Europa s više brzina
I tako, neki dan vidim da se na News Baru zezaju s prijedlogom da se pripreme za misiju na Mars odrade u vlaku Zagreb-Vinkovci, naime, navodno su uvjeti slični onima u kabini međuplanetarnog broda, uključujući i vrijeme koje je potrebno u njemu provesti da se dođe od točke a do točke b, u ovom slučaju Zagreba i Vinkovaca. Moja bi žena rekla da bi prije netko hodajući unatrag stigao tu udaljenost nego vozeći se ovim vlakom.
Nedavno sam putovao kroz Njemačku, što i nije baš neko putovanje i to – vlakom. Da, zaista, nije to bio neki poseban vlak, nikakav velikih brzina niti nagibni, niti nešto-tako-brzo, prije bih rekao neka krama slična onim našim HŽ-ovim „običnim kupejcima“. Uz to je još negdje u šumetinama naletio na jelena, pa su nas o tome višekratno i sustavno informirali kako moramo računati na kašnjenje jer je to bio, navodno, veliki sudar, a pretpostavljajući njemačku detaljnost i revnost u takvim slučajevima, ne sumnjam da su bile alarmirane ama baš sve službe u tih 15 minuta stajanja u mračnoj nigdjezemskoj. Bilo kako bilo, jedino što sam pomislio „jadna živina, nije imala šanse kad ovo vozi ovoliko brzo“, a vlak je, valjda kako bi nadoknadio izgubljeno, nakon toga prema Münchenu nastavio još brže. Moja je procjena da je u biti neprestano vozio između 120 i 160, naime, kroz Hrvatsku sam se zaista davno vozio vlakom pa mi je svaka usporedba bila skoro-pa-nemoguća. I da, da se razumijemo, nisam ja nikakav fan onog tipa „kad zagusti, odo ja u Njemačku“ jer je tamo 99 Luftbalons-lala-Land. Moje je proputovanje bilo takve naravi da nije bilo nikakve dublje analize Njemačke, a kamo li razgledavanja znamenitosti ili traženja novih poslovnih mogućnosti.
Da ono s početka s News Bara i nije baš neistina, na kraju mi se potvrdilo u drugom vlaku koji je vozio od Münchena do Villacha tih 120 ili 160, ne znam točno, brzine sam procjenjivao prema Google mapsu i ograničenjima brzina označenima pored pruge, ali vremena ulaska u stanice i udaljenosti su se poklapale s tim procjenama. Onoga trena kad je vlak došao u Jesenice, kao da smo promijenili dimenziju vrativši se na ranije spomenuto inverzno-perverzno intestelarno putovanje. Naime, u paralelnoj stvarnosti su Jesenice i Rijeka udaljeni otprilike 2 sata laganini vožnje autocestom uz nezaboravne krajolike, osim onih 40 kilometara između Postojne i Rupe (to podsjeća na Kekeca i Bedanca). Nakon toga opet autocesta, kratko i jasno, to je putić, a ne put. E, s ovim vlakom to nije. To se pretvara u višesatnu agoniju navlačenja prugama Slovenije , kroz Kranj, Ljubljanu, Borovnicu, Brezovicu, Ilirsku Bistricu, ili prema Štajerskoj, Pragersko, Zidani Most, Laško, nije ni bitno kojim redoslijedom, a koje su, upravo kao i Hrvatske, zaglavile u vremenu Franza Josefa i njegovog potencijalnog nasljednika, blagopočivajućeg Franza Ferdinanda, s modernizacijama koje su možda tek kozmetičke naravi i koje – a budimo realni – svakog potencijalnog putnika odbijaju od vožnje vlakom. Jer to si iskustvo očito nitko ne želi priuštiti… Zaista, izgubiti 6 do 9 sati za 300 km je u današnjem vremenu skoro pa neracionalno i suludo i prije podsjeća na iskustva putovanja iz vremena KuK nego na današnjicu.
Da se razumijemo, u nekim je stvarima Slovenija miljama udaljena od nas, ali je u ovom pogledu, mislim na željeznice, jednako loša kao i mi, možda tek mrvicu bolja. I ne, nije to samo na pravcu od Rijeke do Jesenica, tako je i do Šentilja, kratko i jasno, nenadmašivo iskustvo putovanja hrvatskim i slovenskim željeznicama omogućit će vam trajni doživljaj zemalja kroz koje prolazite (a ne kao oni glupi DB ili ÖBB koji te samo provozaju) kao i dokaz da je Europa odavno u više brzina, što je i empirijski dokazivo na banalnim primjerima, jer u nekim zemljama 500 km prolazite za 3-4 sata sa svim usputnim postajama, kolodvorima i staničicama, dok u drugima 100 km prolazite kao u ovim prethodnima oko 1000 km. Stoga što bismo se tu trebali čuditi? Kroz jednu zemlju idete 120, 160, 240 ili 300, a kroz drugu 40 na rikverc i sve pet, sve opet klapa, sve je u svojoj prirodnoj dinamici, a stvarna je ravnoteža, koju, eto, samo nismo nazivali pravim imenom, sada konačno dobila i službeno-neslužbeni naziv: Europa s više brzina.
Autor: Milan Zagorac