Novogodišnje odluke
"Ako ostanete u proizvoljnim i umjetno stvorenim granicama, hodat ćete između dvaju visokih zidova: tako ne vidite neizmjernost svijeta. Ali ako razbijete zidove koji ograničavaju pogled, te ako ta neizmjernost i beskrajna nesigurnost potaknu strah, onda se u vama budi drevni spavač, čiji je glasnik bijela ptica. Tada trebate poruku starog krotitelja kaosa. U tom vrtlogu kaosa živi vječno čudo. Vaš svijet tada postaje prekrasan. Čovjek ne pripada samo uređenom svijetu, već on također pripada svijetu čuda svoje vlastite duše." (C. G. Jung. Crvena knjiga, Liber Novus, str: 228-229.)
Baš smo dosadni i sebi i drugima s tim novogodišnjim odlukama: neću pušiti, dobro, barem ću smanjiti pušenje, neću jesti masno, brinut ću o svojem zdravlju, udomit ću mačku/psa, vodit ću više računa o svojim roditeljima, bit ću obazriviji prema kolegama na poslu, bit ću marljiviji, manje ću se zaduživati, racionalnije ću trošiti, počet ću raditi u pučkoj kuhinji, pomagat ću u socijalnoj samoposluzi… I tako dalje i tako dalje.
Bullshitting. Nikad ništa od toga. Naime, ljudi smo, svi smo ispod kože krvavi: zašto bih prestao pušiti ako to nikome ne smeta, zašto bih jeo manje masno, ako se ne vidi ništa i nisam doživio tri srčana udara, a nemam čak ni problem s trigliceridima i šećerom, neću udomiti ni mačku ni psa jer će mi a) uništiti biljke po stanu, b) zasmrdjeti ga i c) morat ću brinuti o njihovoj higijeni ili ih, nedajbože, voditi u šetnju, naime, psi su dozlaboga dosadni po tom pitanju. Ovo o roditeljima, pa, čuj, zdravi su još, neka brinu sami o sebi, nazvat ću ih telefonski i riješio sam problem, a kolege na poslu ionako nisu zaslužili godinama, ma što godinama, desetljećima da se prema njima odnosim manje cinično nego do sada, marljiv sam i do sada, zašto bih bio marljiviji. Racionalno trošiti? Pa trošenje i racio ionako ne idu zajedno, jednostavno volim satove, a sviđa mi se i onaj SUV, sam sam, pristojno zarađujem, zaista se nikad ni sa čime nisam nagradio, nagradit ću se s jednom Kostarikom ili Kubom, možda i Meksikom, kažu da je i Ekvador prekrasan. Socijalnu samoposlugu ću riješiti na štandu u hipermarketu, tamo ću kupiti tri litre ulja, dvije kile brašna, a možda kupim i Ulične svjetiljke.
U krajnjoj liniji, jebeš sve to. Možda od svega ne bude ništa, navikao sam već toliko na sebe i svoju komociju da mi se zaista ne da mijenjati ništa.
Što su naše tzv. novogodišnje odluke? Ništa drugo nego potreba da se mijenjamo. Zašto ih se onda nikada, ali nikada ne pridržavamo? Jer smo inertni. Čak i s malim znanjem fizike, znamo da tijelo pruža otpor promjeni tj. inertno je, isto je i s našim psihičkim silama. Dobro, pokrene nas tu i tamo mali osjećaj krivnje ili kivnje, ponekad i mali trzaj zavisti, ali uglavnom – budimo iskreni – postajemo sve manje spremni na kompromise i promjene.
Zašto ova moja opservacija?
Upravo zato što s godinama uočavam neke stvari kod samoga sebe koje ukazuju baš na ovo, na inerciju, na komociju, na potrebu da zadržimo postojeće stanje, da što manje miješamo tamo gdje ne treba. No svjestan sam dviju nepokolebljivih i neprispodobivih sila: prva jest da ništa nije stalno, a druga jest da se moraš prilagođavati. To je naša dubinska unutrašnja potreba o kojoj smo izgubili instinkte pa se nastavljamo kotrljati po onoj „vrč ide na vodu dok se ne razbije“, to jest, dok nas ne pritisne neka vanjska sila koja nam jednostavno ne daje prostor za komociju. To doživljavamo kao nepravdu, nesreću, uskratu ili nevolju, nikako ne kao priliku ili nedajbože novu mogućnost, onu staru narodnu „nećeš dobiti ništa novo, dok ne pustiš ono staro“, odnosno onu po kojoj moraš poravnati neke prethodne račune, ne bi li ti se napokon otvorili novi horizonti.
Čovjek je biće promjene i čovjek je biće dviju važnih dimenzija: one materijalne egzistencijalne, koja se sastoji od zadanosti i one druge, neprispodobive, neopisive, onoga što će duhovne discipline nazvati transcendencijom, a psihoterapeuti nesvjesnim, a koju pučki objašnjavamo kaznom božjom, karmom ili jednostavno višom silom, no one postoje u određenoj ravnoteži i mi to cijeli život nastojimo osvijestiti. Komocija je izbjegavanje, novogodišnje su odluke svijest o potrebi promjene. Odatle i proizlazi ona uvodna izjava Carla Gustava Junga o potrebi razbijanja vlastitih zidova i suočavanja sa svojim strahovima: da, samo oni, konačno, određuju to hoćemo li se pomaknuti i hoćemo li, naravno izloženi naporu i pritisku, pronaći to nutrašnje svjetlo, kako ga god nazivali.
Prvi korak da se to dogodi, možda je, da si, supijani ili dobro nahranjeni tijekom blagdanskih dana ne dajemo nerealna obećanja. Radije poduzmimo nešto tijekom ostatka godine. U svakom slučaju je iskrenije.
Autor: Milan Zagorac