Izložba Vinka Šebreka

vrijeme: 15.04.2019. - 16.05.2019.
mjesto: Zagreb, Fotogalerija Dubrava

Vinko Šebrek jedan je od onih istaknutih autora koji često za inspiraciju koriste različite literarne predloške. Početne impulse za ovu izložbu autor je pronašao u filmskom ostvarenju O konjima i ljudima, cijenjenog i nagrađivanog islandskog kazališnog redatelja Benedikta Erlingssona koji je u svom prvijencu obradio šest romantičnih, seoskih priča, a one na suptilnoj razini problematiziraju temu o ljudskome u konjima i konjskome u ljudima.

Konji su uistinu specifična, prekrasna bića. S jedne strane te snažne, krupne životinje bude u nama strahopoštovanje, ali nas svojim elegantnim kretanjem, okretnošću i brzinom svakodnevno zadivljuju.

Prije šest tisuća godina čovjek je uspio pripitomiti konja i počeo ga koristiti za rad na poljima ili za prijevoz raznovrsnih tereta. No, kako se povjerenje povećavalo zajedno su počeli istraživati i osvajati mnoge nove krajeve, sudjelujući u opasnim i krvavim bitkama. Sve do izuma parne lokomotive konj je bio najbrže i najpoželjnije prijevozno sredstvo.

Kroz povijest bilo je konja koji su stekli slavu kao neki poznati carevi i vojskovođe.

Prisjetimo se samo crnog Bukefala, konja Aleksandra Makedonskog kojeg je pratio u svim važnijim bitkama. Živio je dugih 30 godina, a po njemu je Aleksandar kasnije nazvao i grad Alexandreia Bukephalos, današnji Jhelum u Pakistanu.

Zloglasni rimski car Kaligula dao je proglasiti svog najomiljenijeg konja Incitata senatorom. Htio ga je proglasiti i konzulom ne bi li ponizio neposlušne političke elite, no, ubijen je prije prije nego što je uspio ostvariti taj ludi naum.

I sam Napoleon imao je ljubimca, arapskog pastuha svijetlosive boje, Marenga, kojeg je ovjekovječio poznati neoklasicistički slikar Jacques-Louis David na slici Napoleon prelazi Alpe iz 1801. godine. Radilo se o malenom, ratnom konju koji je bio poznat po svojoj pouzdanosti i staloženosti, pretrpjevši u bitkama čak osam rana, a da nikada nije zbacio svog gospodara.

U suvremeno doba konji svoju slavu stječu na utrkama gdje se okreće veliki novac u kladionicama. Upravo su neki od njih zainteresirali Hollywood svojim zanimljivim pričama nakon čega su snimljeni pojedini biografske filmovi. Treba se samo sjetiti filmova kao što su Utrka života o konju Seabiscuitu ili Secretariat o jednom od najnagrađivanijih američkih konja u povijesti tog sporta, koji je srušio brojne rekorde.

Ne treba zaboraviti da takva tradicija natjecanja potječe još od antičkih Olimpijskih igara gdje su tradicionalno postojale discipline u jahanju i utrkama dvokolica. U Rimskom Carstvu pronađenu su brojni hipodromi koji nam svjedoče o aktivnom društvenom životu ondašnjeg vremena. U srednjem vijeku konji su sudjelovali na viteškim turnirima gdje su se njihovi gospodari borili za naklonost dama o čemu su spjevane brojne balade i pjesme.

Niti sama umjetnost nije postala imuna na njihovu ljepotu, pokušavajući je ovjekovječiti u različitim materijalima i tehnikama: od pećinskog slikarstva, preko grčkog Partenona, konjaničke skulpture Marka Aurelija, Konstantinovog slavoluka s kvadrigom, u djelima Paola Ucella, Donattela, Andrea del Verrochija, Leonarda da Vincija, Tiziana, Petera Paula Rubensa, Diega Velázqueza, Théodorea Géricaulta, Eugènea Delacroixa, pa sve do Johna Stubbsa koji se specijalizirao isključivo za takve prikaze.

Edar Degas je također bio veliki zaljubljenik u konjske utrke što je uspješno ovjekovječio na nekoliko svojih crteža i platna. Godine 1911. Vasilij Kandinski naziva novi pokret u umjetnosti upravo po svojoj poznatoj slici Plavi jahač. Treba se prisjetiti i njegovog kolege i prijatelja Franza Marca koji je rado slikao životinje, osobito konje, kao i kasnijeg nadrealista Salvadora Dalija.

Složenost konjskog pokreta uspio je slijedom višestrukih fotoaparata, snimiti Eadweard Muybridge u drugoj polovici 19. stoljeća. Te snimljene fotografije u nizu je zatim puštao na uređaju za projiciranje – zoopraksikopu, čime je potaknuo druge inovatore da kasnije izmisle prvu filmsku kameru.

U Hrvatskoj umjetnosti među animalistima s prikazom konja treba spomenuti skulpture Roberta Frangeša Mihanovića, Ivana Meštrovića, Antuna Augustinčića, Branka Ružića, Stipe Sikiricu, Josipa Marinovića, Vladimira Gašaparića-Gape i Hrvoja Dumančića, a u grafici i slikarstvu svakako Dubravku Babić i Mersada Berbera.

Samu povezanost umjetnosti i tih plemenitih bića najbolje možemo opisati pričom iz grčke mitologije o krilatom konju Pegazu koji je otvorio jednim udarcem kopita sveti izvor Hipokrene oko kojega su se počele okupljati muze i iz kojega su pjesnici i umjetnici crpili nadahnuće za svoja djela.

Upravo Vinko Šebrek, potaknut njihovom veličanstvenom ljepotom i gracioznošću, bilježi, na sebi svojstven način, tu ukroćenu ćud koja žudi za slobodom i ponekad biva nepredvidljiva. Na njegovim prizorima konji radosno trče u galopu, dok im crne, guste grive veselo poskakuju na vjetru, dajući nam osjećaj one zaboravljene, iskonske slobode, bilo vanjske ili unutarnje.

Na njegovim fotografskim slikama, snimljenim u Hrvatskoj, Mađarskoj, Sloveniji, Austriji i Srbiji, sve djeluje prirodno. Udvaranje među kobilama prikazano je sa snažnim, čistim nagonom, gdje nema mjesta prljavim primislima. Sve je igra i radost. Kakva proslava života! Takvi prikazi su pravo osvježenje na našoj likovnoj sceni, jer kada gledamo ta upečatljiva umjetnička djela, naprosto zaboravimo na sve nedaće i probleme koji nas okružuju.

Konji su društvene životinje i tu socijalnu komponentu prenose na nas. Iscjeljuju nas svojom pojavom. Šebrekov recentni opus pršti pozitivnom energijom i nabojem, oplemenjujući nas na nekoj višoj razini. Konji doslovno na fotografskim slikama pripitomljuju ljude tako da i oni zrače nekom posebnom aurom. Imamo osjećaj kao da im te životinje svojim crnim, prodornim očima precizno iščitavaju misli i osjećaje.

Autor takvu atmosferu naglašava gotovo kazališnim kontrastiranjem toplih i hladnih kolorita unutar dinamičnih kompozicija. Konji i ljudi postaju napokon jedno, sjedinjeno uzvišeno biće. Takav simbiotski odnos između pojedinca i konja postaje svojevrsna Šebrekova ljubavna priča o kojoj će se još dugo, dugo pričati.

Svebor Vidmar

Izložba Zdravka Polašeka "Završno poglavlje"

vrijeme: 04.06.2018.
mjesto: Kulturni centar Dubrava

Otkad je u mirovini, Zdravko Polašek mogao se napokon posvetiti svojoj velikoj ljubavi – slikanju. Taj talent je otkrio već u gimnazijskim danima zahvaljujući svom razredniku i slikaru Dragutinu Ančiću. No, životne okolnosti odvele su ga u drugom smjeru. Polašek je za svog radnog vijeka obnašao razne rukovodeće funkcije, što ga je formiralo u odgovornog pojedinca koji se znao uspješno nositi s nadolazećim problemima i izazovima, te ih u konačnici rješavati na korist čitavog kolektiva i zajednice. On gaji i veliku ljubav prema sportu, što mu je razvilo kompetitivne sposobnosti i odlike koje ga tjeraju da si i dandanas uspješno postavlja nove životne ciljeve.

No, ovoga puta slikar Polašek prisiljen je natjecati se sam sa sobom kako bi neprestano otkrivao nove unutarnje svjetove inspiriane okolinom koja ga okružuje. Slikarsko umijeće usavršavao je u Pučkom otvorenom učilištu Zagreb kod profesora Otta Burgera koji mu je dao brojne vrijedne savjete o tehnikama i načinima slikanja.

Iako autodidakt, Polašek je najbolji upravo u radovima na papiru. Tu ne robuje niti perspektivi, niti faktografiji slikanih prikaza, već s lakoćom hvata atmosferu pojedinih godišnjih doba prepoznatljivog kolorita, tekstura i duktusa. Ti pejzaži slikani su gotovo u dahu, za razliku od onih na platnu gdje autor pokušava vjerno prikazati, prema zadanom predlošku, pojedina mjesta gdje je odrastao, školovao se, radio ili boravio.

Sve te slike nastale su u posljednjih osamnaest godina kao dnevnički zapis o minulom vremenu koje mu donijelo toliko vrijednih plodova. Umjetnost je za njega “šlag na torti” zaokruženog životnog ciklusa gdje se dokazao kao uspješna društvena i kreativna osoba u različitim djelatnostima.

Za Polašeka je ovo njegova posljednja samostalna izložba. Odlučio se umiroviti kao izlagač, ali ne kao i umjetnik, jer u njegovu slikarstvu još ima mjesta za daljnji razvoj i rast. Slikarstvo je velika avantura mogućnosti koja ne prestaje sve dok se još može držati kist u ruci.

Stoga je izložba nazvana Završno poglavlje. Na prvi pogled to nam zvuči pomalo turobno, no, ako slučajno poznajete autora, znat će te da je to osoba koja čvrsto stoji na zemlji, svjesna svojih mogućnosti. Za njega je umjetnost bijeg od naše stvarnosti, pri čemu ga sam proces kreativnog stvaralaštva pomlađuje, podsjećajući ga na lijepe i važne događaje koje su poput velike prekretnice obilježili njegov ispunjeni i smisleni život.
Svebor Vidmar

Zdravko Polašek rođen je u Donjoj Kovačici 1941. godine, gdje je pohađao osnovnu školu. Školovanje je nastavio u Bjelovaru. Slikarski talent počinje otkrivati u gimanzijskim danima. Kao stipendist Tvornice alatnih strojeva Prvomajska završio je Višu tehničku školu i stekao zvanje inženjera sigurnosti na radu. Apsolvirao je na Fakultetu organizacijskih nauka. Kao rukovodilac radio je u TAS Prvomajska, a funkciju direktora obnašao je u poduzećima DIOZ i Mašinelektro. U Privrednoj komori Zagreb bio jer član Odbora za unapređenje rada i poslovanja. Godine 1988. postaje uspješan i višestruko nagrađivan privrednik, a krajem 1998. godine odlazi u mirovinu. Kao umirovljenik postaje aktivnim članom članom udruge “Akcija za Zagreb”. Posebno se posvećuje organizaciji sportskih aktivnosti, dok u slobodno vrijeme počinje intezivno slikati. Prvu samostalnu izložbu je imao u Pučkom otvorenom učilištu u Zagrebu. Do sada je izlagao na sedam skupnih i šest samostalnih izložbi. Velik broj djela donirao je u dobrotvorne svrhe.

JASENKA SMREKAR I LJILJANA TRŠAN

Crteži i slike– 14. 2. – 10. 3. 2022.

Galerija Kontrast, Dubrava 51 a, 10040 Zagreb
Otvorenje izložbe: ponedjeljak, 14. veljače u 18 sati

Sinergija različitosti

Točno se sjećam dana kada su se, krajem rujna 2019. godine, na radionici crtanja i slikanja po prvi puta pojavile nove polaznice, Jasenka Smrekar i Ljiljana Tršan. Obje su bile jako željne znanja i učenja o novim tehnikama, ne znajući gdje će ih ta uzbudljiva avantura usmjeriti. Nisu ni slutile da će u bliskoj budućnosti imati priliku izlagati svoja djela na samostalnoj izložbi u Galeriji Kontrast Narodnog sveučilišta Dubrava.

Jasenka Smrekar je tada bila otvorenija, s nešto više likovnog iskustva od Ljiljane Tršan, koju je krasila sramežljivost i samozatajnost. Što god da sam predložio Jasenki da nacrta, ona nikada nije odbila, iako je motiv znao biti težak i kompliciran. Takvu sigurnost u sebe još nisam kao mentor imao prilike vidjeti među svojim polaznicima. S vremenom je, i to vrlo brzo, i Ljiljana zablistala, otkrivši nove svjetove i mogućnosti u likovnom izražavanju, koji će je neprestano nadahnjivati i upotpunjavati, uspješno se odmaknuvši od plošnog pristupa kreiranja crteža, nalik fragmentiranom mozaiku, prema složenijoj slojevitosti linije i teksture.

Umjetnost i služi da bogatstvo različitih ideja uspijemo pretočiti u određeni medij na sebi svojstven način. Što su djela originalnija, ona nas više oplemenjuju svojim neponovljivim formama i kompozicijama, bez obzira na to radilo se o figurativnoj ili apstraktnoj temi.

Jasenka Smrekar i Ljiljana Tršan upravo svojim radom potvrđuju navedenu tvrdnju. Teško je u svim tim okolnostima i danim mogućnostima pronaći i otkriti „pravoga“ sebe. Često nam se u tom kompleksnom, kreativnom procesu nameću određena htijenja, predrasude i strahovi, ne bi li nas odvukli od te egzistencijalne potrage. Svaki umjetnik na ovaj način puno otkriva o svom karakteru, neprestano se suočavajući s nekim novim likovnim problemom ili izazovom. Virtuoznost linije ne ovisi samo o urođenoj nadarenosti, već i o mukotrpnom radu u kojem se ostvaruje usklađena povezanost uma, srca i ruke. Stjecanjem radnih navika postajemo samokritičniji, a i naša vizualna opažanja se izoštravaju, što je preduvjet za uspješan kreativan rast.

Fascinantno je kako Jasenka Smrekar koristi olovku i ugljen, s osjećajem za cjelinu, ne bi li s lakoćom stvorila tonsku gradaciju dubine, tj. efekt magle. Iz zadanog materijala izvlači maksimum, tako da joj raznoliki pejzaži odišu akademskim senzibilitetom u kojem, uz raznovrsne linije, prevladavaju tonovi koji se pretvaraju u ekspresivne mrlje, dajući cijelom radu neopisivu snagu, naglašene igre svjetla i sjene. U akrilima na platnu pažnju joj privlači proljetno cvijeće, kao simbol prolaznosti, dajući toj veseloj temi dozu ozbiljnosti.

Ljiljana Tršan je stvorila dva zanimljiva, ali različita opusa. Jedan je apstraktni, koji je izložen na ovoj izložbi, dok je drugi inspiriran motivom grada u tehnici tuša, i kojeg je publika imala prilike vidjeti na prošlogodišnjoj „Izložbi polaznika Narodnog sveučilišta Dubrava“. Ako upitate većinu ljudi bili mogli nacrtati apstraktnu sliku, dobili bi potvrdan odgovor. No, samo rijetki mogu u toj tematici iznjedriti autentičnu umjetnost. Ljiljana je u ovoj temi pronašla plodno tlo u kojem je neprestano varirala simetrične i asimetrične geometrijske forme, koje bi minimalistički istaknula s nekoliko ploha u boji i tankih linija. Njezine apstrakcije odišu posebnom nježnošću u kojoj je istaknut karakter same autorice. Zanimljivo je pratiti Ljiljaninu likovnu evoluciju od jednostavnijih, u kojima vlada „duhovna“ harmonija, prema onim složenijim, ritmiziranim formama, koje na simboličnoj razini prikazuju društveni kaos tehnološkog doba.

Jasenka i Ljiljana, potaknute svojim uspjehom, ohrabrile su se i počele izlagati na pojedinim žiriranim izložbama, ravnopravno s profesionalnim autorima, shvaćajući da na radionici crtanja i slikanja u Kulturnom centru, nisu dobile samo djelić iskustva koje mogu hobistički koristiti, već i dublji smisao, nadišavši sva svoja iščekivanja, te razvivši na tom trnovitom putu veliko prijateljstvo i ljubav prema umjetnosti.

Iako su obje autorice zakoračile u treću životnu dob, ovom hvalevrijednom izložbom dokazale su nam da nikada nije kasno za razvijanje specifičnih sposobnosti i vještina, čime se stvaraju bolji preduvjeti za psiho-fizičko zdravlje. Narodno sveučilište Dubrava na tom tragu promiče cjeloživotno učenje kao kontinuirani proces koji omogućuje nadarenim pojedincima da ostvare svoj puni životni potencijal na korist cjelokupne zajednice.

Svebor Vidmar

Jasenka Smrekar rođena je 1960. godine. Školovala se i radila kao medicinska sestra u Zagrebu. U mirovini, od 2019. godine, započinje pohađati radionicu crtanja i slikanja u Narodnom sveučilištu Dubrava kod profesora Svebora Vidmara. Za to vrijeme ostvaruje više skupnih i žiriranih izložbi te tri samostalne. Izlagala je na 9. zagorskom likovnom salonu, međunarodnoj žiriranoj izložbi “Oni vole slikati” u galeriji MORH-a, 3. Zagrebačkom festivalu crteža u galeriji InArt, Trnsko, te na skupnim izložbama članova i prijatelja HDLU-a Zagreb, pod nazivom “Život umjetnika”. Prvu samostalnu izložbu slika i crteža imala je u Hrvatskoj udruzi kreativnih amatera 2021. godine. Članica je udruge Hrvatska udruga kreativnih amatera (HUKA) i Hrvatskog sabora kulture (HSK). Živi u Zagrebu.

Ljiljana Tršan rođena je u Zagrebu 1954. godine, gdje je pohađala osnovnu školu, gimnaziju te diplomirala na Edukacijsko – rehabilitacijskom fakultetu. Tijekom radnog vijeka, u radu s djecom i odraslim osobama, često je koristila i elemente Art terapije. U slobodno vrijeme organizirala je i provodila razne programe likovnih i kreativnih radionica. Odlaskom u mirovinu počinje se intenzivnije baviti crtanjem i slikanjem. Godine 2019. upisuje radionicu crtanja i slikanja u Narodnom sveučilištu Dubrava, koju vodi profesor Svebor Vidmar. Sudjelovala je na više skupnih izložbi, te četiri samostalne. Bila je uključena i u više humanitarnih likovnih kolonija. Članica je Hrvatske udruge kreativnih amatera (HUKA), Ludvig dizajna, Hrvatskog sabora kulture (HSK), Art Croatie, te Arte – Mostra Aqui o Teu Talento. Živi u Zagrebu.