Izložba članova HDLU Zagreb ”Kroz sliku i riječ” u Galeriji Sunce – URIHO

U četvrtak, 15. ožujka 2018. u 18,00 sati u Galeriji Sunce – URIHO (Avenija Marina Držića 1, Zagreb), otvara se skupna izložba slika i crteža pod nazivom ”Kroz sliku i riječ”, na kojoj će svoja djela izložiti umjetnici iz Hrvatskog društva likovnih umjetnika Zagreb / HDLU Zagreb. Izložba ostaje otvorena i može se pogledati do 6. travnja 2018.

Izlažu: Anđelko Brkić, Ana Cerovski, Antonija Cesarec, Krešimira Gojanović, Zlatko Isaković – Lula, Anja Jelavić, Denis Kaplan, Ivana Kolić, Branka Kopeti, Luka Koščak, Tatjana Kreštan, Marija Kruljac, Alfred Freddy Krupa, Boris Pecigoš, Stjepan Perković, Višnja Peter, Krešimir Radas i Mladen Žunjić.

Iz predgovora Krešimire Gojanović, ”Kroz sliku i riječ”: Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Zagreb u ožujku 2018. godine u zagrebačkoj galeriji Sunce – URIHO, potaknuto Nacionalnom strategijom poticanja čitanja koja je usvojena krajem 2017. godine, odlučilo je organizirati izložbu svojih članova, koja bi povezala likovnu umjetnost sa književnošću i poezijom, kroz prikaz recentnih likovnih djela 18 autora, inspiriranih pročitanim književnim i poetskim djelima.

Izvor: https://likumzg.wordpress.com

Snježana Šebalj

...rođena je 1963. godine u Sarajevu. Završila je birotehničku školu, daktilografski smjer. Slikarstvom se bavi već niz godina. Slikarski tečaj je završila u likovnoj školi AMACIS kod prof. Aleksandra Forenbachera. Aktivan je član Udruge likovnih stvaralaca Zaprešić („ULS“), Akademije-Art i Hrvatskog društva likovnih umjetnika („HDLU“). Svoju prvu samostalnu izložbu imala je 2009. godine u Galeriji Sunce pod nazivom „ Dvoje je ljubav“. Također je izlagala na skupnim izložbama; izložbe minijatura, godišnje izložbe ULS-a, radionicama rakua i likovnim kolonijama URIHO-a i Kluba Zaprešićana. Zaposlena je u SPAR Hrvatska d.o.o. gdje radi kao trgovac. Živi u Zaprešiću.
Kontakt:
mob: 091/178-4969
e-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

SAMOSTALNE IZLOŽBE
2009. godina - „Dvoje je ljubav“, Galerija Sunce, Zagreb
SKUPNE IZLOŽBE
2000. - Izložba slika članova likovne sekcije „AMACIZ“ – Prirodoslovno matematički fakultet u Zagrebu
2000. - Izložba slika članova likovne sekcije „AMACIZ“ – predvorje Male dvorane Lisinski u Zagrebu
2006. – 9. izložba minijatura u Vršilnici, Novi Dvori u Zaprešiću
2006. – 9. godišnja izložba članova ULS-a, Galerija Matija Skurjeni u Zaprešiću
2007. – „Pro Futura“ skupna izložba amatera, Istarska sabornica u Poreču
2007. – 10. izložba minijatura u Vršilnici, Novi Dvori u Zaprešiću
2007. – 10. godišnja izložba ULS-a, Galerija Matija Skurjeni u Zaprešiću
2008. – Izložba radova likovne kolonije URIHO – Galerija Kristofor Stanković u Zagrebu
2008. – 11. Izložba minijatura u Vršilnici, Novi Dvori u Zaprešiću
2008. – 11. godišnja izložba ULS-a, Galerija Matija Skurjeni u Zaprešiću
2010. – 13. Izložba minijatura u Vršilnici, Novi Dvori u Zaprešiću
2019. – Skupna izložba „Igra boja“, Slovenski dom, Masarykova 13, Zagreb

''Urbani ritam kiše''  u novom slikarskom ciklusu Snježane Šebalj

Snježana Šebalj zaokružila je još jednu slikarsku priču, ovoga puta posvećenu kišnim šetnjama u urbanom okruženju, gdje se u mokrini pločnika ogledaju siluete udaljenih zgrada i elegantnih prolaznica, koje kao da su izašle iz nekih starih, stiliziranih noir filmova. Skrivenih lica ispod kupole kišobrana, žene izduženih figura u centralnoj kompoziciji, ponekad u pratnji muškarca ili malog psa, obavijene su oblačnim sfumatom pastelnih nijansi, kroz koje se u svim smjerovima rasprskavaju bjeličaste kapi kiše, slijedeći ritam njihovih koraka. Naglašeni crveni detalji - crvena haljina, lepršavi šal, pseća ogrlica i raskopčani kaput dodatno dinamiziraju ove prizore, donoseći žarku toplinu kao kontrast razlivenim obrisima vlažnih ulica i zidova koji se rastvaraju u plavičasto sivim odrazima.

Figure su uvijek u nekom pokretu: žena koja se pod kišobranom rotira na visokim potpeticama u lepršavoj haljini, zagrljeni par koji se probija kroz mokrinu mrežastog drvoreda, prolaznica čiji su kaput i kosu uzvitlali vjetroviti naleti ledene kiše, zagrljaj pod kišobranom i gacanje djeteta u gumenim čizmama. Prisutan je i dojam samoće na pojedinim slikama, koji ipak nije tjeskoban, ni otuđujući, već se prije radi o samotnoj dokolici, užitku opuštene šetnje po kiši, gdje žene mirno šetaju svoje pse, sjede na klupi u parku, gibaju se po sredini pustih ulica, praćene sjajem uličnih svjetiljki.

One su anonimne prolaznice, ne vidimo njihova lica, ni osobnost, već ih prije možemo doživjeti kroz njihovu odjeću i pokret kao izvjesne simbole ženskog bića, rafinirane dame iz nekih prošlih vremena u dugim zvonastim haljinama, nalik onima koje je nosila  Audrey Hepburn u svojim filmovima. Ponegdje su to i moderne žene u poslovnim kostimima ili djevojčica skrivena ispod kišobrana duginih boja. Okolne zgrade, neboderi, automobili i drveće predstavljaju kulisu, izrađenu brzim, gestualnim potezima, koji lagano naglašavaju strukture grada kao okvir tih samotnih šetnji.

Moguće je zamisliti i da je to samo jedna žena u različitim periodima svog života, u različitim životnim ulogama kroz koje je prolazila, ponekad krhka i nesigurna u iščekivanju nadolazećeg, a ponekad odlučna i samodostatna u slijeđenju zacrtanog puta. Na Snježaninim slikama uhvaćen je taj zagonetni momenat ženske transformacije u jednom povezujućem trenutku kišnog vremena, dok je kao mlada djevojka išla na ples ili se vraćala kući s posla, čekala partnera na autobusnoj stanici i skupa s njim u proljetnoj oluji rastajala se pred betonskim novogradnjama. Pri tome odjeća, kojoj autorica posvećuje puno pažnje kroz različite detalje, nije samo modni dekor, već ona predstavlja i odrednice identiteta, dajući upečatljivu čvrstinu figurama kroz jake  i čiste boje – ljubičastu, crvenu, žutu, bijelu i crnu.    

Prateći tako ovaj slikarski ciklus kroz 22 slike u tehnici akrila na platnu, dobijamo jednu gotovo filmičnu priču, u kojoj naziremo raspoloženja i emocije, atmosferu gradskih ulica kroz stilski ujednačenu paletu u kojoj se sučeljavaju topli i hladni tonovi, a likovi žena u različitim dobima, u prividnoj sjeti kroz koju se probijaju trenuci radosti, vode nas kroz svojevrsnu kontemplaciju o promjenjivosti života, unutar koje je ipak važno zapaziti osvježavajuće sitnice, kišne simfonije kao priliku za susret sa samim sobom i uživanje u slobodi samotne šetnje.

mr.art Krešimira Gojanović