FacebookTwitterGoogle Bookmarks

Korisnička ocjena: 0 / 5

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Antonio

I sanja je kako bi proša kroz život a da se ne mača.

 

U malon je živija mistu i bija siromaj je pravi,

A jema je dušu on čistu i mijardu sunca u glavi.

Brez šolda je doša iz svita vas tanak i upala lica,

i gleda je iz svog šufita i živija sam i ka tica.

 

U malen je živija mistu uz makinju, libre i biškot,

Na jednom je pisalo listu: Servantes Saavedra: Don Kihot.

Iz Čileja taki je doša ka tužni hidalgo brez mača,

I sanja je kako bi proša kroz život a da se ne mača.

 

U malen je živija mistu, razumija nikor ga nije,

Jer malo je taki na svitu, ča živedu da in se smije.

A bija je pisničke duše i umitnik čudnega kova,

Svi okrenu kako in puše, on živi u fibri od snova.

Oliver Dragojević: Antonio

 

Baš neki dan vidim na Faceu Oshovu izjavu da ne treba svijet gledati „samo pozitivno“. Naravno, novinarski je opremljeno tako da odmah skočite na naslov „Glupo je svijet gledati ružičasto“ ili nešto slično. Poanta Osha, međutim, nije baš da vam preporučuje da postanete natmušeni, acidni, kiseli, čangrizavi svjetomrzac, nego da nastojite biti realni i da, ako je moguće, baš ne nasjedate na one propagandne trikove o isključivo pozitivnom stavu, e koji će promijeniti vanjske okolnosti. Ja, kao rođeni pesimist, skoro-pa-mizantrop i ne odveć radostan tip, mogu reći da je Osho u biti u pravu. Bolje je reći da je čaša od 2 deci ispunjena s jednim decilitrom vode, nego se zavaravati s polupunom ili unesrećivati s polupraznom.

Pustimo sada Osha na miru, on mi je poslužio tek kao povod za jedno razmišljanje. To je da svijet, onako proizvoljno, u grubom zrnu, mogu podijeliti na tri temeljne skupine. Prva su kiseli, nezadovoljni ljudi kojima sve smeta, svemu nalaze manu, u svemu vide problem, ništa im se ne sviđa, sve ih izluđuje, „pa vidi te golubove“, „vidi, ima i gljiva“, „vidi fasade“, „vidi oluk“, vidi ovo, vidi ono, uglavnom je sve loše, a pritom ne nude nikakvo rješenje. U stanju su danima fiskirati neki predmet u koji su projicirali mrak svoje nečim opterećene podsvijesti (točnije, nesvijesti, jer nisu u stanju prepoznati tjelesne signale koje im odašilju mentalni slobodni radikali) i ne poduzeti ama baš ništa ne bi li to riješili. Ili nastoje riješiti to na najgluplji i najneučinkoviti način – napadajući: ne zagrebu li u čemu je zaista problem, ne pokušaju li barem iskopati o čemu se zbilja radi, je li riječ o čisto jednostavnoj nebitnoj tehnikaliji ili nečemu za što im treba više hrabrosti, vještine, suradnje i zajedništva, ili je riječ o nečemu trećemu, oni na ovaj krivi način šire cinizam (baš to, ujedanje!), ljutnju, pasivnu, a nekad i aktivnu agresiju, verbalnu, pisanu, onu u gestama i grimasama, ponekad i šakama. Ako se nađu na istome mjestu i ne pokefaju se međusobno, vrlo vjerojatno će jedni druge uvjeravati i time dodatno snažiti uvjerenje o generalnoj pokvarenosti – drugih.

Postoji druga klasa, optimista, recimo to tako, oni će se uvjeravati u svojem balončiću kako će pozitivnim mislima usmjeriti svijet k boljemu. Ponajviše svoj osobni svijet. No, u jednome griješe, naime, ukoliko to nije odlučila njihova podsvijest, ništa od odluke. Ništa od ružičastog svijeta u kojem caruje drugarstvo. „Ono nešto“ se mora odviti u nama, to mora biti rezultat našeg unutrašnjeg procesa, e kako bi se vanjske okolnosti za osobu mijenjale, jer ostalo je tek uzaludna samozavaravajuća nada, prazna ljuštura naših projiciranih želja. Takve ljude često doživljavamo pomalo ludima, no oni to i jesu, naravno, ne mislim u negativnom smislu riječi. Uostalom, svi smo mi pomalo uvrnuti na svoju stranu tj. ludi. Oni su jednostavno nespojeni s tlom, neuzemeljeni, i kao takvi uvijek su u opasnosti od naglog, po mogućnosti tvrdog slijetanja.

Tu se pojavljuje treća kategorija. Nazovimo ih „realisti“, iako bih ja te ljude nazvao „onima koji vole život takvim kakav jest“. Nije da sam čitao samo Viktora Frankla, vidio sam na ponekim, doduše vrlo malobrojnim ljudima takav stav: ne, nije to „jebe mi se“ niti „baš me briga“, nego je nešto iznutra, generalno pozitivno, nešto što čovjeka čini takvim da može nadživjeti stvari koje su same po sebi nenadživljive i koji mogu na kraju hrabro, bez straha i žaljenja, reći da je vrijeme da odu s ovoga svijeta. To čak nije ni stvar nekih posebnih vještina, posebnog obrazovanja, ali je uvijek stvar posebnih iskustava tijekom života jer su ona, čini se, neophodna uz onu unutrašnju psihodinamiku i temeljni, zacijelo, kromosomski ustroj. Oni gledaju svijet onakvim kakav jest, uzimaju ga u onoj mjeri u kojoj im je dan i daju mu onoliko koliko traži. Baš u skladu s onom zen-mudrošću: „jedi kad si gladan, lezi kad si umoran.“ Ne bih rekao da su ti ljudi emocionalno manje empatični, dapače, upravo suprotno, ne bih rekao ni da su manje marljivi, naprotiv, vrlo često imaju vrlo ispunjene i emocionalne i profesionalne živote. Ne bih rekao ni da su bez ambicije, jer ugrubo gledano, to su materijalno najbogatiji ljudi koje sam imao prilike upoznati. Žive vrlo dugo, nisu niti asketi, niti su bahati nametljivci, oni jednostavno idu logikom „živi i pusti druge da žive“.

Znam da je ova moja granulacija vrlo gruba, cijele sam nijanse sivoga preskočio, no kao odgovor na kratko i jednostavno pitanje „treba li svijet gledati sivo ili ružičasto“, moj je odgovor uvijek - „onakvim kakav zaista jest“. I što je najbolje, to moramo osjetiti duboko u sebi. To mora biti odluka našeg dubljeg ja, a koju jednostavno moramo - dosanjati.

Autor: Milan Zagorac

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.