Kava, nacionalni problem!

Vidim, na veliko se raspravlja o cijeni kave u Dubrovniku.

U Dubrovniku sam bila prije davnih godina, polila sam kavu, čak i u ono doba skupo je platila ali nisam požalila. Pogled na stare zidine, klapa koja je pjevala nedaleko od kafića u kojemu sam sjedila, čaša vode krcata ledom koju nisam tražila ali mi je ipak bila servirana i vrijedila je zlata na onoj sparini, nakon toga popijena čaša crnog vina, moja Anita, frendica s faksa čiji sam bila gost, njen dubrovački dijalekt, kompletan ambijent i svijest da sjedim u središtu grada koji je bio Republika dok su ostaci današnje Hrvatske još uvijek bili, gotovo pa čopori, plemena... Cijeli taj ambijent sa svojom poviješću, ne samo da je opravdao tu cijenu kave, vina, puta, hrane već ju je i ponudio ispod njene realne vrijednosti. Jer, zašto bi u jednom takvom gradu dijelili milostinju? U ime koga i čega?

Skupo sam plaćala jela i pića diljem Europe. Od Poljske, Italije, Njemačke, Francuske... Gutljaj vina i nešto na tanjuru, savršeno dekorirano do te mjere da me je više podsjećalo na Piccasovu sliku nego pravo jelo, stajao je u doba mojih mladenačkih putovanja puno, puno novaca. Koliko sam uštedjela na grupnom prijevozu, toliko su mi isisali restorani, karte za muzeje, prevoditelji. I nisam se bunila.

kava

I umjesto da cijenimo ono što je naše pa i zagorske štrukle, međimurske gibanice slavonske kobasice i sve ostale delicije naplaćujemo onoliko koliko one vrijede (a vrijede zlata), mi se prepucavamo i zamjeramo Dubrovniku na "visokoj" cijeni kave. Halo, ljudi!

Riječ je o gradu koji ima svoju duboku, istinsku povijest. Ima sve ono što hrpetina metropola širom Europe nema. Koliko vidim, na cijene se ne tuže stranci, već domaći. Jbt, ako nemam love za otići u Dubrovnik, u njega neću niti ići. Ili ću ipak otići a u nedostatku love, piti ću kavu iz termosice, piti vodu iz slavine, pojesti sendvič od salame podriguše i neću prigovarati. Realno, za prigovore neću imati niti vremena, jer, minimalista sam, pa ću makar bila i gladna i žedna, uživati ću u svemu onome što Dubrovnik nudi.

Osim toga, kako kaže moja frendica Tihana, puna mi je kapa ispijanja kave s ljudima iz dana u dan. Uvijek iste face, ponavljanje tema i grč u želucu. Kada se zbroje takvi momenti, onda niti cijena puta, noćenja, prehrane i ispijanja kave u Dubrovniku (ili u bilo kojem drugom gradu) ne stoje toliko puno koliko vrijedi mir bez spomenutog grča u želucu. Makar to dvoje kompenzirali jednom u par godina.

A to što smo mi u svojoj zemlji sirotinja, to je već sasvim druga priča....

Autor: Ivanka Žakman

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.