgovarajuće snage, neće predstavljati nikakav problem niti portret u punoj figuri, mada je sad područje koje obuhvaća bljesak veće. Ipak, u ovakvim slučajevima preporučljivo je ne fotografirati s prevelike udaljenosti, mada bi to bilo ugodnije zbog perspektivne distorzije. No to je kasnije mnogo lakše ispraviti u editoru nego loše sjene.

    Ivana

    Korišteni podaci:

    Mod – M
    Fokus – 35 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/6.3
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AWB

    Nema bitnih razlika između podataka ovog portreta i portreta poprsja / polufigure, u prethodnim primjerima. Djevojka je na visokom stolcu (model: Ivana), koji ju odvaja od tla i raspršuje po tlu sjene figure. Također je dovoljno udaljena od zida u pozadini da ne bi došlo do ocrtavanja njene sjene na zidu. Ako bismo primijetili neugodnu perspektivnu distorziju pa bismo se poželjeli odmaknuti još više, tada treba glavu bljeskalice nagnuti naprijed, kako bi strop reflektirao svjetlost u zonu modela, postoji opasnost da dio izravne svjetlosti bljeskalice padne na model i uzrokuje oštre sjene. To ćemo izbjeći jednostavnim improviziranim zasjenjenjem glave bljeskalice, koje ne umanjuje mlaz svjetla prema stropu, ali zato priječi da svjetlost padne izravno na model.

    Sjenilo

    Ovdje smo razmotrili osnove fotografiranja sa dodatnom bljeskalicom. Svaki prostor pružit će nove pretpostavke, i kad se jednom uvježbamo u bijeloj sobi 'hvatati' odraze i usmjeravati ih na ugodan način prema modelu, znat ćemo iste zakonitosti iskoristiti i u svakom prostoru u kojem se nađemo. Nakon što ovo savladamo, bit ćemo spremni za novu lekciju fotografiranja bljeskalicom – odvajanje bljeskalice od fotoaparata.

    Obzirom da su ove kolumne bile posvećene uglavnom korisnicima fotoaparata DSLR klase, sljedeća će kolumna biti posvećena korisnicima kreativnih kompakta.

    Autor: Zdenko Balog

  • PORTRETNA FOTOGRAFIJA – POJAM SPORAZUMA ILI DOGOVORA

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    PORTRETNA FOTOGRAFIJA – POJAM SPORAZUMA ILI DOGOVORA

    Portretna fotografija ili portret u fotografiji vuče podrijetlo od građanskog portreta (slikarskog) prve polovine 19. stoljeća, upravo u vrijeme kad se fotografija i pojavljuje. Kako krajnja intencija građanstva nije bila dobiti umjetničko djelo, nego naprosto zabilježiti svoj lik, isprva je nastala panika među slikarima da će im fotografija oteti kruh. To se ipak dogodilo samo djelomično. Ali su se zato veoma brzo izdvojili fotografi koji su nastojali autorskim pristupom učiniti svoje portrete posebnima i drugačijima od ostalih.

    Portret je jedan od najpopularnijih žanrova fotografije. Pa ipak u ni jednom drugom žanru ne vlada toliki nerazmjer između produkcije, odnosno kvantiteta i kvalitete. Naravno, nije svaka fotografija izdvojene osobe s naglaskom na lice odmah portretna fotografija. Tu je 'siva zona' najšira. Ranije sam stavio tvrdu granicu između dokumentarne fotografije i žanrovske. Mnogo je prilika kada fotograf snima osobu, a da nema intenciju napraviti išta autorski. I tu je stvar jasna. No i u obiteljskim albumima osoba, izdvojena ili izdvojena manja grupa osoba najčešći su motiv. Ni to nipošto ne treba miješati sa žanrom portretne fotografije.

    Portretna fotografija je fotografija osobe uz naglašen autorski pristup fotografa i naglašen odnos fotografa prema modelu. Također, nerijetko je naglašen i odnos modela prema fotografu, i tada govorimo o interakciji. Portretne fotografije obzirom na odnos fotografa i modela mogu biti veoma različite. I tu uključujemo pojam sporazuma.

    Sporazum ne treba shvatiti kao neki pisani dokument, čak niti kao izgovoren čvrsti dogovor, mada ni jedno od toga u nekim slučajevima nije isključeno. Sporazum definiramo kao razinu svijesti modela o prisustvu fotografa i razina modelovog slaganja s fotografovom akcijom. Ako se fotograf i model unaprijed dogovore o mjestu i vremenu gdje će se fotografiranje modela obaviti, to je najviša razina dogovora. Posebno ako se radi o prostoru koji nije uobičajeno mjesto boravka modela (studio, prirodna ili gradska scenografija po izboru fotografa i sl.), te o posebnim uputama modelu za pripremu (odjeća, makeup, frizura). To međutim može biti i prirodni ambijent modela, radno mjesto, stan ili neko drugo mjesto u kojem model želi biti uklopljen, jer predstavlja dio njegove osobnosti. Dogovor može biti i spontan, sklopljen na licu mjesta 'danas dobro izgledaš, daj da bacim par fotki', opet uz uzajamni pristanak i sudjelovanje (poziranje). U svim tim slučajevima naglašena je interakcija, model će raditi ono što mu fotograf kaže 'glavu malo gore, pogled u kameru…', te će ta interakcija najčešće biti vidljiva upravo iz izravnog pogleda modela u kameru. Minimalni sporazum je prisutan kada fotograf 'zaskoči' osobu koju poznaje ili ne poznaje, na ulici ili u nekom općem ambijentu, kada model shvati da je fotografiran, ali spontano to prihvaća. To pokazuje osmjehom koji dobaci, pogledom u objektiv ili jednostavno činjenicom da se ne skriva. Ukoliko model pruža otpor, odmahuje, krije lice novinama ili rukom, svakako je preporučljivo da ne nastavite akciju fotografiranja, mada vas zakon u tome ne priječi. Osim, naravno, ako ste paparaci ili novinar. Ili oboje. Postoji i potpuno odsustvo dogovora, kada fotografirate osobu izdvojenu iz ambijenta izdaleka, a da ona toga uopće nije svjesna. Tu je interakcija isključena.

    Ovdje napominjem da je u Hrvatskoj zabranjeno fotografirati i pri tome skrivati fotoaparat. Drugim riječima, dozvoljeno je fotografirati sve (što nije zabranjeno istaknutim znakom), dok god stojite na javnoj površini i dok god je vaš fotoaparat vidljiv. Ako model i nije vidio fotoaparat, njemu to mora biti omogućeno. Ova mala digresija o zakonodavstvu odnosi se i na ostale motive, a ne samo na portrete. Napominjem da je to zakon u Republici Hrvatskoj, kada fotografirate u drugim državama propitajte se ili se jednostavno ponašajte na sličan način kao što vidite da se drugi ponašaju.

    Širok teoretski uvod o portretu u fotografije ipak ćemo pokušati iznijeti kroz primjere:

    Lucija

    Fotografija je napravljena u improviziranim studijskim uvjetima, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom i bljeskalicom Canon Soeedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 84 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/9.1
    ISO – 200
    Balans bijeloga – Flash

    Portret djevojke u krupnom planu (model: Lucija), napravljen je odvajanjem bljeskalice od fotoaparata i prigušivanjem bljeska, kako bi se dobila tek poluosvjetljena zona lica koja izranja iz tamne pozadine. Shooting je bio unaprijed dogovoren, djevojka je bila pripremljena i sudjelovala je na način da je slijedila moje odnosno fotografove upute. Postignuta komunikacija i uzajamno povjerenje rezultiraju veoma izraženim kontaktom očiju, što je još naglašeno zasjenjenjem polovice lica i usredotočenjem na oko na osvijetljenoj strani lica. Krupni plan, pri čemu glava potpuno ispunja i probija visinu kadra (odrezano čelo je posebna tema o kojoj će biti riječ), još pojačava dojam bliskosti, jer izgleda kao da je fotografija napravljena iz velike blizine. Portret objedinjuje studijske uvjete i 'umjetničko' barokno osvjetljenje.

    Ivona

    Istoj kategoriji prihvaćenog dogovora i potpune suradnje, dapače uz obavljenu frizersku i makeup pripremu, pripada i portret djevojke sa artističkom frizurom (model: Ivona), nastao tijekom priprema za reviju frizura. Fotografija je napravljena korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom i bljeskalicom Canon Soeedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 84 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/7.1
    ISO – 200
    Balans bijeloga – Flash

    Naglasak na frizuri uvjetuje suprotnu orijentaciju (portrait – orijentacija će također biti jedna od posebnih tema). Bočni postav ramena i frontalni postav glave malo su neuobičajeni. Obično se kod mlađih ženskih modela koristi poluprofil ramena, te nasuprotni poluprofil glave iz pogled u kameru. Takav stav fotografi nazivaju 1-3-2 pozom. Ovaj stav je bio bolji opet zbog naglašavanja frizure, dok je rame okrenuto prema kameri zbog modela haljine koji ostavlja ramena otkrivena. Kosi položaj ramena povećao bi površinu bjeline i odvlačio pažnju na manje sadržajno područje.

    Primjećujemo da u oba slučaja izostaje inače u amaterskoj fotografiji neizostavni smiješak sa blistavim nizom zubi. Dijelim mišljenje onih portretnih fotografa koji maksimalno izbjegavaju otvoreni osmjeh, smatrajući da mu je mjesto u obiteljskim albumima. Naravno, i ovo će pravilo imati mnoštvo iznimki. Ova napomena samo zato da se ne smatrate obveznima kad fotografirate, dovikivati modelima 'smiješak!' 'say cheese!' i slično. Usne trebaju biti opuštene, a malo razmaknute usne, kao na šapat ili na poljubac (ne 'duckface'!), naglašava bliskost modela i objektiva, a time i svakoga tko će poslije gledati fotografiju.

    Ana

    U svemu iznesenom sličan je i treći primjer nastao u fotografskom studiju. Fotografija je napravljena korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom i bljeskalicom Canon Soeedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 91 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/5.6
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AWB

    Model (Ana) fotografirana je izbliza uz fokusiranje na lice, koje kao i u prvom primjeru, ispunja cijeli format. Sadržajno, moguću monotoniju razbija ruka u crnoj rukavici koja se nježno naslanja na lice, podržavajući blagi nagib glave. Bljeskalica je bila postavljena na fotoaparatu, a osvjetljenje je smekšano korištenjem difuzne refleksije indirektnog bljeska od bijelog stropa i od reflektirajuće površine, postavljene ispod djevojčinog lica.

    Sva tri primjera slična su i ilustriraju tip portreta 'uhvati pogled'. Iako hvatanje pogleda zvuči kao jednostavan zadatak, potrebno je mnogo rada s modelima i mnogo iskustva hvatanja pravog momenta da bi se postigla puna razina interakcije. Zbog razloga postizanja veće razine likovnosti fotografija, kolorit je u postprodukciji osiromašen kako bi do izražaja došli fini polutonovi, tekstura lica i ostali osobni detalji modela. Kroz nastavak teme portreta u fotografiji ilustrirat ću druge razine interakcije.

    Autor: Zdenko Balog

  • PORTRETNA FOTOGRAFIJA – POJAM SPORAZUMA ILI DOGOVORA

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    PORTRETNA FOTOGRAFIJA – POJAM SPORAZUMA ILI DOGOVORA

    Kao što sam spomenuo, sporazum između fotografa i modela može nastati spontano, nekoj prilici poput poslovnog sastanka, slučajnog susreta ili javnog nastupa.
    Pogledajmo primjere:

    Djevojke

    Fotografija je napravljena u ambijentu gdje djevojke rade, na liniji restorana – samoposluge, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, bez bljeskalice.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus – 32 mm
    Ekspozicija – 1/60 sec
    Zaslon – f/4.0
    ISO – 800
    Balans bijeloga – Flash

    Spontano sam zamolio dvije djevojke na liniji restorana samoposluge u Šiklošu (Mađarska), da mi poziraju za fotografiju, što su one rado učinile. Sporazum je ostvaren, ali nije bio učinjen unaprijed nego na licu mjesta i odmah realiziran. Ovakve fotografije donose neposrednost stvarnog života. Djevojke nisu bile pripremljene za fotografiranje, ali su se nalazile u svom radnom okruženju gdje se osjećaju sigurno i opušteno. Zbog toga je fotografija bila uspješna bez ikakvih priprema.

    Saša

    Fotografija je nastala prilikom intervjua kojeg sam imao sa Sašom, direktorom kluba. Korišten je fotoaparat Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom i bljeskalicom Canon Speedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 18 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/9.1
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AWB

    Saša je fotografiran u kancelariji kluba kojeg vodi. Fotografija je napravljena kao ilustracija uz intervju koji sam imao s njime, te je bila unaprijed dogovorena. No napomenuo sam mu da se ponaša svakodnevno, kako bih uhvatio stvarni ambijent njegovog posla, to jest da se niti odjećom niti posebnim uređivanjem kancelarije ne priprema. Korišten je maksimalno otvoren fokus kako bi se dobi blago dramatičan pojačan dojam perspektive. Opušteni položaj pojačava dojam vladanja prostorom i samosvijesti, što mi je bila namjera, a dojam svakodnevnog naglašava njegova obavezna cigareta u ruci. Izvedba fotografije u crnobijelom ne djeluje nimalo sterilno, nego naprotiv pojačava likovnost kompozicije.

    Miroslav Huzjak

    Slikara Miroslava Huzjaka fotografirao sam na otvorenju njegove izložbe 'Zenonov paradoks' u Križevcima. Fotografija je napravljena korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom i bljeskalicom Canon Speedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 46 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/5.0
    ISO – 100
    Balans bijeloga – AWB

    Slikar je fotografiran u formalnom stavu, zakošenih ramena, odnosno u stavu 1-2-2 (vidi prethodnu kolumnu), no postavljen je pred svoju sliku velikog formata, koja je bila izložena na istoj izložbi. Izdvojen je ispred slike koja ostaje tamna, jer osvijetljenost motiva uvjetuje blizina fotoaparatu, te time i bljeskalici. Iako je on svjetoa, a slika u pozadini tamna i blago defokusirana (velik otvor zaslona!), on tone u sovju sliku, koja je kao pozadina posebno naglašena odabirom landscape orijentacije slike.

    Lupino

    Fotograf Stephan Lupino također je fotografiran na otvorenju njegove izložbe u Križevcima. Fotografija je napravljena korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom i bljeskalicom Canon Speedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 59 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/6.3
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AWB

    Popularni hrvatsko američki fotograf i likovni umjetnik fotografiran je na otvorenju njegove izložbe. Kao pristupačna i komunikativna osoba, Lupino je rado pozirao, te nije bilo teškoća u ostvarenju dobrog portreta. Crnobijela tehnika u tragu je njegovog vlastitog rada, a njegova karakteristična gesta pozdrava stisnutom šakom doprinosi osobnosti koju sam nastojao ocrtati portretom.

    Autor: Zdenko Balog

  • Posljednji tango u Parizu

    Posljednji tango u Parizu

    Ne sjećam se koliko sam godina imala kada sam prvi puta gledala film "Posljednji tango u Parizu". Moja sestra se još nije rodila, dakle, to je moglo biti od prilike u drugoj polovini sedamdesetih godina. Po gruboj procjeni, imala sam 7-8 godina.

    Moj otac je obećao kako će me voditi u kino a ono najbliže, kino "Partizan" bilo je na Kvaternikovom trgu. Bila je subota, moj je otac bio umoran od posla a u naslovu filma nije prepoznao ništa sporno. Naravno, već na početku filma je zaspao (kao što bi uvijek zaspao u kinu već na početku filma) a moje je obaveza bila da ga prodrmam kada počne hrkati.

    I ja sam ga, svako malo trknula laktom dovoljno grubo da bi hrkanje prestalo, dovoljno blago da ga ne razbudim do kraja.

    Imala sam smeđi kaputić s kapuljačom. Ispred mene je sjedio poprilično visok čovjek pa mi nije preostalo ništa drugo nego da taj svoj kauputić sfrčem i stavim ga pod guzu kako bih bila viša i bolje vidjela ono što se prikazuje na platnu.

    Tango

    U svakom slučaju, film sam odgledala široko otvorenih očiju jer, bilo je to moj prvi kontakt sa scenama seksa od kojih, baš kao i mnogi drugi, pamtim onaj detalj s maslacem. Vrpoljila sam se na svom sjedalu i pomalo u strahu škicala ljude oko sebe jer, priznajem, bilo me je sram gledati golišave scene s odraslima koji me okružuju. Ipak, u jednom trenutku sam shvatila kako na mene nitko ne obraća pozornost već je njihova pažnja usmjerena na Marlona i Mariu i na sve ono što oni rade u skrovištu iznajmljenog stana. Tada sam odahnula i poput njih, bez sustezanja, poput spužve, upijala svaku scenu filma.

    Film je završio, ja sam probudila oca koji me je, pomalo zbunjen od sna pitao da li mi se film svidio. O, da! Svidio mi se do bola! To isto rekla sam i mami, objašnjavajući joj kako se u filmu radi o nekom plesu kojega zovu tango. Nije mi bilo druge nego da obranim oca, jer da je mati znala što smo to gledali, u kino me više nikada ne bi pustila.

    Niti mama niti tata taj film više nisu spomnjali jer nisu niti znali o čemu njemu radi, a svaki slijedeći odlazak u kino s mojim ocem za mene je bio razočarenje. Nakon Tanga, niti jedan film više nije bio tako zanimljiv.

    Od onda do danas, taj film sam gledala nebrojeno puta. I uvijek sam ga doživjela drugačije. I nikada mi nije dosadio. I još uvijek u njemu uživam. Našlo se nekih budala koji ovih dana pa raspravljaju o scenama. I svi su, kobajage neki znalci, kritičari i moralne vertikale. Razapinju taj film ko` Isusa na križu, sude već odavno umrlim glumcima i još uvijek živućem redatelju a skriveni od javnosti, bulje u svoje ekrane i svršavaju na kritizirane scene. I ne samo to. U praksi su, sigurna sam u to, daleko perverzniji od svih scena filma zajedno...Ipak, njihova spavaća soba je jedno a objave na društvenim mrežama nešto su sasvim drugo.

    Po mom mišljenju, Tango je film revolucije. Samo je nastavak Woodstocka, generacije mladih ljudi koji su imali muda javno reći i primjerom pokazati kako je seks nešto u čemu uistinu treba uživati i čega se ne treba stidjeti. Tango je snimljen prije 44 godine. Halo! Prije 44 godine! To je nečiji cijeli život a samo sitnica za odbacivanje stereotipnih okova!

    Skidam kapu hrabrosti ljudima koji su akteri ovog filma. Mada im život nakon njega više nije bio isti. Ali, život nije isti niti svima nama, nakon što učinimo nešto za što kasnije pomislimo da nismo trebali. Jbg, i to je život! Da nema takvih iskoraka koje osuđuju drugi, i danas bi u slučaju seksa, muškarac legao na ženu i prekrio joj lice tkaninom i svršio ne čekajući da ona svrši prva. Jer, tko je ona, što je ona da bi imala prava uživati? Zar ne?

    Marlon je za mene faca jer niti jedan glumac ne bi mogao bolje od njega prikazati pravi karakter muškarca iz tog vremena. Maria je za mene hrabra žena koje je imala muda prije 44 godine ogoliti svoje tijelo i pokazati ga javnosti. I izdržati odglumljenu (naglasak na odglumljenu) scenu filma s maslacem.

    Ipak, meni je iz tog filma najdraža ona završna scena. Jer, običnom seksu unatoč, glavni akteri jasno prikazuju kako je prvotna želja za seksom prerasla u ljubav. Dovoljno veliku i jaku da je za nju moguće i umrijeti. Ona iz pištolja puca u njega, on odlazi na balkon, kaugumu lijepi na željeznu ogradu balkona...

    Oni koji od cijelog filma ne pamte samo maslac već i kaugumu, razumjeli su poentu cijele ove priče.

    Onima koji pamte samo maslac, maslac im bio samo doručak i ništa više!

    Autor: Ivanka Žakman

  • POSTAVITI PODATKE ZA FOTOGRAFIRANJE

    Teme i dileme digitalne fotografije

    POSTAVITI PODATKE ZA FOTOGRAFIRANJE

    U kojem modu fotografirate? Manualnom? Uz prioritet otvora zaslona ili trajanja ekspozicije? Ili, kao ostalih 95% korisnika digitalnih fotoaparata, u programiranom P-modu? Ako ste među ovih 95%, ovo je tekst za vas, ako ste među onima malobrojnima koji koriste manualni ili poluprogramirani mod, nemojte preskočiti ovaj tekst, svakako ćete i vi naći nešto novo.

    Magični trokut – međusobno zavisni podaci moraju biti usklađeni sa uvjetima fotografiranja

    Teme i dileme digitalne fotografije

    U vrijeme klasične fotografije, svi su korisnici fotografirali u manualnom modu. Na fotoaparatu, postojali su na objektivu prsteni sa oznakama, koji su se zakretali lijevo – desno, kako bi se namjestili podaci. Svaki je korisnik tada znao što znače brojkice kojima su se usklađivali podaci, kada treba okrenuti podatke 2.8 / 250, kada 11 / 60, itd. Dodatan razlog da nauče ispravno namještanje ovih podataka, bio je taj što korisnici nisu mogli rezultat kontrolirati odmah kada su napravili fotografiju, nego tek nakon što su napravili fotografije. Današnji korisnik odmah može pregledati rezultat, korigirati podatak i ispraviti eventualnu pogrešku. Svaki 'promašaj' kod klasične fotografije je koštao jednu sličicu na filmu, a prilike za ispravak najčešće nije bilo. Zato su korisnici s veseljem pozdravili pojavu tzv. idiot-kamera, malih kompaktnih fotoaparate koji su automatski odabirali podatke, mada su rezultati ovih prvih programiranih fotografiranja bili relativno skromni. Ozbiljniji fotoaparati sa elektronskom obradom podataka pojavili su se tek pred kraj razvoja klasične fotografije. Digitalna fotografija već svojom pojavom donosi nekoliko pogodnosti:

    Stariji model Agfa Prontor II sa prstenovima na objektivu za namještanje podataka

    Teme i dileme digitalne fotografije

    Rezultati su odmah vidljivi, fotografija je spremljena na piši-briši digitalnom mediju, te se bez dodatnog troška može ponoviti i ispraviti pogreške. Razvijeni su sustavi automatskog fokusa i određivanja svjetlosne vrijednosti koji omogućuju fotografu da fotografira bez postavljanja podataka.

    Digitalna fotografija omogućava odabir ISO osjetljivosti. To je, doduše, omogućavala i klasična fotografija izborom filma određene osjetljivosti, ali to je ujedno značilo da se istom ISO osjetljivošću fotografiralo od početka do kraja film,a te je tek promjena filmske vrpce omogućavala promjenu osjetljivosti pri fotografiranju. Također, digitalna fotografija omogućuje odabir balansa bijele boje – WB. O balansu bijelog bit će opširnije govora, no ovdje spomenimo da je kod klasične fotografije za korekcije bijelog balansa bilo potrebno koristiti fizičke filtere na objektivu. Sve ove postupke digitalna je fotografija znatno pojednostavnila.

    Zavisnost podataka magičnog trokuta – DOF ovisi o otvoru zaslona, dok je WB neovisan o ostalim podacima

    Teme i dileme digitalne fotografije

    Postavljanje podataka za fotografiranje usklađuje svjetlosne uvjete i prirodu motiva, odnosno modela s načinom na koji će fotoaparat zabilježiti sličicu. To znači da ćemo u uvjetima manjkave rasvjete morati pustiti više svjetlosti, da ćemo ju puštati dulje i uz veći otvor zaslona, da ćemo objekt koji se kreće morati snimati sa kraćim trajanjem osvjetljavanja, itd. Prije nego razgovaramo o podacima koje namještamo, moramo znati što nam koji od njih donosi. Važno je uskladiti tri brojke, magični trokut eksponiranja, odnosno fotografiranja: vrijeme ekspozicije, otvor zaslona i ISO osjetljivost.

    Vrijeme ekspozicije je vremenski period od otvaranja mehaničkog zaklopca koji štiti senzorsku površinu do njegovog zatvaranja. Ovo vrijeme može drastično varirati, od ekspozicija koje traju po nekoliko sati do ekspozicije u trajanju od 1/10.000 sekunde. Uobičajene ekspozicije variraju između 1/30 i 1/500 sekunde. Duže i kraće ekspozicije od ovih koriste se u posebnim uvjetima i za specifične motive. Budući da se većina fotografija snima 'iz ruke' u stojećem položaju, nije poželjno da se koristi duža ekspozicija od 1/60. Pri korištenju zooma ili teleobjektiva (kod DSLR modela) ekspozicija mora biti znatno kraća ili se preporuča korištenje oslonca. Naravno da su zbog stabilnosti i oštrine slike preporučljive najkraće moguće ekspozicije koje svjetlosni uvjeti dopuštaju. To je razlog što su suvremeni modeli opremljeni različitim stabilizatorima slike. Ipak, bolje se osloniti na fizičke oslonce, te prema mogućnostima kraće ekspozicije, a na stabilizatore se oslanjati samo nužno.

    Klasičan model Yashica Minister – D, sa izbornikom podataka na objektivu

    Teme i dileme digitalne fotografije

    Otvor zaslona je mehaničko zasjenjenje dijela otvora objektiva unutar sustava leća, čime se regulira količina svjetlosti koju objektiv propušta. Veći otvor izražen je manjim brojkama jer brojke zapravo izražavaju površinu zaslonjenog dijela. To drugim riječima znači da će otvor f/2.8 propuštati znatno više svjetlosti nego f/8.0, a posebno nego f/22.0. Tako ćemo pri dobrim svjetlosnim uvjetima, sunčanog dana uz laganu naoblaku koja dodatno osvjetljuje scenu, koristiti f/22.0 uz odgovarajuće vrijeme ekspozicije. Sumračnu scenu ili kadrove u interijeru fotografirat ćemo najvećim dopustivim otvorom itd. Treba također voditi računa o dubinskoj oštrini koju otvor zaslona uvjetuje (deepth of field – DOF), o čemu će biti opširnije govora u sljedećim nastavcima.

    ISO osjetljivost je mogućnost digitalnog fotoaparata da digitalno poveća osjetljivost senzora. Ova je opcija korisna kada moramo fotografirati u nedovoljnim svjetlosnim uvjetima, a nemamo mogućnost osloniti fotoaparat na oslonac, kako bismo adekvatno produžili trajanje ekspozicije. Pri tome potrebno je imati na umu da je povećanje ISO osjetljivosti 'vatrogasna' mjera, koju koristimo samo u nuždi. Naime, povećanje ISO osjetljivosti smanjuje kvalitetu fotografije. Standardni fotoaparati imaju ISO raspon od 100 do 800, a kvalitetni DSLR poluprofesionalni i profesionalni aparati imaju raspon ISO i do 16.000, pa čak i 64.000. Pri povećanju ISO broja slika postaje zrnata, odnosno dobiva šum (noise). Kod jeftinijih amaterskih aparata šum se pojavljuje već na brojki 400, a na većim razinama postaje nepodnošljiv, dok kvalitetni DSLR senzori bez gubitka kvalitete podnose ISO 3.200, što omogućava fotografiranje gotovo u mraku.

    Da bismo uskladili ova tri broja moramo imati na umu osnovno: veća količina svjetla dopušta kraće ekspozicije i mali otvor zaslona (oboje doprinosi kvaliteti fotografije), bez potrebe podizanja ISO osjetljivosti. Korištenje teleobjektiva i modeli u pokretu traže kraću ekspoziciju (fotografiranje ptica u letu iziskuje 1/500 sekunde i kraće, a isto vrijedi i za sportske fotografije), pri čemu je u slabijim svjetlosnim uvjetima potrebno koristiti najveći otvor zaslona i podizati ISO osjetljivost. I tako dalje, kao što je navedeno na priloženoj tablici. Posebna tema, vezano na ovu problematiku, bit će korištenje bljeskalice.

    Tablica najčešćih podataka uz tendencije korekcija pojedinog podatka

    Teme i dileme digitalne fotografije

    Magični trokut zaslon – ekspozicija – ISO obradit ćemo kroz niz praktičnih primjera, uz napomenu da postoji još jedan važan podatak koji treba uskladiti, balans bijelog (white balance – WB). WB vrijednost služi da u uvjetima specifičnog osvjetljenja korigira spektar boja, kako bi one izgledale prirodne. Nije ovisan o ostalim brojkama (magični trokut!), niti o količini svjetlosti, nego samo o prirodi svjetlosti. Bijelom naše oko doživljava dnevnu svjetlost kada je sunce u zenitu ili blizu zenitu. Jutarnji i večernji pomak hlade sunčevu svjetlost, te ju treba pomakom balansa prema toplijim vrijednostima kompenzirati. Umjetnu svjetlost žarulja sa žarnom niti treba posebno korigirati i tako dalje. Dobra je vijest da postoji i opcija AWB – automatski balans bijeloga, koja funkcionira zadovoljavajuće za neprofesionalnog korisnika. Međutim, u mnogim situacijama AWB bude prevaren, te je potrebno balans ručno korigirati.

    Digitalni DSLR Canon 7D sa izbornicima i displejem za brzi odabir podataka na stražnjoj strani kučišta

    Teme i dileme digitalne fotografije

    Jeftiniji modeli namijenjeni nezahtjevnim korisnicima imaju kotačić izbornika sa malim ikonicama na kojima je nacrtano sunce (normalni, dnevni uvjeti), mjesec (slabi svjetlosni uvjeti), žarulja (umjetno svjetlo), munja (korištenje bljeskalice), a izbornik može biti dopunjen sa još nekoliko opcija. Ovaj izbornik programira cijeli magični trokut i balans bijeloga prema očekivanim uvjetima fotografiranja. No svaki će zahtjevni korisnik veoma brzo prerasti ove skromne mogućnosti, te će poželjeti sam s više pažnje prilagoditi podatke za fotografiranje. Kada naučite usklađivati magični trokut podataka, mnogo ćete rađe fotografirati u manualnom ili nekom od poluprogramiranih modova nego u programiranom ili potpuno automatskom. U nastavku vidjet ćemo na konkretnim slučajevima, kako se programira fotoaparat u određenim situacijama, odnosno koje ćemo podatke postaviti i zbog čega.

    Autor: Zdenko Balog

  • PRAVILA, PRAVILA…

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    PRAVILA, PRAVILA…

    Svaki pristoji tutorial portretne fotografije, kao i fotografije ljudske figure općenito (fashion, budoir, glamour …), odmah će vas s prvih stranica (slajdova) zasipati određenim pravilima tipa 'što je dobro', ali još češće, 'što se nikako ne smije'. Svakako preporučam pažljivo proučavanje ovog dijela tutoriala, online treninga, bloga, foruma, kolumne … Zaštedjet će vam mnogo truda, pokušaja i pogrešaka i ukazati na dragocjene prečice do boljih fotografija. Zatim, kad naučite i shvatite sva ta pravila, tek tada ih treba sva zaboraviti i s najvećim zadovoljstvom kršiti. Prije nego ih upoznate, nemojte ih apriori odbacivati.

    Većina pravila portretne fotografije, kao i svake druge koja ističe osobnost i usredotočena je na čovjeka, odnose se na položaj lica, glave, ramena, a zatim, ako uključuje cijelu figuru, držanje nogu, ruku itd. neki su fotografi razvili sustave pravila koja je lako pronaći na internetu guglajući neku opću frazu poput 'posing rules', 'portrait posing'… Tako ćete naučiti da, ako želite istaknuti oči na portretu (a tko ne želi?!), dovoljno je da model nježno spusti bradu, podižući pogled prema objektivu. Kako ne bi došlo do neugodnog nabiranja pod bradom, spuštanje brade povezano je s isturanjem glave prema naprijed. Ramena ne smiju stajati poprijeko (ortogonalno na 'vatrenu liniju' objektiva), posebno kod ženskih modela, nego zakrenuta pod 45°ili još jače. Iako 90°nije najsretniji kut (ramena poravnata s linijom objektiva), jače zakretanje ramena (poluleđno), poželjno je posebno kod vitkih i gipkih modela, jer formira popularni 'pogled preko ramena'. Također, glava ne smije biti ortogonalno postavljena, što vrijedi za žene, dok se kod muškaraca dozvoljava, posebno kod formalnih poslovnih portreta. Poželjno je da, bez obzira na položaj jedno rame bude više od drugoga.

    Iako je pravilo svih pravila 'kontakt očiju', odnosno uhvaćeni pogled modela, ne treba podcijeniti tajnoviti šarm oborenog pogleda. Ono što nije poželjno je nezainteresiran, neutralan pogled koji 'ne doživljava' fotografa, odnosno kameru. Pokušat ćemo primjerima ukazati na važnost pravila, a potom i na mogućnosti traženja kreativnog prostora izvan okvira pravila.

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    Dvije fotografije nastale su u razmaku od nekoliko sekundi (fotoaparat Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, uz indirektno svjetlo bljeskalice Speedlite 550EX).
    Podaci za obje fotografije bili su sljedeći:

    Mod – M
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/9
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AWB

    Model, Lucija, upitala me tijekom fotografiranja, zašto stalno napominjem 'spusti malo bradu', pa sam ju zamolio da, nakon jedne fotografije, malo digne bradu, iznad linije horizontale (linija objektiva), te da zadrži pogled na objektivu. Drastična razlika između obe fotografije bolja je ilustracija važnosti ovog pravila nego bilo kakvo elaboriranje. Kao u nekoj čudnoj optičkoj varci, iste oči, jednako otvorene, djeluju mnogo veće i hvataju svu pažnju gledaoca. Pored toga, granična linija brade mnogo ljepše definira oblik lica, a zasjenjeni vrat ugodan je kontrapunkt osvijetljenom ramenu i licu.

    Pravilo 'brada niže – oči prema kameri', jedno je od onih pravila koja jedva da poznaju iznimke. Ovaj položaj, naime ostvaruje najsnažniji kontakt očiju (eyecontact), koji čini dobar portret. Iako nisu svi dobri portreti bazirani na uhvaćenom pogledu, u pravilu svi portreti dobro uhvaćenog pogleda dobri su portreti. Dobar sugestivan pogled koji komunicira s kamerom (gledaocem) prikrit će mnoge nedostatke, odnosno dozvoliti kršenja drugih, manje obaveznih pravila. Pogledajmo još dva 'uhvaćena pogleda':

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, uz indirektno svjetlo bljeskalice Speedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 130 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/5.6
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AWB

    Fotografija je nastala u improviziranom studiju bijelih zidova, što omogućava jednoličnu meku rasvjetu sa svih strana, mada je korištena samo jedna bljeskalica. Model (Ana) u otvorenoj crnoj haljini i s crnim rukavicama djeluje holivudski glamurozno, dok pokret glave u odnosu na ramena daje utisak spontanosti, kao da je uhvaćena 'u prolazu'. Međutim, ono što otima svu pažnju gledaoca je izravan pogled njenih velikih očiju. Doživljavamo ovakvu fotografiju kao stvaran susret, kao da preko tog izravnog pogleda možemo komunicirati sa djevojkom sa fotografije. Sličan je i sljedeći primjer na kojem je model Ivana:

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, uz indirektno svjetlo bljeskalice Speedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 91 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/6.3
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AWB

    Fotografirana je u istom prostoru, podaci su bili gotovo jednaki, s tom razlikom da je Ivana fotografirana iz veće blizine. Njena plava kosa i bijela odjeća guraju lice u prvi plan na način klasičnih fotografskih portreta. Važan detalj na ovim dosadašnjim primjerima je odbljesak koji daje očima sjaj, te dodatno snaže pogled.

    Ovakve fotografije ne nastaju jednostavno, mada nekad djeluju kao lak zadatak. Uglavnom nastaju kao dijelovi većih serija, jer je pored brižljivog impostiranja (namještanja) modela u dobar položaj potrebno postići spontanost. Modeli se uglavnom ukoče kada ih namještate (govorim o neprofesionalnim modelima, prijateljima i prijateljicama koji će vas zamoliti da ih fotografirate), te je potrebno da prođe neko vrijeme da se opuste. No i tada treba birati moment u kojem će pogled i izraz lica biti uhvaćeni na jedinstven način. Jedna od metoda koje redovito daju rezultat je sljedeća: postavite djevojku (ili momka) u željeni položaj i zamolite ju / ga da niti ne trepne, da ostane tako ukočen. Zatim je uzmete u kadar na željen način, zadržite nekoliko sekundi tišine i u času prije nego stisnete okidač do kraja izgovorite njeno ime. U tom času njen će ukočeni pogled oživjeti i imate ga priliku uhvatiti.

    Kad spominjemo muške modele, pravilo hvatanja pogleda funkcionira slično, uz razlike koje doprinose muževnosti, odnosno ženstvenosti portreta. Slavkov portret nastao je u dramatičnom crnom okruženju.

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Canon 100 / 2.8 objektivom, uz indirektno svjetlo bljeskalice Speedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 100 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/7.1
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AWB

    Iako se muški portreti, jednako kao i ženski, veoma rijetko postavljaju oktogonalnim položajem ramena, poželjno je da zakošenje kod muških modela bude manje nego kod ženskih, kako bi se zadržao utisak širokih ramena (uglavnom nepoželjan kod djevojaka). Usne su kod muškaraca redovito stisnute, smiješak smije biti tek naznačen, a osmjeh zubima ima mjesta na obiteljskim rođendanima i u političkim kampanjama (dakle općenito u situacijama u kojima se ljudi lažno smiješe). Dok djevojke trebaju usne imati opuštene, te ne smiju biti čvrsto stisnute, muškim portretima to daje poželjan ugođaj. Čak i na studijskim portretima djevojkama je dozvoljeno da im pobjegne i širi osmjeh:

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, uz studijsku rasvjetu na radionici portretne fotografije na Fotosajmu u Zagrebu.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus – 270 mm
    Ekspozicija – 1/100 sec
    Zaslon – f/6.4
    ISO – 640
    Balans bijeloga – AWB

    Zbog velikog broja sudionika radionice uvjeti nisu bili idealni, te je 'hvatanje trenutka' iziskivalo i vještine i strpljenja. Djevojka, profesionalni model, pogledom je kružila među fotografima, te je bilo potrebno uhvatiti trenutak kada je pogledala prema mojoj kameri. Zbog broja fotografa, snimao sam iz malo veće udaljenosti, kao i ostali, te je zoom objektiv trebalo izvući do kraja.

    U ovom prvom osvrtu na pravila treba se osvrnuti i na jedno na koje se svakako ne treba osvrtati: pravilo orijentacije. Iako se čini da je ovo pravilo neporecivo, te je čak ušlo u terminologiju (portrait format vs. landscape format), to je pravilo isključivo relikt i nasljeđe slikarstva, koji je statično i oslanja se na određene običaje. Građanski obiteljski portret, nastao kroz 18., te uglavnom 19. stoljeće, uspravno je orijentiran, jer prikazuje uvijek osobu vidljivu do ispod vrata (poprsje), bez osvrtanja na pozadinu, a na zid se mnogo zgodnije i ekonomičnije slažu uspravne slike.

    Sva ta ograničenja ne postoje u fotografiji, ali ih literatura i dalje ističe kao važno pravilo: portret treba fotografirati uspravno. Mnogo je razloga da od tog pravila odstupimo: slobodnije zauzimanje položaja modela nego što je bio slučaj kod slikarskih portreta, close-up portreti, koji veoma agresivno odrezuju sve suvišno, pa čak i gornji dio glave, čelo. Ako uhvaćeni pogled dominira portretom poprsja, čak i figure i polufigure, koliku će snagu imati, izdvojimo li ga iz velike blizine i eliminiramo sve manje sadržajne dijelove?!

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Canon 100 / 2.8 objektivom, uz indirektno svjetlo bljeskalice Speedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 77 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/7.1
    ISO –400
    Balans bijeloga – AWB

    Eliminirano je sve osim lica djevojke (Sandra), pa tako i gornji dio glave sa čelom, koje je nasuprot donjem dijelu lica nesadržajno. Zona od očiju do brade, koja jest zona interesa portreta, učinjena je isključivim sadržajem. Zasjenjene oči bez sjaja, ruke koje gotovo grčevito grle lice doprinose blago inhibirajućem ugođaju portreta.

    Mnogo zajedničkog ima u kompoziciji portret Marijane, nastao u crnom studiju, posebno prilagođenom za fotografiranje intimnih portreta:

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Canon 100 / 2.8 objektivom, uz indirektno svjetlo bljeskalice Speedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 77 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/10
    ISO –100
    Balans bijeloga – Shaddow

    U završnoj obradi fotografija je osjetljivo izrezana, 'kropana', kako bi se eliminiralo suvišno. Dilema između izvornog kolora i za portrete često preferiranog crnobijelog ovdje je razriješena, kao što to često radim, osiromašenjem kolora na blagu saturaciju srušenu na oko 30% od izvornoga. Djelomično, ali u manjoj mjeri, učinio sam to i na prethodnoj fotografiji (Sandra), te na mnogim primjerima iz prošlih kolumna.

    Ovaj puta obradili smo nekoliko važnih pretpostavki dobrog portreta: osnovne metode za ostvarivanje kontakta i hvatanje pogleda, položaj glave i ramena, orijentaciju… No to je samo početka. Nakon što se opet, s nekom drugom temom 'odmorimo' od portreta, slijede nove tajne dobrog portreta!

    Autor: Zdenko Balog

  • PRIJATELJSTVO DAR KOJI TREBA NJEGOVATI

    PRIJATELJSTVO DAR KOJI TREBA NJEGOVATI

    PRIJATELJSTVO DAR KOJI TREBA NJEGOVATI

    Imati iskrenog , pravog prijatelja znači ispunjenost pozitivnom energijom, do samoga kraja.
    Izgubiti prijatelja znači izgubiti dio sebe.

    Znači ostati osakaćen za jedan predivan osjećaj podrške, vjerovanja, nade, u teškim trenucima u kojima se nađemo, da ipak sve nije izgubljeno.
    To bi bila definicija pravog osjećaja prijateljstva, osjećaja koji je istinski prisutan u srcu.
    Onog pravog osjećaja prijateljstva, iskrenog , a ne patvorenog koji se nažalost danas često pojavljuje i to u trenucima samo potrebe za ramenom za plakanje , da bi sutradan taj isti prijatelj zaboravio na suosjećanje koje je u toj prilici pokazao.
    Takvi prijatelji , rekli bi "instant prijatelji " niti nam ne trebaju.

    Računamo na njih, dok ih ne upoznamo i ne iskušamo , da bi se totalno razočarali njihovim daljnjim ponašanjem prema nama , na kraju osjećamo se jadno i odbačeno, kao da nikad za njih nismo niti postojali.
    Prijateljstvo se ne stvara preko noći, jer sve što ide nekako na brzinu , bez osjećaja, jasno da ne valja. To nije iskreno, to je jedan bljesak iza koga se uvijek skriva neka zadnja namjera .
    Kako kažu naši stari , najlakše je biti prijatelj kada je sve dobro , kada sve ide onako ""po loju" , ali kada " zapneš u problemima " kada trebaš toplu nadasve iskrenu riječ , pomoć ljudsku , materijalnu , tada je prijateljstvo na kušnji.

    Vjerujem li u prijateljstvo ?
    Ah, bilo je velikih razočaranja tijekom života, mislila sam da sam bogata prijateljima , ali u jednom trenutku , za mene jako bitnom, shvatila sam da je njih sve manje .
    Svojim postupcima , sve su govorili , svojim nečinjenjem i ne obraćanjem pažnje, niti upitom „ Kako sam, jesam li bolje“? sve su rekli .
    Rekli su najviše o sebi . Takvi , nazovimo ih prijateljima, više mi nisu potrebni . Idem dalje.

    I odgovorit ću na pitanje da li vjerujem u prijateljstvo ?
    Da, u iskreno prijateljstvo svakako , ali sada znam prepoznati prave prijatelje.
    Svijet se promijenio iz temelja , radno i životno okruženje donijelo je promjene , nove uzance , nova razmišljanja , nova pravila.
    Ljudi se mijenjaju, prilagođavaju prilikama , okolnostima , mišljenjima , da bi živjeli.
    Pomalo čovjek čovjeku postaje stranac.
    Prijateljstvo polako blijedi, prijateljstvo više nije tako čvrsto i više se kao nekada ne trči, da se što prije pomogne prijatelju u nevolji .

    Što je to ušlo u nas ?
    Da li je to proračunatost , zavist , ljubomora , strah ili nešto sasvim drugo.
    Ne smijemo napuštati ljudskost , ono što nas čini razumnim ljudima, ono što nas čini na svojevrstan način „ bogatim“.
    Emocije su te koje moraju nadjačati i istisnuti sve ono negativno, što se ponekad javlja u nama . Moramo odagnati taj poriv, da se ne oglušimo na potrebu za pomoć i, da nam ne bude svejedno za tuđe osjećaje i nedaće.
    Moramo se vratiti među osobe koje znaju saslušati, porazgovarati , dati savjet, iskreni savjet onako iz srca .
    Nemojmo „ dizati zid „ između drugih ljudi i sebe, priđimo im ,možda nam se“ otvore“ i kažu ono što ih tišti , što ih smeta, što ih „ boli“ i što se međusobnim razgovorom, tolerancijom i kompromisom može riješiti .
    Upravo pravi prijatelj je onaj koji razumije, bez obzira u kojoj se situaciji druga osoba nalazi , uz nju je , nastoji je podržati , ohrabriti.
    Prijateljstvo nije samo uzimanje, ono je i davanje i sebe i svojih emocija.

    Ono treba njegovati, bdjeti nad njim, jer prave prijatelje ne možemo nikada zaboraviti, makar oni možda i više nisu među nama.
    Oni ostavljaju trag u nama , trag za sva vremena.

    Mudra izreka Georga Washingtona kaže :“ Budite pristojni sa svima , ali intimni sa nekolicinom , a i tu nekolicinu dobro upoznajte prije nego što im date svoje povjerenje „.
    Prijatelje sami biramo, te je moguće kroz određeno vrijeme prijateljskog druženja shvatiti da li je netko zavrijedio da mu poklonimo svoje povjerenje .
    Ukoliko vas ta osoba dovoljno ne cijeni, nemojte se dvoumiti i odmah takvom čovjeku recite: " zbogom "! Ti ljudi nisu zavrijedili da se trudite oko njih, da ih pitate što nije u redu, u čemu je pogreška , što ih smeta i u čemu je zamjerka ?
    Takvi ljudi nisu vrijedni vaše pažnje ( oni svojim ponašanjem najviše govore o samima sebi ) , jer su neophodne odlike za pravo prijateljstvo – odanost , iskrenost i poštivanje druge osobe.
    Stoga, pravi prijatelj nije onaj koji samo klima glavom na svaku našu riječ, već koji nas upozori na greške koje nesvjesno radimo , a ujedno je odan, odnosno tu je upravo onoga trenutka kada ga trebate.
    Stoga, prijatelji zauzimaju važno mjesto u životu svakoga od nas.

    Međutim, oni koji se samo nazivaju prijateljima a zapravo to nisu , samo se "prošetaju" kroz naš život , ali pri tome za sobom ne ostave baš nikakvog traga , upravo kao da nikada nisu niti postojali za nas.
    Ali oni koji su nas vezali svojim emocijama, "živili sa našim nedaćama i nastojali ih zajedno s nama riješiti" , oni su ostali u našem sjećanju do kraja našeg života , iako možda više fizički nisu pokraj nas.
    William Shakespeare je rekao jednu lijepu misao vezanu za pojam prijatelja citiram : „ Prijatelj je onaj koji te poznaje kakav stvarno jesi, shvaća što si prošao , prihvaća što si postao i još uvijek ti dopušta da rasteš“.
    Međutim, treba se paziti okrutnih ljudi koji žele druge iskoristiti , glumeći prijateljstvo iz neke osobne koristi. Njihove namjere su opake i oni u biti nisu svjesni koliko zla čine , tim svojim ponašanjem.
    Jedna misao ( Buda ) lijepo opisuje takve ljude : "Neiskrenog i zlog prijatelja treba se bojati više od divlje zvijeri, divlja zvijer će možda raniti vaše tijelo, a zao prijatelj će raniti vaš um".
    Ujedno , rana koju ti zada prijatelj – nikada ne zacijeli! ( Kineska poslovica ).

    Ima situacija u životu , kada nas netko jednostavno izbriše iz svoga života i to bez ikakvog objašnjenja . Ne možemo reći da nam je svejedno !
    Međutim iskustvo najbolje govori , da se čovjek na to ne smije uznemiriti , žalostiti , uzeti k srcu , jer takva osoba niti nije zaslužila da bude vaš prijatelj.
    Mnogo ljudi , tijekom životnog vijeka prođe kroz naše živote.
    Upoznajemo ljude kroz razne životne situacije vezane za uspjehe, neuspjehe, sreću , nesreću, sve što život sa sobom nosi.

    I što iz toga svega možemo zaključiti?
    Čim se pojavi pa čak i najmanji problem, javljaju se slučajevi da tzv. "prijatelji" jednostavno nestanu.
    Ostajemo sami samcati sa svojim problemima , svojim nedaćama.
    I ukoliko se tada pojavi čovjek koji bez zadnjih namjera, iskreno prilazi, bodri nas, tješi i pruža nadu u bolje sutra – to je onda pravi prijatelj.

    Upravo u društvu prijatelja sve se lakše podnese i sve se daleko lakše prebrodi.
    Lijepo je Aristotel rekao :"Prijateljstvo je jedna duša u dva tijela".
    I to je prava istina.
    To je zapravo pravo prijateljstvo i na takvim odnosima treba raditi , takve odnose treba njegovati.
    Dovoljno je imati par prijatelja , ali koji su zaista pravi da se možemo na njih osloniti, zatražiti pomoć , podršku, iskreni savjet ,razgovor, podijeliti s njima tugu, radost, uspjeh i neuspjeh.
    To su prijatelji u dobru i zlu, koji čine naš život ljepšim, sadržajnijim , a nas svakako boljim ljudima.
    Radimo svi zajedno na tome, ne dozvolimo da prijateljstva polako nestaju , da blijede , da ostajemo sami.
    Jedan telefonski poziv prijatelja, njegova topla riječ , jedan sms, smiriti će nas kada nam je najteže. Nestati će onaj grč u našem glasu, nestati će treptaj srca koji je izazvao stres iznenadnog nemilog događaja .

    Prijateljstvo sve liječi, zato radimo na njemu i njegujmo ga iz dana u dan.
    Isplati se, svi ćemo biti sretniji i zadovoljniji , jer ćemo imati osobu koja je uvijek tu za i uz nas , a i mi ćemo biti tu za nju i uz nju .
    Da , u takvo prijateljstvo vjerujem i vjerujte i vi, zbog svih nas !!!!!!

     

    Tekst je objavljen u Sisačkom tjedniku
    Gordana Sedmak-Jednačak

  • Prije nego su se pojavile društvene mreže

    Prije nego su se pojavile društvene mreže

    Neki dan sam se sjetio onoga vremena prije dvadesetak godina, a bilo je to prije pametnih i ikakvih mobitela, kako smo izlazili van, provodili vrijeme i sve u svemu, nije nam bilo ružno. Ne, nije ovo nikakav pledoaje protiv modernih tehnologija, dapače, vidi se kako smo ih prihvatili, ali činjenica je da su stvari prije dvadesetak godina što se tiče druženja bile ipak znatno drugačije. Dakle, govorim o vremenu kraja svoje srednje škole i ranim danima studija – jednostavno bismo se spustili do Konta (za neriječane, poznato višegeneracijsko okupljalište na lijevoj obali Rječine kod hotela Kontinental), tamo bismo se prosmucali lijevo-desno, imali smo nešto bakšiša u džepu, taman dovoljno za platiti makjato koji smo mogli cuclati satima te bi već netko nama zanimljiv naišao. Nismo se prije toga dogovarali viberom ili messangerom, nije se previše ekstenzivno koristio ni telefon, već bismo se jednostavno spustili i nekoga našli. Već je i tih pola sata šetnje do Konta od mojih nebodera na Rastočinama (nikada, ako je bilo lijepo vrijeme, ne bih išao busom, nego pješke preko Belvedera i Via Rome dolje do grada za što mi je trebalo točno 30 minuta) bilo dio nekog nepisanog obreda, onda bismo se na tom Kontu okupili, pa se do kasna, a sad i to „do kasna“ je relativan pojam, raspredalo, pričalo, filozofiralo, flertalo, pijuckalo onu na početku kupljenu kavu, a što je već samo po sebi predstavljalo neki život i odmak od svakodnevice.

    društvene mreže

    Nije da nismo bili svjesni da je tada, polovicom devedesetih vladala totalna oskudica, bili smo i te kako svjesni da je svaka užicana kuna od roditelja zlata vrijedna i da je svaka od prijatelja nažicana cigareta nešto posebno, no bili smo mladi, štoviše, jako mladi, mogli smo tako dangubeći provoditi sate i dane, ma možda bismo tada mislili i godine, razgovarajući o koječemu, a uglavnom o onome što nismo razumjeli. Današnjim generacijama nepojmljivo, nije se putovalo, većina nas nije bila nigdje, većina je u mnogočemu oskudijevala, bilo je i više ili manje prikrivenih frustracija zbog toga, no ništa nije sprečavalo da se „debatira“ s većom ili manjom argumentacijom uglavnom onako samo da bi se debatiralo. O bilo čemu. Doba mašte. Mladenačkog idealiziranja ili omalovažavanja, svojevrsne arogancije koja proizlazi iz dobi u kojoj smo bili. To je bio neki spleen tadašnje Rijeke, koji s komocijom današnje vlastite dobi više ne poznajem niti bih ga mogao, čak i da hoću, rekonstruirati, pa mi tako diskurs nekih novih klinaca na tom istom Kontu danas ostaje stran i posve nepoznat, kao da se radi o nekoj drugoj kulturi ispisanoj na meni nepoznatom pismu. No, ako ćemo analogijom, zacijelo je to isto ono mladenačko prenemaganje kao što je bilo i ono naše, jer kakva drukčija treba biti mladost nego buntovna, puna sebe, prenemagačka, dodatno potkrijepljena generacijskim odobravanjem.

    Rekoh da nije bilo nikakvih značajnih gadgeta kao danas, rani su mobiteli bili kao cigle i jednu je takvu imao Mladen Urem, bio je to mobitel s kojim biste nekoga mogli pogoditi u glavu i zacijelo ga ozbiljno ozlijediti, dok smo mi drugi bili pomalo odrpani, željni svega, a što nam se činilo nedostižnim, nedohvatljivim, dalekim, stranim, sve ono što nam se danas čini smiješno blizu, tada je bilo daleko i nedohvatljivo, egzotično. Što dalje, to zanimljivije. Čini mi se kao da je onaj kasniji val putopisaca i avanturista baš ponikao iz te generacije koja je toliko čeznula za daljinama koje su nam u tom formativnom trenutku bile zaista nedohvatljive. Čini mi se da je danas sva generacija nas iz te sputane i ograničene mladosti ostala pomalo snena i zanesena tim vremenom, iako se sve promijenilo i ništa više nije isto kao što je bilo, da, priznajem, osjećam da smo ostali pomalo kao dinosauri nakon udara meteora, pa i danas živimo te svoje šale, cinizme, ironije, groteske koje smo započeli u nikad odrađenoj mladosti, a koju smo silom biologije izgubili.

    Kako rekoh, ne znam što o tome misle današnje generacije kojima je zacijelo smiješno ono naše trabunjanje na Kontu, koji ne mogu shvatiti kako nismo mogli kupiti kartu Ryanaira za London Stansted ili Stockholm Skavstu jer to jednostavno nije postojalo, kako nismo mogli nositi pristojnu odjeću, pa makar bila iz H&M-a ili za one malo potkoženije iz Benettona ili Desiguala, kako smo se mogli žaliti na to da nemamo pristup knjigama koje su nas zanimale, kao i to da nismo mogli nekome slati poruke kada bi nam palo na pamet niti graditi virtualne identitete na društvenim mrežama. Kao što im zacijelo ne bi bilo jasno da, sve u svemu, nismo bili baš nesretni ni tužni, bili smo klinci kao i svi ostali, bili smo sretni u svojim bajkovitim balončićima i da, družili smo se uživo, svakodnevno i stalno, neprestano, unatoč svemu.

    I tada su se pojavile društvene mreže.

    Autor: Milan Zagorac

  • PROŠLOST OSTAVIMO IZA SEBE

    PROŠLOST OSTAVIMO IZA SEBE

    PROŠLOST OSTAVIMO IZA SEBE
    Autor fotogafijeOgnjen Karabegović

    Svatko od nas, bio u mlađim ili poznim godinama, ima svoju prošlost . Nosi je na svojim leđima kao križ sa više ili manje muke. Prošlost koja ga kao sjena prati kroz život , do kraja života .Od nje ne može pobjeći , ali nikako ne smije dozvoliti da ga ona „ zarobi „ kao omčom oko vrata.

     Tu prije svega mislimo na one trenutke koji su se izdogađali, onako kako osobno ne bi željeli, ali su ipak nastali. Trenutke koji su došli onako nenadano, učinili svoje i nestali.

    Točno, ostavili su traga u obliku brazda na našoj duši ili su ovisi o njihovoj vrsti, ostavili sjećanje na trenutke sreće.

    Iz prošlosti svaki od nas samo može „ učiti“ i puno toga „ naučiti“, ali samo ako hoće.

    Može izvuči neku pouku , bilo da se radi o nekim djelima , bilo da se radi o ljudima.Godine , neki kažu da su broj , ali one sa svojim prolaskom i sadržajem pouka su za dalje.

    One su, mogućnost da na vrijeme reagiramo , da nešto spriječimo ili da se obranimo . Isto tako , sve ono lijepo što prošlost nosi , također je „ zapisano“ u našoj duši .

    Toga se trebamo češće sjetiti, jer će nam to dodatno razgaliti dušu i dati snage za daljni život.

    Prošlost daje obilježje svakoj osobi. Od rođenja,doba odrastanja, susretanja sa stvarnim životnim prilikama.  

    U godinama mladosti sve je tako naizgled lako i ništa ne izgleda nemoguće . Stoga se taj dio života smatra se najljepšim dobom života. Kada sve izgleda nekako bezbrižno, po sistemu „ lako ćemo“. Doba je to kada mladi ljudi stasaju i kreću u život. A oni te trenutne ljepote života i te mladosti tada nisu svjesni..... Oni prosto hrle da idu dalje, da postanu stariji , da se obrazuju , ostvare svoje ciljeve koje su si postavili .

    Kasnija razdoblja života donose sa sobom razne prilike....., nekad toliko burne i teške . Čini nam se naprosto kao da ne prestaju. A onda , slijedi period kada sve pomalo krene i počne se pozitivno odvijati . Upravo , tih trenutaka kada „ pršti“ pozitiva na sve strane , moramo se sjećati.

    Oni su tu da razviju vjeru u život , u bolje sutra . Vjeru da nešto teško ne može biti vječno i da je to zaista tako......

    Zrelo razmišljajući, život je samo jedan.Da imamo dva života, možda bi tada mogli kalkulirati odnosno živjeti po zakonu sudbine, a u drugom onako po svome guštu.

    A da li je to toliko bitno da se toga moramo prisjećati, da o tome moramo razmišljati. Da li je bitno da svoj um i svoju dušu time „ trujemo“.

    Ali to ne postoji . Toga smo svjesni, živimo ovaj nama dan , život jedini. Pun turbulencija, pun događanja , pomiješanih sa lošim i dobrim stvarima.

    Tješimo se da nismo jedini, da je to smisao života i da se moramo naprosto sami sa sobom boriti da se ne opterećujemo sa nečim iz prošlosti , što nas je povrijedilo, nešto što je ostavilo traga.

    Ništa nije toliko „ crno“ da nakon što sjednemo , razmislimo i podijelimo sa nekom osobom koja nas razumije , ne bi našli načina da upravo to prebrodimo . Da, upravo to što smo mislili da nas je povrijedilo, da nas je ranilo .

    Da jednostavno , ne možemo dalje. Da snaga u nama posustaje, da volja napušta tijelo. Boriti se za bolje dane, to je poanta života. To je misao koja nas mora voditi dalje.

    Jer život, treba gledati i sa druge strane. One vedrije , ljepše, zabavnije.

    Okrenimo se tome. Vjerujmo jedni drugima, budimo iskreniji i sa što manje „ figa „ u džepu.

    Jasno je da su ove nedaće koje su nas sve snašle, neke u jačem , neke u slabijem obliku ostavile ružan trag . Ali svi mi koji smo iskusili i postali svjesni da može doći nešto za što nismo znali, niti smo mislili da bi se moglo pojaviti , sada u toj istoj nemilosrdnoj situaciji ipak sve to podnosimo „ stojećki“.

    Moramo, jer drugog načina nema. Na to nismo, niti smo mogli utjecati.

     Svi mi „ ranjivi“ ,  jače ili slabije suosjećamo jedni sa drugima , jer smo tek sada postali svjesni prolaznosti i nepredvidivnosti.

    Nikada ne znamo kada će nas opet snaći, ono poznato ili nešto novo. Ovo iskustvo življenja za danas, za sutra , ne smijemo zaboraviti.

    A prošlost ostavimo iza sebe..... Na nju nismo mogli utjecati. Ona je data, „ odrađena“, zabilježena u negativnom ili pozitivnom smislu.

    Svi mi smo „ krvavi „ ispod kože , imamo emocije, zapažamo , vjerujemo , nadamo se , ostajemo povrijeđeni sa upitom: „  Pa zašto tako i zašto meni ?“ .

    Ali odgovora na to nema , možemo samo nagađati i sa time se opterećavati . S time živeći smanjujemo kvalitetu svoga života , svojih emocija , doživljavanja lijepih trenutaka .

    Ne možemo se potpuno , poput cvijeta „ otvoriti“ da primimo one predivne trenutke koje život sa sobom nosi . Nosi , da nosi..... Razmislimo , što nam se u zadnje vrijeme pozitivno izdogađalo i odmah će nam biti jasno da se isplatilo živjeti i nadati se.....

    Ne kaže narod da :“ Poslije kiše dolazi sunce“...... Istina je , samo treba vjerovati .

    Vjera je karika u lancu sreće......Lanac neće ostati čitav ukoliko nema te karike....,budimo svjesni toga. Lako je to reći , ali malo po malo , moramo sebe uvjeriti da je tako , te iz primjera koje vidimo u životu naći podkrijepu za takvo mišljenje.

    Stoga ustrajnost, vjera je bit daljnjeg života, koliko god on nekad bio „ okrutan“ i „ zao „.

    Sve će jednog dana biti bolje , jer vrijeme čini svoje, vrijeme liječi rane.

    Samo molim Vas ne osvrčite se na prošlost .

    Prošlost ostavite sa strane , ako je ikako moguće.

    Gordana Sedmak Jednačak

  • PSIHOLOGIJA KAO VAŽAN FAKTOR U FOTOGRAFIJI

    PSIHOLOGIJA KAO VAŽAN FAKTOR U FOTOGRAFIJI

    PSIHOLOGIJA KAO VAŽAN FAKTOR U FOTOGRAFIJI

    Pozdrav svima!

    Dobrodošli natrag u ''Malu školu fotografije''. Iako je prošlo dosta vremena od kada nisam pisao kolumnu, razlog je bio i više nego opravdan: Naime, radio sam i usavršavao svoje fotografsko znanje izvan Hrvatske, točnije u Njemačkom gradu Augsburgu, u mreži najvećeg fotografskog diva u Europi – Studioline Photography. Naime, s preko 86 foto studija u Njemačkoj i nekoliko njih u Austriji, Studioline je bio moj drugi ''dom'' proteklih 6 mjeseci. Zbog toga i imam čast i odgovornost kao prvu kolumnu nakon povratka krenuti s jednom sasvim neobičnom,ali itekako važnom temom važnu kako samim fotografima, tako i pojedincima koji bi jednoga dana mogli stati ispred njihovog objektiva. Zato, krenimo redom!

    ''KLIK NA PRVU''

    Iako se često događa da fotografima prethodno ne poznaju svoje modele. Pogotovo ako rade za razne agencije i brendove, oni nešto iskusniji u ovome poslu već na preporuku daju agencijama svoje prijatelje i kolege kako bi ih koristili za svoja snimanja upravo iz razloga što ih poznaju privatno. Taj vrlo važan faktor kasnije će se pokazati kao jako dobar razlog jer će i same fotografije biti puno bolje, opuštenije, a model će se osjećati izrazito ugodno pred kamerama prijatelja, čak i ako se radi o fotografiranju za neki brend donjeg rublja ili ljetne kampanje za novi ljetni resort.

    PSIHOLOGIJA KAO VAŽAN FAKTOR U FOTOGRAFIJI

    ULOGA MODELA VS. ULOGA FOTOGRAFA

    Kada bismo vam rekli da je uloga modela poprilično zahtjevna, mnogi bi se na tu činjenicu samo nasmijali i odmahnuli rukom. No, činjenica jest da uloga nije nimalo laka, stajati 5 sati ispred užarene lampe ili reflektora, smiješkati se iako ti možda nije do smijeha, i znojiti se, stajati i raditi grimate, širiti ruke i noge, a sve u cilju bolje promocije samog proizvoda brenda ,složit ćete se, nije nimalo lako. Zato, dragi čitatelji, ukoliko mislite da je model biti lako, model bi bio svatko.

    Isto tako, mislite li da je uloga fotografa lakša, samo dođite u jednu sitaciju snimanja od 12 sati, gdje morate SAMI biti organizator, šef, sekretarica, frizer,stilist, teta čuvalica za djecu, pse i mačke itd. Onda uz primaran posao fotografa i kasnije obradu fotografija sigurno nećete više biti ljubomorni što vi samo stojite ispred rasvjete, a netko drugi se muči i svojski trudi dobiti idealan kadar.

    Znate li sada o čemu vam pričam?

    PSIHOLOGIJA KAO VAŽAN FAKTOR U FOTOGRAFIJI

    Fotograf je osoba koja ima zadnju riječ. NE MODEL!

    Iako se na snimanjima često puta zna dogoditi da fotograf udovoljava zahtjevama modela, to nebi smjelo biti tako. Iako se modelu često puta čini da je loše ispao na fotografiji, to nije razlog zbog kojega bi fotografiju trebalo izbrisati. Finalnu odluku donosi sam fotograf. On je osoba koja stoji s druge strane fotoaparata i ne gleda osobu kroz razne Instagram filtere, već samo ono što stoji ispred njega – model!

    Važno je to razjasniti već na samom početku snimanja kako bi i model i fotograf znali pravila. Ukoliko dođe do razlilaženja u mišljenjima, model se mora složiti s fotografovim mišljenjem jer on je ipak stručnjak u svome poslu, te na kraju krajeva osoba koja će brendu morati ispostaviti fotografije. Zato, dragi modeli, ne budite uvijek strogi prema sebi i svome izgledu, barem ne na profesionalnim snimanjima. Na svojim vlastitim selfijima svakako možete postrožiti kriterije jer ipak će to vidjeti tek nekoliko vaših frendica :)

    PSIHOLOGIJA KAO VAŽAN FAKTOR U FOTOGRAFIJI

    POZE KOJE ''NOSE'' FOTOGRAFIJU

    Iako je dakako važno kako će fotografija djelovati, važno je da je model u svakoj pozi sretan i da mu je ogodno. Ukoliko se druga strana ne složi s nečime, svakako mu treba udovoljiti, posebice pri nekim zahtjevnim pozama koje mogu dovesti do neželjenih ozljeta i posljedica što svakako nitko ne želi. Tu je važno igrati na kartu ''slobodno'' poziranja jer će sam model osjetiti svoje tijelo i time dobiti onaj stav koji će fotografiju dići na viši nivo.

    Važno je pritom napomenuti da se i fotograf ovdje mora povremeno uključiti kako bi ispravio sitnice (kosu koja pada na oči, glavu koja je nakošena, ogrlica koja se okrenula na drugu stranu id.)

    To su svakako pojedinosti na koje svaki fotograf mora paziti da je svaki model, a kasnije i brend zadovoljan rezultatima.

    PSIHOLOGIJA KAO VAŽAN FAKTOR U FOTOGRAFIJI

    ŠEĆER NA KRAJU

     

    Važno je da su oboje (model i fotograf) dobre volje jer ukoliko postoji nešto iz privatnoga života što donosite na set, cijela energija postati će mlaka i loša,a samim time i fotografije. Osjetit će to i fotograf kojemu neće biti do ničega, a vama će umjesto 150 odličnih fotografija ostati tek tu i tamo koja dobro uspjela i lijepa sjećanja kao uspomena.

    Stoga se svakako pobrinite da Vaš klijent dobije najbolje: ENERGIJU, OSOBNOST, DOBRU VOLJU, OSMIJEH, VEDRINU I TOPLINU KOJA SE OSJETI NA SVAKOM PLAKATU U GRADU, SVAKOM DIGITALNOM OGLASU I REKLAMI KOJOM ĆETE SE PONOSITI svaki puta kada otvorite neke novine ili časopis.

    Budite spremni na izazove, ne očekujte da će svaki model, niti svaki fotograf biti idealni, ali od svakog prosječnog, moguće je uz dobre energije stvoriti savšrenstvo.

    Provjereno, pokušajte :)

    Do nove kolumne, pozdrav!
    Dominik Papić

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.

NAVIGACIJA