Mame na fejsu
Ima i „Mame iz Rijeke na fejsu“, „MaMe iz Rijeke i okolice na fejsu“, valjda postoje i „Mame na fejsu u bilo kojem gradu“… Moram priznati da do nedavno nisam uočavao taj fenomen, bio sam pomalo kao jedan od onih Indijanaca iz 16. stoljeća koji jednostavno nisu mogli vidjeti jedrenjake Europljana jer ih nisu ni očekivali niti poznavali. Ukratko, bilo je izvan mojeg horizonta očekivanja. Dok neki dan nisam sjedio na terasi jednog ne prevelikog riječkog shopping malla ispred kojeg postoji „ono pre-sa-vr-šen prostor za dječju igru“, kako bi to afektirajući slovkanjem izgovorile preegzaltirane-prevažne-prepametne-prezgodne-presve mame. Igra je, naravno, dogovorena na fejsu. Ugovoren sastanak. Kao roditeljski, ali izvan škole, uostalom. Gdje postoji „glavna mama“ koja dogovara uvjete i koordinira događaj dječjeg druženja, zatim postoje one wannabe glavne mame koje podupiru spomenutu queen bee te one koje su jednostavno sljedbenici. Dobro, ima i poneki tata, ali taj je zacijelo zalutao ili se namjerno „uvalio“ među mame s onom „tatinskom“ spikicom, pa sada slobodno kibicira…
Ništa, valjda smo osuđeni na neprekidno ponavljanje već viđenih hijerarhijskih shema u kojima postoje podređeni i nadređeni, pa čak i kada se radi o dječjoj igri, ali ovaj put ne našoj, već igri naše djece.
Možda nikada ne bih primijetio pojavu „Mama na Facebooku“ da mi nećakinja početkom mjeseca nije krenula u prvi razred osnovne škole. I da, odmah se definiralo to roditeljski organizirano druženje. Onda sam još malo ispitivao o tome i otkrio „toplu vodu“: pa to je posvuda oko mene! Apsolutno svi roditelji, posebno mame, preko društvenih mreža organiziraju druženja svoje djece. Navodi se bezbroj razloga za tu pojavu: „nesigurno je“, „pa zar bi ti pustio svoje dijete na ovu ulicu?“, „ovdje nema djece pa moramo ići tu i tu“, „nije isto kao kada smo mi bili djeca“, „nikoga još nismo upoznali“, što su sve argumenti protiv kojih jako teško mogu išta reći, osim slegnuti ramenima i valjda se načelno složiti. Ne, ne oduševljava ni mene ideja da mi se dijete od šest-sedam, nedajbože pet godina ide samo igrati na ulicu, uostalom, koga ja poznajem u toj ulici uopće… Ne znam kako je u manjim gradovima, siguran sam da je pojava manje učestala, no vjerujem da je organizirano druženje djece preko društvenih mreža uzelo maha čak i tamo gdje sam uvjeren da niti jedan od ovih prethodno navedenih argumenata ne stoji.
No onda mi se postavlja novo pitanje: pa gdje je onda spontanost te djece? Recimo, meni se išlo van i išao sam van. To je mogla spriječiti samo neka eksplicitna, ali rijetka zabrana, i tako od djetinjstva. Uvijek je bilo tako. Tako je bilo i s mojim prijateljima, tako je bilo prije i za vrijeme adolescencije, pa mi se činilo da je to jedino normalno. Malo je koga mama ispred škole došla „pokupiti autom“, još su manje nekoga roditelji dovozili autom pred školu. Za nas su to bile priče iz filmova, nešto što u stvarnom životu uopće nije postojalo. A da ne govorim da poslije škole/vrtića djeca idu na ples, balet, ritmičku gimnastiku, plivanje, šah, karate, krav magu, francuski, njemački, idu na koješta, samo da valjda budu okupirana nekim sadržajem cijeli dan. A gdje im je onda prostor za vlastitu dosadu, ali ne u negativnom smislu te riječi, već za onu dosadu gdje mogu napokon otkriti u sebi neke sklonosti ili interese koje ovim vanjskim drilom koji počinje od vrtića, gotovo nikada nemaju prilike otkriti? Dobro, ne računam onih sat-dva kada se djeca domognu kakvog gadgeta. Možda kao studenti? Možda je sve pomaknuto u odraslu dob, pa „kad si sam zaradiš, dijete moje, priušti si što želiš“.
O, da, a sada idemo i na drugu stranu jednadžbe, a to su roditelji. Točnije, mame. Dobro i tate, ali to sam već konstatirao, čini mi se da su ipak manje u „igri“ i pod manjim pritiskom ovakvih obaveza poput „mama na fejsu“. Kao da se ta prorečena i obećana sloboda, neka vlastita realizacija, interesi koji su izvan koncepta kuća-stan-posao-dijete-mamenafejsu-spavanje-kuća- itd. odgođeni za neku nedefiniranu budućnost, navodno „kad djeca odrastu“, ali ako i samo ako čak i tada. Možda nikad?
Kako god, čini mi se da smo se uspjeli, i to izuzetno uspješno, sami zarobiti u kukuljice „društava na fejsu“ i tamo se zavrtjeti u spirali tko zna čijih i kakvih ideja, u balončiće virtualnih stvarnosti koje smo kao autentične istine prenijeli na svoju djecu, i usput postali pravi „plastic fantastic“ roditelji dok čekamo svojeg princa/princezu u SUV-u ispred škole… Naravno, počastivši ga doma zdravom hranom, „samo iz prirodnog uzgoja“ tretiranom isključivo za okoliš neškodljivim preparatima…
„Draga, daj i meni jedan Tensilen!“ Ne, dušo, daj mi kilo apaurina, pa možda, do sutra, preživimo ovaj raj…
Autor: MIlan Zagorac