Suosjećanje na djelu

 

I to da vidim......
Znate kako se kaže....kad izađeš iz kuće, prvo na što naiđeš (situaciju, događaj, čovjeka, priliku) to si privukao. To si ti.
Izlazim u 9 sati u jutarnju šetnju s pesom. Divan dan danas....hvala Ti bože!
Boni njuška a ja uživam okupana suncem. Najviše volim početak jeseni...kraj ljeta, kako god.

kolumna

Ispred mene stara gospođa vuče neke kese, gega se s noge na nogu . Izaziva suosjećanje. Tugu.
Iza mene majka vozi na biciklu svoju malu curicu, stara mislim 1,5 god. Možda dvije? Dođe do stare bake i kaže: Gospođo vidim da vam je teško, da li bi htjela da vam pošaljem vrečice do kuće ? Baka šuti i gleda. Mislim, meni to ne bi bilo teško ,samo ako mi dozvolite. Taj grč na licu, tu bol koju je bakica prenijela na nas bila je ...kao da se sva tuga svijeta smjestila u njenim očima. Rekla je....napokon: ne treba draga gospođo, navikla sam ja. Šta je ponos! Doći ću ja danas doma, nisam tako blizu i neću vas gnjavit. Majka je inzistirala još nekoliko trenutaka...ali nije uspjela.
Ono što me šokiralo, dijete je imalo pune oči suza i brisala ih rukom. Suosjećanje na djelu!
Majka joj obrise suze i sjedne na bicikl ponovo....pa kaže: Mami ja bi te pratila, mogu dolje? Žena ju spusti sa njezine stolice, nisam ni primjetila da je malena bosa. I krene lagano....dalje. Malena bosa trči za njom. I smije se...Smije se kao da joj je mama dozvolila da se spusti sa tobogana. Pratila sam ih pogledom....curica je trčala nekih 400 m a onda su nestale iza ugla.

Ova majka nije siromašna žena. Znam procijeniti. Ova majka je jedna mentalno jaka žena koja svoje dijete odgaja u čvrstu osobu.
Ona zna šta će sutra dobit za uzvrat. Ona pušta malenoj na izbor. Hoću trčat. Trči ! Hoću bosa! Idi!

Deset metara dalje ususret mi dolazi žena... Vozi bebu u kolicima. Veliku bebu. Preveliku za kolica. Zatrpala ju onim pelenama koje (ja ne mogu razumit) služe kao zavjesa protiv sunca. Velika beba vrišti iz petnih žila. Žena trese kolica i pjeva 'Taši taši ta na na'...
Gledam i zaboli me glava od nervoze pred mojim očima. Dođe do mene pa mi kaže (dok moj seronja pokušava zapišat bebina kolica) : Ma jeste vidila gospo onu ludu ženu kako se vozi na biciklu a curica bosa trči za njom?
Jesam!
Svakome Bog da dijete, kaže ona. A vi gospodjo, jeste čuli kako se djevojčica glasno smije? Šuti.....Ponovim pitanje. Šta mislite zašto se malena tako smije?. Šuti. Zato što joj paše. Zato što je sretna. I zato što je imala pravo izabrati hoće li se voziti na biciklu ili trčati. Šuti. Gleda me ko tuka.
A vaša velika beba...prekine me, to mi je unuče...vrišti. vruće joj je u toj debeloj majetini . Vi u kratkom rukavu. Nema izbora... s tom krpom na kroviću....nedate je suncu... Hoda li vam curica?...pitam. Hoda,hoda.....kaže. Pa što onda ne hoda? Šuti.
Nemam ja vremena nju hodat...prozbori. Možda da ste na biciklu bi bilo lakse...kažem...kao ona majka koja vas naljutila. Šuti.

E svijete moj.... svakakvih nas ima.
Ne miješam se u izbore ovih dviju žena...samo hoću reći: ne osuđuj, ne kritiziraj! Pusti! Ama pusti sve što te se ne tiče!! Ko si ti? Ko sam ja? Ko smo mi?

Vraćam se na početak. Kad živiš trenutak onda primjetiš ovakve stvari. Jednostavno vidiš. I čuješ.
Izašla sam van iz kuće i naletjela sam na HRABROST, SLOBODU, SUOSJEĆANJE .
A onda se pojavio i KRITICIZAM kojem sam, iskreno, mogla prešutjeti. Ali nisam. Jer, držim da treba reći iskreno šta misliš ....ako ti se već obrate.
Ali..... u srcu, kući sam donijela bosonogu djevojčicu i njezin smijeh još mi odzvanja u ušima.

Autor: Kamelija Salopek



Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.