Kolumna Gordana Sedmak-Jednačak

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

OSNAŽIMO UM I TIJELO

OSNAŽIMO UM I TIJELO

Izvor fotografije

Nakon svih dana proživljenih ,napetih,punih neizvjesnosti ....svakim danom postajemo druge osobe . Osobe zaokupirane svojim mislima .

Misli nam lutaju negdje daleko, a mi kao da još uvijek ne možemo pojmiti što nam se, u tako kratkom vremenu , izdogađalo.

Izdogađalo toliko toga različitog i tako užasno lošeg. Pitamo se, kako to, što je uzrok tome i zašto baš sada ??....

Odgovor tražimo , ali nam ga nitko ne može dati. Nemoguće je odgovoriti na tako teška pitanja. Jer odgovor nije nimalo jednostavan niti lagan.

On je sačinjen od nečega nerazjašnjivog , što je iznad mogućnosti svjesne, realne spoznaje.

 Pregršt je nedoumica, činjenica, nevjerica, od promjena ljudi,njihovih postupaka, žestine prirode i njezine burne reakcije, od čitavog spleta čimbenika koje je nemoguće dokučiti.

Ne postoji osoba koja bi mogla dati odgovor na to pitanje.

Nastale okolnosti učinile su to što su učinile. O tome se ne isplati razmišljati , gubiti energiju koja nam je potrebna da krenemo i da idemo dalje . Naprijed , a ne nazad . Što je bilo , bilo je. Nemojmo se okretati......

 Svima nama su okrznuti životi , nekome više drugome manje. Obim je različit , kako nas je dohvatilo.

 Ali su svakome....., za sigurno , bez iznimaka.

 Svi smo osjetili gorčinu stvarnosti iznenadnih događanja. Ničim izazvanih događanja koje su se pojavile onako nepozvane, kao da su vrebale „ iza ugla“.

Kao da su nas željele zaskočiti i zavezati nam „ omču“ oko vrata.

Nisu nam dale „ disati“, vjerojatno smatrajući da smo iskoristili svoj životni joker.

A svi mi željni smo ( kako oni mladi, tako i stariji ) onoga života, onakvog kakav je prije bio. Bez obzira što je i on nije bio nešto predobro , ali je bio naš ustaljen.

Osrednji gdje smo se borili sa svakodnevnim problemima, razmišljanjima kako dalje, kako se financijski „pokriti“ , kako podići djecu, kako stvoriti nešto .

Kako pomoći svojima pa makar i sa onim što malo imamo. To smo radili iz srca i veselili se tome , pa makar je to više bio znak pažnje , jer više za više nismo imali .

Osim toga, misli su nam bile okupirane kako se kroz daljnji život provući sa boleštinama koje su nas već počele, po prirodi i starosti , nagrizati.

Kada to promatramo iz današnje perspektive , to sve  je zanemarivo i neusporedivo sa ovim što nam se izdogađalo u zadnje skoro dvije godine. A mislili smo tada da nam je teško .....

No zadesilo nas je ovo  novo stanje koje već traje i trajati će. Stanje koje nas mori sa pitanjem što i kako dalje ??

Nakon pandemije koja nam je iz temelja promijenila život , trebalo je nastaviti živjeti. Nije bilo lako, ali smo morali.

 Morali smo , isprva zatečeni , pribrati se . Potom polako „ stati „ na loptu i prilagoditi se tim izvanrednim okolnostima .

Maske su postale dio našeg outfita, naša druženja sa najmilijima jedno vrijeme su bila onemogućena, da bi kasnije došle mjere ograničenja u brojčanom obliku. Ograničenja vezana uz proslave ,          vjenčanja, pričesti , krizme, sprovode, kulturna , te ostala društvena događanja ......

Postajali smo sve više osobe zatvorene u svoje svjetove sa mogućnošću da ponekad „ utažimo“ želju da budemo sa drugima , da prozborimo koju riječ onako uživo.....

Ostavilo je to posljedice na našu psihu ,pogotovo naše mladeži . Mladeži željne zabava , plesa, veselja, susreta , šetnji i svega onoga što čini doba mladosti.

Sve se  više toga odvijalo on line .....preko facebooka ....preko društvenih mreža.

Odrađivali su se poslovi od kuće, djeca su imala on line nastavu. Znanje koje su stekli na taj način nije polučilo onakav rezultat kao kada, u učionici mogu interaktivno sudjelovati u nastavi.

Osim toga, onaj dolazak na nastavu među svoje vršnjake, ona željna zvonjava nakon završetka školskog sata i druženje na hodnicima te zbijanje nepodopština svojstvenih tim generacijama , sve je to izostalo .

Sve je to nedostajalo . Čak i odlazak na igrališta kako bi bili tjelesno aktivni , igrali nogomet, rukomet , košarku ..... Jednostavno kako bi uživali u igri, smjehu, zraku....

Kada je došlo vrijeme popuštanja mjera, odnosno dozvoljena veća okupljanja , svi su pohrlili van. Željeli su da se ponovno vrate u bivši život , bili su „ gladni „ normalnog  nekadašnjeg života.

Svi  smo postali svjesni da je ono što je bilo nekada, bilo tada, a kada će biti ponovno vidjeti ćemo.....

A bilo je tako dobro .

Potres je još jedna nedaća koja je, pogotovo u ovom dijelu naše Banovine, pokazao da ništa više nije isto.

Da ne možemo biti mirni i spokojni .Strašne sile su se spojile, energije ogromne snage. A zašto ? pitamo se .......

Mnogi nakon što su im domovi porušeni ili oštećeni , nalaze se u nužnom smještaju .

Nije im lako. Čekaju da se jednog dana vrate u svoje obnovljene domove , u svoje novoizgrađene kuće. Strpljivi su, iako im svaki dan kroz glavu prolaze razne misli neizvjesnosti i tuge.

Ali sve to će jednog dana biti ružna prošlost . Biti će oni u svojim domovima , u svojim naseljima , u svojim gradovima.

Šetače ulicama, koje će možda biti okružene čisto drugačijim građevinskim zdanjima , ali će oni znati da je to njihov kraj .

Njihov kraj gdje su živjeli, kraj u kojem ponovno žive.

Kraj koji nisu napustili nego su snagom volje i vjerom i nadom dočekali dan povratka . Povratka u drugačije, ali ipak na njihovoj zemlji.

Moramo se snažiti , kako i u dijelu virusa , tako i potresa ..... tih nedaća koje će morati jednom nestati.

Ne smijemo klonuti duhom. Nada je ona koja posljednja umire.

Snažiti tijelo da izdrži , jer je i ono tako bitno za naše postojanje . Tijelo koje ne smije odustati , ne smije se predati . Ono to neće , ako mu mi to ne dopustimo .

Puno je u životu nedaća kroz koje čovjek misli da neće moći proći , opusti se , nađe se u situaciji da jednostavno ne vidi izlaza i da mu je svega dosta .....

Ali odjednom se pojavi neka unutarnja snaga ...... snaga vjere u uspjeh .

Snaga i nada . Tijelo kaže da odustajanja nema , a duh mu se pridružuje u toj nakani .

Stoga, svemu jednog dana dođe kraj , pogotovo ružnim stvarima. Treba vjerovati u to i to je već prva stepenica ka „ svjetlosti“.

Doći će taj dan , osnažimo svoj um , svoje tijelo , svoj duh ..... to nam svima treba..... za bolje sutra.

Gordana Sedmak Jednačak

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.

NAVIGACIJA