Milan Zagorac

  • Ne želim biti Grinch…

    Ali, meni ovi blagdani, blago rečeno, idu na živce. Dakle, hajde da se to sastoji samo od pučkih pobožnosti pa lijepo ode u crkvu na misu onaj koji to voli, blaguje bakalar na bijelo i na mornarski, pa na polnoćku, pa se lijepo okiti bor i svi smo sretni i veseli i za silvestrovo svi uzbuđeno čekamo nešto, nemam pojma što, promjenu kalendara, jedemo francusku, kucnemo se čašama i izljubimo, možda ne bih bio grintavi bezveznjak, ali…

    Ali to se sastoji od sljedećeg: prve se reklamice stidljivo pojave nešto prije 1. studenog, dakle, doslovno se može dogoditi da ste u kratkim rukavima, moguće da se još boja od posljednjeg sunčanja nakon kupanja u moru/jezeru/rijeci nije isprala, ali će trgovački centri započeti s decentnom dekoracijom, da bi se do kraja studenog posve definiralo da će se a) biti na štandovima i lokati kuhno vino, b) jesti kobasice s kupusom, c) napirlitan šetati ulicama, d) razmišljati o poklonima koje treba kupiti, pa makar nemao novaca i na 120 rata na Diners ili Amex, svejedno.

    Zatim stvari počinju lagano kuhati oko prve adventske svijeće, da se razumijemo, nemaju te adventske svijeće previše veze s prorokom, Betlehemom, pastirima i anđelima, nego sa stupnjevima panike jer, eto, kako kažu TV i svi mediji, „svojim najmilijima“ niste kupili nešto što ste trebali, a kako se bliži „onaj čas kad nama stiže djedo mraz“ i dogorijevaju svijeće jedna za drugom, naša je panika sve veća i sve bliže crvenoj zoni jer smo svjesni da smo dubinski zajebali – platit ćemo nešto previše i u zadnji čas, moguće krive mjere ili kvalitete, ako ne i, nedajbože, robne marke.

    Ne želim biti Grinch…

    Zato sada, a to mislim na razdoblje od 6. prosinca na dalje, izgleda kao priprema sudnjega dana, samo se umjesto opreme za spašavanje i preživljavanje kupuje sljedeće: plazme, lonce, majice s jelenima, rogove koje ćete okačiti na vašu mačku ili psa, kad već nemate sobove, igračke, razne, od lutkica, odjećice za lutkice, čarapice za princeze, puzzli, kamiona, autića, na daljinsko ili kit modela za slaganje za vašeg malog talenta, šminke, b.b. kreme, micelarne vode, pa za dan nakon proslave, neki kupuju aute na 7 godina jer sutra neće biti više auta, nove modele mobitela, jer je onaj od lani zastario, meowings asesoar, općenito hrpe bižuterije, parfema i kozmetike, razne, tablete koji vam malo ili ništa ne trebaju te tablete za živce kako biste bili propisno spremni na razdoblje koje slijedi.

    Kulminacija je između svete Lucije i tjedna prije Badnjaka. Pučki, to je dob strepnje, čak ako malo bolje pogledate to je etimološki bdijenje, vigilia di Natale, vilja Božja, ali sada je to volja trgovinska, blagdanska psihijatrija na vrhuncu: kupuje se na placi sve: meso provjerenog dobavljača, kisela repa, bakalar stoccafisso, da ne bi bio neki nekvalitetan, masline, usoljene, fine, tone majoneze, šampanj, panetone, litre i litre maslinovog ulja, Speroni, Monini, nebitno, važno da nije skupo i da ga je na litre, ingredijenti za kolače, za arancine, za kuglof, za orehnjaču, u shopping hramove se teško probija, mjesto za parkiranje je neka vrsta ukazanja, čuje se kako s neba sipi pobožna „aleluja“, koridori na eskalatorima su neprohodni, liftovi izgledaju gore od gradskih buseva u najgoroj špici, gomila se probija u oba smjera i manično razgleda i kupuje i kupuje… Djeca putem ciliću, zahtijevaju lampice, „Božićne čarolije“, „Bijeli Božić“ koji se nije nikada dogodio, ali svi o njemu govore (objektivno, kod nas snijeg pada u siječnju i veljači) i sve to skupa traje i ne prestaje, domjenci za poslovne partnere, domjenci kod poslovnih partnera, vrećice s prigodnim trodijelnim kalendarima i rokovnicima s logotipima, večere s kolegama iz susjednog ureda, dakako, zaboravih predstave gdje vaši maleni plešu, pjevju, sviraju, glume u prigodnoj predstavi i svi smo sretni jer je izvedba bila ok, ni jedno dijete nije pobjeglo uplakano s pozornice, ili barem ne vaše dijete… Osim toga, valja obići te neizostavne advente, Zagreb, Ljubljana, Beč, Trst… šteta propustiti, jelte.

    To nije kraj: najbolje tek slijedi – višegodišnje natezanje školskih vlasti sa skijanjem i slobodnim danima za djecu „koja idu na skijanje“, uz postojeće vikend platkove, sljemena, kronplatze, schldminge, štajaznam što sve ne, naravno, s neizostavnim sarmicma, jebale nas sarmice, dobro da nisu one koje su skuhane još na staru godinu, a jede ih se na Novu godinu baš u trenutku kada se začuje Radetzky marš iz Beča… i tako do pravoslavne Nove godine, naravno, preko pravoslavnog Božić, jel, obići ćete i prijatelje i rodbinu koji slave, maznuti još jednom neku česnicu, možda vam se i posreći novčić, iako ste se kao za novu godinu odrekli slatkog, masnog i cigara. Da ne zaboravim, u Trstu počinju prvi saldi, ne ovi naši, bezvezni, da, da, tek sad možete nabaviti fenomenalan Missoni šal za svega 68 eura, inače je 268, ili nevjerojatno potreban sat Cerutti, samo 120 eura, inače je 500. Ne moram reći da ste zapravo u bankrotu, ali riješit će se to podizanjem jednog nenamjenskog, kaže ona banka, „nikad lakše“.

    Uglavnom, tada to završava, rado bih zapalio jednu svijeću uz onaj već spomenuti „aleluja“. I da, što sam stariji, to sam sve mrzovoljniji po tom pitanju. Ne, ne oduševljavaju me praporci, ni cin-cin-cin, ni jeleni kao logotipi na televizijama ili najnovijoj kolekciji iz H&M-a, da ne govorim zajednički dočeci koji podrazumijevaju masu veću od 4 osobe, s time da te 4 osobe predstavljaju ujedno 4 člana najbliže obitelji.

    Nakon toga, ništa, život ide dalje. Valja riješiti problem odbačenih jelki i smreka, valja započeti novu godinu i gurati baraku dalje, kamo i koliko, ne znamo, do sljedećeg panblagdanijuma…

    Autor: Milan Zagorac

  • Nisam na čisto s „lidlićima“

    Zacijelo bih se pridružio pravedničkoj gomili koja je odlučila obračunati s onima koji promoviraju pogrdan naziv „lidlići“ za siromašniju djecu u vrtiću ili osnovnoj školi da ne postoji jedan ali… A to je, sjećate se, morate se sjećati, ona genijalno smišljena „kao fol“ negativna kampanja „mama iz Rijeke, kćer Zara i odvratan poklon-bon iz H&M-a“, zar ne? E, to je bila kampanja, danima se o tome pričalo, nastojalo se proniknuti koja je to „glupača“ izvalila i ostala živa, ali na tome se skupljalo empatijske bodove, naravno, nitko se ne želi identificirati s bahatom mamom male Zare (jadna, mala ni kriva ni dužna nosi ime konkurentskog brenda), već će se svi identificirati s dobrom i pravednom H&M-ovokom, zar ne?

    To se inače zove asimetričan sukob, i super funkcionira. Djeluje ovako: ja sam mali, slab, jadan, imam velike lijepe okice (nemam, ali nema veze) i siromašan, a onaj drugi je bahat, grub, arogantan, pun sebe… I sve bi to bilo super cool, kada ne bi danas postojale društvene mreže pa svaku takvu situaciju baš svatko može prikeljiti na Facebook. Dakle, zaista morate biti ograničenih intelektualnih kapaciteta da se prihvatite uloge ovoga drugoga, dakle, bahatog i nametljivog, arogantnog i bezobraznog. Ljudi će vas razapeti. To je u ljudskoj prirodi, mi uvijek „padamo“ na slabije, to je naša ugrađena empatija, i nema veze što možda ovaj prvi jako dobro zna manipulirati, mi smo prirodno na strani slaboga. I šlus.

    Sad dolazimo do „lidlića“, ovaj put u Splitu. U biti, uopće ne sumnjam da takva vrsta ponašanja, koja je, naravno, naučena u roditeljskoj kući, postoji, postojala je i postojat će. Uvijek je bilo ljudi koji su bahati i arogantni i koji će se bez imalo skrupula ismijavati siromašnijima od sebe i prenositi takvo socijalno idiotsko ponašanje na svoje potomke. Ne samo siromašnijima, nego i ljudima drugog porijekla, drugog naglaska, drugog izgleda, rodno, spolno, zbog toga što je netko premalo ili previše pametan… Kako kod nas ne postoji protestantska etika koja mjeri jedino rad, rad i samo rad, već mjeri samo neku vrstu prijetvornosti i bahatluka koju eufemistički nazivamo „snašo se čovjek“, naš će čovo, homo balcanicus koji misli da je svojim postojanjem zadužio ako ne čovječanstvo, onda barem svoju okolinu za vijeke vjekova, vrlo lako pomisliti da ima pravo suditi nekoga po odjeći iz Lidla. Ili, općenito, misli da ima pravo suditi po bilo kojem drugom kriteriju. Dakle, da zaključimo, ova vrsta našeg raslojavanja čak i u najranijoj životnoj dobi nije nikakva nepoznanica. Svi smo manje-više doživjeli neku vrstu poruge i diskriminacije na neki od tih računa. Što ćeš, ružna mentalitetska crta, rekao bih duboko ukorijenjena i teško popravljiva, možda bismo samo dugotrajnom edukacijom i učenjem o demokraciji i humanističkim načelima uz posebno cijenjenje vrline rada naprama „snašo se čovjek“ na kraju postali bolje društvo. Jer to je utopija koja postoji samo ako se ljestvice postavlja sve više i više, a da gornja granica ne postoji.

    Usput budi rečeno, mene uopće ne smara Esmara kolekcija iz Lidla. Štoviše, rado odem pogledati što je novo četvrtkom ponudila zgodna teta Heidi Klum, i bez ikakvih ću kompleksa kupiti neki predmet jer je jeftino, a nije čak ni tako loše. O, da, kupit ću i hlače u Mani, sat na eBayu i vozit ću 8 godina stari Hyundai. Zapravo, uopće me nije briga.

    No, smeta me uopće primisao da je moguće, dakle, ne tvrdim, ali pretpostavljam, jer je bilo takvih slučajeva, da se preko djece – dakle, inače najosjetljivije skupine na koju smo još dodatno svi jako hiperosjetljivi - lomi priča o jednoj robnoj marki. Dakle, ne samo priča o raslojavanju djece u dječjim vrtićima i ranoj školi, nego i o samoj robnoj marki. Jer, priznajmo, nije ovo neko generičko ime tipa Miss Caritas ili Miss Crveni križ (također odvratno), ovo je vrlo jasno i nedvosmislena aluzija na jednu robnu marku jednog trgovačkog lanca poznatog, između ostalog, po jeftinoj odjeći. Koji je, pretpostavimo, na način specifičan današnjem vremenu odlučio provesti jednu kampanju. Jer temeljno je pravilo dobrog PR-a da ste vi dobar i pravdan čovjek. Ne radi se samo proizvodu ili marki, radi se baš o vama. Vi ste u situaciji da ste pravednik, a nema ništa bolje od moralne superiornosti. I namjernim izborom „lidlića“ pokazujete svoj stav.

    Možda posve griješim. Uostalom, u ovoj se zemlji puno ljudi hvali da su istraživački novinari, pa neka odrade ovaj posao do kraja i provjere o čemu se radi: o „lidlićima“ kao kategoriji siromašne djece kojoj se rugaju loše odgojeni vršnjaci ili o lukavoj i prilično, usudio bih se reći, bezobraznoj kampanji, ili i o jednom i o drugom.

    Uvjeren sam da će grafikoni rasta prodaje pokazati uspješnost ili neuspješnost moguće kampanje. A u nas će priča ostati na tome do prve sljedeće prilike jer, nemojmo se zavaravati, par spominjanja na društvenim mrežama ne čini promjenu. Za to je potrebno ipak puno puno više…

    Autor: Milan Zagorac

  • Normabel nacije

    Uz tzv. najdepresivniji dan u godini

    „Današnji život možeš preživjeti jedino ako uzimaš tablete“, kaže mi neki dan jedan prijatelj.

    Mislim da sam o ovoj temi već pisao, ali nije ni važno, čini se da je sveprisutno: jednostavno, ako niste na neki način nakljukani, kako ćete izdržati divotu svakodnevice? Divim se svima onima koji onako bezočno tvrde „meni to ne treba“. Pa dobro, vjerujem da ne treba, zaista vjerujem da ima onih kojima ništa ne treba, no zašto onda sve statistike uporno i dosljedno svake godine govore o sve većoj i većoj potrošnji psihofarmaka.

    Možemo mi o tome i na druge načine: npr. za sve je kriv kapitalizam i psihičko i fizičko iscrpljivanje čovjeka. Ali, kako ćemo onda objasniti da je prije generaciju-dvije glavni anksiolitik bio alkohol, pa se i unatoč činjenici da nije bio „kapitalizam“, da se sindikalno ljetovalo, da se imalo siguran posao i plaću te da je svaka sretna obitelj imala mamu, dvoje djece i tatu pijanca, dakle, da se lokalo sve u šesnaest, da smo bili zemlja notornog alkoholizma, a o čemu su postojale i mjerodavne studije i vrlo ozbiljni stručnjaci za bolesti ovisnosti. Pa ne valjda jer su ljudi bili presretni.

    Normabel nacije

    Nekako smo uz cigarete prognali i alkohol iz javno prihvatljivog ponašanja, no supstitut je tu, možemo i o onim blagim, biljnim sredstvima, no možemo i o ozbiljnijim psihofarmacima, o onima koji nas koliko-toliko održavaju u stanju radne sposobnosti i normalnosti potrebne za obavljanje svakodnevice, kada već ni socijalizam ni kapitalizam nisu postigli raj na zemlji gdje s nama na livadi pasu govedo, ovca i lav. Ne, činjenica da smo ovisni o tabletama je neosporna i svatko onaj tko tvrdi drugačije ponajprije laže samoga sebe, a onda i druge, osim ako nije taj sretnik kojega jednostavno ni za što nije briga. Menefregista, kako bi rekli Fijumani. Dobro, ostavljam prostor i za iznimke, zašto ne?

    No, postavimo si iskreno pitanje: možemo li si dopustiti da nas nije briga? Da se kola kreću sama od sebe, bez naše intervencije i brige? Možemo li izdržati najprije pritiske na poslu, koji postaju svakim danom sve apstraktniji i sve manje samorazumljivi, možemo li izdržati pritiske u obitelji koja postaje izložena sve većim i većim pritiscima, možemo li si dopustiti da nas nije briga kako će se namaknuti novac za plaćanje obaveza, možemo li si, na kraju krajeva, dopustiti da odemo na pusti tropski otok vječnoga proljeća, isključimo ili bacimo mobitel u more i kažemo „jebe mi se“? Čisto sumnjam. „Posao iz snova“ reklamiran prije par godina u Australiji bio je čist PR spin.

    Bilo kako bilo, preživjeti današnjicu može se „uzimajući terapiju“. Dobre smo stare načine (napijanje alkoholom, a kamo li uživanje droga) banirali i stavili na stup srama, neke drevne načine i iskustva nošenja sa svakodnevnim stresom i brigom smo zaboravili, pa nam ne preostaje ništa nego da se ponašamo upravo tako da jednostavno stvari prepustimo benzodiazepinskom zaboravu. Pri tome ne treba zaboraviti da nam i mediji vrište s porukama o „epidemiji depresije“ ili „najdepresivnijem danu u godini“, pa ćemo nimalo suptilnom sugestijom dobiti poruku koja nam ukazuje na to da smo mali, slabi i nemoćni i da nam ne preostaje ništa drugo do obratiti se velikom farma-Bo(r)gu koji nudi, ako ništa drugo, onda kratkoročno rješenje, ali uz uvjet da ga uzimamo redovno.

    Ovaj moj tekst nije ništa drugo do konstatacija već sto puta konstatirane teme. Apsolvirano. Znamo. No kako dalje? Koji je konačni izlaz iz ove peripetije? Možda će odgovore morati donijeti samo vrijeme. Za sada, umjesto onoga antičkog „opijajmo se“ prilagodimo stihove: „ne preskačimo terapiju“.

    Autor: Milan Zagorac

  • Novogodišnje odluke

    "Ako ostanete u proizvoljnim i umjetno stvorenim granicama, hodat ćete između dvaju visokih zidova: tako ne vidite neizmjernost svijeta. Ali ako razbijete zidove koji ograničavaju pogled, te ako ta neizmjernost i beskrajna nesigurnost potaknu strah, onda se u vama budi drevni spavač, čiji je glasnik bijela ptica. Tada trebate poruku starog krotitelja kaosa. U tom vrtlogu kaosa živi vječno čudo. Vaš svijet tada postaje prekrasan. Čovjek ne pripada samo uređenom svijetu, već on također pripada svijetu čuda svoje vlastite duše." (C. G. Jung. Crvena knjiga, Liber Novus, str: 228-229.)

    Baš smo dosadni i sebi i drugima s tim novogodišnjim odlukama: neću pušiti, dobro, barem ću smanjiti pušenje, neću jesti masno, brinut ću o svojem zdravlju, udomit ću mačku/psa, vodit ću više računa o svojim roditeljima, bit ću obazriviji prema kolegama na poslu, bit ću marljiviji, manje ću se zaduživati, racionalnije ću trošiti, počet ću raditi u pučkoj kuhinji, pomagat ću u socijalnoj samoposluzi… I tako dalje i tako dalje.

    Bullshitting. Nikad ništa od toga. Naime, ljudi smo, svi smo ispod kože krvavi: zašto bih prestao pušiti ako to nikome ne smeta, zašto bih jeo manje masno, ako se ne vidi ništa i nisam doživio tri srčana udara, a nemam čak ni problem s trigliceridima i šećerom, neću udomiti ni mačku ni psa jer će mi a) uništiti biljke po stanu, b) zasmrdjeti ga i c) morat ću brinuti o njihovoj higijeni ili ih, nedajbože, voditi u šetnju, naime, psi su dozlaboga dosadni po tom pitanju. Ovo o roditeljima, pa, čuj, zdravi su još, neka brinu sami o sebi, nazvat ću ih telefonski i riješio sam problem, a kolege na poslu ionako nisu zaslužili godinama, ma što godinama, desetljećima da se prema njima odnosim manje cinično nego do sada, marljiv sam i do sada, zašto bih bio marljiviji. Racionalno trošiti? Pa trošenje i racio ionako ne idu zajedno, jednostavno volim satove, a sviđa mi se i onaj SUV, sam sam, pristojno zarađujem, zaista se nikad ni sa čime nisam nagradio, nagradit ću se s jednom Kostarikom ili Kubom, možda i Meksikom, kažu da je i Ekvador prekrasan. Socijalnu samoposlugu ću riješiti na štandu u hipermarketu, tamo ću kupiti tri litre ulja, dvije kile brašna, a možda kupim i Ulične svjetiljke.

    Nova godina

    U krajnjoj liniji, jebeš sve to. Možda od svega ne bude ništa, navikao sam već toliko na sebe i svoju komociju da mi se zaista ne da mijenjati ništa.

    Što su naše tzv. novogodišnje odluke? Ništa drugo nego potreba da se mijenjamo. Zašto ih se onda nikada, ali nikada ne pridržavamo? Jer smo inertni. Čak i s malim znanjem fizike, znamo da tijelo pruža otpor promjeni tj. inertno je, isto je i s našim psihičkim silama. Dobro, pokrene nas tu i tamo mali osjećaj krivnje ili kivnje, ponekad i mali trzaj zavisti, ali uglavnom – budimo iskreni – postajemo sve manje spremni na kompromise i promjene.

    Zašto ova moja opservacija?

    Upravo zato što s godinama uočavam neke stvari kod samoga sebe koje ukazuju baš na ovo, na inerciju, na komociju, na potrebu da zadržimo postojeće stanje, da što manje miješamo tamo gdje ne treba. No svjestan sam dviju nepokolebljivih i neprispodobivih sila: prva jest da ništa nije stalno, a druga jest da se moraš prilagođavati. To je naša dubinska unutrašnja potreba o kojoj smo izgubili instinkte pa se nastavljamo kotrljati po onoj „vrč ide na vodu dok se ne razbije“, to jest, dok nas ne pritisne neka vanjska sila koja nam jednostavno ne daje prostor za komociju. To doživljavamo kao nepravdu, nesreću, uskratu ili nevolju, nikako ne kao priliku ili nedajbože novu mogućnost, onu staru narodnu „nećeš dobiti ništa novo, dok ne pustiš ono staro“, odnosno onu po kojoj moraš poravnati neke prethodne račune, ne bi li ti se napokon otvorili novi horizonti.

    Čovjek je biće promjene i čovjek je biće dviju važnih dimenzija: one materijalne egzistencijalne, koja se sastoji od zadanosti i one druge, neprispodobive, neopisive, onoga što će duhovne discipline nazvati transcendencijom, a psihoterapeuti nesvjesnim, a koju pučki objašnjavamo kaznom božjom, karmom ili jednostavno višom silom, no one postoje u određenoj ravnoteži i mi to cijeli život nastojimo osvijestiti. Komocija je izbjegavanje, novogodišnje su odluke svijest o potrebi promjene. Odatle i proizlazi ona uvodna izjava Carla Gustava Junga o potrebi razbijanja vlastitih zidova i suočavanja sa svojim strahovima: da, samo oni, konačno, određuju to hoćemo li se pomaknuti i hoćemo li, naravno izloženi naporu i pritisku, pronaći to nutrašnje svjetlo, kako ga god nazivali.

    Prvi korak da se to dogodi, možda je, da si, supijani ili dobro nahranjeni tijekom blagdanskih dana ne dajemo nerealna obećanja. Radije poduzmimo nešto tijekom ostatka godine. U svakom slučaju je iskrenije.

    Autor: Milan Zagorac

  • Obitelj kao … breme?

    Dugo se već u meni skuplja jedno razmišljanje, a koje mi se čini da nije nimalo nevažno niti ga se može olako odbaciti, a to je ono o obitelji. Želim reći da obitelj, u svojoj stvarnoj formi, onakva kakva jest, nije nimalo slična onim slatkastim slikama s (uglavnom predblagdanskih) reklama. Upravo suprotno, ona je već odavno drugačija, samo je valjda u našoj čežnji zadržala taj starinski oblik: mama, tata, dvoje djece, pas, mačka, djed, baka, svi zajedno u radosti iščekuju neke od blagdana, za stolom punim hrane, dok vani pada snijeg, a darovi su ispod bora… Ili se u najbolju ruku dogodi, eto, nekim čudom, iznenađenje, pa se u posljednji čas spasi već gotovo „upropaštene“ blagdane. Možda odatle i toliko parodija blagdanskih filmova? I da, toliko mračnih obiteljskih serija.

    Obitelj kao … breme?

    I da, tu dolazi onaj blink, ono nešto što kaže „ma ne, to je samo bajka“. Jer u stvarnosti obitelj je već struktura u kojoj se svatko bori za mrvicu svoga mjesta, ako već ne za dominaciju, za mrvicu sebe, a sve u kontekstu ispričanih ili prešućenih činjenica koje na ovaj ili onaj način postaju - breme. Obiteljsko breme, koje, hoćeš-nećeš, dobivaš u amanet. Sve te obiteljske tajne, neizrečene krivnje, prijevare, rastave, ostavljanja, osamljivanja, bočni i vertikalni pritisci, ustezanja koja postoje još od djetinjstva, čak i mala priznanja sasvim benignih istina poput one „da, ja sam vegetarijanac“ (hvala, Hana, na odličnoj usporedbi neki dan na Facebooku!), da ne govorimo o većim ili najvećim pitanjima, primjerice raspodjeli imovine po smrti nekog familijarnog gerontokrata, sve je to jedno breme koje stalno i iznova otvara pitanje borbe i preživljavanja u nečemu čemu smo pridali tako romantična te oku i uhu ugodna značenja – obitelji – to jest, titramo samima sebi da je riječ o „gnijezdu“, samo zaboravljamo reći da iz te „džungle“ uvijek i iznova nastojimo pobjeći glavom bez obzira (dobro, tu vas neće pojesti, ali će svatko svakoga posjesti na pravo mjesto za stolom).

    Primjera imam i iz vlastite obitelji, u kojoj trenutno sužive čak četiri generacije, da se slučaj poklopio u svega godinu-dvije, bilo bi ih čak i pet, svaka sa svojim zahtjevima i potrebama, sa svojim svjetonazorom, sa svojom voljom za oblikovanjem samih odnosa unutar u obitelji, i sve to odreda opterećeno bezbrojnim naslagama sjećanja, generacijskih transfera krivnje, osjećaja krivde ili pravde, međusobnih trvenja i gloženja i po generacijskim i po osobnim granicama, pa do onoga čisto materijalnog aspekta: obitelj zrcali društvo u cjelini gdje je na mladima da se izbore za svoje mjesto, a na starima da zadrže postojeće stanje. I da, to će se očitovati najbolje baš za onim blagdanskim stolom, gdje će jedni za mir u kući nešto (što god to bilo) prešućivati, drugi, mlađi, će provocirati, a treći će autoritetom, ponajviše starosne hijerarhije, određivati gdje je kome mjesto i kada je na kome što govoriti. Najmlađi će dobiti posebno, izdvojeno mjesto, ono za stolom za djecu. Oni ne mogu sudjelovati u raspravama starijih. Problem je kada ostanete predugo za stolom za djecu.

    Obitelj je nagrižena iznutra, ipak sa specifičnom kohezijom koja nastoji zadržati postojeće stanje i mladima koji ga nastoje razoriti jer im je ono neodrživo i tjeskobno, ne bi li s vremenom stvorili svoju - izabranu obitelj, kakva god ona bila. Ali, opet – obitelj - koja će vrlo vjerojatno ponoviti manje-više iste ili slične pogreške iz onoga prethodnog modela, unatoč (moguće) posve novom kontekstu.

    Upravo u obitelji stječemo ta prva formativna iskustva, prve obrise stvarnosti i svijeta koji nas okružuje, ali i po prvi puta dovodimo u pitanje „neoborive“ istine (ono kada se djeca postavljaju na posve suprotne pozicije od roditelja, kada otkrivaju njihove slabosti i ismijavaju ih, dok ih podsvjesno kopiraju), otkrivamo sebe u svijetu i nešto kasnije prepoznajemo temeljne zakonitosti svijeta upravo u toj obitelji (grubi darvinizam s faktorom empatije koja je uglavnom ljudska karakteristika). To su one napetosti na čijim se granicama stalno nalazimo, dok je ona slika obitelji iz prvih rečenica teksta, ona romantična – zacijelo oduvijek bila i ostala tek utopija.

    Danas istovremeno i slavimo obitelj i užasavamo se njezinog prejakog stiska, istovremeno želimo slobodu od nje i želimo da nam negdje postoji toplo utočište od vanjskog svijeta. Istovremeno se trudimo ostvariti je, nastojeći se cijelo vrijeme održati kao posebna, odvojena jedinka. I da ta paradoksalna borba, to stalno edipalno narušavanje poretka, taj stalni nemir nasuprot utopiji, to je ono nešto gdje ili postajemo čovjekom ili, ne uspjevši se otrgnuti, stalno ostajemo zatočeni u poziciji djeteta.

    No, kako uspostaviti tu ravnotežu? Teško da se može dati jedinstven i jednoznačan odgovor, možda se nešto može rješavati „simptomatski“, no „sistemski“ teško da ćemo uspjeti razriješiti ovo naše najveće i često cijeloga života nerješivo pitanje. Na stranu sva veličanja ili odbacivanja , čini se da je jedno od najtežih pitanja čovjeka, na kraju, tko će gdje sjediti za obiteljskim stolom. Još jedno, na kraju, kakva god ta obitelj bila.

    Autor: Milan Zagorac

  • Otići daleko da bi upoznao sebe: neprocjenjivo

    Tako nekako glasi reklama za jednu kartičarsku kuću. Naravno, to je lijepo reći, ako mislite putovati, koliko god putovanja danas bila jeftinija i dostupnija nego ikad. Jer, naime, ipak vam je nužna ta kartica ne biste li „otišli daleko i upoznali sebe“ na taj način, imati kakva-takva primanja i moći to platiti, pa makar i na 12 rata, no ne da mi se sada o nekim socijala-pričama. Osim toga, treba i vremena. Dakle, tih 500 eura karte do Sjeverne Amerike, oko 800 sa svim taksama do Južne, oko 500tinjak do Malezije, Singapura ili Kine, objektivno ne predstavlja baš neki svemirski neshvatljivi iznos niti nam je potrebna jednadžba kolapsa valne funkcije za zbrojiti dva i dva, a da se nađete šest ili osam vremenskih zona daleko. Dobro, ima tu još troškova, ali za to je ovdje ona kartica, zar ne? Uračunamo li k tome da se u doba naših prabaka i pradjedova takva putovanja smatralo višemjesečnim riskantnim podvizima za koja se zalagala imovina, a danas nečim što je u redu veličina jedne osrednje mjesečne plaće, tada se vidi značajan pomak u smanjenju svijeta. Još uračunajte i činjenicu da svatko od nas s jednom običnom osobnom iskaznicom može u najmanje 30 europskih država.

    Putovanje

    Iako, zapravo, mislim da je sama misao koja je izrečena u naslovu nešto posve drugo od onoga na što dobro ugođeni kopirajteri misle, pozivajući vas, naravno, na stvarno putovanje: prije bih rekao da smisao tih riječi znači promjenu pozicije, ne bismo li vidjeli ono što nam izmiče i što nam je inače slijepa točka ilitiga mrtvi kut. Jeste li čitali Coelhovog Alkemičara? Znam, znam, reći ćete mi da se povodim za piscima-bezveznjacima, za popularnim misticima i manipulatorima, itd., ali neka, Coelho je lukavi alkemičar, ne smatram ga nimalo bezveznim piscem, a kamo li ispraznim, on samo zna kako se „to radi“ (naime, legendarne su njegova poigravanja s čitateljskom publikom čak i u onim područjima gdje zna da ne može naplatiti rojalitete) i ima pravo to raditi: naime, postoji određeni niz ključnih riječi i fraza na koje se odmah „svi uhvate“, koje postaju „magnet“ za one na koje se cilja i koje time postaju viralne, pa ako to mogu raditi propagandisti i piaristi svih boja i fela diljem svijeta, uključujući i kopirajtere za već rečenu kartičarsku kuću, zašto to ne bi mogao i Coelho? Naime, njegov glavni junak u spomenutom romanu kreće na put ne bi li otkrio „veliko blago“, no put ga na kraju vraća na točku odakle je krenuo i u samoga sebe gdje se i krije sama jezgra promjene. No, je li ona bila moguća bez promjene pozicije, odnosno samoga puta, odnosno stečenoga iskustva? Bez rizika i bez opasnosti, bez napuštanja poznatoga i odlaska u nepoznato? Bez upoznavanja novih ljudi i novih ideja? Bez kršenja pravila igre za koju se već odavno mislilo da su karte podijeljene?

    Put ne znači samo put. Na primjer, od cijelog putovanja, meni se najčešće sviđa sama vožnja, bilo da vozim sam ili da sam vožen, svejedno. Sve ono ostalo, dolazak na kolodvore, parkirališta, aerodrome, luke, ulazak u gradove, sve me to ne zanima ne znam koliko, štoviše, predstavlja mi davljenje i maltretiranje u odnosu na čin putovanja, pa ispada da bih mogao doma sjediti u fotelji, uključiti oko sebe zvukove i simulirati putovanje, npr. osam-deset sati noćne smjene, imao bih čak i osjećaj jet laga.

    Putovanje znači vrijeme razmišljanja o sebi, ali još više onaj unutarnji osjećaj nadilaženja granice do sada postavljenoga, potreba da se iskorači iz rutine i svakodnevice u nešto drugo. Ergo, onaj koji putuje stalno, njemu bi ne-putovanje značilo putovanje. Poanta je da se, konačno, sebe spozna iz onog ranije spomenutog mrtvog kuta. Putovanje kojim nismo ništa dobili ne vrijedi ništa. Putovanje s kojeg nismo donijeli neku uspomenu, neko sjećanje, neko iskustvo s kojeg smo skinuli veo tajne ni nije putovanje, već stajanje u mjestu, zapravo, znači da nisi otišao nigdje. Jer, na kraju krajeva, cilj je upoznati – upravo kako kaže reklama, a to je zacijelo neka puno starija mudrost – samoga sebe. Znate već.

    Možda da sam klinac od kojih dvadeset i nešto, možda bih doslovno shvatio tu reklamu, uzeo pinklec na rame i put pod noge. Možda bih zaista sjeo u noćni vlak za Lisabon, ili bih odletio u neku egzotičniju destinaciju, daleko, što dalje, nešto a la Jedi, moli, voli. Danas znam da se te male promjene očituju u nečemu drugome, u dnevnim, često nesvjesnim odlukama kojima nastojimo zaviriti u zakutke gdje nismo do sada nikada navratili i time dobivamo još jedan komadić velike slagalice koja će potrajati – pa do kraja života… Sa svim onim „gore-dolje-vlakić-smrti-forama“, čas iznad, čas ispod, čas naglavce, čas ovako, čas onako… Očituje se u tome da se počnemo spremnije i odgovornije suočavati sa životom koji je – to ste već shvatili – vrlo zeznut igrač kojeg valja uhvatitiza rogove.

    Upoznati sebe stoga ne znači pobjeći, jer od sebe ne možeš pobjeći. Upoznati sebe znači suočiti se sa samim sobom i imati dovoljno hrabrosti i iskoraknuti tamo gdje je tama, možda je i provalija, tko bi ga znao, vođen vlastitom mudrošću, srcem i voljom, a prepušten zaštiti … pa … u tarotu je to karta lude, zar ne?. To je zaista neprocjenjivo. Za sve ostalo, konačno, može se pobrinuti i ona kartičarska kuća iz naslova.

    Autor: Milan Zagorac

  • Pacifički el camino

    Pacific Crest Trail Nikole Horvata

    Iako sam se mislio ovaj tjedan malo odmoriti od pisanja (što je skoro tehnički neizvedivo, ali nema veze), ipak me je jedan članak naslova „Nakon što sam prešao 4270 km, shvatio sam da živimo pogrešno“ iz Jutarnjeg potaknuo da razmislim o onome što je rekao Nikola Horvat (to je ime putnika) nakon propješačenih točno 4279 kilometara.

    U biti, nije mi se jednom dogodilo da kažem „treba odjebat sve i otići na Velebit čuvati ovce“, no to je prilično komplicirana priča u izvedbi, a o onoj drugoj, dakle, s uključenim Mastercardom - gdje se trebaš odvažiti na putovanje, a za sve ostalo tu je poznata kartica, pisao sam nešto ranije. Obje sadrže ono bitno: izgubiti se da bi se pronašao. Nestati ne bi li se pronašao. Uostalom, zar nije jedan od najvažnijih svjetskih klasika književnosti zašao u mračnu šumu u sred života?

    Pacifički el camino

    Jer što je drugo Nikola Horvat učinio do izgubio se, kako bi se – ma treba ipak biti pošten i prema sebi i prema drugima – pokušao naći. Ušao je u svijet čegrtuša, ekstremne vrućine i hladnoće, puma, grizlija i prave divljine pustinje i šumetine (dobro, imamo i mi primjere takve divljine, ali ne toliko ekstremne), ostavio doma svoje, (da, i to je faktor koji treba uključiti u jednadžbu jer vrag se krije u detaljima) i ovisan samo o sebi, svojim nogama i vjeri da će uspjeti ispješačiti taj put koji je sve samo ne ležerna šetnjica.

    Uostalom, zar nije tako bilo oduvijek? Odlazili smo još u srednjem vijeku na višetjedna pa čak i višemjesečna hodočašća, bili u tim trenucima (zamisli društvene osjetljivosti toga vremena!) amnestirani od plaćanja, dažbina i obveza kad smo išli npr. u Akvileju ili još dalje, u Santiago (poznati El Camino koji nije samo onaj odjeljak od 800tinjak kilometara poznat i hodan i danas, već puno puno dulji put koji se proteže skoro preko pola Europe) položiti zavjet, bitno je da smo pokušali, otisnuli se, oslonili sa svojim štapom i na svoje dvije noge, spavali u štalama i na sjenicima, jeli uz pomoć dobrohotnika koji su nas htjeli počastiti, imali posla s divljim životinjama (samo pokušajte zamisliti medvjedicu ili vepricu u šumi, prisjest će vam odmah), a sve to kako bismo – na kraju krajeva – pronašli neki novi smisao. To predstavlja onu fazu presvlačenja stare kože, ili još bolje stare ljušture kod rakova, kada se zavučemo pod kamen i čekamo da nam naraste nova, našem novom, fizičkom ili duhovnom tijelu, primjerenija koža.

    To je taj put: on je metafora i on je bitan više od samoga cilja, jer je sam put, sam proces, sam razgovor ponajprije sa samima sobom, a onda i s drugim namjernicima s istim ciljevima tijekom hodnje u biti cilj, a to je traženje adekvatne opreme za novi život.

    Iako sam puno puta u životu putovao, bliže ili dalje, nikada nisam poduzeo nešto takvo. Jer ovdje putovati ne znači stavljati recke na države ili pokrajine ili gradove koje sam posjetio, preskačući avionima ili vlakovima ili autocestama cijele kontinente (štoviše, dolazim, onako heideggerovski do zaključka da je to baš „neautentično“), nego putovati znači živom nogom zagaziti na tlo, stati, otkoračati taj put sa svim njegovim poteškoćama i da, onim drugim, lijepim iskustvima koja će nam zauvijek obilježiti život.

    Želim reći da to nije mala stvar. Naime, život je onakav kakve uvjete dobijemo i da, možda ne manje važno, kako ga želimo gledati, kakav nam je pogled na svijet, hoćemo li na tom koračanju čekati u stalnom grču da nas pojede medvjed i biti u stalnom strahu ili ćemo nastaviti hrabro pa čak i priglupo dalje, pa dobro, ako se pojavi medvjed, već ćemo nešto smisliti. Pitanje je što je tu priglupo.

    Nikolina je priča u biti priča o onome što bismo svi, na ovaj ili onaj način trebali napraviti u životu. Možda mrvicu mrvicu hrabrosti više, malo više optimizma i nešto sreće s tehnikalijama, i da, možda je baš to taj el camino kao metafora samoga života onakvog kakav zaista jest, dakle, čupav i dlakav, potreba koju nikako ne smijemo potisnuti. Što je za nas taj camino, e to je pitanje za svakoga od nas pojedinčano.

    Autor: Milan Zagorac

  • Pas, a ne zločinac

    Naime, malo je koji slučaj sudske prakse i narušenih međususjedskih odnosa kod nas doveo do ovakve društvene mobilizacije kao onaj psa Mede iz susjednog sokaka, nekog jadnog avlijanera koji je, a što će pas drugo, nego lajao, moguće i na mjesec, pa je samim time završio kao top vijest na hrpi naših portala i visoko na ljestvici relevantnosti društvenomrežnih statusa.

    Pas, a ne zločinac

    I ne, ne bih sada u obranu psa, jer pas je tu da laje i moguće susjedima ide na živce, ta nije ni prvi ni jedini, čak i sam u vlastitom susjedstvu imam njih nekolicinu koji se bude u gluha doba noći ne bi li telekomunicirali sa svojom psećom braćom. Štoviše, mogla bi se ta životinjska farma proširiti na galebove koji galame od jutra do sutra, posebno na jednoga koji uporno cvilka na dimnjaku susjedne zgrade štiteći svoj teritorij. Mogla bi se ova priča protegnuti i na par vrana koji je suvereno zauzeo vrh obližnjeg libanonskog cedra i koje od tamo uporno krešte. Da nastavimo s vranama, znam koliko mojim zagrebačkim prijateljima i poznanicima ove krasne i ozloglašene ptice jednostavno „titraju živce“ te bi uredno ove krasne „ptice pjevice“ izvezli svojim prijateljima u onim krajevima gdje nema vrana, pa neka i oni malo uživaju u milozvucima jutarnjih kreštanja. Mogu ovome dodati jednu pomalo bizarnu epizodu iz mojeg hotelskog iskustva gdje su poneki gosti osjetljiva sluha imali vrlo značajan, čak i pisani prigovor na ptičji pjev od ranoga jutra (jednima je išao na živce čak i slavuj koji pjeva noću!), posebno tijekom ranih ljetnih svitanja kada stotine, da ne kažem tisuće ptica udaraju sve u šesnaest svoju komunikaciju, što je ovim navedenima toliko išlo na živce da su predložili da naš vrlo skupi resort nabavi neki repelent kako bi uklonili ovaj značajan „nedostatak“. Odgovor od osoblja bolje da ne kažem, on bi glasio, među nama, „neka pokriju uši“.

    Pustimo sada na stranu što su nam, ovakvima kakvi jesmo, odvojeni od prirode, navikli na zvuk prolazeće kompozicije teretnog vlaka, tramvaja, rulanje autobusa ili kamiona miješalice prirodni zvukovi postali nepodnošljivi, naime, gotovo bih mogao dati ruku u vatru, ali svaki bi psihijatar uz ovakvu primjedbu stavio neku svoju napomenu koja bi ukazivala od određenu „neurotičnost“, a što li je drugo to ako nam zvuk psa, mačaka koje se tuku na ulici, vrapčjeg živkanja, galebljeg kliktanja ili vranininog kreštanja predstavlja veći problem od cjelonoćnog zvuka strojarnice lifta ili turiranja automobila u 4 ujutro. Želim reći nešto posve drugo. Štoviše, mislim da odluka sutkinje u vezi psa Mede zacijelo nije ni protupravna ni neuobičajena, štoviše, zacijelo je u skladu s komunalnim redom, remećenjem javnog reda i mira te pravom drugoga da ima miran san, te je u skladu s postojećom sudskom praksom. Moja primjedba uopće nije usmjerena na sutkinju i presudu kao takve: jako dobro znam što je kršenje komunalnog reda i jako dobro znam koliko je to osjetljivo pitanje upravo zato što je riječ o životu i radu u zajednici koje su prepune suprotstavljenih interesa.

    Ono što ljude nervira jest revnost u ovakvim slučajevima: pas će biti kažnjen, tj. njegov će vlasnik biti kažnjen, pas će biti poslan u kut, nadam se da ga neće eutanazirati. Nasuprot tome, mimo javnih medijskih linčeva, dakle, apart od činjenice da nije svatko kriv koga mediji proglase krivim, neke ćemo evidentne slučajeve doživjeti kao krajnju nepravdu, tamo gdje se koristi svaki mogući, pa i najsitniji i najbeznačajniji mehanizam, ne bi li se evidentnog krivca učinilo nevinim, amnestiranim i slobodnim čovjekom, iako se radi o slučajevima koji nam paraju uši i koji nikako ne pomažu tome da se stvori klima povjerenja jer uporno potvrđuju onu staru, mislim da je od Maxa Webera, da našim prostorima vlada tzv. Kadija Recht, tj. pučki rečeno „kadija tuži, kadija sudi“, a završava onim, „pošteno mu sudite, pa da ga strijeljamo“.

    Riječ je o golemom gubitku povjerenja koje je na ovaj način i u slučaju psa Mede (a ne zaboravimo, posebno smo empatični prema djeci i prema životinjama, dakle, prema onima za koje znamo da se ne mogu braniti) samo dobilo svoju krajnje neugodnu potvrdu koja se teško može isprati, štoviše, nema toga spinanja koje može riješiti ovaj slučaj. Međutim, kad bi svaki počinjeni prekršaj bio kažnjen primjereno njegovoj težini (da se razumijemo, ne zazivam nikakva drakonska kažnjavanja nikoga), a što bi sigurno s vremenom povećalo ukupno povjerenje u nazovimo to tako „nezavisnu sudsku vlast“, zacijelo ni bizaran slučaj međususjedskog spora oko psa Mede ne bi bio doveden u pitanje. Ovako, dok se ovrhe provode nad siromasima, dok se proganja one bez ikakvog zaleđa za prelazak preko ceste, dok se bez pardona može nekome ovršiti nekretnina jer se ne svojom krivicom našao u financijski bezizlaznoj situaciji (npr. zbog nekvalitetnih društvenih i ekonomskih uvjeta je pao u stečaj), tada će svaki ovaj slučaj biti sve znakovitiji i sve značajniji.

    Pas Medo je samo simptom. Na mjestu odgovornih svakako bih se zapitao kakav ugled ova važna struka uopće ima u svojoj zajednici u kojoj predstavlja jedan od stupova trodiobe vlasti, pa shodno tome, nimalo s figom u džepu, očekujem da se osvrnu sami prema sebi i shvate jednu jedinu stvar: povjerenje je majka svakog odnosa, a nema ništa gore od praznog, diskreditiranog autoriteta. Upravo zbog toga, iako znam da je moj prijedlog posve nerealan, ali zašto ne misliti na taj način, autsorsajmo sudstvo, ionako u njega nemamo povjerenja. Možda bi netko drugi to radio bolje, pažljivije i s većom pažnjom prema vlastitoj zajednici.

    Autor: Milan Zagorac

  • Prije nego su se pojavile društvene mreže

    Neki dan sam se sjetio onoga vremena prije dvadesetak godina, a bilo je to prije pametnih i ikakvih mobitela, kako smo izlazili van, provodili vrijeme i sve u svemu, nije nam bilo ružno. Ne, nije ovo nikakav pledoaje protiv modernih tehnologija, dapače, vidi se kako smo ih prihvatili, ali činjenica je da su stvari prije dvadesetak godina što se tiče druženja bile ipak znatno drugačije. Dakle, govorim o vremenu kraja svoje srednje škole i ranim danima studija – jednostavno bismo se spustili do Konta (za neriječane, poznato višegeneracijsko okupljalište na lijevoj obali Rječine kod hotela Kontinental), tamo bismo se prosmucali lijevo-desno, imali smo nešto bakšiša u džepu, taman dovoljno za platiti makjato koji smo mogli cuclati satima te bi već netko nama zanimljiv naišao. Nismo se prije toga dogovarali viberom ili messangerom, nije se previše ekstenzivno koristio ni telefon, već bismo se jednostavno spustili i nekoga našli. Već je i tih pola sata šetnje do Konta od mojih nebodera na Rastočinama (nikada, ako je bilo lijepo vrijeme, ne bih išao busom, nego pješke preko Belvedera i Via Rome dolje do grada za što mi je trebalo točno 30 minuta) bilo dio nekog nepisanog obreda, onda bismo se na tom Kontu okupili, pa se do kasna, a sad i to „do kasna“ je relativan pojam, raspredalo, pričalo, filozofiralo, flertalo, pijuckalo onu na početku kupljenu kavu, a što je već samo po sebi predstavljalo neki život i odmak od svakodnevice.

    društvene mreže

    Nije da nismo bili svjesni da je tada, polovicom devedesetih vladala totalna oskudica, bili smo i te kako svjesni da je svaka užicana kuna od roditelja zlata vrijedna i da je svaka od prijatelja nažicana cigareta nešto posebno, no bili smo mladi, štoviše, jako mladi, mogli smo tako dangubeći provoditi sate i dane, ma možda bismo tada mislili i godine, razgovarajući o koječemu, a uglavnom o onome što nismo razumjeli. Današnjim generacijama nepojmljivo, nije se putovalo, većina nas nije bila nigdje, većina je u mnogočemu oskudijevala, bilo je i više ili manje prikrivenih frustracija zbog toga, no ništa nije sprečavalo da se „debatira“ s većom ili manjom argumentacijom uglavnom onako samo da bi se debatiralo. O bilo čemu. Doba mašte. Mladenačkog idealiziranja ili omalovažavanja, svojevrsne arogancije koja proizlazi iz dobi u kojoj smo bili. To je bio neki spleen tadašnje Rijeke, koji s komocijom današnje vlastite dobi više ne poznajem niti bih ga mogao, čak i da hoću, rekonstruirati, pa mi tako diskurs nekih novih klinaca na tom istom Kontu danas ostaje stran i posve nepoznat, kao da se radi o nekoj drugoj kulturi ispisanoj na meni nepoznatom pismu. No, ako ćemo analogijom, zacijelo je to isto ono mladenačko prenemaganje kao što je bilo i ono naše, jer kakva drukčija treba biti mladost nego buntovna, puna sebe, prenemagačka, dodatno potkrijepljena generacijskim odobravanjem.

    Rekoh da nije bilo nikakvih značajnih gadgeta kao danas, rani su mobiteli bili kao cigle i jednu je takvu imao Mladen Urem, bio je to mobitel s kojim biste nekoga mogli pogoditi u glavu i zacijelo ga ozbiljno ozlijediti, dok smo mi drugi bili pomalo odrpani, željni svega, a što nam se činilo nedostižnim, nedohvatljivim, dalekim, stranim, sve ono što nam se danas čini smiješno blizu, tada je bilo daleko i nedohvatljivo, egzotično. Što dalje, to zanimljivije. Čini mi se kao da je onaj kasniji val putopisaca i avanturista baš ponikao iz te generacije koja je toliko čeznula za daljinama koje su nam u tom formativnom trenutku bile zaista nedohvatljive. Čini mi se da je danas sva generacija nas iz te sputane i ograničene mladosti ostala pomalo snena i zanesena tim vremenom, iako se sve promijenilo i ništa više nije isto kao što je bilo, da, priznajem, osjećam da smo ostali pomalo kao dinosauri nakon udara meteora, pa i danas živimo te svoje šale, cinizme, ironije, groteske koje smo započeli u nikad odrađenoj mladosti, a koju smo silom biologije izgubili.

    Kako rekoh, ne znam što o tome misle današnje generacije kojima je zacijelo smiješno ono naše trabunjanje na Kontu, koji ne mogu shvatiti kako nismo mogli kupiti kartu Ryanaira za London Stansted ili Stockholm Skavstu jer to jednostavno nije postojalo, kako nismo mogli nositi pristojnu odjeću, pa makar bila iz H&M-a ili za one malo potkoženije iz Benettona ili Desiguala, kako smo se mogli žaliti na to da nemamo pristup knjigama koje su nas zanimale, kao i to da nismo mogli nekome slati poruke kada bi nam palo na pamet niti graditi virtualne identitete na društvenim mrežama. Kao što im zacijelo ne bi bilo jasno da, sve u svemu, nismo bili baš nesretni ni tužni, bili smo klinci kao i svi ostali, bili smo sretni u svojim bajkovitim balončićima i da, družili smo se uživo, svakodnevno i stalno, neprestano, unatoč svemu.

    I tada su se pojavile društvene mreže.

    Autor: Milan Zagorac

  • Q10 ili priča o superkupcu

    Ne, nije riječ samo o razvijenom supervirusu ili superbakteriji, niti je riječ o superbateriji. Ultimativni izum današnjice je superkupac.

    Znate ono… Dobro, možda ne znate jer vas ne zanima taj žanr filma, ali Romerov film „Zora živih mrtvaca“ odvija se u shopping mallu, nama poznatijem kao trgovački centar, koji postaje posljednje utočište živih. No, zombiji kao zombiji, ulaze i ulaze i ne prestaju ulaziti, a sjećanje na svijet prije apokalipse zombija postao je upravo – trgovački centar sa svim svojim proizvodima, novim, mirisnim, upakiranima, kako kaže stih pjesme The Beat Fleata „šareni artikal, karton i plastika, crven, zelen, žut, kupuj kao lud“. Da nastavimo: „Nije bitna kvaliteta, samo etiketa“. Naravno da nije bitna kvaliteta. Odnosno, bitna je ukoliko nam etiketa to jamči, znači – petlja nas je vratila opet na početak.

    Q10

    Dakle, vratimo se opet na ono odakle smo krenuli: superkupac. To je posebna vrsta razvijena od humanoida, homo sapiensa sapiensa, a koja žudi da ima trepavice „kao da je rođena s tim“, želi također kjut ten, pardon Q10 molekule koje pomlađuju kožu, dobro, i čine ten da bude kjut, koja ide tamo gdje je „cijene“ pa „tu kupuje“, da, cijene i istinske vrijednosti kao, primjerice „Das Auto“, što podrazumijeva da je baš to auto, a ne nešto drugo, te, naravno, govore o tome što je „neprocjenjivo“, a mogu i aludirati da „vrag nikad ne spava“, pa je potrebno izdvojiti koji novčić za dodatno zdravstveno osiguranje, kao što je vrlo pogodno razmisliti „s kime bankarite“ jer očito nije isto, postoji i bolje i gore bankarenje, što god to značilo (je li to možda neka igrica kao monopoly?).

    I tako desetljećima. Nećemo pretjerivati, nije stoljećima, nekada je ova mašinerija bila rezervirana samo za urbano stanovništvo izloženo pogledima na izloge, no s masmedijima ono je postalo svedostupno i sveobuhvatno, postalo je sveprisutno, toliko vidljivo da možda ne možemo ni leći u postelju, a da prije ne provjerimo na fejsu ima li što novo, jasno, uz novu poruku s ebaya, jer „čega nema tamo, to ni ne postoji“ (ne, ne možemo sigurno, jer probajte pobrojati po kući koliko imate pametnih uređaja).

    Nemojmo se pretvarati da mi nismo dio toga. Jesmo i ne možemo iskočiti iz toga vlaka, jer svako iskakanje predstavlja prilično veliki rizik. Da, mi smo, konačno, ti zombiji iz supermarketa koji traže meso, koji idu i kupuju, koji onako glavinjanju ispod neona da bi djelovali mlađe, ljepše, privlačnije, feromonskije, moćnije, da bi samima sebi vratili samopouzdanje, da bismo se osjećali prestižnije u svijetu koji je zapravo ostao bez prestiža, koji je, da se opet izrazim tuđim riječima „sav jedan citat“, sve je generik, konfekcija, čini mi se da smo čak i zaboravili što je uopće to „haute couture“, kako kaže jedna bivša ministrica, sva također „alternativna“ (naime, i alternativa je postala moda, zar ne, moguće ju je nabaviti na ebayu za 12,26 dolara i to bez poštarine), reklamirajući svoju novu knjigu (navodno – prikriveno) a gdje navodi razliku između „političara novoga kova“ i onoga što je, navodno, bilo prije. Ovo je civilizacija „navodnog“ jer „što je istina?“.

    Kako god, superkupac je lansiran u orbitu, umjesto nadčovjeka nastao je nadkupac, umjesto lude ljubavi koju su zazivali podjednako očevi kršćanstva kao i nadrealisti, ostala je samo mašinerija lude pornografije i svedostupne industrije iluzije i zabave, proizvodnje u granicama nerazumnih brojeva, rast, rast, rast svega, pa i petminutnih slava i „ne-svijesti“ o životu. Mi smo u san u snu golemog, ne znam kako da to kažem, slaboumnika, koji mašta o predivnoj zabavi koja nikad ne prestaje, o lalalandu, a koju svako malo nešto pokvari.

    Superkupac je apokalipsa zombija, ne, ne isključujmo se iz toga, nema načina da se isključimo, ne, nema načina da izbjegnemo toj ulozi.

    Vraćam se ponovno na prvu asocijaciju, na „Zoru živih mrtvaca“, a kojima je jedini refleks, osim nagona za mesom, ostao upravo guranje kolica pored polica. Spas je u trošenju da bismo bili ljepši i privlačniji, bolji nego što jesmo, konačnog izlaza ionako nema ili ga mi ne vidimo iza kulisa jer smo dobro ugođeni da ne vidimo. On završava na vratima skladišta uz tragičnu sumnju pomaže li taj blesavi Q10 ičemu, osim da izbija pare iz novčanika i je li onaj auto baš „Das Auto“. Zaista, zaista tragično pitanje.

    Autor: Milan Zagorac

  • Riječki steampunk

    Često mi se, nedjeljom navečer dok gledam Murdoch Mysteries, odnosno Inspektora Murdocha, pojavi ista ideja: kako bi bila genijalna stvar napraviti ovako jedan banalan trilerčić smješten u Rijeci s kraja 19. ili početka 20. stoljeća. Na primjer, inspektor Achile Szapary istražuje nestanak nacrta koji je puknuti inženjer Ploech čuvao u sekreteru u svojem najmodernijem stanu na šestom katu oblakodera u blizini crkve sv. Vida, a na kojem je radio zajedno s Marconijem dok ovaj nije izašao iz projekta. Dobro, malo se šalim, ne mora baš biti tako blesavo, ali zašto ne? Kao da su Murdochove misterije išta drugo nego reklama za Toronto i pseudopovijesno opravdavanje za njegov sjevernoamerički trijumf u današnjici, naravno, prepune insinuacija i na današnje doba. U Rijeci toga vremena imamo sve ove steampunk fore ala Elon Musk onoga vremena - inspektore, sitne kriminalce, parovoze, došljake, mornare, najmodernije parostrojeve koje svijet nije vidio, prve telekomunikacije, prve nebodere, gazde, sluškinje, službenike, placarice, trgovce, lude izumitelje i još luđe nadvojvode u vili u susjednom vrtu, enormno poznate svjetske ličnosti u prolazu ili stalnom boravku, masonske lože, ma sve, ali baš sve elemente imamo dane na tapeti kako bismo mogli stvoriti alternativnu prošlost koja bi zacijelo dala i alternativnu budućnost, no to je ionako poanta ovoga subžanra SF-a.

    Riječki steampunk

    Imamo još jednu komparativnu prednost u odnosu na Murdochov Tornoto: grad je ostao poprilično očuvan, posve recentno je i filmski otkriven u hrvatskim pojmovima, no, dobro, najbitniji preduvjet da imamo takve producente, scenariste i redatelje kao i uopće ideju da se možemo pomalo ironično okrenuti prema svojoj prošlosti, to ipak još nemamo. Možda jednoga dana. Možda jednoga dana na kraju počnem pisati u tom žanru. No kad razmišljam u tom registru "što bi bilo kad bi bilo" možda bi bilo još bolje da u gradu imamo jednoga Elona Muska, ali to je sada jedna sasvim druga priča.

    I tako, dok sam ja gubio vrijeme na razmišljanje bih li se mogao zainteresirati za neko književno eksploatiranje šušnute riječke prošlosti (ali bez onoga nostalgičnog kukanja "joj, što je nekad bilo bolje", već na sasvim drugi način), dođe do mene informacija da se mađarski književnik Benedek Szabolcs upravo zainteresirao za ovo: da, baš za to, za nešto što možda po definiciji nije steampunk Rijeka, ali svakako je steam-retro-samoironično-suspense-mistična Rijeka, ona Rijeka koja je bila plurilingvalni melting pot naroda i narodnosti sveudilj slobodnozidarske monarhije, s nevjerojatno zanimljivim pričama i događajima, bili istiniti ili tek urbane legende, s impresivnim tehnološkim backgroundom onoga doba, od snimanja metka u letu, prve rendgenske fotografije, do tehnologije povezane s torpedom (ne, nije samo stroj za propulziju i žiroskop, ima toga još), do onoga što bismo mogli nazvati rodilištem moderne reklamne industrije onoga doba.

    Kako bilo, Benedek Szabolcs se vrlo entuzijastično zaputio u istraživanje zajedničkog nam grada, pa se nadam da ću mu moći pomoći oko niza potrebnih informacija.

    U međuvremenu, kako rekoh, dogodila se i ona evolucija u prepoznavanju riječkih ambijenata kao vrlo zahvalnih kulisa za suvremene filmske produkcije, pa dobro, ako se odnose i reklame za Lexus, nema veze, i to je odlično, pa ako se i radi o domaćoj seriji o nekim novinama, dobro, neka je. To znači da postoji nešto što je ljudima zaista privlačno, bilo da se radi o financijskoj povoljnosti, bilo da se radi o vizualno dostupnim kadrovima za koje ne treba previše tehnološkog doštukavanja. U prepisci između mene i Benedeka pojavilo se jako puno točaka interesa: od priče o morskome psu koji je strašio stanovništvo davnih godina početka 20. st., preko Lože Sirius, Carpathije, do predivinih starih fotografija Rijeke na portalu Fortepan

    Dodao bih tu i nevjerojatno puknutu priču o Svetoj Johanci koja je "plakala krv" pa je na kraju sve završilo na policiji u rukama oružnika Ilije koji je na svoju čast prekinuo sramotnu rabotu.

    No, priča o Rijeci s početka, dakle, ona o nekoj steampunk seriji tipa Murdoch Mysteries nije još uvijek došla na red. Barem ne u nas. Možda dođe iz Budimpešte, zašto ne, ta ta su dva grada, barem u onom svom zajedničkom KuK dijelu ionako posve orođena. U krajnjoj liniji, možda je to i bolje, jer tada nije riječ o samohvali niti guranju sebe u prvi red, već o jednoj vrsti vanjskog priznanja i interesa koji dolazi iz druge zemlje. No, kako bilo, mislim da bi ipak bilo bolje da se samoekspolataciji okrenemo i mi sami.

    Autor: Milan Zagorac

  • Spleen ljetnog dosađivanja - malo sjećanje na djetinjstvo u Đakovu

    Moram priznati da sam se cijelo ljeto nazaj… pardon, naradio na knjizi mojeg dragog virtualnog prijatelja (dobro i sreli se mi jednom, nemoš' lagat o tome) Davora Vukovića koji, istini za volju, piše tipografski onako kako ne bih poželio ni najgorem neprijatelju za uređivanje (što je najbolje, nije problem u pravopisu kao i vrlo čestim dijalektalnim intervencijama u dijaloge ili pripovijedanje, već doslovno u onome, znate tri točke, nema potrebe za četiri, pet ili šest, a da ne govorim da je pisanje po smartfonima dovelo do toga da, eto, sve pišemo bez dijakritika, pa se ti slikaj!), ali čije su me priče, posebno one autentične osvojile na prvu loptu jer su mi evocirale vlastito djetinjstvo u Đakovu (da, da, ja osim riječkog, ludbreškog, varaždinskog, kraljevičkog i malim dijelom komiškog imam i đakovačko djetinjstvo i sve je to trebalo fino izmiriti).

    malo sjećanje na djetinjstvo u Đakovu

    A to je izgledalo otprilike ovako, a tako je i bilo kod Davora, a očito i kod svih u istočnoslavonskoj provinciji (e, nemam pojma kako je bilo u Osijeku, tamo se išlo u robne kuće ili na sladoled popodne, ponekad u zoološki vrt kompom preko Drave, dok se Brod nije ni spominjao, osim što je tamo živio ujak Stevo i ujna, 'nate!):

    Kod moje bake Anke u Đakovu u Ive Lole Ribara 107, nema Dunava nego Bajer na kojem su se neke susjede kupale, pa to je bilo pravo ljetovalište, skoro pa banja, a pričalo se da je u njemu „neko ubit bio“, ali to uglavnom nikoga nije sprečavalo da se tamo kupa, samo šutneš onih par bjelouški i, eto, kud ćeš bolji bazen, voda fina, mlaka, nako topla, a vani vruće; a poslije bi se lijepo trčalo gledati Dinastiju, valjda je kupanje na Bajeru bilo ekvivalent onoj preseračini u Dinastiji ili je barem sličilo tome, ili je barem zamišljano tako, a osim toga uvijek se pričalo da postoji neki koji je „došo iz Nemačke pa je sazido sam vlastitim rukama kuću karingtonku“… Tek je kasnije došao na red (javni) bazen, pa je ideal Dinastije i kuće karingtonke postao nešto bliži stvarnosti, no čini se da između Dinastije i utjecaja na mentalitet ima neka možda nevidljiva korelacija.

    Uglavnom, iz moje je perspektive tamo uvijek bilo dosadno, ali sad mi je malo žao radi toga jer je u biti bilo vrlo egzotično: evo, na primjer, tata me subotom znao odvesti na stočni sajam, pa je tamo neki čiko prodavo konja, a da je konj ispravan to se dokazivalo time kako bi ga ovaj hvatao za jaja; baka je imala ćuku u veš mašini napolju i jedno pet-šest maca koje su se bez veze motale oko ili po kući; imala je u svinjcu jedno dvije-tri svinje koje sam posebno volio gađati praćkom sa zelenim šljivama, na što bi me, nakon što su zaonjkale i poskočile, uvijek mrko gledale; o, da, bila je i ujna Lenika u Mandićevcu koja je imala šljiva u vagonima i kod koje se pekla najbolja rakija skroz do Drenja, a možda i do Borovika, e, kod nje je bilo posebno dosadno, osim ako sestra i ja ne bismo napravili kakvu pizdariju… A preko tarabe Pepini, preko puta teta Anica, 'naš od njezinog su Tune Šokci, ma ona je naša prava Švabica; zatim teta Karak, imala je 100 godina čak i kada je imala 70, e, ona svake godine ode u Harkanj u banju, preko i Pekinica, a do nas Ivana, e njoj je mama jednom vikala da je koza bezobrazna… Uglavnom, susjedstvo ko' susjedstvo, prepuno priča i legendi o ovome ili onome, koje je najčešće prepričavala baš baka sa spomenutim susjedama, a i tata koji bi me ponekad, ne baš često, znao povesti motorom po okolici i pokazivati gdje je živio ovaj ili onaj kojeg je, naravno, pošteno namlatio (to namlaćivanje je bilo nešto a la wild west style, nešto kao normalna svakodnevica, ono, znate, lemanje u birtiji jer je netko nekoga krivo pogledao, pa onda krene makljaža svih sa svima, a stolice lete kroz staklo).

    Al' štaš', tako je bilo i kod mene u Đakovu, lepo, 'nako, popodne bi prošo onaj čiko s konjem i kolima koji je viko luben'ce-paradjz-paprike... paa bi ondak baka tutnula kaku paru da dam čiki, a da on vidi jel' luben'ca dobra, slatka i jel' od Makedonca ili je naša… A onda treba i kod Boje skočit po štaub jer će baka naredit lepinjice navečer... a joj, kako je to lepo, nemoš' zamislit, pa jedeš to onako zamrljat marmeladom od kajsija, baka sama sapekla marmeladu lane, ove godine nisu neš rodile... a onda poslije mazneš još par kuvanih kuruza, mladih, dok proljev ne dobiješ, al dobro da je stari (dida koji je opet popio malo više, problem je bio kada bi popio malo manje) septičku ispraznio prije nego djeca (dakle, mi) dođu, pa je sad sve to fino, može se i u klozet... pa malo maziš macu i sve tako do večeri kad se ide u grad... 'nako, bez veze, valjda je to neki društveni ugovor utvrđivao, dakle, navečer se malo moralo urediti i ići u grad kod nekoga ili tek tako, pojesti sladoled ili kukuruz, ako nisi već ranije… kao što se nije moglo ne biti cijeli dan na žutoj trešnji i tuči po tim ne baš finim plodovima, a onda poslije prijeći na višnju (šljive nešto kasnije ljeti nitko nije smio taknit jer je didi trebalo za rakiju); obično se poslije ručka kao drijemalo – i tada je počinjao taj moj spleen, to uživanje u čitanju Dylana Doga na starom rasklimanom kauču na kojem je stara baka Eva umrla, pokoj joj duši, a sada sam ja dobio taj krevet za upotrebu, pa neće se valjda baciti…

    Uglavnom, na kraju želim reći samo jednu stvar: svima nam je potreban neki okidač za buđenje one druge paralelne stvarnosti, one koja je bila naizgled benignija, ljepša, jednostavnija, u svakom slučaju romantičnija, pa makar ništa od toga u stvarnosti nije bilo tako. Zato, hvala ti Davore Vukoviću, što su me barem malo potaknuo da se sjetim toga, znaš već, onoga, kada bi se o svakome trenutku dana moglo pokrenuti bujicu emocija, no bolje zastati na povremenim slikama i prisjećanjima. Neka je bilo, kvaka i jest u tome da je prolazno…

    Autor: Milan Zagorac

  • Tiranija normalnosti

    „Izbliza (ni)tko (ni)je normalan…“ (Franco Basaglia)

    Prije nekoliko dana sam pročitao roman Večera nizozemskog autora Hermana Kocha i da, moram priznati, nakon dosta vremena knjiga me podsjetila na pitanje tog imperativa normalnosti s kojim sam se često znao ranije susretati. Što je to normalnost, koji je to „društveni ugovor“ na koji smo, navodno, pristali?

    Večera

    Ne bih sada o radnji knjige, nije tako linearna da bi bila prepričljiva, ali svedimo je na krajnje jednostavne elemente: dva para u zrelim godinama, u finom, snobovskom gourmet restoranu moraju raspraviti stvar od vitalne stvari za obitelj. Prvi je par Serge i njegova supruga Babette, fini, onako, „normalni“ ljudi, oni koji su tako lijepo usklađeni s normom „normalnosti“ da je to skoro nevjerojatno, štoviše, Serge je potencijalni budući premijer, on se smješka, na licu mu se ne vidi ni mrvica promjene raspoloženja, točnije, njegova je mimika i dikcija uvijek u skladu sa zahtjevom okoline, oni su bolesno politički korektni jer to je tako normalno, zar ne, ali istovremeno i tako „autentični“ jer izleti njemu i ono „jebiga“ i „sranje“ kao i svakom drugom čovjeku, osim što je njemu stol u najskupljem restoranu u gradu uvijek na raspolaganju, bez potrebe za višemjesečnim čekanjem rezervacije. S druge strane stola, za vrijeme prenaporne večere koja nudi malo (dobrih) jela, a beskrajno puno prenemaganja uz paprenu cijenu od 400 eura plus napojnica (za razliku od zalogajnice preko puta gdje se jedu rebarca za 10 eura), sjede njegov brat Paul i šogorica Claire, to jest Marie Claire, ali koja ne želi da je se zove po časopisu. Oni su malo drugačija priča, štoviše, tijekom radnje doznajemo da je Paul prilično neprilagođen, tj. prilično „nenormalan“, tj. prilično nekonformiran, dakle, osoba koja će u datom trenutku napraviti ili reći nešto što nije trebalo ili, još gore, opaliti posred njuške sugovornika, onako po muški, na način kakav je bio uobičajen u doba prije nasilja političke korektnosti.

    Da ne duljim, a niti ne spoilam, roman otvara bezbrojne teme koje zaokupljaju suvremenog zapadnjaka: krivnja, dužnost, korektnost, konformizam, nonkonformizam, lažna nonšalantnost i, možda ponajviše, izaziva pojam „normalnosti“ koji je postao toliko nasilan, da čak i pomalo ekscentrične skupine počinje gutati u žrvanj normalnosti, stvarajući sve veću i veću zalihu nečega što se na kraju može nazvati jedino - potisnutom agresijom.

    Ali: ta zato imamo tensilen forte! To su još oni utješni biljni pripravci za preživljavanje divote svakodnevice. Ako ne ide s tensilenom forte ide s apaurinom, ako ne s njime, ide sa xanaxom, ako ne s njime, ide sa seroquelom protiv psihoze u eventualno za spavanje, a još jedno dva tri ili četiri antipsihotika i stabilizatora raspoloženja sa strane, jer, gotovo je sigurno, svi smo na neki način „nenormalni“, jelte (naime, svake je godine knjiga poremećaja i bolesti sve deblja i deblja), pa nema razloga da se ne pokušamo, ako nikako drukčije ne ide, ako ne ide, dakle, s beskrajnim seansama kod terapeuta, onda barem s lijekovima koji će nas uskladiti s normalom.

    Roman Večera zapravo je fokusiran na nasilje „normalnosti“ i „političke korektnosti“, na diktaturu normalnosti koja ne podnosi pobunu, a koja nas cijelo vrijeme nastoji uvjeriti da je sve što nije u sferi normalnosti nepoželjno i da se, naravno, zbog toga moramo osjećati krivima, a ako se ne osjećamo krivima, e onda valja ozbiljnije razmisliti što s nama, jer je evidentno da nismo normalni i da ćemo se teško moći nositi s tiranijom, pardon, normalnošću svakodnevice koja se svodi na formulu: radim, jedem, vozim djecu u školu, vikendom se odmaram i posjećujem rodbinu i čekam penziju i tako u vječnost, u nedogled, u beskraj, u beznadnu budućnost koja bi trebala biti sretna i vesela, jasno, ako je vi svojim zanovijetanjem, prigovaranjem, eskapadama, ili neredovitim uzimanjem terapije ne pokvarite.

    Tiranija normalnosti je današnje opće mjesto. Gotovo svi imaju obilježja neke vrste psihopatije, štoviše, oni koji tvrde da nemaju, možda baš i najizrazitije imaju, no, bilo kako bilo, nepoželjno je biti ekscentričan, to je toliko neprihvatljivo da je „normalnost“ zašla čak i u sfere svakodnevice političara i moćnika koji moraju glumiti, ako ništa drugo, da su normalni, da, eto, kupuju poput nas, žive živote svih ostalih, čak im izleti iz usta i to famozno „jebiga“, sve je cool, da, naravno, tu i tamo koji „bullshit“, nema potrebe da smo na Vi, kad možemo biti na ti, to je tako neformalno, jelte, skidajući kravatu, „ma naši smo“, zar ne, pa nema potrebe da se tuđimo...

    Kako god, ja se još iz djetinjstva sjećam da su postojali ljudi koji su znatno ili čak i nešto više od znatno odudarali od pojma normalnosti: za neke od njih su govorili da su gejevi (tada se nije tako govorilo za gejeve već se koristio znatno pogrdniji naziv), za neke druge da su luđaci, za neke treće da su ludi umjetnici (njima je najlakše, uvijek se mogu sakriti iza te navodne ludosti – pa jer su umjetnici, zar ne?), za neke četvrte da su alkoholičari i da su bili u Banjskim dvorima na odvikavanju, ali... Avaj, ne mogu se oteti dojmu da su mi ti ljudi bili zanimljiviji od tada tzv. normalnih, da su njihove priče uvijek bile posebne, da su možda u svojim plus fazama bipolarnog poremećaja bili rođeni zabavljači s kojima sam se rado smijao i da je sve to skupa djelovalo prirodnije od današnje mode usiljene „normalnosti“ pod svaku cijenu, koja je asimilirala sve te oriđinale, nastojeći ih „normalizirati“ bilo xanaxom, bilo seroquelom ili risperidonom, bilo drugim mehanizmima koji nas ukalupljuju u glupu, tvrdu, nezanimljivu, neoriginalnu, nekreativnu masu. Tiranija političke korektnosti istovjetna je tiraniji normalnosti, a sve je to skupa tiranija „vrlog novog svijeta“, u najdoslovnijem smislu riječi, kojem pripadaš, a ako ne prihvatiš, ispadaš iz igre, pođi u brvnaru na Aljasku i tamo prodaj tu svoju ekscentričnost. Ekscentričnost vrijedi samo kao poza, onda tada više nije ekscentričnost, nego predstava, dio predstave o fenomenalnoj „normalnosti“. Te mi riječi potvrđuje njemački psihijatar Manfred Lütz u svojoj knjizi Ludilo: „Ovdje su ambiciozni, tašti poslovni ljudi koji pošto obole od demencije, prvi put od djetinjstva iziskuju tuđu pomoć, ali istodobno prvi put djeluju kao pravi živi ljudi. Ovdje su uvijek tako korektni i osjetljivi ovisnici što cijeli život neumorno traže čovjeka koji ih neće ponižavati, prezirati, povrijediti i koji svojom ovisnošću bježe od svijeta što tako bezobzirno gazi po njihovoj osjetljivosti. Ovdje su mudri shizofrenici, koji ne žive samo u jednom, nego u mnoštvu maštovitih svjetova, koji uljudno odbijaju nasrtljive pokušaje drugih da ih ukalupe, a svoju tajnu ne nameću nikome. Oni su tankoćutniji od drugih, ali zbog toga i osjetljiviji na puno toga što se nama uopće ne čini vrijednima spomena. Ovdje su potreseni depresivci, koji prestrašeno zure u egzistencijalno ništavilo, koji dio svoga života ne uspijevaju odvratiti pogled od temeljnih iskustava čovječanstva, koja se dovode u pitanje: bezizlazna krivnja, egzistencijalna ugroženost, beznadni strah. Društvo koje pleše na rubu provalije na njih ne obraća pozornost. Slijepo je za uistinu važna pitanja, a tu sljepoću začudo drži normalnom. Ovdje su očaravajući maničari koji svojom žestokom i neposrednom vitalnošću upadaju usred normalnoga društva okamenjena u svojim beživotnim ritualima. Oni unatoč svojoj megalomaniji bez zadrške govore istinu, onako kako to katkad čine djeca, i time spektakularno razotkrivaju 'prijetvornost' normalnih. Ovdje su ljudi koje su neki događaji u životu izbacili sa zacrtanih putanja i koji sad ranjeni traže svoj pravi put, koji često kroz bolne faze vodi do veće zrelosti i dublje opuštenosti. Naposljetku, ovdje su svi oni ekscentrični likovi koji sami sebe i druge neprekidno uznemiruju, koji dakle nisu normalni, ali nisu ni uistinu bolesni. Oni unose boju u monoton život, uzbuđuju, pretjeruju. To su oni neprilagođeni likovi koji vas katkad mogu povrijediti, ali ih ipak ne možete zaobići...“

    Dakle, za kraj, umjesto ispraznog cinizma i tiranije normalnosti, zar ne bi bilo bolje kada bismo konačno mogli razgovarati? Ljudski, pošteno, bez osuđivanja, bez etiketiranja, ili barem s manje etiketiranja, bez mogućeg linča, kada bismo mogli prozboriti o temama koje jesu važne, ali pravimo se da nisu važne na način da se za njih otvori stvarni prostor dijaloga. Jer, naprotiv, hiperkorektna normalnost, čini se, ne može odvesti nigdje drugdje nego i nadalje plesati na stalnom rubu provalije.

    Autor: Milan Zagorac

  • Trumanov show

    Kako situacija s katastrofalnom epidemijom medijskih napisa o salmoneli napreduje, to se sve više osjećam kao u Trumanovom showu, sjećate se, onom filmu u kojem Jim Carrey glumi navodno sretnog čovjeka čiji cjeloživotni show prati milijardski auditorij preko televizije. Čak postoje i skupine koje se bore da se oslobodi Trumana.

    No kako bi Truman što uvjerljivije glumio sve je oko njega plastik fantastik lažno-istinito: gradić koji izgleda kao idealna američka provincija, lijepa i vjerna djevojka, vesele navijačice, sretni muževi i žene, čak i kućni ljubimci, valovi na moru su predivni, nebo je plavo… Jedino s neba učestalo padaju avioni, gotovo svakodnevno, Truman je također uvjeren da je more strahovito opasno, a putovanje izvan gradića je gotovo nemoguće jer… Pa putovanja su opasna, zar ne? Svi mediji govore o tome da su putovanja opasna.

    No nije Truman glup iako je ispranog mozga: zna da nešto nije jasno, nešto sa svime time ne štima, obrati su prenagli, neke su stvari jednostavno takve da čovjek želi iskočiti iz svoje kože, a to je moguće tako da savlada svoj najveći strah – dakle, da preplovi navodni ocean, tj. umjetno jezero koje izgleda kao kalifornijski Pacifik.

    Upravo tako djeluju naši napisi: najprije je bila koliko se sjećam neka ptičja gripa, zatim svinjska gripa, zatim ebola, zatim… Više ni ne znam što je bilo „zatim“ jer se stalno događa nešto što izaziva strah, a navodno nas o svemu informiraju pravi mediji, oni nam dostavljaju informacije koje su potkrijepili novinari-istraživači, a potvrdile i nadležne agencije, no…

    Tako se dogodila salmonela. Da se razumijemo, ničim ne želim umanjivati to da je netko možda zaista i zaražen salmonelom, i da posljedice, to svi znamo, mogu biti kobne. Jednostavno, salmoneloze su opasne, ali… Opet nešto ne štima: ima je jednostavno previše, ima je toliko da se čovjek počinje pitati „pa dobro, gdje je nema“. Ima je u mesu, povrću, voću, jagodama, svemu… Ima je… Ima je barem kao i drugih bakterija, no s ovom i sličnim medijskim histerijama ipak bih volio da se pozabave pravi istraživački novinari: per cui bono? Kratko i jasno pitanje: za čije dobro? U čiju korist sada, ovoga časa svi obolijevamo od salmoneloze, kao što ljeti svi dobivamo rak kože od sunca ili zimi doživljavamo, eto, da padne snijeg epskih razmjera, a što nije rezultat uobičajenog klimatskog hoda i sinusoida već – pa, ultimativni dokaz da je riječ o globalnom zatopljenju. Koje će nas, osim vrućinom ljeti i hladnoćom zimi, dodatno pokositi gripom takvih razmjera da će notorna španjola s početka 20. stoljeća djelovati kao šala.

    Mesar

    I sada da netko kaže da smo manje podložni histeriji i sugestiji nego srednjovjekovni čovjek, koji je s druge strane jako dobro znao da mu, ako se posiječe na srp ili na nož, vrlo lako svaki dan može biti onaj posljednji, pa nije ni čudo da se ufao u misteriozno i onostrano spasenje – banalnost poput antibiotika nije imao, pa je posjekotina mogla zaista biti otrovanje krvi.

    Ispada da ni mi nismo znatno bolji, samo je naša histerija manifestirana drugim vrstama fobija.

    Da ne bih otišao u teorije urote, kao i da ne bih govorio o nečemu što možda nedovoljno poznam (sigurno me nemojte pitati za savjete u vezi trbušnog tifusa ili tetanusa, ipak, vjerujte mi, medije koliko-toliko poznam), pitam se samo kako to da čak ni na društvenim mrežama nitko(i to ne samo istraživačkih novinara) nije postavio pitanje o epidemiji vijesti o salmoneli u svemu, o naravi te informacije, njezinoj svrsi. Zaštita potrošača? Sumnjam, zašto onda desetljećima nitko nije paničario zbog općepoznatih dodataka u hrani, njezinoj starosti i konzervansima, a o čemu smo, navodno, već višekratno informirani.

    Možda je, na koncu, ipak riječ o zasićenju, pa nikoga više nije ni briga: jednostavno se meso kupuje, znate kakav je naš narod, malko ga se poprži jače, jaje ispečeš kako treba i nema veze, čak i da je salmonela, ništa kod nas neće uspjeti. Čak ni trik sa salmonelom koju sada znamo, imamo posvuda oko nas. Mi smo ponešto drugačiji od Trumana, mi se nećemo odvažiti na epsko putovanje za otkrivanjem istine. Mi ćemo se, u to ime, dobro najesti.

    Autor: MIlan Zagorac

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.