kulturnjačke teme

  • O vrištanju kupusa i salati od mačića

    Danas se želim dotaknuti jedne važne i zapostavljene kulturnjačke teme. Radi se o etici prehrane, koja je najizravnije povezana s kulturom življenja.

    Kada neka tema izaziva ogorčeni otpor javnosti, to obično znači da se radi o društvenom tabuu koji je uspio poškakljati kolektivni organ za ćudoređe. Bezumni, pretjerano emocionalni i neargumentirani otpor najbolji je pokazatelj neke duboko usađene kolektivne krivnje ili srama.

    Kad sam god u svojem okruženju prisustvovao nekoj raspravi o neetičnosti jedenja životinja, u pravilu se uvijek našla osoba koja je, zalažući se za opravdanost mesne prehrane, iznosila jedan argument koji je toliko smješan i patetičan da zaslužuje posebnu pozornost.

    maca

    Naime, u takvim raspravama uvijek se nađe neka individua koja, sva sretna što je pronašla "puknuće" u biljožderskoj etici, ispali nešto poput: "Da, a što je s biljkama? I one osjećaju! To je znanstveno dokazano! Ako se zalažete za empatiju prema životinjama, a jedete bilje, vi ste najobičniji licemjer!"

    Ne mogu dovoljno naglasiti koliko se ovaj argument često koristi, i s kolikom ozbiljnošću se iznosi. To je s jedne strane smiješno, no s druge je strane upravo užasavajuće jer ukazuje ili na svjesno ignoriranje znanstvenih činjenica, ili pak na nedostatak elementarnog, osnovnoškolskog znanja iz biologije u našem narodu.

    Da odmah istjeramo stvari na čistac, prije nego li se pozabavimo psihološkom pozadinom iznošenja ovog argumenta. Biljke NISU u stanju osjećati bol. Razlog za to je jasan i neosporan – biljke nemaju živčani sustav, kao niti ništa slično živčanom sustavu što bi zamijenilo njegovu funkciju. To se, vjerujem, i dalje uči u prvim razredima osnovne škole.

    Biljke JESU živa bića, u smislu da su samodostatna – razmnožavaju se, rastu, propadaju. No, one nisu sposobne iskusiti bol. Istraživanja na koja se neupućeni raspravljači pozivaju doista postoje, no njihovi su zaključci sramotno iskrivljeni, vjerojatno uz pomoć medija. Navodno, izmjerena je frekvencija koju biljke emitiraju nakon što ih se reže, što je veoma znanstveno istog trena poistovjećeno s "vrištanjem" od boli. Koje li sprdnje. Već površnom pretragom interneta, koji je danas svima dostupan, može se doznati prava pozadina spomenutih istraživanja – pri rezanju dijelova biljke, moguće je da iz nje izađe određena količina plina koji pri svom proboju izaziva spomenutu frekvenciju. Toliko o vrištanju.

    Također, istina je da bilje reagira na vanjske podražaje – toplinu, dodir, ponekad čak i muziku. No, to dokazuje njihovu sposobnost osjećanja boli jednako kao što vanjski input koji izaziva reakciju u računalu dokazuje da vaš laptop osjeća bol kad ga udarite. Slobodno se može ustvrditi da bi, kad bi ipak bilo otkriveno da biljke osjećaju bol, to oborilo cijelu teoriju evolucije. Zašto? Zato što teorija evolucije počiva na principu zvanom "preživljavanje najjačih", što podrazumijeva da evolutivni proces nije nasumičan, već se događa selekcijom osobina najkorisnijih za opstanak neke vrste. Promislimo na trenutak koliko bi koristi od osjećanja boli imale biljke koje su nesposobne pobjeći pred prijetnjom, ili se pokušati boriti protiv vanjskog utjecaja koji im zadaje bol. Jednostavno, ukoliko biljke osjećaju bol, teorija evolucije prestaje vrijediti jer se time dokazuje da je evolutivni proces potpuno nasumičan i besmislen.

    Zašto je toliko bitno pitanje o mogućnosti osjećanja boli u određenih životnih oblika? Zato jer cijela etika počiva na svjesnom poštivanju interesa drugih bića. Biće koje ne može iskusiti bol, ne može imati niti osnovne interese jer ne može biti povrijeđeno. Sva bića koja osjećaju bol žele živjeti bez boli, od riba do ptica, od svinja do mačaka, od žaba do čovjeka.

    Stoga ljudi koji se uporno trse skrenuti pozornost na navodnu bol koju nanosimo biljkama zapravo imaju veoma priprostu motivaciju – utišati svoju savijest. Po njima, ukoliko ni na koji način nije moguće izbjeći nanošenje boli, pa čak i ako jedemo salatu od rajčica, onda se užasi koje nanosimo desecima milijardi životinja godišnje mogu relativizirati. Ukoliko pretpostave da glavica kupusa vrišti od boli dok je se reže, lakše im je poistovjetiti salatu od kupusa sa salatom od piletine. Svakome bi normalnom čovjeku, s druge strane, trebala biti jasna moralna razlika između rezanja kupusa i rezanja pileta nožem. Ili psa. Ili čovjeka. Svi oni dijele istu karakteristiku – osjećaju bol. Kupus ne.

    Nakon svega rečenog, posebno je zanimljivo istaknuti da nikad ne poistovjećujemo npr. rezanje pileta s rezanjem mačića. Može li mi itko reći koja je realna razlika između klanja svinje i klanja psa? Za razliku od bilja, ta dva životna oblika osjećaju bol potpuno isto kao i ljudi. No, ako jedemo svinje, kokoši i ribe, trebalo bi nam biti sasvim prihvatljivo pojesti salatu od mačke, a TO pak doživljavamo kao neoprostivo barbarstvo, i govorimo o Kinezima kao o okrutnim zvijerima i neljudima, dok nam se krv i mast cijede s brade.

    Autor: Boris Kvaternik

  • TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    PORTRETNA FOTOGRAFIJA – POJAM SPORAZUMA ILI DOGOVORA

    Portretna fotografija ili portret u fotografiji vuče podrijetlo od građanskog portreta (slikarskog) prve polovine 19. stoljeća, upravo u vrijeme kad se fotografija i pojavljuje. Kako krajnja intencija građanstva nije bila dobiti umjetničko djelo, nego naprosto zabilježiti svoj lik, isprva je nastala panika među slikarima da će im fotografija oteti kruh. To se ipak dogodilo samo djelomično. Ali su se zato veoma brzo izdvojili fotografi koji su nastojali autorskim pristupom učiniti svoje portrete posebnima i drugačijima od ostalih.

    Portret je jedan od najpopularnijih žanrova fotografije. Pa ipak u ni jednom drugom žanru ne vlada toliki nerazmjer između produkcije, odnosno kvantiteta i kvalitete. Naravno, nije svaka fotografija izdvojene osobe s naglaskom na lice odmah portretna fotografija. Tu je 'siva zona' najšira. Ranije sam stavio tvrdu granicu između dokumentarne fotografije i žanrovske. Mnogo je prilika kada fotograf snima osobu, a da nema intenciju napraviti išta autorski. I tu je stvar jasna. No i u obiteljskim albumima osoba, izdvojena ili izdvojena manja grupa osoba najčešći su motiv. Ni to nipošto ne treba miješati sa žanrom portretne fotografije.

    Portretna fotografija je fotografija osobe uz naglašen autorski pristup fotografa i naglašen odnos fotografa prema modelu. Također, nerijetko je naglašen i odnos modela prema fotografu, i tada govorimo o interakciji. Portretne fotografije obzirom na odnos fotografa i modela mogu biti veoma različite. I tu uključujemo pojam sporazuma.

    Sporazum ne treba shvatiti kao neki pisani dokument, čak niti kao izgovoren čvrsti dogovor, mada ni jedno od toga u nekim slučajevima nije isključeno. Sporazum definiramo kao razinu svijesti modela o prisustvu fotografa i razina modelovog slaganja s fotografovom akcijom. Ako se fotograf i model unaprijed dogovore o mjestu i vremenu gdje će se fotografiranje modela obaviti, to je najviša razina dogovora. Posebno ako se radi o prostoru koji nije uobičajeno mjesto boravka modela (studio, prirodna ili gradska scenografija po izboru fotografa i sl.), te o posebnim uputama modelu za pripremu (odjeća, makeup, frizura). To međutim može biti i prirodni ambijent modela, radno mjesto, stan ili neko drugo mjesto u kojem model želi biti uklopljen, jer predstavlja dio njegove osobnosti. Dogovor može biti i spontan, sklopljen na licu mjesta 'danas dobro izgledaš, daj da bacim par fotki', opet uz uzajamni pristanak i sudjelovanje (poziranje). U svim tim slučajevima naglašena je interakcija, model će raditi ono što mu fotograf kaže 'glavu malo gore, pogled u kameru…', te će ta interakcija najčešće biti vidljiva upravo iz izravnog pogleda modela u kameru. Minimalni sporazum je prisutan kada fotograf 'zaskoči' osobu koju poznaje ili ne poznaje, na ulici ili u nekom općem ambijentu, kada model shvati da je fotografiran, ali spontano to prihvaća. To pokazuje osmjehom koji dobaci, pogledom u objektiv ili jednostavno činjenicom da se ne skriva. Ukoliko model pruža otpor, odmahuje, krije lice novinama ili rukom, svakako je preporučljivo da ne nastavite akciju fotografiranja, mada vas zakon u tome ne priječi. Osim, naravno, ako ste paparaci ili novinar. Ili oboje. Postoji i potpuno odsustvo dogovora, kada fotografirate osobu izdvojenu iz ambijenta izdaleka, a da ona toga uopće nije svjesna. Tu je interakcija isključena.

    Ovdje napominjem da je u Hrvatskoj zabranjeno fotografirati i pri tome skrivati fotoaparat. Drugim riječima, dozvoljeno je fotografirati sve (što nije zabranjeno istaknutim znakom), dok god stojite na javnoj površini i dok god je vaš fotoaparat vidljiv. Ako model i nije vidio fotoaparat, njemu to mora biti omogućeno. Ova mala digresija o zakonodavstvu odnosi se i na ostale motive, a ne samo na portrete. Napominjem da je to zakon u Republici Hrvatskoj, kada fotografirate u drugim državama propitajte se ili se jednostavno ponašajte na sličan način kao što vidite da se drugi ponašaju.

    Širok teoretski uvod o portretu u fotografije ipak ćemo pokušati iznijeti kroz primjere:

    Lucija

    Fotografija je napravljena u improviziranim studijskim uvjetima, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom i bljeskalicom Canon Soeedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 84 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/9.1
    ISO – 200
    Balans bijeloga – Flash

    Portret djevojke u krupnom planu (model: Lucija), napravljen je odvajanjem bljeskalice od fotoaparata i prigušivanjem bljeska, kako bi se dobila tek poluosvjetljena zona lica koja izranja iz tamne pozadine. Shooting je bio unaprijed dogovoren, djevojka je bila pripremljena i sudjelovala je na način da je slijedila moje odnosno fotografove upute. Postignuta komunikacija i uzajamno povjerenje rezultiraju veoma izraženim kontaktom očiju, što je još naglašeno zasjenjenjem polovice lica i usredotočenjem na oko na osvijetljenoj strani lica. Krupni plan, pri čemu glava potpuno ispunja i probija visinu kadra (odrezano čelo je posebna tema o kojoj će biti riječ), još pojačava dojam bliskosti, jer izgleda kao da je fotografija napravljena iz velike blizine. Portret objedinjuje studijske uvjete i 'umjetničko' barokno osvjetljenje.

    Ivona

    Istoj kategoriji prihvaćenog dogovora i potpune suradnje, dapače uz obavljenu frizersku i makeup pripremu, pripada i portret djevojke sa artističkom frizurom (model: Ivona), nastao tijekom priprema za reviju frizura. Fotografija je napravljena korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom i bljeskalicom Canon Soeedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 84 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/7.1
    ISO – 200
    Balans bijeloga – Flash

    Naglasak na frizuri uvjetuje suprotnu orijentaciju (portrait – orijentacija će također biti jedna od posebnih tema). Bočni postav ramena i frontalni postav glave malo su neuobičajeni. Obično se kod mlađih ženskih modela koristi poluprofil ramena, te nasuprotni poluprofil glave iz pogled u kameru. Takav stav fotografi nazivaju 1-3-2 pozom. Ovaj stav je bio bolji opet zbog naglašavanja frizure, dok je rame okrenuto prema kameri zbog modela haljine koji ostavlja ramena otkrivena. Kosi položaj ramena povećao bi površinu bjeline i odvlačio pažnju na manje sadržajno područje.

    Primjećujemo da u oba slučaja izostaje inače u amaterskoj fotografiji neizostavni smiješak sa blistavim nizom zubi. Dijelim mišljenje onih portretnih fotografa koji maksimalno izbjegavaju otvoreni osmjeh, smatrajući da mu je mjesto u obiteljskim albumima. Naravno, i ovo će pravilo imati mnoštvo iznimki. Ova napomena samo zato da se ne smatrate obveznima kad fotografirate, dovikivati modelima 'smiješak!' 'say cheese!' i slično. Usne trebaju biti opuštene, a malo razmaknute usne, kao na šapat ili na poljubac (ne 'duckface'!), naglašava bliskost modela i objektiva, a time i svakoga tko će poslije gledati fotografiju.

    Ana

    U svemu iznesenom sličan je i treći primjer nastao u fotografskom studiju. Fotografija je napravljena korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom i bljeskalicom Canon Soeedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 91 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/5.6
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AWB

    Model (Ana) fotografirana je izbliza uz fokusiranje na lice, koje kao i u prvom primjeru, ispunja cijeli format. Sadržajno, moguću monotoniju razbija ruka u crnoj rukavici koja se nježno naslanja na lice, podržavajući blagi nagib glave. Bljeskalica je bila postavljena na fotoaparatu, a osvjetljenje je smekšano korištenjem difuzne refleksije indirektnog bljeska od bijelog stropa i od reflektirajuće površine, postavljene ispod djevojčinog lica.

    Sva tri primjera slična su i ilustriraju tip portreta 'uhvati pogled'. Iako hvatanje pogleda zvuči kao jednostavan zadatak, potrebno je mnogo rada s modelima i mnogo iskustva hvatanja pravog momenta da bi se postigla puna razina interakcije. Zbog razloga postizanja veće razine likovnosti fotografija, kolorit je u postprodukciji osiromašen kako bi do izražaja došli fini polutonovi, tekstura lica i ostali osobni detalji modela. Kroz nastavak teme portreta u fotografiji ilustrirat ću druge razine interakcije.

    Autor: Zdenko Balog

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.