Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

                                                           MOST  ŽIVOTA

MOST  ŽIVOTA
Autror slike: Nikica Jelic

Da li ste se nekada,  onako usput „ uhvatili“ da vam misli odlutaju ? Odlutaju nekuda daleko, daleko... Da ste se zamislili onako duboko i sjetno, pogotovo pri pogledu na neki most?

Dogodi se to, dogodi......

Pogotovo, jer most asocira na život. On pobuđuje emocije, sjećanja, ponekad i sjetu.

U tom trenutku osjetimo kao da je s jedne strane mosta prošlost , a s druge sadašnjost .

A u sredini njega, život koji „teče“, „ teče“....Nemilice.... nemilice....

 Teče sa svim svojim trenucima sreće, brige, žalosti i svega onoga što on sa sobom nosi. A ne nosi uvijek samo „ crno – bijele „ trenutke, nosi i one koje nastaju miješanjem tih dviju boja.....

Ali tako mora biti .... Tako je uglavnom svakome od nas.

Stoga rijeka i pogled na nju , na njezinu dubinu i raskoš  naprosto plijeni našu pažnju....

Zagledavši se u rijeku koja prolazi ispod mosta , nekada brzo, a nekada onako lijeno, gotovo neprimjetno......misli naprosto naviru.....

Čovjeku tako zagledanom u zeleno prostranstvo rijeke, sjećanja naviru. U tim trenucima prepušta se dojmovima, mislima, emocijama. Što ga to preplavljuje ? Da li je potpuno svjestan toga stanja ?

Osjećaj smirenosti, pa bunila, pa opet toplina nadošlih emocija. Emocija koje su nekako čudne, pomiješane sa sjetom i radošću....

 Da li je to moguće ?

Moguće je , kako ne..... Objašnjenje leži u tome da tijekom života čovjek ima toliko raznih događanja . Kako turbulentnih reklo bi se , tako i onako posebnih.

On ih naprosto nesvjesno „ sprema“ u dubinu svoga uma, u dubinu srca svoga.

Da.....ali on toga nije svjestan. On trenutno reagira. Onako kako mu racio i emocije nalažu.

 Ali nakon toga, sve ostaje negdje „zapisano“. Zapisano u njegovoj memoriji i tu negdje u srcu, duboko, duboko.

Bilo da su to lijepi trenuci, na čije sjećanje se nasmijemo i koji nam naprosto razgale dušu. Ili su to pak oni koje potiskujemo u sebi, jer ih se ne želimo sjećati.... 

Spremamo „ tamo negdje“, nadajući se da nikada više neće „ isplivati“ na površinu.

Ali varamo se..... Kada se najmanje nadamo oni su tu, podsjete nas da su još „živi“ i da nas samo žele podsjetiti na ono što je davno prošlo......

 

Makar nam to, itekako bolno bilo.

I to je dio života. Upravo to sjećanje na ono što smo već davno odagnali od sebe , čini cjelokupnost života.

 Mislimo da smo događanja proživljavanjem i prolaskom vremena zauvijek izbrisali , ali nismo . To sjećanje koje se povremeno „ javi“ je dobro da osvijestimo sebe , da ipak može biti  drugačije ...... i da je bilo .....

Ujedno da shvatimo da nešto što je prošlo mora biti podsjetnik i putokaz da se i takve stvari događaju. I ako nam pomisao na njih izaziva stisak u grlu, odmahnimo rukom i ostavimo to da i dalje „ čuči“ u prošlosti...... Neka je tamo, ne ponovilo se više nikada .

 A mi idemo dalje........

Idemo prema nečemu obečavajućem , nećemu koje će nam izmamiti osmjeh na lice...... Ne mora osmjeh na lice, može samo izazvati onu toplinu oko srca ........ Već je i to dovoljno i to nešto znači.....

Znači onome, tko to i zna cijeniti. Lijepe emocije neka preplave naše živote. Neka „ prekriju“ sve tužne uspomene i sva loša događanja, sva neslaganja, sva opiranja, sva nerazumijevanja......

Nemamo više „ vremena“ opterećavati se stvarima koje nisu bitne za daljnji naš život. Sa stvarima koje imaju utjecaj  na naš opstanak.

Život je tako kratak, da ga ne smijemo potratiti na ono na što ne možemo utjecati. Čak niti na ono što je prije bilo i što smo prošli te smo nezadovoljni njegovim ishodom.

Ne smije čovjek živjeti u prošlosti i sa prošlošću. Što se prije odmakne od tog osjećaja                                   „ zarobljenosti“ u nešto takvo , to će prije nadoći nešto na novom, sretnijem putu.

Putu kojim svi mi želimo kročiti i sa umom osviještenim i osvježenim krenuti u nova životna događanja.

Najgore je samo kukati, tražiti razlog da se ostane u takvom „ grotlu“, te da se ništa ne poduzima.

A kao da se  želimo riješiti svega balasta koje nas pritišće. Snaga uma i snaga volje kod čovjeka tu ima veliku zadaću.

Okrenuti novu stranicu u životu..... krenuti dalje, pronalaziti ljepotu u stvarima koje to zaslužuju.

Promatrati prirodu koja nas okružuje, jer ona nam itekako u tome može pomoći. Ona svojom svježinom i nepredvidivom ljepotom okružuje sve oko nas. Time nas dodatno ispunjava ......To nam puno znači.

Dobri odnosno dobronamjerni ljudi su također bitni kako bi se ponovno „vratili“ u ljepotu življenja. Druženje s njima, razmjena misli, iskustava ..... Dovoljno je razmjeniti pokoju rečenicu, onako u neformalnom druženju , uz jutarnju kavicu.

 

Upravo te riječi iskrenih osoba uz  miris željene jutarnje kave, čovjeka nekada naprosto „diže“.

Daje mu snagu za dalje, da se suoči sa onim što mu dan donosi , sa onim što mu je sudbina namijenila......

Jer nitko nezna što novi dan nosi, što ćemo sutra proživljavati i doživljavati. I koji će rezime na kraju dana biti. Da li ćemo sami sebi priznati da je današnji dan bio baš onako ok ili ćemo reći – „ ma opet ista zezancija „.....

Ali, nema tu puno filozofije. Usred mosta teče rijeka. Polako ili ubrzano.....ovisi..... Upravo tako se i život odvija.

Život teče kao rijeka, odlazi daleko, daleko u nepovrat.

Stoga iskoristimo ono što trenutno imamo. Živimo život kakav god je da je. Jer on je naš. On se više neće ponoviti. Niti ovako dobar, niti ovako loš.

 On je samo jedan . Jedan i što je najbitnije prolazan.

Proći će , a nećemo se niti snaći kako se ono kaže u vremenu i prostoru.

 Zar je već toliko vremena prošlo ? zapitati ćemo se i biti ćemo svjesni te činjenice tek kada se dobro pogledamo u ogledalo......

Vrijeme je ostavilo trag na našem tijelu, na našem licu, na našoj kosi . Na našim očima u kojima nema više onog nekadašnjeg sjaja.......Očni kapci već su pomalo spušteni , vid oslabljen .....

Naočale nam pomažu da još nešto pročitamo, nešto zamjetimo , a srce da nešto osjetimo .

 Ali znajte još nije kraj....

Još je dosta vremena pred nama. Ne smijemo se opustiti , prepustiti vremenu ..... biti će još lijepih trenutaka i sunčanih dana . Treba ustrajati i treba vjerovati . To je cilj života .

Ne predati se nikada.

 I kada  apatija zavlada dušom i kada kosa zabijeli...., pa i to je dio života koji može itekako biti kvalitetan ako ga znamo osmisliti i uživati u njemu. Samo čuvajmo zdravlje tijela, a dakako i duha. Od srca Vam to želim ......

 

GORDANA SEDMAK JEDNAČAK

 

 

 

 

 

 

 

 

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.

NAVIGACIJA