• Luna di piombo - Robert Pauleta / Otvorenje izložbe / Povijesni i pomorski muzej Istre

    Luna di piombo - Robert Pauleta / Otvorenje izložbe / Povijesni i pomorski muzej Istre

    Luna di piombo - Robert Pauleta

    𝐏𝐨𝐯𝐢𝐣𝐞𝐬𝐧𝐢 𝐢 𝐩𝐨𝐦𝐨𝐫𝐬𝐤𝐢 𝐦𝐮𝐳𝐞𝐣 𝐈𝐬𝐭𝐫𝐞, Pula
    𝟏𝟏.𝟎𝟔.𝟐𝟎𝟐𝟏., 𝐮 𝟐𝟎𝐡.

    LUNA DI PIOMBO
    (kratka povijest nevolje)
    5.kolovoza 1915. nešto prije ponoći kraj Porera, poput ponosa, od austrijske je artiljerije srušen talijanski cepelin Citta di Jesi. Neposredno nakon što je pogođen taj je ranjeni cepelin svoj ubojiti teret posijao obalom i morem, da bi se tek tako olakšan, denominiran, s nebeskih visina zaputio ka ambisu. Začudo nitko nije poginuo, svi su akteri spašeni.
    Ponekad kao da ima Boga.

    Rad na ovoj izložbi donio mi je niz nevolja.
    Činjenica s kojom sam se, od samog početka nosio (mada vrlo bolno) bila je ta da se Muzej nalazi na samom vrhu grada, i da je taj Kaštel svojevrsna Sveta gora Pule, Akropola: pobjeda svjetla, no s druge strane to je isto mjesto, što svi puležani znaju, i neskrivena, otvorena i gladna Necro-Polis.
    Uostalom i ova galerija, previše za mene, rupa je na mjestu obeliksa, pa sam si kao i mnogo puta do sada rekao: jebeš povijest, no povijest je, poput filmskog čudovišta, već hodala sa mnom. O tome svjedoči ova izložba.
    O noći kada je srušen cepelin, znao nam je pričati jedan od rijetkih mladića ostalih tada u selu. Nama mulariji bio je zabavan taj, tad već ridikulozni i podrapani starac, koji bi znao reći: te je noći misec bija, baš bi tako znao reći, misec je bija kako od pijomba. A mi bi djeca tada upirali prstom u njega i smijali mu se vičući: Piombo!Piombo! pa bi bižali dalje.
    Želio sam, napraviti neki homagge Noordungu; zračni su me brodovi vukli tamo, iz passata u futur, sve kako bi izložbi, zapravo mom osobnom problemu, pristupio s drugačijeg rakursa.
    Levitirajuće skulpture, elektro-magnetna polja, i perpetum mobili postali su područje mog novog interesa. Ali roba iz nanovo daleke Kine nikako da stigne a ono što su nudile engleske firme bilo je preskupo za mene. I eto baš zbog toga ja još uvijek nisam postao ono čemu sam se nadao; Herman Potočnik nove skulpture; no nacrti postoje.
    Već spomenutog 5.kolovoza 1915. moj je nono Ivan-Giovanni, kakve li banalne koincidencije, navršio 10 godina, ali rođendan nije dočekao u Premanturi.
    Poput mnogobrojne djece i žena i staraca nalazio se u izbjegličkom logoru. Negdje u Austriji(?).

    I moja je Nona, tada petogodišnjakinja, bila u izbjeglištvu. U zloglasnom Gmundu, gdje su preminuli njena majka i dvojica braće, jedan od njih tek zaređen za svećenika. Vjerujem da je njena duboko ukorijenjena i nesebično otvorena religioznost tamo začeta.
    U studenom 1917. na Soči je stradao još jedan Nonin brat, a zatim u rujnu 1918. gripa nazvana Španjolka odnijela je još dvije sestre.
    Ne baš sjajne godine, svemir ispunjen križevima.
    Nona je katkad znala, mada rijetko, pričati o tome, Nono nikad.
    Da li je Povijest neka hladna, mr. Spock disciplina? I zašto je uvijek bojimo crnom kad ona uvijek može biti tamnija.
    14. svibnja nakon što sam se vratio s jutarnjeg veslanja primila me teška zubobolja pa sam pohitao u najbližu apoteku, ali već je bilo prekasno; u slijedećih je dva dana mojim tijelom procirkuliralo više sedativa i anestetika nego ikad do sad, da bi tek antibiotici, koji dan kasnije, učinili svoje. Ja takovog bola u životu do tada nisam iskusio. I vjerujte mi, znam što govorim, izvor boli nije nikad samo organski.

    Pieta!, Pieta pulpa!
    Eto to je taj pojam, likovao sam, čarobna, naopaka alegorija dostojna povijesti naše vrste.
    Nadahnut ovom nenadanom, poput užgane pulpe dugo-pulsirajućom spoznajom, učinio sam skicu.
    Model u plavom i bijelom plastelinu dao se lijepo oblikovati, njegova je podatna taktilnost nešto što ostavlja ukus pod noktima. Isusovo tijelo imalo je biti sedam metara dugo, naravno bijelo, onako pučki iskreno i sirovo izvedeno; smislenim postupkom dalo bi se postaviti kao da levitira u bez-težinskom stanju.
    Moj je izračun pokazao potrebu za oko 300 kg plastelina pa sam ga naručio, no vlasnica tvornice me obavijestila, da vam sad ne duljim, da toliku količinu plastelina može isporučiti tek nakon ljeta. Šit.
    A možda je bilo dovoljno postaviti ogromnu instalaciju gore na brdu. Neku apoteozu sreće, nešto što uklanja uroke i donosi dobro ozračje ali nisam imao snage za to, ovaj put ne.
    Privlačio me apsurd katakombične vodospreme; kao da se u toj nestaloj vodi trebam okupati, okrijepiti, krstiti i(li) umrjeti.
    Moj je Nono bio nadaren čovjek, bez formalne naobrazbe govorio je tri jezika i dokazao se u mnogim vještinama (njegova mi je bila prva poduka iz crtanja) no nije bio spreman za isključivosti i nije se razumio u svjetonazore. Već je dugo tražio posao za za kojeg nije trebala tešerina pa kad ga je našao on i Nona, sad već obiteljski ljudi, poveli su svog malog Ivana u još jedno izbjeglištvo. Bilo je to na rano proljeće 1938. godine.

    Kasnije, puno godina kasnije, više no savezničkih bombardiranja, fojbi i strahova pred strojem, nona se prisjećala cvijeća San Rema.
    Ali nije to sve, pozvao sam Dejana iz Zagreba da mi učini otisak lica, da moju lubanju odlije u gipsu. Ima nešto u tome, kontemplirao sam, kako Povijest oblikuje i kriptira naše vlastite kosti. I kako Povijest baca sjenu, primijetio sam, kao da je s-tvarna.
    Dejan je došao 17.5. a ja sam u licu bio natečen, boljelo je već sedam oteklih nezaboravnih dana, pa sam onako ošamućen zaključio da je baš to taj pravi trenutak za ono što želim. Ali prevario sam se , maska je bila groteskna.
    I onda napokon, dan kasnije, odabrao sam sliku koju želim uvrstiti u ovu inscenaciju i baš je ta, jedina od svih, pala na pod (propuh i povijest) i nepovratno se oštetila. Slika se zvala Tabula Nigra, a prikazivala je mapu svijeta iz ne-običajnog kuta. Na toj crnoj zgusnutoj i jedva nazirujućoj mapi Pulu sam naslikao kao Pupak svijeta; Ombelico del Mondo, Danteov prolaz.
    U Puli 4.6.21.R.P.
    Izvor: https://www.facebook.com/events

  • Robert Pauletta: "Veruda Boogie – Woogie"

    Robert Pauletta: "Veruda Boogie – Woogie"

    vrijeme: 25.09.2020. - 15.11.2020.
    mjesto: MSU Istre
    Izvor: http://www.msu-istre.hr/

    Robert Pauletta:

    U petak, 25. 09. 2020. u 20.00 sati u prostorima Muzeja suvremene umjetnosti Istre / Museo d'arte contemporanea dell'Istria, održat će se otvorenje samostalne izložbe jednog od najistaknutijih istarskih umjetnika, Roberta Paulette. Pod nazivom Veruda Boogie – Woogie umjetnik predstavlja
    recentnu produkciju, šezdesetak radova nastalih 2019. te u većoj mjeri 2020. godine koju, kako i sam naziv izložbe daje naslutiti, posvećuje upravo Verudi, pulskoj gradskoj četvrti u kojoj živi i stvara gotovo puna četiri desetljeća.

     

    O IZLOŽBI...

    IKONOGRAFIJA SVAKODNEVICE...
    Ketrin Milićević Mijošek
    iz teksta

    Posljednja samostalna izložba Roberta Paulette u prostorima Muzeja suvremene umjetnosti Istre / Museo d'arte contemporanea dell'Istria, održana je potkraj 2011. godine (Nebo/Il Cielo, 2. 12. – 23. 12. 2011.) te je s vremenskim odmakom iznova nastala potreba i u slijedu stvorena mogućnost ponovnog predstavljanja autorove recentne produkcije upravo ovdje, u Puli, na istom mjestu... Radovi zastupljeni na izložbi nastali su s namjerom i u korelaciji sa potencijalom i gabaritima muzejskog prostora. Rezultat su umjetnikova istraživanja, propitivanja i introspekcije; procesa mapiranja mjesta i vremena, kretanja i „stajanja“, bilježenja kako će sam umjetnik reći „što gorkog – što slatkog života “ kojeg je „proveo unutar gotovo neprekinutog pravca ne duljeg od 2 km“ upravo na Verudi, pulskoj gradskoj četvrti kojoj posvećuje ovu izložbu.

    Paralelno posežući za različitim medijima i formatima, različitim vokacijama i naoko oprečnim poetikama i njihovim dobro odmjerenim prisutnostima unutar cjeline izložbenog postava, u istom prostoru susreću se i sretno koegzistiraju suvremeno i tradicionalno, apstraktno i figurativno, fizičko i misaono, eterično i taktilno koje umjetnik dovodi do savršene ravnoteže izmjenjujući i mireći područja napetosti i fluidnosti postižući time dinamičnu cjelinu, vizualni organizam koji progovara istovremeno o intimnosti i ritualnosti vlastitoga života koliko i o univerzalnosti ljudskog bivanja u prostoru i vremenu.

    Među radovima slikarske provenijencije naići ćemo i na geometrijsku apstrakciju (akrili na plastičnim stolnjacima sa prepoznatljivim pattern motivima) i na ulja na platnu većih formata koja odišu čistom slikarskom slobodom u kojoj oblici, geste i kolorit vode glavnu riječ, a svojevrsno su oživljavanje autorovog rukopisa iz 80 – ih. Naići ćemo i na probrane kolaže (tek otrgnute listove iz brojnih blokova i bilježnica) koji nastaju gotovo na dnevnoj bazi, a možemo ih tumačiti kao vizualne ekvivalente dnevničkih zapisa u kojima se autor osvrće na pojavnosti iz svoje bliže i dalje okoline, na osobe, zbivanja, događaje... kao umjetnički čin izražene meditativnosti i ritualnosti. U instalacijama i assamblage-ima koje zauzimaju posebno mjesto unutar postava, prepoznat ćemo autorovu inventivnost u opredmećivanju složenih metafora koje postiže koristeći predmete iz svakodnevne uporabe. Riječ je o svojevrsnoj ikonografiji svakodnevice, o preobražaju naoko običnih pa i odbačenih stvari koje, dovedene u nov kontekst, sa sobom donose i jake elemente naracije. Nazivi radova pomoću kojih gledatelj dobiva dodatnu mogućnost iščitavanja svih slojeva značenja tu su i da potvrde autorovu privrženost Verudi na kojoj se gotovo četiri desetljeća odvija njegovo „hodočašće“, život čovjeka - umjetnika koji je dodatno podcrtan za ovu prigodu nastalim video radovima, svjetlosnim instalacijama, tekstovima i nacrtima.

    Veruda Boogie - Woogie (uz to što otvoreno priziva aluzije i odaje počast nizozemskom slikaru i teoretičaru Pietu Mondrianu i njegovim najpoznatijim, a ujedno i posljednjim djelima Broadway Boogie - Woogie, 1942./43. i Victory Boogie - Woogie, 1944.), u prvi plan postavlja sam proces nastajanja umjetničkog djela, pa i izložbe kao cjelovite forme prezentacije u kojoj je umjetnik ne samo generator i pokretač, već onaj koji nam upravo uživajući u tom procesu, prenosi priču... koliko njegovu... toliko našu...

    KUSTOSICA IZLOŽBE: Ketrin Milićević Mijošek

     

    BIOGRAFIJA

    Robert Pauletta rođen je 2. veljače 1961. u Premanturi.
    Srednju umjetničku školu pod voditeljstvom Ivana Obrovca pohađa u Puli.
    Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1985. godine u klasi prof. Ferdinanda Kulmera.
    Od 1983. do 1985. surađuje u atelijeru Ede Murtića.
    1987. godine jedan je od osnivača HDLU Pule, kasnije HDLU Istre.
    Od 1991. - 2003. radi kao profesor na Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna u Puli; jedan je od osnivača te škole.
    2003. - 2009. godine, radi kao voditelj u novoosnovanom MMC LUKA gdje priređuje niz izložbi, predavanja i drugih kulturnih zbivanja.
    2007. u izdanju HDLU-Istre izlazi monografija o umjetnikovom radu.
    2009. postaje član HZSU–a.
    2013. - 2017. osniva Umjetničku organizaciju Robot, te u Puli s kolegama Bojanom Šumonjom i Teom Bičić pokreće rad galerije POOLA.
    Od 2017. posvećuje se isključivo profesionalnom umjetničkom radu.

     

    VAŽNA NAPOMENA: UPUTE POSJETITELJIMA

    Sukladno epidemiološkim uvjetima usuglašenim sa Stožerom civilne zaštite Istarske županije u cilju sprječavanja širenja bolesti COVID-19, uzrokovane virusom SARS-CoV-2, te poduzimanja dodatnih mjera predostrožnosti, otvorenju izložbe može prisustvovati ograničen broj posjetitelja ( 22 osobe na 100 m2) te je definiran protokol prema sljedećem opisu kojeg je nužno slijediti;

    Ulaskom u Muzej i nakon obavezne dezinfekcije ruku, posjetitelji ostavljaju osnovne podatke (ime i prezime, broj telefona) koje će djelatnici Muzeja upisati u Evidenciju posjetitelja nakon čega će im beskontaktno biti izmjerena tjelesna temperatura. Ukoliko mjerenje pokaže povišenu tjelesnu temperaturu, posjetitelj može u razmaku od petnaestak minuta (zbog eventualnog napora organizma uzrokovanog vrućinama) ponovno zatražiti mjerenje. Posjetitelj koji ima potvrđenu povišenu temperaturu neće moći prisustvovati otvorenju izložbe.

    Uz obavezno i dobrodošlo održavanje fizičke distance od 2 metra i nošenje zaštitnih maski, preporučamo raniji dolazak na događanje kako bi izbjegli stvaranje gužve.

     

    IZLOŽBA TRAJE DO 15. STUDENOG 2020. I BITI ĆE POPRAĆENA DODATNIM SADRŽAJIMA; SUSRETIMA S UMJETNIKOM - RAZGOVORIMA I STRUČNIM VODSTVIMA ORGANIZIRANIM ZA MANJE GRUPE POSJETITELJA.

     

    RADNO VRIJEME MUZEJA:

    rujan: 10.00 – 20.00
    listopad/studeni: 10.00 – 19.00
    svakim danom osim ponedjeljka i blagdana

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.

NAVIGACIJA