BILJKE NAM "GOVORE"
Ukrasiti okućnicu baš onako za svoj gušt, nešto je što čovjeka doslovno rečeno, duhovno ispunjava. Pogotovo kada biljke, bilo ukrasni grmovi, ruže, pokrivači tla ili jednostavno jednogodišnje cvatuće biljke, pokažu cilj svojeg postojanja. Da...... izgledom pokažu zašto postoje i zašto ih sadimo, njegujemo i veselimo se njihovom što duljem životnom opstanku.
Prihrana, orezivanje, planiranje, odstranjivanje korova da bi mogle slobodno „disati“ uvjet je da imamo primamljive i oku ugodne biljke.
Stoga kada ih nabavljamo svakako treba voditi računa o prostoru kojeg imamo, planiranju lijehe gdje ih želimo uklopiti u naš „ okoliš“.
Voditi računa da to bude skladno, kada dođe vrijeme cvatnje, te da to svojim bojama bude usklađeno i čini nekakvu, nazovimo to tako „ cjelinu“.
Nikako to ne činiti na način , da ih zasadimo tamo gdje trenutno ima mjesta......
Jer ako i to napravimo, to neka bude privremeno, dok ne iznađemo bolje i prihvatljivije rješenje. Rješenje koje će ostati trajno, gdje će biljka moći raširiti svoje korijenje i grane . Ona mora imati „ zraka“, ona mora imati „ mjesta“. Tek tada će biti lijepa, baš onakva kakvu želimo.
U svojem cvjetnjaku napravila sam lijehu sa niskim crvenim sitnim, rekli bismo to tako "ružicama". Tako nježnog cvata i tako sitne...... Crvene, zamjetne boje, a djeluju tako krhko i nježno.
Na granama pravi grozdovi malih cvjetića, sa isto tako nježnim listićima....... Sve tako nježno i romantično.....
Bile su u početku niske i tako sam ih i oblikovala da se previše ne šire i da ne uskraćuju mjesto biljci pored sebe, koja također mora imati mjesta za "život".
No, ovog proljeća odlučila sam ih pustiti da rastu, onako kako "žele"..... Da se prošire na stranu kojoj su trenutno stremile, ali da druge biljne vrste koje su u blizini , tim širenjem nisu ugrožavale.
I što se dogodilo?
One su se uzdizale sve više i više......
Grane su rasle u vis, a na njima „grozdovi“ crvenih, sitnih cvjetova.
Kao da su bile „sretne“ svojim stremljenjem prema zidu stare pecare .......
Kao da im je bilo na „ umu“ da svoj zadnji ovogodišnji cvat završe, penjući se na crvene cigle pecare i naprave lijepu sliku kraja svoga ovogodišnjeg životnog puta.......
I stvarno......
Gledajući ih na fotografiji kojom su ovjekovječene u svojem naumu, ne možemo ostati ravnodušni.....
Stoga, prirodu treba pratiti, treba uživati u njoj .
Treba svakako povezivati slike iz prirode sa "slikama iz života".
Puno toga, može se spoznati i možemo naučiti.....
Primjetiti treba promjene koje priroda sa sobom nosi, kako se ona naprosto bori i kako stremi k nećemu .
Nekada uspije, a nekada stane na pola puta , jer više ne može . Ali, drugi puta nakon što skupi snagu, krene tamo gdje je stala......
To nam može biti jako lijepa pouka za život.
Pouka za sva proživljavanja vezana uz neke nedaće, previranja, događanja i stremljenja koje život sa sobom nosi .
Hibiskuse ljubičaste i bijele boje posadila sam zajedno na jednom mjestu u vrtu i to tako, da sam ih pomiješala, tako da pri cvatnji budu "melem" za oči.
Uspinju se oni tako, nekoliko komada ljubičastih, raširenih na sve strane , te s njima sljubljeni bijeli koji također nemilice pružaju svoje grane na sve strane.......
Smjenjuju se cvjetovi ljubičaste i bijele boje ili pak kao i trenutno kod mene, cvatu istovremeno. Kao da se natječu u cvatu. To je njihov posljednji ovogodišnji cvat.
Zelene grane su pune „sočnih“ širokih listova, koji kao "lepeze" obujmljuju sve njih, kao da ih "grle".
Kao da žele pokazati zajedništvo, sljubljenost iz koje proizlazi ta bujna cvatnja.
Ta cvatnja, još koji dan ove godine .......
A onda polako će cvjetovi otpadati , grane se sušiti , listovi otpadati , jer jesen svakim danom je sve bliže.
"Korakom" polaganim , dan po dan postati će mjesto koje će biti spremno čekati novo buđenje, slijedeće proljeće.....
I tako, godinu po godinu, pa dok izdrže..... dok im korijen bude mogao crpiti hranu iz zemlje .....
Baš kao i čovjekov život, nastavlja se dalje .......
Tako i čovjek "korakom" laganim, dan po dan prolazi kroz život i čeka bolje sutra .
Eto, vidite kako nam biljke na svoj način govore o životu.....
Daju pouku, da ne odustati sve dok i atom snage postoji.......
To je zakon prirode ..... to je zakon života......
Gordana Sedmak Jednačak