Kako sam postao najpopularniji nepopularni pisac
Nije loše znati kako je sve to krenulo: doslovno da se spoje ljudi kojima su zbog x razloga pokidane društvene veze, dakle, da bude doslovno "facebook", znate ono, školski godišnjak, gdje ćemo vidjeti tko je gdje sjedio u razredu. Štoviše, nije to ni tako loša ideja, upravo suprotno, to je čak na neki način i plemenita ideja da se ponovno približimo mi koji smo se u međuvremenu jedni od drugih udaljili. Bit ću iskren, drago mi je pogledati tu i tamo nekoga iz mojih bivših razreda, škola, društava, a koja sam u međuvremenu napustio silom jačom od bilo čega, dakle, ovim životnim realijama. I da, tu se jasno kao dan vide mnoge od naših karakteristika po kojima evidentno nikada ne starimo, ostajemo baš onakvi kakvi smo zadani još onda, prije 10, 20, 30 i više godina, neki sramežljivi, neki nametljivi, neki nenametljivi, neki ugodni, neki neugodni, neki fotogenični, drugi manje, nebitno... Nije čak ni loša ideja što vidimo kako nas život mijenja i savija, pa postajemo roditelji, objavljujemo statuse o obranama svojih doktorskih disertacija, razvodimo se, umire netko od naših (imam čak i jednu nelagodnu primjedbu vezanu uz društvene mreže, primjerice, kako god okrenemo, za 50 ili 60 godina, a ako netko u međuvremenu to ne počisti, ostat će to jedna golema knjiga mrtvih), i da, koliko god nam se u određenim okolnostima čini nebitnim znati neke od tih činjenica, ipak pred sobom vidimo odvijanje cijeloga života u jednom neprekidnom, beskrajnom filmu.
No, ima jedna generalna primjedba vezana uz navedenu društvenu mrežu, dobro, ostavimo sada po strani fejsliftanje svih nas od reda, naime, svi smo na toj svemreži ljepši, bolji, puteniji, naputovaniji, obrazovaniji i nestvarniji no što jesmo, no ovdje se radi o jednom bizarnom rubnom efektu, o tome da su se unutar te mreže počela pojavljivati veća ili manja gravitacijska polja zvijezda i zvjezdica, instant mudraca, knjigoljubaca i mudroslovaca, društvenih i političkih trendsetera ili social influencera, prodavača magle, pametnjakovića svih mogućih boja i fela, a koji - kako se to narodski kaže - prodaju muda pod bubrege. I ne, pritom ne mislim na općecvatuću prostituciju, niti mi je na umu ona cijela kohorta "osobnih bankarica" koje će u čas riješiti vaše financijske probleme, ne mislim čak niti na nametljive i dosadne sponzorirane prodavače svega i svačega, primjerice najoriginalnijih neoriginalnih satova ili tenisica.
"Objavit ću te na Facebooku!" danas je postala ozbiljna prijetnja, a prijetvornost, lažljivost, banalnost, podilaženje ogromnim masama koje su odjednom postale općedostupne s lažnom nostalgijom i moguće prijetvornim ili ne baš plemenitim namjerama, pisanje priglupih statusa, s time da u to ne računam one kuhinjske kao ni one o tome kako vam rastu djeca, nego na one koji se prodaju kao "životne mudrosti", kao, zacijelo, višim silama i neizmjernim iskustvom stečena znanja koja će vas trajno oplemeniti, e to su te najgore stvari koje su isplivale iz ove vrste medija. Dobro, netko će reći, pa dok je bila samo televizija ili radio, ili samo novine, "mudrost" su nam mogli sipati urednici kao trbuhozborci neke druge instance, a sada nam je prepušteno na izbor želimo li se nečim samo inficirati. To je, bit ću iskren, zaista istina. Naime, na nama je želimo li se zatrovati, zanositi neprekidnom glosolalijom Facebook streaminga ili ćemo se fokusirati samo na uži izbor nečega za što provjereno znamo da je vrijedno pažnje. No, "vrijedno pažnje" reći ćete, relativna je stvar, nije meni ili vama ista stvar vrijedna pažnje. "Istina je voda duboka" i kako netko reče, jedna od najprecjenjenijih stvari na svijetu. Uostalom, živimo u vremenu koje se već poodavno zove postfaktičko, što znači da nije bitno što jest, već kako izgleda.
No na što se onda stvar opet svede? Vrlo jednostavno, a to je da se, imali 100, 200, 500, 1000 ili 5000 prijatelja ili 100.000 sljedbenika, stvar svodi samo na to da se fokusirate na onaj mali dio, štoviše, na ono što smo imali unutar svoje nevirtualne, stvarne društvene mreže, a što smo uopće u stanju asimilirati i istinski proživjeti. I time smo se vratili opet na početak. I da, tu ću citirati parafrazirati svojega dragog prijatelja i autora pseudonima skarlet_p, neka se stvar onda radije svede na onih nekoliko istinskih čitatelja i prijatelja (ne „Facebook prijatelja“), no da umjetno metastazira našim menatalnim prostorom, a to zaista nije benigno. Možda zato radije biram ono što sam već jako puno puta rekao, biti i ostati najpopularniji nepopularni autor, no graditi čardake tvrdo kuhane virtualne magle koja se, kad-tad, na ovaj ili onaj način, uvijek raziđe i nestane.
Autor: Milan Zagorac