Mišak, Icke i kutijice naših svjetova

Nisam neki posebni ljubitelj Davide Ickea, štoviše, uopće nisam njegov ljubitelj, no, jučer dok sam onako, dosađujući se, prošli i ovaj tjedan navečer gledao Mišakovu emisiju Na rubu znanosti jedna mi je Ickeova rečenica baš onako pošteno, kao ljuta pljuska, sijevnula posred uma: „nalazimo se u sve manjim i manjim kutijama“.

Odmah da se razumijemo, nije to neko senzacionalno otkriće: mudri (ne znanstvenici ni lukavci, nego baš mudri, mudri će znati o čemu govorim!) su oduvijek znali da je naša svakodnevna stvarnost uvjetovana kao i naš pogled na svijet, da smo na neki način ograničeni dominantnim narativima i da se jako teško možemo „izmigoljiti“ iz toga okvira.

Dobro, možemo o Iceku da je luđak, da je budala, da „nije uzeo terapiju“, da je manijak svoje vrste koji piše, govori i objavljuje terabajte suludih informacija, da je sam po sebi pojačalo za cijeli niz fake newsova, ali ona ideja o sve većoj i većoj skučenosti, e tu bih se složio s njime. Tim više što je prije više od četrdeset godina drugi guru antitehnologije Jerry Mander govorio o sličnome, ako ne i istome: masovni nas mediji najprije hipnotiziraju, uvlače u svoj virtualni svijet, zatim ubace razne narative koji osiguravaju da nam ne bude dosadno (to je ona dijalektika stalnog sukoba, stalna radnja, stalni šou) pa onda počinjemo i sami vjerovati u te uvjetovanost. Da je Jerry Mander napisao svoju knjigu „Četiri argumenta protiv televizije“ danas, zacijelo bi se jače očešao i o društvene mreže. Ne zato što su društvene mreže same po sebi zle, nego zato što nam, da paradoks bude još gori, stvaraju privid da „svi“ misle kao mi.

kutijice naših svjetova

Kako se to dogodilo? Pa jednostavno, to je zmija koja sama sebi jede rep: većina naših društvenomrežnih prijatelja su ljudi sličnih stavova i svjetonazora kao i mi sami, uglavnom smo izolirani od onih drugih golemim izolacijskim materijalom onih koji šute i samo gledaju (sudjeluju samo kao promatrači) pa se u tom začaranom krugu događa situacija da nakon određenog vremena postane samorazumljivo da „svi misle kao i mi“. I onda, nekom slučajnošću, probojem u matrici, pogreškom protokola same društvene mreže, otkrijemo da postoje i oni drugi i treći i četvrti, pa ako smo malo znatiželjniji i četrdeset četvrti. No, s već usađenom pretpostavkom da „svi misle kao ja“, tu ćemo drugost zanemariti i dalje se nastavljajući diviti samima sebi. To je ta kutijica o kojoj je Icke govorio i u koju smo dobrovoljno smjestili same sebe. Dakle, nije najveće lukavstvo bilo stvoriti stroj koji će nam usaditi što i kako da mislimo, ne, najveća je lukavost bila da nam usadi to što i kako mislimo, ali na način da ispadne da smo sami došli do toga zaključka.

E, to je sada već jedna druga priča: suvremeni totalitarizam ne dolazi od brkatih diktatora i razularenih masa, to je tako passé, nego od naizgled neutralnog stroja i nas samih u, sad ću se poslužiti jednom malo nezgodnom riječi, rekurzivnoj petlji koja se samo umnaža u beskraj. Mi u nešto vjerujemo, to nam vjerovanje potvrđuju tisuće drugih svojim lajkovima s lista naših društvenomrežnih prijatelja, pa je samim time to mišljenje, dakle, valjano. Stoga nema ni potrebe da se misli da bi moglo biti i nešto drugačije jer je evidentno da svi tako misle. Pritom se služimo nevjerojatnim redukcionizmom: to „svi“ ovdje je naših par stotina ili par tisuća prijatelja i tu smo cijeli svijet ili cijeli grad, kratko i jasno, posve neopravdano, sveli pod „sve“.

Iako tu pomalo izlazim iz okvira kratkog razmišljanja o Mišaku, Na rubu znanosti, Davidu Ickeu i društvenim mrežama, a zavlačim se u meni pomalo strano područje logike, nije na odmet spomenuti da je upravo anomalija, iznimka, ono drugo, treće ili deseto, što izlazi iz okvira naše mentalne petlje, odnosno predstavlja distorziju u njoj, upravo način na koji možemo proširiti svoj vidokrug. U konkretnoj realnoj stvarnosti to znači da možda nije baš nužno da smo 0-24 sedam dana u tjednu na nekoj od društvenih mreža kroz čiju prizmu počinjemo gledati cijeli naš svijet. Možda trebamo upoznati druge ljude, neke druge zemlje, pročitati neke nove knjige. Iskočiti iz te petlje nije baš neki kvantni skok, ali svakako je važno ne želimo li, da paradoks bude tim gori, postajati sve veći i veći robovi kutijica u koje smo se, silom tehnološke civilizacije, sami dobrovoljno zatvorili.

Autor: MIlan Zagorac