Mjesec dana besplatnog putovanja
„Europska unija razmatra ideju o tome da svi 18-ogodišnjaci u Europi dobiju InterRail kartu kako bi mogli mjesec dan besplatno putovati po kontinentu i bolje ga upoznati.“
Napokon je i to stavljeno na stol, napokon, jer nakon beskrajno puno probnih balona, od Marshallovog plana za Europu do pitaj boga kojih sve drugih spinova, ovaj se čini realan, iako će i on trebati proći proceduru, a koja je, ako ćemo o Europskoj uniji, očajno duga.
„Europska komisija čvrsto podupire ideju da se to pitanje treba razmotriti“ kaže povjerenica za promet Violeta Bulc pravdajući ovu mjeru smanjenom emisijom stakleničkih plinova. Ok, neka je i zbog smanjenja emisije stakleničkih plinova.
Uglavnom, radilo se o spinu ili ne, ideja je u osnovi dobra, jer je to ono što mladima treba. Kao što onima malo starijima trebaju barem kakva takva jamstva da mogu pokrenuti svoje poslove i da ne ovise ili o roditeljima ili o javnosektorskim poslovima (ako ćemo o nama, a čije zaposlenike ne bez razloga nazivamo uhljebi), primjerice, jako bi me veselilo da EU pokrene programe kreditiranja po najpovoljnijim uvjetima onoga čime se ionako bavim godinama, ali mi nužno treba još sredstava zbog širenja posla i povećanja kvalitete. No, kako stvari stoje, to će se dogoditi kad ću imati oko 60 godina, i onda će me mučiti primjerice dugotrajna opstipacija, problemi s prostatom i opaljena kriza srednjih godina, a sigurno mi neće biti stalo do InterRail karte.
No što je mladima tako fascinantno u putovanjima? Teško je to reći, možda bih mogao navesti neko svoje osobno iskustvo, no ne vjerujem da je moj poticaj za adolescentska i young adult putovanja bio istovjetan nečijem tuđem motivu. Danas me ne draže nikakva putovanja, mogu slobodno sjesti u auto, vlak, avion, brod i kao torba otputovati doslovno bilo gdje, bez putne groznice i uzbuđenja od nepoznatog (iskreno, u posve nepoznato ne znam bih li i otišao), a gdje očekujem barem istu razinu komfora koju imam i doma, dok me avantura sa spavanjem u nekim komunama, u vrećama za spavanje na kolodvorima ili dormitorijima u hostelima nimalo ne privlači, hoteli mi izazivaju osjećaj depresije, nekome se ne volim uvaljivati u stan, a još me manje privlače neke napušene zajednice nakon kojih bi trebao razdoblje oporavka od godišnjeg odmora. Dakle, ako baš moram, najradije idem na dan-dva i odmah trk nazad, nije ni bitno što bih npr. trebao voziti 600 kilometara.
Ipak, biti adolescent od 18 godina, dobiti ovakvu priliku, oputovati Europu, biti danas u Zagrebu, sutra u Wroclawu, do kraja tjedna u Berlinu, pa u Stockholmu, pa napraviti veliki skok na jug, proći Amsterdam, Pariz, Madrid i završiti u Lisabonu, zaista, to je stvarno rijetka prilika, putovanje života, pa čak i da mi netko da besplatnu željezničku kartu, poduzeo bih ga tek tako, iako sam već manje-više sve to skupa prošao. Pregrmio bih svoj komfor za jedno ovakvo putovanje iz gušta. Meni su osobno neka od putovanja iz toga vremena kada sam i sam imao od 18 do 24 godine značila i bitnu prekretnicu, recimo to prag odraslosti, točku nakon koje više nikada nije bilo povratka u rodnu kuću.
Putovanje predstavlja veliki izazov, naročito ono prvo samostalno, ono je uzbudljivo, moguće da nosi i posve nova iskustva, barem što se tiče 18-godišnjaka, moguće da nosi i zrnce rizika, avanture u pravom smislu riječi iako je putovanje Europom ipak preuzetno nazvati pravom avanturom. I ne, nije to samo ideja da se transferira novac iz EU proračuna u željeznice, štoviše, možda je to stvarni cilj, kao i ono smanjenje emisije stakleničkih plinova, ali who cares, dobio si besplatnu kartu, nađi društvo, sjedaj na vlak i pravac Trst – Milano – Nica- Marseille – Barcelona. Nakon toga kreni po izboru. To je u biti priča o upoznavanju vlastitog kontinenta, u biti vlastite zemlje, o poznanstvima, o onome što smo kao klinci gledali u onom romantičnom Before Sunrise s tada i zauvijek u vremenu zamrznutima Julie Delpy i Ethanom Hawkeom i njihovim beskrajnim filozofiranjima i neprekidnom odgađanju očekivanog… Da, putovanja nisu nužna, ali su svakako preporučljiv začin života. Moguće i točka preokreta ne samo za pojedince nego za cijelu generaciju.
Samo da priča nije još jedan bezvezan spin.
Autor: Milan Zagorac