Alergija

Još kao dijete sam navodno bio jako alergičan: smetala mi je prašina, pelud, bobičasto voće, posebno kupine i jagode, maline nešto manje. Naročite smetnje su mi stvarali ubodi osa, bumbara, a posebno pčela. To je bila stvar zbog koje sam redovito završavao na hitnoći s injekcijama i natečenom rukom otprilike za tri puta u odnosu na stvarnu veličinu. Ne moram reći da se isto odnosilo na vlasulje i meduze,uz dužnu dozu antitetanusa, zlu ne trebalo. Zatim su tu bile razne vrste dišnih problema, kako sam kao dijete živio na kontinentu, razdoblja cvjetanja su bila nešto pomaknuta u odnosu na ova riječka, no sve u svemu, dimidril mi je bio neopohodan dodatak za odlazak u prirodu, koju, usput rečeno, volim, ali primjerice, nedaj bože da mi kožu dotakne neka otrovna biljka ili neka životinja, primjerice da me ugrize miš, ili da cvjeta vrba ili čempres. Opet hitnoća. I tako manje-više cijeli život.

Alergija

Kasnije, u mojim dvadesetima, s preseljenjem u Rijeku u tada još roditeljskom stanu, primijetio sam da se razdoblje neugodnog kihanja i šmrcanja s pripadajućim glavoboljama i suzenjem, a kasnije i kašljem premjestilo sa svibnja na kraj veljače (naime, Rijeka ima značajno blaže zime od Varaždina), pa svaka ona moja uslikana voćkica na fejsu ili predivno procvali narcisi ili, još bolje, dobar mac šparoga zahtijevaju prethodno uzimanje određenog antihistaminika ili određenog kortikosteroida – da bih jednostavno mogao ići u prirodu i po mogućnosti, vratiti se zdrav, a da me ne sronđa neka alregijska reakcija

Ne, i to nije šala: naime, stvarno je odvratno kad vas u sred proljeća počne udarati peludna groznica od procvjetalih ili propupalih stabala, a ako ne reagiram na vrijeme, počne s nelagodom osjećaja gušenja, koja kulminira negdje tijekom svibnja, te završava tek s prvim kupanjem u moru, što je otprilike prva polovica lipnja kada simptomi nestaju.

To je, ono, zbilja, zbilja nezgodno: ili ćeš uzimati te tablete, ili ćeš izgledati gore od tužne vrbe sljedeća dva do tri mjeseca, tjerajući mak na konac s onom „ja tablete neću uzimati“ ili „neću se trovati“. I ne, nije više samo da je kihanje i alergijski rinitis samo prvi vjesnik proljeća, sada je postao i vjesnik jeseni, ma i zime, jer počinju mi smetati s godinama grijani prostori, klimatizirani prostori, prostori koji su prašnjavi, zadimljeni prostori, prostori s jakim ili slabim mirisom cigareta, sve u svemu, počinjem se podsjećati na one japanske turiste prije 30 godina koji su s maskicama prolazili kroz grad.

Što se samih alergija tiče, izgleda, nisam jedini. Štoviše, sve nas je više i simptomi postaju sve nezgodniji, kao da naši imunosni sustavi počinju luđački reagirati na sve što nije sterilno, čisto, pređeno krpom od mikrofibre s legno pulito, s mirisom kokolina, oprano svaki dan, sterilizirano protiv svega, kao da našim organizmima počinje nedostajati ono što čini bitnu razliku između stvarno patogenih pojava i nečega na što ne bismo smjeli uopće reagirati.

Jedan mi je poznanik, inače liječnik, ali radi za farmakološku industriju, rekao da je pojava alergija prastara stvar, ali da se u ovolikoj mjeri pojavljuje tek s modernim vremenom: tuširamo se svaki dan, za svaki dio tijela koristimo drugu vrstu šampona, naime, ne, ne koristimo onaj običan šampon jer nam od njega „vrisne“ vlasište, nego onaj od 100 kuna koji kao liječi seboreju, perut, ćelavost i štojaznam što sve ne; nadalje, prostori u kojima stanujemo mahom su prečisti (da, prečisti!!!), a ulice su povijesno posve očišćene od – konjskog izmeta! – pazi ovo, naime, nekada su bile krcate toga i ni djelić stanovništva nije obolijevao od alergijskih bolesti. Dobro, umiralo se od TBC-a, a danas od karcinoma koji možda nastaju kao posljedice sekundarnih infekcija naših stresom razbucanih organizama. Kratko i jasno, alergije je suvremeno abreagiranje na novonastale okolnosti prehigijeniziranosti prostora i novih vrsta alergena koji se šire u nedogled. Dodajmo tome da mahom stanujemo u uvjetovanim okolišima, zimi centralno grijanima, ljeti centralno klimatiziranima, umjetno osvjetljenima i danju i noću, u kojima moramo vidjeti računa o čistoći filtera, ne bismo li se spasili od – nedajbože – legionele, ali i alergije.

Na kraju, čini se da iz toga začaranog kruga nema izlaza: sve stresniji život, plus sve uvjetovanije stanovanje i rad, uvjetuju na kraju da postajemo ovisni o farmakoterapiji koja će poništiti sve negativne nuspojave naših bezbrojnih alergija, od onih na pelud ili prašinu, do onih na sunce, vjetar ili hladnoću. Kako god okrenuli, novi je čovjek sve samo ne neko biološki savršeno biće. Prije bi se reklo, „slabiće“, svojevrsni ovisnik. Ovdje uopće neću spominjati psihološke performanse koje sa svakom novom generacijom postaju sve osjetljivije na bol, sve teže podnose banalne biološke činjenice i zadanosti, sve smo ciničniji i – sve ovisniji o sada već beskrajnom moru terapija, ne bismo li valjda očuvali iluziju vrlog novog svijeta.

I takav bi čovjek kao trebao ići na Mars? Ili još dalje? Mora da smo gadno polupali lončiće kada su te stvari u pitanju.

Autor: Milan Zagorac

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.