"Večernji intermezzo", skupna izložba autora okupljenih oko portala Ludvig dizajn

u galeriji Slovenskog doma

''Večernji intermezzo'' je izložba koja okuplja umjetnike u slikarstvu slobodnog izraza, bez unaprijed utvrđene teme, gdje ipak uočavamo neke zajedničke nazivnike umjetnosti koja se razvija u intimnom i meditativnom ozračju, ponekad kao mirna dokolica ili koncentrirani ritam vlastitog disanja i usklađene slikarske geste u doživljaju svijeta koji nas okružuje.

Gradovi u večernjem smiraju otvaraju se kroz svoje ulice sa zasjenjenim prozorima na slikama Tamare Jovanov i Andree Stanić, definirani kroz igru delikatnog crteža, osjenčanog u perspektivi razvodnjenim pastelnim bojama na slici Ljiljane Tršan ili uronjeni u živahnim kolorističkim vrtlozima na slici Snježane Mayer, kroz koje prosijava crvenilo sumraka, ispraćaj dana u kompozicijskim planovima, od neba preko građevina koje se održavaju na vodi. Grad Dijane Savić ispunjen je figurama ljudi koji sjede i šetaju ispred skrovitog gradskog kafića, dok na slici Anastasije Vasić bijele obrise grada u pozadini natkriljuje narančasto nebo, prošarano tornjevima crkve koji se uzdižu iznad kuća, uronjenih u drvoredima. Davorka Radočaj u zaigranom plošnom prikazu sučeljava tok vode sa kupolom venecijanskog mosta, a Kata Korica Božić kroz susrete svjetla i sjene stvara harmoniju žute vertikale u dodiru sa tamnim tlom, koje se proteže u perspektivi prema nadsvođenom prolazu.  

Sa ljudima ili bez njih, gradske vedute uprizoruju nam prostore poznatog, domaćeg življenja, mjesta samotnih šetnji, ali i tajne skrivene iza zatvorenih prozora, vrijeme intime i kreativnosti u kojoj umjetnici stvaraju svoja djela, istražujući ritmičnost svojih kompozicija, bjeline i zgusnute materije, susrete ploha i mrežolikih linija crteža. Pogled kroz prozor, zapis u sjećanju koji se izljeva na platno, prvo kao nedorečena skica, a potom i produbljivanje prostora, istraživanje njegovih granica, usavršavanje detalja, sve to nas poziva da sagledamo bogatstvo umjetničkih rukopisa i raznolikih mogućnosti u kolorističkom definiranju urbanih prostora.

Osim gradskih veduta, na ovoj izložbi vidjeti ćemo i sumrak iznad morske površine, gdje se na slici Svetisava Meandžije u ekspresivnim namazima prožimaju ljubičasta, narančasta i blijedožuta boja, a tu je i stari čamac Danice Kuštrak, u čijoj pozadini treperi kontrast oblačno plave nebeske plohe, prošarane snopovima zalazećeg sunca. Ana Sušec i Vesna Zvonarević također se bave motivom čamca, odnosno brodice na vodi, sugerirajući samotnu plovidbu, susret sa elementom vode i nebeske prozračnosti u dubinskoj perspektivi. Večernji prizor na slici Zvjezdane Žužić prikazuje romsku obitelj ispred kućice pored šatora, sa konjima na livadi, što nam sugerira odmor nomada, slobodu u smiraj dana, dok prizor iz prirode - plavičasto zeleni planinski pejsaž slika i Snježana Bilandžić, također nam dočaravajući širinu i otvorenost prostora. Valentina Dujela sa minucioznim potezima istkala je vijugave niti morske trave, a na motiv iz podmorja podsjeća nas i slika Jasenke Smrekar, gdje se bjeličaste strukture nalik školjkama svojim tkivom izdvajaju iz zagasito plave pozadine.

Cvijetni motivi na slikama Branke Zobenice i Ružice Skoko donose nam prozirnost ustreptalih latica, a na slici Gordane Marijić boje u gustim namazima tvore apstraktne teksture nalik lopočima na vodi, tkivu lišća isprepletenom sa močvarnim travama koje se probijaju kroz zlaćeno crvene sjene. Veseljka Kos također se posvetila teksturama, pa na njezinoj slici vidimo pustu njivu, suhozide i crvenu zemlju u daljini koja se stapa sa sumračnim nebom. Marija Hečimović i Marijana Vuković zagasitim tonovima približavaju nam nedokučiva stanja, materičnost boje bez oblika u kojoj se protežu pokreti i strukture, reljefi unutarnje impresije. Nadrealne, snovite kompozicije predstavljaju nam Tatjana Matešić Šimić i Vera Antolić, također sa puno meditativnog plavetnila, dok Đurđica Pirkić slika svjetlo na površini ulice, zlaćene odbljeske na plavom kamenu za koje ne znamo jesu li nastali od ulične svjetiljke, odsjaja vode ili mjesečine. Most Nele Stamenović povezuje nebo i zemlju u pulsirajućim vibracijama boje, a usnula žena na slici Romana Žarića odvodi nas u neke druge dimenzije taktilnog i začaranog svijeta.

Zastajući u međuprostorima sna i jave, prateći unutarnje slike i osjećanja, istražujući građevine i strukture, granice obzorja i transformacije vode, umjetnici su nam i na ovoj izložbi dočarali neke nove prostore oslobođene imaginacije, u samotnom i kontemplativnom slikarskom umijeću, kroz koje se odvijala potraga za unutarnjim svjetlom, u mikrokozmosima vlastitog kreativnog iskustva.

mr. art Krešimira Gojanović

”Život umjetnika”, skupna izložba članova i prijatelja HDLU Zagreb

mjesto: Europski dom, Jurišićeva 1, Zagreb
vrijeme: utorak, 19. listopada 2021. u 18 sati

U utorak, 19. listopada 2021. u 18 sati u Europskom domu Zagreb (Jurišićeva 1/I, Zagreb), otvara se skupna izložba slika članova i prijatelja HDLU Zagreb, pod nazivom ”Život umjetnika”. Izložba će se moći pogledati do 15. studenog 2021., u radnom vremenu Europskog doma Zagreb, svaki dan od ponedjeljka do petka od 8 do 16 sati. Izložbu financijski podržava Ministarstvo kulture i medija RH.

Izlažu: Nataša Ač, Tea Bošnjaković, Ana Bušalić, Nikolina Car Jergović, Andrea Cihlar, Marija Čingel, Antonija Cesarec, Zlatko Isaković Lula, Morana Jugović, Vanda Jurković, Valentina Kasapović, Rada Marković, Mirjana Marović, Martina Matković, Ivana Mikulić, Tin Samaržija, Jasenka Smrekar, Mladen Žunjić.

Za sve one koji nisu u Zagrebu, na portalu Zagrebački likovni umjetnici može se pogledati i virtualna izložba radova koji će biti izloženi na ‘realnoj’ izložbi u Europskom domu Zagreb – na poveznici.

6.Zagrebački ljetni likovni  salon  2022  –  Hrvatska književnost u djelima likovnih umjetnika

U ponedjeljak, 4. srpnja 2022. u 19 sati u Galeriji Kontrast (Kulturni centar, Dubrava 51 a, Zagreb), otvara se skupna izložba slika članova i prijatelja HDLU Zagreb, pod nazivom ‘’6. Zagrebački ljetni likovni salon 2022 – Hrvatska književnost u djelima likovnih umjetnika’’. Izložba će se moći pogledati do 30. srpnja 2022., radnim danom od 10 do 20 sati, ulaz je slobodan. Izložba je financirana sredstvima Ministarstva kulture i medija RH.

Izlažu:Anđelko Brkić, Vedran Bukovina, Ana Cerovski, Antonija Cesarec, Marija Čingel, Andreja Dujnić Žmirić, Juraj Jonke, Vanda Jurković, Valentina Kasapović, Kristinka Klarić, Miroslava Kos, Luka Koščak, Rada Marković, Mirjana Marović, Jelena Martinović, Zvonko Petanović, Višnja Peter, Laura Šarabok, Matej Škarica, Alenka Tominac, Ljiljana Tršan, Mladen Žunjić.

6. Zagrebački ljetni likovni  salon  2022  –  Hrvatska književnost u djelima likovnih umjetnika

Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Zagreb šestu godinu zaredom organizira ”Zagrebački ljetni likovni salon”, ove godine sa temom ''Hrvatska književnost u djelima likovnih umjetnika'', kroz koju smo željeli preispitati što likovni umjetnici čitaju od domaće književnosti, koji pisci i djela su im najinspirativniji, kako prevesti riječi u slike i likovnim jezikom dočarati emocije koje smo doživjeli u susretu sa omiljenim književnim djelima. I ove godine, na natječaju za izložbu u zagrebačkoj Galeriji Kontrast (Kulturni centar Dubrava) odazvao se veliki broj umjetnika, pa su za izložbu u galerijskom prostoru odabrana 22 umjetnika sa 32 slike, a novost je i prateća virtualna izložba na portalu ''Zagrebački likovni umjetnici'', na kojoj su, uz izlagače u Galeriji Kontrast, predstavljeni i oni umjetnici čiji radovi su isto bili u skladu sa konceptom izložbe, a koji zbog ograničenih kapaciteta nisu stali na postavu u Galeriji Kontrast.

Čitanje kao proces stvaranja unutarnjih slika i širenja duhovnih obzorja potaknulo je umjetnike na istraživanje različitih utjecaja koji su im kroz život pomagali da iskristaliziraju svoje likovne kreacije, dožive trenutke začudnosti i prepoznavanja suštine, uzlete mašte, otkrivanje nepoznatog ili posvećenost starim uspomenama iz mladosti. Tako su ''Priče iz davnine'' i posebno ''Šuma Striborova'' Ivane Brlić-Mažuranić nadahnule Antoniju Cesarec, Vandu Jurković, Zvonka Petanovića i Ljiljanu Tršan, koji su na različite načine ilustrirali djelo velike književnice, gdje se prožimaju realni i fantazijski likovi, ljudi i životinje u okruženju veličanstvene prirode. Antonija Cesarec kroz kolažiranje na blijedo plavoj pozadini prepliće slike i naslove bajki kao otiske sjećanja na djetinjstvo, prožeto avanturom čitanja i otkrivanja nepoznatih likova i prostora, dok Ljiljana Tršan u razgranatim strukturama stabla sučeljava plohe, igru linija, obline i oštrine koje naglašavaju dvojnost prirode, njezinu tamnu i svijetlu stranu u bogatom tkanju života. Zvonko Petanović slika ''Šumu Striborovu'' u toplim, smeđe - narančastim tonovima kroz koje se probija svjetlo iz dubine, a Vanda Jurković sićušni lik jelena i bake skriva u mreži nemirnih geometrijskih oblika, pretvorenih u krošnje kroz zgusnutu tapiseriju šume.

Marija Čingel inspirirana novelom Slavka Kolara, ''Breza'', delikatnim potezima kista istkala je vitku figuru žene, čija se aura u poetskoj impresiji transformira u zlaćeno lišće, poškropljeno po bijeloj odori i istaknuto na tamnoplavoj pozadini slike, a Kristinka Klarić nadahnuta romanom Marije Jurić Zagorke, "Jadranka'', u centar kompozicije postavlja siluetu žene u raskošnoj haljini, uzdignute glave, okruženu stiliziranim dekorativnim oblicima u pomalo tajanstvenoj atmosferi ljubičasto sumračnih tonova. Ženski likovi pojavljuju se i na slikama Miroslave Kos, Rade Marković i Juraja Jonkea, gdje nam svaki od autora predstavlja po jednu ženu iz odabranog književnog djela, pa tako Juraj Jonke slika lik Branke iz romana Augusta Šenoe, opisujući je kao krhku damu u prozračnoj haljini, čiji pogled je usmjeren prema magličastim obrisima udaljenog gradića. ''Frida'' Miroslave Kos nadahnuta je romanom Slavenke Drakulić, ''Frida ili o boli'', gdje nam slikarica prikazuje detalj ženskih leđa, premreženih metalnim kopčama kao simbol zarobljenog i bolnog tijela, a Rada Marković također je inspirirana još jednim romanom Slavenke Drakulić, ''Dora i Minotaur'', pa je naslikala lik Dore Maar sa nespokojnim licem, iz čijeg središta prosijava duboki, tamni pogled, dok hipnotički plava boja oko ženskog lika naglašava atmosferu tuge.

Alenka Tominac inspiraciju za svoje slike pronašla je u djelu Darka Berljaka, ''Više od Everesta - Hrvatska ženska ekspedicija na vrhu svijeta'', dočaravajući nam čistoću i svježinu ledene planine koju pokušavaju savladati njezine junakinje, dok nam Ana Cerovski u intenzivnom spletu tirkizne, zelene i žute boje približava svoj doživljaj romana ''Zlatarovo zlato’’ Augusta Šenoe. Anđelko Brkić nadahnut je pjesmom Josipa Pupačića, ‘’More’’, na njegovoj slici tamnoplava pučina pretvara se u bjeličasti vrtlog kapi, koji zapljuskuje kamenu obalu primorskog gradića u zanosnom susretu prirode i ljudi, a Matej Škarica na svojoj slici ''Jutro u predgrađu: čekajući tramvaj….'', inspiriran novelom A. G. Matoša, ''Cvijet s raskršća‘’, približava nam melankolični urbani pejzaž koji se proteže prema dalekoj svjetlosti izlazećeg sunca. Vedran Bukovina naslikao je Tina Ujevića u gostionici dok pali cigaretu, snatreći u toniranim, mekim obrisima prostora, a Laura Šarabok na svojoj slici rastvara police knjižnice kao prolaz u neki drugi svijet, ispunjen raznobojnim, gusto naslaganim knjigama koje pozivaju na otkrivanje tajni vremena i prostora, trenutke spokoja dok biramo priče koje će nas povesti na nova duhovna putovanja.

Višnja Peter inspirirana romanom Vjenceslava Novaka, ‘’Dva svijeta’’, slika složenu kolorističku kompoziciju, na kojoj se rastvaraju žarko crveni uznemireni obrisi u kontrastu sa hladnim plavetnilom pozadine – sukob dva svijeta, različita u svojoj strukturi i temperamentu. Jelena Martinović uronjena u prirodi, nadahnuta knjigom Milana Majerovića-Stilinovića, "Što sam naučio na planini", slika ''Planinske puteve'' koji se zgušnjavaju prema centru slike kao vrtložne energije zemlje, kamena i nemirnih oblaka na obzorju. Andreja Dujnić Žmirić u ciklusu slika ''Putevima Zagorkinih romana'' prikazuje nam ''Stari grad Lukavec'' koji se izdiže u pozadini kompozicije iza malog ribnjaka, okruženog zagasitim zelenilom valovitih krošnji. Prirodi se vraća i Luka Koščak na svojim slikama ‘’Slap 1’’ i ‘’Slap 2’’, koje se referiraju na istoimenu pjesmu Dobriše Cesarića, dok Valentina Kasapović svoju sliku ''Sreća'' stvara potaknuta pričom iz zbirke kratkih priča “Gušterov rep’’ književnice Korane Serdarević. Kratka pjesma ‘’Oče naš’’ autora Tonča Petrasova Marovića inspirirala je Mirjanu Marović na minimalističku kompoziciju, kroz koju se susreću dvije boje u vibrirajućim potezima unutarnje kontemplacije, a Mladen Žunjić na svojoj slici ''Nije sve tako crno'', kroz koju se referira na istoimeni roman Darka Pernjaka, predstavlja nam svoj karakteristični likovni izraz, unutar kojega se jake i čiste boje sukobljavaju sa upijajućim tamnim plohama, u procesu intuitivnog otkrivanja osobne poetike.

Romani, pripovjetke, bajke i poezija domaćih autora potaknuli su umjetnike na sveobuhvatno istraživanje njihovih likovnih rukopisa, slika koje su se formirale unutar njihove imaginacije na nesvjesnim nivoima dok su čitali pojedina književna djela, identificirajući se i sa nekim književnim junacima i situacijama u kojima su se oni našli. Neki autori zadržali su se na realističnim prikazima, trudeći se što jasnije dočarati atmosferu književnih djela, likove junaka, prostore u kojima se radnja odvijala, dok su neki drugi pročitane pripovjetke preveli u jezik boja, emocionalni zapis i otisak, prožet ritmom umjetničkih impresija. Ujedno su likovni umjetnici kroz temu 6. Zagrebačkog ljetnog likovnog salona predstavili i svoje književne ukuse, te istaknuli neke domaće pisce i spisateljice kao preporuku i književnoj i likovnoj publici za buduće istraživanje i čitanje.

Također, ne manje važna poruka je i mladim generacijama da čitaju domaću književnost i pokušaju nacrtati ili naslikati pročitano, stvoriti neko novo likovno djelo nadahnuto onim književnim, povezati različite planove umjetničkog doživljavanja i izražavanja.

Kreativnost kroz spoj slika i riječi tako postaje univerzalno inspirativna, nagoneći nas na promišljanje što je to što različite umjetnike može potaknuti na stvaranje, ali i uživanje u tuđim kreacijama – želja za ljepšim svijetom, želja da se prošire granice spoznaje, da pronađemo nove uzore ili se približimo nekim povijesnim likovima koji su nas nadahnjivali, prenoseći nam trajne vrijednosti koje su prošle test vremena. Tako su na ovom 6. Zagrebačkom ljetnom likovnom salonu mnogi umjetnici kroz svoja djela, koja se referiraju na djela domaćih književnika, istaknuli i čovjekov odnos sa prirodom, potrebu za povratkom u neko intimno, nevino ozračje unutar kojega je moguće njegovati sjemena novih ideja, ali očuvati i tradiciju, pronaći trenutke magične inspiracije, smiraj u teškim vremenima, kao i nadahuće u susretu generacija, kroz koje se prenosi svevremenska mudrost. Povezujući maštu i stvarnost, prošlost i budućnost, priče kroz koje smo rasli i razvijali se, nastavljamo tako i na ovoj izložbi tumačiti složeno kreativno iskustvo kroz sintezu različitih umjetničkih disciplina, sa djelima hrvatske književnosti, opisanim u slikama hrvatskih likovnih umjetnika. 

art Krešimira Gojanović

Prateća virtualna izložba 6. Zagrebačkog ljetnog likovnog salona može se vidjeti na portalu ‘’Zagrebački likovni umjetnici’’ na poveznici:

https://likumzg.wordpress.com/6-zagrebacki-ljetni-likovni-salon-2022-hrvatska-knjizevnost-u-djelima-likovnih-umjetnika-virtualna-izlozba/

Umjetnici predstavljeni na pratećoj virtualnoj izložbi 6. Zagrebačkog ljetnog likovnog salona:

Nataša Ač, Sandra Ban, Ana Belošević, Anđelko Brkić, Vedran Bukovina, Bruno Bulaja, Ana Cerovski, Antonija Cesarec, Zvonimir Čačić, Marija Čingel, Andreja Dujnić Žmirić, Dražen Filipović Pegla, Juraj Jonke, Vanda Jurković, Valentina Kasapović, Kristinka Klarić, Miroslava Kos, Luka Koščak, Tatjana Kreštan, Rada Marković, Mirjana Marović, Jelena Martinović, Zvonko Petanović, Višnja Peter, Branka Riđički, Tin Samaržija, Darija Stipanić, Laura Šarabok, Matej Škarica, Vesna Špoljar, Alenka Tominac, Ljiljana Tršan, Andrej Zbašnik, Irena Zeiner, Mladen Žunjić.

HDLU Zagreb otvara svoje Savjetovalište za sve likovne umjetnike u Hrvatskoj

Od 1. rujna 2016., udruga HDLU Zagreb pokrenula je besplatno Online savjetovalište za likovne umjetnike, unutar kojega su umjetnici mogli postavljati pitanja o raznim strukovnim problemima. Savjetovalište je bilo namijenjeno likovnim umjetnicima, na način da su jedan dan u tjednu, svakog četvrtka u godini umjetnici mogli postavljati pitanja i dobijati odgovore na službenom mailu udruge Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Kroz neko vrijeme, počeli su nam se javljati i umjetnici koji nisu naši članovi, nego su članovi nekih drugih likovnih udruga ili nisu uopće učlanjeni u nikakvim udrugama. Ostali smo otvoreni prema svim umjetnicima koji su nam se javljali, te svakom pokušali pomoći sa besplatnim strukovnim savjetom. No neki mladi umjetnici znali su nam dolaziti i sa vrlo zabrinjavajućim strukovnim problemima, pa smo zato odlučili još jednom pozvati sve mlade, ali i ostale likovne umjetnike, koji susreću različite nepravilnosti u našoj struci, da nam se svakako jave kako bismo ih posavjetovali i zajednički tražili rješenja za njihove probleme.

Naime, neki umjetnici nam se žale da neke državne i gradske galerije dobijaju veliki novac iz javnih dotacija za njihove samostalne izložbe, a usprkos tome te galerije ne žele honorirati rad likovnih umjetnika, te neke čak i ne žele transparentno prikazati – na šta su utrošile novac dobijen za samostalnu izložbu nekog umjetnika, kojega pri tom nisu honorirali? Pojedini umjetnici čak su se suočavali i sa nekakvim prijetnjama u nekim velikim likovnim udrugama, kada su postavljali ta pitanja – na šta se potrošio novac dobijen za njihovu samostalnu izložbu??

Nadalje, neki umjetnici imali su problema i sa nekim domaćim kustosima, koji su ih znali vrlo neugodno uznemiravati, onda kada bi umjetnici odbili platiti dotičnom kustosu/ici skupu likovnu recenziju, a za kakvu je kustos već dobio novac od neke galerije za koju je pisao, pa je onda još dodatno tražio da ga plati i likovni umjetnik, a neki kustosi također od umjetnika uz novce – traže i slike na poklon!

Naravno da kustosi koji pišu o nečijem radu moraju biti primjereno plaćeni, jer je njihovo pisanje također autorsko djelo. No na našoj likovnoj sceni po ovom pitanju vlada totalna anarhija i nered, pri čemu tu najveće žrtve ipak ispadaju mladi likovni umjetnici koji su tek diplomirali na svojim akademijama i ne snalaze se u svemu tome. Nama se čak javio i jedan mladi umjetnik, kojemu je jedna, od države financirana galerija, tražila da plati 5 000 kuna za samostalnu izložbu!! Poznate su i neke galerije koje su isto tako dobile državni i/ili gradski novac za svoje izložbe, a usprkos tome traže od umjetnika da plate kotizaciju za sudjelovanje na nekoj skupnoj izložbi, ne želeći pri tome umjetnicima transparentno prikazati na šta je utrošen novac od njihovih kotizacija. Za primjer moramo reći da HDLU Zagreb, usprkos vrlo oskudnim sredstvima koja od 2016. dobija za svoje programe, nikad umjetnicima nije naplatio kotizaciju za sudjelovanje na nekoj skupnoj izložbi.

Takvih i sličnih problema koje umjetnici imaju sa nekim domaćim galerijama, u našem Savjetovalištu zadnjih godina čuli smo jako puno – uvijek smo štitili identitet umjetnika koji su nam to govorili, ali smo im pokušali i pomoći, pa i na način da smo ih uvijek savjetovali da o tim problemima pišu Ministarstvu kulture i medija koje financira dotične galerije, pa bi Ministarstvo kulture i medija svakako trebalo znati kako se pojedine, od države financirane galerije, ophode prema mladim likovnim umjetnicima.

Zato je HDLU Zagreb odlučio pokrenuti i veliku akciju razotkrivanja svih tih nepravilnosti u državnim galerijama i muzejima, koje likovne umjetnike ne žele honorirati za njihove samostalne izložbe, a u nekim galerijama čak od umjetnika traže i novce za izlaganje, iako su te galerije u pravilu dobro financirane od Ministarstva kulture i/ili lokalnih samouprava.

HDLU Zagreb će prikupljati iskustva umjetnika, štiteći njihov identitet, te ćemo sve ove probleme pokušavati rješavati preko nadležnih institucija. Nama je u konačnici cilj da zaštitimo likovne umjetnike od iskorištavanja nekih nesavjesnih institucija, ustanova i udruga, koje žele živjeti preko besplatnog ili potplaćenog rada hrvatskih likovnih umjetnika. Zalažemo se već odavno da rad likovnih umjetnika u državnim galerijama i muzejima bude plaćen jednako kao i rad raznih kustosa, voditelja galerija, ravnatelja/ica, članova raznih vijeća i komisija, itd., itd. Naime, svi ti ljudi su uvijek plaćeni za svoj rad i to samo zato, jer 90 posto hrvatskih likovnih umjetnika za njih obavi besplatni posao, a da nema likovnih umjetnika, definitivno ne bi bilo ni svih tih od države plaćenih kustosa, ravnatelja, vijeća i komisija!

Želimo da likovni umjetnici u Hrvatskoj konačno prestanu biti žrtve tog izrabljivačkog sustava, u kojemu moraju raditi besplatno, i onda još bivaju i kažnjeni od Ministarstva kulture i medija zato jer nisu dovoljno zarađivali, pa su im uskratili potpore za umjetnike, i umjesto da Ministarstvo kazni sve te ljude koji iskorištavaju likovne umjetnike, resorno Ministarstvo paradoksalno – kažnjava umjetnike!!

Da bismo sve ovo navedeno mogli promjeniti, potrebno je da više umjetnika govori o ovim problemima, da se međusobno informiramo, educiramo, stisnemo redove kao struka i počnemo se boriti za svoja radna prava na tržištu. Zato dragi likovni umjetnici, bez obzira jeste li ili niste članovi nekih strukovnih udruga, ako ste doživjeli ove navedene probleme, svakako nam se javite s povjerenjem – svakog četvrtka u godini, na mail naše udruge Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Izvor: https://hdlu-zagreb.hr/

HDLU Zagreb poziva ministricu kulture da se riješi problem Meštrovićevog paviljona - otvorena Javna rasprava

To što je HDLU Zagreb sa svojim članovima dobio besplatan ulaz na izložbe u Meštrovićevom paviljonu, nije loša stvar, no to je tek prvi korak u ostvarivanju prava naše strukovne likovne udruge na rad, o čemu je jučer upućen s naše strane i dopis ministrici kulture Obuljen Koržinek: naime, HDLU Zagreb je istjeran iz Meštrovićevog paviljona u mandatu ministrice kulture i dekana Buntaka, još 2017. godine, i to se isto mora promjeniti. O ovom problemu smo tokom ove godine pisali već nadležnim saborskim odborima, ministrici Obuljen Koržinek, premijeru Plenkoviću, predsjedniku Milanoviću, ministru državne imovine i pučkoj pravobraniteljici, također i novom gradonačelniku grada Zagreba i nekim zastupnicima u gradskoj skupštini grada Zagreba, kao i brojnim domaćim medijima. Kao što vidite, temeljiti smo i sa nekih mjesta već smo počeli dobijati neke odgovore.

Izložba ‘’Portret / autoportret – transformacije identiteta’’

vrijeme: 22. listopada 2019. u 19:00 – 21:00
mjesto: Europski dom, Jurišićeva 1/1, Zagreb

U utorak, 22. listopada 2019. u 19 sati u Europskom domu Zagreb (Jurišićeva 1/1, Zagreb), otvara se skupna izložba slika članova i prijatelja HDLU Zagreb, pod nazivom ’’Portret / autoportret – transformacije identiteta’’. Izložba će se moći pogledati do 19. studenog 2019. godine. Ulaz je slobodan. Izložba je potpomognuta sredstvima Ministarstva kulture RH i Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba.

Izlažu: Anđelko Brkić, Jasminka Bukvić, Ana Cerovski, Antonija Cesarec, Rajko Đedović, Suzana Gajdek, Krešimira Gojanović, Aida Hebib Raguž, Morana Jugović, Ivana Kolić, Branka Kopeti, Miroslava Kos, Luka Koščak, Marija Kruljac, Alfred Freddy Krupa, Hrid Matić, Danko Merin, Stjepan Perković, Višnja Peter, Krešimir Radas, Laura Šarabok, Tomislav Šilipetar, Matej Škarica, Mladen Žunjić.

Portret / autoportret – transformacije identiteta

Izložba ''Portret / autoportret – transformacije identiteta'' predstavlja djela 24 umjetnika, okupljena u promišljanjima ljudskog lika, koji su svojim portretima i autoportretima željeli istražiti pitanja osobnog identiteta, individualne karakteristike po kojima smo prepoznatljivi, i to one vanjske, fizičke, kao i one unutarnje, psihološke, koje prosijavaju kroz materijalnu razinu tijela u dinamičnim kolorističkim aurama. Da li naša lica odražavaju ono što nosimo iznutra, kako se transformiraju u sazrijevanju duha kroz protok vremena i što je to što privlači umjetnike nekom licu, nekoj osobi, koji su to posebni signali na razini tijela i osjećanja, koji nas nagone da zaustavimo svoj pogled i to viđenje pretočimo u inspirativni dojam i kreativno izražavanje?

Koliko naša osobna percepcija može izmjeniti ili dočarati likove drugih ljudi, koliko istinita ona može biti, koliko nam kroz to posmatranje svijeta oko sebe, ljudi oko nas postaju bliži – ili udaljeniji? Jer lice je ponekad prozor u nepoznati svijet i dubine drugog bića koje nas vuku da ih istražimo, a ponekad je i neprozirna maska, zaštita pred suvišnim pitanjima, oprezna obrazina suspregnutih osjećanja.

Tako smo na ovoj izložbi željeli izbjeći u našem vremenu toliko popularne hiper-realistične prikaze ljudskog lika, koji u forsiranju precizne tehničke izvedbe zanemaruju ekspresiju, nesavršenost i nedorečenost ljudske spoznaje kao potencijala razvoja, u kojemu sama kreativnost nikad nije ni savršena, ni konačna, jer počiva na otkrivanju nepoznatog, na nesigurnosti samog ulaska u to nepoznato, na eksperimentu i učenju kroz greške, kao i na transcendiranju uskih, društveno i medijski uvjetovanih stereotipa. Cilj je bio uočiti i dočarati nečiji unutarnji mali Svemir, dominantnu emocionalnu notu, izvore iz kojih se neka osoba formirala, susret prošlosti i budućnosti u psihološkom ozračju lika, ono neizrečeno u nama što ponekad puno više govori kroz izraze našeg lica, nego li kroz suvišnu bujicu objašnjenja i opravdanja.

Željeli smo dotaknuti univerzalnost te ljudskosti u sebi i drugima, a koja nikad nije ni jednoznačna, ni jednostavna, već je prožeta raznim utjecajima, u sazvučju ili sukobu sa okolinom, privlačna ili odbojna, sa brojnim nijansama i sjenkama prošarana unutarnja priroda ljudska, razapeta između nagona i civilizacije, inovativnosti i tradicije, onoga što nas oslobođa i onoga što nas koči u izražavanju, kroz ples dvojnosti - izmirenje u suprotstavljenosti.

Neki portreti i autoportreti na ovoj izložbi vraćaju nas u prošlost, na njima ženski likovi, gotovo mitični, izranjaju iz tmine (Brkić) ili se poput uspomene okamenjeni stapaju sa sivkastom bjelinom (Kopeti), u melankoličnom plavetnilu koje okružuje damu u crvenoj kapi (Cerovski), sa mirnim, prozračnim, a ipak zagonetnim licem (Merin), pa nas te žene uvode u meditativna promišljanja o nečemu što je ostalo iza nas, o vremenu mladosti koje je nekad bilo sočno i puno neslućenih obećanja, a danas je prožeto prigušenim patinama iskustva.

Krupin autoportret umjetnika iz mladosti u olovci donosi otvoren, radoznao pogled prema nadolazećim mogućnostima i svježinu mladenačke idealizacije, a lice Morane Jugović upečatljivo je prošarano silnicama koje ocrtavaju slojevitost ženskog iskustva, dok Aida Hebib Raguž na portretu Arsena Dedića pogled velikog pjesnika skriva iza tamnih naočala i to lice u akvarelnoj mekoći sjetno priziva zvukove starih šansona. Autoportret Tomislava Šilipetra u virtuoznoj crtačkoj vještini donosi atmosferu uličnih grafita i pop arta, naglašavajući nehajni ponos mlađih generacija, koje suvereno redefiniraju tradiciju sa novim tehnologijama, dok iz autoportreta Suzane Gajdek prosijava iskričava radost u spontanoj i nemirnoj slikarskoj gesti.

Neka lica posve su se rasplinula u nematerijalnom, postala su čisto gibanje i energija boje, kao na portretu (ili autoportretu?) Mladena Žunjića, koji prikazuje 'skriveno lice umjetnika', dok su neka tek ovlaš ocrtana sa bjelinom, koja je neprozirna i skriva intimu jednog para na slici Antonije Cesarec, a na fotografiji Rajka Đedovića, ''Prijatelj'', predstavljena je ljubav mlade žene prema njenom kućnom ljubimcu, pa uz ljudski portret, ravnopravnim postaje i onaj životinjski. Autori Šarabok i Radas pletu mrežu značenja kroz osobni slikarski rukopis, u licu koje tek treba sastaviti od brojnih detalja (Šarabok), ili ga prozrijeti iza raspršenih mrlja boje, u kojima se lice čovjeka stapa sa okolinom (Radas), dok Višnja Peter na svom portretu prikazuje ozbiljnu mladu ženu tamnog pogleda i hladno plavičaste kose, u kontrastu sa žarkom pozadinom.

Perković, Bukvić i Koščak svaki na svoj način ostaju vjerni klasičnom portretu, dok Hrid Matić u mističnom simbolizmu dočarava vilinsku ljepotu žene, u čijoj pozadini iz prigušenog plavetnila izranja Dubrovnik. Neki autoportreti su hermetični (Kos, Kolić, Gojanović) i umjesto preciznih fizičkih obrisa, oni više govore o unutarnjem svijetu njihovih autorica, dok Škarica i Kruljac slikaju arhetipske likove iz narodnih priča i legendi, koji su se magično otjelotvorili iz dubina njihove fantazije.

Tako su na ovoj izložbi umjetnici željeli otkriti sebe u drugome i drugoga u sebi, iz pozicije promatrača postati promatrani i obratno, dokučiti tajnu bića u posvećenoj introspekciji, gdje je ljudsko lice bilo polazište i za neka psihološka i filozofska pitanja o sazrijevanju, trajnosti i prolaznosti, o snazi, ali i ranjivosti čovjekovog duha.

Nekada davno u prošlosti, portretirani su bili samo plemići i visoko svećenstvo u raskošnim opravama, dok je običan narod živio i umirao u anonimnosti, ne ostavljajući traga iza sebe. Emancipatorska uloga kreativnog ljudskog duha ipak se probila kroz sve te povijesne barijere okoštalih tradicija i jalovog strahopoštovanja prema raznim vlastodržcima, pa su portret i autoportret postali dostupni širokim slojevima ljudi kao sredstvo da bolje spoznamo sebe i svoje bližnje, da se neki pojedinac izdigne u svojoj individualnosti i osvijesti da nikoga nema sličnog njemu - ni među ljudima, ni među bogovima, i kroz tu svijest, paradoksalno, da se razvije nova svijest ovoga vremena - o sinergičnoj povezanosti različitosti jakih i kreativnih pojedinaca.

mr. art Krešimira Gojanović

Medijski pokrovitelj izložbe:
Portal ''Zagrebački likovni umjetnici - https://likumzg.wordpress.com/

HDLU Zagreb - https://hdlu-zagreb.hr/

Izložba Dalibora Rubida otvara se u Galeriji Kontrast

U ponedjeljak, 8. svibnja 2023. u 18 sati u Galeriji Kontrast (Dubrava 51 a, Zagreb) otvara se izložba akademskog slikara Dalibora Rubida, pod nazivom ”Bezvremenski krajolik”. Izložba je otvorena do 31. svibnja 2023. i može se pogledati radnim danom od 10 do 20 sati. Ulaz je slobodan.

Izvor: https://hdlu-zagreb.hr/

Iz predgovora Svebora Vidmara: Bezvremenski krajolik Dalibora Rubida

Pejzaž je oduvijek bio jedan od omiljenih motiva u slikarstvu, u kojem su poznati umjetnici naglašavali prirodne ljepote, izražavajući pritom svoje osobne emocije i stavove prema svijetu koji ih okružuje, sa svim njegovim specifičnostima, istovremeno nas podučavajući o važnosti, ali i snazi njegove bioraznolikosti. Prve samostalne prikaze pejzaža zatičemo u antici, u aleksandrijskome krugu, a zatim pod njegovim utjecajem i u rimskome zidnome slikarstvu, karakterističnom po elementima iluzionizma i fantastike. Također, ta tema je doživjela veliku popularnost u Kini i Japanu, u 6. i 7. stoljeću, i nastavila se do današnjih dana, iznjedrivši neka od najvrjednijih ostvarenja.

U srednjem vijeku u Europi, pejzaži su bili korišteni tek kao pozadine za druge motive, poput figurativnih, mitoloških ili biblijskih prikaza. No, pravu ekspanziju doživjet će u baroku, u 17. stoljeću. Nizozemski umjetnici poput Jacoba van Ruisdaela i Jan van Goyena počeli su se fokusirati na sam pejzaž kao glavni motiv na svojim slikama, na kojima su se usredotočili na prikazivanje različitih elemenata prirode, poput planina, rijeka, šuma…, pomoću naglašenog kontrasta svjetla i sjene, kako bi dočarali svu dramatiku pojavnosti prirodnog okruženja.

Tijekom romantizma u prvoj polovici 19. stoljeća, pejzaž je dobio simboličku konotaciju, a tako i popularnost, jer su umjetnici poput Caspara Davida Friedricha i Johna Constablea u njemu reflektirali svoje emocije i duhovne stavove. Friedrichove slike često su prikazivale osamljenog pojedinca kako mirno sa strahopoštovanjem, okrenut nam leđima, promatra netaknutu prirodu, dok su Constableove slike odražavale njegovo oduševljenje i ljubav prema engleskom razigranom krajoliku.

U drugoj polovici 19. stoljeća, u malom selu Barbizonu, smještenom u blizini šume Fontainebleau, okupili su se francuski slikari koji su počeli izravno slikati u prirodi (en plein air), a ne u ateljeu kao do tada. Ova metoda slikanja bila je u to vrijeme inovativna, jer je omogućivala umjetnicima da uhvate neposredan trenutak dnevnog svjetla i atmosfere ruralnog krajolika. Njihove slike su obilježene toplim, zemljanim bojama i realističnim prikazom prirode. Ovo selo je ubrzo postalo središte umjetničkog života, iz čega se stvorio pokret Barbizonci, a glavni predstavnici bili su Théodore Rousseau i Camille Corot.

Ubrzo nakon njih, pojavili su se impresionisti, koji su se usredotočili na prikazivanje prirode i svakodnevnice, hvatajući bojom dnevnu svjetlost i njenu neprestanu mijenu. Pomoću komplementarnih mrlja, izbacivši crnu boju iz upotrebe, stvorili su efekte, kojima su stvarali živopisne, vibrantne krajolike okupane svjetlošću kakvi do tada još nisu bili viđeni. Jedan od vodećih impresionista bio je Claude Monet, po čijoj je slici i nazvan taj umjetnički pokret, a koji je bio poznat po varijacijama stogova sijena i ribnjaka s lopočima u Givernyju, u Normandiji. Zanimljiv je podatak da je upravo jedan od takvih naslikanih stogova sijena nastradao u muzeju Barberini u Potsdamu prošle godine, kao meta klimatskih aktivista koji su ga poprskali pireom od krumpira, ne bi li upozorili javnost na dramatične promjene koje su zahvatile cijeli svijet zbog sve veće upotrebe fosilnih goriva.

Nešto kasnije, pojavom postimpresionizma, dolazi i do svojevrsne autonomnosti boje, pri čemu se krajolici apstrahiraju i stiliziraju. Poznati slikar Vincent van Gogh na svojim slikama koristi jarke boje i linije, te taktilni impasto namaz, ne bi li stvorio ritmizirane kompozicije pune životne energije i ekspresije.

Već na slikama Paula Cézannea, vidljivo je rastakanje prirodnih elemenata na nepravilne, nedovršene pačetvorine, koje će nagovijestiti novi pravac – kubizam. Autor je svojom prepoznatljivom slikarskom metodom započeo rastakati vidljivu prirodu na manje plošne cjeline koje bi bojom i tonom zatim vezao, stvarajući čvrste monumentalne kompozicije, što je bilo najvidljivije u ciklusu slika planine Sainte-Victoire, postižući tako neku novu stvarnost.
U suvremenom slikarstvu, motiv pejzaža se ne prikazuje samo kao uljepšani prikaz prirode, već se koristi kao sredstvo za izražavanje različitih ideja, od socijalnih i ekoloških tema, pa sve do traganja za vlastitom poviješću i identitetom, ali i kao kritika potrošačkog društva koje sve pred sobom uništava i crpi. Ukratko, danas je pristup toj temi širok i raznolik, a umjetnici se sve više fokusiraju na aktualne probleme i izazove, kao što je očuvanje okoliša, bez obzira radilo se o fotorealističkom pristupu slikanja ili onom apstraktnom.

Jedan od poznatijih suvremenih umjetnika koji se već duži niz godina bavi temom krajolika, kombinirajući tradicionalne i suvremene medije, jest i David Hockney. Njegovi idealistički pejzaži jarkih boja i predimenzioniranih razmjera, sastavljeni od više manjih slika, pomiruju dozu naivnosti i ilustrativnosti te prikazuju svu ljepotu Velikog kanjona u Coloradu, pa sve do rodnoga mu Yorkshirea u sjevernoj Engleskoj, lišeni svih negativnosti koje se odigravaju na globalnoj razini.

Također, treba spomenuti i najznačajnijeg njemačkog slikara Anselma Kiefera, koji krajolik koristi kao sredstvo za ponovno razmatranje povijesti i identiteta vlastite nacije. Kiefer oblikuje, na ekspresionistički način, krajolik kao metaforu za procese prolaznosti i nestajanja, ali i za izražavanje ideja o nadi i obnovi društva, kao priliku za ponovnom katarzom duha. Slikar upotrebljava guste namaze, koje zatim struže, spaljuje ili čak cijepa sjekirom, nanoseći pritom na površinu nove slojeve koji poprimaju karakter grubog reljefa.

Danas, u trenutku kada se lice svijeta mijenja u korist transhumanizma, gdje se u bližoj budućnosti od ljudi planira stvoriti poslušne robote kojima će netko moći upravljati putem implantiranih čipova, radi bolje produktivnosti, gdje će umjetna inteligencija voditi vodeću ulogu u kreiranju nove stvarnosti te gdje će mnoga radna mjesta biti ukinuta u korist automatiziranih sustava, i dalje postoje pojedinci koji se tim nadolazećim promjenama hrabro suprotstavljaju. Od ateljea su stvorili svoja mala utočišta u kojima nesmetano, duboko povezani s prirodom, stvaraju intimistička djela, odupirući se nametnutim trendovima ne bi li i dalje zadržali svoju autentičnost i mir.Dalibor Rubido jedan je od takvih autora, koji je spojio ljubav prema planinarenju i ronjenju sa slikarstvom. On je umjetnik klasičnog svjetonazora, jer svojim kistom uporno bilježi ljepote s kojima se neprestano susreće na svojim rekreativnim putovanjima. Finom gradacijom tonova postiže atmosfere pojedinih godišnjih doba, bilo da se radi o jeseni, zimi ili proljeću, naglašavajući pritom njihovu različitost, ali i simboliku rađanja i odumiranja prirode. I mi ljudi koji stječemo raznolika iskustva, svako malo odbacujemo onu ”staru kožu”, te na svom životnom putu mijenjamo ”tok misli” na neku novu, uzvišenu razinu, jer upravo se u prirodi osjećamo oslobođeni od svih briga i nedaća, prepušteni upečatljivim prizorima u kojima se osjećamo povezani s vlastitom unutarnjom prirodom, ponovo otkrivajući smisao svog postojanja.

Sjećam se dana kada sam se prvi puta susreo s radom Dalibora Rubida. Bilo je to u nekadašnjoj kultnoj slastičarnici ”Ivica i Marica” u Tkalčićevoj ulici, gdje je autor svojim slikama oplemenio prostor, dajući posjetiteljima osjećaj kao da su zalutali u kakvu Grimmovu bajku. Već tada se vidjelo u kojem smjeru naginje autor, dok je vješto oblikovao bogate šumske predjele i proplanke mitskog/bajkovitog karaktera.

Ovog puta na izložbi u Galeriji Kontrast, autor se predstavio s ciklusom nastalim od 2003. do 2023., koji je inspiriran ljepotom Sljemenskih potoka. Radi se o realističnim, lirskim prikazima, u kojima dominira suptilna, tajanstvena izmaglica. Rubido je majstor kompozicije, koji slika krajolike ”intuitivno”, po sjećanju, ne koristeći pritom fotografske slike kao podsjetnik. Pomno odabire motive koje zatim varira dok ne dobije zadovoljavajuće rezultate, unoseći u svaki rad nevjerojatnu autentičnost netaknute prirode. Točno zna kako treba dozirati vidljive poteze kistom, s tonskim prijelazima i naglašenom strukturom u prvom planu.

Likovnu čistoću najviše je dosegao upravo u prikazima zimskih predjela, gdje bijela boja dominira, tvoreći od riječnog rukavca ritmiziranu formu nalik kakvom grafičkom znaku. Samo očište na slici nije rađeno po mjeri čovjeka, već imamo osjećaj da krajolik promatra kakva zvijer, oživljavajući atmosferu neprikosnovene divljine. Takav mir i tišinu pronalazimo još u prikazima ranojutarnjih marina rodne Vele Luke i otoka Korčule slikara Izvora Oreba.

Rubido je slikar tehnički dobro ”potkovan”, koji će inspiraciju i nadahnuće još dugo pronalaziti u prirodi koja ga oplemenjuje i čini jednostavnim i pristupačnim umjetnikom. Autor nas navodi da sva ta naslikana stabla, rijeke i proplanci ne predstavlja samo onu pojavnu prirodu, već da brigu moramo voditi i o onoj ”nutarnjoj”, koja je preduvjet za transformiranje ovog izmučenog svijeta u bolje mjesto za suživot svih nas.

Prisjetimo se samo riječi poglavice Bika koji sjedi: ”Čuvajmo Zemlju i prirodu na njoj, jer ih nismo naslijedili od svojih djedova i očeva, nego smo ih posudili od svojih potomaka.”

Svebor Vidmar

Biografija

Dalibor Rubido rođen je 1971. godine u Sisku. Završio je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, odjel kiparstva, kod profesora Vinka Fabrisa, 1989. godine. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer slikarstvo, u klasi profesora Đure Sedera, 1994. godine. U mladosti je bio regatni veslač HAVK Mladost, te aktivni sportaš. Kao veliki ljubitelj prirode bavi se rekreativnim ronjenjem i planinarenjem. Izlagao je na više samostalnih i skupnih izložbi, te sudjelovao na nekoliko likovnih kolonija. Član je HDLU-a Zagreb. Živi i radi u Zagrebu.

Izložba fotografija članova i prijatelja HDLU Zagreb: ”Mitska dimenzija grada i urbane legende” u Maloj galeriji Ekonomskog fakulteta u Ljubljani

U Maloj galeriji Ekonomskog fakulteta u Ljubljani (Kardeljeva ploščad 17, Ljubljana), od 13. srpnja do 3. rujna 2018. moći će se pogledati skupna izložba fotografija članova i prijatelja HDLU Zagreb, pod nazivom ”Mitska dimenzija grada i urbane legende”. Projekt ”Mitska dimenzija grada i urbane legende” u organizaciji Hrvatskog društva likovnih umjetnika Zagreb zamišljen je kao fotografska izložba, koja će se svake godine nadopunjavati kroz promišljanja autora koji bilježe zapise sa ulica svojih gradova, hvatajući u njima trenutke kolektivnih sjećanja i osobne priče o odrastanju unutar urbane generacijske poetike. Prvi ciklus ove izložbe bio je predstavljen u Zagrebu 2017. godine u Fotogaleriji Dubrava, a sada ga predstavljamo u Maloj galeriji Ekonomskog fakulteta u Ljubljani, sa novim fotografijama koje su u međuvremenu nastale.
Izlagači: Andro Banovac, Antonija Cesarec, Tihomir Cirkvenčić, Krešimira Gojanović, Čedomil Gros, Biljana Knebl, Ivana Kolić, Alfred Freddy Krupa, Stjepan Kulfa, Krešimir Radas, Sonja Šimatić i Robert Štimec.

Krećući se kroz društvene tranzicije i transformacije gradskih prostora kojima smo svjedočili, kroz tu dvojnost kolektivnog i individualnog, starog i novog, mita i urbane legende, nastajale su fotografske priče, kao svojevrsno osobno putovanje svakog autora u potrazi za onim magičnim trenucima, koji predstavljaju moderni folklor neke urbane sredine.

Kao vječiti nomadi, građani putuju u vremenu i prostoru na samotnim prometnicama, na kojima su generacije mladih čekale autobus nakon noćnih izlazaka kao na fotografiji Andre Banovca, ili su se gubili nezamijećeni u bijelim siluetama, kroz krvotok širokih raskršća na fotografijama Antonije Cesarec.

Podrumski prozori sa svojim strukturama na fotografijama Stjepana Kulfe pričaju nam o ostavštini ručnih radova starih majstora kovanog željeza i usmjeravaju naš pogled prema podzemnim gradskim skrovištima, u koja odlažemo stvari naslijeđene od predaka. Na fotografijama Alfreda F. Krupe, sablasne ruševine kuća podsjećaju nas na gubitke u tranzicijskim previranjima, dok njegova sjena ispod zastave na pomalo ironičan, simbolički način asocira na prolaznost različitih političkih režima, koji su također ostavljali traga i na naše građanske živote.

Gradske priče iz prošlosti pretapaju se sa psihodeličnim prizorima neonskih reklama, pri čemu se one prenose kroz neformalna druženja poznanika u šetnjama po skrivenim uličicama, u susretu sa ispranim, od vremena rastočenim skulpturama na gradskim grobljima i u likovima kamenog bestijarija na fasadama zgrada, koje fotografira Ivana Kolić.

Sonja Šimatić obilazi napuštene prostore trgovina i prazne izloge u zagrebačkoj Ilici da nas podsjeti kako je bilo nekad, a Robert Štimec fotografira gradske spomenike i fontane iz različitih kuteva, pod različitim osvjetljenjima, otkrivajući uvijek iznova nove detalje i perspektive.

Biljana Knebl prikazuje nam dinamične kompozicije sa gradskih ulica ukrašenih grafitima i plakatima, šetnju građana ispod starinskih fenjera i magleno zimsko jutro na Savi, dok se Tihomir Cirkvenčić nostalgično vraća u prošlost, fotografirajući stari auto u snijegu i detalj bicikla naslonjenog na zid zgrade. Čedomil Gros fotografira krovove istarskih gradića i zidine opkoljene morem kao neprolaznu baštinu, a Krešimir Radas zapaža zanimljive kolorističke detalje na pročeljima socijalističkih ‘’limenki’’, sa gusto naredanim prozorima bez balkona.

Gradovi tako dišu svojim pulsom u slojevima prohujalih vremena, koja su iza sebe ostavljala zapise u materiji građevina, jednako kao i u duhovnoj atmosferi nekih gradskih prostora, koji su danas ispunjeni bogatom simbolikom. Gradske ulice vibriraju u našim sjećanjima, obojane finim nijansama osobnih doživljaja, uspomenama iz mladosti na prve izlaske, prve ljubavi, vjenčanja, rođenja, jednako kao i posljednje ispraćaje voljenih na gradskim počivalištima, u lokalima kroz koje smo prolazili, praćeni zaboravljenim pjesmama uličnih svirača.

Svaka od tih osobnih priča biva utkana u ritam grada, zaustavljena u vremenu kao jedan slikoviti trenutak koji se više nikada neće vratiti, ali će ostati poput memorijskog zapisa za buduće generacije, pri čemu će se mitologija nekog grada uvijek iznova nadopunjavati i pozivati nas na istraživanje, ali i odmak od prošlosti, kroz kritičke usporedbe kulture građanskog življenja u različitim vremenima i političkim režimima.

U svoj toj užurbanosti suvremenog života, grad je postao i živi organizam koji se stalno transformira i raste sa svojim stanovništvom, dok građevine i ulice postaju nijemi svjedoci protoka vremena, podsjećajući nas na cikluse života kroz koje smo putovali i otkrivali prostore oko sebe, ali i unutar sebe, kroz tkanja vlastitih uspomena u dodiru sa urbanim pejzažima.

mr. art Krešimira Gojanović, ak. slik. graf

Izložba Jelene Martinović u Galeriji Kontrast

U Galeriji Kontrast, Dubrava 51 a, otvara se 9. studenoga u 18.00 sati izložba slika Jelene Martinović pod nazivom “Masline i ljudi”. Izložba je otvorena do 3. prosinca 2020., radnim danom od 10.00 do 20.00 sati. Ulaz je slobodan. Otvorenje izložbe održat će se u skladu s propisanim epidemiološkim mjerama.
Izvor: https://ns-dubrava.hr/

”Masline i ljudi” u novom slikarskom ciklusu Jelene Martinović

Jelena Martinović slikarica je prirode, koju je upoznavala kroz svoje brojne planinarske ekspedicije i putovanja, bilježeći u crtačkim skicama i akvareliranim crtežima samotne pejzaže na kojima se strukture tla i neba susreću s drvećem koje, poput bilo kojeg živog bića, posjeduje svoj karakter izražen u moćnim deblima i raznolikim krošnjama koje se povijaju na vjetru.

U svom novom slikarskom ciklusu koji je nastao ovog ljeta u tehnici akrila na platnima i papirima, slikarica se posvetila studijama stabala iz hvarskih maslinika, kao i ljudima koji žive uz masline, ubirući njihove plodove bogate dragocjenim i ljekovitim uljem.

Na rahloj, crvenkastosmeđoj zemlji, prošaranoj bijelim gromadama nepravilnog kamenja i suhozidima, izrastaju kvrgava debla maslina koja se ponegdje kružno granaju i isprepliću u strukturama gustih, zelenkasto plavičastih krošnji. Čvrsta i stamena, na rubovima polja i vinograda, stabla maslina u slikarskim potezima reflektiraju boju iz okoline, titravu vrelinu podnevnog sunca, sparinu koja prži škrtu zemlju i tirkiznosivu oblačnost neba pred oluju.

Iz njihovih tijela isijava dojam drevnosti: same među kamenjem povijaju se u burama, odolijevaju vremenu u različitim godišnjim dobima, otporne na suše, radujući se blagim zimama i dugim, suhim ljetima. Plodne i korisne, a samodostatne, bile su nadahnuće pjesnicima i slikarima, dok su prema mitovima, služile i nekim grčkim junacima, koji su od njihovog drveta izrađivali oružje za borbu.

Od davnina masline su se udomaćile uz ljude kao simbol mira, zaštite, iscjeljenja i blagostanja, njihovo je ulje služilo vladarima za masažu i njegu, kao hrana, lijek i gorivo za svjetiljke. Tako su i ljudi na Jeleninim slikama, u berbi maslina, poprimili nešto od njihovog kolorita i karaktera: stari maslinari koji vretenastim, spretnim prstima ubiru još nedozrele masline, tamnozelenkaste ili crne, sazrele i sočne, pažljivo prebirući njihove grančice, maslinari koji žive u njihovim sjenama, mirisima i ciklusima, nepomičnog i mirnog pogleda prema naprijed, svjesni tradicije koju žele očuvati, znanja kojega moraju prenijeti mlađim generacijama.

Ljudi i masline žive s elementima, protkani sunčevom svjetlošću u teksturama debla, u borama na koži, u mrežolikim žilicama kojima se crpi hrana iz zemlje, kroz snažne obrise koji se poigravaju s ljubičastim, crvenim i žutim odrazima večernjih zalazaka sunca i jutarnjih izmaglica. Maslina, kao Afroditina biljka, stasala je uz kamenje koje štiti zemlju od osipanja i isušivanja, kroz ruke maslinara, u rezidbama i sadnjama, berbama i obogaćivanju tla, u hodu kroz godinu gdje svako godišnje doba donosi svoje radove, vrijeme za početke i završetke, za zimski smiraj i uživanje u plodovima nakon teškog rada.

Vraćajući se užurbanom gradskom življenju, slikarica je u sebi donijela ljetne impresije iz samotnih maslinika, pretačući skice i zapise u slike većih formata, gdje masline u centralnoj kompoziciji obuhvaćaju prostor i vladaju nad njime, grmolike, stare, a vitalne, donoseći nam duh mirne trajnosti u nemirnoj svakodnevici, čvrsto uporište iz nekih prošlih vremena, ples razlistanih mediteranskih boja kao oživljujuće sjećanje u nadolazećoj zimi.

U spiralnom gibanju, osunčana debla pričaju nam priču o prirodi kultiviranoj ljudskim rukama, o suživotu ispletenom kroz bure i ljetne vreline, kroz odlaske i povratke, uvijek na početak zbivanja, kao spoj korijenja i krošnje koji povezuje dimenzije na neuništivom Drvetu života.

Krešimira Gojanović

Izložba Krešimire Gojanović ”Bića oko nas – Celebrity animals”

vrijeme: 19. ožujka od 19:00

mjesto: Fotogalerija Dubrava 51 a, Zagreb

Iz predgovora autorice: Bića oko nas – Celebrity animals

Dugi niz godina fotografiram različite autohtone životinje, kukce i ptice po domaćim šumama, uz razne rijeke i jezera, te sam u tome pronalazila veliko zadovoljstvo, no također sam kroz vrijeme učila i o tome kako se približiti tim bićima, kakve su njihove dnevne navike, u koje doba dana se hrane, na kojem drveću se gnijezde pojedine ptice, gdje sve mogu pronaći vjeverice i ježeve, u kojim godišnjim dobima nas posjećuju određene ptice selice i kako ih mogu privući za fotografiranje.

Izazov mi je bio raditi close-up portretnu fotografiju ptica i životinja koje sam sretala, tako da im se približim u najvećoj mogućoj mjeri i razvijem neki odnos sa njima, da ta životinja ili ptica opušteno i svojevoljno pristane pozirati mi. A to nije uvijek bilo jednostavno: šumska bića imaju profinjena čula i oprezna su prema ljudima, te je za fotografa prirode iznimno važno da se i on sam nekako uglasi iznutra, da izvježba svoju percepciju, da pruži životinji svojim prisustvom osjećaj mira i sigurnosti.

Pritom je još trebalo paziti i na transformacije svjetla i sjene, kompoziciju fotografije, boje i kontraste, jednom rječju, trebalo je uporno vježbati posvećenu Budnost, koja je opuštajuća, sveobuhvatna i prepuna skrivenog života, baš kao i šuma sa svojim stanovnicima. Fotografiranje bića iz prirode tako se spontano pretvorilo i u meditaciju s prirodom. Uz puno pokušaja i pogreški i stotine sati lutanja po prirodi u raznim godišnjim dobima, naučila sam kako se približiti tim šumskim bićima i još uvijek to učim, sa željom da nikad ne prestanem: šume su prostori velike svježine, a njihova populacija ima svoj suptilni bioritam, male rituale i dnevne, ali i godišnje navike, cikluse elementarnih potreba koje zadovoljava u sinergičnom suglasju s čitavim okolišem.

Čovjek koji živi u današnjim gradovima ubrznim i rastrzanim tempom života, izgubio je tu suptilnost percepcije i suglasja s prirodom, bića u šumama postala su mu strana i neuhvatljiva, jer nam je um prezasićen senzacionalističkim medijskim sadržajima, šarenilom loše dizajniranih pomodnih tiskovina, prizorima nevažnih estradnih drama i reklamama koje nam sa svih strana nešto nameću, a tu su i sve moguće "celebrity ličnosti", koje nam serviraju masovni mediji i industrija zabave.

Tako smo prisiljeni neprekidno čitati o brakovima, razvodima i trudnoćama trećerazrednih pjevačkih idola, modnih stilista i fotomodela, a u posljednje vrijeme i naši političari uživaju da nam se prikazuju kao "miljenici estrade", sa svojim skupim automobilima, otvarajući vrata svojih glamuroznih, dizajnerski uređenih domova, valjda da nam pokažu što oni sve imaju, a većina naroda neće to imati nikad..….Servira nam se tako njihov način života kao poželjan i uspješan, ucjepljuje se ljudima ta "nasušna" potreba da smo neprekidno pod žarometom medija i društvenih mreža, da pratimo modne trendove i sve moguće privatne pikanterije iz života tih "zvijezda", s kojima veliki portali danas podižu čitanost.

Nakon sve te blaziranosti i izloženosti posve nebitnim mentalnim i intelektualno-estetski inferiornim medijskim sadržajima, čovjeku nužno treba pročišćenje, povratak esencijalnim vrijednostima, potraga za prirodom od koje smo se odvojili i koju smo zaboravili, od koje nas suvremeni potrošački način života stalno pokušava i otrgnuti.

Zato sam u svojim fotografskim lutanjima poželjela napraviti upravo to: protutežu ili potragu za ravnotežom, gdje te stanovnike šuma pokušavam fotografirati kao prave "zvijezde", koje u naš život ne unose buku i skandale, nego radost otkrivanja nepoznatog, začudnost nad ljepotom prirode, mir cikličnih mijena i svakodnevnih rituala. Čaplja koja napeto promatra uzburkanu površinu vode dok lovi ribu, kos koji se odmara u ljetnoj sparini među tratinčicama, trudna vjeverica u proljeće, mladunci mlakuše u sinhroniziranoj pozi na obali jezera, žabac koji u sezoni parenja doziva ženku, mali jež na noćnom proplanku…

Nijedno od tih bića nije nevažno ili manje važno od nekog drugog, kada na njih naiđemo na svojim putevima i ako smo izoštrili svoja čula za uživanje u suptilnijim razinama svijeta koji nas okružuje, svaki takav susret biti će svojevrsno "slavlje", a živom biću ispred nas radovat ćemo se kao istinskoj "zvijezdi", koja nam umjesto banalnih prizora medijskog spektakla, donosi primarnu čistoću i jednostavnost življenja.

Počinjemo tada i sami na sebe gledati kao na dio veće cjeline, čitavu prirodu počinjemo percipirati kao Hram duha i materije u suživotu, gdje svako stvorenje ima svoje jedinstveno obličje i značaj neophodan da se upotpuni cjelina Kreacije, koja će neprekidno nadahnjivati umjetnike i podsjećati ljude da nisu samo-bitni i sebe-centrični, jer oko nas ima i drugih stvorenja koja moramo slaviti, uočiti njihovu važnost i veličinu, zabilježiti njihovo bivanje na slikama i kroz to viđenje donijeti novo iscjeljenje sebi i svijetu oko nas. I zbog svega toga sam, promišljajući koncept ove izložbe, ta bića nazvala – Celebrity Animals.

mr. art. Krešimira Gojanović

Biografija

Krešimira Gojanović rođena je 13. veljače 1970. godine u Osijeku. Godine 1989. završila je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, smjer Slikarstvo, a 1993. diplomirala je na Grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Ante Kuduza. Godine 2010. magistrirala je na ALUO Ljubljana, smjer Oblikovanje vizualnih komunikacija, pri mentoru prof. Milanu Eriču, te je obranila magistarski rad ''Medijska kultura: tradicionalna umjetnost u klasičnim i suvremenim medijima''. Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, te slovenskog društva BMG za promociju turizma i umjetnosti. Bila je članica HDLU-a od 1993. do 2017. godine, a 2015. godine s kolegama je osnovala novu strukovnu udrugu zagrebačkih likovnih umjetnika – HDLU Zagreb, u kojem od 2015. godine djeluje kao predsjednica udruge. Izlagala je na 48 samostalnih izložbi i više od 90 skupnih u zemlji i inozemstvu. Sudjelovala je na brojnim likovnim kolonijama humanitarnog karaktera, a radovi joj se nalaze u fundusima više domaćih galerija i muzeja.

Osim slikarstvom i grafikom, bavi se još grafičkim i web dizajnom, fotografijom, ilustracijom, likovnom teorijom i likovnim marketingom, te osmišljavanjem i organizacijom kreativnih, likovnih i dizajnerskih radionica za djecu i odrasle. Autorica je i edukativnog programa za likovne umjetnike ''Vizualne komunikacije i kulturni marketing za profesionalne umjetnike'', kojega je više puta izvodila u sklopu edukativnih aktivnosti različitih strukovnih udruga u kulturi. Od 2015. autorica je i urednica internetskog portala ''Zagrebački likovni umjetnici'', namijenjenog promociji profesionalnih likovnih umjetnika iz Zagreba i Hrvatske. Digitalnom fotografijom intenzivno se bavi od 2005. godine. Usavršavala ju je dvije godine (2008. – 2010.) i na svom magistarskom studiju u Ljubljani, kod profesora Milana Pajka. Fotografije je dosad objavljivala na mnogim tematskim forumima, društvenim mrežama i specijaliziranim digitalnim platformama. Ovom izložbom u Fotogaleriji Dubrava obilježava se i 25 godina njezinog umjetničkog djelovanja u Hrvatskoj (1993. – 2018.). Autorica živi i radi u Zagrebu.

E-pošta: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Internetska adresa: kresimira.wordpress.com

Natječaj za 9. Zagrebački likovni salon 2025 u organizaciji HDLU Zagreb – povodom 10 godina HDLU Zagreb

Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Zagreb devetu godinu zaredom organizira ”Zagrebački likovni salon”, koji će se održati u travnju 2025. u Galeriji Kontrast (Kulturni centar, Dubrava 51 a, Zagreb), pod nazivom ”9. Zagrebački likovni salon 2025 – povodom 10 godina HDLU Zagreb”. Osim ‘realne’ izložbe u galeriji Kontrast, na 9. Zagrebačkom likovnom salonu imati ćemo i veliku prateću virtualnu izložbu na portalu Zagrebački likovni umjetnici, na kojoj ćemo, uz autore koji izlažu u Galeriji Kontrast, predstaviti i radove svih ostalih umjetnika čiji rad odgovara konceptu salona, a koji zbog prostornih ograničenja nisu stali na ‘realnu’ izložbu u galeriji Kontrast.

I ove godine osim članova HDLU Zagreb, na izložbu u galeriji Kontrast pozivamo umjetnike iz drugih umjetničkih udruga u Zagrebu i zagrebačkoj županiji, a također i umjetnike koji nisu članovi strukovnih udruga, ali njihova djela odgovaraju konceptu izložbe.

Umjetnici iz Zagreba i zagrebačke županije imati će prednost na ‘realnoj’ izložbi, a na prateću virtualnu izložbu mogu se javiti umjetnici iz svih dijelova Hrvatske, ali i umjetnici iz regije!

Koncept: u 2025. godini tema ”9. Zagrebačkog likovnog salona 2025” u organizaciji HDLU Zagreb biti će ”Životinjsko carstvo”, gdje bismo pozvali likovne umjetnike da nam predlože radove kroz koje će prikazati svoj odnos sa svijetom životinja – kućnim ljubimcima, divljim životinjama u prirodi, fantazijskim i mitološkim životinjama, kao i onim iz raznih priča, bajki, filmova, i dr.

Osvrnuli bismo se i na ugroženost brojnih životinjskih vrsta na planeti, kao i problem specizma – diskriminacije na osnovi vrste, te potaknuli umjetnike da razmisle o tome koliko su životinje bitne i za čovjekov opstanak, i kako su često kroz povijest neke od njih bile nepravedno ozloglašene, na primjer zmija u religiji, ali i vukovi u brojnim bajkama za djecu. Bavili bismo se životinjskim arhetipovima u astrologiji, Jungovoj psihologiji i općenito kroz jezik simbola, također i sa životinjama kao ”šamanskim vodičima” kod brojnih urođeničkih naroda, koji su iz svog bliskog odnosa sa životinjama crpili mudrost i povezanost sa svijetom Prirode.

Istovremeno će ta izložba koja će se održati u Galeriji Kontrast od 7. do 30. travnja 2025. biti prilika i da obilježimo 10 godina postojanja udruge HDLU Zagreb, koja je 2015. nastala u Zagrebu odvajanjem od HDLU-a iz Meštrovićevog paviljona, kao nezavisno društvo zagrebačkih likovnih umjetnika i njihovih prijatelja, te je naš HDLU Zagreb imao osnivačku skupštinu 10. travnja 2015. godine.

***
Na mail udruge Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. treba poslati fotografije do pet radova u jpg. formatu i većoj rezoluciji (300 dpi) u attachmentu maila, uz opis radova: naziv rada, tehniku, dimenzije i godinu nastanka rada. Također je potrebno poslati kratku strukovnu biografiju sa opisom dosadašnjeg umjetničkog obrazovanja i/ili djelovanja autora. Zadnji rok za podnošenje prijedloga je 28. veljače 2025.

Dozvoljeni su svi pristupi i likovne tehnike na slikama, crtežima i grafikama, koje bi trebale biti opremljene da se mogu postaviti u galerijskom prostoru na visilicama, sa ograničenjem da širina radova ne bi trebala biti veća od 80 cm, zbog postava radova na izložbenim panoima u Galeriji Kontrast.

Po završetku natječaja, u roku od tjedan dana, svi autori dobiti će obavijest na svoju e-mail adresu o tome tko je odabran za izlaganje na ‘realnoj’ izložbi u galeriji Kontrast i za sudjelovanje na pratećoj virtualnoj izložbi. Pristupom na ovaj natječaj, dajete dozvolu udruzi HDLU Zagreb ukoliko vaši radovi budu odabrani za izložbu, da se mogu slobodno predstavljati, uz navođenje imena rada i autora, u promotivnim materijalima izložbe, medijima i na društvenim mrežama.

Na izložbi nema kotizacije i svi autori dobiti će svoje besplatne primjerke kataloga na postavljanju, odnosno otvorenju izložbe, u travnju 2025. godine u Galeriji Kontrast, te će mailom dobiti link i na prateću virtualnu izložbu.

Po završetku izložbe, slike se trebaju osobno preuzeti prilikom skidanja izložbe, HDLU Zagreb ne snosi obavezu slanja radova poštom. U vezi svih dodatnih informacija, možete se obratiti na mail udruge.

Izvor: https://hdlu-zagreb.hr/

Natječaj za sudjelovanje na 5. Zagrebačkom festivalu crteža 2023

Izvor: https://hdlu-zagreb.hr/

Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Zagreb poziva likovne umjetnike iz Zagreba i zagrebačke županije, ali i ostalih dijelova Hrvatske da se prijave za sudjelovanje na 5. Zagrebačkom festivalu crteža 2023, koji će ove godine imati temu festivala – ”Osobni rukopis”.

Originalni koncept Zagrebačkog festivala crteža u organizaciji HDLU Zagreb pokrenut je 2019. godine, sa ciljem da Festival crteža postane kreativna platforma, koja će kroz ‘realnu’ i virtualnu izložbu crteža uz prateće likovne radionice povezati umjetnike koji se izražavaju u mediju crteža, te svim kreativcima omogućiti da prodube svoja crtačka umijeća.

I ove godine, krajem rujna 2023. nastaviti ćemo tradiciju i organizirati ”5. Zagrebački festival crteža” u galeriji InArt (MO Trnsko, Trnsko 34 a, Zagreb), koji će se odvijati cjelodnevno od 29. 9. do 1. 10. 2023.

Na 5. Zagrebačkom festivalu crteža ćemo kao i prošlih godina organizirati besplatne likovne i kreativne radionice crteža za gradjane i izložbu crteža zagrebačkih umjetnika, uz prateću virtualnu izložbu i prezentaciju čitavog događanja na portalu ”Zagrebački likovni umjetnici”. Umjetnici iz Zagreba i zagrebačke županije biti će predstravljeni na ‘realnoj’ izložbi u galeriji InArt, a sve ostale umjetnike koji nisu iz Zagreba predstaviti ćemo na virtualnoj izložbi 5. Zagrebačkog festivala crteža 2023.

Pozivamo sve likovne umjetnike koji u svom radu preferiraju crtačke tehnike, da nam pošalju svoje prijedloge za izložbu crteža na ”5. Zagrebačkom festivalu crteža 2023” sa temom ”Osobni rukopis”. Pošaljite nam vaše karakteristične crtačke radove sa onim sadržajima koji vas najviše privlače i motiviraju na crtanje, pri čemu ćemo vrednovati autentičnost i originalnost likovnog izraza kroz sve moguće slobodne pristupe i teme sa kojima se inače bavite. Uz crteže nam po želji možete priložiti i izjavu o vašem radu, koju ćemo postaviti uz vaše radove ako prođu žiriranje i budu odabrani za festivalsku izložbu.

Predlažu se neopremljeni crteži u svim crtačkim tehnikama na papiru i jasne fotografije predloženih radova u jpg. formatu, do 5 radova, rezolucije 300 dpi, koje treba poslati na mail udruge HDLU Zagreb: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. u attachmentu maila – do 31. 8. 2023. do 12 sati, sa nazivom, tehnikom i dimenzijama radova, uz kraću strukovnu biografiju umjetnika. Izložba je bez kotizacije, imati će katalog besplatan za izlagače, a po završetku natječaja, svi pristupnici u roku od nekoliko dana dobiti će obavijest o rezultatima na svoju mail adresu.

Novi problem sa potporama za samostalne umjetnike u 2021., u režiji ministrice Obuljen Koržinek

Apel javnosti predsjednice HDLU Zagreb mr. art Krešimire Gojanović, ak. slik. graf.

Poštovani predstavnici hrvatske Vlade, sabora, medija i strukovnih udruga, kao predsjednica umjetničke udruge HDLU Zagreb zamolila bih vas da obratite pažnju na problem novih potpora za samostalne umjetnike u 2021. godini, za koje je poziv raspisan na donjoj poveznici:

https://min-kulture.gov.hr/vijesti-8/javni-poziv-za-dodjelu-potpora-samostalnim-umjetnicima-koji-profesionalno-obavljaju-samostalnu-umjetnicku-djelatnost-i-kojima-se-doprinosi-placaju-iz-proracuna-rh/20424

Prije tog javnog poziva, u prosincu 2020., strukovne umjetničke udruge bile su pozvane na online sastanak sa ministricom kulture i medija Obuljen Koržinek, i većina strukovnih udruga usaglasila se da samostalnim umjetnicima trebaju nove potpore, da oni ne budu diskriminirani u odnosu na druge profesije u državi, jer su zadnje potpore dobili na proljeće 2020.

Također je jako puno udruga molilo ministricu Obuljen Koržinek da se isprave neke nepravde od prošlogodišnjih potpora, kada mnogi uvaženi, višedesetljetni samostalni umjetnici nisu dobili potporu iz razloga - jer su premalo zaradili u 2019. godini.

Naša udruga HDLU Zagreb tako je ministrici kulture i medija ispostavila problem i kolege samostalnog umjetnika, koji se 2019. liječio od infarkta, bio na bolovanju, pa zato nije ništa zaradjivao, a zato što kao bolestan nije zaradjivao u 2019. - u 2020. nije dobio potporu Ministarstva kulture i medija.

Pa smo takođjer ispostavljali probleme višedesetljetnih uvaženih umjetnica - samohranih majki koje sa djecom nemaju šta jesti jer nisu dobile potporu, i tako dalje - nepravdi je zaista bilo jako puno, i romane za pisati.

Ministrica kulture je udrugama na tom online sastanku obećala da će se sada potpore dodjeljivati na drugačiji način i mnoge udruge su mislile da će početne nepravde prema hrvatskim samostalnim umjetnicima ipak biti ispravljene.

Ponavljam, najviše su ugroženi hrvatski samostalni umjetnici koji premalo zaradjuju i kao takvi - po ministrici Obuljen Koržinek - ne zaslužuju nikakvu potporu, jer su praktički kažnjeni zbog svog siromaštva.

Općenito, ljudi sa sposobnošću za socijalnu empatiju svi bi se odreda složili da uvijek prvo treba pomoći onim najranjivijim članovima društva, jer su to na kraju krajeva dosezi suvremenih demokratskih društava, ali su to i dosezi našeg hrvatskog Ustava, po kojemu je naša država - socijalna država koja brine o svim svojim gradjanima.

Ali ministrica Obuljen Koržinek i dalje uporno ignorira sve argumente strukovnih udruga i brojnih umjetnika, te je sad raspisala Javni poziv za nove potpore u 2021., koji je još puno gori od onog iz proljeća 2020.!

Jer se sad od umjetnika traži da u jednoj od prošlih godina - 2017., 2018. ili 2019. - imaju minimalni umjetnički prihod u godini - iznad 19 500 kuna, da bi uopće mogli dobiti potporu. I to je, poštovani, strašno: golemi broj članova HZSU-a opet neće moći zadovoljiti taj ministričin cenzus, posebno one najranjivije skupine slobodnih umjetnika za koje danas uopće nema tržišta, a to su likovni umjetnici, dio književnika, plesači, svirači klasične glazbe i dr. Dakle, po našim procjenama, bez potpora bi opet mogla ostati velika većina samostalnih umjetnika.

Stoga molim hrvatsku Vladu, sabor i medije da razmotrimo ovu situaciju: ako se umjetnici primaju u Hrvatsku zajednicu samostalnih umjetnika temeljem svojih dokazanih umjetničkih projekata koji predstavljaju značajan doprinos hrvatskoj kulturi i ako se pri tom primanju u HZSU nisu gledali njihovi prihodi - zašto sad ministrica Obuljen Koržinek insistira na tom financijskim cenzusu, pri kojem oni najsiromašniji umjetnici opet bivaju drastično diskriminirani i isključeni iz sustava umjetničkih potpora?

I trebaju li nam sad takve nepravde u ovoj situaciji kad nam je država pogodjena i potresom i pandemijom - treba li zaboraviti na činjenicu da su upravo hrvatski likovni umjetnici uvijek pomagali doniranjem svojih djela kad god je trebalo - i u ratu i u miru i pod potresima i svim mogućim nevoljama donirali smo humanitarno svoja djela potrebitim ljudima - i je li ovo sad način kako jedna ministrica kulture treba tretirati umjetnike u svojoj državi??

Pri tome je vrlo neodgovorno i to od Ministarstva kulture i medija što oni uopće ne žele umjetnicima savjetovati - gdje da idu i šta da jedu ove zime, kad sa svojim obiteljima ostanu bez sredstava za život.

Ministrica ne želi umjetnike poslati ni u Centre za socijalni rad, što bi bilo korektno od nje, jer ako već ona nije u stanju da zbrine hrvatske umjetnike, ipak bi kao javna službenica trebala znati INFORMIRATI umjetnike kako da onda oni na neki drugi način ostvare svoja socijalna prava.

Zato temeljem svega navedenog, molim hrvatsku Vladu, premijera, predstavnike medija i strukovnih udruga da se svi skupa zamislimo nad ovim problemom: u situaciji kad je golemi broj hrvatskih građjana pritisnut nevoljama zbog prirodne katastrofe i pandemije - treba li još dodatno ministrica kulture i medija ugrožavati i hrvatske umjetnike, uskraćujući zbog siromaštva nužne potpore velikom broju slobodnih umjetnika, koji neće biti u stanju doseći njezine financijske cenzuse - i je li takav postupak uopće primjeren jednom uljuđjenom demokratskom društvu, u kakvom su hrvatski građjani odabrali živjeti, pa i temeljem svoga Ustava?

U nadi da će se ove gore spomenute nepravde ipak ispraviti zajedničkim zalaganjem vlasti, te kulturne javnosti i naših medija,
sve vas srdačno i s poštovanjem pozdravljam, ovaj dopis se slobodno može podijeliti.

Predsjednica HDLU Zagreb mr. art Krešimira Gojanović, ak. slik. graf.

Izvor: mojzagreb

Online likovne radionice Krešimire Gojanović -"Vrijeme za sebe"

Međunarodni centar za umjetnost kroz projekt MojaScena online i u 2023. godini pokreće kreativnu edukaciju online, u sklopu koje će se odvijati online likovne radionice, pod nazivom "Vrijeme za sebe". Radionice su namijenjene početnicima, kao i iskusnijim ljubiteljima likovnog izražavanja, koji žele usavršiti svoje crtačko i slikarsko umijeće, upoznati različite pristupe i materijale, ali i kreativno-terapeutsku ulogu umjetnosti, obogatiti svoja likovna djela jezikom simbola i krenuti u stvaranje autentičnog osobnog izraza.

Voditeljica radionica: mr. art Krešimira Gojanović

Radionice će se održavati u deset večernjih termina četvrtkom, a studenti i seniori na njima će imati popust. Više o terminima i cijeni radionica može se saznati preko donje poveznice, preko koje se svi zainteresirani mogu i prijaviti.
https://www.mojascena.org/service-page/vrijeme-za-sebe

Radionice počinju u četvrtak, 19. siječnja 2023.
Dodatne informacije na: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Samostalna izložba Anđelka Brkića "U potrazi za vremenom koje nestaje"

vrijeme: četvrtak, 12. 5. 2022. u 19 sati - 28. svibnja 2022.
mjesto: Galerija Zvonimir, Baureova 33, Zagreb

Izvor: https://likumzg.wordpress.com/

Iz predgovora Krešimire Gojanović: U potrazi za vremenom koje nestaje

Na slikama Anđelka Brkića prevladavaju tradicionalni podravski motivi žena u narodnim nošnjama, zatečenim u jesenskim berbama, pripremanju hrane, svakodnevnim kućanskim poslovima kroz godišnja doba koja se smjenjuju u slikarskoj paleti od zlaćenih tonova žitnog polja prema hladno plavim obrisima kasne zime, od djevojčica koje melankolično snatre okružene starinskim rustikalnim namještajem, do mladih žena koje veselo muziciraju nakon berbe, podsjećajući nas na vilinska bića iz narodnih bajki.

Kroz likove na slikama probija se i dojam tjelesnosti i povezanosti sa zemljom i prirodom u njezinim ritmovima, vrijeme rasta i cvata kada ljudi uživaju u zrelim plodovima, nakon kojega dolazi vrijeme opadanja, smirivanja i povlačenja u ozračju toplo smeđih interijera, u prigušenom sjaju svjetla koje ocrtava figure, ovlaš naglašavajući bjelinu ruku ili čela. Prolazeći kroz ove prizore, pratimo i cikluse čovjekovog življenja u njihovoj elementarnoj postojanosti, u odnosu djeteta i majke koja ga hrani na svojim prsima, također okružena prirodom, sa skrbnim izrazom na licu. Tu je i starica koja je mnoge godine ostavila iza sebe, promjene godišnjih doba, cikluse sadnje i žetve, a suho granje koje povlači po dolini zasutoj snijegom, simbol je prolaznosti, utonuća u dubokoj kontemplaciji staračkog iskustva.

Na tim slikama pratimo i lik žene koja se transformira u svojim ulogama, pa iako okružena tradicionalnim okvirom društvenih očekivanja naših predaka koji su živjeli po manjim gradovima ili selima, ta žena je ipak slojevita i izmiče jednostranim tumačenjima njezine prirode. U hladnim zimskim noćima, uz čašu domaćeg vina, sa rukama opuštenim u krilu, kroz ženska lica prosijavaju sjećanja koja vode misao unatrag prema generacijama žena iz prošlosti, prema majkama, bakama i seoskim učiteljicama koje su prenosile svoja znanja, okupljajući djecu u igri, poučnim pričama i tradicionalnim plesovima.

U vremenima kada nije bilo interneta, bez svih modernih komunikacijskih sredstava koja imamo danas, kroz živote ljudi probijalo se vrijeme samoće u kojemu su oni mogli osluškivati vlastite misli i osjećanja dok su se bavili svakodnevnim poslovima, nizom malih jednostavnih radnji usmjerenih ka tome da se održi toplina ognjišta, da se zaštite plodovi, obrađuje zemlja i vrtovi, da djeca budu čista u skromnim, ali i decentno izvezenim nošnjama, da se poštuju mali obiteljski rituali, praznici i slavlja, vrijeme rada, kao i vrijeme odmora i povezivanja između članova obitelji. Interijeri su pohranjivali tragove ljudi, ostatke hrane na živopisno oslikanom tanjuru i drvenoj dasci stola, čvrsto ispletene košare od pruća, vrč zagasito zemljane boje i staru šivaću mašinu uz pomoć koje su se protkale mnoge niti kroz bijele lanene odore, pregače domaćica, ali i svečanu haljinu djevojčice koja iza ručno rezbarenog stola i ukrasne kutije zagonetno posmatra svijet, razmišljajući o njegovim tajnama.

Dojam trajnosti isijava u ovim pričama kroz likove koji djeluju i pomalo arhetipski: mudra starica u potrazi za ljekovitim šumskim biljem u rano proljeće kad se snijeg otapa na brežuljcima ponad sela, jedra djevojka u berbi grožđa sa maramom na glavi koja nas podsjeća na neku mitsku Koru u svježini svoje mladenačke puti, no tu je i elegantna žena u crvenom, drevna Magdalena što posvećeno proučava stranice stare knjige, zaštićena u sjenama mekih pregiba baršunaste zavjese, sa kojom se zaokružuje doživljaj diskretne zavodljivosti.

Kroz plenerističke kompozicije prozračnih boja vidimo mirna i zamišljena lica ljudi, pažnju sa kojom oni proživljavaju trenutke u sadašnjosti, u intimi svojih domova, pored dvorišne česme i vrtnog cvijeća. Stari mornar još je jedan lik koji nas vraća u vrijeme prošlosti, kada su ljudi živjeli u kontaktu sa prirodnim elementima, od žitarica koje bi uzgojili ili riba koje su lovili, a vrijeme dnevnog obroka bilo je ujedno i prijelomnica dana, u kojoj su se obitelji okupljale, dok su se ljudi bez obitelji susretali sa vlastitim uspomenama podno kamenih zidova, u samoći koja je ujedno bila i vrijeme smiraja i slobode.

Priče Anđelka Brkića su i priče o boji i svjetlosti, onoj blistavoj što se preobražava u dodiru sa obrisima ženskih tijela i nježnom dječijom kožom, u poljima i dolinama, na staklu čaša i bjelini uštirkanog stolnjaka. Bjelina koja simbolizira čistoću često se rasprostire u prvom planu i kroz odjeću djevojaka, ženske marame, zdjele sa voćem, tradicionalne nošnje i snijeg kroz koji gazi bijelim šalom zaogrnuta starica sijede kose. U pozadini te bijele, u tonskoj skali zagasitih smeđih boja, zidovi kuća tvore zaklon od nevremena, mirne kutke u kojima se rad smjenjuje sa trenucima opuštanja uz voće, pjesmu i vino. Svjetlo ocrtava i lica ljudi, duboke ureze i bore na licu pogurenog starca, glatku čvrstinu obraza mlade djevojke, zarumenjene obraze žene u vrelini ljetnog polja.

Vrijeme koje prolazi, zaustavljeno na starim fotografijama iz obiteljskih albuma, zaboravljena mladost naših predaka, ali i podsjetnik na jednostavnost življenja koju smo izgubili ili bi je mogli ponovo pronaći kroz povratak u dane djetinjstva, u osunčana dvorišta i proljetne livade probuđene svake godine u cvatu i zelenilu, kada priroda putuje sa ljudima i ljudi sa njezinim mijenama, jednako nekad, kao i danas, a oko slikara je tu da uhvati sve te raznolike detalje i poveže ih u toku prizora, kad se mladost pretvara u iskustvo i život u ciklusima neprekidno se obnavlja u starim kućama, gdje su se obiteljske uspomene prenosile s koljena na koljeno, kroz generacije.

Upravo taj dojam prolaznosti, ali i stalnosti dočaran je na ovim slikama, suživot ljudi sa prirodom i njenim transformacijama kroz godišnja doba koja su povezana i sa ciklusima čovjekovog života, karakteristični su za pogled slikara, koji je kroz svoje likovne zapise zabilježio upečatljive motive iz svoga kraja, da bi nam približio punoću života njegovih stanovnika.

mr.art Krešimira Gojanović

Biografija autora

Anđelko Brkić živi i stvara u Koprivnici, gdje je odrastao i školovao se. Član je HDLU Zagreb od 2015. godine. Imao je više samostalnih izložbi u Koprivnici, Ludbregu i u Zagrebu, u galeriji Sunce. Sudjelovao je na više desetaka skupnih izložbi sa HDLU Zagreb i drugim likovnim udrugama, te redovno na izložbi sakralnih motiva u Križevcima. Također je sudjelovao i na više od šezdeset humanitarnih likovnih kolonija, te nekoliko međunarodnih.

Uz brojna priznanja i zahvalnice, dobitnik je i nekoliko priznanja Hrvatskog sabora kulture, pa su mu radovi izloženi u Karlovcu, Krapini, Otočcu, a 2019. i 2021., po dva rada na Profuturi, žiriranom natječaju u gradu Poreču. 2021. godine sudjeluje i na 9. zagorskom trienalu u Krapini.

Skupna izložba  slika “ Ples boja - Dance of colours“

mjesto:  galerija Slovenskog doma, Masarykova 13, Zagreb

vrijeme: 06.10.2021. u 17 sati

Zagrebačku jesen 2021. godine obilježiti ćemo sa zanimljivim likovnim događanjima, od kojih to svakako jeste i izložba ''Ples boja'' u galeriji Slovenskog doma u Zagrebu, gdje će se predstaviti umjetnici okupljeni oko portala Ludvig dizajn (https://www.ludvig-designe.com/) sa slikama različitih poetika, u kojima prevladavaju motivi iz prirode, uz urbane vedute i nešto apstraktnih slikarskih izričaja, unutar kojih se materijalna realnost transformira u odnosima čistih likovnih elemenata, boja, linija i ploha. Na prijelazu godišnjih doba kada krećemo prema tamnijoj polovici godine uz obilje jesenskih plodova, slikari/ice ponovo se vraćaju prirodi kao najdubljem izvorištu svoje inspiracije, da bi nas povezali sa rijekama, jezerima i morskim uvalama gdje se nebo odražava u vodi, a voda se poigrava sa svjetlošću, od dubokog plavetnila i bjeline raspršenih kapljica prema tamno ljubičastim tonovima mokrih ulica, kojima se vraćamo nakon ljetnih putovanja.

Neke autorice poput Alenke Tominac, Danice Kuštrak i Branke Toplek posvetile su se realističnim prikazima svojih motiva kroz mnoštvo precizno ocrtanih detalja: sjene na snježnoj površini što prekriva oranice uz vodu (Tominac), strukture biljaka i lišća u zlaćeno zelenoj dolini (Toplek), bjeličaste tipke na klaviru drugačije tonirane nego pregibi bijele haljine na slici Danice Kuštrak, koja teži tonskim definicijama jasno odjeljenih velikih ploha boje, uz kontrast tamne i hladne pozadine sa mekoćom ženske puti u prvom planu.

Gordana Marijić na svojoj slici prikazuje susret pjenušavog mora što se razbija o stijene, slikarska gesta je tu nemirnija, voda i kamene litice imaju svoj karakter koji prosijava kroz namaze boja u skladnom prožimanju, dok nam Ana Sušec prikazuje kišni sumrak u gradu u kojemu sve treperi i rastače se pod svjetlom uličnih svjetiljki. Andrea Stanić u zamršenom klupku točkastih poteza prepletenih sa mrežom tankih linija predstavlja nam unutarnje strujanje i emocionalni doživljaj olujnog elektriciteta, dok Biserka Biba Ladišić i Bosiljka Dajić u kubističkim apstrakcijama definiraju neki svoj imaginarni prostor, također zasićen bojama koje se prelamaju kroz geometrijske oblike.

Delikatni ples boja pronalazimo i u cvijetnim krunama Davorke Radočaj i Zvjezdane Žužić, u prikazu elegantne dame sa rukavicama, maramom i naočalama na slici Žarka Radovanovića, u fantazijskom prizoru grada koji se uzdiže iz blijedo narančaste izmaglice na slici Vere Antolić, u sjetnim vedutama Vesne Zvonarević i Snježane Bilandžić, gdje nam autori/ice, svaki sa svojom odabranom paletom približavaju različite emocije poput nostalgije, nejasne čežnje za dalekim prostorima i romansama koje blijede sa titravom svjetlošću kasnog ljeta.

Marija Tokić nas tako vraća i u vrijeme naše mladosti, kada smo prolazili starim Cvjetnim trgom na kojemu je mnoštvo šarenih buketa ispod crvenih suncobrana tvorilo živopisne kulise za naše susrete ispred kina, dok nas slap Doroteje Meštrović također podsjeća na neki stari bajkoviti prizor, kada zastajemo zadivljeni pred silama prirode i puštamo da nas obuzmu kroz hladnu koprenu vode. Boje se nalaze u elementima, zapljuskuju nas ritmom kroz rascvjetane obale riječice na slici Dušice Božić, u tmurnim sivoplavim oblacima koji natkriljuju zlatno ''Panonsko more'' Đurđice Pirkić, u kontrastu plave odjeće i žutih suncokreta na slici Irene Sare Mraz, "Moj Van Gogh", u maštovitoj kompoziciji Ivne Grgić sa malim otokom usred tirkiznog mora i detaljima naplavina, sipine kosti, pijeska, špage i oblutaka, uklopljenih u tkivo slike.

Paleta vibrira i u zagasitom tunelu na slici Marije Hečimović, ''Buđenje'', koji nam približava boje zemlje i uvelog lišća u prvom planu, dok se kružno kovitla prema svjetlijoj dubini, u spontanoj istraživačkoj gesti Nele Stamenović sa kojom autorica gradi udaljeni plavi most u centru kompozicije što povezuje planove i dimenzije imaginarnog pejzaža, u jesenjim impresijama Sonje Papuge, gdje se u tehnici enkaustike formiraju jezgre i obline crvenkastih plodova i lišća, u zarđalom lancu i njegovoj sjeni što pada preko glatke površine vode na slici Valentine Dujele, kao i na slici Zorana Hercigonje, na kojoj se kroz ekspresivan crtež ukazuje stilizirani grad, protkan crvenim, ljubičastim i crnim detaljima u konstrukcijama njegovih građevina.

Svečanost jeseni, svečanost boje ---- slikari su uvijek sami i slobodni u svom stvaralačkom procesu, a kada se sve te slike stave na okup, one nam pričaju priče o svakodnevici viđenoj iz drugačije perspektive, kada uočavamo čaroliju u malim detaljima, ali i u širini nebeskog prostranstva, tepihu od trave, poljima pšenice što talasaju na vjetru i pod uskovitlanim oblacima. Tada nam se čini da je svaka od tih slika neko intimno svetište njezinog autora/ice, gdje se slavi život, igra sjena i svjetlosti, raznolikog kolorističkog spektra iz kojega izranjaju oblici nijansirani jutarnjom svježinom, da bi se na kraju dana ponovo rasplinuli u svemirskim prostranstvima, između zbilje i snova, dok umjetnici dišu i postoje kroz svoje oslikane doživljaje.

mr. art Krešimira Gojanović

Autori:
Alenka Tominac, Ana Sušec, Andrea Stanić, Biserka Biba Ladišić, Bosiljka Dajić, Branka Toplek, Danica Kuštrak, Davorka Radočaj, Doroteja Meštrović, Dušica Božić, Đurđica Pirkić, Gordana Marijić, Irena Sara Mraz, Ivna Grgić, Marija Hečimović, Marija Tokić, Nela Stamenović, Snježana Bilandžić, Sonja Papuga, Tončica Mazić, Valentina Dujela, Vera Antolić, Vesna Zvonarević, Zoran Hercigonja, Zvjezdana Žužić, Žarko Radovanović

Nužne epidemiološke mjere i preporuke možete pročitati na:

https://www.koronavirus.hr/ogranicavanje-okupljanja-i-druge-nuzne-epidemioloske-mjere-i-preporuke/961

 
Galerija fotografija sa otvorenja

Skupna izložba slika i skulptura "Kroz gradove"

vrijeme: 01.04. 2022 u 19 sati
mjesto: Galerija Zvonimir, Ul. Antuna Bauera 33, Zagreb

"Kroz gradove", skupna izložba slika u galeriji Zvonimir

Umjetnici okupljeni oko portala Ludvig dizajn i udruge Fijaker ponovo nam se predstavljaju sa skupnom izložbom slika, koja nosi naziv ''Kroz gradove'' i održati će se u galeriji Zvonimir. Grad kao mjesto susreta, suživota, slojevite arhitekture kroz koju se pretapaju različita povijesna razdoblja, mjesto sjećanja na mladost i djetinjstvo, ali i riznica kulturne baštine, sve to nam se prikazuje na slikama tridesetak autora/ica, koji su se odazvali pozivu selektora izložbe i urednika portala Ludvig dizajn, Željka Bedića.

Kroz raznolike likovne poetike, neki autori svoje gradove prikazuju u snovitom ili mistično-duhovnom ozračju kao na slici Dubravke Smiljan, ''Čarolija u srcu'' gdje plava boja oblačnog neba uokviruje bijele tornjeve katedrale i njihov preslikani zemaljski odraz, ili na slici Željka Ježeka, ''Iza ugla'', na kojoj blijeda svjetlost naglašava dubinu prostora, tvoreći prozračnu auru oko građevina u daljini, kao kontrast grubo izbrazdanom zidu u prvom planu. Tu je i slika Marije Tokić, ''Dame pred Markovom crkvom'' sa dahom nostalgije u tonski gradiranoj kompoziciji, što nas podsjeća na starinske razglednice, kao i slika Jasenke Smrekar, ''Priče starog Zagreba'', koja nam svojom simbolikom donosi sjećanja i na ženske junakinje iz književnih djela Marije Jurić Zagorke, i na naše davne sugrađanke koje su uživale čitati u sjeni gradskih parkova. Grad čiji se identitet odražava i u njegovim parkovima prikazuju nam još i Svetislav Meandžija na slici ''Pogled na most u Glini – proljeće'', kao i Branka Toplek na svojoj slici ''Jesen u parku''. Godišnja doba toniraju parkove u gradskom okruženju kroz rascvjetana proljetna stabla ili kroz jesenje simfonije boja u žuto-narančastom lišću, gdje nam priroda na tim slikama pruža doživljaj obnavljanja u ciklusima, odmak od svakodnevice i bučnih gradskih ulica.

U mnogim slikama prosijava težnja za mirom i samoćom u zavjetrini gradskih zidina kao na slici Marije Hećimović, ''Hum – Istra'', gdje se na vrhu stare istarske ulice nalazi udobni, skroviti kafić, a pogled iz uske ulice koji se širi prema daljinama prelazi preko malih balkona i uličnih fenjera prema blijedozelenim brdima koja okružuju grad. Na slici Jadranke Sarić, ''Šibenik'', također upoznajemo skrivene zakutke grada, prohladnu svježinu kamena nakon kiše, dok nam Alenka Tominac prikazuje detalj dubrovačke uličice protkan zrakastim sjenama i sunčevom svjetlošću, koja se prelama preko uglačanih kamenih stepenica.

Neke autorice na ovoj izložbi oslobodile su svoj likovni rukopis, na način da obrisi građevina spontano izranjaju u brzim gestama iz pastuozne palete, pa tako na slici Snježane Šebalj, ''Kišni dan u gradu'', boje plutaju u plavičastim tonovima, opisujući kišnu ulicu, ali i strukture nebodera u pozadini, dok u centru kompozicije vidimo ovlaš naznačeni lik žene sa crvenim kišobranom. Đurđica Pirkić svoj ''Metropolis'' slika uzdužnim potezima, naglašavajući vertikale monumentalnih zgrada u čijem podnožju blistaju snopovi svjetla kroz prometnu ulicu koja se sužava u perspektivi, a Marija Omazić na slici ''Kroz moj grad u snu'' rasprskavanjem boje na rubovima slike dočarava nam obrise zgrada i atmosferu nekog starog noir filma, sa usamljenim i izgubljenim likom što se kreće prema bjeličastim neonskim svjetlima u daljini. Grad Andree Stanić prepun je snažnog kolorita, koji premrežen crnim linijama, opisuje zaobljeni gradski trg, a Gordana Marijić slika svoju noćnu kompoziciju u kontrastu narančastih i zagasitih tonova, protegnutih sa obadvije strane usnule morske luke.
Zvjezdana Žužić i Anastasija Vasić svoje gradove slikaju akvarelom, u kojemu se na obadvije slike nebo razvodnjava iznad crkvenih tornjeva, a Davorka Radočaj, koristeći masu za oblikovanje prorijeđenu uljem prikazuje nam Veneciju u zaigranim strukturama kamena, mostova, prozora, crijepova i vodenih kanala koji se susreću i plošno suprotstavljaju sa različitim grafizmima.

Katarina Stević Titović slika nadrealnu kompoziciju grada gdje je prostor bjeline zaokružen sa tamnim tonovima, što slici daje dozu dramatičnosti, dok je Trogir na slici Snježane Mayer rasplamsan u žarkim bojama ljeta, koje se odražavaju na morskoj i nebeskoj površini, uokvirujući arhitekturu primorskog gradića. Janka Pokupec prikazuje zamišljenu ženu iznad Strossmayerovog šetališta, a Ljiljana Tršan tušem crta zagrebačku uspinjaču sa puno detalja koji naglašavaju perspektivu prostora. ''Pogled na Prvić - Šepurine'' autorice Vesne Zvonarević dočaran je smirenim, pastelnim nijansama, dok Tamara Jovanov na svojoj slici opisuje trenutak prije mraka, kada se plavičasti sumrak spušta iznad krovova, naglašavajući prolaznost dnevnog svjetla na dalekom obzoru. I na slici Kate Korice Božić, ''Vinkovački muzej'', kompozicija se otvara od tamnijih tonova prema svjetlijima, tvoreći dubinu prostora, razrađenog podjednako u širokim plohama i sitnijim detaljima.

Nina Seibert Pavišić prikazuje nam zimsko jutro na Uni sa nasukanim starim čamcima iznad kojih se nadvijaju ogoljela stabla, a Marijana Vuković na slici ''Smog u parku'' istražuje strukture boje, krećući se prema apstrakciji, podjeljenoj u dva kontrastna plana slike. Katica Trumbetaš svela je kompoziciju svoga grada na minimalističke plohe u žutoj, crvenoj i ljubičastoj boji na plavoj pozadini, dok se Blanka Dovgan poigrala sa kolažiranjem i kombiniranjem različitih materijala sa kojima je predstavila obrise grada kroz svjetli i tamni prikaz, dnevni i noćni.

Na svakoj od tih slika, gradovi nam se ukazuju kao šarolika sjećanja, prizori iz snova, iz filmova koje smo gledali, kolijevke iz kojih smo izrastali, riznice iskustva. Mnogi od njih uronjeni i u prirodi kroz različita godišnja doba i doba dana, opisani i sunčevim svjetlom, oblačnim nebom, sjajem uličnih lampi i starinskih fenjera, gradovi nas pozivaju na istraživanje i kreativno putovanje kroz likovne impresije njihovih autora.

mr. art Krešimira Gojanović

Galerija fotografija sa otvorenja izložbe

Skulpture

Slike