kolumna

  • Trumanov show

    Kako situacija s katastrofalnom epidemijom medijskih napisa o salmoneli napreduje, to se sve više osjećam kao u Trumanovom showu, sjećate se, onom filmu u kojem Jim Carrey glumi navodno sretnog čovjeka čiji cjeloživotni show prati milijardski auditorij preko televizije. Čak postoje i skupine koje se bore da se oslobodi Trumana.

    No kako bi Truman što uvjerljivije glumio sve je oko njega plastik fantastik lažno-istinito: gradić koji izgleda kao idealna američka provincija, lijepa i vjerna djevojka, vesele navijačice, sretni muževi i žene, čak i kućni ljubimci, valovi na moru su predivni, nebo je plavo… Jedino s neba učestalo padaju avioni, gotovo svakodnevno, Truman je također uvjeren da je more strahovito opasno, a putovanje izvan gradića je gotovo nemoguće jer… Pa putovanja su opasna, zar ne? Svi mediji govore o tome da su putovanja opasna.

    No nije Truman glup iako je ispranog mozga: zna da nešto nije jasno, nešto sa svime time ne štima, obrati su prenagli, neke su stvari jednostavno takve da čovjek želi iskočiti iz svoje kože, a to je moguće tako da savlada svoj najveći strah – dakle, da preplovi navodni ocean, tj. umjetno jezero koje izgleda kao kalifornijski Pacifik.

    Upravo tako djeluju naši napisi: najprije je bila koliko se sjećam neka ptičja gripa, zatim svinjska gripa, zatim ebola, zatim… Više ni ne znam što je bilo „zatim“ jer se stalno događa nešto što izaziva strah, a navodno nas o svemu informiraju pravi mediji, oni nam dostavljaju informacije koje su potkrijepili novinari-istraživači, a potvrdile i nadležne agencije, no…

    Tako se dogodila salmonela. Da se razumijemo, ničim ne želim umanjivati to da je netko možda zaista i zaražen salmonelom, i da posljedice, to svi znamo, mogu biti kobne. Jednostavno, salmoneloze su opasne, ali… Opet nešto ne štima: ima je jednostavno previše, ima je toliko da se čovjek počinje pitati „pa dobro, gdje je nema“. Ima je u mesu, povrću, voću, jagodama, svemu… Ima je… Ima je barem kao i drugih bakterija, no s ovom i sličnim medijskim histerijama ipak bih volio da se pozabave pravi istraživački novinari: per cui bono? Kratko i jasno pitanje: za čije dobro? U čiju korist sada, ovoga časa svi obolijevamo od salmoneloze, kao što ljeti svi dobivamo rak kože od sunca ili zimi doživljavamo, eto, da padne snijeg epskih razmjera, a što nije rezultat uobičajenog klimatskog hoda i sinusoida već – pa, ultimativni dokaz da je riječ o globalnom zatopljenju. Koje će nas, osim vrućinom ljeti i hladnoćom zimi, dodatno pokositi gripom takvih razmjera da će notorna španjola s početka 20. stoljeća djelovati kao šala.

    Mesar

    I sada da netko kaže da smo manje podložni histeriji i sugestiji nego srednjovjekovni čovjek, koji je s druge strane jako dobro znao da mu, ako se posiječe na srp ili na nož, vrlo lako svaki dan može biti onaj posljednji, pa nije ni čudo da se ufao u misteriozno i onostrano spasenje – banalnost poput antibiotika nije imao, pa je posjekotina mogla zaista biti otrovanje krvi.

    Ispada da ni mi nismo znatno bolji, samo je naša histerija manifestirana drugim vrstama fobija.

    Da ne bih otišao u teorije urote, kao i da ne bih govorio o nečemu što možda nedovoljno poznam (sigurno me nemojte pitati za savjete u vezi trbušnog tifusa ili tetanusa, ipak, vjerujte mi, medije koliko-toliko poznam), pitam se samo kako to da čak ni na društvenim mrežama nitko(i to ne samo istraživačkih novinara) nije postavio pitanje o epidemiji vijesti o salmoneli u svemu, o naravi te informacije, njezinoj svrsi. Zaštita potrošača? Sumnjam, zašto onda desetljećima nitko nije paničario zbog općepoznatih dodataka u hrani, njezinoj starosti i konzervansima, a o čemu smo, navodno, već višekratno informirani.

    Možda je, na koncu, ipak riječ o zasićenju, pa nikoga više nije ni briga: jednostavno se meso kupuje, znate kakav je naš narod, malko ga se poprži jače, jaje ispečeš kako treba i nema veze, čak i da je salmonela, ništa kod nas neće uspjeti. Čak ni trik sa salmonelom koju sada znamo, imamo posvuda oko nas. Mi smo ponešto drugačiji od Trumana, mi se nećemo odvažiti na epsko putovanje za otkrivanjem istine. Mi ćemo se, u to ime, dobro najesti.

    Autor: MIlan Zagorac

  • Vox populi

    Hrvati su poznati po jalu na tuđi uspjeh, visokom stupnju nekulture, balkanskom mentalitetu i odbojnosti prema svemu što doživljavaju stranim. U Hrvatskoj se još uvijek vode desetljećima stari i završeni ratni sukobi. Koliko istine u tim epitetima ima, može se veoma lako ustanoviti svakodnevnim čitanjem komentara čitatelja na raznim internetskim portalima koji objavljuju vijesti iz Hrvatske i svijeta. Jer, glas naroda tamo se izriče uglavnom bez cenzure, pa je moguće doista vidjeti kakav mentalitet njegujemo u Lijepoj našoj. Glas naroda je odraz unutarnjeg zdravlja neke nacije.

    Vox populi

    Pa, za danas sam vam pripremio jednu malu kompilaciju zanimljivih komentara čitatelja s drugih portala, kako bismo zajedno proučili krvnu sliku naše nacije. Pritom moram biti pošten i reći da daleko od toga da su svi komentari koje sam pročitao bili u duhu i tonu komentara koje sam odlučio izdvojiti. No, njihov broj bio je duboko uznemirujuć, i mislim da je krajnje vrijeme da se zapitamo kakva budućnost očekuje naciju koja izražava toliku količinu krvožednosti, primitivizma, naslađivanja tuđom nesrećom, neobrazovanosti, neinformiranosti, zatupljenosti i čobanluka.

    Sve komentare ili dijelove komentara prenio sam bez ispravaka, jer sam želio i da u punom sjaju zablista hrvatski odnjegovani jezik, elokvencija i obrazovanost našeg čovjeka.

    Prijeđimo na prvi primjer. Pomislio sam da bih ispod teksta o vremenskoj prognozi trebao naići na donekle normalne, smislene i civilizirane komentare. Dakako, prevario sam se. Jedan od komentatora ispod teksta o Vakulinom predviđanju vremena poručuje:

    “Boga mi nije naj bolji.Sjebo je prognozu jer nije srbe izvijestio da dolazi OLUJA !!!”

    Drugi komentator pun se bijesa, iz nekog samo njemu poznatog razloga, oborio na Vakulu osobno:

    “Neka on u stihovima medijski ne eksponira svoju najvjerovatnije na državni proračun naslonjenu guzičetinu..jednu od mnogih.. nego se uhvati posla i pomogne ljudima koji se bore za preživit.”

    Nacionalizam, ratna tematika, vrijeđanje javnih ličnosti, zavist. Sve to ispod običnog teksta o prognozi vremena! Razmislimo na trenutak malo o tome. Komentatori čak prozivaju Vakulu kao neradnika kojem bi umjesto prognoziranja vremena bilo bolje da pomaže gladnima. Vrhunac hrvatskog licemjerja.

    Ovo je tek početak.

    Idući članak na koji su me zanimali komentari bio je tekst o incidentu na Rabu u kojem je jedan ugostitelj švicaskom turistu zbog prigovora razbio lubanju valjkom za tijesto. Mislio sam, bit će zanimljivo vidjeti jesu li Hrvati u stanju reagirati empatijom na priču o teškim ozljedama, nepravdi i bezakonju.

    Nisu.

    Izdvajam sljedeće komentare:

    “U Hrvatskoj dotepenci rade doslovno što hoće, Šiptari tuku turiste a kad prolaziš pored njihovog ugostiteljskog objekta iz usta im ispadaju bonboni, Romi kradu sve do čega stignu, ne smiješ im ništa”

    “Covjek je samo valjao tjesto, a svicarac se spotaknuo i udario glavom u valjak. I tako pet-sest puta:)”

    Izgleda da je mišljenje naših sunarodnjaka da je nasilje zabavno, kao i to da su za nasilje na hrvatskim ulicama krivi isključivo dotepenci.

    Nakon toga sam nabasao na populistički članak koji je saopćavao da je u nekom istraživanju napokon otkriveno zašto žene doživljavaju orgazam. Ovo će biti zanimljivo, pomislio sam.

    Evo jednog komentara jednog od naših dičnih sunarodnjaka koji teoriju evolucije smatra izmišljotinom, a raspravljanje o ženskom orgazmu izgleda da ga ljuti:

    “Teorija evolucija je sranje na sesnaestu.A ova nadri sranja o zenskom orgazmu su nadogradnja sranja svima koji su povjerovali u tu blesavu teoriju evolucije.”

    Zatim sam zavirio ispod “žutog” članka o Severininim fotografijama u badiću, samo da bih pronašao riznicu zornih primjera o hrvatskom jalu i bezumnoj mržnji uspješnijih od nas samih:

    “zgleda ko tiranosaur. Čije noge su joj namontirali? Roberta Carlosa? Kričer. Jezivo.”

    “Stara kanta”

    “Kolika stopala ima! Broj 46?“

    “Stara potrošena srbofilka“

    “Noge obješene,pune vena,stopala užasno velika ,dali je to baš toliko savršeno ne znam?????“

    “A vidi papak, bog te...može se skijati na vodi bez skija. Kad čovjek ne bi dobro pogledao, mislio bi da si je nataknula dva mala čamca!“

    Nije da osobno gajim simpatije prema Severini. Mislim da nitko ne bi trebao okretati tolike pare na račun fizičke privlačnosti i pjevanja lakih nota. Mislim da je to bezumno i nepravedno prema običnom čovjeku. Ali količina mržnje, jala, ismijavanja i pljuvanja na koju sam naišao u komentarima jest apsurdna.

    Nakon toga sam naišao na članak s viješću da se nekoj ženi na plaži u oko zabila riba igla, te da je morala biti hitno prebačena na operaciju u Zagreb ne bi li joj spasili vid. Što je primjerenija reakcija na takvu vijest od duhovitog sprdanja s njezinom nesrećom?

    “Žalim sto se gospođi to dogodolio. Eto sad joj moraju vaditi Dalmaciju iz oka.“

    Zatim sam prešao na članke s političkim temama, iako mi se već okretao želudac od blagoglagoljivosti, elokvencije i dobronamjernosti onog najglasnijeg dijela našeg naroda.

    Zavirio sam ispod članka u kojem bivši predsjednik Josipović osuđuje toleriranje ustaških ispada i huškačke govore na proslavi Oluje u Kninu. Dakle, poanta članka bila je prenijeti demokratsko mišljenje našeg bivšeg predsjednika o osuđivanju raspirivanja međudržavne netolerancije jebenih 30 godina nakon završetka rata, kao i osuda nezakonitog veličanja režima koji je odgovoran za smrt više od 300.000 ljudi.

    Komentari su ovdje bili i više nego očekivani:

    “kažeš sramotni govori a oni nikad bolji kako te nije stid đubre crveno da se uopšte javljaš da sam na tvom mjestu ja bi se pokrio ušima i šutijo budi sretan što te nitko ne proziva i ne optužuje za anti hrvatsku djelatnost pljuc izrode hrvatski“

    “gospodine yusipovicu vi se ponasate kao da ne volite hrvatsku --sta ste ucinili---sta sa paragrafom 23 i 24 ----sa branom koju ste dali srusiti zajedno sa pusickom milanovicem ----zasto idete po savjete u sebiju vucicu --jeli niste musko nemate svoje rijeci -----zasto nas hocete ujediniti sa srbijom”

    Izgleda da je, prema nekima, nemoguće biti Hrvat ako osuđujemo ustaške zločine. Primijetite i kako razina pismenosti u ovakvim komentarima strmoglavo pada.

    Za kraj, pogledajmo još par komentara na članak koji osuđuje ilegalno paljenje sprske zastave na proslavi Oluje:

    “Stoko novinarska triba vam zabranit rad sve dok ne budete novinari a ne huškači”

    “Nije lako ložit na ovu žegu, al to su naši momci,čvrsti i nepokolebljivi. Svaka čast dečki.”

    “Pali krpu. Trebali su ih najmanje još 10 spalit.”

    Jedan komentator odgovara drugome koji je zgrožen barbarskim činom paljenja tuđe zastave: “smanji brlju. To je srpska ne hrvatska zastava.”

    Drugi hrabri komentator također je osudio ovakav primitivizam i kršenje zakona:

    “Jesam Hrvat ali to što ovi pijani primitivci pale srpsku zastavu je sramotno i za svaku osudu.“ Na to mu pravi Hrvati katolici odgovaraju:

    “U bi te tuga Markane. Al...jbte pa slobodno priznaš da si srbin, što se bojiš. Biti srbin je sramota al nije protuzakonito.

    “Priznaj da si smrdin, imat ćeš veća prava u Hrvatskoj od Hrvata.“

    Zaključak ove male ali sramotne i porazne kompilacije jest da su naši političari ipak sposobni i pametni. Naime, uspijevaju držati narod podijeljen i 30 godina nakon rata. Svi mrze svakoga, svi su u stanju grča, netrpeljivosti, neprilagođenosti i zavisti. Ako nemamo razlog za mržnju ili zavist, sami ćemo ga izmisliti. Mrzimo pripadnike drugih naroda, ali mrzimo i vlastiti narod, samo ako nisu iz istog mjesta kao mi. Mrzimo, mrzimo, mrzimo. A to je jako dobra politička strategija, barem izgleda da kod nas dobro funkcionira.

    Naime, ako se cijelo vrijeme usredotočujemo na ljubomorno pljuvanje po drugima, na mržnju drugih naroda, kao i na mržnju ljudi iz drugih regija Hrvatske, onda nitko više nema ni vremena ni snage uočiti da nam je politički vrh sastavljen od nekompetentnih, pokvarenih i kriminalnih individua. Upravo zbog toga se u Hrvatskoj sve manje i manje ulaže u obrazovanje, a ispadi mržnje prema svemu i svakome se prešutno toleriraju, iako su protuzakoniti.

    To je korisno za vođe. Lakše je na lancu voditi džukele i majmune nego svjesne ljude. A ako prije izbora bude potrebe za dodatnim glasovima, dovoljno je samo reći: “Ovi su lijevi / desni. Oni su crveni / crni”. Nakon toga, sve ostalo postaje nebitno. I tako se vrtimo u krug već 30 godina.

    Autor: Boris Kvaternik

  • TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    ŽANROVSKA FOTOGRAFIJA

    Pošto smo savladali osnovne vještine potrebne za napraviti dobru fotografiju, postavljanje rasvjete, korištenje dodatnih rasvjeta i opreme, postavljanje podataka na fotoaparatu itd., spremni smo preći na zabavniji dio, kreativno korištenje fotoaparata, kako naša fotografija ne bi bila samo kvalitetna, nego i lijepa, kreativna, zanimljiva, uravnotežena, sadržajna. Kako su teoretski pojmovi estetike likovnog djela, pa tako i fotografije veoma opširno područje, često i pomalo dosadno, te kako to baš i nije nužno sve svladati da bi naše fotografije izgledale bolje, ljepše i zanimljivije, proći ćemo kroz ove pojmove isključivo kroz obradu primjera i na razradi konkretnih slučajeva. Proći ćemo kroz određene cjeline koje povezuju zajedničke tematske i sadržajne točke, koje nazivamo žanrovima fotografije, to jest žanrovskom fotografijom.

    Što je žanrovska fotografija? Pripada li svaka fotografija nekom žanru, pa bi prema tome i svaka fotografija bila žanrovska? Koje kriterije ispunja i što uopće jesu žanrovi fotografije?

    Da bismo objasnili što je žanrovska fotografija, možda će jednostavnije biti da krenemo eliminacijom, pa da pokušamo odrediti što nije žanrovska fotografije. No uvodno, prije nego krenemo na određivanje i definiranje (ne)žanrovske fotografije, napominjem da ove granice nisu uvijek tako oštre i jasne, da postoje 'zone sumraka' nedefinirane fotografije koje ne možemo čvrsto definirati i odrediti. Koje ne možemo svrstati određeno u neki žanr, pa čak niti odrediti radi li se o žanrovskoj fotografiji ili ne.

    Iako dvije fotografije imaju očigledan zajednički sadržaj, ljudsko lice s naglašavanjem individualnih crta, jedna od njih bit će fotografija u osobnoj iskaznici, a druga će biti umjetnička portret fotografija. Fotografija u osobnom dokumentu nije žanrovska fotografija, a posebno ju ne možemo smatrati portretnom fotografijom. Jednako vrijedi i za fotografije koje rade policajci na mjestu prometne nesreće, forenzičari na mjestu zločina i slično. Većina fotografija iz obiteljskih albuma, dječji rođendani, fotografije s ljetovanja, selfiji na instagramu i drugim društvenim mrežama, koje su intencijom ograničene na dokumentiranje trenutka, činjenice da je netko bio negdje u jednom trenutku, nisu žanrovske fotografije. Fotografija koja koristi fotografsku tehnologiju isključivo da zabilježi činjenicu i da ju nekome dokaže, nije žanrovska fotografija.

    Ovo bi možda potpuno isključilo žurnalističku (novinarsku) fotografiju, paparaci fotografiju (što je donekle također novinarska fotografija), no vidjet ćemo da novinarska fotografija prerasta, te se kroz određene skupine žurnalističkih fotografa, profiliranje nekih magazina i publikacija izdvaja i prerasta u nešto više od dokumenta. Jednak je proces prisutan i u fotografijama vjenčanja (krštenja, pokopa, maturalnih zabava…), koje u velikom postotku ostaju dokumentarne, ali u posljednje vrijeme izdvajanjem kreativnih profesionalaca ponekad izlazi iz tih okvira, te se razvija u nezavisni žanr.

    Prema iznesenom, žanrovsku bismo fotografiju mogli odrediti kao fotografiju kroz koju fotograf izražava svoj odnos prema određenoj situaciji. Autorskim pristupom fotografa, prikaz ljudskog lica (glave, poprsja) razlikuje se kao vrhunski umjetnički portret od fotografije u osobnoj iskaznici. Iako je za većinu fotografija na prvi pogled jasno na koju stranu ove granice pripadaju, postoji i, kako sam spomenuo, ona prelazna zona, u kojoj definicija nije tako jasna. No konačno, nije niti nužno sve fotografije čvrsto odrediti u ovom smislu. Jednako tako, vidjet ćemo, još su veće zone pretapanja među žanrovima. Istu fotografiju moći ćemo svrstati u street (uličnu) fotografiju, kao i u portretnu, i slično. No te ćemo situacije upoznati kroz primjere.

    Nećemo se ovdje zamarati sveobuhvatnim kategorizacijama žanrova fotografije: jednostavno ćemo na primjerima fotografija i žanrova pokušati objasniti bit pristupa žanrovskoj fotografiji, te 'pravila ponašanja' unutar žanra. Da se krivo ne shvati, nisu to nikakvi propisi sa sankcijama za one koji ih krše. Jedina sankcija jest da vaša fotografija neće biti prepoznata kao žanrovska ukoliko se ne povežete barem s osnovnim pravilima žanra. Najpopularniji žanrovi, u kojima djeluje veći broj fotografa, su portretne fotografije, street (ulične) fotografije, koncertna fotografija, krajolici (pejzažna fotografija), fotografije životinja, makro fotografija (najčešće kao podvrsta fotografija životinja), budoar fotografija (erotska, umjetnički akt, glamur akt i slično), modna fotografija, žurnalistička i paparaci fotografija, fotografija arhitekture i znamenitosti i tako dalje. Ima mnoštvo podžanrova, međužanrova i fotografija koje ispunjaju sve kriterije žanrovske fotografije, ali naprosto ne pripadaju niti jednom žanru. I o tome ću govoriti kroz primjere.

    Ovdje postavljeni primjeri bit će suvremene fotografije, bliske svakome tko danas čita i želi naučiti nešto više. Naravno da postoji historijska dimenzija koja mijenja rakurs: neke ratne i žurnalističke fotografije, kao i neki portreti bez apriornih fotografskih kvaliteta postaju s vremenom prvorazredna civilizacijska i kulturna baština. Razmatranjem žanrova iz ovog rakursa nećemo se baviti.

    ŽANROVSKA FOTOGRAFIJA

    Fotografija je napravljena u improviziranim studijskim uvjetima, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Canon 100/2.8 objektivom i bljeskalicom Canon Soeedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 100 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/9.1
    ISO – 100
    Balans bijeloga – Flash

    Fotografija je u postprodukciji neznatno mijenjana, oduzeta joj je saturacij,a te je malo pomaknuta koloristička skala (hue). Portret djevojke (model: Vlatka) u crnoj odjeći uz crnu pozadinu, podacima koji u potpunosti eliminiraju svaki poluton koji bi se u mraku mogao stvoriti između njenih obrisa ramena i pozadine, usredotočuje pažnju na glavnu premisu, njeno lice. Komunikacija između djevojke i fotografa (objektiva) je izravna, te je dodatno naglašena prikrivanjem drugog oka pramenom kose. Bjelina ruke na koju se oslanja naglašava vertikalu koja se suprotstavlja horizontalnoj orijentaciji (landscape), koja uvjetuje veliku količinu tame, uz lagani osjećaj tjeskobe. Ovakvi portreti nose dramatičnu notu: mrak dodatno potiskuje lice prema nama, što naglašava interakcijsku komunikaciju. Osnovne kvalitete ove fotografije su u kontrastima: potpuna eliminacija svakog podatka iz pozadine, ali nasuprot toga povećanje ove pozadine horizontalnom orijentacijom. Komunikacija pogleda naglašena je skrivanjem drugog oka, kod portreta mnogo se postiže 'hvatanjem' pogleda, uz napomenu da treba voditi računa o tome da oči budu najoštriji detalj fotografije. Uz ovakvu dramatičnu impostaciju nikad ne treba forsirati smiješak otvorenih usana (zubi), što je česta greška inače dobro postavljenih portreta. Također, u kompoziciji je vođeno računa da lik djevojke ne bude postavljen simetrično, što bi stvorili statičan dojam, ovladavanja prostorom. Pogurnuta malo na stranu, opet ostavlja pojačan dojam tjeskobe, koja je osnovna tema ovog portreta.

    ŽANROVSKA FOTOGRAFIJA

    Fotografija je napravljena korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus – 119 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/5.6
    ISO – 800
    Balans bijeloga – AWB

    Popularni žanr street fotografije određen je odnosom fotografa prema gradu, ritmu ulice, životu ulice, ljudima, djeci, golubovima itd. Sve ono što obilježava ulice, što se na ulicama događa može biti sadržaj street fotografije. Ipak, najčešće su sadržaj street fotografije ljudi na ulici.

    Street fotografija nije prikaz manifestacije, uličnih festivala – možda može biti street fotografija ako je pažnja fotografa usmjerena prema ponašanju ljudi, publike, a ne prema sceni, to jest ako je objektiv okrenut u obrnutom pravcu od očekivanog. Također u street ne možemo brojati fotografije poznatih vizura grada, čak i ako su kao sporedan sadržaj na fotografiji uhvaćeni prolaznici. Ako je ponašanje tih prolaznika sadržaj na koji se fotograf usredotočuje, onda se žanr mijenja.

    Fotografija koju sam uzeo za primjer napravljena je na Jelačićevom trgu 30. lipnja 2013., tijekom svečanosti pristupanja Hrvatske Europskoj uniji. Međutim, u ovom trenutku moja pažnja nije bila usmjerena pozornicama i nastupima, nego mnoštvu ljudi koji su posjedali na rubnik na tramvajskoj stanici. Tramvajski promet je naravno bio obustavljen. Nastala je zanimljiva fotografija koja prikazuje prizor koji se inače nikad ne može vidjeti nego baš toga dana. Tako se ova fotografija nalazi na rubu žanra street fotografije te ulazi u područje žurnalističke fotografije (mada nije bila namijenjena objavljivanju nigdje drugdje nego na društvenim mrežama).

    ŽANROVSKA FOTOGRAFIJA

    Fotografija je napravljena korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 50 mm
    Ekspozicija – 1/13 sec
    Zaslon – f/4.5
    ISO – 1600
    Balans bijeloga – AWB

    Ovo je također jedna street fotografija, na kojoj se ne nalazi niti jedna osoba, niti životinja. Fotografirana je mračna ulica Istanbula noću, koja je po danu šareni živahni bazar. Ovakva fotografija o ritmu i životu grada govori jednako kao i da sam istu ulicu fotografirao nekoliko sati ranije, sa rastvorenim prodajnim štandovima, trgovcima i turistima. Ipak, prizor koji posjetioci turističkih destinacija fotografiraju uglavnom na jednak način, što i njihove fotografije čini međusobno sličnima, ovako sam uspio fotografirati na neočekivan način.

    Josipa Lisac

    Fotografija je napravljena korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 77 mm
    Ekspozicija – 1/60 sec
    Zaslon – f/5.0
    ISO – 2500
    Balans bijeloga – AWB

    Koncertna fotografija dobila je veliku popularnost zadnjih desetak godina, posebno zahvaljujući naprednim tehnologijama, relativno pristupačnim objektivima i fotoaparatima profesionalnih performansi. Od fotografa s ambicijama očekuje se kreativnost kako bi svojim autorskim pristupom bio drugačiji i izdvojio se među mnogim drugim fotografima.

    Fotografija je nastala na koncertu Josipe Lisac prije godinu i pol u Križevcima. Crna pozadina i njena tipična crna odjeća, potakle su me da tražim kadar i ulovim trenutak kada će se iz potpune tame izdvojiti njeno lice pod bljeskom reflektora. Minimalizam (less is more), daje snagu njenom liku koji, iako sitan i izvan centra kompozicije u potpunosti vlada i privlači svu pažnju. Ova fotografija stoji na rubu portretne fotografije, što je jedan od međuprostora koncerne fotografije.

    Kao što sam najavio moje je žanrovsko opredjeljenje gotovo isključivo vezano uz teme koje uključuju ljude kao glavnu premisu sadržaja. Stoga ću u sljedećim nastavcima biti usredotočen na obrazlaganje tajni portretne, ulične, koncertne, glamur i sličnih fotografskih žanrova.

    Autor: Zdenko Balog

  • Zašto laž?




    Ti biraš sve u životu. Baš sve. Izbor te čini dobrim ili lošim čovjekom. Sve što radiš u životu činiš to iz jednog važnog osjećaja, da bi se osjećao bolje. Upravo iz istog razloga lažeš. Misliš da ćeš se osjećati bolje ako slažeš? Kratko da. Ne zadugo. Jer, laž je ovisnost. Isto kao droga. Isto kao alkohol. Sve vrste ovisnosti dolaze iz istog osjećaja...da se osjećaš bolje. Bar na kratko. Dok ne postaneš ovisnik.

    Kamelija

    Žao mi je prijatelju, ti neznaš kako se "prirodnim putem" osjećat bolje pa tražiš umjetan način. To je put poraza. Samo na kratko ćeš biti bolje.
    Osoba koja laže u trenu slaže misleći da se nikad neće saznati istina. A laž ima kratke noge. I samo na kratko izbjegao si suočit se s istinom i s tim što ti istina može donijeti. Ako konstantno lažeš ti se ne želiš odreći dobrog osjećaja koji te "drži". Kamo te vodi ta konstantna laž? Taj neprirodni način traženja mira i sklada sa sobom ne vodi nikuda osim u ponor.

    I onda tako uz kave i kavice svakodnevno se prenose priče, popularno zvane tračevi, koje su vrlo često lažne. Jer...kako možeš znati da li ta osoba govori laž ili istinu?? Ti povjeruješ da je to istina. I preneseš laž. I laž te stigne. Poznat osjećaj ha? I ti postaneš glavni krivac za laž. Niko više ne spominje "izvor" laži. Ti ga jedino spominjes...jer sve bi dao da te neokrivljuju. Branši se nogama i rukama....da si rekao točno ono što si čuo. I još se ljutiš...

    Jedini recept je , pokaži PRIMJEROM. Čuješ - ne čuješ! Ne šalji dalje jer nikada neznaš namjeru koju je imao prenositelj laži. A namjera je strašna stvar....
    Čovjek često da bi se osječao važnim pusti u svijet gomilu laži. A ne zna da se svijet mijenja njegovim primjerom a ne njegovim lažima.
    Ukoliko misliš da ćeš kroz valjanje u blatu sa svinjama izaći kao pobjednik i čist nemaš teoretske šanse. Ukoliko misliš da ćeš lažući ostati čist isto nemaš šanse.
    Ako si pobornik istine i iskrenosti onda ti je fokus na tome...ne na laži. Nitko te nije učio da se ego čisti suzama...to si sam saznao. Isto tako trebaš spoznati da se duša čisti ljubavlju, ne lažima.

    Pogrešni koraci često su važniji od ispravnih.... Jer te nauče.
    Jedino mjesto gdje ćeš naći slobodu jest u tvom osobnom osnaživanju... a to je put ISTINE, ne laži.

    Autor: Kamelija Salopek

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.