Posljednji tango u Parizu

Ne sjećam se koliko sam godina imala kada sam prvi puta gledala film "Posljednji tango u Parizu". Moja sestra se još nije rodila, dakle, to je moglo biti od prilike u drugoj polovini sedamdesetih godina. Po gruboj procjeni, imala sam 7-8 godina.

Moj otac je obećao kako će me voditi u kino a ono najbliže, kino "Partizan" bilo je na Kvaternikovom trgu. Bila je subota, moj je otac bio umoran od posla a u naslovu filma nije prepoznao ništa sporno. Naravno, već na početku filma je zaspao (kao što bi uvijek zaspao u kinu već na početku filma) a moje je obaveza bila da ga prodrmam kada počne hrkati.

I ja sam ga, svako malo trknula laktom dovoljno grubo da bi hrkanje prestalo, dovoljno blago da ga ne razbudim do kraja.

Imala sam smeđi kaputić s kapuljačom. Ispred mene je sjedio poprilično visok čovjek pa mi nije preostalo ništa drugo nego da taj svoj kauputić sfrčem i stavim ga pod guzu kako bih bila viša i bolje vidjela ono što se prikazuje na platnu.

Tango

U svakom slučaju, film sam odgledala široko otvorenih očiju jer, bilo je to moj prvi kontakt sa scenama seksa od kojih, baš kao i mnogi drugi, pamtim onaj detalj s maslacem. Vrpoljila sam se na svom sjedalu i pomalo u strahu škicala ljude oko sebe jer, priznajem, bilo me je sram gledati golišave scene s odraslima koji me okružuju. Ipak, u jednom trenutku sam shvatila kako na mene nitko ne obraća pozornost već je njihova pažnja usmjerena na Marlona i Mariu i na sve ono što oni rade u skrovištu iznajmljenog stana. Tada sam odahnula i poput njih, bez sustezanja, poput spužve, upijala svaku scenu filma.

Film je završio, ja sam probudila oca koji me je, pomalo zbunjen od sna pitao da li mi se film svidio. O, da! Svidio mi se do bola! To isto rekla sam i mami, objašnjavajući joj kako se u filmu radi o nekom plesu kojega zovu tango. Nije mi bilo druge nego da obranim oca, jer da je mati znala što smo to gledali, u kino me više nikada ne bi pustila.

Niti mama niti tata taj film više nisu spomnjali jer nisu niti znali o čemu njemu radi, a svaki slijedeći odlazak u kino s mojim ocem za mene je bio razočarenje. Nakon Tanga, niti jedan film više nije bio tako zanimljiv.

Od onda do danas, taj film sam gledala nebrojeno puta. I uvijek sam ga doživjela drugačije. I nikada mi nije dosadio. I još uvijek u njemu uživam. Našlo se nekih budala koji ovih dana pa raspravljaju o scenama. I svi su, kobajage neki znalci, kritičari i moralne vertikale. Razapinju taj film ko` Isusa na križu, sude već odavno umrlim glumcima i još uvijek živućem redatelju a skriveni od javnosti, bulje u svoje ekrane i svršavaju na kritizirane scene. I ne samo to. U praksi su, sigurna sam u to, daleko perverzniji od svih scena filma zajedno...Ipak, njihova spavaća soba je jedno a objave na društvenim mrežama nešto su sasvim drugo.

Po mom mišljenju, Tango je film revolucije. Samo je nastavak Woodstocka, generacije mladih ljudi koji su imali muda javno reći i primjerom pokazati kako je seks nešto u čemu uistinu treba uživati i čega se ne treba stidjeti. Tango je snimljen prije 44 godine. Halo! Prije 44 godine! To je nečiji cijeli život a samo sitnica za odbacivanje stereotipnih okova!

Skidam kapu hrabrosti ljudima koji su akteri ovog filma. Mada im život nakon njega više nije bio isti. Ali, život nije isti niti svima nama, nakon što učinimo nešto za što kasnije pomislimo da nismo trebali. Jbg, i to je život! Da nema takvih iskoraka koje osuđuju drugi, i danas bi u slučaju seksa, muškarac legao na ženu i prekrio joj lice tkaninom i svršio ne čekajući da ona svrši prva. Jer, tko je ona, što je ona da bi imala prava uživati? Zar ne?

Marlon je za mene faca jer niti jedan glumac ne bi mogao bolje od njega prikazati pravi karakter muškarca iz tog vremena. Maria je za mene hrabra žena koje je imala muda prije 44 godine ogoliti svoje tijelo i pokazati ga javnosti. I izdržati odglumljenu (naglasak na odglumljenu) scenu filma s maslacem.

Ipak, meni je iz tog filma najdraža ona završna scena. Jer, običnom seksu unatoč, glavni akteri jasno prikazuju kako je prvotna želja za seksom prerasla u ljubav. Dovoljno veliku i jaku da je za nju moguće i umrijeti. Ona iz pištolja puca u njega, on odlazi na balkon, kaugumu lijepi na željeznu ogradu balkona...

Oni koji od cijelog filma ne pamte samo maslac već i kaugumu, razumjeli su poentu cijele ove priče.

Onima koji pamte samo maslac, maslac im bio samo doručak i ništa više!

Autor: Ivanka Žakman

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.