MENI NAJLJEPŠA I NAJDRAŽA HALJINA

Već duže vrijeme, želja mi je da napišem priču o svojoj haljini. Ne običnoj, nego meni najljepšoj i najdražoj. Istinitu priču, o haljini koja još uvijek krasi moj ormah. Ona je svevremenska po kroju i po izradi. Ono što je izdvaja od ostalih, je njezina prošlost.

Haljina koja priča svoju osebujnu priču. Priču stvarnu, istinitu.

 Pogled na haljinu  izaziva sjetu i emocije. Ma, pregršt emocija......

Emocije izazvane uspomenama , emocije vezane za prošlost  jednog odrastanja. Ne samo odrastanja , nego i završetka školovanja u drugom gradu, koje je nosilo sa sobom posebne trenutke. Trenutke nepoznate, trenutke snalaženja, učenja, neizvjesnosti , trenutke veselja, a nekad i tuge. Ali to je ono što studenski život sa sobom nosi.

Moj studenski život polako se privodio kraju. Očekivao me taj predivan događaj o kojem  sam maštala. Čin promocije, čin dobivanja diplome.....

Već ranije me zaokupljala misao, da ne bi bilo loše taj svečani čin doživjeti u nečem što će biti posebno, baš moje.

Ujedno da ne bude prevelik teret roditeljskom budžetu , jer su financijska sredstva roditelja jednog diplomanda bila već dobrano iscrpljena, zbog troškova koje je nosilo školovanje u drugom gradu.

Taj doživljaj željela sam povezati i sa onim što će svojim nastajanjem ostati duboko pohranjeno u mojim mislima. Ostati će trajna uspomena u mojem ormaru, uspomena na jedan dio moga života.

Htjela sam da za taj svečani čin dodjele diplome, izgledam elegantno, drugačije. Stoga je odluka nastala kao plod moje duboke želje. Želje koja je dugo „ čučala“ u meni i uvijek mi se vraćala u misli, mameći osmjeh na lice.

Ma, mogu ja to. Odlučila sam, pa kako ispadne. Ako ne uspijem, snaći ću se i  naći nešto zamjenski , skromnije obući.

 Krenula sam u nešto nepoznato i riskantno. To je bio izazov koji mi nije dao mira, morala sam to naprosto probati  izvesti......

Stalno me, nešto tjeralo da krenem.....

Iako sam već  kroz srednjoškolsko razdoblje i studij, izrađivala neke jednostavnije odjevne predmete štrikanjem i heklanjem kako bi upotpunila i uljepšala svoju garderobu , ovo je ipak bio „malo veći zalogaj“.  Trebalo se usuditi uči, u te nepoznate kreativne vode.

 Ali na kraju sam si odlučno rekla, da moram napraviti odjevni predmet koji će me podsjećati na te prekrasne dane odrastanja i završetka jednog lijepog životnog razdoblja.

 Stoga je bilo krajnje vrijeme da pomalo osmišljavam kako će izgledati haljina koja će izaći iz moje male „ radionice“ kreative, tih davnih studentskih dana.

Inspiraciju sam potražila, šetajući ulicama metropole zagledavajući izloge butika. I to ne butika sa tvornički izrađenim tekstilnim predmetima, nego izloške privatnika krojača, modista.

U to moje doba, bili su to butici koji su na lutkama u izlogu prikazivali maštovitost i darovitost pravih majstora zanata. Tada je bilo puno obrtnika, kako privatnih obućara , torbara , modista , šnajdera , kreatora i dizajnera , krojača .........

Zadivljujuće je bilo gledati njihove uradke .....

 Prolazila sam često pokraj njihovih izloga i svaki puta ( često su mijenjali izložbene eksponate )                  „ naparila „ oči na toj divoti.

Divota boja, koje su pomno birane da bi kreacije izgledale što impozantnije , raskošnije . Materijali bogati teksturom . Ovisno o komadu odjeće npr. izloženih haljina radilo se o svili , organdiju , šantungu , muslinu, žoržetu,  kvalitetnom pamuku protkanom raznim nitima , pa tzv. teškoj svili koja je bila jako rekli bismo zahvalna,  jer je vrlo lijepo „ padala“ niz figuru.

 Bilo je tu ornamenata tkanina zanimljive teksture , raznih točkica, geometrijskih oblika, pepita uzorka, udubljenih ornamenata ili pak izdignutih, koji su tkanini davali zanimljiv izgled......

Svaka haljina na izložbenoj lutki stajala je kao salivena, krojevi zanimljivi. Haljine su znale biti blago strukirane , tek toliko da lagano prate liniju tijela. Pri dnu završavale bi sa nekim efektnim volanom ili lijepo složenim faldama.

Krojevi su bili stvarno posebni. Bilo je tu haljina rezanih u struku, a u donjem dijelu se širile u polukrug  ili puni krug . Tako su stvoreni vrlo elegantni „ valovi „ koji su davali posebnu čar haljini.

U gornjem dijelu haljine, obično su bili lagani dekoltei i male naramenice . Ukoliko je haljina bila zatvorenog tipa , oko vrata bila bi okrugla tzv. bubi kragnica ispod koje su slijedili mali sitni gumbići , ili uzdignuta kragnica koja se mogla lagano preklopiti s prednje strane u slučaju da se haljina zatvarala odozada na cif . Ma, bilo je razno raznih kombinacija . Svaka je bila drugačija ......

A što se tiče boja , ma to je bila „ fešta“ za oči......Od jarkih boja sunca , narandžaste , žute , potom plave, zelene, bordo, ružičaste do vrlo nježnih pastelnih boja kao što su boje voća npr. maline, vanilije, mente...... No, bila je zastupljena i bijela, a bila je i poneka crna za izuzetno svečane prilike......

Ali , ja sam se kod odabira boje tkanine zadržala na umjerenijoj bordo varijanti. Upravo zbog toga što je to bio dopodnevni događaj , te boja , kroj i dužina ipak su morali biti tome prilagođeni.

Moja haljina duljine nešto ispod koljena sa ravnim krojem , te pasicom od istog materijala kojom se mogao lagano naglasiti struk. Dugi rukavi sa naglašenom širom pasicom oko zapešća ruku. Rub haljine , okolo naokolo ukrašen bogato složenim faldama. Falde pričvršćene i zapeglane tako da se lagano otvaraju prilikom hoda......

Tu kreaciju osmislila sam kako bi haljina bila dugo iskoristiva, odnosno  za neka buduća događanja. U svojem daljnjem životu imala sam prilike još par puta je obući , jer svojim krojem je pristajala i kasnijoj popunjenijoj figuri tijela. Pri tome je uvijek izazvala pažnju posebno ženske populacije.....

Posebno sam se nadahnula  kreativnim radom i savršenim haljinama poznatog  zagrebačkog  modista, majstora svoga zanata gosp. Rikarda Gumzeja. On je u to doba bio vrlo cijenjen obrtnik , sa svojim posebnim izričajem i maštovitom izradom odjevnih predmeta.

Gledajući njegove izložene haljine, koje su mi cjenovno bile nedostupne , jednostavno sam inspiraciju našla u jednoj od njih. Inače, on je bio nadaleko poznat po ukrasima na svojim haljinama. Modni kreator koji je imao butik visoke mode sa luksuznim modelima. U njih je uklapao izvorne narodne vezove, koristeći tradicijske motive.

 To je bio unikatni, tradicijski vez na svakoj od  haljina. U svaku haljinu utkao je duh narodnog veza i tako dao doprinos očuvanju tradicijske baštine. Takav odjevni predmet , haljina ili tunika ukrašena interesantnim vezom, bio je itekako u trendu.

Stoga sam, nakon što mi je sašivena haljina prema mojoj skici , prišla njezinom „ oplemenjivanju“ vezom. Taj vez sam iskombinirala iz nekoliko tadašnjih modnih časopisa. Napravila nekakvu svoju shemu ispunjenih ruža, vitica, latica, lančića ......koje sam prenesla na tkaninu haljine.

Po tako sačinjenoj svojoj shemi veza koja je u načelu bila jako slična onima koje sam susretala na haljinama gosp. Gumzeja , počela sam novu tehniku ručnog kreativnog rada. Vezenje sa mulineom, svilenkastim i mekanim ispočetka nije bilo osobito uspješno, ali polako i sa upornošću pokazivao se napredak.

Orukavlje, odnosno manžete na haljini koje su bile namjerno sašiveno šire, također sam ukrasila vezom.

Znači  prednji dio haljine, praktički od vrata do struka bio je ispunjen prekrasnim bogatim vezom.

Zagasita bordo boja i lijepi svjetlo sivi bogati vez, dali su posebni štih haljini. Uz dodani remen od iste tkanine ukrašen samo po rubu tankim lančićem veza , haljina je izgledala veličanstveno.

Dugo , dugo sam radila moju najdražu i najljepšu haljinu. Nije bilo lako napraviti , jer vezenje pogotovo svilenim mulineom bilo je itekako zahtjevno. Morala sam raditi po danu, kako bi pazila da mi konac za vezenje bude ravan te da se ne zamrsi, jer tada se ništa ne bi moglo napraviti. Tada kroz  iglu takav konac se nije mogao provući , a kamoli da bi se napravio neki ornament.

Bili su to lijepi trenuci. Trenuci za sjećanje. Sjećanje na nastajanje haljine u kojoj sam primila svoju diplomu. Bila sam posebno ponosna, na ono što sam ostvarila kako na polju studija, a tako i kreative.

Moj predivan dan,  u mojoj kreaciji . Sjećam se, bila sam jako uzbuđena , jer sam zadnji dan još korigirala nešto za što sam smatrala da treba popraviti . I onda pod posebnim stresom i emocijama haljinu peglala. Peglala falde na njezinom dnu da se lijepo slažu jedna za drugom , peglala vez na orukavlju. I na kraju sa posebnom pažnjom, prišla peglanju prednje strane haljine bogato  ispunjene sivim svilenim vezom....... I to sve objesila na vješalicu da čeka sutrašnji za mene dan.

Moj veliki dan u mojoj najdražoj i najljepšoj haljini koja i dan danas krasi moj ormar i podsjeća na te prekrasne trenutke njezinog stvaranja......

Ostaje za uspomenu meni i danas sutra mojoj djeci .........


Gordana Sedmak Jednačak