Mimara

  • Crna šuma' Damira Hoyke u Mimari

    vrijeme: 11.05.2016. 12,00

    mjesto: zagreb; Muzej Mimara, Rooseveltov trg 5

    U srijedu, 11. svibnja, u 12 sati, u Muzeju Mimara, otvara se izložba 'Crna šuma' autora Damira Hoyke. Izložba ostaje otvorena do 22. svibnja.

    U srpnju 2015. godine katastrofalni šumski požari pogodili su otok Korčulu i poluotok Pelješac. Zapanjen apokaliptičnim prizorima u koje je požar pretvorio pelješku šumu, fotograf Damir Hoyka odlučio je ovu tragediju pretvoriti u snažno vizualno upozorenje i tako pridonijeti nastojanju da se takvi događaji spriječe. Hoyka je svoju zamisao podijelio s Hrvatskom vatrogasnom zajednicom (HVZ) u kojem je našao idealnog partnera za projekt.

    O samom snimanju Hoyka nam je rekao: „Bilo mi je to jedinstveno i zastrašujuće iskustvo, nikada još nisam fotografirao okružen tolikim brojem spaljenih živih bića. Stojeći sam usred te izgorene šume, preplavi te sablasnost u punoj snazi kad shvatiš da to što ne vidiš niti jednu životinju nije sve - ne čuju se čak ni ptice. Kad sam se nakon nekog vremena navikao na taj osjećaj i počeo tražiti motive, snimanje se relativno brzo počelo odvijati. Nekako mi se činilo da mi sama šuma počinje pričati o tome što se ovdje dogodilo, kako je ona to proživila i što ona o tome 'misli'. Vjerujem da ćete ovo što sam ovdje rekao lako prepoznati u nekoliko, po meni posebice snažnih fotografija.“

    „Crna šuma“ je izložba od općeg interesa, a njezin cilj je upozoriti građane na moguće požarne opasnosti. Autor također odaje priznanje vatrogascima koji su svojim zalaganjem i požrtvovnošću spriječili još veću požarnu katastrofu. Ova izložba će povezati razne dijelove Hrvatske čiji vatrogasci međusobno surađuju na najtežim požarima i drugim katastrofama.

    'U današnjem svijetu okruženi smo ravnodušnošću. Postali smo imuni na reporterske fotografije i dokumentarne filmove o globalnim stradanjima ljudi, ranjene djece, mrtvih životinja. Nemoćni smo – ili mislimo da smo nemoćni – i mirimo se sa slikom stvarnosti, štiteći se ujedno takvim emotivnim mehanizmima od gigantskih razmjera katastrofa i tragedija.

    Čišćenje i restartanje našeg emotivnog, duhovnog i humanog horizonta često se postiže slikama, fotografijama ili neposrednim iskustvom prirode. Svjesni smo, naime, ljudske nemoći pred prirodnim silama kojih se mnogo više arhetipski bojimo, neusporedivo više od svjesnih i planiranih ljudskih devastacija i ratno-terorističkih akcija.

    Nova serija umjetničkih fotografija Damira Hoyke inspirirana je posljedicama velikog ljetošnjeg požara u okolici Trstenika na Pelješcu. U potresnim prizorima uništenog biljnog i životinjskog svijeta, Hoyka prema vlastitim riječima ovu temu „izdiže kao simbol koji treba upamtiti“. Umjetnik se okreće prirodi u potrazi za inspiracijom, ali ovdje se dogodio poseban trenutak umjetnikovog angažmana, u iznimno visokom emotivnom naboju, gdje se fotograf osjetio dozvanim da zauvijek sačuva tamno lice šume, spaljenu čistinu bitka.

    Hoyka - iako apsolutni tehničko-metijerski perfekcionist medija fotografije - spaljeni pejzaž osjeća i promatra „okom duše“, tragajući ne samo za idealnim motivom, kadrom, svjetlom i izbalansiranom kompozicijom slike, već prenosi na promatrača uznemirujuću ljepotu devastiranog pejzaža. U ovoj seriji fotografija, Damir Hoyka ne zauzima poziciju emotivne distance, već se transformira u prijenosnika strave i ljepote koju je na Pelješcu iskusio vlastitim pogledom. Ta „stravična ljepota“ uništene prirode nosi u sebi mnogobrojne složene i drevne asocijacije, simbole i metafore; od teme izgubljenog Raja i Ariostove Svete šume, simbola kolijevke života, mjesta u kojem se zbivaju tajne Prirode.

    Šuma je prema jednom drevnom tumačenju simbol ljudskog roda u tami, izgubljenog bez božanskog usmjerenja, dok je mračna i crna šuma arhetipsko carstvo smrti i nepoznatih pogibelji. Damir Hoyka to jako dobro intuitivno prepoznaje pa njegove fotografije ne bilježe samo vidljivu i površnu razinu stvarnosti, već zatečenu ekspresivnost lokaliteta svojim objektivom transformira u duboku umjetničku poruku.

    Ipak, Hoyka tu proturječnost između praznog, spaljenog, ranjenog te čistog, novog i budućeg svijeta prirode koji već klija negdje duboko u zemlji nadvladava idejom o ljepoti neba, razigranih oblaka i sunčeve svjetlosti, koja također dobiva simboličnu dimenziju značenja. Svjestan kako dolazi vrijeme izbavljenja od tragedije, novog života i novog lica šume, fotograf upire pogled ka nebu, udaljenom zelenom pejzažu i renesansnoj ideji tzv. zračne perspektive. Snažno emotivno iskustvo razrješava se kroz kontemplativan i meditativan karakter fotografija, ali zato ne manje apokaliptičan'. Iva Körbler,

    Izvor: http://www.mimara.hr

  • U staklu zajedno – Anton Vrlić i studenti Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu

    vrijeme: 14.07.2016. - 01.09.2016.20,00

    mjesto: Zagreb; Muzej Mimara, Trg F. Roosevelta 5

    Vrlic

    Izložbom obilježavamo 29. godišnjicu Muzeja Mimara i 15. godišnjicu djelovanja kolegija Tehnike i umjetnost stakla na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Kolegij od njegova osnutka do danas vodi Anton Vrlić.

    U povodu 15. godišnjice postojanja i intenzivnog djelovanja kolegija Tehnike i umjetnost stakla na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu organizirana je izložba kojom su na jednome mjestu zajedno predstavljeni kreativni dosezi studenata i njihova dugogodišnjeg profesora u tom jedinstvenom mediju. Prošlo je već 15 godina, a čini se kao da je bilo jučer… Naime, 2002. godine, na inicijativu tadašnjeg dekana ALU-a slikara i scenografa profesora Zlatka Kauzlarića Atača, pri Odsjeku za slikarstvo osnovan je izborni kolegij Tehnike i umjetnost stakla. Kolegij su kao neobvezan mogli odabrati studenti svih Akademijinih studijskih programa. Kolegij od njegova osnutka do danas kao vanjski suradnik ALU-a kontinuirano vodi umjetnik i profesor Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci Anton Vrlić. Na ovoj su izložbi uz izbor studentskih radova nastalih u sklopu kolegija ravnopravno predstavljeni i radovi profesora i nositelja kolegija jer su svi oni, kako govori i sam naslov izložbe – „u staklu zajedno“. U tekstu ću dati samo opći osvrt na umjetnost stakla kojemu su zajedno posvećeni, kako tehničko-tehnološkim procesima rada, tako i kreativnim dostignućima unutar kojih su se okuša(va)li.

    Staklo je kao materijal u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti (nakon Drugoga svjetskog rata) najdosljednije obrađivao umjetnik i profesor ALU-a Raoul Goldoni, svjetski priznati suvremeni oblikovatelj stakla, čiji je student bio i današnji profesor Vrlić još davnih 1980-ih godina, baš kad je Goldoni bio na samom vrhuncu karijere kao umjetnik stakla. Ono što je bitno naglasiti jest činjenica da su, osim u tradicionalnim tehnikama obrade i dorade stakla, mnogi umjetnici stakla stvarali i eksperimentirali u području crtačkih, slikarskih, kiparskih te prostornih mogućnosti kreativnih procesa oblikovanja. Tako mogu konstatirati da na ovoj izložbi zamjećujem raznovrsne interese studenata različitih generacija za oblikovanjem stakla u svim disciplinama i kreativnu pluralnost ideja u sferi poetika i tehničkih dostignuća – tvorevina od stakla. Djela gotovo svih tih mladih autora zrače monumentalnošću ili barem elementarnom snagom i energijom. Tijekom nastave studenti su se upoznali s različitim vrstama stakla te s tehnikama njegove obrade i dorade, pa stoga na izložbi razgledavamo umjetnine nastale od staklenog krša, industrijskog float stakla, ambalažnoga, optičkoga ili kristalnog stakla. Tehnike obrade vrlo su različite: neka od djela nastala su hladnom obradom rezanjem, brušenjem i poliranjem ili pak graviranjem na staklu, dok su druga izvedena toplinskom obradom u tehnikama grisaille slikanja na staklu polutonom, najčešće pri izradi vitraja, pa sve do termičke obrade taljenjem u peći, u za to pripremljenim kalupima. Rjeđi su radovi izrađeni tehnikom puhanog stakla. Neke su staklene bravure oblikovane i tehnikom hladne obrade pjeskarenjem, a druge fuzijom obojenoga ili bezbojnog stakla. Izvrsne skulpturalne forme sa slikarskim efektima (kada su oslikane) asociraju na mnogobrojne stilove moderne i suvremene umjetnosti, najčešće na tragu apstraktnih nastojanja, a svaki pojedini kreativni stvaralac u staklu oblikuje sebe na način na koji se inače stilski samosvojno izražava u slikarstvu, kiparstvu ili izradi grafika (tradicionalnih ili kompjutorskih). Neki su radovi, da bi dobili na izražajnosti, potpomognuti umjetnom led rasvjetom. Među najzanimljivijim su ostvarenjima djela u tehnici zvanoj pâte de verre (prevedeno kao staklena pasta), vrlo zahtjevnoj tehnici taljenja stakla u peći, na temperaturama od 850 do 900 oC. U toj su tehnici izvedene i neke zanimljive umjetnine profesora Vrlića.

    Prezentirani radovi redovito odražavaju senzibilitet mladih, koji eksperimentiranjem s materijalima te kroz radoznalost i igru ne samo da svladavaju staklo kao materijal nego i iskazuju energijom nabijenu kreativnost. Ima radova koji svojom suptilnošću plijene pozornost, ističu se svojom ljepotom, posebice oni s iscrtanom profinjenom linearnom strukturom na površini, dok se drugi, osim ljepotom, odlikuju i duhovitošću, poput radova od prerađenih i u skulpturalnu formu transformiranih boca. Vitraji su različitih tema i sadržaja, i izvrsni su. Bojom i oblicima te naslikanim formama najčešće su figurativni, redovito reducirani na bit figure, a pokazuju inventivnost brojnih mogućnosti svakoga pojedinog autora. Ne može se više reći da ti mladi studenti/umjetnici obećavaju jer su u izričajima već prilično zreli, kako u poznavanju i svladavanju različitih vrsta tehnika, tako i u realizaciji svojih osebujnih ideja. Njihov je talent nesporan, a radovi kvalitetni pa možemo zaključiti da je budućnost mladog kolegija Tehnike i umjetnost stakla svijetla.

    Za kvalitetu studentskog rada i uradaka u staklu svakako je zaslužan profesor Anton Vrlić, koji svojim entuzijazmom sve ove godine vodi studente kroz tajne stakla i mogućnosti njegove obrade. I on je umjetnik koji je, istražujući medij stakla, tijekom proteklih dvadesetak godina stvorio brojne umjetnine. Vrlić se već afirmirao i dokazao kao vrstan slikar. U načelu apstraktni umjetnik, no točnije bismo ga zapravo mogli smjestiti u poetiku enformela. Njegove slike imaju jake, višeslojne nakupine materijala, bogatog su pigmenta i jake geste, tako da mu je bliska materičnost slike. Stoga nije trebalo mnogo da putem medija stakla krene i u nove eksperimente s drugim materijalima i materijom (primom). Već je prije toga počeo eksperimentirati u keramici, što pokazuje njegovu sklonost volumenu, tj. skulpturalnom promišljanju. U mediju stakla počeo je eksperimentirati još za studentskih dana, kada je napravio prve slike na čijoj površini kolažira komade staklenog krša (vidljivo u djelu Portret moje kuće iz 1982.).

    Dobivao je „konkretne strukture s fluidnim poluprozirnim oblicima stakla koji su stvarali forme u kojima tvarni kontrast opstoji kao osnova asocijativnoga nazivnika djela“1. U svojim je umjetninama u staklu ponajprije ostvarivao slikarski dojam. Fluidno širenje svjetlosti i boje proizlazi iz Vrlićevih akvarela. Ta je tehnika poslije, na djelima u staklu, utjecala na njihov izgled i vizualni sadržaj u tehnikama vitraja i fuzije. Kasnije je u nekim ciklusima radio i na način geometrijske apstrakcije, s naglašenom „suprematističkom čistoćom“2. U staklo je najčešće sustavno unosio svoja slikarska iskustva. U svojim se ciklusima različitim postupcima i tehnikama bavi istraživanjem medija. Na početku karijere u vitrajima tehnikom grisailla nastaju djela Rastegnuti prostor i Hvatači svjetla, dok su Sakupljači svjetla izvedeni od staklene paste i poliranjem. Staklene njive uprostoreni su objekti s dodatkom led rasvjete, na kojima luminozni prodori i prosijavanja pozadine te njezino asimiliranje s materijom vode dematerijalizaciji oblika i postupnom razbijanju površine. To se počinje manifestirati kao iluzija, vizualna fantazmagorijska čarolija. S tim kvalitativnim sadržajem koji oplemenjuje njegov istraživački nerv Vrlić realizira djelo Izolirani komad zemlje, izvedeno u optičkom staklu. Stakleni pečati bojani su optički krš, Vrata raja staklene su ploče ostvarene fuzijom, kao i rad Dobro jutro, Sunce. Stakleni niz tirkiza napravljen je od rezanoga i poliranog kristala, 29. komad periferije i Crveni Janus napravljeni su od staklene paste; Crno-bijeli svijet djelo je od taljenog kristala, a Dekompozicija vaze svjetiljka je izvedena od rezanoga i poliranog kristala, kao i Plavi pladanj, dok je Nedovršena forma nastala u tehnici staklene paste. Nabrojili smo mnoga Vrlićeva djela i načine na koje su realizirana jer držimo da smo time predstavili širinu interesa, vrsno poznavanje medija, kao i plodno stvaralaštvo našeg profesora i umjetnika stakla. Većina radova potpuno se odmiče od mimetizma, od imitacije prirode, kao i u Vrlićevu slikarstvu, pa se medij stakla postavlja kao transparentni nosilac kromatskih naglasaka, mogućih kontrasta i međusobnih prožimanja. Vrlićeva je produkcija u staklu iznimno složena, artistički zahtjevna, krajnje vizualno i haptički visokokvalitetna te nema sumnje kako je riječ o majstorstvu vrijednosno ekvivalentnome dobrom crtežu, slikarskom djelu i kiparskom ostvarenju.
    dr. sc. Enes Quien

    Izvor: Muzej Mimara

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.