Vijesti iz kulture

Novi galeristi

Više na: Slikarstvo  

Kolumna Milana Zagorca

  • ČEMU TO ?

    ČEMU TO ?

    merima cemu to

    DA LI IKADA RAZMIŠLJAMO

    O TOME ŠTO ČINIMO,

    ŠTO MISLIMO,

    ILI ONAKO NEOBAZRIVO I

    OPAKO DRUGIMA

    KAŽEMO ?

    SVJESNOST BOLI DUŠE

    KOJU NANOSIMO DRUGIMA,

    KAO DA NE DOPIRE DO NAŠEG UMA ,

    TRENUTNO ILI

    MOŽDA ČAK I  NIKADA.....

    JER NAŠ EGO JE VELIK,

    PREVELIK,

    NJEGOV UTJECAJ JE

    ITEKAKO MOĆAN......

    ON NAS NAPROSTO POPUT OLUJNOG VJETRA,

    BACA ONAKO DIVLJE U ZRAK,

    UPRAVLJA NAMA  „ŽELJEZNOM“ RUKOM,

    OKREĆE U ZLOM SMJERU,

    PUNI DUŠU NAJGORIM OTROVOM,

    OTROVOM ZVANIM ZAVIST....

    ZAVIST UZ KOJI SE VEŽE I JEDAN OBLIK MRŽNJE....

    I UPRAVO TAKVA BOLESNA UGODA

    KRATKOG JE VIJEKA.....

    PRAVDA IPAK JEDNOG DANA,

    OTROVNU STRELICU

    KAO BUMERANG, VRAĆA.

    IMAJMO TO NA UMU,

    BUDIMO TOGA SVJESNI U SVAKOM TRENUTKU.....

    JER U ZABLUDI JE ONAJ

    KOJI MISLI DA DRUGI NE PRIMJEĆUJU,

    GRČ ZAVISTI

    KOJI SE ODRAŽAVA NA LICU,

    TE ONU KNEDLU U GRLU,

    KADA NEISKRENA RIJEČ

    TEŠKO PRELAZI PREKO USANA.

    STOGA AKO SMO ISKRENI,

    POŠTENOG SRCA

    ODAJMO PRIZNANJE ONOME TKO

    JE SVOJIM RADOM I DAROM,

    TO ZASLUŽIO.

    NEMOJMO SE SKRIVATI IZA

    LAŽNOG TAPŠANJA PO RAMENU,

    SLATKORJEČIVOSTI I NEISKRENOSTI.

    AKO NE MOŽEMO PODNIJETI

    TUĐI USPJEH I SREĆU,

    RADIJE NE GOVORIMO NIŠTA

    ODMAKNIMO SE....

    TO JE POŠTENIJE.....

    JER  ONDA ISKRENOST I DOBRONAMJERNOST

    U  NAŠEM SRCU NE STANUJE....

    NE PRIKRIVAJMO TAJ NEISKRENI OSJEĆAJ,

    ON SE OGLEDA U NAŠEM OKU,

    U NAŠEM POKRETU ,

    U NAŠEM  GLASU.....

    STOGA RADIMO NA SEBI.

    BUDIMO DOBRONAMJERNI I ISKRENI

    JEDNI PREMA DRUGIMA.

    VESELIMO SE TUĐEM USPJEHU,

    OPLEMENIMO SE NA TAJ NAČIN.

    JEDNOM  ĆEMO I MI

    IMATI SRETNIH I USPJEŠNIH DANA .

    AKO ŽELIMO DRUGIMA DOBRO,

    TADA ĆEMO IMATI UZ SEBE ISKRENE OSOBE

    S KOJIMA ĆEMO MOĆI PODIJELITI TE

    NEZABORAVNE TRENUTKE.

    A TO JE VELIKA STVAR,

    ZA TO SE ISPLATI POTRUDITI.....

    GORDANA SEDMAK JEDNAČAK
    Ilustracija: Merima Popara

  • DVIJE BAKE

    DVIJE BAKE

     

    Postoji  jedna žena

    Žena hrabra,

    Psihički snažna......

    Tako posebno „ zrači „

    To je žena koja mnogima

    Puno znači......

     

    Emica , to je žena ta.....

    Od milja je tako zovem

    Baka je unuka našeg.....

    Unuka  dviju baka,

    Jedne sa toplog morskog juga

    I druge sa unutrašnjosti kopna

    Naše Zlato spaja nas dvije bake

    Ljubavlju i

    Veselim osmjehom

    Koje širi.....

     

    Volimo ga obje,

    Neizmjerno,

    Sve na svijetu nam je....

    Drži nas čvrsto ljubavlju svojom

    Da ne pokleknemo,

    Da ne posustanemo pred

    Nedaćama koje život nosi....

     

    Ne.....

    Ne damo se.....

    Prkos je jači od svega,

    Izazvan  ljubavlju

    Prema jedinom nam i

    Dragom biću.....

    Našem unuku

     

    Baka sa krajnjeg juga

    Divnog našeg mora

    I baka Goga sa kopna......

    Jedna prema drugoj

    U mislima

    Pružamo ruke ljubavi

    Sa željama i mišlju

    Na predivan osmjeh

    Našeg unuka.....

     

    Mišlju na njegovo oko

    Plavo poput mora

    Sa smijehom srdačnim i

    Glasnim koji  odaje

    Radost života.....

    Što je tu ,

    Što postoji.....

    Što je s nama.....

     

    To je snaga koju nam

    Objema nesebično daje

    Daje za dalje....

    Baki Emici sa predivnog

    Toplog juga i

    Baki Gogi sa kopna.

    Naša Ljubav

    Naš jedini

    Unuk Lovro....

     

    Gordana Sedmak Jednačak

     

                   

                     

     

     

  • I  SISAK IMA SVOGA MATOŠA

     I  SISAK IMA SVOGA MATOŠA

    I  SISAK IMA SVOGA MATOŠA

    Našu metropolu

    U zelenom Gornjogradskom šetalištu

    Krasi skulptura

     Poznatog nam

    Hrvatskog pjesnika

    Antuna Gustava Matoša.....

     

    I u mojem gradu Sisku

    Na šetnici uz rijeku Kupu

    Smještena je reprika

    Matoševe skulpture

     

    Skulpture čiji je autor

    Poznati hrvatski kipar

    Ivan Kožarić,

    Upravo rodom iz

    Naše Petrinje,

    Naše stradale

     Banovine......

     

    Stoga, skulptura Matoša

    U ovim teškim danima

    Za Sisak,

    Za rodnu Kozarićevu

    Petrinju

    I ostale gradove Banovine

    Stradale u potresu,

    Ima za sve nas

    Posebno simbolično

    Značenje.

     

    Ovu sklupturu doživljavamo

    Uz prisjećanje djela poznatog

    Pjesnika Matoša,

    Na posebno dirljiv i

    Osebujan način.

     

    Vidimo ga kako sjedi na klupi,

    Prekriženih nogu,

    Zagledan u gradsku šetnicu

    I rijeku Kupu koja

    Nemirno žubori.

     

    Sjedi Matoš mirno,

    Sjedi bezbrižno

    Rukama zabačenim

    Iza sebe

    Lagano oslonjenim

    Na naslon klupe.....

     

    Promatra šetače,

    Kojima je osmijeh

    Zamro na licu

    Ljude koji su zamišljenim

    Pogledom zagledani

    Negdje u daljinu.....

    Ni sami ne znajući

    Kuda.....

     

    Onako usput im pogled skrene

    Na rijeku koja svojom

    Svježinom i ljepotom

    Donosi malo

    Mirnoće u njihove duše.....

     

    Realnost je tu,

    Jer iza Matoša

    Koji mirno sjedi

    I Kao da želi sročiti

    Stihove kojima

    Bi barem donekle

    Umirio uznemirene

    Ljudske duše......

     

    Duše kojima bi prenio

    Misli ohrabrenja za

    Sve ono zlo što se

    Prostire iza njegovih leđa......

    Sve one trake kojima su

    Obilježena

     Srušena i oštećena

    Zdanja, pročelja

    Zabatni zidovi

    Domova ovih ljudi

    Ljudi koji su u jednom,

    Iznenadnom trenutku

    Izgubili osmjeh.....

     

    Upravo Matoš,

    kao jedan od najboljih

    Hrvatskih književnika

    Znao je prodjeti u ljudsku dušu,

    Znao je prepoznati i

    Isčitati životnu stvarnost,

    Ljudsku bol i

    Sve to pretvoriti u

    Poeziju koja je donosila

    Smiraj uznemirene duše.....

     

    Čutio je prirodu,

     Njezinu tišinu,

    Pejzaže prelijepe

    Nam Domovine

    Koju je opjevao

    Nebrojeno puta.....

     

    Poznat po ljubavnim

    Stihovima ,

    Po misaonim,

    Duboko izraženim

    Emocijama

    Ostati će zauvijek

    Zapamčen po

    Svojim djelima

     

    Pjesme kao

     Jesenje veče ,

    U travi ,
    Utjeha kose ,

    Notturno,

    Gospa Marija su

    Samo djelić blaga koje

    Nam je ostavio

    Izražavajući svoje

    Duboke i istinske emocije .

     

    Eto, sada i dalje sjedi

    Naš pjesnik Matoš....

    Nasuprot rijeke Kupe

    Gledajući u nju i

    Svojim raširenim rukama

    Brani naš grad i našu

    Banovinu od tuge

    Koja se nad njima

    Nadvila .

    On zaklanja svojim tijelom

    Ruševine i time

    Daje do znanja da će

    Jednog dana sve postati

    Ružna prošlost.....

     

    Ali treba vjerovati i

    Treba ustrajati u toj nadi

     

    Jer upravo on pod

    Tamom noći žudi za jutrom

    Kada će sunce i njegov

    Pogled uprt u njega i

    Ruke raširene i oslonjene

    Na klupu

    Usmjeriti „svjetlost i nadu“

    Za naše bolje

    Sutra.....

     

    Čitajući njegove pjesme

    Gledajući njegovu sklupturu

    Možemo zamisliti da nam

    Upravo to želi reći ,

    Da nam to želi poručiti.......


    Gordana Sedmak Jednačak

     

     

     

     

  • OSJEĆAJI U NAMA

    OSJEĆAJI U NAMA

    osjecaji

    Osjećaji  su one istančane emocije

    Koje obilježavaju svako biće,

    Svakog čovjeka

    Oni postoje da nas vode

    Prema onome što tajno želimo

    Oni su tu da osjećamo

    Da smo još uvijek živi

    Prolazeći kroz život

    Osjećaji se smjenjuju

    Onako kako je negdje zapisano

    Za svakog od nas

    Osjećaji su najjači u mladosti

    Kada prštimo od energije

    Prolazimo kroz život

    Prolazimo kroz izazove

    Faze manje ili više

    Uspješnih trenutaka

    Svaki od nas prolazi

    Kroz teška stanja

    Na svoj osebujan način

    Samo ovisi o tome

    Koliko je tko „jak „ da ih

    Prebrodi....

    Prijatelji i obitelj su tu

    Da pruže ruku kada je

    Najteže

    Oni pomažu one koje

    Cijene , poštuju i vole

    Oni sa svojim postupcima

    Ostaju upisani u srcu ,

    Urezani u sjećanja

    U naše emocije......

    Gordana Sedmak Jednačak

  • Pecara

     PECARA

    pecara



    Ponosno stoji pecara
    Pokraj stare trešnje
    Koja je „ obrglila“
    Svojim debelim
    Granama......

    Pecara građena
    Prema želji i nacrtu
    Vlasnika
    Onako robusna
    Obložena crvenom
    Fasadnom ciglom
    I dva otvora......

    Jedan sa polukružnim
    Nadvojem sa svrhom
    Odlaganja pomoćnih
    Pecarskih pomagala
    Drugi veliki otvor sa
    Debelim gusanim
    Vatrostalnim pločama i
    Metalnim vratima 

    Koja se zatvaraju
    Nakon što se delicija
    Stavi u njezinu
    Unutrašnjost......

    Dok gazda
    Malo , pa malo otvara
    Vratašca i zagledava
    Kakvo je stanje ,
    Jer nedaj Bože da
    Nešto po zlu krene....
    Miris se širi na sve
    Strane....

    Svi željno očekuju ,
    Već si zamišljajući
    Slasni zalogaj ,
    Pitajući se :“
    Kada će to reš pečenje
    Izaći na svjetlo dana ?“

    S donje strane pecare
    Otvori za drva
    Kojima se loži vatra
    Koja svojim plamenim

    „ jezičcima „
    Lijepo obavija
    Pečenje

    Vatra pucketa
    Stvarajući prekrasan
    Ugođaj zajedništva i
    Veselja.......

    Gazda sa pivom
    Zalijeva pečenku
    Vrti je ,
    Sa jedne pa
    Sa druge strane
    Nadgledajući da se
    Nešto ne bi
    Pripetilo.......
    Ne daj Bože.....

    Sudionici
    Toga događanja
    Smiješkom i
    Poznatim uzvicima:
    „ Hej, kada će to već jednom?“
    Požuruju da pečenka

    Napokon
    „ Osvane „ na stolu.

    U dvorištu je za tu
    Priliku postavljen stol
    Baš onako kako priliči
    Tom događaju
    U najljepšem
    Prirodnom
    Okruženju.....

    Kada gazda uz
    Pomoć veselih prijatelja
    Izvadi iz pecare
    Onako toplog ,
    Friškog i hrskavog
    Pajceka
    Ma , nema veće
    Miline.....

    „ Koji ćeš ti dio ?“
    Pitanje koje se čuje ,
    „ Hoćeš nešto od buta ili
    Možda ovih finih rebara ?“ 

    „ Ja bi repić , mama !“
    Dovikivalo bi mališan
    „ A ja uheco , ovo , ovo „
    Pokazivalo bi prstićem
    Druge djetešce.....

    Bilo je tu i posebnih
    Želja ,
    Svima je udovoljeno
    Jer atmosfera je već
    Stvorena....

    Zna se
    Stvorena.....
    Kapljicom
    Koja je prethodno
    Poslužena
    A dodatnu razdraganost
    Svih podizao je
    Miris i okus tek
    Probane
    Prefine
    Delicije........ 

    Bila su to lijepa
    Druženja
    Koja su završavala
    Duboko u noć
    Sa onim poznatim:
    „ Moramo to ponoviti !“......


    Gordana Sedmak Jednačak

  • Poezija u prozi i proza u stihovima

    Poezija u prozi i proza u stihovima

    Danas ćemo se baviti nečim naoko banalnim, a što dovodi književne teoretičare (barem one pametnije) u pat poziciju, ostavljajući ih potpuno bespomoćnima. Bavit ćemo se kriterijima po kojima se razlikuje poezija od proze.

    Razlikovati poeziju i prozu - pa od toga zaista nema ničega lakšeg, zar ne? Poezija je ono što je pisano u stihovima, to jest, to je ono kada ne ideš do kraja retka nego lupaš tipku „enter“ nešto češće nego li je to normalno. Zatim, poezija upotrebljava čudne riječi, sažeta je, njezin jezik je ekscentričan zbog prave poplave stilskih izražajnih sredstava, može ju se različito tumačiti jer je dvoznačna, a uglavnom se bavi osjećajima i nema „radnju“.

    Nasuprot tome, proza upotrebljava pune rečenice i pišu ju do kraja retka. Jezik je običniji, svakodnevniji. Proza je puno duža od poezije. Ima stilskih sredstava i izražavanja osjećaja, ali to nije u središtu pažnje.

    Poezija u prozi i proza u stihovima

    Eto, obavili smo ovaj zadatak. Čujemo se u idućoj kolumni. Bilo je lakše nego smo svi očekivali, zar ne?

    E, kad bi barem bilo tako jednostavno. Prava istina jest to da je razgraničavanje poezije i proze jedan od težih problema cijele književne teorije.

    Sve gore navedeno stoji samo u teoriji, no kada te kriterije primijenimo u praksi na nekim od reprezentativnih poetskih i proznih tekstova, vidimo da se takva argumentacija za razlikovanje proze i poezije raspada poput kule od karata.

    Dakle, prosječno obrazovan čovjek bi vas upitao jel to vi njega zajebavate kada biste mu dali dva papira, jedan sa stihovima a drugi s rečenicama i odlomcima, i kada biste ga zatražili da vam kaže što je od toga poezija a što proza. Smatrao bi pitanje kretenskim, jer bi na prvi pogled mogao vidjeti što je pisano stihovima, a što nije. No, mnogi od nas, i profesori, i čitatelji, i književnici, često zaboravljamo da postoji i jedna „hibridna“ grana književnosti koja je točno na pola puta između poezije i proze. To je tzv. „poezija u prozi“. Ako želimo definirati gdje počinje poezija a prestaje proza, nužno moramo odgovoriti i na pitanja: gdje završava poezija, gdje proza, a gdje poezija u prozi? Kao što vidite, stvari se pomalo kompliciraju.

    Što je uopće poezija u prozi? Kako razlikovati poeziju u prozi od obične proze ili obične poezije? Pitanje je zapravo veoma slično pitanju što razlikuje poeziju općenito i prozu općenito, a u ovom slučaju smo samo ukinuli kriterij da je poezija nužno pisana u stihovima.

    Stvari postaju još nejasnije kada shvatimo da zapravo nemamo nikakve općevažeće kriterije za odgovaranje na ova pitanja. Ilustrirat ću to s par primjera.

    Prvo imamo ulomak iz jedne pjesme Charlesa Bukowskog u prijevodu Borisa Marune:

    izišli smo iz bara

    jer smo ostali bez novca

    a imali smo nekoliko boca vina

    u sobi.



    bilo je oko 4 poslijepodne

    prolazili smo uz vatrogasno spremište

    i ona započe

    ludovati:



    „VATROGASNO SPREMIŠTE! oh kako volim

    VATROgasna kola, tako crvena

    i inače! uđimo unutra!“

    [...]

    Dakle, pogledajmo koje od naših gore navedenih kriterija zadovoljava ovo djelo koje svi kritičari i publika smatraju poezijom. Kao prvo ono JEST pisano u stihovima. Ali na koji način? Doista, ovdje stihovi ne predstavljaju ništa osim nasumičnih prelazaka u novi red. Ništa se esencijalno ne bi promijenilo kada bismo gornje retke pretvorili u prozni zapis, usput samo dodajući nekoliko točaka, velikih početnih slova i zareza:

    Izišli smo iz bara jer smo ostali bez novca, a imali smo nekoliko boca vina u sobi. Bilo je oko 4 poslijepodne. Prolazili smo uz vatrogasno spremište i ona započe ludovati:

    „VATROGASNO SPREMIŠTE! Oh, kako volim VATROgasna kola, tako crvena, i inače! Uđimo unutra!“

    Što se promijenilo? Ništa značajno, samo forma. Je li tako ova „pjesma“ postala proza? Je li ta „pjesma“ uopće i bila pjesma još dok je bila u stihovima?

    Zatim, idući kriteriji koje smo spomenuli su ti da je poezija obično kratka. Ova pjesma proteže se na nekoliko stranica, ali da, mogli bismo reći da je „sažete“ forme u odnosu na neku kratku priču. Dakle, to je u redu. Ali što je s kriterijima da poezija mora koristiti nesvakodnevne izraze, da mora biti krcata stilskim izražajnim sredstvima, da mora biti dvoznačna i da se mora baviti osjećajima? Od svega toga ovdje nema baš ništa. Prema tim kriterijima, ova je pjesma potpuno prozaična. Ova pjesma kao da je zapravo „proza u poetskoj formi“. Čak ima i „radnju“. Ako smo ustvrdili da uz „poeziju u prozi“ sada odjednom postoji i nešto kao „proza u stihovima“, onda se nalazimo u još većim problemima.

    Smije li neka poezija imati radnju kao priča? Zapravo, poezija s radnjom obično se naziva epskom poezijom. S druge strane, kada književnost dijelimo na liriku, epiku i dramu, u epiku tada spada i proza općenito. Epika je, dakle, svaka narativna književnost, djelo s radnjom, bez razlike radi li se o poeziji ili prozi.

    Sad, kako odlučiti gdje na kraju trebamo svrstati ovu pjesmu? Pitanje izvanjske forme je zadovoljeno, ali pitanje unutarnje forme nije. Čemu dati prednost u važnosti, i na temelju kojih kriterija opravdati svoj izbor?

    Toliko pitanja. Pa ipak, gotovo svi pjesnici, profesori ili izučavatelji Charlesovog djela potpuno će vam sigurno i samouvjereno reći da je ovo jedna PJESMA Charlesa Bukowskog.

    Pređimo na sljedeći primjer, pjesmu Blaisea Cendrarsa u prijevodu Tomice Bajsića:

    Crkvena lađa sagrađena je u španjolskom stilu iz XVIII. stoljeća

    Svud je popucala

    Vlažni svod izbijeljen od soli još uvijek nosi neke tragove pozlate

    Svjetlost lanterne pada na sliku u kutu punu plijesni

    To je crna Madona

    Gusta mahovina i otrovne prugaste gljive osute točkama poput bisera prekrivaju kameni pod svetišta

    Ima još i jedno zvono s latinskim natpisima

    Ovo djelo također se iz nekakve meni neshvatljive inercije smjesta svrstava u poeziju, a veoma je očito da osim razlomljenosti u stihove ne posjeduje karakteristike djela koje bi itko nazvao „poetskim“. Ovo je gotovo novinarski zapis - hladan, objektivan, bez gotovo ikakvih ukrasa osim par epiteta. On služi suhom navođenju činjenica. To je opet nešto kao „proza u stihovima“.

    Prijeđimo na još jedan primjer, kratku prozu manje poznatoga hrvatskog autora Alena Galovića:

    Nakon dugo vremena zagledao si se u daljinu. Ukočen pogled zaustavljao je sve prizemne misli i još se pokušavaš sjetiti strašnih zvijeri o kojima si slušao u djetinjstvu. Ti si čuo pjesme o nesretnim ljubavima, o prokletim muškarcima koji na pogrešnim mjestima traže uzbuđenja, ti poznaješ glazbu o nesreći koja je posve nalik našoj nepokretnoj, muljevitoj i prljavoj sudbini.

    Na otoku koji je volio glas debele pjevačice, kaže legenda, samo se u noćima punog mjeseca čuje rika lavova s Crnoga kontinenta. Tu noć nisi mogao dočekati. Za tijelo tvog jedrenjaka počele su prianjati školjke...

    Odmah je očito da je ova proza puno više „poetska“ od prethodne dvije „pjesme. Zadovoljava gotovo sve „poetske“ kriterije: sažeta je, vrvi netipičnim izrazima, stilskim sredstvima, kompliciranim i dominantnim metaforama, potpuno je posvećena ljudskom unutrašnjem, duševnom svijetu i doživljaju, nema nikakvu klasičnu radnju u smislu protoka događaja u vremenu, i što je također veoma bitan kriterij, veoma je „kriptična“, što će reći, hermetična, nerazumljiva čitatelju, višeznačna. Čitatelj ne dobiva objašnjenja za tvrdnje koje su mu bačene u lice. Čak niti ne zna kome se autor obraća. Može samo nagađati i skrojiti svoje vlastito individualno tumačenje ovog teksta. Sve su to karakteristike čiste poezije. Drugim riječima, ovo je ta famozna „poezija u prozi“.

    Na čemu nas to ostavlja? Teško je reći. Ono što smo do sad ustvrdili jest to da se sve karakteristike i poezije i proze mogu izokrenuti, ovisno od slučaja do slučaja. Kriteriji su nejasni. Mora li samo proza biti narativna? I epska poezija je narativna. Mora li poezija biti u stihovima? Poezija u prozi dokazuje da ne mora. Isto vrijedi i za „prozu u stihovima“. Ima li poezija isključivi monopol nad osjećajnošću i izražajnošću, te nad temama ljudske nutrine? Mnoga čisto prozna djela dokazuju da ne mora, primjerice romani Henryja Millera. Može li samo poezija biti hermetična i kriptična? Pročitajte neki od pomaknutijih postmodernističkih romana, primjerice „Goli ručak“ Williama Burroughsa i vidjet ćete da ne mora. Itd, itd.

    Postoji li neka jasna granica između proze i poezije? Usprkos uobičajenim očekivanjima, izgleda da ne postoji.

    Jedno od pokušaja rješavanja ovog problema je pokušati izraditi skalu „argumentacije po važnosti“, na taj način da ćemo gradirati već nabrojene argumente tako da ćemo u slučaju poezije veću „težinu“ dati „unutrašnjoj formi“, a u slučaju proze ćemo prednost dati „vanjskoj formi“. Zašto? Iz jednostavnog razloga, što je proza po nekim svojim općim teorijskim karakteristikama prozaičnija, a poezija apstraktnija. Tako možemo izraditi sljedeće skale redanja kriterija prema važnosti:

    a) kriteriji za poeziju poredani prema važnosti: apstraktnost > osjećajnost, „liričnost“ > stilska sredstva, jezik > forma

    b) kriteriji za prozu poredani prema važnosti: forma > stilska sredstva, jezik > osjećajnost, „liričnost“ > apstraktnost

    Prema ovom vrednovanju kriterija bilo mi nam lakše svrstati Goli ručak u prozu, jer bismo dali prednost vanjskoj formi. Prema ovome bismo odmah mogli i Cendrarsovu „pjesmu“ svrstati u „prozu u stihovima“, jer prema poetskim kriterijima ona podbacuje u zadovoljavanju najvažnijih karakteristika poezije, a ispunjava samo one najtrivijalnije kriterije za „poetsko“ (tj. formu).

    Bismo li time razriješili navedene dileme? Ne bismo. Ponovno smo dobili jedan teorijski konstrukt koji pretendira na to da su njegovi kriteriji i njegova vrednovanja istih tih kriterija najbolji. Ovo može poslužiti jedino kao jedna jako krhka nit vodilja za oprezno pristupanje ovom problemu i pokušaje početnih analizaraznih djela.

    Poanta ovotjedne kolumne nije naći rješenja za ovdje izložene probleme književne teorije, već svrnuti čitatelju pažnju na to da ne treba vjerovati opće prihvaćenim i naučenim teorijama bez da ih sami kritički odvagne i protrese poput vreće. Kritičko razmišljanje treba dominirati svim područjima našeg života i kulture ukoliko želimo dalje evoluirati kao ljudska bića.

    Kolumna: ZOON EMOTICON

    Autor: Boris Kvaternik
  • Srce

    Srce

    srce

    Organ kojeg ima
    Svako živo biće
    Organ koji titra
    I daje život
    Bez njega
    Života nema

    Krv pumpa u
    Žile , vene
    I obavlja važnu
    Funkciju vezanu
    Za život bića

    Kada udahnemo
    Zrak ovoga svijeta
    Ono počinje kucati
    Počinje
    Otkucavati minute
    Sate i godine
    Našeg života

    Do kada će otkucavati
    To ne znamo
    I bolje da ne znamo
    Jer ovako je
    daleko bolje
    Ne znati
    Kada nas čeka
    Kada umoran
    Od života na
    Trenutak zastane
    Pa onda zauvijek
    Prestane......

    Taj organ nije
    Bitan samo za
    Fizičko postojanje
    On je bitan za
    Osjećaje.....

    Kroz njega prolazi
    Nježnost
    Njegov titraj prvi
    Osjeća nagovještaj
    Lijepog trenutka
    Ljubavi

    Ljubavi prema djetetu
    Ljubavi prema suprugu
    Ljubavi prema roditeljima
    Ljubavi prema prijateljima

    A kada neka od tih ljubavi
    Nestane
    Ono postaje žalosno
    Utučeno
    Njegov vapaj se
    Ori u grudima
    Samo onaj koji ga
    U sebi nosi
    Osjeća tu težinu
    Prevelike boli

    A kada zavoli
    Kada osjeti tu
    Iskričavu , snažnu moć
    Ljubavi
    Kada se svjesno ide u
    Nešto što možda i nije
    Baš ispravnije
    Stalno važe da li je
    Postupanje ispravno
    Ili nije

    No ljubav ipak je
    Jača od svega
    Ljubav upravlja njime

    Razum se tu nekada
    Umiješa
    Ali uglavnom toplina
    Ljubavi izravna
    Sve nedoumice

    Srce taj organ
    Života
    Taj organ ljubavi
    Živi u nama svima
    Dok nas na ovom
    Svijetu ima.......

     

    Gordana Sedmak Jednačak

Škola slikanja

Prodaja slika Online

Studio za šišanje i uređivanje pasa

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.