EKOLOŠKA OSVJEŠTENOST
Godina ova, puna je izazova naprosto prepuna neizvjesnosti .
Neizvjesnost vezana uz vremenske prilike i neprilike,neizvjesnost vezana uz podrhtavanje tla, neizvjesnost vezana uz zdravstvene prilike i još što šta......
Zapitamo se začuđeno, zbog čega se sve to događa,koji je uzrok svemu,te zašto se toliko toga lošeg odjednom pokrenulo ? Zašto se na zlo dalo?
Diljem svijeta, neki čudni događaji, neke do sada nezamislive pojave, od promjena klime, pojave nama nekad nepoznatih virusa koji se šire i napadaju nemilice......
I to sve jedno za drugim, čak i preklapajući se ....
Više nema pravila da li je neko područje trusno i podložno pomicanju tla ili nije..... Sada se tlo trese i tamo gdje se nikada nije ..... Čak i u morskim dubinama bilježe se potresi uznemirujući taj mirni, spokojni život plavih dubina.
Ništa više nije kao prije....i više nikada neće biti.
Toga postajemo svakim danom svjesniji.
U ovom vremenu, koje kao da je upravo sada moralo nastupiti, dovodi do spoznaje da je sve uništivo i promjenjivo . To sve više sa strahom zaokuplja naša razmišljanja.
Bezbrižnost koja je „oplahivala“ naše živote a vezana uz nešto nepredvidivo, nešto što dolazi onako iznenada , postala je prošlost.
Sada smo tek svjesni činjenice, kako nam je zapravo bilo dobro.
Ako je i bilo kakvih olujnih nevremena, možda su i napravile neku štetu koju je bilo lakše sanirati i nastaviti život dalje. Ali ovo što se sada događa je ono što ni u najgorem snu nismo mogli sanjati.
Ujutro osvane vedar i sunčan dan, a završi olujnim nevremenom koje iz tmurnih, tamnih oblaka
„spusti“ ogromnu količinu kiše, dok vjetar zabacuje krošnje drveća na sve strane, vitla lišće i kapi kiše po zraku.
Čupa stabla iz zemlje,razbacuje ih divljačkom snagom, gdje god stigne, ne štedeći parkirane automobile......
Krovovi kuća u trenu ostaju bez crijepova, drvene građe, odnešene jakim vjetrom negdje uz put.......
Ljudi u čuđenju, nakon stišavanja oluje neviđenih razmjera, polako izlaze iz zaklona gledajući oko sebe i tražeći sugovornike među susjedima. Svi oni zatečeni su onim što se događa.....
I što je najgore, tako oštrih, jakih i k tome čestih nevremena, ne sjećaju se mnogi.
Olujni vjetrovi, tuča, pijavice, obilne kiše nevrijeme je koje izaziva čuđenje i kod stručnjaka meteorologa.
Priroda nas kažnjava, govore obični ljudi .... Možda ima u tome nešto .....
Ali možda je trebalo davno prije misliti na nju, ne samo koristiti njezine blagodati i njezinu ljepotu.
Jer ako ne ulažeš u nešto, ako ne obnavljaš, ako samo iskorištavaš i uništavaš, jednog dana ti se vraća.Vraća se na nezapamćen i okrutan način.
Samo se okrenimo oko sebe, koliko otpadaka završi u našim prelijepim rijekama i moru. Koliko raznih predmeta odbaćenih onako bez razmišljanja i samo da ih se riješi , nalazi se u šumama.
Šumama koje bi trebale biti naša „pluća“ , a ne smetlište.....
Jedan spot lijepo prikazuje što se u šume, a na žalost i rijeke i more „pohranjuje“.
Pohranjuju se olupine automobila, koje su odbačene narušavajući izgled i ljepotu onoga što moramo čuvati, a to ne radimo.
Nekada smo sve te stvari kupovali, veselili se novom automobilu kako bi mogli otići sa obitelji na izlet, kako bi stvorili jedan viši standard za koji smo radeći skrbili svakodnevno.
Veselili smo se nabavci svakog komada bijele tehnike, koja tada nije bila jeftina, kako bi olakšali životnu svakodnevicu i više vremena posvetili druženju i obitelji.
Ali, kao da smo sve zaboravili, kao da nas je neka pohlepa tjerala na gomilanje, a ujedno neprimjereno odbacivanje onoga što smo godinama željeli i nabavljali kako bi nam život bio ljepši.
No, njihovim odbacivanjem tamo gdje to nije primjereno uništili smo ono što nam je čitavo vrijeme davalo smisao života i ljepotu.
Suprotstavili smo se Majci prirodi i ona nam je pokazala „ zube“.
Zatopljenje koje je zahvatilo čitavu kuglu zemaljsku dovelo je do otapanja ledenjaka , dovelo do presušavanja rijeka.......
Velike vrućine, toplinski udari koji su sve češći stvaraju atmosferu neopisivo tešku za disanje i život kako ljudi, tako i životinja. Visoke temperature, sa velikom vlagom u zraku.
Ljudi se sve više zatvaraju u prostore sa klima uređajima i tako na umjetni način, rashlađujući se, upražnjavaju ono što ostavlja posljedice na njihovo zdravlje.
U slučajevima kada tako visoke temperature potraju, nagomilana vlaga u zraku kao u kakvom uzavrelom „ kotlu“ odjednom eksplodira.
I tada se navuku tmurni oblaci, vjetar „zasuče rukave“ igrajući se sa prirodom.....
U trenu, kiša u obliku krupnih kapi ili pak led u većim oblicima „ nagradi “ svojom razornom moći područje koje zahvati....
Osim tuče ili olujnog nevremena , na područjima uz more znaju se pojaviti i tzv. pijavice.
Pijavice koje sve „ usisavaju „ u zrak , pod oblake......., nesmiljenom jačinom....
Osim požara, koji uslijed velikih vrućina znaju harati kuglom zemaljskom, tu su i poplave koje nastaju uslijed prevelike količine oborina uzrokovanih obilnim padalinama.
I onda, naprosto gdje god bio na kugli zemaljskoj ostaješ zatečen posljedicama svih vrsta nedaća koje vrebaju.
Osim navedenih, u novije vrijeme u našoj zemlji i podrhtavanje tla je puno češće nego prije. Čak se pojavljuje u područjima koja nisu trusna, u područjima u kojima nikada nisu do sada zabilježena.
Potres je nepogoda u unutrašnjosti zemlje, koja sa sobom nosi razornu moć. Uništava domove, uništava živote ljudi .
Ostavlja za sobom pustoš. Ono što je stvarano i građeno čitav životni vijek u trenu može postati ruševina. I tako su ljudi koji su imali nešto, uživali u tome tijekom svoga života, dovedeni u stanje da su ostali bez ičega smješteni u kontejnere.
Čekaju bolje dane, čekaju da njihovi domovi budu osposobljeni za stanovanje , a oni skroz uništeni zamijenjeni novoizgrađenim.
Treba vremena kažu, svaka katastrofa , a dakako to je i potres, ostavlja „ožiljke“ ali njihovo zacjeljenje fizičko i psihičko ipak dugo traje.
Nije lako, ali će doći.
Zemlja se pobunila, njezine tektonske ploče počele su se pomicati, smještaju se, premještaju, ispod, iznad kako stručnjaci kažu , te kada priroda „ odluči“ tlo će se smiriti kažu obični oštećeni ljudi.
Treba još jedno vrijeme, jer u području gdje mi živimo još uvijek nas potres „ ne zaboravlja“ . Tek toliko da ne zaboravimo, pojavi se nakon nekog vremena ( a nitko ne zna ,kada će ponovno zatresti ) sa manjim ili većim intenzitetom, bez obzira bila noć ili dan.
I sretni smo da jačeg potresa, onako razarajućeg kakvog smo doživjeli zadnjih dana prethodne godine, za sada nema. Ali to nitko ne zna ..... Oprezni smo, osluškujemo svaki prolaz kroz ulicu teškog teretnjaka, sretni da to nije potres.
Pogled nam se automatski zaustavlja na visilici koja osvjetljava prostoriju, jer je ona uz zveket staklovinja u ormaru i pomicanje polica, najbolji detektor te prirodne nepogode.
I uz sve to, ova virusna nepogoda koja nam „ visi“ svima nad glavom..... Sva područja svijeta je zahvatila.
Nešto za što nismo mogli vjerovati da bi moglo postojati, da bi moglo jednostavno „ zarobiti“ čitav svijet.
Promijeniti život svima na kugli zemaljskoj .
Unijeti strah među ljude, potištenost, bezvoljnost .
Pogotovo u vrijeme kada se život svede samo na najosnovnija kretanja vezana uz održavanje života, bez mogućnosti bliskih kontakata , druženja koja su itekako potrebna za psihološki život čovjeka. Čovjek je društveno biće, koje se održava bliskim kontaktom, a njegova dostupnost samo preko elektroničkih medija teško djeluje na njega.
Ali, tako je moralo biti.
Iako neki nisu vjerovali u pandemiju corona virusa, on je ipak odnio velik broj ljudskih života.
Ljude nama drage, poznate, nepoznate ......a mogli su biti među nama.
Nadamo se, da se broj novozaraženih neće drastično povećavati na jesen i da ćemo moći nastaviti novo normalno živjeti.
Na prirodne nepogode i katastrofe, osim kod potresa protupotresnom gradnjom, ne možemo direktno utjecati....
Sada smo već iskusili ono što možda nismo trebali, što se tiče globalnog zatopljenja i olujnog nevremena i naučili smo iz toga dosta.
Naučili smo poštivati prirodu, biti ekološki osvješteni, čuvati ono što nam ona daje.
Voljeti je.....
Nakon svega što smo doživjeli vidimo, da ove godine niti zelenilo u našim okućnicama nije kao prošle godine.
Ruže i ostalo cvijeće nije vedrih boja kao prije, a lišće pomalo uvelo visi na granama.
Nedajmo prirodi da ju napuste boje, da nestane živosti i optimizma za dalje......
Mi to možemo, samo moramo htjeti.....
Gordana Sedmak Jednačak