Vijesti iz kulture
Novi galeristi
Kolumna Milana Zagorca
-
ČEMU TO ?
ČEMU TO ?
DA LI IKADA RAZMIŠLJAMO
O TOME ŠTO ČINIMO,
ŠTO MISLIMO,
ILI ONAKO NEOBAZRIVO I
OPAKO DRUGIMA
KAŽEMO ?
SVJESNOST BOLI DUŠE
KOJU NANOSIMO DRUGIMA,
KAO DA NE DOPIRE DO NAŠEG UMA ,
TRENUTNO ILI
MOŽDA ČAK I NIKADA.....
JER NAŠ EGO JE VELIK,
PREVELIK,
NJEGOV UTJECAJ JE
ITEKAKO MOĆAN......
ON NAS NAPROSTO POPUT OLUJNOG VJETRA,
BACA ONAKO DIVLJE U ZRAK,
UPRAVLJA NAMA „ŽELJEZNOM“ RUKOM,
OKREĆE U ZLOM SMJERU,
PUNI DUŠU NAJGORIM OTROVOM,
OTROVOM ZVANIM ZAVIST....
ZAVIST UZ KOJI SE VEŽE I JEDAN OBLIK MRŽNJE....
I UPRAVO TAKVA BOLESNA UGODA
KRATKOG JE VIJEKA.....
PRAVDA IPAK JEDNOG DANA,
OTROVNU STRELICU
KAO BUMERANG, VRAĆA.
IMAJMO TO NA UMU,
BUDIMO TOGA SVJESNI U SVAKOM TRENUTKU.....
JER U ZABLUDI JE ONAJ
KOJI MISLI DA DRUGI NE PRIMJEĆUJU,
GRČ ZAVISTI
KOJI SE ODRAŽAVA NA LICU,
TE ONU KNEDLU U GRLU,
KADA NEISKRENA RIJEČ
TEŠKO PRELAZI PREKO USANA.
STOGA AKO SMO ISKRENI,
POŠTENOG SRCA
ODAJMO PRIZNANJE ONOME TKO
JE SVOJIM RADOM I DAROM,
TO ZASLUŽIO.
NEMOJMO SE SKRIVATI IZA
LAŽNOG TAPŠANJA PO RAMENU,
SLATKORJEČIVOSTI I NEISKRENOSTI.
AKO NE MOŽEMO PODNIJETI
TUĐI USPJEH I SREĆU,
RADIJE NE GOVORIMO NIŠTA
ODMAKNIMO SE....
TO JE POŠTENIJE.....
JER ONDA ISKRENOST I DOBRONAMJERNOST
U NAŠEM SRCU NE STANUJE....
NE PRIKRIVAJMO TAJ NEISKRENI OSJEĆAJ,
ON SE OGLEDA U NAŠEM OKU,
U NAŠEM POKRETU ,
U NAŠEM GLASU.....
STOGA RADIMO NA SEBI.
BUDIMO DOBRONAMJERNI I ISKRENI
JEDNI PREMA DRUGIMA.
VESELIMO SE TUĐEM USPJEHU,
OPLEMENIMO SE NA TAJ NAČIN.
JEDNOM ĆEMO I MI
IMATI SRETNIH I USPJEŠNIH DANA .
AKO ŽELIMO DRUGIMA DOBRO,
TADA ĆEMO IMATI UZ SEBE ISKRENE OSOBE
S KOJIMA ĆEMO MOĆI PODIJELITI TE
NEZABORAVNE TRENUTKE.
A TO JE VELIKA STVAR,
ZA TO SE ISPLATI POTRUDITI.....
GORDANA SEDMAK JEDNAČAK
Ilustracija: Merima Popara -
DVIJE BAKE
DVIJE BAKE
Postoji jedna žena
Žena hrabra,
Psihički snažna......
Tako posebno „ zrači „
To je žena koja mnogima
Puno znači......
Emica , to je žena ta.....
Od milja je tako zovem
Baka je unuka našeg.....
Unuka dviju baka,
Jedne sa toplog morskog juga
I druge sa unutrašnjosti kopna
Naše Zlato spaja nas dvije bake
Ljubavlju i
Veselim osmjehom
Koje širi.....
Volimo ga obje,
Neizmjerno,
Sve na svijetu nam je....
Drži nas čvrsto ljubavlju svojom
Da ne pokleknemo,
Da ne posustanemo pred
Nedaćama koje život nosi....
Ne.....
Ne damo se.....
Prkos je jači od svega,
Izazvan ljubavlju
Prema jedinom nam i
Dragom biću.....
Našem unuku
Baka sa krajnjeg juga
Divnog našeg mora
I baka Goga sa kopna......
Jedna prema drugoj
U mislima
Pružamo ruke ljubavi
Sa željama i mišlju
Na predivan osmjeh
Našeg unuka.....
Mišlju na njegovo oko
Plavo poput mora
Sa smijehom srdačnim i
Glasnim koji odaje
Radost života.....
Što je tu ,
Što postoji.....
Što je s nama.....
To je snaga koju nam
Objema nesebično daje
Daje za dalje....
Baki Emici sa predivnog
Toplog juga i
Baki Gogi sa kopna.
Naša Ljubav
Naš jedini
Unuk Lovro....
Gordana Sedmak Jednačak
-
I SISAK IMA SVOGA MATOŠA
I SISAK IMA SVOGA MATOŠA
Našu metropolu
U zelenom Gornjogradskom šetalištu
Krasi skulptura
Poznatog nam
Hrvatskog pjesnika
Antuna Gustava Matoša.....
I u mojem gradu Sisku
Na šetnici uz rijeku Kupu
Smještena je reprika
Matoševe skulpture
Skulpture čiji je autor
Poznati hrvatski kipar
Ivan Kožarić,
Upravo rodom iz
Naše Petrinje,
Naše stradale
Banovine......
Stoga, skulptura Matoša
U ovim teškim danima
Za Sisak,
Za rodnu Kozarićevu
Petrinju
I ostale gradove Banovine
Stradale u potresu,
Ima za sve nas
Posebno simbolično
Značenje.
Ovu sklupturu doživljavamo
Uz prisjećanje djela poznatog
Pjesnika Matoša,
Na posebno dirljiv i
Osebujan način.
Vidimo ga kako sjedi na klupi,
Prekriženih nogu,
Zagledan u gradsku šetnicu
I rijeku Kupu koja
Nemirno žubori.
Sjedi Matoš mirno,
Sjedi bezbrižno
Rukama zabačenim
Iza sebe
Lagano oslonjenim
Na naslon klupe.....
Promatra šetače,
Kojima je osmijeh
Zamro na licu
Ljude koji su zamišljenim
Pogledom zagledani
Negdje u daljinu.....
Ni sami ne znajući
Kuda.....
Onako usput im pogled skrene
Na rijeku koja svojom
Svježinom i ljepotom
Donosi malo
Mirnoće u njihove duše.....
Realnost je tu,
Jer iza Matoša
Koji mirno sjedi
I Kao da želi sročiti
Stihove kojima
Bi barem donekle
Umirio uznemirene
Ljudske duše......
Duše kojima bi prenio
Misli ohrabrenja za
Sve ono zlo što se
Prostire iza njegovih leđa......
Sve one trake kojima su
Obilježena
Srušena i oštećena
Zdanja, pročelja
Zabatni zidovi
Domova ovih ljudi
Ljudi koji su u jednom,
Iznenadnom trenutku
Izgubili osmjeh.....
Upravo Matoš,
kao jedan od najboljih
Hrvatskih književnika
Znao je prodjeti u ljudsku dušu,
Znao je prepoznati i
Isčitati životnu stvarnost,
Ljudsku bol i
Sve to pretvoriti u
Poeziju koja je donosila
Smiraj uznemirene duše.....
Čutio je prirodu,
Njezinu tišinu,
Pejzaže prelijepe
Nam Domovine
Koju je opjevao
Nebrojeno puta.....
Poznat po ljubavnim
Stihovima ,
Po misaonim,
Duboko izraženim
Emocijama
Ostati će zauvijek
Zapamčen po
Svojim djelima
Pjesme kao
Jesenje veče ,
U travi ,
Utjeha kose ,Notturno,
Gospa Marija su
Samo djelić blaga koje
Nam je ostavio
Izražavajući svoje
Duboke i istinske emocije .
Eto, sada i dalje sjedi
Naš pjesnik Matoš....
Nasuprot rijeke Kupe
Gledajući u nju i
Svojim raširenim rukama
Brani naš grad i našu
Banovinu od tuge
Koja se nad njima
Nadvila .
On zaklanja svojim tijelom
Ruševine i time
Daje do znanja da će
Jednog dana sve postati
Ružna prošlost.....
Ali treba vjerovati i
Treba ustrajati u toj nadi
Jer upravo on pod
Tamom noći žudi za jutrom
Kada će sunce i njegov
Pogled uprt u njega i
Ruke raširene i oslonjene
Na klupu
Usmjeriti „svjetlost i nadu“
Za naše bolje
Sutra.....
Čitajući njegove pjesme
Gledajući njegovu sklupturu
Možemo zamisliti da nam
Upravo to želi reći ,
Da nam to želi poručiti.......
Gordana Sedmak Jednačak
-
OSJEĆAJI U NAMA
OSJEĆAJI U NAMA
Osjećaji su one istančane emocije
Koje obilježavaju svako biće,
Svakog čovjeka
Oni postoje da nas vode
Prema onome što tajno želimo
Oni su tu da osjećamo
Da smo još uvijek živi
Prolazeći kroz život
Osjećaji se smjenjuju
Onako kako je negdje zapisano
Za svakog od nas
Osjećaji su najjači u mladosti
Kada prštimo od energije
Prolazimo kroz život
Prolazimo kroz izazove
Faze manje ili više
Uspješnih trenutaka
Svaki od nas prolazi
Kroz teška stanja
Na svoj osebujan način
Samo ovisi o tome
Koliko je tko „jak „ da ih
Prebrodi....
Prijatelji i obitelj su tu
Da pruže ruku kada je
Najteže
Oni pomažu one koje
Cijene , poštuju i vole
Oni sa svojim postupcima
Ostaju upisani u srcu ,
Urezani u sjećanja
U naše emocije......
Gordana Sedmak Jednačak
-
Pecara
PECARA
Ponosno stoji pecara
Pokraj stare trešnje
Koja je „ obrglila“
Svojim debelim
Granama......Pecara građena
Prema želji i nacrtu
Vlasnika
Onako robusna
Obložena crvenom
Fasadnom ciglom
I dva otvora......Jedan sa polukružnim
Nadvojem sa svrhom
Odlaganja pomoćnih
Pecarskih pomagala
Drugi veliki otvor sa
Debelim gusanim
Vatrostalnim pločama i
Metalnim vratimaKoja se zatvaraju
Nakon što se delicija
Stavi u njezinu
Unutrašnjost......Dok gazda
Malo , pa malo otvara
Vratašca i zagledava
Kakvo je stanje ,
Jer nedaj Bože da
Nešto po zlu krene....
Miris se širi na sve
Strane....Svi željno očekuju ,
Već si zamišljajući
Slasni zalogaj ,
Pitajući se :“
Kada će to reš pečenje
Izaći na svjetlo dana ?“S donje strane pecare
Otvori za drva
Kojima se loži vatra
Koja svojim plamenim„ jezičcima „
Lijepo obavija
PečenjeVatra pucketa
Stvarajući prekrasan
Ugođaj zajedništva i
Veselja.......Gazda sa pivom
Zalijeva pečenku
Vrti je ,
Sa jedne pa
Sa druge strane
Nadgledajući da se
Nešto ne bi
Pripetilo.......
Ne daj Bože.....Sudionici
Toga događanja
Smiješkom i
Poznatim uzvicima:
„ Hej, kada će to već jednom?“
Požuruju da pečenkaNapokon
„ Osvane „ na stolu.U dvorištu je za tu
Priliku postavljen stol
Baš onako kako priliči
Tom događaju
U najljepšem
Prirodnom
Okruženju.....Kada gazda uz
Pomoć veselih prijatelja
Izvadi iz pecare
Onako toplog ,
Friškog i hrskavog
Pajceka
Ma , nema veće
Miline.....„ Koji ćeš ti dio ?“
Pitanje koje se čuje ,
„ Hoćeš nešto od buta ili
Možda ovih finih rebara ?“„ Ja bi repić , mama !“
Dovikivalo bi mališan
„ A ja uheco , ovo , ovo „
Pokazivalo bi prstićem
Druge djetešce.....Bilo je tu i posebnih
Želja ,
Svima je udovoljeno
Jer atmosfera je već
Stvorena....Zna se
Stvorena.....
Kapljicom
Koja je prethodno
Poslužena
A dodatnu razdraganost
Svih podizao je
Miris i okus tek
Probane
Prefine
Delicije........Bila su to lijepa
Druženja
Koja su završavala
Duboko u noć
Sa onim poznatim:
„ Moramo to ponoviti !“......
Gordana Sedmak Jednačak -
Poezija u prozi i proza u stihovima
Poezija u prozi i proza u stihovima
Danas ćemo se baviti nečim naoko banalnim, a što dovodi književne teoretičare (barem one pametnije) u pat poziciju, ostavljajući ih potpuno bespomoćnima. Bavit ćemo se kriterijima po kojima se razlikuje poezija od proze.
Razlikovati poeziju i prozu - pa od toga zaista nema ničega lakšeg, zar ne? Poezija je ono što je pisano u stihovima, to jest, to je ono kada ne ideš do kraja retka nego lupaš tipku „enter“ nešto češće nego li je to normalno. Zatim, poezija upotrebljava čudne riječi, sažeta je, njezin jezik je ekscentričan zbog prave poplave stilskih izražajnih sredstava, može ju se različito tumačiti jer je dvoznačna, a uglavnom se bavi osjećajima i nema „radnju“.
Nasuprot tome, proza upotrebljava pune rečenice i pišu ju do kraja retka. Jezik je običniji, svakodnevniji. Proza je puno duža od poezije. Ima stilskih sredstava i izražavanja osjećaja, ali to nije u središtu pažnje.
Eto, obavili smo ovaj zadatak. Čujemo se u idućoj kolumni. Bilo je lakše nego smo svi očekivali, zar ne?
E, kad bi barem bilo tako jednostavno. Prava istina jest to da je razgraničavanje poezije i proze jedan od težih problema cijele književne teorije.
Sve gore navedeno stoji samo u teoriji, no kada te kriterije primijenimo u praksi na nekim od reprezentativnih poetskih i proznih tekstova, vidimo da se takva argumentacija za razlikovanje proze i poezije raspada poput kule od karata.
Dakle, prosječno obrazovan čovjek bi vas upitao jel to vi njega zajebavate kada biste mu dali dva papira, jedan sa stihovima a drugi s rečenicama i odlomcima, i kada biste ga zatražili da vam kaže što je od toga poezija a što proza. Smatrao bi pitanje kretenskim, jer bi na prvi pogled mogao vidjeti što je pisano stihovima, a što nije. No, mnogi od nas, i profesori, i čitatelji, i književnici, često zaboravljamo da postoji i jedna „hibridna“ grana književnosti koja je točno na pola puta između poezije i proze. To je tzv. „poezija u prozi“. Ako želimo definirati gdje počinje poezija a prestaje proza, nužno moramo odgovoriti i na pitanja: gdje završava poezija, gdje proza, a gdje poezija u prozi? Kao što vidite, stvari se pomalo kompliciraju.
Što je uopće poezija u prozi? Kako razlikovati poeziju u prozi od obične proze ili obične poezije? Pitanje je zapravo veoma slično pitanju što razlikuje poeziju općenito i prozu općenito, a u ovom slučaju smo samo ukinuli kriterij da je poezija nužno pisana u stihovima.
Stvari postaju još nejasnije kada shvatimo da zapravo nemamo nikakve općevažeće kriterije za odgovaranje na ova pitanja. Ilustrirat ću to s par primjera.
Prvo imamo ulomak iz jedne pjesme Charlesa Bukowskog u prijevodu Borisa Marune:
izišli smo iz bara
jer smo ostali bez novca
a imali smo nekoliko boca vina
u sobi.
bilo je oko 4 poslijepodne
prolazili smo uz vatrogasno spremište
i ona započe
ludovati:
„VATROGASNO SPREMIŠTE! oh kako volim
VATROgasna kola, tako crvena
i inače! uđimo unutra!“
[...]
Dakle, pogledajmo koje od naših gore navedenih kriterija zadovoljava ovo djelo koje svi kritičari i publika smatraju poezijom. Kao prvo ono JEST pisano u stihovima. Ali na koji način? Doista, ovdje stihovi ne predstavljaju ništa osim nasumičnih prelazaka u novi red. Ništa se esencijalno ne bi promijenilo kada bismo gornje retke pretvorili u prozni zapis, usput samo dodajući nekoliko točaka, velikih početnih slova i zareza:
Izišli smo iz bara jer smo ostali bez novca, a imali smo nekoliko boca vina u sobi. Bilo je oko 4 poslijepodne. Prolazili smo uz vatrogasno spremište i ona započe ludovati:
„VATROGASNO SPREMIŠTE! Oh, kako volim VATROgasna kola, tako crvena, i inače! Uđimo unutra!“
Što se promijenilo? Ništa značajno, samo forma. Je li tako ova „pjesma“ postala proza? Je li ta „pjesma“ uopće i bila pjesma još dok je bila u stihovima?
Zatim, idući kriteriji koje smo spomenuli su ti da je poezija obično kratka. Ova pjesma proteže se na nekoliko stranica, ali da, mogli bismo reći da je „sažete“ forme u odnosu na neku kratku priču. Dakle, to je u redu. Ali što je s kriterijima da poezija mora koristiti nesvakodnevne izraze, da mora biti krcata stilskim izražajnim sredstvima, da mora biti dvoznačna i da se mora baviti osjećajima? Od svega toga ovdje nema baš ništa. Prema tim kriterijima, ova je pjesma potpuno prozaična. Ova pjesma kao da je zapravo „proza u poetskoj formi“. Čak ima i „radnju“. Ako smo ustvrdili da uz „poeziju u prozi“ sada odjednom postoji i nešto kao „proza u stihovima“, onda se nalazimo u još većim problemima.
Smije li neka poezija imati radnju kao priča? Zapravo, poezija s radnjom obično se naziva epskom poezijom. S druge strane, kada književnost dijelimo na liriku, epiku i dramu, u epiku tada spada i proza općenito. Epika je, dakle, svaka narativna književnost, djelo s radnjom, bez razlike radi li se o poeziji ili prozi.
Sad, kako odlučiti gdje na kraju trebamo svrstati ovu pjesmu? Pitanje izvanjske forme je zadovoljeno, ali pitanje unutarnje forme nije. Čemu dati prednost u važnosti, i na temelju kojih kriterija opravdati svoj izbor?
Toliko pitanja. Pa ipak, gotovo svi pjesnici, profesori ili izučavatelji Charlesovog djela potpuno će vam sigurno i samouvjereno reći da je ovo jedna PJESMA Charlesa Bukowskog.
Pređimo na sljedeći primjer, pjesmu Blaisea Cendrarsa u prijevodu Tomice Bajsića:
Crkvena lađa sagrađena je u španjolskom stilu iz XVIII. stoljeća
Svud je popucala
Vlažni svod izbijeljen od soli još uvijek nosi neke tragove pozlate
Svjetlost lanterne pada na sliku u kutu punu plijesni
To je crna Madona
Gusta mahovina i otrovne prugaste gljive osute točkama poput bisera prekrivaju kameni pod svetišta
Ima još i jedno zvono s latinskim natpisima
Ovo djelo također se iz nekakve meni neshvatljive inercije smjesta svrstava u poeziju, a veoma je očito da osim razlomljenosti u stihove ne posjeduje karakteristike djela koje bi itko nazvao „poetskim“. Ovo je gotovo novinarski zapis - hladan, objektivan, bez gotovo ikakvih ukrasa osim par epiteta. On služi suhom navođenju činjenica. To je opet nešto kao „proza u stihovima“.
Prijeđimo na još jedan primjer, kratku prozu manje poznatoga hrvatskog autora Alena Galovića:
Nakon dugo vremena zagledao si se u daljinu. Ukočen pogled zaustavljao je sve prizemne misli i još se pokušavaš sjetiti strašnih zvijeri o kojima si slušao u djetinjstvu. Ti si čuo pjesme o nesretnim ljubavima, o prokletim muškarcima koji na pogrešnim mjestima traže uzbuđenja, ti poznaješ glazbu o nesreći koja je posve nalik našoj nepokretnoj, muljevitoj i prljavoj sudbini.
Na otoku koji je volio glas debele pjevačice, kaže legenda, samo se u noćima punog mjeseca čuje rika lavova s Crnoga kontinenta. Tu noć nisi mogao dočekati. Za tijelo tvog jedrenjaka počele su prianjati školjke...
Odmah je očito da je ova proza puno više „poetska“ od prethodne dvije „pjesme. Zadovoljava gotovo sve „poetske“ kriterije: sažeta je, vrvi netipičnim izrazima, stilskim sredstvima, kompliciranim i dominantnim metaforama, potpuno je posvećena ljudskom unutrašnjem, duševnom svijetu i doživljaju, nema nikakvu klasičnu radnju u smislu protoka događaja u vremenu, i što je također veoma bitan kriterij, veoma je „kriptična“, što će reći, hermetična, nerazumljiva čitatelju, višeznačna. Čitatelj ne dobiva objašnjenja za tvrdnje koje su mu bačene u lice. Čak niti ne zna kome se autor obraća. Može samo nagađati i skrojiti svoje vlastito individualno tumačenje ovog teksta. Sve su to karakteristike čiste poezije. Drugim riječima, ovo je ta famozna „poezija u prozi“.
Na čemu nas to ostavlja? Teško je reći. Ono što smo do sad ustvrdili jest to da se sve karakteristike i poezije i proze mogu izokrenuti, ovisno od slučaja do slučaja. Kriteriji su nejasni. Mora li samo proza biti narativna? I epska poezija je narativna. Mora li poezija biti u stihovima? Poezija u prozi dokazuje da ne mora. Isto vrijedi i za „prozu u stihovima“. Ima li poezija isključivi monopol nad osjećajnošću i izražajnošću, te nad temama ljudske nutrine? Mnoga čisto prozna djela dokazuju da ne mora, primjerice romani Henryja Millera. Može li samo poezija biti hermetična i kriptična? Pročitajte neki od pomaknutijih postmodernističkih romana, primjerice „Goli ručak“ Williama Burroughsa i vidjet ćete da ne mora. Itd, itd.
Postoji li neka jasna granica između proze i poezije? Usprkos uobičajenim očekivanjima, izgleda da ne postoji.
Jedno od pokušaja rješavanja ovog problema je pokušati izraditi skalu „argumentacije po važnosti“, na taj način da ćemo gradirati već nabrojene argumente tako da ćemo u slučaju poezije veću „težinu“ dati „unutrašnjoj formi“, a u slučaju proze ćemo prednost dati „vanjskoj formi“. Zašto? Iz jednostavnog razloga, što je proza po nekim svojim općim teorijskim karakteristikama prozaičnija, a poezija apstraktnija. Tako možemo izraditi sljedeće skale redanja kriterija prema važnosti:
a) kriteriji za poeziju poredani prema važnosti: apstraktnost > osjećajnost, „liričnost“ > stilska sredstva, jezik > forma
b) kriteriji za prozu poredani prema važnosti: forma > stilska sredstva, jezik > osjećajnost, „liričnost“ > apstraktnost
Prema ovom vrednovanju kriterija bilo mi nam lakše svrstati Goli ručak u prozu, jer bismo dali prednost vanjskoj formi. Prema ovome bismo odmah mogli i Cendrarsovu „pjesmu“ svrstati u „prozu u stihovima“, jer prema poetskim kriterijima ona podbacuje u zadovoljavanju najvažnijih karakteristika poezije, a ispunjava samo one najtrivijalnije kriterije za „poetsko“ (tj. formu).
Bismo li time razriješili navedene dileme? Ne bismo. Ponovno smo dobili jedan teorijski konstrukt koji pretendira na to da su njegovi kriteriji i njegova vrednovanja istih tih kriterija najbolji. Ovo može poslužiti jedino kao jedna jako krhka nit vodilja za oprezno pristupanje ovom problemu i pokušaje početnih analizaraznih djela.
Poanta ovotjedne kolumne nije naći rješenja za ovdje izložene probleme književne teorije, već svrnuti čitatelju pažnju na to da ne treba vjerovati opće prihvaćenim i naučenim teorijama bez da ih sami kritički odvagne i protrese poput vreće. Kritičko razmišljanje treba dominirati svim područjima našeg života i kulture ukoliko želimo dalje evoluirati kao ljudska bića.
Kolumna: ZOON EMOTICON
Autor: Boris Kvaternik -
Srce
Srce
Organ kojeg ima
Svako živo biće
Organ koji titra
I daje život
Bez njega
Života nemaKrv pumpa u
Žile , vene
I obavlja važnu
Funkciju vezanu
Za život bićaKada udahnemo
Zrak ovoga svijeta
Ono počinje kucati
Počinje
Otkucavati minute
Sate i godine
Našeg životaDo kada će otkucavati
To ne znamo
I bolje da ne znamo
Jer ovako je
daleko bolje
Ne znati
Kada nas čeka
Kada umoran
Od života na
Trenutak zastane
Pa onda zauvijek
Prestane......Taj organ nije
Bitan samo za
Fizičko postojanje
On je bitan za
Osjećaje.....Kroz njega prolazi
Nježnost
Njegov titraj prvi
Osjeća nagovještaj
Lijepog trenutka
LjubaviLjubavi prema djetetu
Ljubavi prema suprugu
Ljubavi prema roditeljima
Ljubavi prema prijateljimaA kada neka od tih ljubavi
Nestane
Ono postaje žalosno
Utučeno
Njegov vapaj se
Ori u grudima
Samo onaj koji ga
U sebi nosi
Osjeća tu težinu
Prevelike boliA kada zavoli
Kada osjeti tu
Iskričavu , snažnu moć
Ljubavi
Kada se svjesno ide u
Nešto što možda i nije
Baš ispravnije
Stalno važe da li je
Postupanje ispravno
Ili nijeNo ljubav ipak je
Jača od svega
Ljubav upravlja njimeRazum se tu nekada
Umiješa
Ali uglavnom toplina
Ljubavi izravna
Sve nedoumiceSrce taj organ
Života
Taj organ ljubavi
Živi u nama svima
Dok nas na ovom
Svijetu ima.......