PROŠLOST OSTAVIMO IZA SEBE

Autor fotogafije: Ognjen Karabegović

Svatko od nas, bio u mlađim ili poznim godinama, ima svoju prošlost . Nosi je na svojim leđima kao križ sa više ili manje muke. Prošlost koja ga kao sjena prati kroz život , do kraja života .Od nje ne može pobjeći , ali nikako ne smije dozvoliti da ga ona „ zarobi „ kao omčom oko vrata.

 Tu prije svega mislimo na one trenutke koji su se izdogađali, onako kako osobno ne bi željeli, ali su ipak nastali. Trenutke koji su došli onako nenadano, učinili svoje i nestali.

Točno, ostavili su traga u obliku brazda na našoj duši ili su ovisi o njihovoj vrsti, ostavili sjećanje na trenutke sreće.

Iz prošlosti svaki od nas samo može „ učiti“ i puno toga „ naučiti“, ali samo ako hoće.

Može izvuči neku pouku , bilo da se radi o nekim djelima , bilo da se radi o ljudima.Godine , neki kažu da su broj , ali one sa svojim prolaskom i sadržajem pouka su za dalje.

One su, mogućnost da na vrijeme reagiramo , da nešto spriječimo ili da se obranimo . Isto tako , sve ono lijepo što prošlost nosi , također je „ zapisano“ u našoj duši .

Toga se trebamo češće sjetiti, jer će nam to dodatno razgaliti dušu i dati snage za daljni život.

Prošlost daje obilježje svakoj osobi. Od rođenja,doba odrastanja, susretanja sa stvarnim životnim prilikama.  

U godinama mladosti sve je tako naizgled lako i ništa ne izgleda nemoguće . Stoga se taj dio života smatra se najljepšim dobom života. Kada sve izgleda nekako bezbrižno, po sistemu „ lako ćemo“. Doba je to kada mladi ljudi stasaju i kreću u život. A oni te trenutne ljepote života i te mladosti tada nisu svjesni ..... Oni prosto hrle da idu dalje, da postanu stariji , da se obrazuju , ostvare svoje ciljeve koje su si postavili .

Kasnija razdoblja života donose sa sobom razne prilike ....., nekad toliko burne i teške . Čini nam se naprosto kao da ne prestaju. A onda , slijedi period kada sve pomalo krene i počne se pozitivno odvijati . Upravo , tih trenutaka kada „ pršti“ pozitiva na sve strane , moramo se sjećati.

Oni su tu da razviju vjeru u život , u bolje sutra . Vjeru da nešto teško ne može biti vječno i da je to zaista tako......

Zrelo razmišljajući, život je samo jedan.Da imamo dva života, možda bi tada mogli kalkulirati odnosno živjeti po zakonu sudbine, a u drugom onako po svome guštu.

A da li je to toliko bitno da se toga moramo prisjećati, da o tome moramo razmišljati. Da li je bitno da svoj um i svoju dušu time „ trujemo“.

Ali to ne postoji . Toga smo svjesni, živimo ovaj nama dan , život jedini. Pun turbulencija, pun događanja , pomiješanih sa lošim i dobrim stvarima.

Tješimo se da nismo jedini, da je to smisao života i da se moramo naprosto sami sa sobom boriti da se ne opterećujemo sa nečim iz prošlosti , što nas je povrijedilo, nešto što je ostavilo traga.

Ništa nije toliko „ crno“ da nakon što sjednemo , razmislimo i podijelimo sa nekom osobom koja nas razumije , ne bi našli načina da upravo to prebrodimo . Da, upravo to što smo mislili da nas je povrijedilo, da nas je ranilo .

Da jednostavno , ne možemo dalje. Da snaga u nama posustaje, da volja napušta tijelo. Boriti se za bolje dane, to je poanta života. To je misao koja nas mora voditi dalje.

Jer život, treba gledati i sa druge strane. One vedrije , ljepše, zabavnije.

Okrenimo se tome. Vjerujmo jedni drugima, budimo iskreniji i sa što manje „ figa „ u džepu.

Jasno je da su ove nedaće koje su nas sve snašle, neke u jačem , neke u slabijem obliku ostavile ružan trag . Ali svi mi koji smo iskusili i postali svjesni da može doći nešto za što nismo znali, niti smo mislili da bi se moglo pojaviti , sada u toj istoj nemilosrdnoj situaciji ipak sve to podnosimo „ stojećki“.

Moramo, jer drugog načina nema. Na to nismo, niti smo mogli utjecati.

 Svi mi „ ranjivi“ ,  jače ili slabije suosjećamo jedni sa drugima , jer smo tek sada postali svjesni prolaznosti i nepredvidivnosti.

Nikada ne znamo kada će nas opet snaći, ono poznato ili nešto novo. Ovo iskustvo življenja za danas, za sutra , ne smijemo zaboraviti.

A prošlost ostavimo iza sebe..... Na nju nismo mogli utjecati. Ona je data, „ odrađena“, zabilježena u negativnom ili pozitivnom smislu.

Svi mi smo „ krvavi „ ispod kože , imamo emocije, zapažamo , vjerujemo , nadamo se , ostajemo povrijeđeni sa upitom: „  Pa zašto tako i zašto meni ?“ .

Ali odgovora na to nema , možemo samo nagađati i sa time se opterećavati . S time živeći smanjujemo kvalitetu svoga života , svojih emocija , doživljavanja lijepih trenutaka .

Ne možemo se potpuno , poput cvijeta „ otvoriti“ da primimo one predivne trenutke koje život sa sobom nosi . Nosi , da nosi ..... Razmislimo , što nam se u zadnje vrijeme pozitivno izdogađalo i odmah će nam biti jasno da se isplatilo živjeti i nadati se .....

Ne kaže narod da :“ Poslije kiše dolazi sunce“ ...... Istina je , samo treba vjerovati .

Vjera je karika u lancu sreće ......Lanac neće ostati čitav ukoliko nema te karike ....,budimo svjesni toga. Lako je to reći , ali malo po malo , moramo sebe uvjeriti da je tako , te iz primjera koje vidimo u životu naći podkrijepu za takvo mišljenje.

Stoga ustrajnost, vjera je bit daljnjeg života, koliko god on nekad bio „ okrutan“ i „ zao „.

Sve će jednog dana biti bolje , jer vrijeme čini svoje, vrijeme liječi rane.

Samo molim Vas ne osvrčite se na prošlost .

Prošlost ostavite sa strane , ako je ikako moguće.

Gordana Sedmak Jednačak