ČEMU TO ?

DA LI IKADA RAZMIŠLJAMO

O TOME ŠTO ČINIMO,

ŠTO MISLIMO,

ILI ONAKO NEOBAZRIVO I

OPAKO DRUGIMA

KAŽEMO ?

SVJESNOST BOLI DUŠE

KOJU NANOSIMO DRUGIMA,

KAO DA NE DOPIRE DO NAŠEG UMA ,

TRENUTNO ILI

MOŽDA ČAK I  NIKADA.....

JER NAŠ EGO JE VELIK,

PREVELIK,

NJEGOV UTJECAJ JE

ITEKAKO MOĆAN......

ON NAS NAPROSTO POPUT OLUJNOG VJETRA,

BACA ONAKO DIVLJE U ZRAK,

UPRAVLJA NAMA  „ŽELJEZNOM“ RUKOM,

OKREĆE U ZLOM SMJERU,

PUNI DUŠU NAJGORIM OTROVOM,

OTROVOM ZVANIM ZAVIST....

ZAVIST UZ KOJI SE VEŽE I JEDAN OBLIK MRŽNJE....

I UPRAVO TAKVA BOLESNA UGODA

KRATKOG JE VIJEKA.....

PRAVDA IPAK JEDNOG DANA,

OTROVNU STRELICU

KAO BUMERANG, VRAĆA.

IMAJMO TO NA UMU,

BUDIMO TOGA SVJESNI U SVAKOM TRENUTKU.....

JER U ZABLUDI JE ONAJ

KOJI MISLI DA DRUGI NE PRIMJEĆUJU,

GRČ ZAVISTI

KOJI SE ODRAŽAVA NA LICU,

TE ONU KNEDLU U GRLU,

KADA NEISKRENA RIJEČ

TEŠKO PRELAZI PREKO USANA.

STOGA AKO SMO ISKRENI,

POŠTENOG SRCA

ODAJMO PRIZNANJE ONOME TKO

JE SVOJIM RADOM I DAROM,

TO ZASLUŽIO.

NEMOJMO SE SKRIVATI IZA

LAŽNOG TAPŠANJA PO RAMENU,

SLATKORJEČIVOSTI I NEISKRENOSTI.

AKO NE MOŽEMO PODNIJETI

TUĐI USPJEH I SREĆU,

RADIJE NE GOVORIMO NIŠTA

ODMAKNIMO SE....

TO JE POŠTENIJE.....

JER  ONDA ISKRENOST I DOBRONAMJERNOST

U  NAŠEM SRCU NE STANUJE....

NE PRIKRIVAJMO TAJ NEISKRENI OSJEĆAJ,

ON SE OGLEDA U NAŠEM OKU,

U NAŠEM POKRETU ,

U NAŠEM  GLASU.....

STOGA RADIMO NA SEBI.

BUDIMO DOBRONAMJERNI I ISKRENI

JEDNI PREMA DRUGIMA.

VESELIMO SE TUĐEM USPJEHU,

OPLEMENIMO SE NA TAJ NAČIN.

JEDNOM  ĆEMO I MI

IMATI SRETNIH I USPJEŠNIH DANA .

AKO ŽELIMO DRUGIMA DOBRO,

TADA ĆEMO IMATI UZ SEBE ISKRENE OSOBE

S KOJIMA ĆEMO MOĆI PODIJELITI TE

NEZABORAVNE TRENUTKE.

A TO JE VELIKA STVAR,

ZA TO SE ISPLATI POTRUDITI.....

GORDANA SEDMAK JEDNAČAK
Ilustracija: Merima Popara

 I  SISAK IMA SVOGA MATOŠA

Našu metropolu

U zelenom Gornjogradskom šetalištu

Krasi skulptura

 Poznatog nam

Hrvatskog pjesnika

Antuna Gustava Matoša.....

I u mojem gradu Sisku

Na šetnici uz rijeku Kupu

Smještena je reprika

Matoševe skulpture

Skulpture čiji je autor

Poznati hrvatski kipar

Ivan Kožarić,

Upravo rodom iz

Naše Petrinje,

Naše stradale

 Banovine......

Stoga, skulptura Matoša

U ovim teškim danima

Za Sisak,

Za rodnu Kozarićevu

Petrinju

I ostale gradove Banovine

Stradale u potresu,

Ima za sve nas

Posebno simbolično

Značenje.

Ovu sklupturu doživljavamo

Uz prisjećanje djela poznatog

Pjesnika Matoša,

Na posebno dirljiv i

Osebujan način.

Vidimo ga kako sjedi na klupi,

Prekriženih nogu,

Zagledan u gradsku šetnicu

I rijeku Kupu koja

Nemirno žubori.

Sjedi Matoš mirno,

Sjedi bezbrižno

Rukama zabačenim

Iza sebe

Lagano oslonjenim

Na naslon klupe.....

Promatra šetače,

Kojima je osmijeh

Zamro na licu

Ljude koji su zamišljenim

Pogledom zagledani

Negdje u daljinu.....

Ni sami ne znajući

Kuda.....

Onako usput im pogled skrene

Na rijeku koja svojom

Svježinom i ljepotom

Donosi malo

Mirnoće u njihove duše.....

Realnost je tu,

Jer iza Matoša

Koji mirno sjedi

I Kao da želi sročiti

Stihove kojima

Bi barem donekle

Umirio uznemirene

Ljudske duše......

Duše kojima bi prenio

Misli ohrabrenja za

Sve ono zlo što se

Prostire iza njegovih leđa......

Sve one trake kojima su

Obilježena

 Srušena i oštećena

Zdanja, pročelja

Zabatni zidovi

Domova ovih ljudi

Ljudi koji su u jednom,

Iznenadnom trenutku

Izgubili osmjeh.....

Upravo Matoš,

kao jedan od najboljih

Hrvatskih književnika

Znao je prodjeti u ljudsku dušu,

Znao je prepoznati i

Isčitati životnu stvarnost,

Ljudsku bol i

Sve to pretvoriti u

Poeziju koja je donosila

Smiraj uznemirene duše.....

Čutio je prirodu,

 Njezinu tišinu,

Pejzaže prelijepe

Nam Domovine

Koju je opjevao

Nebrojeno puta.....

Poznat po ljubavnim

Stihovima ,

Po misaonim,

Duboko izraženim

Emocijama

Ostati će zauvijek

Zapamčen po

Svojim djelima

Pjesme kao

 Jesenje veče ,

U travi ,
Utjeha kose ,

Notturno,

Gospa Marija su

Samo djelić blaga koje

Nam je ostavio

Izražavajući svoje

Duboke i istinske emocije .

Eto, sada i dalje sjedi

Naš pjesnik Matoš....

Nasuprot rijeke Kupe

Gledajući u nju i

Svojim raširenim rukama

Brani naš grad i našu

Banovinu od tuge

Koja se nad njima

Nadvila .

On zaklanja svojim tijelom

Ruševine i time

Daje do znanja da će

Jednog dana sve postati

Ružna prošlost.....

Ali treba vjerovati i

Treba ustrajati u toj nadi

Jer upravo on pod

Tamom noći žudi za jutrom

Kada će sunce i njegov

Pogled uprt u njega i

Ruke raširene i oslonjene

Na klupu

Usmjeriti „svjetlost i nadu“

Za naše bolje

Sutra.....

Čitajući njegove pjesme

Gledajući njegovu sklupturu

Možemo zamisliti da nam

Upravo to želi reći ,

Da nam to želi poručiti.......

Gordana Sedmak Jednačak

OTVOREN PROZOR

Ne može sve biti onako
Kako želimo
To je naprosto
Nemoguće

Svatko od nas teži
Idealnom , ali
Idealnog na ovom
Svijetu , naprosto
Nema

Ne , nema ,
Niti će ga
Ikada biti

Ne može sve biti
Bijelo , čisto i
Blistavo
Crna boja se rjeđe ili
Češće prolije i
Naprosto
Stopi sa bijelom

Nakon takvog stapanja
Nastaje siva kao
Kompromis
Kao nekakva
Ravnoteža
Između bjeline i
Crnine

Ta siva boja najbolje
Dočarava stvarnost
Dočarava normalan
Čovjekov život

Ništa u životu nije
Niti potpuno bijelo
Niti potpuno crno

Kada mislimo da nam je
Život trenutačno
Prepun teških
Crnih trenutaka
Vjerujte
Tako nam se
Samo čini

Pogledajmo pozornije
Zagledajmo se u
Daljinu ,
Promislimo
Malo

Vidite onaj prozorčić tamo
Daleko , daleko
Gdje se kroz drveni okvir
Naziru zrake svjetlosti

Eto , nije sve tako
Kao što smo mislili
Kako nam se činilo 

Život daje priliku
Da osoba u svojoj
Tuzi i trenutnoj
Nemoći
Razazna spas kao
Tinjajuću svjetlost

Stoga idemo naprijed
Ne smijemo klonuti
Jer kada mislimo da
Izlaza nema ,
On zapravo postoji
Samo ga treba
Prepoznati

Prepoznati u obliku
„otvorenog prozora“
Kroz koji se svjetlost
Prolama
Dajući do znanja
Da još uvijek itekako ima
Nade
Za ljepotom
Života

Gordana Sedmak Jednačak