• PODRHTAVANJE TLA U MOJEM KRAJU

    PODRHTAVANJE TLA U MOJEM KRAJU

    PODRHTAVANJE TLA U MOJEM KRAJU

    Nakon što je prošle godine, svijet i našu Domovinu zahvatila pošast u vidu „čudnog“ virusa koji nam je svima promijenio život iz temelja, krajem iste 2020. godine dogodilo nam se, još nešto stravičnije .

    Nešto nezamislivo,iznenadno, kao iz „ vedrog neba“. Dogodio se stravičan potres.

    Kao da u 2020.godini nije bilo dosta nesreće, patnje i nenormalnog života.

    Kažu naši stari, da jedno zlo nikada ne dolazi samo, tako je ovaj put našu Banovinu zahvatila neman razorne moći. Snažna neman, bez samilosti iz dubine zemlje tresla je i rušila ono što su ljudi cijeli život stvarali i za što su živjeli.

    Znali smo čuti vijest o potresima u svijetu, te u nekim dijelovima naše Domovine, ali na području Županije sisačko-moslavačke takav razorni potres nikada prije, nije zabilježen.

    Područje naše Banovine nikada nije bilo trusno i nikada do toga kobnog dana nije bilo podložno takvoj reakciji tla. Stoga je to bilo iznenađenje koje niti u najgorem snu, nismo mogli sanjati.

    Doduše ponekad smo znali osjetiti lagano podrhtavanje tla, kada je epicentar bio negdje daleko i suosjećali pitajući se kako je tim ljudima. Sada smo i sami to osjetili, na svojem tijelu, na svojoj duši.

    Čak i potres koji je u ožujku 2020. godine zahvatio naš glavni grad Zagreb, bio je prilično jak i ostavio za sobom posljedice na mnogobrojnim sakralnim objektima među kojima posebnu štetu je pretrpjela Katedrala. Oštećenja su pretrpjela stambena, poslovna, kulturna i ina zdanja.

    A o psihi i dušama ljudi koji su osjetili razornu moć potresa, da i ne govorim.

    Pred sam kraj 2020. godine, za koju smo znali reći „ Ne ponovila se više nikada „ iznenadilo nas je zemljino tlo.

    Odlučilo je pokazati „svoje zube“, odlučilo je pokazati da osim corone virosa ima još gorih stvari, kada osim slobode kontakata, druženja i normalnog života, gubiš svoje domove, pa čak postoji opasnost gubitka života pod teretom ruševina.

    Potres, ta riječ kada je sada spominjem pišući ovaj tekst, izaziva u meni jezu i strah..... Ogroman strah, jer neznaš kada će se pojaviti, kada će započeti svoju iznenadnu besćutnu igru.

    Sjećam se toga jutra 28. prosinca najgore godine, kada nas je iz postelje svojim snažnim i gromkim užurbanim gibanjem te zaglušujućim zveckanjem i pomicanjem stvari po kući, njihanjem lustera,  probudio snažan potres.

    Isprva još onako sneni, nismo bili potpuno svjesni što se događa.

    Ali ubrzo smo shvatili sadržaj strahovitog zemljinog scenarija .

    „ Bože, pa to je potres!“ uzviknuli smo panično, te se brzo pod silinom trešnje sklonili pod najbliži nadvoj sobnih vrata........

    Kada je prestalo mahnito podrhtavanje, prestravljeni, blijedi i nijemi..... sjeli smo u nemogućnosti da shvatimo, od kuda ovo događanje, ovako odjedanput, gotovo iznenada......

    Nismo ništa govorili, svatko od nas bio je u svojim mislima.....

    Nakon nekog vremena, shvativši da se nešto i to ozbiljno događa pohrlili smo za prvim informacijama u medijima i saznali da smo upravo doživjeli jaki potres ,magnitude čak 5,0 stupnjeva po Richteru.

    Od kuda sada potres, pa nikada ga ovdje nije bilo? pitanje je koje smo  postavljali i koje nas je svojim sadržajem naprosto zaokupljalo i  sablažnjavalo......

    Doznavši da je epicentar bio u Petrinji pratili smo i dalje nadolazeće informacije.

    Petrinja je jako stradala, Sisak i Glina ali smo se pri tome nadali da je taj događaj prolazan, slučajan i da se više neće ponoviti.

    Dan je prolazio u nekakvoj nelagodi i svojevrsnom osjećaju neizvjesnosti.

    Cijeli dan bili smo pod tim čudnim dojmom, naprosto ne vjerujući što se to događa ispod zemljinog tla.

    Pitajući se pri tome, što je uzrok i kako to baš sada kada smo se nakon Božića veselili da ispratimo ovu nevaljalu corona godinu, te da sa novom vjerujući u nadolazeće cjepivo krenemo ponovno u normalan život, koji nam je svima potreban.

    Ali  navečer toga dana lijegali smo sa nevjericom, makar je nakon jutrošnjeg događanja sve bilo, tako „tiho“.....

    Činilo se kao da se tlo smirilo. Zapravo, kako su prolazili sati idućeg dana, tako smo počeli vjerovati da je to upravo tako.

    Nastavili smo život obavljajući uobičajene obveze.

    Ali, smirenje je bilo samo prividno.
    Kao da se tlo punilo energijom, koju je željelo izbaciti van u trenutku kada će to njemu najbolje odgovarati. Kao da je željelo pokazati svu svoju snagu, ljutinu, uništivost.......

    Odjednom, toga 29. prosinca 2020. godine točno u 12,19 minuta uslijedio je najcrnji scenarij zemljinog tla.

    Taj scenarij , te trenutke nitko od nas koji smo ga doživjeli, nikada neće zaboraviti.....

    Sjećam se dobro, pripremala sam ručak i veselila se njegovom skorom dovršetku kako bi mogla pozvati obitelj na objed.

    Iznenada sam začula neki strašan huk.

    Neka jaka sila počela me zabacivati na jednu, pa na drugu stranu prostora kuhinje.

    Kuhinja puna staklenih površina, kako u policama , tako na  prozorima i vratima odzvanjala je čudnim glasnim hukom, te zvukom staklenim stvari. Ladice ormara počele su se same od sebe otvarati, stvari su počele ispadati pod silinom trešnje i razbijati se uz oštar stakleni zvuk.

    To snažno zabacivanje  s jedne na drugu stranu te zaglušujući zvuci, kao da su imali namjeru uništiti sve što je živo.

    U nemoći da se izvučem i maknem iz prostora počela sam vikati :“ Potres , potres !!!“......

    Htjela sam  otključati vrata koja su ih kuhinje vodila van, ali jednostavno nisam mogla.

    Vrata se nisu dala otključati......od silnog straha vjerojatno sam ključ okretala na krivu stranu.

    Osjećala sam se kao da sam zatvorena u nekoj staklenoj kutiji iz koje ne mogu van i da mi je blizu kraj.......

    Sekunde su bili kao sati.

    Dotrčali su ukućani, čuvši moj glas  a i sami su trčali prema izlazu osjetivši izuzetno snažan potres .

    Maknuli su me od vrata gdje sam uzalud vrtila ključ, pribrano otključali vrata i iznijeli me na dvorište, jer mi je ponestalo snage u nogama, nisam mogla hodati.

    Jednostavno od šoka, noge su mi se „ oduzele“, nisam ih mogla pokrenuti, a suze su mi netremice tekle niz lice......

    Izašli smo van na dvorište, te na ulicu gdje su istrčavali naši dugogodišnji susjedi iz svojih kuća .
    Neki su zapomagali, neki plakali, neki drhtali od šoka, a neki gledali u daljinu.....

    „ Ajme što nam se to događa, ajme !“ često se znalo čuti...

    „ Pa mislili smo da je ono jučerašnje bilo to i da se zemlja smirila jer nije bilo nikakvog podrhtavanja, a sada je uslijedilo ovo još jače i gore „.......

    „ Što ćemo još doživjeti „ ????

    Kada smo svi malo nadošli od doživljelog šoka, sjetili smo se Petrinje znajući da je ovaj potres daleko jači od jučerašnjeg .

    Udaljenost zračne linije od našeg područja tj. Zibela preko Kupe, Petrinja je vrlo blizu stoga smo zavapili : „ Ajme, kako je Petrinja...... ona je sigurno sravnjena !!! “

    Već od jučerašnjeg potresa je pretrpila ogromna oštećenja, jer se epicentar potresa nalazio na njenom području.

    Strašno, kao da je došao kraj svijeta.

    Netko je saznao prve informacije o velikoj šteti razornog potresa , te prvoj žrtvi potresa u Petrinji, maloj djevojčici.

    Svi smo stajali nijemo, na ulici ili unutar prednjeg dijela dvorišta nijemi i zabrinutog pogleda.

    Osjećaj nemoći sve nas je preplavio, svi smo se osjećali nemoćno, jadno i bezizlazno.

    Slušali smo zaglušujuće sirene Hitne pomoći, Vatrogasaca , Policije...... koji su jurili prema postradalim područjima.

    Išli su za Petrinju, kasnije smo čuli i za Glinu....

    Ali i naš Sisak itekako je „ ranjen“ kako prvim, tako još više i drugim razornijim potresom.

    Na vijestima u svim medijima, te obilaskom Siska idućih dana bilo je vidljivo u kakve ruševine su se pretvorile zgrade našega glavnog županijskog grada.

    Itekako razrušen, itekako ranjen.

    Od objekata povijesne jezgre, potom naših crkvi kojima smo se ponosili među kojima je i Sisačka biskupija – Katedrala Uzvišenja svetog Križa u Sisku.

    Stradali su stambeni objekti, javne zgrade, naša županijska bolnica, osnovne škole, glazbena škola itd.

    Ruševine, cigle na sve strane, crijepovi, razrušeni ili nakošeni dimnjaci , razrušena pročelja, zabatni zidovi, pa čak su naprosto „ nestali“ čitavi zidovi stanova.....

    Sisak je postao grad ruševina, cigli, srušenih dimnjaka, ljudi koji bez domova obilaze ulice u nemoći razmišljajući što i kako dalje....... A tlo se i dalje trese.......

    Onako podmuklo i iznenada...... Nekada jače, a nekada slabije, tek toliko da podsjeti da je opasnost još uvijek tu........Da nas ne napušta.....

    U ovakvim situacijama čovjek se osjeti tako nemoćan i jadan.

    Dođe nešto ovakvo, podmuklo i strašno, uzme „ pravdu“ u svoje ruke i sve nas baci na tlo......

    Svatko od nas vezan je za svoj dom kojeg je stvarao i u koji je ulagao čitav svoj život.

    I jasno kada se dogodi ovakva katastrofa, kada ovakva neman uzme „stvari u svoje ruke“, sretan si da je živa glava.

    Da si živ ti i tvoja obitelj.Tada je to najvažnije.

    Tješimo se tako...., što drugo.

    Makar pogled zapne i stegne te u grlu, kada vidiš što se dogodilo tvome domu.

    Teško je bilo uči u unutrašnjost doma, nakon ovog drugog potresa                 29. prosinca 2020.godine.

    Vrata kroz koja su me iznijeli, a koja nisam mogla otvoriti, širom otvorena pozivala su da uđemo i pogledamo što je ostalo od našeg doma.

    Polako, kao da ulazimo u neki mistični, mračni prostor u kojemu nikada nismo živjeli, ušli smo i imali što vidjeti.

    Po pločicama, parketima, razbijeni stakleni predmeti, krhotine slika na namještaju , svjetiljke silom potresa spuštene „ bezživotno“ viseći sa stropa. Ploće kamina na drva su popucale i dale do znanja da više nije za sigurnu uporabu, a i dimnjak je dobio oštećenje.

    U sobama uz napuknuće zidova, ormari otvorenih vrata ukoso se zaustavili na zidu, a police vise ukoso otkinute jačinom trešnje. U kupaonici ormar pao i onemogučio ulazak u kupaonicu, a u sobama po rubovima „ grafiti“ svježih zidnih pukotina......

    Vanjski dimnjak od centralnog do dijela krova je oštećen i također postoji opasnost u slučaju slijedećeg većeg potresa da se uruši i ošteti objekat svojom težinom.

    Ostajemo bez daha.....,sve je tako tužno, mrtvo, zastrašujuće...... Zar je to naš prijašnji dom ? pitamo se.....

    U jednoj od soba ormari jedan preko drugoga leže, jedan se zaustavio u svojoj kosini na zidu.

    Polica sa ukrasnim elementima „ beživotno“ visi sa jednom stranom prema dolje, a sve razbijeno leži na tepihu......

    Slike nakošene, rijetke koje su uspjele ostati na zidu i sa staklom, a druge leže u hrpi stakla i podsjećaju da su nekada bile draga uspomena.

    Tu je i sat koji je bio smješten između dviju polica.

    Sat na kojem se zaustavilo vrijeme potresa , na kojem je i dan danas 12,19 minuta.

    Toga 29. prosinca 2020. kada je zatresao potres, sat se otkvačio sa zida te je pala i baterija , a kazaljke su stale i zauvijek će podsjećati na vrijeme koje je toga dana promijenilo sudbinu ljudi sa naše Banovine.....

    U našem domu bez pregleda statičara koji će utvrditi sigurnost stanovanja, nije se moglo živjeti.

    Nije bilo druge nego preseliti život u zimski vrt dograđen uz zadnji dio kuće. To je prostor nekih 16 kvadrata sa čeličnim nadvojem, parketom, ali sa tri strane se nalazi izo staklo. Jedini prostor koji smo trenutno mogli koristiti i koji je bio donekle siguran jer je bio izvan kuće, ali je postojala mogućnost , ali nadajući se da neće , da se dimnjak od kaminke sruši na taj prostor.

    Ali nismo imali izbora.......

    Smjestili smo tu pomoćne krevete, iskoristili namještaj koji je inaće bio sastavni dio zimskog vrta , te uz grijanje radijatorima provodili dane koji su slijedili.

    Spavanje je bilo na smjenu, jer tlo nije prestajalo podrhtavati.

    Baš kada smo mislili se opustiti, iznenađenje u obliku gromkog udarca i trešnje je uslijedilo. Brzo smo se digli, jer smo spavali obučeni i izašli van na dvorište.....

    Jako se dobro sjećam, kada se zatreslo silovito, a mi izašli na dvorište. Mrkla noć, hladno.

    Osjećaš pod nogama da se tlo strahovito trese. Pogledam na kuću, a ona naprosto pleše......

    Ne smiruje se..... Imam osjećaj kao da mi se smije.......

    Trese se sve jače i jače..... Tada je ponovno bio potres od 5 stupnjeva Richera.

    Samo se tresi, mislim si i ujedno se pitam da li ću ikada više pri miru spavati u svojoj rodnoj kući.

    Moja rodna kuća, nije kriva, ali doživjela sam je sablasno.

    U meni je izazivala užasan strah.

    Kada se napokon smirio“ ples“ i kada smo se dobrano smrzli, ušli smo u zimski vrt. Ali to nije bilo spavanje, zapravo spavali smo na smjenu, jedan spavao sa jednim otvorenim okom, a drugi dežurao. Bili smo od svega užasno umorni i iscrpljeni.

    Jer potresi bili oni jači ili slabiji nisu dozvolili , da se opustimo. Upravo to podrhtavanje tla kojeg osjetiš pod pomoćnim krevetom, taj čudan zvuk i drmanje staklenih ploha od zimskog vrta , dodatno su unosili nemir.

    Djeca su nam donosila hranu, jer ne žive u Sisku, a isto tako odlazili smo k njima da obavimo sve ostalo kako bi donekle provodili normalan život.

    Tako smo izdržali puna dva tjedna, ali najavljeno je veliko zahlađenje. Htjeli smo vidjeti da li ćemo moći izdržati dodatnu hladnoću koju će donijeti snijeg.

    Nabavili smo dodatne uljne radijatore za grijanje.

    Sve je bilo donekle dobro tijekom dana, ali noći su bile prehladne. Staklene stijene, bez obzira na dobru stolariju nisu bile primjerene za ovakve hladnoće i život u ovim uvjetima.

    Tražili smo da statičari dođu što prije da nam pregledaju stambeni objekt, te da procijene da li postoji koja najsigurnija prostorija u koju bi se mogli smjestiti i prespavati.

    Nakon nekog vremena, opisavši uvjete u kojima živimo i neodrživost preživljavanja u ovakvim uvjetima statičari su došli i pregledali objekt i savjetovali nam da se preselimo u prostoriju koja ima najmanje oštećenja i koja je blizu izlaznim prednjim vratima.

    Uselili smo se sa strahom, smjestili krevet uz nosivi zid, jer je pregradni oštećen i na svako podrhtavanje se dizali iz kreveta , spremni za van.

    Barem smo bili u zatvorenom prostoru, toplijem.

    Potom smo s obzirom na dimnjake koji su bili oštećeni i preporučena njihovo uklanjanje ili sanacija od strane statičara , zvali stručnjake vatrogasce.....

    Čekali smo ih, čekali, ali bez obzira što ih je bilo u pripomoći iz cijele Hrvatske bili su prebukirani i morali smo čekati na red.

    Na kraju su ipak došli, nešto su sanirali, nešto ostavili za proljeće.

    Uglavnom, grijati smo se mogli, a to nam je bilo najbitnije.

    Postepeno smo počistili ono što se moglo, onako s većega , počeli koristiti kuhinju i kupaonicu.......

    I jedina želja bila nam je da se tlo smiri i da se vrati taj osjećaj sigurnosti u naš život.

    Bilo je dana sa više potresa bilo manjih, a znao je zaredati i po koji jači koji nas je opet dodatno uznemirio.

    Dodatno uznemirio, jer smo se nadali da se tlo smiruje i da više neće biti iznenađenja u vidu nekih jačih potresa.......

    Što sve čovjek u svojem životu preživi i doživi.....sam se pita ?

    Sada smo postali svi postali toga svjesni, zar ne ?

    Dovoljan je tren da ti se život preokrene u trenu.

    Dovoljno da dođe nešto na što nikada ne bi ni pomislio da bi moglo doći i da ti promijeni život, stav prema životu, tvoj stav prema životnim vrijednostima.

    Ove nedaće koje su nas snašle od corone do strahovitog podrhtavanja tla koji je napravio štetu mnogim ljudima koji su ostali bez svojih domova, koji je promijenio izgled gradova naše Banovine koja više nikada neće biti kao prije.

    Ali ne smijemo stati i predati se.

    Priroda je u obliku potresa pokazala da smo svi mi slabi, mali i krhki i oni dobro i oni loše financijski stojeći.

    Jednaki smo, svi smo ranjivi i svi smo prolazni.

    I ono što tješi u tome svemu je dobra duša ljudi koji su krenuli pomoći u nevolji, bez obzira imali oni ono nešto materijalno ili samo svoje ruke i želju da pomognu.

    Ta njihova pomoć, to zajedništvo vrijedi najviše na svijetu.

    A jednog dana i naša Banovina biti će obnovljena.

    Njezina vizura će se obnoviti, ali njezina izgubljena duša ostati će u našem sjećanju.

    Sjećanju nas starijih koji smo tu rođeni, koji smo ostali tu kada je bilo najgore i koji ćemo tu ostati do samoga svog kraja .

    Sisak moj rodni grad, ostati će za mene uvijek isti.

    Onakav kakvog ga pamtim kroz djetinjstvo, mladost , svoj život...., jer to je moj  rodni grad .

    Gordana Sedmak Jednačak

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.

NAVIGACIJA