Književna scena na aparatima
Iako sam samome sebi rekao da više neću reći ni riječi o nakladničko-spisateljsko-knjižarskoj priči, odnosno da ću se okaniti ove teme izuzev bavljenja konkretnim knjigama, ipak me posljednjih nekoliko dana-tjedana-mjeseci iznenadne revelacije (božem sačuvaj – otkrivenja!) raznih agrokorovsko-algoritamskih propasti i kataklizmi ponukalo da se pozabavim i time. Odmah kažem da mi nije cilj biti mudrac nakon bitke jer sam već i ranijim pisanjem spominjao ta naša Potemkinova sela, no najviše od svega je smiješno kako se sada mnogi čude. Ma zamisli? Kako? Pa gdje su nestale pare? Najbolje je kako se čude čak i oni koji bi trebali i te kako biti upućeni.
Kao prvo, para nije ni bilo, barem kada je riječ o Algoritmu kao algoritmu i paraboli hrvatskog izdavaštva, jer pare su u sustav pisanja-objavljivanja-otkupa knjiga ulazile i još uvijek ulaze ponajprije putem blagopostojećeg Ministarstva kulture koje, da stvar bude još gora, zna godinama za neodrživu i bizarnu situaciju domaćeg izdavaštva, ali ne čini ništa, ne želi činiti ništa, ne zna učiniti ništa ili održava neku svoju čudnu konstelaciju s kojom samoga sebe uvjerava da je sve u redu. A nije, nije odavno. Naime, dovoljno je da na Facebooku netko podvikne da je podfinanciran, hop, evo novog izlista financiranih projekata na stranicama Ministarstva kulture, samo da se smire živci, zar ne i da se na fejsu ne talasa previše. Time MK zapravo dolijeva ulje na vatru. Odnosno, da budem precizniji, onoga časa kada bi spomenuto ministarstvo prestalo financirati na ovaj način hrvatsko nakladništvo, ono bi istom propalo i, vidi čuda, nitko ne bi pustio ni suzu, pa usudio bih se reći skoro kao ni za Gazdom. Odnosno, najveći dio nakladnika knjiga koje vidite i posuđujete u knjižnicama (da, znam, knjige se uglavnom ne kupuju, ono prodano u knjižarama je premalo da bi činilo ikakav spomena vrijedan obrt, izuzme li se udžbenike i galanteriju) jednostavno bi morao staviti ključ u bravu. Zašto? Pa zato što treba samo slijediti tok novca. Jednostavna formula koju zna svaki student ekonomije. A ono ukazuje da je najveći dio prihoda većine nakladnika javnog porijekla i da je de facto riječ o skrivenim ili neskrivenim subvencijama, dok je izravna prodaja godinama u padu, a što je posebno simptomatično kada se u medijima netom prije može čitati o nekim domaćim hitovima. Hitovi, jelte? Pa dobro, da vidimo fakture od prodaje i računicu dobiti i gubitka te bilancu. A svemu tome prethodi višegodišnje urušavanje – sad ću biti do kraja iskren – povjerenja u domaćeg autora. Za kojeg se, dajem ruku u vatru, izuzev nekolicine časnih iznimaka te lektirnih naslova uopće nitko ne jagmi. Naša je „odrasla“ književna scena odavno na aparatima i potrebna joj je ozbiljna terapija.
No koje sad to veze ima s domaćim nakladništvom? Naravno da ima, jer da postoji snažna književna scena s ozbiljnim samopouzdanjem, a ne tek hrpa izoliranih autora-otoka kojima se već na prvi pogled može utvrditi sindrom nevjerojatne taštine (često dodatno potkusurivan neprimjerenim panegiricima u isto tako propadajućim medijima) povezan sa snažnim osjećajem manje vrijednosti (nemojmo bježati od toga!) udružen u dva autarkična klastera (HDP i DHK), a kojima je zajedničko to da ne čine uglavnom ništa osim prigodne kuknjave i stvaranja atmosfere ojađenosti, a kako onda može postojati nakladništvo? Po mogućnosti uspješno nakladništvo, ono koje je u stanju artikulirati različite, često i suprotstavljene poglede na svijet, različite potrebe i čitalačke ukuse različitih dobnih (i ostalih) skupina, ono koje se ne oslanja isključivo na potpore MK od samog pisanja djela pa do njegovog otkupa za narodne knjižnice.
Kako onda može postojati nakladništvo kojem je temelj strani autor po mogućnosti iz nekog jezika za koji će se iskamčiti kakva potpora iz veleposlanstva plus ona iz jedinice lokalne samouprave uz, naravno, najveći udio Ministarstva kulture? To nakladništvo nije povezalo primarne čitalačke navike, nije vođeno tako da djeluje edukativno kod mlađih čitatelja, a kasnije sa sve većom i većom znatiželjom i potrebom za traženjem posve novih, čak i nemogućih iskustava. To nije održivo stanje, već totalna entropija. Nesposobnost sustava za rad.
Kako bi se riješila ta nesposobnost za rad, potrebno je poduzeti nešto. Možda u pravcu agencije, možda u pravcu modaliteta financiranja koji bi poticali, a ne potkusurivali, možda u smjeru traženja vlastitog identiteta koji će u sljedećih deset-dvadeset godina dovesti do neke ravnoteže. Rješenja ima bezbroj, no ona moraju biti kreativna i ona moraju uzeti jako puno faktora, a mudra rješenja često podrazumijevaju i odricanja. Uostalom, tko je rekao da su stvari zadane i da moraju ostati ovakve do kraja svijeta i vijeka? Usput, dok pišem ovaj tekst saznajem za bankrot još dva nakladnika. Da, ova će priča biti grčevita, no zacijelo takva mora i biti. Doba otkrivenja je zacijelo počelo.
Autor: MIlan Zagorac