FacebookTwitterGoogle Bookmarks

Korisnička ocjena: 0 / 5

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

MOJE NEŠTO

Priča prva

Ulazim u ordinaciju liječnika.
U povećoj prostoriji, mali radni stol na koji je moralo stati sve – komp, tastatura, printer, telefon i hrpa papira. Nekoliko stolica, umivaonik i jedan ormar, čini mi se za odjeću. To je cijeli interijer.
Nigdje niti jedne slike na zidu, lončanice cvijeća ili makar, nekakav pomoćni stolić. Nema klime, nema zastora. Hrpa knjiga, brošura, papira, snopova liječničkih kartona, poredane su ili na podu ili na klupčici od prozora.
Totalna hladnoća!
Pitam liječnika, je li moguće da jedna ordinacija na Rebru, može biti tako siromašna?!
Odgovara mi kako na police za knjige i dokumentaciju nitko nije mislio, ali da je to manje bitno. Dodaje, kako je svjestan činjenice da ljudi poput njega i svi ostali zaposleni u javnim ili državnim institucijama imaju sreću da su osigurani s redovitim primanjima, naspram mnoštva drugih koji tu privilegiju nemaju.
Naravno, mogu oni sami urediti ordinacije, ali o svom trošku. To i nije neki problem. Problem je, da li će, i koliko će dugo ostati raditi.
Odlučila sam, kada slijedeći puta odem k njemu, a to će biti idući tjedan, pokloniti mu jednu lončanicu s cvijećem. Točnije, ne njemu, nego ordinaciji. Ako i taj liječnik, poput mnogih drugih odluči otići, možda navrati neki drugi.
Tko zna, možda cvijeće i preživi, pa pacijenti poput mene neće u toj prostoriji osjećati samo hladnoću.

Priča druga

Nakon obavljenog pregleda kod liječnika, odlazim u PU Petrova.
Naime, dan ranije, na parkingu sam pronašla iskaznicu izbjeglice, migranta, tražitelja azila, nazovi kako hoćeš. Osim imena, prezimena, datuma rođenja i informacije da je mladić iz Afganistana, na njoj nema nikakvih drugih podataka. Osim onoga, da je iskaznicu dobio u prihvatnom tranzitnom centru za migrante "Principovac", Srbija. Pokušala sam lika pronaći preko Facebook-a ali nisam uspjela. Nakon toga, zovem policiju koja me savjetuje da iskaznicu odnesem u prvu, najbližu policijsku postaju. Birokracija traži svoje. Uveli su me u "prijemni ured", uzeli podatke, ispunili formular i prije njegova potpisivanja, pitali me da li želim iskoristiti pravo na nagradu?
domKakvu nagradu? Za što?
Jbt! Što da uzmem onom tko ima manje od mene?
Birokracija, kažem!
Taj dio birokracije mi je manje bitan ali ono što me je zaista iznenadilo, bio je interijer "ureda" PU Petrova. Zidovi su krcati ormarima, onim starim, iz vremena Juge. Čini mi se da datiraju još od ´70-tih. To su ustvari, ormarići poredani u nekoliko nizova, od plafona do poda s onim običnim bravicama koje može svatko provaliti. Ogroman, od vremena potrošen stol, nekoliko stolica i nekoliko policajaca koji su me šutke ali profesionalno odmjerili od glave do pete, nakon čega su nastavili tipkati po svojim mobitelima, vjerojatno čekajući početak ili kraj smjene, može biti i neku intervenciju. Zastora nema, nema klime, parketi škripe i sve zajedno djeluje zastrašujuće. Muškarci u plavim uniformama, visoki, zgodni i markantni, sami po sebi, jedini su ukras u oronulom prostoru. Ipak, policajci, baš kao i liječnici, imaju sreću da su osigurani kakvim-takvim, ali redovitim primanjima. Jedina razlika između njih je ta, što liječnici sa svojim diplomama mogu otići van a policajcima ona u inozemstvu ne znači ništa.
Policiji ne mogu odnijeti cvijeće jer im ono ništa ne bi značilo ali mogu živjeti tako da im olakšam posao i da sa mnom nemaju nikakvih problema.

Priča treća

Vraćam se kući i ulazim u dvorište.
Kuća je u gradnji, dvorište je krcato različitim stvarima od kojih najveći dio treba pobacati. Za dovršetak radova treba vremena, novaca ali i puno radnih sati. Ipak, u tom prostoru u kojemu živim ali i radim s neredovitim primanjima u privatnom sektoru, ima više topline nego u ordinaciji liječnika ili prijemnog uredu PU Petrova. Police s mnogo knjiga, starine, sitnice naših majki, očeva, baka i djedova, preuzetih u naslijeđe da bi se sačuvale, ponosno prkose modernom i nameću se kao veća vrijednost od tehnologije koja omogućava lakši život, ali koja i traje puno kraće od njih. S razlogom.
Mnoštvo zanimljivo osmišljenih ukrasa od starudija, poput stare tenisice u kojoj su posađene trajnice ili starog ribeža povezanoga špagom koji visi ispod nadstrešnice a iz kojeg stidljivo, iz lončanice proviruju roza cvjetovi.


Mnoštvo stare opeke koju nisam dala baciti i koju tek trebam iskoristiti, stari crijep koji također čeka red za ukrašavanje. Pohabani lonci u kojima je kuhala moja svekrva a koje sam škrto sačuvala, stanište su cvijeća, kaktusa, začinskog bilja. Stari, pohabani bicikl mog svekra nisam dala u otkup željeza, zato jer s njim imam posebne planove.
Baš kao i s malim, od rđe uništenim roštiljem, na kojemu je moj dragi svekar pripremao najbolje nedjeljne objede za cijelu obitelj. Radim u privatnom sektoru i nemam privilegiju redovitih, sigurnih primanja, ali imam toplinu doma, ujedno i radnog prostora, za koje se trudim da ostane ono što bi trebao biti - mjesto povratka. Jer, možda jednom, nakon svih ovih teških i grubih godina u kojima nam ljudi odlaze, toplina doma koju imam, njegujem i nadograđujem, bude jedina prava ostavština mom sinu i njegovoj obitelji.
Nije, i ne može sve biti u novcu.
Od doma i ognjišta se ne odustaje. Teško onom, tko na to pristane.

Autor: Ivanka Žakman

Prodaja slika Online

Najnovije na stranici

24 Rujan 2017
21 Rujan 2017

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.