FacebookTwitterGoogle Bookmarks

Korisnička ocjena: 0 / 5

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Sedamdesete

Mamić je unikat. Produkt je i Tuđmanove vizije i korumpiranih političara i inferiornog društva "suvremene" Hrvatske.

Ma koliko je njegovo ponašanje svakom iole normalnom čovjeku gnjusno, osobno, ne zamjeram mu ništa.

On se samo ponaša onako, kako mu drugi dozvoljavaju. Uz sve navedene, čak i suci, ljudi koji u rukama imaju alate za kažnjavanje i stavljanje iza rešetaka svakoga tko to zaslužuje. Bilo radi kriminala, bilo radi neprimjerenog ponašanja u sudnici. U sudnici, gdje bi kultura i poštivanje zakona trebale biti neprikosnovene.

Prodanović i Sloković, iskusni su odvjetnici koji su u svojoj praksi branili mnoge, narodu omražene face. Ipak, građanima su i dalje simpatični i malo tko im zamjera njihov rad.

Scene na Županijskom sudu u Osijeku samo su jedne u nizu drskog Mamića. Neki misle da je to unaprijed dogovoreni scenarij, drugi tvrde kako je to samo dio ludila, ludog Mamića.

Ako je riječ o prvome, svaka im čast. Ako je riječ o drugome, pitam se, jesu li dvojac Prodanović/Sloković uistinu toliko siromašni da im treba i Maminjin novac? Uz cijenu ovakvog vrijeđanja njihova rada i osobnosti.

delozacija

Ili je u pitanju želja da se još jednom dobije pobjeda na sudu, što koristi njihovoj odvjetničkoj praksi. Čak i po cijenu "pustite lopova".

Voljela bih da odvjetnici takvog kalibra, povremeno u svoje okrilje uzmu neku sirotinju i da je obrane od, primjerice, deložacije iz kuće/stana radi kredita u švicarskim francima. Ili da svojim umijećem i znanjem štite neku bakicu radi neplaćene pristojbe za radio, pobijajući rješenja Ovršnog zakona i dokazujući njihovu pogubnost i besmislenost. Ili da budaletinu koja prijeti svojoj bivšoj djevojci/supruzi strpaju iza rešetaka na duže vrijeme. Ili da učine nešto slično za one koji nemaju love a koji će u sudnici biti pristojni dok će odvjetnicima biti zahvalni. I neće ih vrijeđati. I da to učine pro bono.

Davnih sedamdesetih, moji roditelji su sazidali jednu sobu. Bez sanitarnog čvora i bez potrebne građevinske dokumentacije. Nakon dolaska inspekcije, stiglo je i rješenje za rušenje. Veseli trio, moj otac, majka i ja, trebali smo spavati, vjerojatno u dvorištu pod šatorom.

Veno Bojanovski, odvjetnik kojega su moji roditelji angažirali, odradio je svoj posao. Spriječio je rušenje, dogovorio je plaćanje kazne u ratama i isposlovao vrijeme za dobivanje potrebne dokumentacije.

Scena koja mi se urezala u pamćenje bila je ona, kada su moji roditelji na stol stavili svoje dvije, tek dobivene plaće i još nešto posuđenog novca kako bi podmirili troškove Bojanovskog.

On je pogledao svežanj novčanica i pitao moje roditelje: "A od čega ćete vi živjeti?" Tata je odgovorio da će se snaći, majka je nadodala da imaju još novaca. Bojanovski je mojoj mami zaprijetio kažiprstom i kimanjem glave. Naravno, znao je da ne govori istinu.

Nakon toga, mene je pomilovao po glavi i rekao: "Mala, ne boj se sirotinje, protiv nje se uvijek može. Boj se pretjeranog ponosa, uz njega ćeš uvijek biti sirotinja!" A mojim roditeljima je rekao: "Ostavite ove novce za sebe i za dijete. Vama neću uzeti niti dinara a ja ću se već namiriti. Ima bogatih, njima ću naplatiti i ovaj vaš trošak."

Uz sva protivljenja i nagovaranja mojih roditelja, Veno novce nije uzeo. Umjesto njih, zatražio je od mog oca da mu natoči rakiju. Popio ih je nekoliko, zacrvenio se, i u dobrom raspoloženju, pozdravio se i otišao.
U povijest, gdje mu je i mjesto.
Hvala Veno!

Autor: Ivanka Žakman

Korisnička ocjena: 0 / 5

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Kava, nacionalni problem!

Vidim, na veliko se raspravlja o cijeni kave u Dubrovniku.

U Dubrovniku sam bila prije davnih godina, polila sam kavu, čak i u ono doba skupo je platila ali nisam požalila. Pogled na stare zidine, klapa koja je pjevala nedaleko od kafića u kojemu sam sjedila, čaša vode krcata ledom koju nisam tražila ali mi je ipak bila servirana i vrijedila je zlata na onoj sparini, nakon toga popijena čaša crnog vina, moja Anita, frendica s faksa čiji sam bila gost, njen dubrovački dijalekt, kompletan ambijent i svijest da sjedim u središtu grada koji je bio Republika dok su ostaci današnje Hrvatske još uvijek bili, gotovo pa čopori, plemena... Cijeli taj ambijent sa svojom poviješću, ne samo da je opravdao tu cijenu kave, vina, puta, hrane već ju je i ponudio ispod njene realne vrijednosti. Jer, zašto bi u jednom takvom gradu dijelili milostinju? U ime koga i čega?

Skupo sam plaćala jela i pića diljem Europe. Od Poljske, Italije, Njemačke, Francuske... Gutljaj vina i nešto na tanjuru, savršeno dekorirano do te mjere da me je više podsjećalo na Piccasovu sliku nego pravo jelo, stajao je u doba mojih mladenačkih putovanja puno, puno novaca. Koliko sam uštedjela na grupnom prijevozu, toliko su mi isisali restorani, karte za muzeje, prevoditelji. I nisam se bunila.

kava

I umjesto da cijenimo ono što je naše pa i zagorske štrukle, međimurske gibanice slavonske kobasice i sve ostale delicije naplaćujemo onoliko koliko one vrijede (a vrijede zlata), mi se prepucavamo i zamjeramo Dubrovniku na "visokoj" cijeni kave. Halo, ljudi!

Riječ je o gradu koji ima svoju duboku, istinsku povijest. Ima sve ono što hrpetina metropola širom Europe nema. Koliko vidim, na cijene se ne tuže stranci, već domaći. Jbt, ako nemam love za otići u Dubrovnik, u njega neću niti ići. Ili ću ipak otići a u nedostatku love, piti ću kavu iz termosice, piti vodu iz slavine, pojesti sendvič od salame podriguše i neću prigovarati. Realno, za prigovore neću imati niti vremena, jer, minimalista sam, pa ću makar bila i gladna i žedna, uživati ću u svemu onome što Dubrovnik nudi.

Osim toga, kako kaže moja frendica Tihana, puna mi je kapa ispijanja kave s ljudima iz dana u dan. Uvijek iste face, ponavljanje tema i grč u želucu. Kada se zbroje takvi momenti, onda niti cijena puta, noćenja, prehrane i ispijanja kave u Dubrovniku (ili u bilo kojem drugom gradu) ne stoje toliko puno koliko vrijedi mir bez spomenutog grča u želucu. Makar to dvoje kompenzirali jednom u par godina.

A to što smo mi u svojoj zemlji sirotinja, to je već sasvim druga priča....

Autor: Ivanka Žakman

Korisnička ocjena: 0 / 5

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Neke nove djevojke

Klinac gleda u nju, prilično sramežljivo. Čak se i zacrvenio kada su im se pogledi sreli. Ona je u svom svijetu, svjesna kako je drugima zanimljiva pa poput iskusne kokete trepće kapcima na čijim rubovima su dugačke, crne ali umjetne trepavice. Svako malo tipka po svom roza mobitelu, jedva joj to uspijeva radi predugačkih i isto tako umjetnih noktiju sa kojih vrište kričave boje i šljokice.

Ne, ona ne jede grickalice koje su ponuđene jer je na dijeti ali cuga joj ne škodi pa trpa u sebe količine na kojoj joj mogu zamjeriti i lokalni alkići. Vani je hladno ali uska majica na njoj je samo do pupka. Ta ista majica ima dva zadatka. Jedan je da se vidi raskoš njenih grudiju a drugi je da se vidi njen uzak struk. Kosa je, naravno obojana, minica tek prekrila skladnu guzu a štikle su dobrih 20 cm.

Što radi pogleda koji se lijepe na nju, što radi popijenog alkohola, jezik joj radi nevjerojatnom brzinom. I nije baš ugodan. Svako malo zaboli je k...c radi ovoga ili onoga. Drugim riječima, zaboli je ono što u stvari nema.

Neke nove djevojke

Klinac i dalje gleda u nju, povremeno se zacrveni kada im se sretnu pogledi a ona svjesna njegove nemoći nastavlja još žešćim tonom laprdati o tamo nekom klincu kojemu se sviđa i svojoj "ženstvenoj" sposobnosti da ga od kanta jer jadan je ružan, nikakav i što je najvažnije, siromašan. Nema auto ali nema niti za taxi. Govori ona glasno s ciljem da je svi oko nje dobro čuju. Prijateljice koje su s njom u društvu, odobravaju joj sve što govori, ohrabruju je, govore kako je u pravu i cerekaju se onim jadnim i izvještačenim osmijehom. A ustvari, u njima kipi! Jer, ona je kraljica u društvu a one su samo blijeda kopija nečega što bi i same željele biti.

Nakon njenog prepričavanja, klinac malo ustukne, zamisli se i spusti pogled. Moguće da se našao u toj priči o ružnom, nikakvom i siromašnom stvoru koji nema najnoviji model mobitela a kamoli tatin nabrijan auto. Klinac popije ostatak svoje Coca-Cole, plati konobaru i ode iz kafića. Kada je zatvarao vrata iza sebe, još jednom ju je pogledao onim tužnim i čeznutljivim dječačkim pogledom. Vidio je to i konobar i u znak negodovanja kimao je glavom. Sav teret ovog svijeta bio je na plećima tog klinca kojemu nije više od šesnaest godina.

Srela sam ga nekoliko tjedana nakon. Na placu je obavljao kupovinu u koju ga je poslala majka a uz njega je bila i mala sestrica koju je taj dan morao čuvati. Na štandu na kojemu je kupovao, vrlo pomno je birao namirnice propitkujući za cijenu, određujući koliko točno, čega treba. Za sestru je odabrao nekoliko jabuka, nekoliko mandarina i samo dvije banane. Malena se usprotivila tražeći više banana ali on je ostao pri svome objašnjavajući joj kako će, nakon što mama i tata dobiju plaću, nanovo u kupovinu. Nekoliko kuna ostavio je za bakšiš prodavačici, uljudno se zahvalio i udaljio od štanda.

Nisam mogla odoljeti, krenula sam za njim, zaustavila ga i ispričala mu kako je završila priča u kafiću, nakon što je otišao.

Dakle, nakon što je klinac otišao, nakinđurena mala je i dalje je laprdala sve dok u kafić nije ušla ekipa među kojima je bio i njen, nazovi dečko, "tatin sin". A taj "tatin sin" je za kratko počeo galamiti, prijetiti i u naletu adrenalina maloj je opalio ćušku. Onako, upozorenja radi, ali omotano u celofan ljubavi. Ušutjela istog trena. Više nije bila tako glasna, više nije kolutala očima, čak je od nervoze počela jesti grickalice.

Na njegovu zapovijed, isključila je mobitel. Na njegovu zapovijed platila je cugu njemu i njegovim prijateljima. Na njegovu zapovijed morala je otići kući pješice uz napomenu da će je kasnije provjeriti i zvati na kućni broj telefona. Nakon što je otišla, bez ustručavanja se počeo upucavati njenim prijateljicama koje su, konačno, dočekale da budu malo manje blijeda kopija kraljice. Za kratko su svi otišli zajedno sjedajući u tatine automobile i završili tko zna gdje. Konobar je i dalje kimao glavom a ja sam mu, u znak odobravanja, samo slegnula ramenima.

Klinac me saslušao, nasmiješio se i rekao ono najjednostavnije što je mogao: "Hvala!" Prigrlio je svoju sestricu i krenuo put ka kući.

Povremeno ga sretnem i tim slučajnim susretima se veselim. Uvijek me pozdravi, mahne mi rukom i toplo se nasmije. Kumice s placa mi kažu kako je drago viđeno dijete, pristojno do bola, kako uvijek ostavlja bakšiš a sestrici obavezno kupi ponešto. Konobar iz kafića mi kaže kako je počeo dolaziti s djevojkom, skromnom, pristojnom i kako uvijek kada sretne onu nakinđurenu malu umjetnih trepavica i noktiju s početka ove priče, jednostavno joj okrene leđa. Konobar kaže kako ta mala sada u njega gleda onim istim čeznutljivim pogledom kojim je nekada on gledao u nju. Konobar na dodaje i još nešto - ta mala i dalje dobiva ćuške od "tatinog sina".

Pošteno!

Autor: Ivanka Žakman

Korisnička ocjena: 0 / 5

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

BAŠ SAM.....

Jučer sam dobar dio dan provela na veterini.

U duhu ljubavi prema životinjama, mnoge od njih koje sam srela u hladnoj čekaonici oblijepljenoj bijelim pločicama i s kričavim narančastim stolicama pokušala sam podragati i umiriti kako bi se manje bojale onih "zločestih" ljudi u zelenim kutama. Neke od njih su me izbjegavale uz lavež ili kostriješenje, neke su mi se bacile pod noge s molećivom neverbalnom komunikacijom "mazim me", neke su mi skočile u naručje i lizale mi ruke, obraze te zadovoljno mahale repom i ušuškale se u mom naručju.

Niti jedna od tih životinja nije se prema meni ponijela sa zloćudnom i umjetnom kurtuazijom svojstvenom isključivo ljudskoj vrsti. Životinje nas prihvaćaju ili nas ne prihvaćaju. Ili mašu repom i lizuckaju te ili te jednostavno odjebu. Nema onog između.

Ivanka Žakman

Natjerao me taj odnos životinja prema meni, za njih potpunog stranca, da se zamislim o odnosu prema meni onih koji mi nisu stranci. A nisu niti životinje. Nisu niti biljke.

Ljudi su.

Kada nazovem neke prijatelje, rodbinu,znance, događa mi se slijedeće...(prelazim na množinu):

"...ma kako si, BAŠ smo mislili o tebi; BAŠ smo te mislili nazvati; BAŠ smo se pitali kako si; BAŠ smo razmišljali o tome kako se nismo dugo čuli; BAŠ smo razgovarali o tome kako bi navratili do tebe ili još bolje da te pozovemo da ti navratiš do nas; BAŠ smo razmišljali kako da te nazovemo da popijemo kavu.." Etc, etc, etc u kojima riječ "BAŠ" ima prevagu!

Ta riječ "BAŠ", u životinjskom svijetu zamijenjena je mahanjem repom onih životinja koje rep imaju, krilenjem krila onih životinja koja krila imaju, gurkanjem njuškom, kljunom i pokazivanjem poštovanja, ljubavi, povjerenja i simbioze sa svim ostalim dijelovima tijela životinja bez repa, krila, kljuna a u korist čovjeka kojega se ili voli ili ga se poštuje ili mu se makar vjeruje.

Čak i biljke, poput Stidljivice reagiraju na dodir našeg prsta, prsta Čovjeka.

Samo čovjek koristi rečenice kurtoazije u kojima prevladava riječ "BAŠ". Ili ih ne koristi pa jednostavno šuti. Što je za neke ljude i boje, nego da progovore.

Ares je pas, mješanac, star 13 godina. Sijede njuške, plavkastih zjenica od starosti, bolestan i pomalo hrom, odbijao je moje milovanje sve do trenutka kada je njegova vlasnica dobila papire nalaza i potpuno slomljena, srušila se na narančastu stolicu u čekaonici, te kriomice pustila suzu.

Ares je nakon toga legao na pod, primirio se i u konačnici, dozvolio da ga pomazim. Dok sam ga dragala, gledao je u svoju vlasnicu, pa u mene pa opet u nju. Ares i njegova vlasnica, otišli su šutke. No, prije toga, vlasnica me je pozdravila: "Doviđenja i hvala vam na podršci!" a Ares je na kratko zalajao, do šepao do mene, dozvolio da ga još jednom pomazim, liznuo mi obraz i pošao za svojom vlasnicom. Bez kurtoazije.

Ali s puno, puno empatije.
Da je Ares mogao govoriti, zasigurno ne bi upotrijebio riječ "BAŠ".
Sigurna sam u to.

Što reći?
Ništa!

Auror: Ivanka Žakman

Korisnička ocjena: 0 / 5

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Gdje je nestao Božić?

Kada zbrojiš godine i dobiješ brojku, one i nisu tako velike ali u sebi sadrže previše različitosti i drugačije navade pa čak i namjere.

Nije toliko brojeva iza nas koliko je u njima promjena. Kao klinka, poput i sve druge djece iz moje ulice, trčkarala sam od kuće do kuće i sa stolova uzimala one naizgled, najbolje kolače. Mati je na mene galamila da ne jedem toliko slatkoga, galamila je na mene da se obučem jer vani je hladno.

I druge su majke na svoju djecu galamile istom žestinom a mi smo, onako razdragani, sretni i suviše brzi, bježali od njihovog karanja, skrivajući se iza šupa, drvarnica dok ih ljutnja ne prođe. I onda, nanovo ulazili u kuće susjeda po nove kolače. U sve kuće, samo ne u svoje! Promrzli prsti, rumeni obrazi i želudac pun slatkih delicija, krasio je svaki Badnjak. I povraćanje od istoga, na Božić!

Ja sam u vrijeme Badnjaka uvijek željela biti lijepo odjevena. Vrijeme je to u kojemu su se još uvijek poštovale bijele štrample, karirani šosić, čizmice kupljene netom prije a ako je kupovina izostala, nosile su se one obične crne, gumene. Poneki lajbek i mamina marama svezana oko vrata.

Gdje je nestao Božić

Djevojčice su se u to doba razmjenjivale šminku, koristeći maskaru bella nussy, grožđanu mast, i ponešto plavog ili zelenog sjenila za kapke. Ukrale bi malo majčinoga laka za kosu i tatinu Crnu mačku pa tako nakinđurene i muški mirišljave laprdale po ulici.

Dječaci su imali teži zadatak. U to doba, gelovi za kosu su bili nepoznanica, lakovi za kosu su bili previše ženski pa su dečki topili šećer u vodi i s njime oblikovali frizure. One zalizane. S razdjeljkom i zulufima! Malo koji od njihovih očeva je imao love za Brut pa su i oni koristili Crnu mačku.

U to doba, vrata obiteljskih domova bila su širom otvorena. Iz svake kuće orila se pjesma, širili su se mirisi različitih jela a za istim stolom su sjedili različiti ljudi različitih nacija, vjera i običaja. I nitko nikoga nije gledao popreko, nitko nikome nije na običajima zamjerao već je kao lojalan susjed došao s vama ispoštivati ono vaše, a nakon toga pozvati vas da na isti način ispoštujete i njegovo. Nitko nikome nije izgovorio niti jednu ružnu riječ, zagrljaji, pjesme i dobro raspoloženje bili su odlika tih lijepih vremena u kojima je čovjek uistinu bio čovjek.

U to doba, mi klinci, trčkarali smo do kuće do kuće tražeći svoje roditelje koji bi bili, čas u jednoj, čas u drugoj kući. Samo oni najmlađi među nama znali bi se rasplakati od straha jer su negdje izgubili mamu i tatu.

Tada se je slušala neka druga glazba ali najdraža je bila ona koju je pjevao harmonikaš, dobar znalac svih starih izvornih pjesama. Za njega pauze gotovo da i nije bilo a slijedećih je dana bio pošteđen od svih radova. Da odmori prste i ruke. I grlo!

U to doba, bilo je velikih minusa i snijega do koljena pa su djeca klizila na guzi a ni naši starci nisu prošli bolje. Grudanje i šopanje snijegom nije bilo namjenjeno samo djeci već i majkama i očevima, po principu svatko na svakoga, pa tko kako prođe. Slijedećih dana, iznad peći na drva, sušile su se gaće. Svih veličina i za sve uzraste. A ispod njih, kuhao se grah s kiselim zeljem, odlična delicija nakon mamurluka i hrpetine mesa. Za nas djecu, kuhala se prežgana juha jer, trebalo je oporaviti želudac nakon pojedenih kolača.

U to doba, petarde su se kupovale preko šverca, bilo ih je malo a kada je trebalo pucati, čoporativno smo izašli na ulicu. Stariji s napunjenim kupicama u kojima nije bilo šampanjca već domaćeg vina, klinci sa šalovima omotanim oko glave koji su trebali prigušiti zvukove eksplozija. Očevi bi sa svojim sinovima vodili glavnu riječ a djevojčice bi se privile uz majčine skute da ih zaštiti od buke. Vatromet? Nepoznanica.

Na ulici, uz malo petardi i zvukove harmonike, s kupicom domaćeg vina, dočekala bi se ponoć. Krenula bi čestitanja, zagrljaji, ljubljenja a koji sat kasnije, pridružili bi se i oni koji su bili u crkvi na Polnoćki. Oni koji su je propustili, slijedeće jutro, bili su u crkvi. Osim ako nisu bili previše mamurni.

Božić je obiteljski blagdan. Nekada je cijela ulica bila Obitelj.
Danas je drugačije.

Zatvoreni smo u svojim kućama zaključanih vrata, sjedimo pred televizorom, nemamo snijega, ne dolaze nam susjedi čestitari. Nema niti harmonikaša koji pjeva stare izvorne pjesme. Izostaje i prežgana juha i grah sa zeljem slijedećih dana. Svega je nestalo i svega prokleto fali!

Možda se s vremenom dogodi da izostane i Božić.

A tako malo treba da se vratimo na stare navade! Dovoljno je samo da kažeš ljudima neka navrate i da nikako, ali nikako, ne zaključaš vrata svoje kuće!

Sretan Božić svima, posebno onima koji imaju želju vratiti se na staro!

Autor: Ivanka Žakman

Stranica 1 od 2

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.