Fajt

(kratki osvrt na tri filma: „Rat profesora“, „U velikom stilu“ i „Ryuzo i sedam veličanstvenih“

Svi koji me znaju, znaju jednu stvar: „ajmo stvari probati riješiti mirno“. Još me od djetinjstva otac malo kinjio za nedostatak volje za „poštenom muškom tučnjavom“, no, da se razumijemo, na kraju se prošlo i te inicijacije, tako da sam i dao i dobio batina u životu, bez obzira na onaj prvotni stav „ajmo to riješiti mirno“. Jednostavno, stvari ponekad izmaknu nadzoru, pa se sve skupa odvije tako kako se odvije. Iako povijest mojih fajtova nije bogata kao ona moga oca (koji ih je mitologizirao u „pričama iz mladosti“), ona ipak postoji.

Danas nastojim uvijek izbjeći sukob, ako je to moguće, posebno na parkingu, na cesti i na javnim mjestima, uključujući poslove i kontakte s neznancima. Nekako, mislim da je bolje uzeti onaj već notorni „tensilen“ odnosno „apaurin“ pa da te jednostavno nije briga, nego izgubiti glavu zbog parkirnog mjesta (na dvoje oči vidio x puta makljažu i potezanje oružja zbog toga) ili divlje trubljenje na semaforima jer, eto, nisi krenuo baš one nanosekunde kada je pretpostavljena najava zelenog, agresivno približavanje drugim autima uz ablendanje farovima i pokazivanje srednjeg prsta drugim vozačima na brzim cestama. Nema smisla.

No, eto, kao iz neke puke slučajnosti, u posljednjih mi se nekoliko mjeseci omaklo nekoliko filmova, sve od reda ne neke skupe produkcije, u kojima se, ako ne baš slavi nasilje, onda mu se daje jedno novo značenje. Jer neke stvari, kad je riječ o drskosti, prijetvornosti, opakosti i nadasve bezobrazluku, drugačije ne idu.

Prvi je „Rat profesora“ („Fist Fight“) gdje u jednoj do kraja iskarikiranoj srednjoj američkoj školi dolazi do neminovnog sukoba dvaju suprotnih karaktera – prvog glumi Ice Cube (izvrstan kao nadrkani profa tankih živaca koji lako gubi živce na „glupe“ učenike i još „gluplje“ kolege), a drugoga Charlie Day (opet odličan kao mali spletkar koji migoljenjem nastoji zaobići sve probleme u životu, ali stvari jednostavno dolaze na naplatu, po mogućnosti u kompletu). Riječ je o onim situacijama gdje je fajt neizbježan, gdje će svi znati da samo poštena tučnjava šakama u 3 popodne na parkiralištu iza škole može donijeti mir u ionako posve razorenu zajednicu i da baš to, nešto što je iznimno i predstavlja dva posve suprotna svjetonazora, tek u izravnom sukobu može donijeti dugo potreban osjećaj zajednice. Paradoksalno? Ne. I jedan i drugi nastavnik žrtve su sustava koji je nakaradan, i jedan i drugi sa svojim se životima nose na vlastite načine kako znaju i tek njihov sukob razgolićuje prazninu strukture u kojoj rade (škola) dajući joj onaj bitni životni elan. Dobro, možda pravda stiže malo naglo i prejednostavno, ali film pokazuje jednu drugu stvar: ako se ne izboriš sam za sebe, to neće učiniti nitko drugi. Štoviše, ako to ne učiniš, moguće je da se to neće usuditi ni drugi, pa će cijela stvar biti još dugo neriješena. Uz cijeli niz drugih vrlo karikaturalnih likova, preporučujem, nasmijat ćete se, a možda otkrijete i smisao onoga kada kažete da biste „nekome zavrnuli vrat kao kokoški“. Ipak smo mi životinje.

Drugi film ovoga ljeta je bio „Going in Style“ odnosno „U velikom stilu“ gdje trojica nekadašnjih tvorničkih radnika (glume ih Michael Caine, Morgan Freeman i Alan Arkin, svaki „specijalac“ za sebe) otkriva jednu banalnu stvar: firma koja im je uplaćivala mirovinski je upala u teškoće i banci je za povrat dugova uložila njihove mirovine. Odmah mi je palo na pamet rješavanje npr. naplate našeg 2. stupa. Primjerice, neki se pametnjaković zaigra s nečim, pa, eto, u ime općeg dobra lijepo uzme supruginu i moju štednju iz 2. stupa za svoju populističku agendu, a nama počnu dospijevati rate neplaćenih kredita, prve, druge i treće opomene i konačno stručnjaci za faktoring. Pa, budimo realni, u takvoj situaciji, ne znam kako bi trebalo reagirati, možda reći, „ma dajte, uzmite i drugi put, nema problema!“ Naša tri junaka to odluče vrlo jednostavno: opljačkat će banku i to vlastitu banku. Zašto ne? Ona je opljačkala nemilosrdno njih, pa zašto joj ne bi vratili milo za drago. Uostalom, ako „pravno“ pravo može biti toliko banditsko, zašto se ne bi u tom slučaju primijenilo „prirodno pravo“?

Treći film, još jedna stvar s „penzićima“ u akciji je „Ryuzo i sedam veličanstvenih“, zapravo po temeljnom narativu film sličan prethodnom, no, naravno, posve japanski. Dobro, nije baš Akira Kurosawa (iako je aluzija na „Sedam samuraja“ neminovna), no tema je epska: ako yakuze propadaju i nestaju, a zamjenjuju ih pokvareni sitni lopovi, džepari, kamatari i profesionalni prodavači boze (sin glavnog ostarjelog yakuze je postao PR u korporaciji – ne čini se nimalo slučajnim taj detalj!), onda su stari yakuze, sa snažnim moralnim kodeksom, zapravo časni, ali ismijani junaci koji u današnjem svijetu izgledaju svi od reda kao odrpanci i Don Kihoti. No bez njih, čini se, bez Ryuza i njegovog obreda odsijecanja prstiju kao i kodeksa koji ne podnosi pljačku već opljačkanih i poniženih već posve druge moralne principe, a koji prije svega zahtijevaju čast, poštivanje prirodne hijerarhije i odanost, kao da bi Japan izgubio dio sebe i postao jednaka duhovna rupčaga kao i ostatak današnjeg svijeta s kojim dijeli ama baš sve (jedan od upečatljivijih likova je ostarjeli yakuza – malo tvrđi japanski nacionalist koji javno izvikuje parole iz vremena imperijalnog Japana – mislim da se aludiralo na Mishimu - aktivni borac za očuvanje prirode i mrzitelj svega američkog, no simbolički, umjesto banzaija pri zabijanju u američki nosač aviona, cessnom slijeće na njega dočekan kao, eto, zanimljiva turistička atrakcija).

Iako su sva tri filma lagane komedijice od kojih ne treba očekivati neke velike epske trenutke, jedna im je stvar zajednička: pravda je unatoč lošim zakonima i korumpiranoj moći uvijek takva da se za nju mora izboriti. Prije toga se treba pobuniti, a za to učiniti treba imati muda. A tek onda slijedi fajt. Jer ako ne posegneš za fajtom, ispast ćeš šonjo.

A to ne želi nitko od nas, zar ne?

Autor: Milan Zagorac